Pratite nas

Kultura

Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija

Objavljeno

na

Dva su pitanja zaokupljala hrvatske političke emigrante: Tko je kriv što su to morali postati i na koji način to promijeniti?

Na ovogodišnjem Interliberu, međunarodnom sajmu knjiga i učila u Zagrebu, koji se tradicionalno održao sredinom studenoga, u izdanju Školske knjige predstavljena je monografija “Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija”. To vrijedno publicističko djelo bilo je povod za razgovor s autorom, dr. sc. Wollfyjem Krašićem.

Dočim o Hrvatskom proljeću postoje brojni radovi, o hrvatskoj političkoj emigraciji (1945. – 1990.) gotovo ih nema. Zašto je tomu tako?

– Nedostatak interesa akademske zajednice, pa i društva u cjelini, za taj dio hrvatskoga naroda zasigurno je jedan od glavnih razloga za takvo stanje, a i nekoliko prepreka u istraživanju, poput teškoća u pristupu izvorima, koje se u posljednje vrijeme ipak uklanjaju, te relativno kratak vremenski odmak od nekih segmenata spomenute teme nose određenu odgovornost. Tretiranje hrvatske političke emigracije od jugoslavenskoga režima kao u cijelosti ustaške i fašističke, a one mlađe, koja se nije mogla povezati s Nezavisnom Državom Hrvatskom, kao terorističke očito je ostavilo duboke posljedice na hrvatsko društvo.

NASILNO GUŠENJE

Kako je došlo do formiranja naslova, odnosno istraživačke teme? Na prvi se pogled čini da ste spojili dvije problematike koje jedna s drugom nemaju veze.

– Najpoznatija europska politička emigracija koja je postojala tijekom 19. stoljeća bila je ona poljska, u čijem su se formiranju i djelovanju mogle zapaziti neke opće karakteristike koje će ili vrijediti za sve kasnije političke emigracije, ili će im se pripisivati kao stereotipi. S ciljem detekcije jedne od najpoznatijih valja istaknuti Napoleonovu izjavu koja se odnosila na francusku rojalističku emigraciju. On je rekao “da su to ljudi koji nisu ništa naučili, ali ni zaboravili”. Ta se ocjena polako počela prišivati ostalim i kasnijim političkim emigracijama, za koje se držalo da se, odsječene od domovinske stvarnosti, iživljavaju u prekopavanju prošlosti i sanjanju nejasne i nerealne budućnosti. Dva su najvažnija pitanja zaokupljala političke emigrante: tko je kriv što su to morali postati i na koji način to promijeniti. Ni jedna politička emigracija nije uspjela postići konsenzus o ta dva temeljna pitanja, stoga se o političkoj emigraciji uvriježila i druga uvelike raširena ocjena, a to je da je svaka politička emigracija posvađana.

Na temelju takvih ocjena pojavila se zamisao da bi se te dvije spomenute postavke mogle provjeriti i na primjeru hrvatske poslijeratne političke emigracije, a na temelju njezina postavljanja prema hrvatskom reformnom pokretu, popularno zvanome Hrvatsko proljeće, koje je bilo jedan od najvažnijih skupova procesa i događaja u hrvatskoj povijesti od završetka Drugog svjetskog rata do kraja osamdesetih godina.

Na kojim ste izvorima temeljili svoje istraživanje?

– Temeljio sam ga na brojnim časopisima i novinama koje je izdavala hrvatska politička emigracija, zatim privatnoj korespodenciji emigranata, obilnoj dokumentaciji koja je nastala radom raznih jugoslavenskih sigurnosnih i diplomatskih službi o hrvatskim emigrantima, na osobnim svjedočenjima nekih bivših emigranta autoru te literaturi.

LUBURIĆEVA POMIRBA

Možete li u kratkim crtama iznijeti neke od najvažnijih zaključaka do kojih ste došli?

– Istraživanje je pokazalo kako je dio političkih emigranata, u kontekstu krupnih promjena u Jugoslaviji i Hrvatskoj, nastavio razmišljati i djelovati u kategorijama prijeratnog i ratnog vremena, odnosno prvih godina Hladnoga rata. Drugi su pak svoje političko djelovanje nastojali, bar do neke mjere, usklađivati s gibanjima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, izražavajući stanovitu potporu nekim snagama, za koje su smatrali da s njima dijele neke iste taktičke ili strategijske ciljeve – od reformnog dijela Saveza komunista Hrvatske do Matice hrvatske pa studentskog pokreta, čak se pokušavajući i povezati s nekima od njih.

Nasilno gušenje Hrvatskog proljeća imalo je velikog utjecaja na političku emigraciju, što se očitovalo i u tome da je ona uspjela donekle zaustaviti proces mrvljenja svojih snaga. Rezultat toga bilo je osnivanje Hrvatskog narodnog vijeća, krovne organizacije znatnog broja hrvatskih političkih emigranata. No kako godine budu odmicale, emigracija će ponovno početi patiti od starih boljki. Svađe i razdori uvelike će uništiti visok stupanj jedinstva postignut u prvoj polovini sedamdesetih godina, kao što će fokus s domovine biti ponovno pomaknut na emigrantske probleme.

Ipak, karakteristike koje je pokazivala tijekom, a onda i nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta emigracija će u još većem obujmu i na mnogo konkretnije načine iskazati pri uspostavi samostalne Republike Hrvatske i njezine političke, diplomatske i vojne borbe za međunarodno priznavanje i teritorijalni integritet.

Posebnu ste pozornost posvetili i danas aktualnoj ideji hrvatske pomirbe. Koji su razlozi za to?

– Koncept hrvatske pomirbe najčešće se danas u javnosti poistovjećuje s Franjom Tuđmanom. Malobrojni tu spominju i Brunu Bušića, dijelom i zbog njegove studije Hrvatski ustaše i komunisti. Slabo je poznata činjenica da je tvorac ideje o hrvatskom miru, kako ju je on nazvao, jedan od najviših i najzloglasniji ustaških dužnosnika, Vjekoslav Luburić, zvani Maks. Ja sam u knjizi detaljno obradio nastanak i razvitak Luburićeve ideje o hrvatskom miru. Međutim, isto sam tako dokazao da je u časopisu Nova Hrvatska, koji je u Londonu pokrenuo mladi politički emigrant Jakša Kušan, predstavljen politički program koji je također sugerirao mogućnost, ali i potrebu suradnje zagovornika hrvatske državne samostalnosti i dijela hrvatskih komunista.

Pokazalo se da su Kušanovi stavovi o tome pitanju bili prilično drukčiji od Luburićevih, ali i da su bili prezentirani nešto prije.

Jedna od intrigantnijih tema jest ona o pokušaju Branimira Jelića da uz pomoć Sovjeta radi na ostvarenju hrvatske državne samostalnosti. O čemu se tu zapravo radilo?

– Jelić je u okolnostima zatezanja jugoslavensko-sovjetskih odnosa nakon čehoslovačke krize, stanovite liberalizacije u Jugoslaviji te nastanka i razvoja hrvatskog reformnog pokreta, kao i iskustva potpunog oslanjanja hrvatskih državotvornih snaga na Zapad u nadi da će taj faktor na razne načine podržati osnivanje samostalne hrvatske države, koje nije davalo rezultate, u računicu koja bi trebala dovesti do ostvarenja potonjeg cilja odlučio pokušati uključiti i drugi ideološki blok, tj. naprije komunističku Albaniju i Bugarsku, a onda i SSSR.

Ta je Jelićeva akcija bila iznimno kontroverzna, iza nje je ostalo mnogo upitnika te sumnji u djelovanje raznih obavještajnih službi na Jelića da tako postupi. Jeliću je za rukom zaista pošlo uspostaviti kontakte na Istoku. Ipak, njegova je akcija u prvome redu imala za cilj izazvati “uzbunu” na Zapadu, potaknuti ga da više pozornosti posveti težnjama Hrvata za neovisnošću, koji bi, eto, na tome putu postali spremni primiti pomoć i od Sovjeta, koji bi tako izbili na Sredozemlje.

BUGOJANSKA AKCIJA

U kojem kontekstu spominjete poznatu Bugojansku akciju Hrvatskog revolucionarnog bratstva?

– Slom Hrvatskog proljeća imao je mnogobrojne efekte na hrvatsku političku emigraciju. Emigranti su u tom traumatičnom događaju nastojali pronaći i neke pozitivne aspekte, tvrdeći, primjerice, da je sada konačno i velik broj hrvatskih komunista uvidio kako je razvoj Hrvatske unutar Jugoslavije nemoguć i da je krilatica “bratstvo i jedinstvo” prazna parola. Ipak, misli političkih emigranata u mnogo većoj mjeri bile su tamnih tonova. Miješali su se osjećaji razočaranja, kako reakcijom snaga u domovini tako i same emigracije, zatim žalosti, čak i očaja, ali i bijesa, mržnje i želje za protuudarcem, ponekad i osvetom, što je rezultiralo bujanjem revolucionarnih težnji u dijelu političke emigracije. Upravo su ti emigranti, ali i oni koji su smatrali da politički emigranti ne mogu mnogo učiniti na dizanju ustanka u Hrvatskoj, ali su takav scenarij podržavali, gledali u akciji Feniks 72 (mnogo poznatija postala je pod imenom Bugojanska akcija), koju su izveli pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva u proljeće 1972., odgovor Hrvata na slom Hrvatskog proljeća. Neki su očekivali kako će se iz gerilskih borbi razviti dugo priželjkivana revolucija. Represija koja je zahvatila velik dio hrvatskog naroda nakon Karađorđeva, odnosno interpretacije koje su o tome procesu i događajima imali politički emigranti, govorila je takvim nadanjima u prilog, kao i osjećaj zajedništva koji je nastupio, razbijanjem i posljednih iluzija o mogućnostim produktivnog i perspektivnog života Hrvata u Jugoslaviji.

Dio starijih emigranata, nesklonih oružanom djelovanju u trenutnim geopolitičkim uvjetima, tvrdio je da se takvim akcijama neće mnogo postići dok je Jugoslavija relativno stabilna i podupirana od oba hladnoratovska bloka, a da je cijena koja se plaća – mladi hrvatski životi – previsoka. Neki od njih tvrdili su kako se radi o namještaljci jugoslavenskih obavještajnih službi kako bi se dobio povod za još represivniji nastup režima prema Hrvatima.

Kad sve uzmemo u obzir, osim, naravno, povjesničarima, komu je još knjiga namijenjena?

– Osim do povjesničara te ljubitelja povijesti želio bih da moja knjiga dođe i do šire javnosti. Zatim i do Hrvata u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da je velik broj hrvatskih političkih emigranata potjecao upravo iz BiH, ali i do mnogobrojnog hrvatskog iseljeništva, pogotovo još uvijek živućih bivših političkih emigranata i njihovih potomaka.

Razgovarao: Darko Jereković/Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena monografija ‘Vareš i vareški kraj kroz stoljeća’

Objavljeno

na

Objavio

Fotografije: Snježana Radoš

O knjizi „Vareš i vareški kraj kroz stoljeća“ je govorio njen urednik i autor, književnik Željko Ivanković, urednik fotografije Mladenko Marijanović i u ime nakladnika Anto Jelić, zamjenik predsjednika vareške podružnice HKD-a Napredak. Prisutnima se obratio i domaćin predstavljanja, ravnatelj Matice Mijo Marić

Divot-izdanje „Vareš i vareški kraj kroz stoljeća”, prva monografija o tom brdskom srednjobosanskom gradu i rudom bogatom kraju  predstavljena je 14. studenoga u Hrvatskoj matici iseljenika. O knjizi je govorio književnik Željko Ivanković, urednik knjige i autor teksta, urednik fotografije Mladenko Marijanović i u ime nakladnika Anto Jelić, zamjenik predsjednika vareške podružnice HKD-a Napredak. Također, prisutnima se obratio i domaćin predstavljanja, ravnatelj Matice Mijo Marić.

– Ovom doista veličanstvenom knjigom – bogatoga sadržaja i magične likovnosti – autorski tim Željka Ivankovića oživotvorio je dušu Vareša – i u radosti i u tjeskobi – u nadi ljudskoga života, vidljivoj u onoj jednostavnoj Andrićevoj devizi „da je čovjek dužan svome zavičaju“. Ova je knjiga više od zavičajne monografije, ona je raskošni pisani spomenik od najstarijih do suvremenih naraštaja kroničara Vareša u svim granama ljudske djelatnosti – od metalurgije do književnosti. U 65 tematskih cjelina s nadahnutim epilogom opisani su dominantni kulturni, povijesni i gospodarski izazovi Vareša i njegove prirodne ljepote, zaključio je Matičin ravnatelj Mijo Maarić obraćajući se publici i gostima.

Predstavljanju su, uz brojne zagrebačke i domaće Vareške i Varešake nazočili: izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske gospodina Andreja Plenkovića i zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Dario Magdić; predsjednik zagrebačke Gradske skupštine prof. dr. sc. Drago Prgomet, izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Toni Biluš, koordinator zagrebačke promocije akademik Anto Markotić, voditelj Službe za pravni položaj, kulturu i obrazovanje Hrvata u BiH u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH Ivan Zeba te prvi urednik hrvatskog lista Bobovac Čedomir Jelić, čija se proslava 300. broj upravo sprema.

Monografija na gotovo 400 stranica, popraćenih s više od 600 fotografija i ilustracija i odgovarajućim znanstvenim aparatom, obogaćena je i dodatkom – Leksikonom uglednih Varešana koji je priredio Vladimir Ruf. Zagrebačka promocija, nakon kolovoške premijere u Varešu, održala se pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Vodila ju je, s puno mara, rukovoditeljica Odjela za nakladništvo i urednica Matičina ljetopisa Vesna Kukavica.

Spomen Vareša star je oko 550 godina, a ipak, navodi urednik monografije, vareški kraj s Dabravinama, Zvjezdangradom, Bobovcem, Perunom, Borovicom, Dubošticom, Jelaškama, Oćevijom, Brgulama ispisuje povijest dugu dva tisućljeća. Na jednom mjestu su tako sabrani, i ukoričeni, svi zapisi i spoznaje generacija istraživača kao što su Radimsky, Sergejevski, Kreševljaković, Filipović, Bešlagić, Basler, Anđelić, Đaković, Mikolji, Džaja…, kao i Benić, Batinić, Katzer, Ćorović, Protić, Palavestra, Zirdum, Bugarski… ili, pak, Varešani kao što su Žuljić, Gavran, Tokmačić, Matić, Mlivončić. O takvoj su knjizi, naime, dosada sanjale generacije Varešana, pa je i općinska vlast, u razdoblju od 1966. do 1978., u barem tri navrata, pokušavala izdati, iako bezuspješno. To je, nakon četverogodišnjega rada, uspjelo izdavaču – vareškoj podružnici HKD „Napredak“. Respektabilnu uredničku ekipu, uz već spomenute, činili su i Mladen Divković, dizajner i likovno-tehnički i grafički urednik  te Jelena Jurić, lektorica i redaktorica.

O knjizi kao ‘dragocjenom spomeniku i memorabiliji ‘znalački je pisao, nažalost zbog unaprijed preuzetih obveza odsutni ali najavljeni promotor, književnik Miljenko Jergović, kazavši kako je i ova, kao i svaka dobra i već pomalo starinska zavičajna monografija, puna anegdotalnih zanimljivosti, antropoloških i povijesnih bizarnosti, ali i izvanrednog, rijetko viđenog vizualnog materijala. Tu je, rekao je, i kratki, vrlo instruktivni pregled Vareša u književnosti i umjetnosti, te, na samom kraju, mali leksikon vareških uglednika, od fra Matije Divkovića i fra Filipa Lastrića, preko Novaka Simića i Mila Cipre, do glumca Bore Stjepanovića, pravoslavnog vladike Grigorija, književnice Aleksandre Kardum, profesorice Mirjane Kasapović.

Iznenadi se čovjek tko je sve iz ili od Vareša. Jergović, među inim, poručuje kako Ivanković uravnoteženo piše o vareškom kraju kao jednom od katoličkih središta Bosne, o procesu islamizacije, o doseljavanju pravoslavaca iz istočne Hercegovine i Crne Gore nakon što je Eugen Savojski krajem sedamnaestog stoljeća poharao i opustošio Bosnu, i o okolnostima stvaranja one kulturne i nacionalne strukture kakvu prepoznajemo u dvadesetom stoljeću. Lijepo bi bilo kad bi, kao što je to običaj u bogatijim i razvijenijim kulturama, zaključuje, bila objavljena i u standardnom knjiškom formatu, bez ilustracija ili s krajnje reduciranim fotomaterijalom. Monografije, naime, služe za listanje. Jergovičevu recenziju pročitala je studentica Mihaela Lekić, moderatorica ljetošnjeg vareškog predstavljanja monografije.

Ukratko, promotori i brojna nazočna publika bez sumnje se slažu u ocjeni kako je predstavljena monografija namijenjena onima koji Vareš vole i znaju, ali još više onima koji ga žele upoznati, razumjeti, zapamtiti i zavoljeti.

Diana Šimurina-Šoufek

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

ZVONA VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

ZVONA VUKOVARA

Tiho plaču zvona stara
tu u srcu Vukovara,
oplakuju sve heroje
napaćene zemlje moje.

Oplakuju tužnu majku,
što je svoga sina dala
i broje joj suzu svaku,
što je s njenog lica pala!

Čekala je ona njega
i molila da se vrati,
volila ga iznad svega,
a sad u samoći pati.

Tužnom ocu pogled luta
tamo negdje u daljinu,
koliko je samo puta
pošao u susret sinu!?

Varaju ga suzne oči
pa ih često rukom briše,
srce hoće da iskoči,
ne može izdržat više!

Teška je to sudbina
i žalosti nema veće,
kad čekaš svoga sina
a znaš da više doći neće!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari