Pratite nas

Kultura

Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija

Objavljeno

na

Dva su pitanja zaokupljala hrvatske političke emigrante: Tko je kriv što su to morali postati i na koji način to promijeniti?

Na ovogodišnjem Interliberu, međunarodnom sajmu knjiga i učila u Zagrebu, koji se tradicionalno održao sredinom studenoga, u izdanju Školske knjige predstavljena je monografija “Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija”. To vrijedno publicističko djelo bilo je povod za razgovor s autorom, dr. sc. Wollfyjem Krašićem.

Dočim o Hrvatskom proljeću postoje brojni radovi, o hrvatskoj političkoj emigraciji (1945. – 1990.) gotovo ih nema. Zašto je tomu tako?

– Nedostatak interesa akademske zajednice, pa i društva u cjelini, za taj dio hrvatskoga naroda zasigurno je jedan od glavnih razloga za takvo stanje, a i nekoliko prepreka u istraživanju, poput teškoća u pristupu izvorima, koje se u posljednje vrijeme ipak uklanjaju, te relativno kratak vremenski odmak od nekih segmenata spomenute teme nose određenu odgovornost. Tretiranje hrvatske političke emigracije od jugoslavenskoga režima kao u cijelosti ustaške i fašističke, a one mlađe, koja se nije mogla povezati s Nezavisnom Državom Hrvatskom, kao terorističke očito je ostavilo duboke posljedice na hrvatsko društvo.

NASILNO GUŠENJE

Kako je došlo do formiranja naslova, odnosno istraživačke teme? Na prvi se pogled čini da ste spojili dvije problematike koje jedna s drugom nemaju veze.

– Najpoznatija europska politička emigracija koja je postojala tijekom 19. stoljeća bila je ona poljska, u čijem su se formiranju i djelovanju mogle zapaziti neke opće karakteristike koje će ili vrijediti za sve kasnije političke emigracije, ili će im se pripisivati kao stereotipi. S ciljem detekcije jedne od najpoznatijih valja istaknuti Napoleonovu izjavu koja se odnosila na francusku rojalističku emigraciju. On je rekao “da su to ljudi koji nisu ništa naučili, ali ni zaboravili”. Ta se ocjena polako počela prišivati ostalim i kasnijim političkim emigracijama, za koje se držalo da se, odsječene od domovinske stvarnosti, iživljavaju u prekopavanju prošlosti i sanjanju nejasne i nerealne budućnosti. Dva su najvažnija pitanja zaokupljala političke emigrante: tko je kriv što su to morali postati i na koji način to promijeniti. Ni jedna politička emigracija nije uspjela postići konsenzus o ta dva temeljna pitanja, stoga se o političkoj emigraciji uvriježila i druga uvelike raširena ocjena, a to je da je svaka politička emigracija posvađana.

Na temelju takvih ocjena pojavila se zamisao da bi se te dvije spomenute postavke mogle provjeriti i na primjeru hrvatske poslijeratne političke emigracije, a na temelju njezina postavljanja prema hrvatskom reformnom pokretu, popularno zvanome Hrvatsko proljeće, koje je bilo jedan od najvažnijih skupova procesa i događaja u hrvatskoj povijesti od završetka Drugog svjetskog rata do kraja osamdesetih godina.

Na kojim ste izvorima temeljili svoje istraživanje?

– Temeljio sam ga na brojnim časopisima i novinama koje je izdavala hrvatska politička emigracija, zatim privatnoj korespodenciji emigranata, obilnoj dokumentaciji koja je nastala radom raznih jugoslavenskih sigurnosnih i diplomatskih službi o hrvatskim emigrantima, na osobnim svjedočenjima nekih bivših emigranta autoru te literaturi.

LUBURIĆEVA POMIRBA

Možete li u kratkim crtama iznijeti neke od najvažnijih zaključaka do kojih ste došli?

– Istraživanje je pokazalo kako je dio političkih emigranata, u kontekstu krupnih promjena u Jugoslaviji i Hrvatskoj, nastavio razmišljati i djelovati u kategorijama prijeratnog i ratnog vremena, odnosno prvih godina Hladnoga rata. Drugi su pak svoje političko djelovanje nastojali, bar do neke mjere, usklađivati s gibanjima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, izražavajući stanovitu potporu nekim snagama, za koje su smatrali da s njima dijele neke iste taktičke ili strategijske ciljeve – od reformnog dijela Saveza komunista Hrvatske do Matice hrvatske pa studentskog pokreta, čak se pokušavajući i povezati s nekima od njih.

Nasilno gušenje Hrvatskog proljeća imalo je velikog utjecaja na političku emigraciju, što se očitovalo i u tome da je ona uspjela donekle zaustaviti proces mrvljenja svojih snaga. Rezultat toga bilo je osnivanje Hrvatskog narodnog vijeća, krovne organizacije znatnog broja hrvatskih političkih emigranata. No kako godine budu odmicale, emigracija će ponovno početi patiti od starih boljki. Svađe i razdori uvelike će uništiti visok stupanj jedinstva postignut u prvoj polovini sedamdesetih godina, kao što će fokus s domovine biti ponovno pomaknut na emigrantske probleme.

Ipak, karakteristike koje je pokazivala tijekom, a onda i nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta emigracija će u još većem obujmu i na mnogo konkretnije načine iskazati pri uspostavi samostalne Republike Hrvatske i njezine političke, diplomatske i vojne borbe za međunarodno priznavanje i teritorijalni integritet.

Posebnu ste pozornost posvetili i danas aktualnoj ideji hrvatske pomirbe. Koji su razlozi za to?

– Koncept hrvatske pomirbe najčešće se danas u javnosti poistovjećuje s Franjom Tuđmanom. Malobrojni tu spominju i Brunu Bušića, dijelom i zbog njegove studije Hrvatski ustaše i komunisti. Slabo je poznata činjenica da je tvorac ideje o hrvatskom miru, kako ju je on nazvao, jedan od najviših i najzloglasniji ustaških dužnosnika, Vjekoslav Luburić, zvani Maks. Ja sam u knjizi detaljno obradio nastanak i razvitak Luburićeve ideje o hrvatskom miru. Međutim, isto sam tako dokazao da je u časopisu Nova Hrvatska, koji je u Londonu pokrenuo mladi politički emigrant Jakša Kušan, predstavljen politički program koji je također sugerirao mogućnost, ali i potrebu suradnje zagovornika hrvatske državne samostalnosti i dijela hrvatskih komunista.

Pokazalo se da su Kušanovi stavovi o tome pitanju bili prilično drukčiji od Luburićevih, ali i da su bili prezentirani nešto prije.

Jedna od intrigantnijih tema jest ona o pokušaju Branimira Jelića da uz pomoć Sovjeta radi na ostvarenju hrvatske državne samostalnosti. O čemu se tu zapravo radilo?

– Jelić je u okolnostima zatezanja jugoslavensko-sovjetskih odnosa nakon čehoslovačke krize, stanovite liberalizacije u Jugoslaviji te nastanka i razvoja hrvatskog reformnog pokreta, kao i iskustva potpunog oslanjanja hrvatskih državotvornih snaga na Zapad u nadi da će taj faktor na razne načine podržati osnivanje samostalne hrvatske države, koje nije davalo rezultate, u računicu koja bi trebala dovesti do ostvarenja potonjeg cilja odlučio pokušati uključiti i drugi ideološki blok, tj. naprije komunističku Albaniju i Bugarsku, a onda i SSSR.

Ta je Jelićeva akcija bila iznimno kontroverzna, iza nje je ostalo mnogo upitnika te sumnji u djelovanje raznih obavještajnih službi na Jelića da tako postupi. Jeliću je za rukom zaista pošlo uspostaviti kontakte na Istoku. Ipak, njegova je akcija u prvome redu imala za cilj izazvati “uzbunu” na Zapadu, potaknuti ga da više pozornosti posveti težnjama Hrvata za neovisnošću, koji bi, eto, na tome putu postali spremni primiti pomoć i od Sovjeta, koji bi tako izbili na Sredozemlje.

BUGOJANSKA AKCIJA

U kojem kontekstu spominjete poznatu Bugojansku akciju Hrvatskog revolucionarnog bratstva?

– Slom Hrvatskog proljeća imao je mnogobrojne efekte na hrvatsku političku emigraciju. Emigranti su u tom traumatičnom događaju nastojali pronaći i neke pozitivne aspekte, tvrdeći, primjerice, da je sada konačno i velik broj hrvatskih komunista uvidio kako je razvoj Hrvatske unutar Jugoslavije nemoguć i da je krilatica “bratstvo i jedinstvo” prazna parola. Ipak, misli političkih emigranata u mnogo većoj mjeri bile su tamnih tonova. Miješali su se osjećaji razočaranja, kako reakcijom snaga u domovini tako i same emigracije, zatim žalosti, čak i očaja, ali i bijesa, mržnje i želje za protuudarcem, ponekad i osvetom, što je rezultiralo bujanjem revolucionarnih težnji u dijelu političke emigracije. Upravo su ti emigranti, ali i oni koji su smatrali da politički emigranti ne mogu mnogo učiniti na dizanju ustanka u Hrvatskoj, ali su takav scenarij podržavali, gledali u akciji Feniks 72 (mnogo poznatija postala je pod imenom Bugojanska akcija), koju su izveli pripadnici Hrvatskog revolucionarnog bratstva u proljeće 1972., odgovor Hrvata na slom Hrvatskog proljeća. Neki su očekivali kako će se iz gerilskih borbi razviti dugo priželjkivana revolucija. Represija koja je zahvatila velik dio hrvatskog naroda nakon Karađorđeva, odnosno interpretacije koje su o tome procesu i događajima imali politički emigranti, govorila je takvim nadanjima u prilog, kao i osjećaj zajedništva koji je nastupio, razbijanjem i posljednih iluzija o mogućnostim produktivnog i perspektivnog života Hrvata u Jugoslaviji.

Dio starijih emigranata, nesklonih oružanom djelovanju u trenutnim geopolitičkim uvjetima, tvrdio je da se takvim akcijama neće mnogo postići dok je Jugoslavija relativno stabilna i podupirana od oba hladnoratovska bloka, a da je cijena koja se plaća – mladi hrvatski životi – previsoka. Neki od njih tvrdili su kako se radi o namještaljci jugoslavenskih obavještajnih službi kako bi se dobio povod za još represivniji nastup režima prema Hrvatima.

Kad sve uzmemo u obzir, osim, naravno, povjesničarima, komu je još knjiga namijenjena?

– Osim do povjesničara te ljubitelja povijesti želio bih da moja knjiga dođe i do šire javnosti. Zatim i do Hrvata u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da je velik broj hrvatskih političkih emigranata potjecao upravo iz BiH, ali i do mnogobrojnog hrvatskog iseljeništva, pogotovo još uvijek živućih bivših političkih emigranata i njihovih potomaka.

Razgovarao: Darko Jereković/Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Intrigantan roman autorice s njemačkom adresom

Objavljeno

na

Objavio

Promotori Branimir Romac, dr. sc. Željka Lovrenčić, autorica Nela Stipančić Radonić, dramska umjetnica Dunja Sepčić i voditeljica tribine u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu Lada Žigo Španić. -Foto: Snježana Radoš

Treći roman Nele Stipančić Radonić iz Münchena, nakon tri pjesničke zbirke, predstavljen je u Zagrebu u nazočnosti birane publike

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu svečano je predstavljen roman Slušaj ptice kako pjevaju autorice Nele Stipančić Radonić koja živi u Münchenu. Roman je objavila prestižna splitska Naklada Bošković, koja često otvara prostor hrvatskoj knjizi iz dijaspore od proze do poezije i esejistike. Uz autoricu o romanu su govorili ugledna književnica i esejistica dr. sc. Željka Lovrenčić i književni kritičar doktorand splitskoga Filozofskoga fakulteta Branimir Romac te Lada Žigo Španić, koja je ujedno znalački moderirala svečanošću. Ulomke iz romana nadahnuto je interpretirala dramska umjetnica Dunja Sepčić.

Prema riječima Lovrenčićeve radnju romana Nele Stipančić Radonić, napetoga poput dobre utakmice, objedinjuje upravo tā popularna igra.  Ova spisateljica do sada je objavila tri pjesničke zbirke i dva romana. Dok opširni povijesni roman Grišnici i pravednici (2016.) govori o povijesti Bosne, roman Putovanje u Indiju (2017.) suvremene je tematike. U njemu susrećemo uglavnom likove iz našega susjedstva. I u najnovijem romanu autorica se posvećuje opisima aktualnoga hrvatskoga društva. Kroz ozračje svjetskoga nogometnoga prvenstva, odnosno kroz prizmu igre, obrađuje tematiku naše društvene zbilje, istaknula je dr. sc. Željka Lovrenčić.

Prepoznatljiva poetika Nele Stipančić Radonić, određena je lakoćom pripovijedanja u posve netipičnim motrištima svakodnevice potrošačkoga društva, intrigantnim strukturama te vječno zanimljivim obiteljskim temama (bračnim, bratskim, prijateljskim…), što joj priskrbljuje sasvim osebujno mjesto u okviru recentne hrvatske književne produkcije s migrantskom pozadinom, prepoznatljivoj u bilokalnosti, odnosno bivanju između dviju različitih društvenih okolina, kazala je Lada Žigo Španić.

Radi se o tekstu, unatoč beznađu što okružuje protagoniste, koji na vrlo jednostavan način dotiče neke od zagonetki ljudskog života kao što su sreća,  upućenost na druge, životne prisutnosti i odsutnosti, nepredvidivosti kojima ne možemo umaknuti, potrebu za odlascima i odmicanjima, te osobito traganjem za svjetlom nade.  Kolopletom različitih motiva uklopljenih u konkretnu priču o dvojici braće, autorica ujedno dotiče konstante postojanja, istosti i različitosti,  među pojedincima i njihovim pojedinačnim sudbinama, ali i među idejama i načinima bivanja tijekom obiteljskog života, rekao je književni kritičar Branimir Romac.

Ovo je društveni, ali i psihološki roman koji kroz društvenu situaciju obrađuje i obiteljske te općenite odnose među ljudima. Iz ne baš optimistične perspektive, govori o stanju duha hrvatske nacije te o površnosti, sebičnosti i nezainteresiranosti za svijet oko sebe mnogih naših sunarodnjaka, ustvrdila je teoretičarka književnosti Željka Lovrenčić.

Sažeto, glavni su protagonisti braća Fabijan i Boris, dva u potpunosti suprotna lika. Dok je novinar-kolumnist Fabijan povučeni sanjar koji je doživio veliku ljubav s Julijom, sestrom kolegice s posla koja je umrla, i od tada živi povučeno između kuće i ureda, Boris je sušta suprotnost: šarmer i ljubitelj žena. Po zanimanju slikar, živi obiteljskim životom premda vrlo često izlijeće iz obiteljskoga gnijezda. Njegovu suprugu Laru to više pretjerano niti ne zanima; njoj je bitna forma. Uredila si je život i brine o sinu Svenu. Pravi se da ništa ne zna o Borisovim ljubavnim pustolovinama kojima nije odoljela ni mlada Tea u koju je zaljubljen i njegov sin. Budući da otac nikada nije imao ni volje ni vremena baviti se sinovim problemima, uglavnom je sve rješavao novcem. Velikome zaljubljeniku u nogomet, omogućio mu je i odlazak u Brazil na svjetsko nogometno prvenstvo. Kad Boris sazna da mu sin Sven nije zainteresiran za odlazak na fakultet, među njima izbija velika svađa. A kad Sven spozna da mu se otac viđa s djevojkom koju voli, stradava u prometnoj nesreći. Braća različitih karaktera, Fabijan i Boris, nakon dugo vremena, ponovno se zbližavaju upravo u toplo ljeto kad „Vatreni“ nižu uspjehe na terenu. Uvijek nerviranje s Fabijanove i čuđenje s Borisove strane. U ovome romanu koji se zbog dinamike i napetosti lako i brzo čita, nema sretnoga završetka. Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo i autoričine stavove o hrvatskoj zbilji, zaključila je Željka Lovrenčić.

Autorica Nela Stipančić Radonić rođena je 1967. godine u Mrkonjić Gradu, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je francuski i ruski jezik s književnošću na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te magistrirala politologiju, smjer komparativna politika na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Veći dio života provela je u Zagrebu, a zadnjeg desetljeća s obitelji živi u Njemačkoj, u Münchenu. Glavno je područje njezina zanimanja i rada u inozemstvu književnost, a sporedno publicistika. Poeziju sklada od rane mladosti, dok u zrelijoj dobi piše kratke priče i romane. Dosad su joj objavljeni: roman Grišnici i pravednici (2016.), zbirka pjesama Mjesečeva djeca (2016.), zbirka pjesama Kamena šuma (2017.) i roman Putovanje u Indiju (2017.). Dobitnica je književnih nagrada. Svojim javnim sudjelovanjem nastoji pridonijeti suradnji između domovinske i iseljene Hrvatske kao sudionica Hrvatskoga iseljeničkog kongresa. Članica je Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, pjesničke udruge Hrvatska izvandomovinska lirika iz New Yorka te je članica i tajnica Hrvatskoga obiteljskog kola u Münchenu. Publicistkinja je u Hrvatskome slovu te suradnica na mrežnome portalu Hrvatski glas Berlina.

Publika u Društvu hrvatskih književnika, među kojom su bili i naši pisci i aktivisti od SAD-a do Australije i Venezuele, srdačno je čestitala autorici i poželjela joj što bolji odziv čitatelja u domovini i u Njemačkoj. Predsjednica Hrvatskog svjetskog kongresa za SAD Nada Pritisanac Matulich i predstavnica HSK-a pri UN-u, nakon čestitki za novi roman, uručila je autorici priznanje Hrvatskog svjetskog kongresa za izniman doprinos radu te ugledne iseljeničke organizacije.

Vesna Kukavica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Promocijom knjige Marija Predena u Kninu započela ovogodišnja manifestacija ‘Mjesec hrvatske knjige’

Objavljeno

na

Objavio

U organizaciji Narodne knjižnice Knin jučer je održana promocija nove knjige “U potrazi za djeovjkom – čežnja za ljubavi” autora kninskog vjeroučitelja i radoholičara Marija Predena. U predivnoj atmosferi knjigu su predstavili profesor hrvatskog jezika i književnosti Dario Zemljak, glavni urednik nakladničke kuće Kerigma-Pia Anto Pranjkić i autor.

Prije nego će knjiga biti predstavljena ravnateljica ovdašnje Narodne knjižnice Kornelija Belak je dodijelila nagrade za najčitatelje u kninskoj narodnoj knjižnici i na taj način znakovito otvorila Mjesec hrvatske knjige 2019. godine u Kninu. Cijelim susretom maestralno je moderirala Ana Šimić-Sunko, a Marijove stihove čitala je Barbara Alilović.

Poseban ugođaj cijelom događaju dali su članovi vokalno-instrumentalnog sastavaGospin VIS: Mateo Aničić na girari, Šime Miljković Skelin na bas gitari te vokali: Barbara Gojević, Antonia Čulum, Barbara Vujević, Ivana Čoraš, Iva Čulum, Petra Čarić, Luka Orlović i Antea Grgić.

Među brojnim ljubiteljima lijepe pisane riječi na otvaranje manifestacije Mjesec hrvatske knjige 2019. godine u Kninu nazočio je i poznati spisatelj i književni čritičar prof. Fabijan Lovrić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari