Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari

Objavljeno

na

Prvi intervju Brune Bušića nakon odlaska u emigraciju 1975. Uvod i epilog: Dinko Dedić

U ponedjeljak 16. listopada
navršava se 39. godina
od ubojstva Brune Bušića.

Tim povodom u crkvi Sv. Marka
na Gornjem Gradu, u 18 sati
održati će se Sv. misa zadušnica.

Nakon sudskih i batinaških progona koji su ga pratili cijeli život i nakon što je po četvrti puta izišao iz zatvora, za Brunu Bušića nije više bilo života u Domovini i otišao je u emigraciju. Kao što smo svjedoci, nije ga bilo ni u emigraciji i 3 godine kasnije, 16. listopada 1978. Bruno je podlegao udbinim mecima, ali je tog časa odlazak u tuđinu izgledao kao jedini izlaz.

Ta pogibija se na jedan vrlo dramatičan način vezala i uz moj život, jer sam koincidentno, u procesu koordinacije antijugoslavenskog rada, upravo u to vrijeme iz Australije putovao u Europu, baš na sastanak s Brunom Bušićem, da bi tamo stigao dan nakon njegova ubojstva. Uza sve dramatične događaje koju su nužno bili povezani uz život i rad hrvatskog političkog aktiviste u ono vrijeme, taj događaj kao i neki povezani s mojim povratkom u Hrvatsku 1990.-1991., ostati će trajno i tragično urezani u moju svijest, što će teško shvatiti oni koji su puštali da ih kroz život vodena bujica nosi bez da i pokušaju plivati u suprotnom smjeru, pa makar i znali da se negdje nizvodno nalazi veliki vodopad.

Sa svježim dojmovima Hrvatskog proljeća i njegova brutalnog gušenja, što je Bruno osjetio na svojoj koži ali isto tako razumio kao rijetko tko drugi, svojim prvim obraćanjem javnosti nakon dolaska u emigraciju, u ambijentu u kojemu je mogao slobodno reći što misli, Bruno je dao intervju Novoj Hrvatskoj 1975. godine i osvrnuo se baš na to proljetno previranje, koje je nesumnjivo predstavljalo uvertiru onogo što će nam se dogoditi kroz iduća dva desetljeća. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)



Bitka je bila izgubljena davno prije Karađorđeva

NH: Vi ste, Bruno, godine 1971. radili u Hrvatskom tjedniku. Bila je to vrlo živa ekipa, koja je svojim radom budila velike nade u hrvatskom narodu (i zbog toga gotovo čitava završila u zatvoru). Je li već tada postojalo strahovanje da bi doskora sve to moglo biti uništeno?

B. B.: Izraz „uništeno“ ne odgovara onome što je prethodilo Karađorđevu i što se dogodilo nakon toga. U našoj povijesti bilo je i gorih trenutaka, dugotrajnijih i pogubnijih razdoblja, pa je ipak hrvatski narod nadživio sve te lomove i kataklizme i sačuvao viziju svoje slobodne hrvatske države. Zapravo, ako je nešto uništeno, to su uništene sve naivne iluzije da je moguća postupna demokratizacija Jugoslavije i unutar takve Jugoslavije suverena država Hrvatska.

NH: Savršeno točno. No, htjeli bismo znati jeste li očekivali događaje koji su nastupili nakon Karađorđeva, jeste li strahovali od njih?

B. B.: Meni je bilo manje-više potpuno jasno da „hrvatsko proljeće“ neće dugo trajati. Unutar postojećih političkih i policijskih struktura bile su neizbježne brže, revolucionarnije promjene ili potpuna policijska i vojnička kontrola. Većina nije tako mislila. Nadali su se nastavku kursa i većim promjenama. Svima je bilo jasno da se i dalje nastavlja veliko odlijevanje sredstava u Beograd, štoviše da je to odlijevanje veće nego u prethodnom razdoblju. Hrvatsko rukovodstvo nije ni pokušavalo zanijekatitu činjenicu. Ono je tvrdilo da dopušta odlijevanje tih sredstava iz Hrvatske kako bi izborili ustavne amandmane, po kojima bi Hrvatska trebala dobiti svoju državnost, nakon čega bi Hrvatska bila financijski samostalna. Dakle, odlaženje u Srbiju viška vrijednosti što su ga stvarali hrvatski radnici, i oni u domovini i oni u inozemstvu, po njihovu sudu bilo je skupo, ali nužno plaćanje amandmana i hrvatske državnosti. Naravno, državnost nikada nitko nije kupio. Bilo je tu mnogo poštene, naivne romantike.

NH: To je bilo stanovište političkog rukovodstva. A kako ste gledali vi u uredništvu Hrvatskog tjednika?

B. B.: Tu su mišljenja bila podijeljena. Neki su smatrali (nije uputno spominjati imena) da je to realno stanovište, dok su drugi bili vrlo skeptični. Ja osobno nisam vjerovao u neku bitniju promjenu nakon ustavnih amandmana. Iako nisam otvoreno mogao napisati što mislim, svojim člancima želio sam uvjeriti čitatelje da svoje ljudsko, nacionalno biće mogu u punini ostvariti jedino unutar potpuno suverene hrvatske države.

Po mome mišljenju bitka godine 1971. nije bila izgubljena u Karađorđevu, nego već mnogo prije: na Brijunskom plenumu, lipnja 1966. (pad Rankovića). Tada hrvatsko političko vodstvo nije shvatilo situaciju, nije je znalo iskoristiti. Dok su u drugim republikama politički rukovodioci odnosnih republika dali do znanja da je postojao jak policijski pritisak, u Hrvatskoj se nakon pada Rankovića i dijela njegove urotničke grupe tvrdilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom Rankovićevom kontrolom. Uistinu, bilo je potpuno obrnuto, u Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu. Tada je u Hrvatskoj bilo milijun i tristo tisuća policijskih dosijea, a tek devetsto tisuća zaposlenih, što praktički znači da je čitav narod pod neposrednom policijskom kontrolom. Bilo je i niz političkih ubojstava, ne samo u Staroj Gradiški.

Početkom lipnja 1965. na području Zagreba djelovala je posebna policijska teroristička grupa. Ona je na zagrebačkim ulicama kidnapirala nekoliko studenata, zavezanih očiju odvela ih u tajne zatvore, gdje su po dva i više mjeseci bili podvrgnuti najužasnijim torturama. Čini se da se jedan od tih tajnih zatvora nalazi u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Runjaninovoj ulici.

NH: Je li se bilo gdje i bilo kada na „forumima“ o tome raspravljalo?

B. B.: Ja sam sam početkom 1967. napisao velik izvještaj o torturi studenata.

Uzaludni izvještaj o torturi hrvatskih sveučilištaraca

NH: Kome je to bilo upućeno?

B. B.: Jedan primjerak dobio je Tripalo, drugi Bakarić. Tripalo je bio jako iznenađen činjenicama koje sam iznio. Tražio je da potpišem taj izvještaj. Potpisao sam ga, a to su isto učinili i hrvatski sveučilištarci koji su bili kidnapirani i odvedeni u tajne zatvore. Poslije smo i ja i oni imali mnogo neprilika s policijom i tadašnjim zagrebačkim javnim tužiteljem Marijanom Čačićem, koji je odmah nakon Karađorđeva imenovan za republičkog javnog tužitelja. Ta kidnapiranja i nisu mogla biti izvršena bez njegova znanja i odobrenja. U to je bio upleten i Milko Gajski, koji je nakon Karađorđeva imenovan za predsjednika zagrebačkog Okružnog suda. Dakle, nakon Karađorđeva pripadnici rankovićevske terorističke grupe iz godine 1965. dobili su najviše položaje u tužilaštvu, sudstvu i policiji unutar SR Hrvatske.

NH: Kako je policija doznala tko je autor toga izvještaja?

B. B.: Vodila se istraga. Udba je najprije bila dosta zaplašena, jer je Tripalo zahtijevao da se protiv njih provede istraga i sudski postupak, osobito je energičan u tome zahtjevu bio tadašnji komandant zagrebačke vojne oblasti, general Ivan Rukavina. Ipak na kraju od toga nije bilo ništa. Policijske strukture ostale su iste, zapravo, nacionalna struktura policije još se više pogoršala na štetu Hrvata. Istodobno su albanski rukovodioci na Kosovu bili dovoljno odlučni i sposobni da na Kosovu stvore svoju, albansku policiju u kojoj ima najmanje 75% Albanaca. Do Brijunskog plenuma 1966. jedva da ih je bilo 15%.

Hrvatsko političko vodstvo nije znalo iskoristiti situaciju. Nakon prvog nesnalaženja, zabune i straha (to su u biti jako velike kukavice) Udba se u Hrvatskoj ubrzo ponomo osilila. Meni su jednoga dana pozvonili na vrata i odveli me na saslušanje u istu onu sobu, gdje su me godine l965. i 1966. danima ispitivali. Udbaš Božo Marković smijao mi se u lice: „Ti si se tu mnogo namučio, prikupljao podatke, dugo istraživao i pisao, i ništa nisi postigao. Komisija CK SKH podnijela je o nama najbolji izvještaj. Nama nitko ništa ne može!

Deseta sjednica nije bila početak

NH: Ne bi li ipak trebalo priznati hrvatskom vodstvu prelomni zahvat čuvene 10. sjednice u siječnju 1970., koja je zapravo pokrenula čitav veliki val nacionalnog gibanja, nazvanog nakon Karađorđeva „hrvatsko proljeće“?

B. B.: To nacionalno gibanje nije pokrenulo hrvatsko vodstvo, već hrvatski intelektualci okupljeni oko KolaKritikeHrvatskog književnog listaDubrovnikaDometa i ostalih književnih časopisa. Veliku ulogu prije pojave tih časopisa imao je Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. A sve tamo negdje do početka godine 1963., mora se priznati, čuvari hrvatske nacionalne svijesti nisu uopće bili hrvatski komunisti, već Katolička crkva, preživjeli hrvatski vojnici i ilegalne grupe hrvatskih sveučilištaraca.

Čitav hrvatski narod stvorio je uvjete za 10. sjednicu, ali upravo na 10. sjednici dogodio se značajan promašaj hrvatskog političkog vodstva. Umjesto da su 10. sjednicu iskoristili za opće prestrukturiranje političkog kadra u Hrvatskoj, a mogli su to učiniti, oni su se zadovoljili minimumom. Riješili su se samo Žanka. Hrvatsko vodstvo, osobito Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, bili su zaista srcem uz svoj narod, ali su bili zarobljeni političkim i policijskim strukturama unutar kojih su izrasli. Njihov strah od tih političkih i policijskih struktura bio je jači nego što je bilo njihovo pouzdanje u zrelost hrvatskog naroda i njegovu sposobnost i snagu da utemelji svoju nacionalnu državu. Tako se dogodilo da je nakon toliko spominjane 10. sjednice osim Žanka čitava ostala politička i policijska struktura ostala ista. Tako hrvatsko vodstvo nije 1971. imalo ni toliko snage da makne dva beznačajna lokalna funkcionara u Bijelom Manastiru, a kamoli da udalji iz javnog života generala Radu Bulata. Izbacivanje Šime Đodana i Marka Veselice (u ljetu 1971.) iz Saveza komunista trebao je biti zalog za uklanjanje Rade Bulata, ali se poslije pokazalo da su i to bili nemoćni učiniti.

NH: Prema tome, događaji koji su uslijedili nakon Karađorđeva i nisu trebali biti neko veliko iznenađenje, barem ne za one koji su pobliže iznutra promatrali situaciju?

B. B.: Jasno. Bilo je to samo pitanje dana. Studentski štrajk bio je samo izlika. To se jasno vidi iz onog Titova razgovora, koji je bio vođen s političkim rukovodstvom Hrvatske u njegovoj zagrebačkoj vili „Zagorje“. Taj razgovor je objavljen nakon Karađorđeva.

NH: Jeste li očekivali tako drastičan razvitak: uhićenja, suđenja, na tisuće otpuštenih s posla i na druge načine progonjenih?

B. B.: Da, očekivali smo to bez sumnje.

NH: Kada ste Vi bili uhićeni?

B. B.: Ujutro 12. prosinca 1971.

NH: Već tada? Drugi iz uredništva HT i Matice hrvatske bili su zatvoreni tek 11. siječnja 1972.

B. B.: U noći između 11. i 12. prosinca zatvoreni su studentski vođe: Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ferdo Bušić, Goran Dodig i još neki. Mene su čitav dan 11. prosinca (bila je subota) pratili, ali sam im zametnuo trag negdje oko osam sati navečer u Klaićevoj ulici. Uhvatili su me sutradan u jutro u javnom kupalištu, na očigled pedesetak ljudi (stanovao sam u jednom slikarskom ateljeu, koji nije imao ni WC, a kamoli kupaonicu).Tamo su četvorica skočila na mene. Pitali su me gdje mi je pištolj, gdje su mi bombe, a sva četvorica su me držala za ruke i noge, tako da se nisam mogao maknuti. Osobito su se bojali polivinilske vrećice u kojoj sam imao rublje. Po deseti put su vadili iz nje rublje i prevrtali ga, i opet nisu vjerovali da je to samo rublje.

NH: Kako su Vas pronašli u kupalištu?

B. B.: Bili su u jutro okružili kuću i vidjeli su me pri izlasku. Primijetio sam da me slijede, no mislio sam da je to moja uobičajena pratnja, na koju sam već bio navikao, pa i nisam na njih obraćao posebnu pozornost.

NH: Što je pisalo u nalogu za uhićenje?

B. B.: Nisu imali nikakva naloga. Kad su me doveli na policiju u Đorđićevu ulicu, udbaš koji je vodio čitavu operaciju protiv studenata bio je podosta iznenađen kad je vidio da ja nisam student. Kod političke policije u Hrvatskoj postoje, naime, razne struje, tako da je ona oštrija mene naprosto podvalila kao studenta, samo da me se što prije dočepaju. Policija je najprije imala odobrenje da može uhititi samo najistaknutije studentske vođe. Članovi MH i HT bili su zatvoreni tek mjesec dana nakon mene, tek kad je u jugoslavenskom političkom vodstvu donesena odlukada se nastupi još oštrije.

NH: Zašto su ti policijski „jastrebovi“ baš Vas željeli što prije imati u zatvoru?

B. B.: Do toga je došlo zbog čitavog niza okolnosti. Udba mi nikad nije zaboravila, a još manje oprostila onaj moj izvještaj iz godine 1967. (prvi uniformirani stražar u zatvoru kojega sam vidio 12. prosinca 1971. bio je također čuvar kidnapiranih studenata u jednom od tajnih zatvora iz godine 1966.). To je meni bilo već četvrto uhićenje. Prvi put sam bio zatvoren kao gimnazijalac godine 1957., zatim 1959., pa 1965. (tada je bilo najgore). Osim toga, nakon Karađorđeva većinu slobodnog vremena provodio sam s vođama hrvatskih sveučilištaraca. Oni su tada bili pomalo i usamljeni.

NH: Je li Vam onda na policiji predočen nalog za uhićenje?

B. B.: Tražio sam da mi pokažu nalog, a odgovorili su mi da ja nisam uhapšen.

NH: Nego što?

B. B.: Ništa. Zatvorili su me u jednu ćeliju, gdje je bilo dvadesetak kreveta. Bio sam potpuno sam. Kako je bila zima, htio sam leći. Koji sam god krevet otvorio, bio je krvav, sve plahte krvave. U jedan sat u noći upalilo se svjetlo, ušao je jedan od onih koji su me hapsili i rekao mi da sam uhapšen. Pokazao mi je policijski formular o hapšenju, koji oni moraju uručiti istražnom sucu. Bilo je više točaka koje treba zaokružiti. Meni je bila zaokružena točka u kojoj se kaže da krivično djelo uhapšenoga podliježe smrtnoj kazni. To je bila izlika za uhićenje bez naloga.

Policajci prekvalificirani u suce

NH: Jesu li Vam uručili rješenje suca za pritvor?

B. B.: Ne. Odveden sam pred istražnog suca Zlatana Markovića. On je prije bio udbaš, pa je prešao u istražne suce, još prije Brijunskog plenuma 1966. To je bila opća praksa nakon reforme istražnog postupka, kad je uveden zakon da istragu ne vrši policija, nego istražni suci: udbaši su jednostavno „prekvalificirani“ u istražne suce. I baš taj Zlatan Marković vodio je istragu protiv studenata 1965. koji su bili kidnapirani. Znači da on spada u tu terorističku, doslovno terorističku grupu, koja je prije izvodila torture nad zatvorenicima. On je sad istražni sudac čitavog studentskog vodstva i ljudi iz Matice hrvatske.

NH: Jeste li upitali je li to njihovo normalno radno vrijeme, u noći?

B. B.: Nisam ni stigao ništa pitati. Marković je odmah uzviknuo: „Zdravo, Bušiću, opet se vidimo!“ Poznavao me je još od 1965., kad sam također bio zatvoren u vezi sa studentima, iako već tada nisam više bio student, nego sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Na moje pitanje zašto sam uhićen, odgovorio mi je: „Zbog tvoga pisanja u Hrvatskom književnom listu i Hrvatskom tjedniku“. Pokazao mi je i fotokopije mojih članaka iz tih glasila, kao dokazni materijal. Ja sam mu odmah rekao da se još dosada nije dogodilo u povijesti da policija zatvara nekoga bez naloga za uhićenje zbog članaka koji su objavljeni u legalnim novinama, a neki od tih članaka bili su objavljeni prije dvije ili tri godine. Rekao sam Markoviću, ako on svojim rješenjem o mom uhićenju ozakoni tu praksu, može bilo koji policajac na ulici bez naloga za uhićenje zatvoriti bilo kojega hrvatskog pisca ili novinara, jednostavno zato što su oni u nekoj davno izašloj knjizi ili novinama napisali koju rečenicu, koja se tom policajcu ne dopada. Otvoreno sam mu rekao da se takvo nešto nije dogđalo ni za vrijeme najgorih Staljinovih čistki. Istražnog suca Zlatana Markovića moj prosvjed nije nimalo zbunio, a još manje posramio. Rekaomi je: „Uvijek se u povijesti nešto mora dogoditi prvi put“. Vidjelo se na njemu da ga raduje što ponovno ima priliku zatvarati ljude.

NH: To je dakle bio povijesni presedan?

B. B.: Da. Tako se nešto nije radilo ni pod Rankovićem, ni za vrijeme Staljina. To sam poslije izjavio u zapisnik i potpisao. Dobio sam nalog za pritvor u trajanju od tri dana, a zatim u trajanju od mjesec dana. Rješenje istražnog suca Markovića potvrdio je Okružni sud. Tako je bilo ozakonjeno najgore bezakonje. Naknadno sam doznao da je istražni sudac Marković dao nalog da se izvrši premetačina u stanu Miljenke Vuković, „supruge Bruna Bušića“, kod koje da se krije moj propagandni materijal. Policija u stanu Miljenke Vuković nije našla nikakav moj propagandni materijal, već njezina muža i dijete. Tu sam ženu vidio možda jedanput u životu. Marković je izdao nalog na osnovu policijske prijave, iako je znao da nisam oženjen. Valjda je mislio da je i to jedna od mojih podvala i dio mog urotničkog kontrarevolucionarnog rada.

Bajka o sveznanju Udbe

NH. Pa kako je došlo do toga da su Vas povezali s tom ženom?

B. B.: Ona je bila udata za Jozu Bušića, koji je radio u „Čistoći“. Poslije je i on bio podvrgnut policijskom progonu, pa je morao bježati u inozemstvo. To je samo jedan primjer kako je Udba bila totalno neobaviještena o svemu. Tako su negdje oko Nove godine 1972. protiv mene podnijeli drugu prijavu: „Bruno Bušić, dok je bio u Parizu, surađivao je s političkom emjgracijom, te je tako s političkim emigrantima Nevenom Šimcem i Vicom Vukojevićem osnovao ogranak Matice hrvatske u Parizu“. U to vrijeme, dok je policija pisala tu prijavu, Neven Šimac se nalazio na odsluženju vojnog roka u školi rezervnih oficira, mislim u Zadru, a Vice Vukojević je bio u Zagrebu. Dakle, potpuna neobaviještenost.

NH: Inače vlada u emigraciji, a i kod kuće, velika fama o tome kako je Udba sveznajuća, kako je to jedna od najsavršenijih policija na svijetu, da ima strahovito organiziranu mrežu, neograničena sredstva, da raspolažu najmodemijim metodama i aparatima…

B. B.: Tu famu Udba sama o sebi neumorno širi. A svi mi koji smo tada bili uhićeni i podvrgnuti višemjesečnoj istrazi, i sveučilištarci i ljudi iz Matice, smijali smo se kako ti policajci ništa ne znaju, kakve su glupe prijave podnosili. Nisu znali ni u kojoj je sobi uredništvo Hrvatskog tjednika, iako je zgrada Matice hrvatske preko puta zgrade u kojoj je smještana politička policija. Ništa nisu znali o Matici hrvatskoj, o vođama hrvatskih sveučilištaraca. Bili su potpuno neobaviješteni o svim važnim pojedinostima.

Nova Hrvatska, br. 19. London 1975.

 


Pogovor: Bruno Bušić je uhićen 12. prosinca 1972. I sam sam bio student u Zagrebu, ali isto tako član i aktivist Matice hrvatske u petrinjskom ogranku. Kada su počela uhićenja, povukao sam se kući u Hrastovicu (pokraj Petrinje). Nisam znao da je i meni bilo namijenjeno da budem uhićen, jer mi je bilo svega dvadeset godina i nisam bio prominentna osoba u tom procesu, ali sam se pribojavao.

Upoznao sam se drugom polovinom prosinca 1971. sa slučajem jednog mladića kojega su pokupili na ulici, strpali u “maricu”, odvezli u policijsku stanicu, isprebijali ga i onda ga onako polomljenoga opet izbacili na ulicu, bez da je postojao nalog za uhićenje ili bilo kakav papirnati trag tog događaja. Završio je s oštećenim bubrezima. Kod odvjetnika je saznao da nema na osnovu čega pokrenuti postupak, jer nije postojala bilo kakava evidencija da je ikada bio priveden.

Zaključio sam tada da će biti najsigurnije da se prebacim preko granice.

Slovensko-austrijsku granicu sam prešao u rane jutarnje sate 2. siječnja 1972. Svega sat ili dva kasnije stigla je skupina policajaca iz Petrinje s nalogom da me uhite. Kad me nisu našli, pozvali su mog susjeda Josu Hanjca da bude svjedok kod premetačine.

Pričao mi je da su razrovali cijelu kuću i odnijeli sve što bilo papirnato, uključujući i moju školsku i drugu dokumentaciju. Unutrašnjost kuće ostala je izgledati kao da je uragan kroz nju propuhao.

Dodam li tome još nekoliko slučajeva kada sam za samo nekoliko sati izbjegao sudbini, uključujući i događaje u Zagrebu pod kraj 1991., moram se pozvati na svoj instinkt, a moji bliži prijatelji to i danas zovu ludom srećom.

Zadovoljština za sve, za one koji su preživjeli, za one koji su izgubili život i za one koji su pretrpjeli uvrede, šikaniranja, zatvore i batine, bila je uspostava hrvatske samostalnosti, ali nije potpuno ostvarena.

Nisam siguran da ćete naći i jednoga branitelja iz Domovinskog rata ili bilo koga iz prijeratne borbe za hrvatsku samostalnost, u domovini ili emigraciji, koji će vam reći da je ova Hrvatska ispunila naša očekivanja i da je zadovoljan rezultatom te borbe.

Previše je toga uloženo da bi se koplje smjelo baciti u trnje.

Život ide dalje! Borba za ostvarenje istinske samostalnosti, slobode, pravde, demokracije i napretka se nastavlja. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Posljednji tekst dr. fra Radoslava Glavaša: Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu

Objavljeno

na

Objavio

Vjerojatno posljednji tekst koji je napisao i objavio dr. fra Radoslav Glavaš imao je naslov “Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu”. Tekst je pročitao na zagrebačkome Radiju u ožujku 1945., a potom je objavljen i u zagrebačkim Novinama. Govori o strašnome komunističko-partizanskom zločinu nad hercegovačkim franjevcima na Širokome Brijegu u veljači 1945. Ovdje tekst donosimo prema knjizi Glavaševih izabranih članaka koju je priredio Branimir Donat.

Krvavi ples komunista na Širokom Brijegu

Srbokomunisti poubijali su svećenike, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike, s razloga, što su ljudi uz narod, iz kojega su nikli

Komunističko-boljševička promičbena služba u Beogradu objavila je nedavno u više navrata neistinite vijesti o franjevcima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a posebno o hercegovačkim franjevcima na Širokom Brijegu. Te vijesti nadošle su poslije pada Širokog Brijega u ruke partizana. Prije toga hercegovački franjevci i njihovi nastavnici na Širokom Brijegu nisu uopće spominjani u partizanskim krugovalnim vijestima. Jamačno komunisti nisu imali razloga napadati franjevce.

Kad je Široki Brijeg pao u ruke partizana, razorena je velika franjevačka gimnazija, crkva, samostan i konvikt vanjskih đaka teško su oštećeni i opljačkani.
Franjevački nastavnici i dušobrižnici zatvoreni su u jedan bunker, poliveni benzinom i zapaljeni.
Drugi su ubijeni u samoj crkvi, a neki po raznim župama na zvjerski način mučeni i postrijeljani. Prije toga uništen je samostan franjevaca u Tomislavgradu, zapaljen samostan s crkvom na Humcu kod Ljubuškog, a franjevačku crkvu u Mostaru uništili su neprijateljski zrakoplovi.

Sve je to učinjeno od strane komunista i partizana na veliko zaprepaštenje hercegovačkog puka, jer je na taj način Hercegovačka franjevačka provincija upravo na svoju stotu godišnjicu opstanka ostala bez ijedne kuće, a mnogi njeni članovi poubijani.

Sigurno su se sami komunisti prestrašili svoga nedjela, pa su naknadno morali izmisliti krivnju franjevaca, da tim opravdaju pred javnošću krvoločan postupak prema njima. To se dade zaključiti iz činjenice, da partizani ne dopuštaju nikome pristup na Široki Brijeg, da dobro neupućeni pristaše partizana ne bi vidjeli grozan prizor na hrvatskom Monte Cassinua, porušenom i zapaljenom, s garištem poškropljenim krvlju franjevaca – profesora i dušobrižnika

Partizani su na Širokom Brijegu zaigrali tako krvavo kolo, da niti poslije pokolja ne dopuštaju gledati mučan prizor izmrcvarenih žrtava na razvalinama stoljetnog rada franjevaca. Klasični pjesnici izbjegavali su u svojim dramama krvave prizore a komunisti su taj prizor upriličili, da sami uživaju u ljudožderskom plesu uz isključenje ostale javnosti.

Franjevci su bili dugi niz desetljeća u ovom zabačenom dijelu Hrvatske jedini predstavnici zapadno-europske kulture i uljudbe i sada u tom njihovom poslanju bivaju spriječeni na brutalan način: ubijanjem. Uljudbena misija franjevaca na Širokom Brijegu obustavljena je tako da su nastavnike jednostavno strijeljali pred oltarom. Okrutni ubojice nisu se usudili spomenuti javnosti imena žrtava. Majstori u skupnim ubijanjima i ovdje su se pokazali u pravom svjetlu. Pitamo javnost: u ime kojega naroda i pokrajine, zbog čijih ugroženih probitaka poubijaše komunisti franjevce na Širokom Brijegu, kad među ubojicama ne bijaše nijedan Hrvat, Hercegovac ili hrvatski rodoljub?

radoslav glavas

Dr. fra Radoslav Glavaš

Ubiše ih u ime Moskve, za volju komunističke internacionale. Njih ubiše bez ikakva suda i istrage, a druge na temelju nekakvih osuda, koje nisu izrečene od hrvatskih državnih sudova. Hrvatskim državljanima može da sudi samo hrvatski sud za propuste i pogriješke nacionalnog značaja, a za prekršaje ćudorednog karaktera zakonita crkvena oblast. Zakonita opstojnost sudova i materijalno pravo na temelju kojega se sudi ne može biti samovolja narodno disparatne šačice ljudi, koja je ubačena na hrvatsko državno područje.

Oduzeti život nekom Hrvatu može se samo na temelju hrvatskih državnih zakona, a ne na temelju samovolje, koja izvire iz mržnje na sve, što je hrvatsko. Tu se ne radi samo o kakvom sudskom postupniku, nego o etičko-povijesnoj podlozi državnog zakona. A hrvatskom građaninu može se suditi isključivo na temelju hrvatskog državnog prava, pod kojim izrazom ne treba razumjeti zbir samo povijesnih povelja, nego skup državnih zakona, koji niču iz hrvatskih povijesnih povelja, oslanjaju se na hrvatsku prošlost i izviru iz hrvatskih državnih potreba.

Stoga je svako oduzimanje života hrvatskom narodnom pripadniku izvan okvira hrvatskog državnog prava ili pače protiv njega, nenadležno, protuzakonito i nećudoredno. Komunisti su prema tome počinili umorstva nad hrvatskim građanima, pa im stoga ne možemo priznati niti to, da su ratni zločinci – koji izraz ne znači ništa ili svašta, kako mu tko hoće pridati značenje – oni su jednostavno zločinci nad hrvatskim narodom.

Ponavlja se slučaj iz drugih zemalja i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u pogoršanom obliku jer su komunisti u našem slučaju poubijali sasvim nepolitičke ljude, nastavnike i odgojitelje, koji su bili daleko od svake dnevne politike. Uništiše ih zbog toga što u Hercegovini ne mogoše naći komunističkih pristaša, jer se hercegovački puk nije dao upregnuti u boljševička kola, a tomu svemu bili su krivi franjevci, koji su odgojili narod, kako će ljubiti svoju vjeru i domovinu, te braniti svoje ognjište, a ne služiti narodnim protivnicima. Bolju svjedodžbu franjevcima i narodu nisu komunisti mogli dati nego upravo na taj način, što su priznali, da među njima i povjerenim im pukom nisu našli svojih pristaša.

Kod ovog grubog oduzimanja života nevinim svećenicima imali su Angloamerikanci djelatnog udjela pomažući tvarno i moralno ustanak subverzivnih elemenata na Balkanu protiv Nezavisne Države Hrvatske i njenih pripadnika. U sjećanju hrvatskog naroda ostat će ta činjenica trajno u uspomeni. Protivnici se varaju, ako misle, da se u ovom slučaju radi o kolonijalnom narodu bez kulture i pamćenja. Zlodjela savezničkih pomagača ostat će trajan dokument protivničke zasljepljenosti i mržnje prema malom hrvatskom narodu, kojemu se na nečuven način pokušava oduzeti sloboda i država, uništavaju kulturna dobra i ubijaju duhovni predstavnici. Što bi učinili Englezi kad bi komunisti poubijali na ovaj način njihove svećenike samo zato, jer su Englezi.

Ne znamo, na koji će način angloamerički državnici i publicisti opravdati postupak komunista protiv hrvatskog katoličkog svećenstva. Pokušat će vjerojatno šutnjom preskakati ovakve krvave međaše u povijesti državne izgradnje hrvatskog naroda, no to sadističko prešućivanje hrvatske stvarnosti ne će ni u koliko pomoći stvaranju i održanju „jugoslavenskog“ fantoma. Još manje će moći službeni govornici engleskog krugovala za „jugoslavenska“ pitanja svojim neartikuliranim „jugoslavenskim jezikom“ uvjeriti poznavaoce stvarnog stanja u našoj državi o nekakvim preduvjetima za obnovu Jugoslavije, prelazeći preko hrvatskih žrtava i hrvatske narodne volje za samostalnim državnim životom.

Poklane nevine žrtve potvrđuju nemogućnost zamišljenih osnova u pogledu podjarmljivanja hrvatskoga naroda, uklapajući ga nasilno u bilo kakvu tuđu državu: Angloamerikanci su za obnovu razorenog Monte Cassina i za uništene povijesne umjetnine ponudili cement i željezo. Možda će i razoreni Široki Brijeg biti predmet angloameričke „darežljive ljubavi“ u osnovi poslijeratne tobožnje obnove Europe, ali ne znamo, na koji će način reparirati krvave žrtve: kako će oživjeti kosti franjevačkih lešina pod ruševinama gimnazije na Širokom Brijegu. Žar iz nevino prolivene krvi sukljat će prema nebesima kao trajan ukor zločincima i njihovim pomagačima.

Žrtve franjevaca bit će zalog za sretnu budućnost hrvatskoga naroda, njegove države i zemlje, koja je natopljena dragocjenom krvlju njenih sinova. Komunističke horde zaplesale su na Širokom Brijegu ljudožderski ples, ne dajući uvida općinstvu nego uživaju sami u krvavoj tragediji najstarijeg vjerskog i kulturnog žarišta u Hercegovini. Komunisti se straše dignuti zastor ispred tako groznog prizora. Stoga hrvatskoj javnosti nisu poznate potankosti užasnog pokolja na Širokom Brijegu, no neka žrtve stradalih franjevaca i njihova uništena kulturna dobra budu, u nizu ostalih gubitaka, jedan prinos više u žrtvama hrvatskoga naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost.

Grobište poklanih franjevaca na Širokom Brijegu bit će trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva za vjeru i narod. (Dr. Radoslav Glavaš)

Budući da je od 1941. do 1945. obnašao visoku službu u Vladi NDH, fra Radoslav dr. Glavaš zacijelo je najkontroverzniji među svim ubijenim hercegovačkim franjevcima. U posjedu sam nekih novih dokumenata vezanih za njegovo djelovanje u navedenom razdoblju pa ih ovdje u skraćenom obliku predstavljam javnosti. Budući da je dio tih dokumenata već prije držao u rukama i dijelom objavio biskup dr. Ratko Perić, u točki I. osvrćem se na njegov članak, a potom u točkama II., III. i IV. predstavljam same novootkrivene dokumente koji se čuvaju (barem njihovi prijepisi) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

I.
U 4. broju časopisa Hercegovina franciscana objavio sam opširan životopis fra Radoslava dr. Glavaša, hercegovačkog franjevca, pročelnika bogoštovlja u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja Vlade NDH 1941. – 1945. (str. 191. – 242.). Na to se osvrnuo biskup dr. Ratko Perić u Službenom vjesniku hercegovačkih biskupija (br. 1/2009., str. 77. – 89.), potom opet u istome Vjesniku (br. 3, str. 280. – 282.) nakon što je uredništvo Službenog vjesnika odbilo objaviti moj osvrt na prvi biskupov prilog i prije nego što je tekst bio igdje objavljen, što je zacijelo više nego neuobičajena praksa. Moj je, pak, osvrt na biskupov prvi prilog objavljen u Hercegovini franciscani, br. 5 (str. 551. – 556.) krajem 2009. pod naslovom Franjevački »vjekovni« mentalitet?

Zanimljivo je da se preuzvišeni biskup u svome drugom interventu uopće ne osvrće na glavni predmet njegova prvoga interventa i moga odgovora koji mu je bio dostupan u rukopisu, a to je pitanje iskvarenoga »franjevačkog mentaliteta« pa nije jasno je li još tako uvjeren u tu svoju tezu. U drugom interventu preuzvišeni biskup ističe pitanje o bijegu fra Radoslava dr. Glavaša pred partizanima u svibnju 1945. te dokazuje da je on stvarno pobjegao iz Zagreba, da je bio među desetinama, možda i stotinama tisuća hrvatskih vojnika i civila koje su Englezi izručili partizanima koji su ga potom uhitili, sudili na smrt i, konačno, vjerojatno početkom srpnja 1945. strijeljali.

Da bi dokazao svoje teze, biskup navodi Izjavu dr. Radoslava Glavaša koju je dao pred partizanskim istražiteljima u Zagrebu 10. lipnja 1945., a koja se čuva (barem njezin prijepis) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu HR-HDA-1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH, Serija tematskih cjelina u skupini vezanoj uz Katoličku crkvu (izvorna signatura SDS RSUP SRH: 001.1.6, kut. 8).

Slijedeći taj trag i sâm sam uspio dobiti navedenu Glavaševu Izjavu, ali i ne samo nju nego i druge dokumente koji se nalaze u mapi vezanoj za njega. Tako se nakon Izjave od 10. lipnja 1945. (str. 4. – 8.) u Glavaševoj mapi u HDA-u nalaze i sljedeći dokumenti: prijepis članka iz Hrvatskog naroda od 4. lipnja 1941., br. 110, str. 13., pod naslovom Ustaška borba na Širokom Brijegu (u prijepisu str. 17.); Glavašev članak iz Spremnosti od 10. listopada 1943., br. 85, str. 3., pod naslovom Talijanska bilanca i Hrvati; Držanje talijanskih vojničkih svećenika u okupiranim našim krajevima (u prijepisu str. 18. – 20.); Zapisnik od 13. VI. 1945 godine; Predmet: Pismena izjava Dr. Radoslava Glavaša (str. 21. – 27.); Promemoria: Hrvatska pravoslavna crkva, službeni dopis Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja NDH – Odjel za bogoštovlje, upućen Ministarstvu vanjskih poslova NDH, br. 39/1945. (bez nadnevka, ali je vjerojatno riječ o prvim danima 1945.), koji je vlastoručno potpisao, a zacijelo i napisao fra Radoslav dr. Glavaš (str. 29. – 32.). Uvjeren da će i ovi novi dokumenti dodati barem kakvu novost vezanu za život fra Radoslava dr. Glavaša, stavljam ih ovdje na uvid široj javnosti.

Najprije se, dakako, valja osvrnuti na pitanje vjerodostojnosti navedenih dokumenata, osobito Glavaševe Izjave (str. 4. – 8.) i još više Zapisnika od 13. VI. 1945 godine (str. 21. – 27.). Biskup Perić nekako prejednostavno prelazi preko pitanja autentičnosti Izjave, »prepuštajući to pitanje stručnjacima« (Biskupovi osvrti: Biskup Čule i pročelnik odjela za bogoštovlje Glavaš, Službeni vjesnik, br. 3/2009., str. 280.), ne ulazeći u okolnosti u kojima je Izjava nastala. Nedvojbeno je da ju je Glavaš napisao u stanju teške tjelesne i psihičke torture, svjestan da je njegov život na kraju i da nepriznavanje onoga što mu se stavlja na teret može prouzročiti nove teške torture prije konačnoga smaknuća. I ne odnosi se ta konstatacija toliko na Izjavu koliko na Zapisnik sastavljen tri dana nakon nastanka Izjave.

U tom zapisniku ima toliko nelogičnosti i nategnutosti da je nedvojbeno da je Glavaš bio prisiljen potpisati ono što nikada nije rekao, ono što su njegovi »islednici« željeli da on kaže i potpiše. To se, dakako, ne odnosi na čitavi Zapisnik, nego na one dijelove koje su isljednici naknadno umetnuli u Glavaševu izjavu i uklopili u cjelovit tekst. O tome ću kasnije nastojati donijeti nekoliko konkretnih dijelova teksta Zapisnika koji bi trebali potvrditi tu moju tvrdnju. K tome, ni Izjava od 10. lipnja ni Zapisnik od 13. lipnja ne nose na sebi Glavašev potpis pa je jasno da je riječ o prijepisima i jednoga i drugoga dokumenta.

Budući da zasada nemamo na raspolaganju ni jedan ni drugi dokument u izvorniku, nego samo u prijepisu, ne možemo tvrditi čak ni to da ih je Glavaš ikada uopće potpisao. A ako i jest, što je vjerojatno, onda je još upitnije jesu li to stvarno njegove autentične misli (osobito u Zapisniku) ili je bio prisiljen potpisati ono što su od njega tražili isljednici. Ja sam, pogotovo vezano za Zapisnik, u potpunosti uvjeren da je riječ o ovoj drugoj mogućnosti.

Mogao bih se mirne duše složiti s biskupovim mišljenjem da se njemu čini »da je onaj dio (Izjave) u kojem dr. Glavaš govori o svome povlačenju, zajedno s hrvatskom Vladom, u Austriju, doista vjerodostojan« (SV, br. 3/2009., str. 281.). Po svemu sudeći, Izjavu je pisao sam Glavaš pa u njoj nema kasnijih interpolacija njegovih isljednika pa ne bi trebalo sumnjati u to da je i on sam došao do Austrije iz koje je bio vraćen partizanima. On, naime, toliko uvjerljivo piše o tome povlačenju, s tolikim detaljima (Glavaševa mapa u HDA: str. 5. – 6.; u biskupovu tekstu str. 281. – 282.), da ne treba dvojiti da je i sam u tome sudjelovao. To, pak, nipošto ne niječe pričanje njegova rođaka, sada već davno pokojnoga isusovca p. Glavaša (objavljeno u HF, br. 5, str. 556.), da je susretao fra Radoslava u pritvoru u Zagrebu te mu savjetovao da bježi na što je ovaj tvrdoglavo odgovarao: »Ne ću bježati, nisam kriv!« To se, dakako, odnosi na razdoblje nakon povratka s austrijske granice do koje je, sve su prilike, dospio i sam fra Radoslav dr. Glavaš.

Ostaje nejasno zašto je Ruža Bajurin bila uvjerena da Glavaš nije bježao pred partizanima nego da je čitavo vrijeme ostao kao i zašto se do sada redovito pojavljivalo takvo mišljenje. Možemo samo pretpostaviti da u tolikoj zbrci nije imala uvida u Glavaševo kretanje, a ni saznanja da on nije ostao u Zagrebu nego se i sam zaputio prema austrijskoj granici. U svakom slučaju, osobno sam sklon povjerovati u to da Glavaš nije dočekao partizane u Zagrebu nego im je zajedno s mnoštvom bio izručen na austrijskoj granici i onda vraćen u Zagreb na suđenje pred partizanskim sudom. To, pak, ništa ne govori ni o njegovoj krivnji ili nevinosti, a ni o njegovoj (ne)prikladnosti za uzdizanje na čast oltara kako to zaključuje i sam biskup Perić: »Eventualni bijeg fra Radoslava Glavaša pod okrilje saveznika nije nikakav dokaz ni da je kriv ni da nije kriv. Pa ni s moralne strane: bilo je nevinih koji su bježali, i krivaca koji su ostali. Pogotovo kad je u pitanju krivnja u očima bezbožnih i besavjesnih komunističkih partizana!« (SV, br. 1/2009., str. 89.; isto u SV, br. 3/2009., str. 280.)

Drugo je pitanje Glavašev odnos prema biskupu Čuli pa i prema apostolskom vizitatoru pri Hrvatskom episkopatu R. Marconeu. U navedenoj Izjavi Glavaš piše da je, nakon što je Vlada NDH odbila »primiti na znanje« imenovanje novih biskupa Petra Čule u Mostaru i Janka Šimraka u Križevcima, upravo on bio pozvan u nadbiskupski dvor u Zagrebu gdje su mu nadbiskup Stepinac i vizitator Marcone priopćili da je »izopćen iz Katoličke crkve«, smatrajući njega odgovornim za takav postupak Vlade. Na to Glavaš piše: »To dakako nije stajalo, jer nisam bio kompetentan.« Takvo bi Glavaševo tumačenje valjalo konačno uzeti kao ispravno jer je on očito osjećao da nema udjela u toj odluci Vlade NDH pa da za to ne može ni snositi posljedice.

U nastavku Glavaš dodaje da mu je kasnije Marcone poručivao da dođe k njemu, ali je Glavaš »ostao uporno kod svoga stanovišta da nema(m) kod njega što tražiti ni moliti« (Glavaševa mapa u HDA, str. 6.; biskupov tekst, SV, br. 3/2009., str. 281.). Iz te rečenice biskup Perić izvodi dalekosežne zaključke. Tako kaže da bi danas, da je Glavaš nakon raspisa ministarstva protiv nepriznavanja imenovanja dvojice novih biskupa dao neopozivu ostavku na svoj visoki položaj, to »bila jedna od važnih točaka u današnjem istraživanju njegova lika i djela u postupku “Fra Leo Petrović i 65 subraće”.«

Zaključuje: »Zašto je fra Radoslav Glavaš uporno odbijao susresti se s benediktinskim opatom, predstavnikom Svete Stolice pri Hrvatskom episkopatu, i kod kojega – kako piše – nije imao što “tražiti ni moliti”, pa i nakon Marconeovih poruka preko Stepinčeva tajnika, ostat će Glavaševa tajna. Tajna koja će se morati nekako otkriti i rastumačiti prije nego se formalno “zatraži i zamoli” od te iste Svete Stolice da ga uzme u postupak za beatifikaciju!« (SV, br. 3/2009., str. 282.) Meni ove riječi zvuče odveć kruto jer ne mislim da bi negativan odnos jedne osobe prema drugoj, pa makar ta druga bila i apostolski vizitator, trebao i smio biti ključan u nečijem postupku beatifikacije. Naime, sama činjenica da je netko apostolski vizitator još uvijek ne govori da je on svet i da mu u svemu treba povlađivati i s njime se slagati tim više što ovdje nema nikakve naznake da bi Glavaš odbijao ili prezirao štogod u nauku Katoličke crkve pa čak niti u disciplini Crkve.

Jednostavno se nije osobno slagao s Marconeom držeći da je nepravedno izvrgnut izopćenju pa stoga nije imao ni želje s njim se viđati. Držim da je prejaka biskupova formulacija da bi Glavaševo izbjegavanje Marconea moglo biti velikom zaprjekom u postupku njegove beatifikacije. Jer, po svemu sudeći, razlozi za to »izbjegavanje« bili su političke, a ne crkvene naravi. O tome će biti riječi u tekstu koji slijedi.

Možda, naime, o tome možemo više saznati iz Zapisnika od 13. lipnja. Kako sam već spomenuo, očito je da u tom zapisniku ima naknadnih interpolacija pa vjerojatno nikada ne će biti jasno što je tu Glavaševo, a što su mu podmetnuli i prisilili ga da potpiše. U svakom slučaju, nedvojbeno je da je Glavaševa odbojnost prema Marconeu bila motivirana političkim razlozima, točnije Glavaševim uvjerenjem da je i sam Marcone, inače rodom Talijan, makar u službi Svete Stolice, u najvećoj mjeri podržavao talijansku državnu politiku koja je, sve dok Italija 1943. nije kapitulirala, izravno radila protiv hrvatskih državnih interesa.

Tako Glavaš odgovara u Zapisniku: »Uvijek sam zazirao od rimskih političara, vatikanskih i kvirinalskih, pa i u slučaju Dr. Marconea. K njemu iz principa nisam htio ići niti se kod njega pojaviti.« Nakon što ga je Marcone izopćio zbog gore spomenutih biskupskih imenovanja (»što nisam primio na znanje, poričući mu kompetenciju, budući sam ja redovnik«), više se s njime nije nikada susreo. »Zvao me, ali nisam htio iz više razloga, a najdublji je razlog moja instinktivna odbojnost prema rimskoj politici na Balkanu, koja je imala kobnih posljedica za narod.« O tome je Glavaš već pisao u svojoj doktorskoj disertaciji u kojoj je obradio svećenika Jakšu Čedomila, poznata borca protiv talijanaša u Dalmaciji.

Marconeov tajnik Giuseppe Massucci i sam Marcone bili su »kopča izmedju talijanske soldateske i Vatikana na ovome dijelu Balkana i taj konkubinat imao je teške i neželjene posljedice za čitav naš narod.« (Glavaševa mapa u HDA: str. 23.) Iako sam uvjeren da ova posljednja rečenica nije izvorno Glavaševa nego njegovih isljednika, ipak je nedvojbeno da on s Marconeom nije želio bliskije kontakte zbog političkih, a nikako ne zbog vjerskih stvari ili crkvenih normi. Možda je to »tajna« o kojoj govori biskup Perić? Dakako, upitna je Glavaševa tvrdnja da on kao redovnik nije spadao pod »kompetenciju« apostolskog vizitatora jer je Marcone ipak bio predstavnik Svete Stolice. K tome, Glavaš pretpostavlja osobne animozitete svojoj političkoj funkciji i pokazuje da nije bio rođen za političara.

II.
U nastavku bih želio reći nešto više o samim dokumentima koje sam gore nabrojio, a osobito o Zapisniku od 13. VI. 1945 godine. Taj je dokument, koji ima podnaslov Pismena izjava Dr. Radoslava Glavaša, od iznimne važnosti jer se upravo njime javni tužitelj Jakov Blažević poslužio kao krunskim dokazom na suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu 1946., o čemu je pisao i u svojoj knjizi Tražio sam crvenu nit (Zagreb, 1976., str. 127.; usp. HF, br. 4/2008., str. 230. –231.).

U Zapisniku Glavaš odgovara na osam pitanja: 1) tko je dolazio k njemu u Ministarstvo i s kakvim razlozima; 2) kakvi su bili njegovi odnosi s fra Dionizijem Juričevim i fra Justinom Medićem koji su radili u vjerskom odjelu Ponove koja je bila nadležna za »prekrštavanje« i imovinu Srpske pravoslavne crkve; 3) kakve su bile njegove veze s Ivom Bogdanom; 4) što je razgovarao s dr. Milom Budakom vezano za »prekrštavanje Srba«; 5) iscrpan pregled rada dr. Marconea, »papinog legata u NDH«; 6) kako je došlo do zasjedanja biskupske konferencije u Zagrebu u ožujku 1945.; 7) što zna o nastojanju dr. Šimraka, križevačkoga grkokatoličkog biskupa, oko prevođenja Srba u Grkokatoličku crkvu; 8) kakvi su bili odnosi višega katoličkog klera prema vlastima NDH i poglavniku.

Glavašev odgovor na prvo pitanje može se svesti na to da je k njemu u ministarstvo dolazilo mnoštvo ljudi s raznim problemima, osobito vezano za »službene potrebe svoje vjere ili osobe«, kao i oni s kojima ga je vezala ljubav prema književnosti. Zanimljiviji je odgovor na drugo pitanje. U Ponovi je bio vjerski odjel čije djelatnike, također franjevce, Glavaš ne ocjenjuje visokom ocjenom: Dionizije Juričev, pripadnik dalmatinske Franjevačke provincije sv. Jeronima, te Justin Medić, pripadnik Hercegovačke franjevačke provincije koji je u kolovozu 1941. samovoljno otišao u Zagreb zbog čega je bio isključen iz Provincije te 20. listopada 1942. sekulariziran i postao član Đakovačke biskupije.

Oni su u Ponovi bili zaduženi za vjerske prijelaze, osobito s pravoslavlja na katoličanstvo. Ponekad su posjećivali Glavaša, ali on nikada nije stupio nogom u njihov ured. Za Juričeva kaže da je »čovjek vjetrogonjast, neozbiljan i do srži odan Paveliću, dok je Medić obični mediokritet, komu sam u srednjoj školi morao pisati zadaće«. S njima nije imao što puno raspravljati jer nisu bili dorasli, »to su bili ljudi zanosa i odanosti, jer su bili ustaše-emigranti, ali do kraja nesposobni ljudi, pa je jamačno i njihova nesposobnost doprinijela ukidanju vjerskog odsjeka početkom 1943. g.«

Juričev je smrtno stradao 16. rujna 1943. kod mjesta Butiga, između Sinja i Splita, u 28. godini života u partizanskom napadu na postrojbe hrvatske vojske koja je, nakon kapitulaciji Italije, putovala da bi preuzela vlast u Splitu (J. Sopta, Znali su zašto umiru; Stradanja franjevaca Provincije sv. Jeronima u Drugom svjetskom ratu, Zadar, 1999., str. 11. – 14.; A. Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 296.). Medić je preživio rat i poraće, a prema nekim vijestima nakon rata je živio u Nizozemskoj gdje je i umro kao svećenik.

Što se tiče imovine Srpske pravoslavne crkve ni oni u vjerskom odsjeku nisu imali veze s time, nego je u Ponovi postojao i odsjek za imovinu iseljenih osoba ili osoba koje su napustile teritorij NDH. Glavaš se, pak, u tadašnjem ministarstvu zauzimao da i pravoslavna crkva mora imati imovinu kako bi mogla funkcionirati pa je u nekim slučajevima i isposlovao da se Crkvi vrate oduzeta imanja.

O svome odnosu s Ivom Bogdanom, šefom promidžbe NDH, kaže da su se poznavali površno, a s njim se pred kraj rata susreo dvaput i to oba puta službeno, vezano za sazivanje biskupske konferencije o čemu će biti više govora u 6. točki. S Milom Budakom bio je blizak, što je poznato iz brojnih drugih izvora, ali naglašava da se s njime nije slagao u jednome: Glavaš je u razgovoru s Budakom o Srbima rekao da »pravoslavnu crkvu treba u Hrvatskoj priznati i dopustiti joj djelovanje«, dok je Budak smatrao »da Srbe treba ukloniti iz NDH«, tako da on nije bio ni za »prekrštavanje« Srba, nego za njihovo »istrebljenje«.

U 5. točki Glavaš govori o Marconeu o čemu je već bilo govora. Ovdje je nemoguće oteti se dojmu da je drugi dio Glavaševa odgovora u stvarnosti naknadni dodatak koji su ubacili njegovi isljednici i prisilili ga da i to potpiše (ako je uistinu ikada išta potpisao!). Od one gore već navedene rečenice o sprezi »talijanske soldateske i Vatikana« pa sve do kraja te točke tekst je pisan po narudžbi i malo je vjerojatno da bi to moglo biti Glavaševo mišljenje. Tako se u tekstu govori da je Marcone istodobno bio »papin delegat u NDH« i »šef talijanskih svećenika na Balkanu, a poznato je, da vojni svećenici talijanski nisu bili ništa drugo nego uhode Vatikana na Balkanu. (…) Jedinstvena je činjenica u povijesti diplomacije, da jedan papin delegat bude u isto vrijeme šef vojnih svećenika u ovoj zemlji, koja je okupirana od talijanske vojske.«

Nastavlja da »nam je pretila« opasnost »od ujedinjenih snaga rimskoga političkog katolicizma i službene talijanske imperijalne politike«. Cilj je bio proširiti na čitavi Balkan ono što se već zbilo u Istri, a to je »uska suradnja rimske crkve i talijanske države oko potiskivanja slovenskog elementa na Balkanu«. Nakon kapitulacije Italije Marcone mijenja ploču te počinje podržavati NDH, a u zadnje je vrijeme neobično toplo govorio o Paveliću te bio njegov čest gost dok su se stalno pronosili glasovi da će »Vatikan sigurno uspjeti spasiti NDH kod saveznika u slučaju propasti Njemačke«. Marcone je slao »povoljne izvještaje o NDH u Vatikan«. Moglo se zaključiti da mu je »bilo mnogo stalo do očuvanja NDH« što znači da je i vatikanska politika pod svaku cijenu željela očuvati NDH.

Na kraju, Glavaš je čuo da je Vatikan dao Marconeu instrukcije da »postupak oko prelaza – makar taj prijelaz bio iz straha i pod prisilom – treba pojednostaviti, da prijelaz bude što brži«. Uistinu je teško ne uvidjeti da je većina ovih teza zapravo komunistička promidžba protiv Vatikana i Crkve, kao i Marconea koji se još uvijek nalazio u Zagrebu. Ako se ima na umu da su partizani smatrali Nezavisnu Državu Hrvatsku zločinačkom tvorevinom, onda je, dakako, zločin (Vatikana) i podržavati takvu tvorevinu, a velika je odgovornost i samoga apostolskog vizitatora. Na prvi se pogled vide neke nelogičnosti, primjerice da je Marcone bio »šef talijanskih vojničkih svećenika na Balkanu«, što je potpuno nemoguće niti to može biti Glavaševa izjava, kao i to što ga se stalno naziva »papinim delegatom u NDH« što on nikada nije bio, već samo apostolski vizitator pri Hrvatskom episkopatu, a pogotovu da bi Vatikan odobrio »pojednostavljenje« ili ubrzanje vjerskih prijelaza kad je sam Glavaš opširno govorio o izričitom otporu Crkve takvoj praksi (usp. Glavaševu Izjavu, str. 6. – 7.).

Upravo u ovom drugom dijelu odgovora na 5. točku toliko se puta ponavlja da je Glavaš »čuo« ovo ili ono, da se o nečemu »pričalo«, da on »pretpostavlja«, da nikad nije bio u posjedu dokumenata o kojima govori i tome slično. Upadljivi su i srbizmi koje Glavaš kao izvrstan znalac hrvatskoga jezika nikada ne bi izgovorio ili zapisao, primjerice opasnost koja je »pretila«, ono što se »dešavalo« u Istri, »potiskivanje slovenskog (umjesto slavenskog, m. o.) elementa«, »slovenačke« snage (umjesto slovenske, m. o.), kao i neki drugi stilski postupci.

Osobito je važna 6. točka Zapisnika u kojoj Glavaš pojašnjava kako je došlo do održavanja biskupske konferencije u Zagrebu 24. ožujka 1945. Pišući Glavašev životopis, kada još nisam imao u ruci taj zapisnik, izrazio sam dvojbu nije li njegova izjava, ili »barem dijelovi te izjave sa saslušanja pred komunističkim istražiteljima neposredno po okončanju rata, bila iznuđena prisilom.« (HF, br. 4/2008., str. 231. – 232.) Sada sam, pak, u to potpuno uvjeren: nešto od toga je istina, naime, da je Vladi NDH bilo stalo da episkopat i drugi »vjerski pre[d]stavnici dadu izjave u korist NDH«, ali je posve nemoguće da bi Glavaš izjavio da je »stvarno poslanica preuzela političke sugestije Ive Bogdana i naravno garnirala to drugim mislima sakralnog karaktera, da poslanica ne ispadne kao politički pamflet«.

O poslanici kao o pamfletu mogao je govoriti samo partizanski isljednik, a nikako ne i Glavaš, koji je bio višegodišnji visoki službenik u Vladi NDH. Sve ono što je zabilježeno u 6. točki tako sliči partizanskim krivotvorinama i njihovoj propagandi da je nemoguće oteti se dojmu da su oni fakti koje je Glavaš znao i zabilježio o biskupskoj konferenciji bili tako preformulirani da bi se u pogodnom trenutku mogli koristiti protiv »velikih igrača« kao što se to onda u stvarnosti dogodilo na suđenju nadbiskupu Stepincu. I sami je ministar pravosuđa Canki pred partizanskom ispitnom komisijom izjavio da je »konferencija sazvana na želju, na inicijativu nadbiskupa« (HF, br. 4/2008., str. 232.), a ne poglavnika, i to radi dušobrižničkih i općenacionalnih razloga, a nipošto ne radi bezuvjetnog očuvanja NDH, što je javni tužitelj Jakov Blažević ustrajno i bezuspješno želio podmetnuti Stepincu.

Na pitanje o biskupu Janku Šimraku Glavaš je izjavio da je Šimrak nastojao da što više pravoslavnih, koji su se odlučili na prijelaz u drugu Crkvu, prijeđe upravo u grkokatoličku crkvenu zajednicu jer je njima to, zbog obreda, bilo najlakše prihvatiti. Koliko je sve stvarno Glavaševa, a koliko isljednikova formulacija, teško je reći. U posljednjem, pak, odgovoru opet je nedvojbeno da je dio rečenica zapisao isljednik pa potkučio Glavašu na potpis. Evo primjera tipične partizanske propagande: »Općenito se može reći, da su odnosi izmedju višeg katoličkog svećenstva i vlade bili nadasve srdačni, jer se počelo računati u vladi s podporom katoličke crkve kad bude trebalo čuvati NDH od propasti. Jedino su zagrebački Kaptol i njegovi kanonici bili trajno rezervirani, jer su se bojali da će im država oduzeti imanje. Stoga oni nikada nisu bili skloni NDH, ali ne iz kakvih objektivnih i narodnih razloga, nego iz straha za svoja dobra.«

Baš bi bilo zanimljivo znati kako su to ustaše isplanirale da im biskupi spase državu od propasti?! A ovo o »narodnim razlozima« tako neumoljivo podsjeća na partizane kojima je sve bilo »narodno« pa čak i oni sami »narodno-oslobodilačka« vojska. O Stepincu Glavaš, ili njegov isljednik, bilježi da zna »toliko, da je često bio kod poglavnika« iako je svakomu jasno da su odnosi između Stepinca i Pavelića bili sve prije nego dobri. Dapače, na rubu incidenta. Nemoguće zvuči i rečenica: »Svi su biskupi ipak uživali povjerenje, pa im je svima podjeljeno najviše odlikovanje.« Neki svakako jesu, ali sigurno nisu svi.

III.
Kratko ću se osvrnuti i na druge spise vezane za Glavaša, a čuvaju se u spomenutoj mapi. U Izjavi danoj 10. lipnja 1945. Glavaš, osim o onim temama koje je već u izvadcima donio biskup Perić, progovara i o još nekim zanimljivim temama. Najprije govori da je u Zagreb stigao već 16. travnja 1941. sa željom da položi doktorski ispit. Kako mu se jedan profesor u međuvremenu razbolio, a drugi bio odveden u logor, to se polaganje moralo odgoditi za godinu dana. U međuvremenu je od Budaka tražio namještenje da bi mogao živjeti i ujedno pomagati svojima koji su u Hercegovini ostali bez hranitelja.

U svibnju 1941. imenovan je predstojnikom bogoštovnog odjela, ali nije imao sreće s plaćom koju je počeo dobivati tek u prosincu. On je čitavo vrijeme zapravo bio vršitelj dužnosti pročelnika na čelu četiriju odsjeka – katoličkog, pravoslavnog, islamskog i protestantskog – iako je stalno molio da ga se stavi samo za šefa katoličkog odsjeka. Dvaput je Vlada imenovala stvarne pročelnike, ali je prvi već za nekoliko dana otišao na drugu dužnost, a drugi nikada nije ni nastupio. Za vrijeme Glavaševa službovanja bilo je i većih nesuglasica, osobito kad je u pitanju bio ustav islamske zajednice kao i ustroj Hrvatske pravoslavne crkve. Uz taj posao Glavaš se trajno bavio i književnim radom, a najveći je broj znanstvenih članaka objavio u Hrvatskoj reviji. Izrijekom navodi da nikada nije »bio upisan ni u jednu organizaciju ustaškog pokreta« pa tako nije bio ni »organizirani ustaša«.

U 2. točki Glavaš piše o »pokrštavanju Srba u Hrvatskoj«, točnije, o prijelazima u druge vjerske zajednice. To se zbivalo 1941. i 1942., u početku ponekad i masovno, a kasnije samo u pojedinačnim slučajevima. Za prijelaze je bilo zaduženo Državno ravnateljstvo za ponovu koje je imalo svoj vjerski odsjek koji se redovito nazivao samo Ponova. »Ova ustanova je organizirala prelaze, a prethodno je pronalazila propovjednike i župnike, koji su narod u vjeri poučavali i nakon toga primali u katoličku crkvu.« U sve se međutim umiješala i Crkva pa su biskupi izdali »okružnicu župnicima, gdje je rečeno, da jedino crkva može propisivati način vjerskog prelaza i primati vjernike, a ne nikakva drž[avna] ustanova. Država je naime forsirala prelaze u masama, a crkva je stala na stanovnište, da se prelazi ne mogu vršiti bez prethodne vjerske obuke. Istini za volju treba reći, da je episkopat bio protiv nasilnih prelaza, ali je opet medju raznim vjerama nastalo takmičenje u pogledu primanja pravoslavaca.«

To se osobito odnosilo na muslimane u Krajini koji su tražili da pravoslavni prijeđu na islam. Najviše je pak pravoslavaca zbog državnog pritiska prelazilo u grkokatolike, a dobar dio i u rimokatolike. Glavaš navodi da i među samim ustašama nije bilo jedinstvena stava što učiniti s pravoslavnim Srbima. Najradikalniji, na čelu s Eugenom Kvaternikom, uopće nisu priznavali nikakve prijelaze, nego su najviše progonili upravo one koji su prešli na drugu vjeru. Tamo gdje njih nije bilo, ili nisu imali prevlast, postojala je umjerenija struja koja je nastojala zaštititi pravoslavno stanovništvo. »Stoga su nerijetko i neki državni službenici, da spase Srbe od pokolja savjetovali odnosno potpomagali njihove prelaze.(…) Oni su savjetovali prijelaz samo zato što su bili nemoćni pred nekim ustaškim rasovima koji su nemilosrdno trebili pravoslavce.« Govori on i o rušenju pravoslavnih crkava za što je postojao poseban ured na čelu kojega je stajao dr. Dragan Dujmović.

Konačno, u 3. točki Glavaš razjašnjava kako je riješeno vjersko pitanje u cjelini u NDH. Kaže da je bilo puno improvizacija vezano za sve priznate vjerske zajednice, a da su se konačna rješenja redovito odgađala za vrijeme nakon svršetka rata. Pravoslavci u početku nisu imali prava, čak su bili i progonjeni. Kad se vidjelo da to ne vodi ničemu, 1942. osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva »koja je onda stajala na ravnoj nozi s ostalim religijama ukoliko je narod pristupio toj crkvi«. Hrvatska pravoslavna crkva u početku nije bila dobro gledana, ali je kasnije stanje postajalo sve bolje dok su i muslimani i protestanti (uglavnom njemačka manjina) imali iznimno dobar položaj u državi.
Čini se da bi u ovome iskazu moglo biti puno više izvornih Glavaševih misli nego u Zapisniku koji je učinjen tri dana kasnije.

IV.
U istoj mapi nalazi se i prijepis teksta Ustaška borba na Širokom Brijegu koji je objavljen 4. lipnja 1941. u Hrvatskom narodu. Budući da sam se već osvrnuo na taj tekst (HF, br. 4/2008., str. 221. – 223.), ovdje ne ću posebno o njemu govoriti.

Osobito je zanimljiv Glavašev tekst Talijanska bilanca i Hrvati, objavljen 10. listopada 1943. u Spremnosti. Prijepis teksta načinila je Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i to tek 19. prosinca 1945. pa je teško zaključiti u koju svrhu jer je Glavaš već pola godine bio pod zemljom. Svakako, tekst je mogao poslužiti i u partizanske svrhe jer su se i oni borili protiv »imperijalizma« i stranih velesila. U tekstu se Glavaš veoma kritički osvrće na stoljetna nastojanja s talijanske obale da se osvoji i trajno prisvoji i hrvatska obala. Tako se dogodilo i 1941. iako su Talijani bili formalni saveznici Hrvatima.

»Život hrvatske države bio je zagorčen od Talijana u prvim časovima postojanja nametanjem ugovora o granicama, koje su hrvatskom narodu oduzele pravo i mogućnost na normalan državni život. Talijani su govorili punim ustima o dobrim željama prema hrvatskoj državi, dok su joj s druge strane oduzimali temeljne preduvjete za život i razvitak. (…) Talijani nisu imali častne namjere ni prema hrvatskom narodu ni prema načelima, na temeljima kojih je hrvatski narod postigao obnovu svoje države. Talijani su prisvojili hrvatske krajeve s namjerom, da narod unište i u preostalom državnom dielu. (…) Dok su govorili, da se bore na strani Hrvata, na drugoj strani talijanska vojska u okupiranoj jadranskoj zoni uništavala je hrvatski živalj pomoću srbskih četnika i partizana na način, koji se može nazvati više nego sramotnim.«

Nadalje, Glavaš navodi i da je držanje talijanskih vojnih svećenika bilo sramotno jer su »ti svećenici mirno gledali ubijanje Hrvata«, kao i rušenje i obeščašćivanje crkava. Potom se vraća u povijest navodeći da je Italija jedna od zadnjih ujedinjenih europskih država, a da je u njezinoj političkoj misli trajno nazočan makijavelizam, spletkarenje, neiskrenost, sitničavost. Hvali njihovu kulturu, ali ne i politiku: »Talijanska državna politika bacila je loše svjetlo na čitav talijanski narod, njegovu duhovnu baštinu i onemogućila imperij.« Jedino je zaboravio navesti i njihov sveprisutni kukavičluk!

Konačno valja ukratko predstaviti i Glavaševu Promemoriju o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi u kojoj on naglašava da su sve pravoslavne crkve nacionalne pa da je sasvim logičan potez bio osnutak i Hrvatske pravoslavne crkve kao što je to inače uobičajeno u Europi. Potom sažeto iznosi prikaz rješenja pravoslavnog pitanja na našim prostorima: od osnutka Karlovačke mitropolije krajem 17. stoljeća preko drugih austrijskih uredskih akata vezanih za pravoslavne na području Austrije kao i uređenja pravoslavnog pitanja nakon okupacije Bosne i Hercegovine do rješenja na području Mletačke Republike u Dalmaciji. Konačno, govori i o aktualnoj situaciji na području Nezavisne Države Hrvatske. Budući da sam i o tome već pisao (HF, br. 4/2008., str. 225. – 226.), nema potrebe opet praviti šira pojašnjenja.

***

U nadi da će i ovi spisi pomoći u rasvjetljavanju veoma zapetljane i krajnje neuobičajene uloge fra Radoslava dr. Glavaša za vrijeme Drugoga svjetskog rata, predajem ih javnosti. Treba se nadati da će se ta građa i ubuduće povećavati i pružati nam spoznaje o njemu i teškim vremenima u kojima je živio i djelovao. Sve valja staviti na stol pa odmjeriti. Najgore je skrivati istinu bez obzira kakva ona bila. Uvjeren sam da je Glavaš sve što je radio, radio jedino iz najdubljeg uvjerenja da radi kvalitetno i na korist svoje Crkve i svoga naroda, što nipošto ne znači da su i rezultati uvijek bili tako pozitivni.

Piše fra Robert dr. Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari