Pratite nas

Kolumne

HRVATSKOJ JE POTREBNA NOVA OLUJA!

Objavljeno

na

Hrvatskoj je potrebna nova Oluja! Domoljubna, demokratska  referendumska Oluja i još jedan plebiscit hrvatskog naroda kojim ćemo  jasno i glasno, promjenom Ustava RH, još jednom reći tko smo bili, šta hoćemo i kuda idemo.

Ništa se još promijenilo nije“ naslov je najnovije knjige autora akademika Josipa Pečarića i dr. Josipa Stjepandića, a čini mi se ništa se promijeniti ni ne će bez snažno izražene volje hrvatskog domoljubnog puka, bez manifestacije ljubavi prema neovisnosti i slobodi Domovine, onakvoj manifestaciji kakva je izražena tijekom prvog referenduma pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. Dr. Franjo Tuđman, osjetio je bilo svog naroda, a snažna volja hrvatskog naroda za slobodom i neovisnošću poništila je sve jugo nostalgičarske  planove o mogućoj labavoj konfederaciji sa republikama bivše Jugoslavije koje su Hrvatskoj nametale bjelosvjetske pragmatične politike podilazeći beogradskim imperijalnim apetitima.

„Bilo svog naroda“ osjetio je i blaženi Alojzije Stepinac, bilo svog naroda osjetio je i kardinal Franjo Kuharić, a svaki onaj političar koji je dobio povjerenje hrvatskog  naroda kreirati put prema blagostanju Domovine, bio je i bit će prava povijesna „ništarija“ ukoliko nije i ne bude prepoznao i duboko razumio srž hrvatske neovisnosti za koju su pale stotine tisuća hrvatskih muževa, majki, nevine djece i nikada rođenih generacija  kroz cijelu bremenitu povijest Hrvatske.

Oduševljenje za Hrvatsku koje je iskazao hrvatski puk 10.travnja 1941. godine, ta silna želja za neovisnošću i slobodom, nije bila ništa drugo nego oteti se iz okova zločinačkog, imperijalističkog, velikosrpskog zagrljaja  Alexandrove diktature, diktature koja je poništavala svaku hrvatsku slobodarsku misao. U vihoru Drugog svjetskog rata, a u svakom ratu tanka je crta između između zločina i pravde, u kontekstu međunarodnih kreatora nove karte Svijeta, u kontekstu kada pobjednici pišu povijest, zločini režima NDH stostruko su uvećani, a na cijeli hrvatski narod bačena je stigma genocidnosti. Pod tim teretom Hrvatska je krvarila od Bleiburga do Vukovara, a krvavo su kažnjeni svi koji su makar i pomislili na hrvatsku slobodarsku misao.

Na  istoj paradigmi, oteti se iz diktatorskog, Titovog zločinačkog, jugoslavenskog i velikosrpskog zagrljaja, referendumom 19.svibnja 1991. godine  stvoreni su temelji hrvatske samostalnosti što je 25. svibnja 1991.godine rezultiralo raskidom svih pravno-državnih sveza sa republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije. Silinom želje hrvatskog naroda i neizmjernom žrtvom hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu stvorena je demokratska,  i slobodna Hrvatska država. I kada se formalno  čini  da je Hrvatska demokratska i slobodna država iz dana u dan svjedočimo kako to nije činjenično stanje. Prosrpske, i projugoslavenske mentalno komunističke snage perfidno, umreženo, strateško-planski i nadalje pokušavaju održavati tezu o hrvatskoj genocidnosti, fašizmu, tezu o ne demokratičnosti stvaratelja hrvatske države. Istim alatima, istim žarom, istom mržnjom nasrću na ideju stvaranja hrvatske države kako one iz travnja 1941. godine tako i na ideju stvaranja Hrvatske u svibnju 1991. godine.

Vladino „Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih totalitarnih režima“, već iz samog naslova nudi nam kakve takve odgovore kojim smjerom će „vijeće“ krenuti kako bi iznjedrilo zaključke i ponudilo ih Vladi na razmatranje kao moguću podlogu za donošenje prihvatljivog zakona, nakon brojnih rezolucija i deklaracija koje nisu polučile nikakav pravni učinak, koje nisu relaksirajuće djelovale na smirivanje ideoloških strasti.

Nedvojbeno je, kada se u naslovu spominju „nedemokratski totalitarni režimi“ da se misli na režime u NDH i bivšoj Jugoslaviji, a u samom naslovu se ne dijalektički u isti koš stavljaju ta dva režima što je već izazvalo buru nezadovoljstva i dodatnu bipolarizaciju na političkoj sceni. U nultom polazištu svake daljnje rasprave „vijeća“, bilo bi potrebno kirurški odvojiti ta dva različita totalitarna režima i smjestiti ih u povijesni kontekst uzročno posljedičnih sveza, nastanka i funkcioniranja tih režima. Isto tako u nultoj točci polazišta za svaku raspravu „vijeća“ potrebno je sa hrvatskog naroda skinuti svaku sumnju o kolektivnoj krivnji za bilo koji totalitarizam. Ono što veže hrvatski narod za travanj 1941. godine i svibanj 1991. godine, vjekovna je čežnja za svojom domovinom. Nakon 10. travnja 1941. godine hrvatski narod nikakvim izborima, referendumom, plebiscitom ili bilo kojim demokratskim alatom nije mogao utjecati na svjetski ratni vihor i ratni režim NDH kojega je uspostavio dr. Ante Pavelić. U ratovima demokracije nema, u ratovima egzistiraju ratni zakoni! U ratovima umiru ljudi bili oni krivi ili nedužni, u ratovima se događaju zločini! Tako je bilo u Pavelićevom ratu, ali tako je bilo i u Titovoj komunističkoj revoluciji u kojoj su smaknuti svi oni Hrvati koji su kroz NOB željeli slobodnu Hrvatsku! Ali nakon ratova dolazi vrijeme za demokraciju i osudu svih zločina nad nevinim žrtvama bez obzira s koje strane zločini bili počinjeni. Sa hrvatskog naroda potrebno je skinuti stigmu genocidnog naroda, jer hrvatski narod je u svetom, obrambenom Domovinskom ratu dokazao da želi slobodnu, neovisnu i demokratsku državu, prvenstveno neovisnu od bilo kakvog novog jugoslavenstva.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nakon uspostave mira, hrvatski narod umjesto svoje države, umjesto demokracije dobio je Bleiburg, „križne puteve“, masovna smaknuća bez suđenja, dobio je koncentracijske logore, Lepoglave, Gole otoke i dobio je etiketu genocidnog naroda na temelju falsificirane povijesti i izmišljenih mitova. Hrvatski narod dobio je KNOJ,UDBU, KOS, masovna montirana suđenja i serijska ubojstva svih slobodoljubivih hrvatskih nacionalista. Hrvatski narod dobio je etiketu fašistoidnog naroda i ta sintagma svakodnevno se provlači i dan danas u svim utjecajnim medijima. Neprincipijelno je, nepošteno i povijesno neodrživo u isti koš stavljati ratni režim NDH sa mirnodopskim režimom J.B.Tita koji je funkcionalno egzistirao deset puta duže nego je bilo postojanje NDH Potrebno je osuditi i jedan i drugi režim u kontekstu različitih povijesnih događanja, u kontekstu i na temeljima povijesnih istina.

Već se čuju glasovi istaknutih povjesničara lijeve falange kako razdoblje vladavine režima NDH nije potrebno dodatno istraživati, jer sve se zna, sve je poznato, a istine su konačno utvrđene!? Čuju se i komentari povjesničara Klasića, Jakovine, Markovine i ostalih kako nije potrebno njihovo sudjelovanje u „vijeću“, jer oni ne žele sudjelovati u pisanju povijesti po državnom diktatu ili diktatu bilo kakvog „vijeća“. Oni se oslanjaju na slobodu znanstvenih metoda! A u ime koje države i u ime koje ideologije su nastala njihova povijesna djela kojima na sveučilišnim katedrama ispiru mozak hrvatskoj mladosti? Tko je od njih ikada doveo u pitanje Titov lik i djelo? Naravno, nitko, jer da se to dogodilo završili bi na robiji kao mnogi koji su Titove dogme doveli u znak pitanja. I danas kompletna ljevica na upit Tito ili Tuđman orkestrirano izgovaraju Tito!? Oni, doduše, hinjeno popuštaju i danas kažu kako je Tito imao i negativnih sekvenci, ali da treba objektivno sagledati i sve ono pozitivno što je učinio. To bi bilo isto da sud serijskom ubojici uzme kao olakotnu okolnost što je bio brižan otac u svojoj obitelji ili što je bio donator humanitarnim organizacijama. Zabrinjava i izjava povjesničara Nazora koji tvrdi da je Tito bio povijesna ličnost, ali da mu je mjesto u muzejima. Ipak, Nazora bi trebalo nadopuniti! Da, Tito je bio povijesna ličnost rame uz rame sa Hitlerom i Staljinom, a jedini povijesni muzej kojemu Tito pripada je onaj koji će upozoriti sve posjetitelje da se Tito i njegovi zločini više nikada u povijesti ne smiju dogoditi. U istom muzeju mjesto će naći i povijeni falsifikati, izmišljeni mitovi i laži Titovih dvorskih povjesničara, kao zorni pokazatelj kako je nastajala komunistička diktatorska povijest!

„Vijeće“ čini mi se nema neku osobito svjetlu budućnost. Ako se budu radikalno zaoštrila gore navedena pitanja „vijeće“ će se raspasti prije no što otpočne s ozbiljnim radom, a podjele u hrvatskom društvu mogle bi postati još žešće. Ako se pak bude išlo na truli kompromis ne poštujući snagu argumentirane  istine, ništa se promijeniti ne će, kao što kaže Pečarić-Stjepandićeva knjiga „Ništa se još promijenilo nije“! Mogući zakon o osudi totalitarnih, diktatorski i zločinačkih režima koji bi bio rezultat rada „vijeća“ ne će biti usuglašen niti izglasan, jer vladajuća politika za takav zakon nema dovoljno ruku u Saboru. Kada bi bilo političke volje i kada bi bilo dovoljno ruku u Saboru, nikakvo „vijeće“ ne bi bilo ni potrebno!

Hrvatskoj je potrebna nova Oluja! Domoljubna, demokratska  referendumska Oluja i još jedan plebiscit hrvatskog naroda kojim ćemo  jasno i glasno, promjenom Ustava RH, još jednom reći tko smo bili, šta hoćemo i kuda idemo. Hrvatskoj je potrebna lustracija, Hrvatskoj je potrebno samopoštovanje, domoljublje i novi čvrsti temelj hrvatske državnost, a to jedino može biti Domovinski rat, bez ikakvih dodataka i floskula!

Kazimir Mikašek-Kazo / Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari