Pratite nas

U potrazi za Istinom

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Objavljeno

na

Evo malo materijala za čitanje. Riječ je o isječku iz knjige Ivana Aralice “Što sam rekao o Bosni”. Aralica je u ovoj prigodi manje bitan kao književnik i akademik, puno je bitniji kao potpredsjednik županijskog doma sabora u vrijeme kad se odvijao čitav ovaj detuđmanizatorski scenarij.

On je dakle svjedok vremena koji je sve ovo pisao upravo u tom vremenu, ne s nakadnom pameću, i upravo zato, jer se radi o onovremenom svjedočanstvu, i činjenici da je Aralica sve to vidio iz “prvog reda” daje ovom štivu poseban značaj, piše Predrag Nebihi

Ovo tzv. “pismo šestorice” (Banac, Gotovac, Goldstein, Pusić, Žunec, Cviić) kao i Bančev članak objavljen u The New Republic nije, kako to vole reći liberali, komunjare i neki “desničari”, tek “čin normalan u demokratskim društvima, da se on šefa države traži ostavka”, to je samo maska.

Ovo pismo, koje je u ime Erasmus Gilde sastavio Ivo Banac po narudžbi Josipa Manolića kao pokušaj udara na Tuđmana pred drugi opći sabor HDZ-a koji je održan 15. listopada 1993. dolazi u vrijeme kad se na Hrvatsku vrši neviđen međunarodni pritisak zbog preventivnog napada vojno-redarstvenih snaga RH kod Gospića poznatog kao “medački džep”, dok u isto vrijeme muslimanska vojska, Armija BiH svim silama, uz pomoć srpskog topništva i logistike napada šire područje Mostara u operaciji “Neretva”.

Riječ je dakle o višestruko veleizdajničkom činu u kojem najznačaniju ulogu ima upravo Ivo Banac, isti onaj koji bi danas htio biti alfa i omega “desnice”, mentor kojekakvim karamarcima i hasanbegovićima , gdje se zapravo iste ove političke zablude koje je Erasmus Gilda plasirala 1993. danas putem nekakvog čovječuljka žele plasirati kao ideologija desnice.

Pritom se još bezočno i drsko usude pozivati na Tuđmana.

Iz ovog štiva vidjet ćete i tko su štetočine u BiH koje se usude predstavljati kao reprezenti mišljenja većine hrvatskog naroda u BiH, a to su isti oni koje je Nino Raspudić dok je još bio suvisao, s pravom nazivao “daidžama”, to su isti oni koji su u montiranju lažnih haških optužbi sekundirali ne samo Mesiću i Manoliću nego i čitavom Erazmusu, ali i uredništvi negdašnjeg ferala a danas uredništvu srpskih “Novosti”, isti oni kojima je upravo “desničarska vedeta” Hasanbegović u vrijeme dok je bio ministar kulture isplatio pola milijuna kuna iz državnog proračuna u isto vrijeme ispuštajući sipino crnilo uzimajući istovremeno nekakvim nebitnim i opskurnim portalima tipa “forum.tm ili muf.hr” a za koje čak ni ja koji pratim stvari i uočavam jako dobro do tad nisam čuo, uslijed njihove nebitnosti.

Svi ti markešići, jeleči, topići, lovrenovići, džaje, jozelići i slični, članovi udruga maskirnih imena tipa “Hrvatsko narodno vijeće” ili “Hrvatsko kulturno društvo Napredak” su direktno sudjelovali o kreiranju monstruoznih haških optužbi i neviđenih laži poput one da je Mostar bio u opsadi, da je u Mostaru HVO napadao Armiju BiH, da su Hrvati sami sebe etnički očistili iz srednje Bosne i sličnih, kojima su opravdavali bezočnu osmanlijsku agresiju garniranu zločinima s elementima genocida na hrvatske krajeve u BiH.

Kad je general Praljak držao završni govor u obraćanju sudu tijekom žalbene rasprave, najvažnija rečenica u tom obraćanju bila je pri samo kraju kad je rekao:

“U Mostaru, Armija BiH je napadala HVO a ne obratno!”  I tu vam je general Praljak rekao golu istinu.

A da bi vi shvatili kako je kroz sud prošla hrpa tih laži koje su kreirali ne samo vijećari i cvijećari, komunjare i kvaziliberali, nego i ovi koji bi danas preuzeli upravljanje hrvatskom desnicom na daljinski teledirigirani upravljaš udbaških struktura, KOS-struktura, AID-struktura, al-qaida-struktura i sličnog ološa, morat ćete pročitati ono što vam ja pokazujem, u najboljoj namjeri, po posljednji put.

Kad mene netko pita kako ja gotovo uvijek pogodim razvoj događaja, to je zato jer sam prestao lagati sam sebe, jer sam prestao slušati čobane koji me žele voditi niskim strastima i nedostatkom zdravog razuma, sijanjem straha i svođenjem kompleksnih povjesnih i političkih događaja koji su imali dinamiku koja se znala mjenjati nekoliko puta i na dnevnoj bazi na razinu sms-poruke twiter-objave ili skraćeno rečeno – parole, koje hrane lijenost ljudi koji ne žele čitati.

Zato se ovdje obraćam samo vama kojima čitanje i želja za znanjem nisu mrski, i koji ne želite poput onih, za koje je general Praljak rekao da ih je sit, jer “sve žele svesti na razinu svog osobnog znanja, odnosno bolje rečeno – neznanja!” gnojiti i upadati svaki put u istu zamku, a onda optuživati druge jer su stvari krenule krive i kmečati poput traktorista iz Oluje. Meni je lako pogoditi razvoj događaja jer krećem iz točnih premisa koje zaista reguliraju stvarnost, a ne nečiji mokri snovi u kojima se spaja nespojivo, i u kojima se čak i jednog Banca, notornog veleizdajnika želi proglasiti domoljubom.

Znam da Aralica ima malo težak stil pisanja, ali pročitajte var prvih 20-ak stranica ovog štiva, i svi oni kojima glava ne služi samo za šišanje shvatit će odakle vjetar puše.

Naravno, ja ću se s ovim “pismom šestorice” kao i s ovim Bančevim člankom u The New Republic, obračunati na svoj način, kad za to dođe vrijeme, negdje oko 25-godišnjice izlaska ovog pamfleta u kojoj tevabija rasistički optužuje Hercegovce dok se osmanlijske etničke čistače, odrubitelje glava, napadače i osvajače tretira kao najuzvišeniju gospodu finih manira s bečkog dvora.

Da bi mogli to sve pratiti kako treba, morat ćete pročitati bar 4 štiva kao uvod u cijelu tu priču. Ovo štivo je najduže i najteže za čitanje, a nakon toga ići će sve lakše i lakše.

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna. Bez toga sve priče o reformama, tvrdnjama kako će se ovakvim promjenjanam izbornog zakona nešto bitno promjeniti obične su priče za malu djecu, naivce i ‘nepismenu telad’!

Predrag Nebihi

Pročitajte isječak iz knjige Ivana Aralice “Što sam rekao o Bosni”:

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Knjiga koja pobija lažne mitove o Hrvatskoj i Domovinskom ratu – pročitajte je!

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik i utemeljitelj hrvatskog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba (IIHS), dr. sc. Gordan Akrap s pravom kaže:

Dokazano je da se društvene mreže, kao uostalom i cijeli digitalni prostor, koriste kao sredstvo za nametanje vlastitih ciljeva. Nekad se volja nametala oružanom silom, danas se ostvaruje postignutom dominacijom u informacijskom i medijskom prostoru.”

(Vidi: https://zagrebsecurityforum.com/news/id/1078#.Xch2KNVKjIU; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 10.11.2019.)

Ovo bi mogla biti jedna od najkraćih i najsažetijih ocjena društvene uloge najmoćnijeg medija danas – Interneta čije važnosti i utjecaja mnogi još uvijek nisu svjesni.

Rat informacijama, pri čemu se poluistine ili laži ciljano koriste radi ostvarivanja određenih ciljeva naša je stvarnost i ukoliko prije to shvatimo, utoliko ćemo se djelotvornije moći suprotstaviti toj globalnoj pošasti.

Za početak nastojmo sve što vidimo, čujemo i pročitamo u medijima staviti pod sumnju – pogotovu kad je riječ o važnim stvarima, procesima i događajima – i potrudimo se potražiti pravu istinu usporedbom više izvora i uz pomoć logičkog razmišljanja i zaključivanja.

Ne prihvaćajmo ništa ako nismo sigurni da je utemeljeno na argumentima i materijalnim dokazima i budimo uvijek svjesni toga da su mediji (uključujući i Internet) danas „bojište“ na kojemu se vodi rat informacijama čiji je krajnji cilj utjecaj na naše stavove i mišljenje.

Žalosna je činjenica da se danas u Hrvatskoj sve ono što je na tragu propitkivanja istine i istraživanja društvenih fenomena zanemaruje, ignorira ili namjerno potiskuje, tako da su građani prepušteni jednostranom informiranju koje najčešće nema nikakve veze s temeljnom ulogom medija čija bi svrha trebala biti pravodobno i istinito izvještavanje javnosti.

Najveći dio hrvatskih građana zacijelo niti ne zna za postojanje spomenutog Instituta za istraživanje hibridnih sukoba ili to možda smatra nevažnim, pa čak povezuje i s teorijama urote ili pripisuje nekom futurističkom sindromu kojim se bave oni koji nemaju pametnija posla.

Svjedoci smo, međutim, kako su u posljednjih 20 i više godina kod nas stvorene brojne „crne legende“ ili negativni mitovi o razdoblju naše novije povijesti – pogotovu vezano za proces raspada SFRJ, osamostaljenje Republike Hrvatske, Domovinski rat i poraće.

Oni koji misle kako su ti mitovi nastali spontano, u velikoj su zabludi.

To su ciljane, osmišljene operacije koje su provedene po obrascima specijalnog rata – bilo da ih je operacionalizirao KOS, SDB ili su taj posao sinkronizirano odrađivali političko i medijsko podzemlje za račun određenih interesnih krugova ili stranih tajnih službi.

U lipnju ove (2019. godine) iz tiska je u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra domovinskog rata (HMDCDR) izašla jedna vrlo značajna i vrijedna knjiga, koja je, naravno, od mainstream medija prešućena.

Njezin je autor dopredsjednik spomenutog IIHS, dr. sc. Roman Domović, a nosi naziv: U zasjedi dezinformacija  (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata).

Riječ je ustvari o proširenoj doktorskoj disertaciji dr. sc. Domovića, znanstvenoj studiji nastaloj na temelju proučavanja fenomena oblikovanja lažnih činjenica i plasiranja lažnih vijesti u medijskom prikazu Domovinskog rata.

Na znanstvenoj analizi primjera medijskih slučajeva koji po svemu imaju odlike informacijskih odnosno specijalnih operacija s krajnjim ciljem utjecanja na percepciju građana i kreiranja javnog mnijenja i to tako da se kao istinite i provjerene usvoje zlonamjerne i neistinite tvrdnje o Domovinskom ratu, autor obrađuje teme:

  • teza o prodaji/izdaji Vukovara,
  • mit o 200 „Tuđmanovih“ obitelji,
  • Globusovi zemljovidi o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu,
  • teza da je zbog hrvatske politike 1990-ih prepolovljen broj Hrvata u BiH,
  • mirovni pregovori šestorice predsjednika republika SFRJ,
  • teza da su sastanci predsjednika Tuđmana s Miloševićem apsurdni i besmisleni
  • Špegeljev plan napada na vojarne JNA.

Primjera ima još, ali autor je ove istaknuo iz jednostavnog razloga što su to udarne operacije koje se kroz dugi niz godina u kontinuitetu u javnom prostoru koriste kako bi se izvršila inverzija tog dijela naše povijesti.

Na ovogodišnjem sajmu knjiga Interliber (12-17 studenoga) u Zagrebu, ova knjiga koja u redovitoj prodaji stoji 150 kuna, moći će se kupiti po sniženoj cijeni.

Doktorski rad dr.sc. Romana Domovića (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata) iz 2015. godine koji je bio temelj za ovu knjigu dostupan je na:   http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdfhttp://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5917/1/Domovi%C4%87%2C%20Roman.pdf

Vrijeme je da svatko od nas razmisli i upita se: možemo li biti indiferentni prema onome što nam se događa, ako smo svjesni kako sve skupa uvelike određuje našu sadašnjost i budućnost?

Želimo li biti aktivni sudionici društvenog i političkog života i odlučivati o svojoj sudbini ili ćemo pristati na ulogu pasivnih promatrača koji su objekt manipulacije medija i interesnih krugova?

Odluka je na nama.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Hrvati s Kosova – zaboravljeni narod koji nestaje u tišini

Objavljeno

na

Objavio

„Dobro došli dragi Janjevčani ponosni na svoju slavnu povijest  koja je sastavni dio povijesti hrvatskoga naroda. Uvijek kao iskreni katolici, budite svjedoci i promicatelji Kristova mira i ljubavi. Neka Gospodin blagoslovi vas i vaše obitelji.“

(Video: https://www.youtube.com/watch?v=N-uOXCz6JUY)

Ovim je riječima naš papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac matere Crkve) pozdravio Hrvate s Kosova 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku (istoga dana kad je na čast oltara uzdignuo i proglasio blaženom službenicu Božju, Mariju od Propetog Isusa Petković).

Povijesni izvori govore kako su Hrvati na Kosovu najstarija hrvatska dijaspora. Kolokvijalno ih se naziva „Janjevcima“ (prema mjestu Janjevo u blizini Prištine gdje ih i danas još uvijek većina živi).

Potječu od trgovaca i rudara iz Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, a njihova je nazočnost na Kosovu zabilježena već početkom XIV stoljeća. U povijesnim burama i nepogodama održala ih je jedino katolička vjera koju su kroz cijelu svoju povijest ljubomorno čuvali i njegovali i ona je neodvojivi dio njihova hrvatskoga identiteta.

Prvo spominjanje Janjeva zabilježeno je 1303. godine, kad Rimski papa Benedikt XII ovo mjesto navodi kao središte katoličke župe Svetog Nikole. Naziv „Janjevo“ prema predaji su donijeli doseljenici iz Janjine na poluotoku Pelješcu, koji je u to vrijeme bio dijelom Dubrovačke Republike.

Malo je poznato da je zvono na crkvi svetoga Nikole u Janjevu (iz 1368. godine) najstarije crkveno zvono u Hrvata i to je vrlo zanimljiv podatak koji mnogo govori o važnoj ulozi vjere u životu naroda stoljećima izoliranog i odvojenog od svoje matice.

Janjevci tradicionalno, od srednjega vijeka, pohode Festu svetoga Vlaha u Dubrovniku, gdje su neizostavni dio procesije, vrlo rado primani i zapaženi po svojim prekrasnim i živopisnim narodnim nošnjama.

Narod je to koji je, međutim, iskusio sve pošasti života u krajnje nepovoljnom okruženju i na svojoj koži osjetio što znači biti nepoželjna manjina.

Pored agresivne islamizacije koja se stoljećima provodila od strane Osmanlija, ova je grana hrvatskoga stabla bila izložena srpskom i albanskom radikalnom nacionalizmu. Kad je taj prostor ušao u sastav Kraljevine Srbije (1912. godine), započinje naročito teško razdoblje obilježeno pojačanim progonima i iseljavanjem Hrvata, a najveći egzodus uslijedio je 1948. godine, pod vlašću komunista koji su provodili istu politiku segregacije prema manjinama kao i velikosrpska klika u razdoblju od 1918. do 1941. godine.

Najveći broj stanovnika hrvatske nacionalnosti bio je koncentriran u Janjevu i Letnici, gdje ih je sve do prije tridesetak godina još uvijek živjelo preko 9.000.

Kad je novija povijest u pitanju, najteže razdoblje za Hrvate s Kosova bile su 90-e godine XX stoljeća. Od sredine osamdesetih bili su izloženi pritiscima Srbije i kosovskih Srba, budući da ih se promatralo kao „nelojalne građane“ i „saveznike albanskih separatista“. Kako se zaoštravalo u odnosima između Srbije i Hrvatske, tako je i njihov položaj postajao sve teži. Iz Letnice su bili primorani odlaziti već od 1992. godine, a iz Janjeva je najveći progon uslijedio početkom 1993. godine.

Hrvatska je svim silama nastojala ublažiti njihovu nesreću, primila ih i naselila velikim dijelom na ispražnjenim područjima (napuštenim tijekom agresije), ali ima ih i u svim drugim krajevima Hrvatske – najviše u Đulovcu kod Voćina (1.800), Kistanju (oko 1.400), Dumačama kod Petrinje (oko 350), a žive i u: Zagrebu, Rijeci, Crikvenici, Dugom Selu, Brckovljanu (kod Dugog Sela), na Krku i u Dubrovniku.

Danas ih u Janjevu nema više od 300 (od nekadašnjih 4.900) u Letnici 38 (od prijašnjih 4.000) i to mahom starih osoba. Hrvati tamo nemaju status nacionalne manjine, pa niti mogućnosti školovanja na materinjem jeziku, a većina ih živi u potpuno neprimjerenim uvjetima (bez struje i vode), onako kako se živjelo nekad, prije 200-300 godina, tako da se od strane katoličke crkve i nekih organizacija i udruga samih kosovskih Hrvata razmatra mogućnost njihova potpunog preseljenja u Dubrovnik i Zagreb.

Jedina organizacija koja još uvijek čuva identitet ove naše manjine i brine o njegovanju kulture i tradicije Hrvata na domicilnim područjima Kosova je Udruga ‘Sveti Nikola’ u Janjevu (utemeljena 2010. godine). Najveći problem u svemu jeste to što mladih gotovo i nema.

Prije nepunih mjesec dana (11. listopada 2019.), u Kistanju je u spomen na 20-u obljetnicu dolaska janjevskih Hrvata u ovo mjesto, predstavljena monografija Kistanje – Novo Janjevo 1997. – 2017.. Urednici ove vrijedne knjige su Zvonimir Ancić i Roko Antić, a nakladnik župa Prikazanje BDM u Kistanjama.

Na 487 stranica, u šest tematskih cjelina, sadržano je 38 stručnih i novinarskih tekstova (od 25 autora) kojima je obuhvaćeno ovo razdoblje od dva desetljeća života janjevskih Hrvata u Kistanjama, s presjekom njihove bogate povijesti ispunjene neprekidnom borbom za preživljavanje i opstankom.

Ovom prigodom ne mogu ne spomenuti i krajnje negativan, pa i rasistički stav prema ovom dijelu hrvatskoga naroda, koje neki u Hrvatskoj promatraju kao „nametnike“ i „uljeze“, što taj vrijedni, pošteni i pobožni puk ni u kojemu slučaju ne zaslužuje.

Oni nisu došli na tuđe, niti su komu što oteli.

Teška muka ih je nagnala da poslije tolikih stoljeća odolijevanja svim pošastima i nedaćama napuste svoja ognjišta i zaštitu potraže u matičnoj Domovini. Od nas ne traže ništa – samo malo razumijevanja i poštovanja, minimum one kršćanske i ljudske solidarnosti na koju smo obvezni prema svima, pa i onima koji nisu dijelom našeg naroda.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari