Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari

Objavljeno

na

Prvi intervju Brune Bušića nakon odlaska u emigraciju 1975. Uvod i epilog: Dinko Dedić

U ponedjeljak 16. listopada
navršava se 39. godina
od ubojstva Brune Bušića.

Tim povodom u crkvi Sv. Marka
na Gornjem Gradu, u 18 sati
održati će se Sv. misa zadušnica.

Nakon sudskih i batinaških progona koji su ga pratili cijeli život i nakon što je po četvrti puta izišao iz zatvora, za Brunu Bušića nije više bilo života u Domovini i otišao je u emigraciju. Kao što smo svjedoci, nije ga bilo ni u emigraciji i 3 godine kasnije, 16. listopada 1978. Bruno je podlegao udbinim mecima, ali je tog časa odlazak u tuđinu izgledao kao jedini izlaz.

Ta pogibija se na jedan vrlo dramatičan način vezala i uz moj život, jer sam koincidentno, u procesu koordinacije antijugoslavenskog rada, upravo u to vrijeme iz Australije putovao u Europu, baš na sastanak s Brunom Bušićem, da bi tamo stigao dan nakon njegova ubojstva. Uza sve dramatične događaje koju su nužno bili povezani uz život i rad hrvatskog političkog aktiviste u ono vrijeme, taj događaj kao i neki povezani s mojim povratkom u Hrvatsku 1990.-1991., ostati će trajno i tragično urezani u moju svijest, što će teško shvatiti oni koji su puštali da ih kroz život vodena bujica nosi bez da i pokušaju plivati u suprotnom smjeru, pa makar i znali da se negdje nizvodno nalazi veliki vodopad.

Sa svježim dojmovima Hrvatskog proljeća i njegova brutalnog gušenja, što je Bruno osjetio na svojoj koži ali isto tako razumio kao rijetko tko drugi, svojim prvim obraćanjem javnosti nakon dolaska u emigraciju, u ambijentu u kojemu je mogao slobodno reći što misli, Bruno je dao intervju Novoj Hrvatskoj 1975. godine i osvrnuo se baš na to proljetno previranje, koje je nesumnjivo predstavljalo uvertiru onogo što će nam se dogoditi kroz iduća dva desetljeća. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)



Bitka je bila izgubljena davno prije Karađorđeva

NH: Vi ste, Bruno, godine 1971. radili u Hrvatskom tjedniku. Bila je to vrlo živa ekipa, koja je svojim radom budila velike nade u hrvatskom narodu (i zbog toga gotovo čitava završila u zatvoru). Je li već tada postojalo strahovanje da bi doskora sve to moglo biti uništeno?

B. B.: Izraz „uništeno“ ne odgovara onome što je prethodilo Karađorđevu i što se dogodilo nakon toga. U našoj povijesti bilo je i gorih trenutaka, dugotrajnijih i pogubnijih razdoblja, pa je ipak hrvatski narod nadživio sve te lomove i kataklizme i sačuvao viziju svoje slobodne hrvatske države. Zapravo, ako je nešto uništeno, to su uništene sve naivne iluzije da je moguća postupna demokratizacija Jugoslavije i unutar takve Jugoslavije suverena država Hrvatska.

NH: Savršeno točno. No, htjeli bismo znati jeste li očekivali događaje koji su nastupili nakon Karađorđeva, jeste li strahovali od njih?

B. B.: Meni je bilo manje-više potpuno jasno da „hrvatsko proljeće“ neće dugo trajati. Unutar postojećih političkih i policijskih struktura bile su neizbježne brže, revolucionarnije promjene ili potpuna policijska i vojnička kontrola. Većina nije tako mislila. Nadali su se nastavku kursa i većim promjenama. Svima je bilo jasno da se i dalje nastavlja veliko odlijevanje sredstava u Beograd, štoviše da je to odlijevanje veće nego u prethodnom razdoblju. Hrvatsko rukovodstvo nije ni pokušavalo zanijekatitu činjenicu. Ono je tvrdilo da dopušta odlijevanje tih sredstava iz Hrvatske kako bi izborili ustavne amandmane, po kojima bi Hrvatska trebala dobiti svoju državnost, nakon čega bi Hrvatska bila financijski samostalna. Dakle, odlaženje u Srbiju viška vrijednosti što su ga stvarali hrvatski radnici, i oni u domovini i oni u inozemstvu, po njihovu sudu bilo je skupo, ali nužno plaćanje amandmana i hrvatske državnosti. Naravno, državnost nikada nitko nije kupio. Bilo je tu mnogo poštene, naivne romantike.

NH: To je bilo stanovište političkog rukovodstva. A kako ste gledali vi u uredništvu Hrvatskog tjednika?

B. B.: Tu su mišljenja bila podijeljena. Neki su smatrali (nije uputno spominjati imena) da je to realno stanovište, dok su drugi bili vrlo skeptični. Ja osobno nisam vjerovao u neku bitniju promjenu nakon ustavnih amandmana. Iako nisam otvoreno mogao napisati što mislim, svojim člancima želio sam uvjeriti čitatelje da svoje ljudsko, nacionalno biće mogu u punini ostvariti jedino unutar potpuno suverene hrvatske države.

Po mome mišljenju bitka godine 1971. nije bila izgubljena u Karađorđevu, nego već mnogo prije: na Brijunskom plenumu, lipnja 1966. (pad Rankovića). Tada hrvatsko političko vodstvo nije shvatilo situaciju, nije je znalo iskoristiti. Dok su u drugim republikama politički rukovodioci odnosnih republika dali do znanja da je postojao jak policijski pritisak, u Hrvatskoj se nakon pada Rankovića i dijela njegove urotničke grupe tvrdilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom Rankovićevom kontrolom. Uistinu, bilo je potpuno obrnuto, u Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu. Tada je u Hrvatskoj bilo milijun i tristo tisuća policijskih dosijea, a tek devetsto tisuća zaposlenih, što praktički znači da je čitav narod pod neposrednom policijskom kontrolom. Bilo je i niz političkih ubojstava, ne samo u Staroj Gradiški.

Početkom lipnja 1965. na području Zagreba djelovala je posebna policijska teroristička grupa. Ona je na zagrebačkim ulicama kidnapirala nekoliko studenata, zavezanih očiju odvela ih u tajne zatvore, gdje su po dva i više mjeseci bili podvrgnuti najužasnijim torturama. Čini se da se jedan od tih tajnih zatvora nalazi u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Runjaninovoj ulici.

NH: Je li se bilo gdje i bilo kada na „forumima“ o tome raspravljalo?

B. B.: Ja sam sam početkom 1967. napisao velik izvještaj o torturi studenata.

Uzaludni izvještaj o torturi hrvatskih sveučilištaraca

NH: Kome je to bilo upućeno?

B. B.: Jedan primjerak dobio je Tripalo, drugi Bakarić. Tripalo je bio jako iznenađen činjenicama koje sam iznio. Tražio je da potpišem taj izvještaj. Potpisao sam ga, a to su isto učinili i hrvatski sveučilištarci koji su bili kidnapirani i odvedeni u tajne zatvore. Poslije smo i ja i oni imali mnogo neprilika s policijom i tadašnjim zagrebačkim javnim tužiteljem Marijanom Čačićem, koji je odmah nakon Karađorđeva imenovan za republičkog javnog tužitelja. Ta kidnapiranja i nisu mogla biti izvršena bez njegova znanja i odobrenja. U to je bio upleten i Milko Gajski, koji je nakon Karađorđeva imenovan za predsjednika zagrebačkog Okružnog suda. Dakle, nakon Karađorđeva pripadnici rankovićevske terorističke grupe iz godine 1965. dobili su najviše položaje u tužilaštvu, sudstvu i policiji unutar SR Hrvatske.

NH: Kako je policija doznala tko je autor toga izvještaja?

B. B.: Vodila se istraga. Udba je najprije bila dosta zaplašena, jer je Tripalo zahtijevao da se protiv njih provede istraga i sudski postupak, osobito je energičan u tome zahtjevu bio tadašnji komandant zagrebačke vojne oblasti, general Ivan Rukavina. Ipak na kraju od toga nije bilo ništa. Policijske strukture ostale su iste, zapravo, nacionalna struktura policije još se više pogoršala na štetu Hrvata. Istodobno su albanski rukovodioci na Kosovu bili dovoljno odlučni i sposobni da na Kosovu stvore svoju, albansku policiju u kojoj ima najmanje 75% Albanaca. Do Brijunskog plenuma 1966. jedva da ih je bilo 15%.

Hrvatsko političko vodstvo nije znalo iskoristiti situaciju. Nakon prvog nesnalaženja, zabune i straha (to su u biti jako velike kukavice) Udba se u Hrvatskoj ubrzo ponomo osilila. Meni su jednoga dana pozvonili na vrata i odveli me na saslušanje u istu onu sobu, gdje su me godine l965. i 1966. danima ispitivali. Udbaš Božo Marković smijao mi se u lice: „Ti si se tu mnogo namučio, prikupljao podatke, dugo istraživao i pisao, i ništa nisi postigao. Komisija CK SKH podnijela je o nama najbolji izvještaj. Nama nitko ništa ne može!

Deseta sjednica nije bila početak

NH: Ne bi li ipak trebalo priznati hrvatskom vodstvu prelomni zahvat čuvene 10. sjednice u siječnju 1970., koja je zapravo pokrenula čitav veliki val nacionalnog gibanja, nazvanog nakon Karađorđeva „hrvatsko proljeće“?

B. B.: To nacionalno gibanje nije pokrenulo hrvatsko vodstvo, već hrvatski intelektualci okupljeni oko KolaKritikeHrvatskog književnog listaDubrovnikaDometa i ostalih književnih časopisa. Veliku ulogu prije pojave tih časopisa imao je Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. A sve tamo negdje do početka godine 1963., mora se priznati, čuvari hrvatske nacionalne svijesti nisu uopće bili hrvatski komunisti, već Katolička crkva, preživjeli hrvatski vojnici i ilegalne grupe hrvatskih sveučilištaraca.

Čitav hrvatski narod stvorio je uvjete za 10. sjednicu, ali upravo na 10. sjednici dogodio se značajan promašaj hrvatskog političkog vodstva. Umjesto da su 10. sjednicu iskoristili za opće prestrukturiranje političkog kadra u Hrvatskoj, a mogli su to učiniti, oni su se zadovoljili minimumom. Riješili su se samo Žanka. Hrvatsko vodstvo, osobito Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, bili su zaista srcem uz svoj narod, ali su bili zarobljeni političkim i policijskim strukturama unutar kojih su izrasli. Njihov strah od tih političkih i policijskih struktura bio je jači nego što je bilo njihovo pouzdanje u zrelost hrvatskog naroda i njegovu sposobnost i snagu da utemelji svoju nacionalnu državu. Tako se dogodilo da je nakon toliko spominjane 10. sjednice osim Žanka čitava ostala politička i policijska struktura ostala ista. Tako hrvatsko vodstvo nije 1971. imalo ni toliko snage da makne dva beznačajna lokalna funkcionara u Bijelom Manastiru, a kamoli da udalji iz javnog života generala Radu Bulata. Izbacivanje Šime Đodana i Marka Veselice (u ljetu 1971.) iz Saveza komunista trebao je biti zalog za uklanjanje Rade Bulata, ali se poslije pokazalo da su i to bili nemoćni učiniti.

NH: Prema tome, događaji koji su uslijedili nakon Karađorđeva i nisu trebali biti neko veliko iznenađenje, barem ne za one koji su pobliže iznutra promatrali situaciju?

B. B.: Jasno. Bilo je to samo pitanje dana. Studentski štrajk bio je samo izlika. To se jasno vidi iz onog Titova razgovora, koji je bio vođen s političkim rukovodstvom Hrvatske u njegovoj zagrebačkoj vili „Zagorje“. Taj razgovor je objavljen nakon Karađorđeva.

NH: Jeste li očekivali tako drastičan razvitak: uhićenja, suđenja, na tisuće otpuštenih s posla i na druge načine progonjenih?

B. B.: Da, očekivali smo to bez sumnje.

NH: Kada ste Vi bili uhićeni?

B. B.: Ujutro 12. prosinca 1971.

NH: Već tada? Drugi iz uredništva HT i Matice hrvatske bili su zatvoreni tek 11. siječnja 1972.

B. B.: U noći između 11. i 12. prosinca zatvoreni su studentski vođe: Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ferdo Bušić, Goran Dodig i još neki. Mene su čitav dan 11. prosinca (bila je subota) pratili, ali sam im zametnuo trag negdje oko osam sati navečer u Klaićevoj ulici. Uhvatili su me sutradan u jutro u javnom kupalištu, na očigled pedesetak ljudi (stanovao sam u jednom slikarskom ateljeu, koji nije imao ni WC, a kamoli kupaonicu).Tamo su četvorica skočila na mene. Pitali su me gdje mi je pištolj, gdje su mi bombe, a sva četvorica su me držala za ruke i noge, tako da se nisam mogao maknuti. Osobito su se bojali polivinilske vrećice u kojoj sam imao rublje. Po deseti put su vadili iz nje rublje i prevrtali ga, i opet nisu vjerovali da je to samo rublje.

NH: Kako su Vas pronašli u kupalištu?

B. B.: Bili su u jutro okružili kuću i vidjeli su me pri izlasku. Primijetio sam da me slijede, no mislio sam da je to moja uobičajena pratnja, na koju sam već bio navikao, pa i nisam na njih obraćao posebnu pozornost.

NH: Što je pisalo u nalogu za uhićenje?

B. B.: Nisu imali nikakva naloga. Kad su me doveli na policiju u Đorđićevu ulicu, udbaš koji je vodio čitavu operaciju protiv studenata bio je podosta iznenađen kad je vidio da ja nisam student. Kod političke policije u Hrvatskoj postoje, naime, razne struje, tako da je ona oštrija mene naprosto podvalila kao studenta, samo da me se što prije dočepaju. Policija je najprije imala odobrenje da može uhititi samo najistaknutije studentske vođe. Članovi MH i HT bili su zatvoreni tek mjesec dana nakon mene, tek kad je u jugoslavenskom političkom vodstvu donesena odlukada se nastupi još oštrije.

NH: Zašto su ti policijski „jastrebovi“ baš Vas željeli što prije imati u zatvoru?

B. B.: Do toga je došlo zbog čitavog niza okolnosti. Udba mi nikad nije zaboravila, a još manje oprostila onaj moj izvještaj iz godine 1967. (prvi uniformirani stražar u zatvoru kojega sam vidio 12. prosinca 1971. bio je također čuvar kidnapiranih studenata u jednom od tajnih zatvora iz godine 1966.). To je meni bilo već četvrto uhićenje. Prvi put sam bio zatvoren kao gimnazijalac godine 1957., zatim 1959., pa 1965. (tada je bilo najgore). Osim toga, nakon Karađorđeva većinu slobodnog vremena provodio sam s vođama hrvatskih sveučilištaraca. Oni su tada bili pomalo i usamljeni.

NH: Je li Vam onda na policiji predočen nalog za uhićenje?

B. B.: Tražio sam da mi pokažu nalog, a odgovorili su mi da ja nisam uhapšen.

NH: Nego što?

B. B.: Ništa. Zatvorili su me u jednu ćeliju, gdje je bilo dvadesetak kreveta. Bio sam potpuno sam. Kako je bila zima, htio sam leći. Koji sam god krevet otvorio, bio je krvav, sve plahte krvave. U jedan sat u noći upalilo se svjetlo, ušao je jedan od onih koji su me hapsili i rekao mi da sam uhapšen. Pokazao mi je policijski formular o hapšenju, koji oni moraju uručiti istražnom sucu. Bilo je više točaka koje treba zaokružiti. Meni je bila zaokružena točka u kojoj se kaže da krivično djelo uhapšenoga podliježe smrtnoj kazni. To je bila izlika za uhićenje bez naloga.

Policajci prekvalificirani u suce

NH: Jesu li Vam uručili rješenje suca za pritvor?

B. B.: Ne. Odveden sam pred istražnog suca Zlatana Markovića. On je prije bio udbaš, pa je prešao u istražne suce, još prije Brijunskog plenuma 1966. To je bila opća praksa nakon reforme istražnog postupka, kad je uveden zakon da istragu ne vrši policija, nego istražni suci: udbaši su jednostavno „prekvalificirani“ u istražne suce. I baš taj Zlatan Marković vodio je istragu protiv studenata 1965. koji su bili kidnapirani. Znači da on spada u tu terorističku, doslovno terorističku grupu, koja je prije izvodila torture nad zatvorenicima. On je sad istražni sudac čitavog studentskog vodstva i ljudi iz Matice hrvatske.

NH: Jeste li upitali je li to njihovo normalno radno vrijeme, u noći?

B. B.: Nisam ni stigao ništa pitati. Marković je odmah uzviknuo: „Zdravo, Bušiću, opet se vidimo!“ Poznavao me je još od 1965., kad sam također bio zatvoren u vezi sa studentima, iako već tada nisam više bio student, nego sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Na moje pitanje zašto sam uhićen, odgovorio mi je: „Zbog tvoga pisanja u Hrvatskom književnom listu i Hrvatskom tjedniku“. Pokazao mi je i fotokopije mojih članaka iz tih glasila, kao dokazni materijal. Ja sam mu odmah rekao da se još dosada nije dogodilo u povijesti da policija zatvara nekoga bez naloga za uhićenje zbog članaka koji su objavljeni u legalnim novinama, a neki od tih članaka bili su objavljeni prije dvije ili tri godine. Rekao sam Markoviću, ako on svojim rješenjem o mom uhićenju ozakoni tu praksu, može bilo koji policajac na ulici bez naloga za uhićenje zatvoriti bilo kojega hrvatskog pisca ili novinara, jednostavno zato što su oni u nekoj davno izašloj knjizi ili novinama napisali koju rečenicu, koja se tom policajcu ne dopada. Otvoreno sam mu rekao da se takvo nešto nije dogđalo ni za vrijeme najgorih Staljinovih čistki. Istražnog suca Zlatana Markovića moj prosvjed nije nimalo zbunio, a još manje posramio. Rekaomi je: „Uvijek se u povijesti nešto mora dogoditi prvi put“. Vidjelo se na njemu da ga raduje što ponovno ima priliku zatvarati ljude.

NH: To je dakle bio povijesni presedan?

B. B.: Da. Tako se nešto nije radilo ni pod Rankovićem, ni za vrijeme Staljina. To sam poslije izjavio u zapisnik i potpisao. Dobio sam nalog za pritvor u trajanju od tri dana, a zatim u trajanju od mjesec dana. Rješenje istražnog suca Markovića potvrdio je Okružni sud. Tako je bilo ozakonjeno najgore bezakonje. Naknadno sam doznao da je istražni sudac Marković dao nalog da se izvrši premetačina u stanu Miljenke Vuković, „supruge Bruna Bušića“, kod koje da se krije moj propagandni materijal. Policija u stanu Miljenke Vuković nije našla nikakav moj propagandni materijal, već njezina muža i dijete. Tu sam ženu vidio možda jedanput u životu. Marković je izdao nalog na osnovu policijske prijave, iako je znao da nisam oženjen. Valjda je mislio da je i to jedna od mojih podvala i dio mog urotničkog kontrarevolucionarnog rada.

Bajka o sveznanju Udbe

NH. Pa kako je došlo do toga da su Vas povezali s tom ženom?

B. B.: Ona je bila udata za Jozu Bušića, koji je radio u „Čistoći“. Poslije je i on bio podvrgnut policijskom progonu, pa je morao bježati u inozemstvo. To je samo jedan primjer kako je Udba bila totalno neobaviještena o svemu. Tako su negdje oko Nove godine 1972. protiv mene podnijeli drugu prijavu: „Bruno Bušić, dok je bio u Parizu, surađivao je s političkom emjgracijom, te je tako s političkim emigrantima Nevenom Šimcem i Vicom Vukojevićem osnovao ogranak Matice hrvatske u Parizu“. U to vrijeme, dok je policija pisala tu prijavu, Neven Šimac se nalazio na odsluženju vojnog roka u školi rezervnih oficira, mislim u Zadru, a Vice Vukojević je bio u Zagrebu. Dakle, potpuna neobaviještenost.

NH: Inače vlada u emigraciji, a i kod kuće, velika fama o tome kako je Udba sveznajuća, kako je to jedna od najsavršenijih policija na svijetu, da ima strahovito organiziranu mrežu, neograničena sredstva, da raspolažu najmodemijim metodama i aparatima…

B. B.: Tu famu Udba sama o sebi neumorno širi. A svi mi koji smo tada bili uhićeni i podvrgnuti višemjesečnoj istrazi, i sveučilištarci i ljudi iz Matice, smijali smo se kako ti policajci ništa ne znaju, kakve su glupe prijave podnosili. Nisu znali ni u kojoj je sobi uredništvo Hrvatskog tjednika, iako je zgrada Matice hrvatske preko puta zgrade u kojoj je smještana politička policija. Ništa nisu znali o Matici hrvatskoj, o vođama hrvatskih sveučilištaraca. Bili su potpuno neobaviješteni o svim važnim pojedinostima.

Nova Hrvatska, br. 19. London 1975.

 


Pogovor: Bruno Bušić je uhićen 12. prosinca 1972. I sam sam bio student u Zagrebu, ali isto tako član i aktivist Matice hrvatske u petrinjskom ogranku. Kada su počela uhićenja, povukao sam se kući u Hrastovicu (pokraj Petrinje). Nisam znao da je i meni bilo namijenjeno da budem uhićen, jer mi je bilo svega dvadeset godina i nisam bio prominentna osoba u tom procesu, ali sam se pribojavao.

Upoznao sam se drugom polovinom prosinca 1971. sa slučajem jednog mladića kojega su pokupili na ulici, strpali u “maricu”, odvezli u policijsku stanicu, isprebijali ga i onda ga onako polomljenoga opet izbacili na ulicu, bez da je postojao nalog za uhićenje ili bilo kakav papirnati trag tog događaja. Završio je s oštećenim bubrezima. Kod odvjetnika je saznao da nema na osnovu čega pokrenuti postupak, jer nije postojala bilo kakava evidencija da je ikada bio priveden.

Zaključio sam tada da će biti najsigurnije da se prebacim preko granice.

Slovensko-austrijsku granicu sam prešao u rane jutarnje sate 2. siječnja 1972. Svega sat ili dva kasnije stigla je skupina policajaca iz Petrinje s nalogom da me uhite. Kad me nisu našli, pozvali su mog susjeda Josu Hanjca da bude svjedok kod premetačine.

Pričao mi je da su razrovali cijelu kuću i odnijeli sve što bilo papirnato, uključujući i moju školsku i drugu dokumentaciju. Unutrašnjost kuće ostala je izgledati kao da je uragan kroz nju propuhao.

Dodam li tome još nekoliko slučajeva kada sam za samo nekoliko sati izbjegao sudbini, uključujući i događaje u Zagrebu pod kraj 1991., moram se pozvati na svoj instinkt, a moji bliži prijatelji to i danas zovu ludom srećom.

Zadovoljština za sve, za one koji su preživjeli, za one koji su izgubili život i za one koji su pretrpjeli uvrede, šikaniranja, zatvore i batine, bila je uspostava hrvatske samostalnosti, ali nije potpuno ostvarena.

Nisam siguran da ćete naći i jednoga branitelja iz Domovinskog rata ili bilo koga iz prijeratne borbe za hrvatsku samostalnost, u domovini ili emigraciji, koji će vam reći da je ova Hrvatska ispunila naša očekivanja i da je zadovoljan rezultatom te borbe.

Previše je toga uloženo da bi se koplje smjelo baciti u trnje.

Život ide dalje! Borba za ostvarenje istinske samostalnosti, slobode, pravde, demokracije i napretka se nastavlja. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Odgovor na (po)četničku propagandu Dejana Jovića

Objavljeno

na

Objavio

portalnovosti.com

Na komemoraciji broju 1285, u Banskom Grabovcu, održao je Dejan Jović “istorijski” govor dostojan govora Dobrice Ćosića i Slobodana Jogurt Miloševića. Što je točno govorio i što je točno u njegovom govoru, ako je uopće išta, analizirat će mo polako i s pažnjom, sve potkrijepljeno činjenicama, naravno. https://www.portalnovosti.com/neoustastvo-je-stvarna-prijetnja

Krenut će mo od broja 1285. Zašto broj? Zato što ljudske žrtve mogu biti stvarne, a mogu biti i broj onomu koji žrtve ne poštuje i sve što želi od žrtava koje ne osjeća je nekakav probitak, u ovakvim slučajevima politički, teritorijalni, materijalni, ideološka pobjeda, i sl.

Srpsko nepoštovanje čak i svojih žrtava legendarno je. Pa tako svjedočimo suludom broju 1.700.000 pobijenih Srba u WW2, u NDH, iako službene statistike govore da je pravoslavaca izašlo iz WW2 milijun više, a katolika milijun manje, odnosno govore nam, kad sve zbrojimo, da je u NDH do Drine Srba ostalo 1948. gotovo jednako kao i na popisu 1931., a fali jedino mitski broj 1.700.000, za koji svi znamo u koje svrhe se nabacuje. Slično se, po istom obrascu, dogodilo i u Oluji kad su Srbi proglasili dekretom 25.000 pobijenih civila, a u Haagu dokazali 44 ubijena civila. Ubijenih 44 jest veliki broj, no najmanje sto do tisuću puta manji u odnosu na broj civilnih žrtava bilo koje poznate bitke te veličine u čitavoj svjetskoj povijesti ratovanja.

Piše: Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Uzmimo za primjer nama jednu od najvećih bitaka, a svjetski manju bitku, onu za Vukovar (ako ne računamo da je Srbija na Vukovar poslala sve što je imala), pa usporedimo to s Olujom. Onda vidimo da su Srbi samo u Vukovaru pobili oko 1.100 civila, a u Srbiju u koncentracione logore odvukli oko 7.000 ljudi, 90% civila, od kojih se iz Srbije nikad nije vratio nepoznat broj. No poznato je da Hrvatska potražuje još uvijek preko 1.900 nestalih civila i vojnika. Istovremeno je nekoliko stotina ranjenika i medicinskog osoblja pobijeno na Ovčari, dakle 10 puta više samo hrvatskih ranjenika i medicinskog osoblja iz Vukovarske bolnice nego Srba u čitavoj Oluji. O čemu onda govorimo? S kim mi to imamo posla?

Žrtve se mora poštovati, no žrtve se ne smije tretirati kao žohare, kao što velikosrpski propagatori tretiraju čak i svoje žrtve kroz čitavu povijest. Naime, čovjek nije žohar i ako je negdje ubijeno 10, 100, ili 200 ljudi onda ti ljudi imaju ime i prezime, povijest, prošli život, pravo na sjećanje, no u slučaju kad od nekoliko tisuća ili nekoliko desetaka tisuća žrtava prave 1.700.000, oni – te žrtve pretvaraju u žohare i običan broj bez ičega ljudskog. Činjenica je također da takvo ofrlje nabacivanje brojevima niti ne služi ničemu ljudskom, već je klasična priprema za neljudska genocidna djelovanja. To smo već vidjeli i naučili.

Isto se tako Dejan Jović u primjeru Banskog Grabovca nabacuje brojkom od 1.285 u svrhu velikosrpske propagande. No istina je da su u Banskom Grabovcu nakon pokolja civilnih službenika Hrvata ubijeno prema popisu 1945., 292 stanovnika Srbina, a prema istim popisima iz okolnih mjesta još stotinjak, pa je broj ubijenih prema popisima ondašnje Jugoslavije manji od 400, no Dejan Jović se kao tipični velikosrpski mitoman drži izmišljenog broja 1.285 jer bolje i jače potiče na mržnju prema Hrvatima i svakoj državi Hrvatskoj. A mržnja je velikosrbinu životna hrana. http://www.hrsvijet.net/index.php/magazin/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-2/15780-jugonostalgiari-i-dalje-neumorno-lairaju-to-se-zbilo-u-banskom-grabovcu-1941

Dejan Jović govori o dvije revizionističke teze, revizionističke zato što se ne slažu s velikosrpskim propisanim tezama, a to što se slažu s dokumentiranim činjenicama kakve su po sebi, to gore po činjenice.

“U tom kontekstu, dopustite da se samo kratko osvrnem na dvije teze koje danas razvijaju revizionisti, oni kojima je cilj predstaviti ustaše kao borce za slobodu, a ljude poput Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje, hrabre banijske partizane, kao teroriste – sasvim u stilu izjava Andrije Artukovića na njegovu suđenju u Zagrebu 1986. godine…

… Prva teza odnosi se na to da su nasilje započeli ustanici, a ne ustaše. U noći između 23. i 24. jula 1941. grupa Banijaca, predvođena Vasiljem Gaćešom, napala je žandarmerijsku stanicu i željezničku stanicu ovdje, u Banskom Grabovcu, te je tada poginulo nekoliko službenika NDH, odnosno ustaša.” (Dejan Jović, Novosti)

Dejanovi hrabri partizani, a ne teroristi, Vasilj Gaćeša i Nikola Demonja, ubili su ničim izazvani općinskog bilježnika D. Šipraka, oca (vlasnik ciglane) i sina Cimbari, predstojnika željezničke postaje Leopolda Lukanca, nadglednika pruge Ivana Marakovića i pružnog radnika Đuru Malovića.

Dakle, prema hrabrom partizanu koji revno opravdava ubijanja nevinih i nenaoružanih civilnih općinskih službenika Hrvata, Dejanu Joviću, nije terorizam kad ubijaš općinske bilježnike, nadglednike i radnike na željeznici, ako su općinski bilježnici i radnici na pruzi Hrvati, naravno. Valja primjetiti da Dejan Jović glavom i bradom, osobno, općinske službenike i radnike na željeznici naziva “ustašama”. Zašto je to “ustaša” bitno? Jako je bitno i također jedan od mnogih obrazaca srpske ubilačke politike, valja to jasno reći. Naime obrazac je uvijek isti, prvo se razvija teza o ustašama kao nečemu neljudskom koje se mora ubiti po svaku cijenu, otud i toliki mitovi o ustašama, svi dokazano lažni, počevši od Pavelićeve košare srpskih očiju, preko “četeres iljada Srba u svakoj od sedamsto iljada rupica”, do “40 od ustaša zaklanih srpskih novorođenih beba u vukovarskoj bolnici 1991”.

I onda kad su kao utvrdili da se ustaše ne samo “smije” nego “mora” pobiti, sve, od trudnica preko novorođenčadi do staraca od sto godina, onda samo u tu krvavu velikosrpsku jednadžbu po potrebi dodaju što hoće i kako hoće, primjerice: osamnaestero djece Ivezićevih, trudnicu Ivanu Novak, Zagrepčane civile koji su nakon povlačenja ustaša ostali u Zagrebu na milost i nemilost četnika netom preobučenih u partizan, povjesničare s Filozofskog fakulteta i sve uglednije Hrvate, sve Hrvate po Hrvatskoj i Jugoslaviji koji bi mogli imati neko nepropisano mišljenje ili bogatstvo, Vericu Nikšić (13), Martinu Štefančić (4), 27-mero djece u Slavonskom brodu, dr. Šretera, 12 policajaca u Borovu Selu, sve ranjenike iz bolnice Rebro (1945.), Sveti Duh (1945.) i svih ostalih bolnica po Hrvatskoj, ranjenike i medicinsko osoblje bolnice u Vukovaru (1991.), stanovnike Škabrnje, Široke Kule, Vukovara…, narodnjake u Istri, službenice u gradskoj upravi Zagreba nakon pada NDH – koje leže i danas u ogromnoj masovnoj grobnici na Jelenovcu…

Pa tako općinski službenik i pružni radnici u Banskom Grabovcu po istom obrascu Joviću postadoše ustaše, a kako vidimo ustaše je uvijek opravdano ubiti imali oni jedan dan starosti ili sto i pet godina. I nema veze što 90% pobijenih u WW2 i 100% pobijenih u Domovinskom ratu nisu bili pripadnici ustaškog pokreta ili ustaška vojska, ali ako su pobijeni od strane srpske krvave crne i zločinačke ruke, odmah je jasno da se mora raditi o ustašama, kako tvrde velikosrpski zagovornici terorizma.

“Revizionisti tvrde da je masovni genocidni zločin koji je ovdje – i u susjednoj Glini – počinjen u julu 1941., bio zapravo opravdani i jedini mogući odgovor na nasilje koje su započele ustaničke jedinice, predvođene Gaćešom. Međutim, pritom se ‘zaboravljaju’ dvije okolnosti. Prvo, nije točno da prije toga nije bilo nasilja prema Srbima, Židovima i drugima. Nasilje u NDH počinje već u travnju 1941: u Gospiću već 10. travnja uhapšeno je 20 muškaraca Srba, a u Novoj Gradišci 11. travnja – njih 57. To se nastavlja svakodnevno…” (D. Jović, Novosti)

Ako je u Gospiću uhapšeno 20 Srba 10. travnja, činjenica je također da je II Konjički puk Car Dušan Silni u Bjelovaru, ne uhitio nego otpočeo pokolj Hrvata 8. travnja, a to je ipak dva dana prije i zlodjelo koje je svakako objava rata, te je izazvalo paniku kod hrvatske vojske koja je bila još uprocesu formiranja. U isto vrijeme otpočeli su pokolji Hrvata po Hercegovini. I možemo mi lamentirati koliko hoćemo čija je prva puška opalila, no činjenica je da se Srbi redovito hvale da je prva njihova puška opalila, to potvrđuju i zapisi, a također možemo zaključiti, ako se već radilo o tomu hoće li nastati Hrvatska ili Srbija na prostorima gdje su Hrvati apsolutna većina, onda je logično da nastane Hrvatska, ili nije Dejane? Što je najbolje, nisu se trebali niti nešto pretjerano pokoravati, već samo prihvatiti državu Hrvatsku koju su na kraju ipak silom prilika morali priznati okupatori u tzv. Krajini, a tom priznanju svojom su žrtvom pomogli i svi oni od najmanje 10.000 časnih hrvatskih Srba koji su se borili u Domovinskom ratu na strani svoje hrvatske domovine, protiv velike Srbije.

Dejan Jović & Co naravno ni danas Hrvatsku ne priznaju, te dokazuju na sve kvaziznanstvene mitomanske podzemne načine da Hrvati ne postoje, da Hrvati nikad nisu željeli Hrvatsku, odnosno da su Hrvati mit. Ali taj mit vas je otresao nekoliko puta pa je možda vrijeme da umjesto brektanja i naših mitraljeza i grmljavine naših topova, a ne samo vaših, počnete slušati što vam govorimo. Bit će lakše svima.

“Prema tome, tvrdnja da su ljudi Vasilja Gaćeše bili prvi nasilnici u NDH je lažna… A i da jesu, da su doista oni bili prvi koji su koristili nasilje, ničime se ne može opravdati odmazda koja je uslijedila… …Već i sam broj stradalih, kao i činjenica da su bili Srbi – dakle: određeni svojom nacionalnošću i identitetom – čini ovu tragediju jednim od dokaza i simbola genocidne prirode NDH…” (Dejan Jović, Novosti)

Kako funkcionira um “znanstvenika” Jovića? Prvo je po njemu tvrdnja o teroristima i ubojicama Gaćeši i Demonji lažna, a onda, jer nije lažna, Jović  ipak dopušta da možda jesu prvi nasilnici, no odmazda se ničim ne može opravdati i “kao” dokaz je genocidnosti NDH.

Prema Jovićevim moralnim uzusima, možda ustaše jesu počinili neki zločin prije Ustanka u Srbu, no pokolj 2000 Hrvata i muslimana samo u prvom valu, pa potpuno genocidno  istrebljenje Hrvata nakon kojeg je ugašen i Udbinski dekanat koji je ostao bez 16.000 vjernika, možemo definirati jovićevski – Već i sam broj stradalih, kao i činjenica da su bili Hrvati – dakle: određeni svojom nacionalnošću i identitetom – čini ovu tragediju jednim od dokaza i simbola genocidne prirode velikosrpskog zločinačkog projekta zaogrnutog u antifašizam.

Jović se s ovim svojim zaključkom u kojem su izmjenjene samo varijable i koji kao istina stoji u vječnost sigurno ne bi složio, već bi srpski genocid nad nevinim i nenaoružanim hrvatskim civilima, među kojima je užasno velik broj djece, tretirao kao pravednu osvetu. Odnosno on svojim izjavama o Srbu kao antifašističkom ustanku i doslovno proturječi sam sebi te je kao takav nedostojan zvanja znanstvenika. Jer znanstvenik zna da ono što zagovara kao pravilo mora prvo primjeniti na sebi i na svojima. Ako ne može i neljudske posljedice mu se ne sviđaju, ali ipak inzistira na primjeni svojih antičovječnih pravila, onda je jednostavno u ovakvim krvavim primjerima sudionik u zločinima protiv čovječnosti. Jović ljude dijeli na vrijedne Srbe i apsolutno bezvrijedne Hrvate, na ljudska bića Srbe nad kojima je osveta nedopuštena, neljudska, fašistička, ustaška, te na Hrvate kojima su velikosrpskom propagandom potpuno oduzeta sva prava na ljudskost i nad kojima su osveta i potpuni genocid poželjni, opravdani kao antifašizam i moderna tekovina velikospskog koljačkog antifašizma.

Ovo je inače općeniti obrazac po kojem djeluje truli i gađenja vrijedan antifašizam i trulo gađenja vrijedno srpstvo. Jer, sjetimo se, traže da se ispričamo za 44 mrtva i 150.000 onih koji su sami organizirano otišli iz Hrvatske tvrdeći (i brutalno genocidom nad nama demonstrirajući) od prvog do zadnjeg dana, da suživot s Hrvatima nije moguć, dok naših 30.000 mrtvih u Hrvatskoj i BiH, te više od pola milijuna protjeranih nije uopće tema niti itko iz tih antifa velikosrpskih fašističkih agentura i falangi poziva na ispriku Hrvatima. Jednako je i s drugim svjetskim ratom, s tim što su omjeri na našu štetu sto puta strašniji i od Domovinskog rata.

“Druga revizionistička teza odnosi se na opravdavanje takvog nasilja nad cijelim srpskim narodom i nad Jugoslavenima time što je navodno cijela međuratna Jugoslavija bila jedna vrsta ‘tamnice’ za hrvatski narod. Teza otprilike glasi ovako: ustaška odmazda nad Srbima i Jugoslavenima bila je opravdana zato što su oni činili nasilje nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj se provodio pokušaj uništenja hrvatskog identiteta. Unitaristički karakter međuratne Jugoslavije bio je, po toj tezi, motiv, povod i razlog za nasilje u NDH. Srbi i Jugoslaveni su, dakle, dobili što su tražili – a NDH je bila samo reakcija na unitarizam. Ta je teza, također, lažna. Prije svega, Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija, nije negirala hrvatski identitet – ili barem, da budem potpuno precizan, nije ga negirala ili pokušala ograničiti više od srpskog identiteta ili više od slovenskog.” (D. Jović, Novosti)

Nasilje nije opravdano nikad, to je moj stav za razliku od Jovićevog kojemu je kako vidimo nasilje uvijek opravdano ako ga čine Srbi nad svima drugima. Činjenica je – Kraljevina Jugoslavija jest bila tamnica naroda i s tim se slažu svi narodi osim velikosrba kad se prebace u jugoslavenski mod ne bi li dokazivali kako je otvoreno i javno tiranska velikosrpska vlast bila dobrohotna prema drugima. Činjenica je – Hrvati nisu imali pristup u Narodnu skupštinu 10 godina, a onda kad su pušteni pobijeni su bez milosti. Dakle Hrvati nisu imali niti osnovna ljudska prava, a što je to onda nego ropstvo najodvratnijeg tipa. Činjenica je – jedan od onih koji je preživio pokolj u Narodnoj skupštini je i Ante Pavelić, kasnije poglavnik NDH. Kako su njegova smrtonosna iskustva sa srpskim primitivnim etičkim i političkim manirima utjecala na njega vidljivo je i iz kasnijeg njegovog djelovanja. Hrvatski identitet brutalno se kundacima, “kuršumima” i bajunetama suzbijao do tako neljudske mjere da su Albert Einstein i Heinrich Mann stali u obranu teroriziranih Hrvata te pisali Međunarodnom udruženju za ljudska prava u Parizu: https://croexpress.eu/hr-iseljenistvo/7158/prije-137-godina-roden-einstein-1931-stao-u-obranu-hrvata-kralj-srbije-je-nasilni-tiranin/

“..Slavljenje ubojica kao nacionalnih heroja se ne smije tolerirati.

Smatramo da je dužnost Međunarodne organizacije za ljudska prava da traži od svih koji poštuju slobodu i ljudska prava nacija, da se suprotstave tiraniji koja vlada Hrvatskom i počnu dostojanstvene prosvjede. Sve zemlje, osobito Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija, mjesta gdje Međunarodna organizacija za ljudska prava djeluje, imaju odgovornost djelovanja kao štit za ovu malu, miroljubivu i prosvijetljenu naciju…” (Više na linku).

Mala, miroljubova i prosvijetljena nacija je hrvatska, a tiranija je kao i uvijek srbijanska. Slavljenje ubojica dakle nije izmislio Dejan Jović niti samo on slavi ubojice. Slavljenje ubojica već je prisutno stoljećima kao etička ne-vrijednost srpskog naroda. O velikosrpskim mitovima i tiraniji koju Dejan Jović ne priznaje i jedan je Albert Einstein imao što za reći! I tko je u pravu, Einstein ili Jović? Tko je od njh znanstvenik, čovjek, a tko apologet smrtonosne nacističko fašističke tiranije?

“Ustati protiv ustaškog režima, koji je do 23. jula 1941. već pokazao svoje zločinačko lice na mnogim mjestima u neposrednoj blizini Banije, bila je vjerojatno taktički nepromišljena i nedovoljno dobro provedena, ali časna odluka. Vasilj Gaćeša stoga zaslužuje naše poštovanje kao borac za slobodu, ustanik koji se prvi – ili među prvima – suprotstavio ustaškom zlu, i koji je za sobom poveo mnoge. Odbacujemo revizionističke teze i zato što one imaju sasvim direktne posljedice za sadašnjost…”

Taktički nepromišljena i nedovoljno dobro provedena odluka može značiti samo jedno: premalo je Hrvata pobijeno u toj akciji, naime pobjegla su im dva sina općinskog bilježnika. “Kakav nemar”, rekao bi Saborski zastupnik Stazić. A i nisu odmah krenuli dalje sa pokoljima nego par dana kasnije. S obzirom da se ovdje govori o ubojstvima i ako je u tom kontekstu nečega dovoljno ili nedovoljno onda to mogu biti samo ubojstva. Tko je i što to zastupa Dejan Jović?

Ako Vasilj Gaćeša kao ubojica apsolutno nevinih civila zaslužuje poštovanje Jovića i sličnih, onda i svatko tko je krenuo u obranu Hrvata nakon pokolja 400-tinjak Bjelovarčana te desetaka tisuća Ličana i Hercegovaca, zaslužuje apsolutno poštovanje hrvatske nacije, a u svoje ime ja im kažem “Slava vam i hvala za sve patnje koje ste prošli braneći nevini i nenaoružani hrvatski narod od gaćeša i sličnog terorističkog velikosrobskog genocidnog smrada od Banskog Grabovca, preko Like do Hercegovine. Na kraju su odnijeli gaće(še) na štapu, jer su zaslužili.

“Ustaše i partizani nisu isto i nikada ne mogu postati isto.” D. Jović, Novosti

Nisu isto, istina, no zato su partizani i četnici isto i svaki će danas živi četnik to potvrditi. Pogledati na Youtube sve klipove u kojima svi četnici tvrde da su samo mijenjali znakovlje po potrebi, kao što se četnici prave jugoslaveni po potrebi. U Domovinskom ratu Šešelj teroristima u Lici objašnjava zašto ne smiju javno nositi kokarde, već da moraju sa zvezdama glumiti partizane. “Ovde se stvara država”, objašnjava Šešelj u video uratku, ima na Youtube. Već viđeno.

“S krajem Hladnog rata, obnovljena je ideja o ujedinjenoj i slobodnoj, antifašističkoj Evropi, ali je i ona ubrzo zasjenjena ideološkim bitkama koje su ‘komunizam’ proglašavale samo totalitarnom ideologijom i praksom, ne vodeći računa o njegovoj progresivnoj i antifašističkoj dimenziji, barem kad se radilo o Drugom svjetskom ratu.” D. Jović, Novosti

Komunizam je u Europi osuđen kao zločinački totalitarizam na temelju činjenica o masovnim pokoljima vlastitog ili okupiranog stanovništva u brojkama daleko većim od nacističkih pokolja i to braniti je identično kao braniti nacizam ili fašizam, a i gore. No ima nas svakakvih pa i takvih koji ne vide da su njihovi komunisti tisuću puta gori od Hitlera. Uostalom, Pavelić je na listama najvećih zločinaca daleko pri kraju, dok je Tito ponosno uz Pol Pota, a kad bismo uzeli broj pobijenih u odnosu na populaciju kojom je vladao vidjeli bismo da je Hitler daleko iza njega.

“Današnje neoustaštvo Današnje neoustaštvo napada jednakim žarom te druge – manjine i pojedince – kao što je i ono ranije, klasično ustaštvo, činilo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na toj mržnji prema drugome, na ideji da za drugoga nema mjesta ni u političkom ni u javnom prostoru, obnavlja se ideja ustaštva. Stoga je ne smijemo ignorirati: ne samo mi koji smo direktna meta te obnove, nego ni hrvatsko društvo u cjelini. Jer, u mjeri u kojoj se obnavlja ustaštvo, ukida se sloboda, sigurnost i mir – kao što je bio slučaj i u onom kaotičnom vremenu Drugog svjetskog rata u kojemu je korišteno masovno nasilje, koje je dovelo do tragedija kao što je ova koju danas komemoriramo u Grabovcu Banskom. u Grabovcu Banskom.” (D. Jović, Novosti)

Prafrazirat ću pa će te vidjeti s čim se suočavamo:

Današnje velikosrpsko četništvo pod krinkom jugoslavenstva napada jednakim žarom te druge – Hrvate, bilo kao ukupnost, bilo kao pojedince – kao što je i ono ranije, klasično četništvo, činilo prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na toj mržnji prema drugome, na ideji da za drugoga nema mjesta ni u političkom ni u javnom prostoru, obnavlja se ideja velike Srbije. Stoga je ne smijemo ignorirati: ne samo mi koji smo direktna meta te obnove, nego ni hrvatsko društvo u cjelini. Jer, u mjeri u kojoj se obnavlja velikosrpsko četništvo pod plaštem antifašizma, onog velikosrpskog, ukida se sloboda, sigurnost i mir – kao što je bio slučaj i u onom kaotičnom vremenu Drugog svjetskog rata u kojemu je korišteno masovno nasilje, koje je dovelo do tragedija kao što je ova koju danas komemoriramo na Bleiburgu, Ovčari i na tisućama masovnih grobnica Hrvata.

“Odbacujemo revizionističke teze i zato što one imaju sasvim direktne posljedice za sadašnjost. Stari ratovi često služe kao priprema za nove, a njihove interpretacije – posebno one koje tvrde da oni nisu završeni, ili nisu završeni kako treba – postaju temelj za ideju osvete, a time i kao priprema za novi rat.” (D. Jović, Novosti)

Čitava povijest svijeta mijenja se onako kako se nalaze dokazi o konkretnim događajima. To se zove znanost. Propisana laž nije Sveto Pismo, osim lažovima i ubojicama, a normalan čovjek ima pravo i dužnost ukoliko nađe dokaze te dokaze predočiti javnosti. Zatupati tezu da je mit i laž iznad dokaza je navada onih koji kriju svoje zločine, dakle zločinaca. Inače ovakvi kao Dejan Jović revno istražuju Domovinski rat i skviče kako ih se napada kad osporavaju neke teze, no istovremeno također skviče kad se istražuju i prilažu dokazi kojima se njihova strana dovodi u neugodnu situaciju. A da se probamo dogovoriti za početak je li istraživanje povijesti uopće dozvoljeno, komu je dozvoljeno i koji narodi imaju pravo istraživati povijest, a koji velikosrpskim četničkim dekretom nemaju?

Što se tiče onih koji pripremaju ratove možda bi bilo dobro primjetiti vojne kampove za djecu po Srbiji u kojima se obučavaju mali krajišnici, budući “časni” ubojice hrvatskih civila. Možda bi bilo dobro primjetiti da je nedavno osnovan i kamp u Srbu, doduše ne javno vojni, ali kamp za djecu i to baš u Srbu poznatom kao izvoru svake pobune i rata na ovim prostorima, nasuprot svake Hrvatske. Možda bi valjalo primjetiti tko to urla: “Rat nije završio Olujom, ni mirnom reintegracijom, ni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju”, a tko to u Saboru RH urla “Na korak smo do toga da će lete meci”.

“Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine na Baniji posebno…

…Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje revizionizma i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama.” (D. Jović, Novosti)

Najbolje je Dejana parafrazirati, tako se najbolje vidi tko je u opasnosti:

Ali, ne treba se ni zavaravati o tome što bi neki od njih učinili i danas, kad bi to samo mogli. Ovi koji opravdavaju zločine u Srbu, Bleiburgu, Hudim jamama, Vukovaru, Dalju, Škabrnji, tisućama masovnih grobnica prepunih Hrvata, Banovini posebno. Na nama je, međutim, da ne ignoriramo postojanje velikospskog plana homogene velike Srbije i da ga ne shvaćamo olako. On je ne samo uvreda žrtvama koje ovdje komemoriramo, nego je i prijetnja sadašnjim i budućim generacijama.

Kao zagovornik terorizma nadrobio je Dejan Jović u ovoj kupusijadi još svega i svačega, no zadržat će mo se zbog forme na ovomu. Ako nekomu nije jasno zašto ga nazivam zagovornikom terorizma neka se vrati na tekst i ponovno pročita da je on, Dejan Jović, ponosan na “časne” Vasilja Gaćešu i Nikolu Demonju čija se čast i ispravnost ogleda u tomu što su bez ikakvog razloga kao pse pobili općinskog službenika, vlasnika ciglane i njegovog sina te radnike na željeznici, njihova je krivnja neporeciva kao što je bila i krivnja Martine Štefančić (4) 1991., naime bili su Hrvati. Ustaše, kako to važno i apsolutno lažno na kraju pasusa doda Dejan Jović. Inače poticanje na terorizam, pa i samim veličanjem terorizma, zabranjeno je Ustavom RH, no Ustav se od hrvatskog pravosuđa ionako tretira samo kao popis bezvrijednih smjernica slučajne države, smjernica koje se ne odnose na neprijatelje Hrvatske, ali se zato brutalno primjenjuju na Hrvate kao roblje bez prava glasa u vlastitoj državi.

Dakle, i dalje se ne razumijemo, a nerazumijevanje redovito proizlazi iz loše ili nikakve komunikacije. Mi i vi nemamo gotovo nikakakvu komunikaciju, odnosno vi naše pokušaje komunikacije uporno ignorirate jer su vam Hrvati samo mit, nešto bezvrijedno i nepostojeće čemu ne treba pridavati niti najmanju pažnju.

Nije do nas i nije nikad ni bilo hoćemo li razgovarati riječima ili topovima. Vi ste uvijek o tom odlučivali, a sve koji su vas nazivali braćom: Stjepana Radića, dr. Šretera, Stjepana Filipovića, Marka Oreškovića, sve izvorne jugoslavene… okrutno ste kao pse pobili. Što nama ostalima onda ostaje nego ustati i boriti se do zadnje kapi krvi protiv gluhih terorista.

U svojoj na(r)cističkoj aroganciji ponašate se kao bogomdani vladari. Kao da želite još jedan rat, vjerojatno i želite jer se okupljate na taj način, govorite u svim emisijama na taj način, pišete na taj način, politiku vodite na taj način, (ne)kulturnu hegemoniju provodite na taj način, pozicije i funkcije zauzimate na taj način, silom, i ne sramite se govoriti o krvnim zrncima koja moraju vladati. Ozbiljno računate na okolnosti u kojima bi Balkan pao u kaos i u kojem bi Rusija igrala veliku ulogu, a onda bi vi, kako i vaši “akademici” svako malo govore javno – Srbija sve svoje zemlje povratila. Pazite samo da vam se ne ostvari što želite i na čemu revno radite. Mogao bi vam na(r)cizam opet prisjesti.

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari