Pratite nas

Kultura

Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija

Objavljeno

na

Dva su pitanja zaokupljala hrvatske političke emigrante: Tko je kriv što su to morali postati i na koji način to promijeniti?

Na ovogodišnjem Interliberu, međunarodnom sajmu knjiga i učila u Zagrebu, koji se tradicionalno održao sredinom studenoga, u izdanju Školske knjige predstavljena je monografija “Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija”. To vrijedno publicističko djelo bilo je povod za razgovor s autorom, dr. sc. Wollfyjem Krašićem.

Dočim o Hrvatskom proljeću postoje brojni radovi, o hrvatskoj političkoj emigraciji (1945. – 1990.) gotovo ih nema. Zašto je tomu tako?

– Nedostatak interesa akademske zajednice, pa i društva u cjelini, za taj dio hrvatskoga naroda zasigurno je jedan od glavnih razloga za takvo stanje, a i nekoliko prepreka u istraživanju, poput teškoća u pristupu izvorima, koje se u posljednje vrijeme ipak uklanjaju, te relativno kratak vremenski odmak od nekih segmenata spomenute teme nose određenu odgovornost. Tretiranje hrvatske političke emigracije od jugoslavenskoga režima kao u cijelosti ustaške i fašističke, a one mlađe, koja se nije mogla povezati s Nezavisnom Državom Hrvatskom, kao terorističke očito je ostavilo duboke posljedice na hrvatsko društvo.

NASILNO GUŠENJE

Kako je došlo do formiranja naslova, odnosno istraživačke teme? Na prvi se pogled čini da ste spojili dvije problematike koje jedna s drugom nemaju veze.

– Najpoznatija europska politička emigracija koja je postojala tijekom 19. stoljeća bila je ona poljska, u čijem su se formiranju i djelovanju mogle zapaziti neke opće karakteristike koje će ili vrijediti za sve kasnije političke emigracije, ili će im se pripisivati kao stereotipi. S ciljem detekcije jedne od najpoznatijih valja istaknuti Napoleonovu izjavu koja se odnosila na francusku rojalističku emigraciju. On je rekao “da su to ljudi koji nisu ništa naučili, ali ni zaboravili”. Ta se ocjena polako počela prišivati ostalim i kasnijim političkim emigracijama, za koje se držalo da se, odsječene od domovinske stvarnosti, iživljavaju u prekopavanju prošlosti i sanjanju nejasne i nerealne budućnosti. Dva su najvažnija pitanja zaokupljala političke emigrante: tko je kriv što su to morali postati i na koji način to promijeniti. Ni jedna politička emigracija nije uspjela postići konsenzus o ta dva temeljna pitanja, stoga se o političkoj emigraciji uvriježila i druga uvelike raširena ocjena, a to je da je svaka politička emigracija posvađana.

Na temelju takvih ocjena pojavila se zamisao da bi se te dvije spomenute postavke mogle provjeriti i na primjeru hrvatske poslijeratne političke emigracije, a na temelju njezina postavljanja prema hrvatskom reformnom pokretu, popularno zvanome Hrvatsko proljeće, koje je bilo jedan od najvažnijih skupova procesa i događaja u hrvatskoj povijesti od završetka Drugog svjetskog rata do kraja osamdesetih godina.

Na kojim ste izvorima temeljili svoje istraživanje?

– Temeljio sam ga na brojnim časopisima i novinama koje je izdavala hrvatska politička emigracija, zatim privatnoj korespodenciji emigranata, obilnoj dokumentaciji koja je nastala radom raznih jugoslavenskih sigurnosnih i diplomatskih službi o hrvatskim emigrantima, na osobnim svjedočenjima nekih bivših emigranta autoru te literaturi.

LUBURIĆEVA POMIRBA

Možete li u kratkim crtama iznijeti neke od najvažnijih zaključaka do kojih ste došli?

– Istraživanje je pokazalo kako je dio političkih emigranata, u kontekstu krupnih promjena u Jugoslaviji i Hrvatskoj, nastavio razmišljati i djelovati u kategorijama prijeratnog i ratnog vremena, odnosno prvih godina Hladnoga rata. Drugi su pak svoje političko djelovanje nastojali, bar do neke mjere, usklađivati s gibanjima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, izražavajući stanovitu potporu nekim snagama, za koje su smatrali da s njima dijele neke iste taktičke ili strategijske ciljeve – od reformnog dijela Saveza komunista Hrvatske do Matice hrvatske pa studentskog pokreta, čak se pokušavajući i povezati s nekima od njih.

Nasilno gušenje Hrvatskog proljeća imalo je velikog utjecaja na političku emigraciju, što se očitovalo i u tome da je ona uspjela donekle zaustaviti proces mrvljenja svojih snaga. Rezultat toga bilo je osnivanje Hrvatskog narodnog vijeća, krovne organizacije znatnog broja hrvatskih političkih emigranata. No kako godine budu odmicale, emigracija će ponovno početi patiti od starih boljki. Svađe i razdori uvelike će uništiti visok stupanj jedinstva postignut u prvoj polovini sedamdesetih godina, kao što će fokus s domovine biti ponovno pomaknut na emigrantske probleme.

Ipak, karakteristike koje je pokazivala tijekom, a onda i nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta emigracija će u još većem obujmu i na mnogo konkretnije načine iskazati pri uspostavi samostalne Republike Hrvatske i njezine političke, diplomatske i vojne borbe za međunarodno priznavanje i teritorijalni integritet.

Posebnu ste pozornost posvetili i danas aktualnoj ideji hrvatske pomirbe. Koji su razlozi za to?

– Koncept hrvatske pomirbe najčešće se danas u javnosti poistovjećuje s Franjom Tuđmanom. Malobrojni tu spominju i Brunu Bušića, dijelom i zbog njegove studije Hrvatski ustaše i komunisti. Slabo je poznata činjenica da je tvorac ideje o hrvatskom miru, kako ju je on nazvao, jedan od najviših i najzloglasniji ustaških dužnosnika, Vjekoslav Luburić, zvani Maks. Ja sam u knjizi detaljno obradio nastanak i razvitak Luburićeve ideje o hrvatskom miru. Međutim, isto sam tako dokazao da je u časopisu Nova Hrvatska, koji je u Londonu pokrenuo mladi politički emigrant Jakša Kušan, predstavljen politički program koji je također sugerirao mogućnost, ali i potrebu suradnje zagovornika hrvatske državne samostalnosti i dijela hrvatskih komunista.

Pokazalo se da su Kušanovi stavovi o tome pitanju bili prilično drukčiji od Luburićevih, ali i da su bili prezentirani nešto prije.

Jedna od intrigantnijih tema jest ona o pokušaju Branimira Jelića da uz pomoć Sovjeta radi na ostvarenju hrvatske državne samostalnosti. O čemu se tu zapravo radilo?

– Jelić je u okolnostima zatezanja jugoslavensko-sovjetskih odnosa nakon čehoslovačke krize, stanovite liberalizacije u Jugoslaviji te nastanka i razvoja hrvatskog reformnog pokreta, kao i iskustva potpunog oslanjanja hrvatskih državotvornih snaga na Zapad u nadi da će taj faktor na razne načine podržati osnivanje samostalne hrvatske države, koje nije davalo rezultate, u računicu koja bi trebala dovesti do ostvarenja potonjeg cilja odlučio pokušati uključiti i drugi ideološki blok, tj. naprije komunističku Albaniju i Bugarsku, a onda i SSSR.

Ta je Jelićeva akcija bila iznimno kontroverzna, iza nje je ostalo mnogo upitnika te sumnji u djelovanje raznih obavještajnih službi na Jelića da tako postupi. Jeliću je za rukom zaista pošlo uspostaviti kontakte na Istoku. Ipak, njegova je akcija u prvome redu imala za cilj izazvati “uzbunu” na Zapadu, potaknuti ga da više pozornosti posveti težnjama Hrvata za neovisnošću, koji bi, eto, na tome putu postali spremni primiti pomoć i od Sovjeta, koji bi tako izbili na Sredozemlje.

BUGOJANSKA AKCIJA

U kojem kontekstu spominjete poznatu Bugojansku akciju Hrvatskog revolucionarnog bratstva?

– Slom Hrvatskog proljeća imao je mnogobrojne efekte na hrvatsku političku emigraciju. Emigranti su u tom traumatičnom događaju nastojali pronaći i neke pozitivne aspekte, tvrdeći, primjerice, da je sada konačno i velik broj hrvatskih komunista uvidio kako je razvoj Hrvatske unutar Jugoslavije nemoguć i da je krilatica “bratstvo i jedinstvo” prazna parola. Ipak, misli političkih emigranata u mnogo većoj mjeri bile su tamnih tonova. Miješali su se osjećaji razočaranja, kako reakcijom snaga u domovini tako i same emigracije, zatim žalosti, čak i očaja, ali i bijesa, mržnje i želje za protuudarcem, ponekad i osvetom, što je rezultiralo bujanjem revolucionarnih težnji u dijelu političke emigracije. Upravo su ti emigranti, ali i oni koji su smatrali da politički emigranti ne mogu mnogo učiniti na dizanju ustanka u Hrvatskoj, ali su takav scenarij podržavali, gledali u akciji Feniks 72 (mnogo poznatija postala je pod imenom Bugojanska akcija), koju su izveli pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva u proljeće 1972., odgovor Hrvata na slom Hrvatskog proljeća. Neki su očekivali kako će se iz gerilskih borbi razviti dugo priželjkivana revolucija. Represija koja je zahvatila velik dio hrvatskog naroda nakon Karađorđeva, odnosno interpretacije koje su o tome procesu i događajima imali politički emigranti, govorila je takvim nadanjima u prilog, kao i osjećaj zajedništva koji je nastupio, razbijanjem i posljednih iluzija o mogućnostim produktivnog i perspektivnog života Hrvata u Jugoslaviji.

Dio starijih emigranata, nesklonih oružanom djelovanju u trenutnim geopolitičkim uvjetima, tvrdio je da se takvim akcijama neće mnogo postići dok je Jugoslavija relativno stabilna i podupirana od oba hladnoratovska bloka, a da je cijena koja se plaća – mladi hrvatski životi – previsoka. Neki od njih tvrdili su kako se radi o namještaljci jugoslavenskih obavještajnih službi kako bi se dobio povod za još represivniji nastup režima prema Hrvatima.

Kad sve uzmemo u obzir, osim, naravno, povjesničarima, komu je još knjiga namijenjena?

– Osim do povjesničara te ljubitelja povijesti želio bih da moja knjiga dođe i do šire javnosti. Zatim i do Hrvata u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da je velik broj hrvatskih političkih emigranata potjecao upravo iz BiH, ali i do mnogobrojnog hrvatskog iseljeništva, pogotovo još uvijek živućih bivših političkih emigranata i njihovih potomaka.

Razgovarao: Darko Jereković/Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

‘Jednom’ – Novo književno djelo Miljenka Stojića

Objavljeno

na

Objavio

Miljenko Stojić, suvremeni hrvatski književnik, novinar i franjevac, s objavljenih dosadašnjih deset zbirki pjesama, dvije zbirke priča, četiri romana i šest slikovnica, te brojnih ogleda i kritika, donosi pred ljubitelje pisane riječi novo književno djelo.

»Jednom«, naslov je zbirke pjesama prepoznatljivog pjesničkog jezika stvaratelja Miljenka Stojića koji piše jezikom svakodnevice – jezikom opominjućeg priopćavanja. Pjesnik traži, pronalazi, dopunjuje i slavi hrvatsku zemlju, hrvatskog čovjeka i hrvatsku žrtvu ispreplićući pritom svoj zacrtani mozaik.

Pjesme su osebujnog izričaja u kojima njihovi stihovi znaju kadšto teći naoko mirno, a onda nas nenadano prenu pršteći snagom i porukom. Kroz sve njih, više ili manje očito, provlači se, pak, pouzdanost i vjera u Boga.

Urednik knjige je Ljubo Krmek, recenziju potpisuju književnici Antun Lučić i Marina Kljajo-Radić, a lekturu i korekturu uradila je Zdenka Leženić. Promišljenu sliku na naslovnici potpisuje Zdenka Bilušić.

Zbirka pjesama »Jednom« tiskana je u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Čitluku i Ogranka Matice hrvatske u Šibeniku, čiji su predsjednici Andrija Stojić i Zdenka Bilušić. Izrada knjige povjerena je provjerenoj kvaliteti tiskare FRAM-ZIRAL iz Mostara. A naručiti se može najjednostavnije preko nakladnika ili portala miljenko.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Zapozorje, oznak, bilješkinja – nove hrvatske riječi, evo što znače

Objavljeno

na

Objavio

Zapozorje je najbolja nova hrvatska riječ – i zamijenit će backstage. Uz nju tu su još i oznak te bilješkinja. Odlučili su tako jezikoslovci, književnici i znanstvenici časopisa “Jezik” dodijelivši u Lipiku za te tri riječi autorima Nagradu “Dr. Ivan Šreter”.

Profesorica hrvatskog jezika iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić umjesto engleskog naziva za prostor iza pozornice – backstage ponudila je na natječaju svoju riječ zapozorje i pobijedila.

Drugu nagradu osvojio je veleposlanik u Izraelu Drago Štambuk za riječ oznak, oznakovljenje umjesto brenda i brendiranja, dok profesorica hrvatskog jezika Carmen Lešina iz Splita kaže da joj je zasmetao naziv javna bilježnica pa se u njoj probudio inat i smislila je novu riječ bilješkinja.

Mnoge se nagrađene riječi s ovog natječaja, kažu iz časopisa Jezik, itekako koriste.

Naša najprihvaćenija riječ je riječ uspornik umjesto ležećeg policajca. To je bila riječ s prvog natječaja i doista je proširena i prihvaćena riječ zatipak umjesto tipfeler, međutim tom riječju se pretežito služe studenti, učenici, lektori pa onda nemamo osjećaj koliko je prihvaćena.

Da ideja ne nedostaje svjedoči da je na natječaj za Nagradu “Doktor Ivan Šreter” stiglo oko 100 novih riječi gotovo 50-ak autora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari