Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Hrvatstvo’ i Sorosev vojnik Banac II dio

Objavljeno

na

PIXSELL

Nastavak odgovora na članak Ive Banca koji je objavljen 25. listopada 1993. u američkom listu „The New Republic“ pod naslovom „Hrvatstvo“ i nadnaslovom „Brutalni oportunizam Franje Tuđmana“, a za  kojeg akademik Ivan Aralica u  svojoj knjizi „Što sam rekao o Bosni“ na stranici 130. Kaže da je napisan mjesec dana prije nego je objavljen. Prvi dio  odgovora možete pročitati ovdjehttps://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-ivo-banac

Banac: Ironija situacije jest u tome što više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne. Strahota je to što ih je  Tuđman pristao žrtvovati; uistinu, on još očekuje od njih da se povuku sa svojih drevnih  ognjišta  u središnjoj  Bosni, kako bi potvrdio svoju nagodbu s Miloševićem i njenu međunarodnu legitimaciju putem Owen-Stoltenbergovog plana. Ništa se od toga ne bi moglo postići da Tuđman  nije fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana i poticao brutalnosti protiv njih. Šteteći na taj način dugotrajnoj hrvatsko-muslimanskoj suradnji. A kada su Muslimani digli oružje protiv Hrvata, i oni su sami počinili brutalnosti, krug je bio zatvoren. Na kraju su žrtve Miloševićeve agresije usvojile njegove obrasce ponašanja.  Tako je međunarodna zajednica pronašla daljnji izgovor za nedjelotvornost. A Milošević je dobio neočekivano razrješenje kao samo jedan od više poročnih vođa-krivaca.  

Odgovor:  U ovom ulomku nalazi se famozna, centralna teza iz paragrafa 54. presude šestorci. Dakle, osim namjere da ovim člankom i onim pismom pokuša pomoći Mesiću i Manoliću da sruše Tuđmana, s druge strane provlači ovu tezu kako je „Tuđman žrtvovao Hrvate srednje Bosne“.   Ova teza nastala  je u  laboratoriju Erazmusa koju je Vesna Starešina dobro detektirala kao projekt obitelji Pusić i Goldstein, u  suradnji s onim Hrvatima iz BiH koji predstavljaju tešku manjinu, okupljenu oko HNV-a i HKD-a Napredak te pojedinih bosanskih Franjevaca koje je Nino Raspudić običavao zvati „Daidže“.

Nedavno ste imali članak u  Globusu u  kojem Ivo Goldstein, hineći zabrinutost za Hrvate srednje  Bosne, točnije Hrvate iz Vareša, izvrće činjenice i okreće ih u svoju  korist. Stjepan Mesić je pak taj  koji je ovu tezu, spominjuću upravo Vareš, prvi  iznio na haškom sudu svjedočeći protiv Blaškića. A Ivo Banac je onaj koji je ovu tezu prvi upucao u medijski prostor, i to američki medijski prostor.

Paragraf 54.  ključan je paragraf haške presude protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića. Naime, Hrvati u BiH i Republika Hrvatska osuđeni su za  aneksiju, secesiju  i okupaciju djelova BiH a koji da su dio udruženog zločinačkog poduhvata. Ključna teza je  da je postojao progon oko 30 tisuća Muslimana s područja pod kontrolom HVO-a kao dio UZP-a kojim se htjelo uspostaviti etnički čistu Herceg-Bosnu. Međutim, ta teorija je imala ne kamenčić nego ogromnu kamenčinu u cipeli. Naime, uzmimo da je ta teza točna, i da su  Hrvati krivi za progon oko  30 tisuća Muslimana. Ali onda se postavlja pitanje tko je kriv za progon oko 150 tisuća Hrvata s područja koje je kontriolirala Armija BiH? Logika nalaže da su  Muslimani učinili 5 puta teži UZP, jer je 150 tisuća pet puta više nego  30 tisuća. I onda jednostavno, po dobrom starom Sorosevom običaju, valjalo je napraviti  inverziju i optužiti Tuđmana i  Bobana i vodstvo HVO-a i Herceg-Bosne da su oni krivi za progon Hrvata, recimo s područja  Travnika kako stoji  u paragrafu 54. iako im, kako stoji u paragrafu 54. „od mudžahedina nije prijetila nikakva stvarna opasnost“. Vi imate u haškom optužnicama, pa  čak i u presudi  Rasimu Deliću, činjenični opis zločina u  selima Bikoši i Maline kod Travnika upravo u vrijeme kad se dogodio egzodus Hrvata  s područja Travnika, dakle u lipnju  1993. u Bikošima mudžahedini su streljali najmanje 24 Hrvata a u Malinama  je pronađeno  9 leševa Hrvata kojima je zajedničko bilo da su imali samo tijela, bez  glave. Dakle, mudžahedini su  ih dekapitirali, odnosno odsjekli im glave. Toliko o tome da „Hrvatima nije prijetila nikakva stvarna opasnost od mudžahedina“.

S obzirom da ću napisati zaseban tekst o paragrafu 54. ovdje  je sad bitno jedino utvrditi  neoborivu činjenicu, a ta je da je Ivo Banac bio  prvi koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne unio u medijski prostor. A tu tezu se  može rušiti jednostavnom činjenicom da su Travnik, Bugojno, Fojnica pa i Konjic i Jablanica koji  nisu u  srednjoj Bosni, i komunikacijski-prometno i  zemljopisno puno bliže Hrvatskoj nego Vitez, Busovača, Kiseljak, a pogotovo Žepče, iz kojih Hrvati nisu protjerani jedino zahvaljujući činjenici da se tamo HVO obranio oružjem od muslimanskih  napada, a ne zato  jer  su odbili poslušnost izmišljenom Tuđmanovom nalogu. Uostalom, nek pokušaju uklopiti Darija Kordića u tu tezu pa će vidjeti koliko će ispasti smješni.

Teza da  „više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne“ je laž koju je matematički lako dokazati i to lakše od lakoće kakvom Banac i  slični iznose ovakve laži.
Tezu da je „Tuđman fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana“ Banac bi ako ima obraza trebao reći onim Hrvatima koji  su nekad živjeli u mjestima kao što su Dusina, Gusti grab,   Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić,  Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maljine-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Sušanj i druga mjesta u kojima su Muslimani počinili stravične zločine  nad  Hrvatima.
Također, Dusina i Gusti Grab dogodili su s tri mjeseca prije Ahmića, Orlište i Buščak tri tjedna prije Ahmića, pa je Bančeva teza  da su Muslimani odgovorili na brutalnost Hrvata pa su onda i sami  počinili brutalne zločine jednostavno inverzija kronološkog slijeda događaja.

U ostalim tezama iz ovog  ulomka ovog pamfleta Banac stavlja znak jednokosti između Hrvata i Muslimana s  jedne te Miloševića i Srba s druge strane a tu doista  nije potreban nikakav  daljnji komentar.

Banac: Stekao je još jednu prednost. Ako Bosnu treba podjeliti uz pristanak Zapada, što bi moglo spriječiti podjelu Hrvatske i prihvaćanje Miloševićeve paradržave Krajine? Hrvatskoj  javnosti prodan je provizorni status područja pod zaštitom UN – s idejom da će UN ponovo  uspostaviti suverenitet Hrvatske  u unutrašnjem rubnom pojasu  zemlje koji Srbi  drže pod okupacijom. To se ne čini nimalo vjerojatnim i svjetlu onoga što se dogodilo u Bosni, uz Tuđmanovu aktivnu  pomoć. Čini se da Tuđman još nije svjestan činjenice da je pao u Miloševićevu zamku. Njegova tvrdoglavost odbija racionalno rješenje.

Odgovor:   S današnje točke gledišta jasno je koliko je gluposti  Banac nalupao u  ovom ulomku. BiH je podjeljena na RS i Federaciju  i to upravo uz blagoslov zapada (primjetite da Banac pojam „zapad“ stalno piše velikim slovom)  ali, iako je BiH podjeljena, paradržave „krajine“ (koju Banac opet piše velikim slovom kao da  je riječ o priznatom subjektu) jednostavno nema. I to ne zato jer se Tuđman „naivno pouzdao u UN“ nego zato jer je već od  akcije Maslenica Tuđman pripremao operaciju Oluja. A kad je Tuđman proveo operaciju Oluja, onda  su upravo ovakvi kao Banac i ostala ekipa iz HHO-a kao što  su  Puhovski, Čičak, Pilsel,  Petar i Jadranko Mrkalj itd istu tu Oluju željeli oblatiti lažno multiplicirajući  broj  civilnih srpskih  žrtava  operacije Oluja. U svjedočenju pred haškim sudom u predmetu „Gotovina i  ostali – operacija Oluja“ dana 17. veljače 2009. godine, svjedok tužiteljstva Žarko Puhovski je tijekom protuispitivanja od strane  obrane generala  Gotovine, pritisnut teškim argumentima, morao priznati da je njima, dakle HHO-u, Sorosevo „Otvoreno društvo“ plaćalo pola milijuna dolara godišnje za produkciju lažnih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, Hrvatske i operacije Oluja. Ivo Banac  je, podsjetimo, osim što je bio predsjednik HHO-a, po  tvrdnjama  Tvrtka Jakovine bio i jedan od  predsjednika Soroseve podružnice u Hrvatskoj koje se zvala „Otvoreno društvo Hrvatska“, (iako u Bančevim generaljima na internetu stoji da je bio supredsjednik, ali to je Tvrko Jakovina, poslovično neprecizan)  a koju su osnovali Žarko  Puhovski i današnja Bančeva supruga Andrea Feldman.
Mala digresija: Banac i Feldmanica nedavno su bili počasni gosti na božićnom domjenku stranke „Neovisni za  Hrvatsku“. A neki se i dalje pitaju zašto se general ubio? General nije bio glup čovjek, završio je tri  fakulteta, a još manje je bio netko  tko bježi od borbe, i budući  da bi on do  sad  već izišao jer bi mu istekle 2/3 kazne, on  bi se vjerojatno  nastavio  boriti za istinu. Samo, s kim? I uz čiju pomoć? Jer  on kao  pravomoćno osuđena  osoba sam ne bi imao pravo javnog nastupa.  

Banac: Vanjske promatrače koji nisu skloni  povjerovati, treba podsjetiti da Tuđman provodi vladavinu tipa Katzenjammer  kids. Nakon tri i pol godine  što je na vlasti, ima svog sedmog ministra vanjskih poslova. Pretežita atmosfera kamarile, koja dominira zagrebačkim vijećima moći i pojačava Tuđmanovu izolaciju, strogo uzevši, rezultat  je njegova solipsističkog stila vladanja. Nije dobro došla nikakva kritika. Stoga postoji i čvrsta kontrola elektronskih medija i  velikog djela dnevnog tiska.

Odgovor:  Klasične detuđmanizatorske mantre koje nije potrebno  posebno rastavljati  jer su one manje-više javnosti već poznate. Može se samo dodati da predsjednik  ima pravo mjenjati ministre jer mu to dopušta Ustav, taj broj  u trenutku kad je  ovaj članak pisan  nije bio sedam, a osim toga, danas vam predsjednik SAD-a  Trump brže mjenja kadrove nego nekoć Tuđman. Nek Banac  pokuša ovakvim uvredama i lažima u Americi  napasti predsjednika SAD-a  za „solipsistički stil vladanja“.
Što se  tiče  slobode medija, ona nikad  nije bila veća nego u doba Tuđmana, kao i dosezi demokratskih standarda uopće, i to nije teško dokazati.

Banac: Uistinu je velika odgovornost Zapada za ovakav slijed događaja. Ne  samo što je Tuđman bio potaknut napuštanjem Bosne (i, zapravo Hrvatske) tražiti svoje vlastite puteve kako bi izbjegao da ga zahvate srpska kliješta, nego je i stišavanje legitimne obrane Hrvatske 1991., od strane Zapada stvorilo prostor za Tuđmanove protuzapadne  insinuacije. Trenutačno se u Zagrebu misli da moralno isprazan Zapad  nema pravo držati prodike Hrvatskoj.

Odgovor: Ponovo je  Banac u svađi sam sa sobom. Prvo optužuje zapad (nek mu netko kaže da se strane svijeta ne pišu velikim slovom čak ni kad označavaju skup zemalja, u ovom slučaju EU-a i Anglo-Amerike) da je kriv za Tuđmanove poteze za koje  je prije optuživao Tuđmana a onda Tuđmana optužuje za protuzapadne insinuacije. Nevjerojatno. Derek Delboy Trotter rekao bi : „kakav mulac“…

Banac: Hrvatskoj oporbi bilo je vrlo teško suprotstaviti se ovom stajalištu, koje se hrani izolacijom i gubitkom iluzija. No, usprkos tome, prema nedavnim ispitivanjima javnog mnjijenja, oporbene stranke osobito Socijalno-liberalana stranka, centristička Narodna stranka, i desničarska Stranka  prava, zajedno uživaju  lojalnost gotovo polovice biračkog tijela, dok Tuđmanova Demokratska zajednica trenutačno uživa podršku manje od jedne četvrtine hrvatskih  glasača. Štoviše, nezadovoljstvo raste u Tuđmanovoj stranci , čije ga umjereno krilo navodi da se usredotoči na ekstremne nacionaliste  u stranci, od kojih mnogi  podržavaju nostalgiju  za hrvatskim fašističkim režimom iz  drugog svjetskog rata.

Odgovor: Svi izbori održani devedesetih  su pokazali da su te ankete bile u krivu. Hrvatska oporba pokazala je tko je i što je kad je 2000. zasjela na vlast pod vodstvom  stranke koju zanimljivo, Banac ovdje ne spominje a riječ  je o Račanovom  SDP-u. To naravno nije smetalo Bancu da pri kraju mandata Račanove Vlade, nakon što je iz iste istupila Socijalno-liberalna stranka i to upravo zbog Račanovog solipsističkog stila vladanja,  uđe u istu kao Ministar zaštite okoliša. Licemjerje na  najjače.

Zanimljivo je i da Banac stranku prava opisuje samo kao desničarsku, dok su  pak „ekstremni nacionalisti u HDZ-u“ (ovo kao da je prepisano iz Direktive glavnog štaba Patriotske lige BiH od 25. 2. 1992.) ti koji  „podržavaju nostalgiju  za hrvatskim fašističkim režimom iz  drugog svjetskog rata.“ A stranka prava nije osjećala takvu nostalgiju, ona je samo bila desničarska. Naši  dragi Zagorci  bi rekli: „Kajgod“…

Banac: Usprkos ovakvom razvoju događaja, koji je sam po sebi mjera Tuđmanovog neuspjeha  i koji  je otežan lošim gospodarstvom, i pričama o korupciji i zloupotrebi vlasti. Tuđman nije bio izravno izazvan. Osim zajedničkog prosvjednog skupa Hrvata  i  Muslimana  u srpnju  u Zagrebu i obećanja oštrih sankcija od  strane sindikata  ove jeseni, njegova politika samo je blago napadnuta od  strane  tiska i unutar parlamenta. To bi se moglo promjeniti. Iako oporba ne osjeća nikakav snažan sa Zapada, njen osjećaj prisutne opasnosti, kao i izolacija Hrvatske, upućuju je na otvoreniji nastup. Nekoliko oporbenih stranaka već je osudilo Tuđmanovu politiku  spram Bosne,  uključujući i službeno proglašenje paradržave Herceg-Bosne 24. kolovoza.

Odgovor: Banac iz sigurnosti SAD-a, huška oporbu na Tuđmana i zaziva zapad da podupre tu oporbu koju huška na Tuđmana. Sve se  to događa u jeku  operacije „Neretva“ nakon što su Izetbegović i Krajišnik potpisali sporazum o podjeli BiH, te  je između Srba i Muslimana ne samo sklopljeno primirje, nego i vojni  savez, u  napadu na Hrvate na području Mostara. Notorna je i dokazana činjenica da su u tom napadu na Mostar Muslimani  dali pješaštvo a Srbi topničku i logističku potporu. Zajednički prosvjed Muslimana i Hrvata u srpnju 1993. u Zagrebu  bio je toliko „masovan“ da  ga nitko osim Banca nije primjetio.  A „priče o korupciji“ su posebna  priča, pogotovo kad su  pitanju interesi Sorosevih liberala i njihovog tala u američkoj  dubokoj državi, pa su tako  „korumpirani“ svi koji im stranu na put: Helmuth Kohl, Franjo Tuđman, Mečiar, Gruevski, Netanyahu,. Putin,  Janukovič, Orban itd. Pitanje je dana  kad će se Trumpa optužiti za korupciju. Ne zato jer je korumpiran, nego zato jer je trn u oku Georgu Sorosu.
Za kraj  ovog ulomka slijedi klasična  Bančeva „bravura“. Opet Herceg-Bosnu naziva paradržavom. Kaže da je proglašena 24. kolovoza, ali ne navodi godinu. S obzirom da je članak pisan  1993. godine, jasno je da  Banac misli na istu godinu. A to se pak kosi s njegovom tvrdnjom iz prvog dijela ovog antituđmanovskog  pamfleta u kojem je rekao kako je „paradržava Herceg-Bosna uspostavljena 1992.“.
Osim toga, Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije proglašena 24. nego 28. kolovoza 1993. a „veliki“ povjesničar ponovo je promašio datum iako je  ovaj  članak objavljen niti dva mjeseca nakon tog događaja odnosno, po Aralici, napisan niti mjesec dana nakon ovog događaja. Osim toga. Hrvatske Republika  Herceg-Bosna  nije bila nikakva „paradržava“ nego konstitutivna jedinica unutar BiH po planu  Owen-Stoltenberg čija mapa je predstavljena  20. kolovoza 1993. Dakle proglašanje HR HB nije nikakav krimen, a pogotovo  ne onakav i onoliki kakvim ga Banac u ovom pamfletu želi prikazati  američkoj javnosti.

Banac: Frustracija oporbe metodama parnog valjka koje Demokratska zajednica primjenjuje u parlamentu  mogla bi dovesti do napuštanja parlamenta, što bi stavilo na kušnju  Tuđmanove izjave da vodi uzornu demokraciju, ali ga ne bi nužno prisililo na promjenu smjera. Hijerarhija katoličke crkve također preteže na  stanu protiv Tuđmanove politike prema Bosni. Zabilježeno je da je nadbiskup sarajevski protiv etničkog čišćenja  Hrvata iz središnje Bosne i da je na strani suživota sa svim narodima u  Bosni.

Odgovor: Prva rečenica je zapravo medijska najava pokušaja puča u režiji Mesića i Manolića koji će se dogoditi  u svibnju  1994. Isti pokušaj puča neslavno će propasti. Ali upravo ova  rečenica daje za pravo akademiku Aralici kad kaže da je ovaj članak, kao i pismo Erazmus-šestorice bilo u funkciji podržavanja Mesić – Manolićevog puča protiv Tuđmana.
Ovo o hijerahiji Katoličke crkve je malo šira tema, tu je riječ o teškoj manipulaciji, a ja sam o tome već napisao članak pa koga zanima o tome se može informirati ovdje:
https://kamenjar.com/sto-je-stvarno-kardinal-kuharic-napisao-u-svom-priopcenju-od-15-svibnja-1993/

Međutim, znakovito je da Banac 1993. u Americi piše članak u kojem pojmove  „krajina“ i „zapad“ piše velikim slovom, isto tako riječ „jugoslavenska“ u pojmu „Jugoslavenska narodna armija“ , ali riječ „Katolička“ u pojmu „Katolička crkva“ piše malim slovom. Vrlo znakovito. Nu, od Sorosevog vojnika  nije ništa drugo ni za očekivati.
Zadnja rečenica u ovom ulomku  zapravo je ponavljanje centralne teze ovog pamfleta, koja se našla u paragrafu 54. Ujedno, riječ je o  najbolesnijoj rečenici u cijelom pamfletu. Ovo je jednostavno toliko bolesna  i morbidna inverzija da se normalnom čovjeku mora okrenuti želudac kad je pročita. Banac ne  spominje tko to vrši etničko čišćenje nad Hrvatima u srednjoj Bosni, nego svoje čitatelje u Americi ostavlja u dojmu  da ga vrši  Tuđman, odnosno da Hrvati  sami sebe etnički čiste. Jal, zavist, ljubomora i zloba na najjače. Kad je predsjednik Tuđman spominjao žute vragove mislio je upravo na ovakve kao Banac, a kad je spominjao jalnuške diletante također je mislio na ovakve kao Banac. Tad su predsjednika Tuđmana optuživali da je pregrub. S današnjeg stajališta, nakon  što je sve jasno, očito je da je doktor Tuđman bio preblag.

Banac: Oštar zaokret u hrvatskoj politici prema Bosni i  Hercegovini i njena brza unutarnja  demokratizacija imale bi ogromne posljedice za  hitno rješenje bosanske krize, kao i šireg sukoba na Balkanu. Odgovorna Hrvatska, koja odbacuje  sve  teritorijalne pretenzije prema u Bosni, ali čvrsto podržava demokratska prava za sve nacionalne skupine, našla bi zajednički jezik s bosanskim Muslimanima. Osim toga, na toj bi osnovi mogla naći zajednički jezik s neiredentističkim Srbima i privući  ih prema nacionalno pluralističkom viđenju buduće Hrvatske. Hrvatska i Bosna zajedno mogle bi pobijediti Miloševićeve bosanske surogate. Kao rezultat toga, Milošević bi bio oslabljen i manje  sposoban da izaziva svjetsku zajednicu.

Odgovor:  Tuđman je mrtav već 18 godina. Međutim, ta „brza demokratizacija Bosne“ nikako da se dogodi. Štoviše, događa  se majorizacija i obespravljivanje Hrvata u BiH i  to upravo od strane  Muslimana. I ovdje se Banac pokazao kao „vizionar“ kojem „ne nedostaje mašte kao kreativne sposobnosti“.  Ipak, treba ga i pohvaliti jer u ovom ulomku je valjda prvi i jedini put u životu čovjek uz Bosnu spomenuo i Hercegovinu. Aleluja.

Banac: Takva promjena u Hrvatskoj nije  nerealna. Potrebno je da koalicija umjerenih stranki, uključivši liberalno krilo HDZ-a, uz pomoć crkve i liberalne inteligencije  izađe s programom za prijelaznu vladu mira i pomirenja. Unatoč  smetnjama i velikom ratnom  pustošenju, Hrvatska još može slijediti put  Slovenije, koja je, premda bi se teško mogla nazvati idealnom zemljom, normalna i konzervativna kao Poljska ili Mađarska. Mnogo ovisi o zauzimanju Zapada u korist hrvatskih demokratskih snaga. Treba dokazati da one nude jedini put k uspjehu.    S onu stranu rata i stagnacije Hrvatska bi mogla držati ključ mira u Bosni.

Odgovor:  Pojam „liberalna inteligencija“ je  oksimoron, jer čovjek  da je inteligentan ne bi bio liberal. Danas je na društvenim mrežama među  desnim i konzervativnim djelom korisnika usluga isti tih društvenih mreža jedan od najpopularnijih  i  najomiljenijih  hastagova upravo hastag #liberallogic.
Osim toga, vjerojatno bi ta zamišljena „liberalna  inteligencija“ zajedno s „liberalnim krilom HDZ-a“ učinili Hrvatsku „normalnom konzervativnom zemljom poput Poljske ili Mađarske“ ili bar „ne tako idealne Slovenije“. Pa  ovo pas s maslom ne bi progutao. Osim toga, u jesen 1993. kad je Banac  pisao ovaj pamflet i Poljska i  Mađarska bile su daleko od toga da bi ih se moglo nazvati normalnim konzervativnim zemljama. Poljska je to počela postajati tek usponom na vlast braće Kaczynski, a Mađarska tek  drugim dolaskom na vlast Viktora Orbana. Iste one braće Kaczynski i istog onog Viktora Orbana koje Bančev šef George Soros tako zdušno prezire i svim silama želi  svrgnuti s vlasti. To je ta famozna  #liberallogic

Zaključak: Čitav ovaj pamflet pisan je s dva cilja: Prvo kako bi se oblatilo Tuđmana u  američkoj javnosti i stvorila klima za provedbu  puča u  režiji Mesića i Manolića. I  drugo, kako bi se Hrvate optužilo da su  sami sebe protjerali iz  srednje Bosne čime se zapravo opravdavalo etničko  čišćenje koje  su  nad tim istim Hrvatima srednje Bosne, ali  isto tako i nad Hrvatima s područja općina  Uskoplje, Prozor, Jablanica, Konjic i Mostar,  proveli Muslimani. Ovaj tekst je pisan u vrijeme provedbe operacije „Neretva 93“  kojom su Muslimani, po rječima zapovjednika te operacije Sefera  Halilovića, proveli strateški napad na području „od Bugojna do  Mostara“. Tijekom tog napada na Mostar Muslimani su koristili usluge srpskog topništva i logistike. Tijekom te operacije Neretva dogodio se najveći, najgori i najstravičniji zločin u čitavom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu, pokolj 33 hrvatska civila u selu Grabovica u općini Mostar koje je u to  vrijeme u jednom doumentu čak i  tadašnji Komandant glavnog štaba Armije BiH Rasim Delić nazvao  genocidom. To  je vrijeme u kojem je  počinjen ratni zločin nad Hrvatima u selu Uzdol u općini Prozor, gdje je ubijeno 29  hrvatskih  civila od čega troje malodobno djece koji su ubijeni puščanom paljbom iz neposredne blizine. To je vrijeme u kojem Hrvatska stenje pod međunarodnim pritiskom zbog briljantno provedenog i kirurški čistog preventivnog napada u medačkom džepu kod Gospića, zato jer je kanadski bataljun UNPROFOR-a koji je tamo bio stacioniran izmislio nepostojeću bitku protiv 9. gardijske brigade HV-a i zločine koji  nisu postojali, nego su uvećani  pojedinačni incidenti nakon provedne operacije metodom kojom je HHO uvećavao broj incidenata nakon  Oluje.

Grabovica – Najteži i najkrvoločniji zločin u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH

To je dakle kontekst u kojem današnji duhovni  i intelektualni  lider „hrvatske  desnice“  Ivo  Banac piše ovaj pamflet protiv Tuđmana, protiv Hrvatske, protiv Hrvata u BiH, protiv HVO-a, protiv Herceg-Bosne.

Inverzija i zamjena teza omiljeno je oružje  Georga Sorosa i njegovih vojnika-liberala poput Banca. A sve nas  koji odbijamo invertiranu stvarnost, jer ne  želimo živjeti u laži, treba prikazati  kao izdajnike.
Ako sam ja izdajnik neka sam. Draže mi je  biti ovakav izdajnik nego takav domoljub kao što je Banac.

Ja bar ne mješam  inverziju i  Okamovu  britvu, pa kad 30 tisuća Muslimana nestane s  teritorija  pod kontrolom HVO-a za  to, logikom Okamove britve, optužujem Hrvate. A onda, kad s područja pod kontrolom Armije BiH nestane 150 tisuća Hrvata više ne koristim logiku Okamove britve pa optužujem Muslimane, nego logiku inverzije  pa opet  optužujem Hrvate.
Jednog dana svi ćemo umrijeti, a pitanje je  s kakvim obrazom će tko doći pred lice Gospodina.
Ja sam čitao Evanđelje i  znam da Isus  nije  nikoga mrzio, ali ako nekog nije volio to su bili farizeji  i licemjeri.
A čitao sam i Danteovu Božanstvenu komediju, posebno  Pakao,  i znam kome je namjenjeno mjesto u devetom krugu.
Pitanje je  znaju li to i Sorosevi vojnici…

Predrag Nebihi

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Popis stratišta, grobišta, zatvora i logora u Samoboru i okolici u svibnju 1945. Godine

Objavljeno

na

Objavio

Samobor je grad s najviše zatočenih u sabirne logore nakon Zagreba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. 12. krajiška brigada JA prihvatila je i sprovela od 14. do 20. svibnja 1945. iz logora Celje u logor Samobor oko 40.000 zarobljenika.

STRATIŠTA I GROBIŠTA U SAMOBORU I OKOLICI:

1. Stražnički put
– Strijeljani civili i vojnici. Prema iskazima svjedoka tu je ubijeno i pokopano oko 30 ljudi
– U smjeru Vrhovčaka. Malo podalje od drugog zavoja, s desne strane svjedoci pokazuju jamu dimenzija 3×4 metra gdje je prvo stratište i grobište civila i domobrana.
– Kad se dođe do zaravni zvanoj Brezina na stazi. Tridesetak metara dalje od ploče s natpisom „Pod Brezinom“ nalaze se četiri grobišta. Dva su dimenzija 3×3,5 metara s ulegnutom zemljom 40 cm.
– Žrtve su pokapali građani Samobora pod prisilom, vatrogasci i za vrijeme „radnih akcija“ kad su se prikrivala grobišta
– Mile Perković
– Petar (Milin sin) Perković
– Katica Perković (Milina kći) 12 godina svjedokinja slučajno preživjela – udana Beršić

2. Jelenščak
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Prema kazivanju očevidaca, određen broj zatočenika, najmanje dva kamiona dovedeni su i ubijeni na stratištu u Jelenščaku i Filipčevoj šumi.
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor
– Mjesto je udolina s tri strane omeđena strmim padinama
– Dovedeni logoraši su sami sebi morali kopati rake
– Nakon toga su ih mučili, tukli maljem i zatim strijeljali
– U ulici Tatjane Marinić u dvorištu jedne kuće ubijeno i pokopano je 9 njemačkih vojnika, u voćnjaku Marijana Šoštarića pokopan je jedan njemački vojnik. U okućnici Vida Vrbančića u Svetoj Heleni zakopan je Filip Grdović iz Golog Vrha. Na gradilištu Miroslava Penića pokopan je Zvonimir Ivezić iz Vukovara član Ustaške vojnice. Ubijen je i jedan domobranski vodnik iz Osijeka, jedna žena tabornica iz Dugog Sela.

3. Kod Lavice uz Gradnu
– Uzvodno uz Gradnu pod strmom stijenom sačuvana su dva bunkera iz 2. Svjetskog rata. Malo podalje uzvodno na putu za Vugrinščak bilo je stratište domobrana u svibnju 1945. Broj strijeljanih nije znan ali su komunističke vlasti na tom mjestu posadili borove da sakriju grobište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu u samoborskom parku

4. Stari grad, brdo Tepec i Anindol
– Danas su od Starog grada ostale su samo zidine a od kapelice u sredini samo temelji
– Od kapele sv. Ane do vrha Tepeca, kapelice sv. Jurja, vodi slabo održavani put i staza sa 12 postaja križnog puta
– Na prostoru između parkirališta„Rukljačeve gostionice“ i „tancplaca“ s obje strane su pokopani nevini svećenici (moguće vlč. Maretić iz Stare Gradiške i vlč. A. Đurić)
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna
– Zarobljenici iz logora na Vugrinščaku (jedan od njih je Milan Sertić iz Udbine) bježali prema Starom Gradu ali su ih kod kapele sv. Jurja dočekali i poubijeli. Zločinski su ih prekrili lišćem i kamenjem kod sjeverne kule Starog Grada. Predpostavlja se da su poslije pokopani u tzv. „radnim akcijama“.
– Stari Grad je 1945. imao na jednoj kuli kameni i betonski krov. U svim prostorima Starog grada partizani su držali zarobljenike. Danonoćno se čula rafalna paljba. Stari Grad su minirali i tako se taj dio svoda i zidova srušio i pokopao zarobljenike
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu koji su morali prikriti tragove zločina

5. Ulica Milana Reisera i Preradovićeva ulica, Filipčev sjenik i Šoštarićev štagalj
– Najveće stratište u gradu
– Prostor današnjih srednjih škola
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prostor između Betonske ceste i Samoborčekove pruge
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Tu je ubijeno i zakopano 170 domobrana iz kuće i dvorišta obitelji Čudić u Gajevoj 50
– Partizani su išli od kuće do kuće s nalogom da stanovnici moraju ići zakopavati mrtve
– Mrtvace vezane žicom zakopavali su dva po dva, puna dva dana. U svaki odjeljak rova stalo je oko 10 ljudi
– 20.5.1945. 15 zarobljenika iz zgrade poglavarstva posalno je lopatama zakopavati ubijene u Reiserovoj ulici i na ostalim lokacijama
– Kanal u kojima su ubijeni zakopavani dugačak cca. 60 metara
– Prema izjavi svjedoka bilo je oko 500 ubijenih
– 6-7 ekipa su razvažali mrtve. Kolima su ih Betonskom cestom prevozili do jednog bunkera iza današnjeg Ildaksa gdje su pokopali 25 mrtvih
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu oko Reiserova dobra

6. Žumberačko naselje
– Prostor od Perkovčeve ulice do Samoborke
– Najveće gubilište u gradu
– Tu su prije kraja rata domobrani i ustaše izgradili rovove i bunkere za obranu Samobora i Zagreba koji su u svibnju postali stratišta i grobišta
– Prilikom gradnje vojarne Taborec 1962. u Žumberačkoj građene stambene zgrade časnike, dočasnike , činovnike i političare (mahom Srbijanci, Srbi i Crnogorci)
– Pod temeljima zgrade Žumberačke 12 je gomila ljudskih kostiju
– Na izvođenju radova za kanalizacije za 10 i 12 Žumberačke nailazilo se na ljudske kosti
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

7. Filmsko Naselje
– Od križanja ispred škole Bogumila Tonija izgrađen za vrijeme rata bunker. Od njega do mjesta gdje su sagrađeni pogoni Samoborke vodio je rov. Na sredini rova je izgrađen još jedan bunker. Rov je jedne noći punoj rafala osvanuo zatrpan. Prilikom gradnje Filmskog naselja radnici pri kopanju temelja našli gomile ljudskih kostiju

8. Giznik – „Rupica“
– U Maloj Rakovici 9.5.1945. uhićeno je 5 domaćih 19-godišnjaka domobrana: Juraj Sečen, Josip Vraneković, Josip Biber, Jenko …. i Levak. Uz njih su uhitili i 24-godišnjeg Tomu Franjko i odveli u štab u kuće seljana Kuhara u Maloj Rakovici.
– U rano jutro 10.5.1945. su ih vezane odveli na stratište „Rupica“ na Gizniku u vinograd Drageca Bezjaka na mjestu današnje kuće Franje Kupresa. Ubijeni su rafalom iz pušaka partizana. Pokopali su ih u vinogradu s druge strane puta kod sadašnje kuće Vida Kovačića. Nekoliko dana iza toga roditelji i rodbina su tajno iskopali ubijene i pokopali ih u obiteljske grobnice na samoborskom groblju.

9. Polje iznad hidropatskog kupališta
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

10. Mala Rakovica „Gmajna“ (pašnjak)
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali. Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na Gmajni u Maloj Rakovici.
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

11. Mala Rakovica „Lanišče“

12. Velika Rakovica „Vrtlišče“
– U svibnju, nakon završetka rata, partizani su uhićivali mladiće iz Velike Rakovice, većinom 19-ogodišnjake. Privodili su ih u jednu kuću u Maloj Rakovici u kojoj su ih ispitivali i mučili. Nakon tri dana su ih odveli u predio „Vrtlišče“ iza mlina Banjedvorac u kotlini okruženoj s tri strane i likvidirali.
– Ubijeno i pokopano 12 mladića. Trojica su bili domaći mladići: Drago Koletić, Drago Sokolović i Stjepan Hržić a ostali 9 vojnika nepoznati hrvatski vojnici. Ubijeni su imali tragove mučenja na tijelu, razbijene glave i s rukama vezanima žicom na leđima. Roditelji i rodbina su trojicu domaćih pokopali na Samoborskom groblju u obiteljske grobnice a ostalih 9 je pokopano u zajedničku grobnicu na gmajni u Maloj Rakovici.

13. Rudarska draga kod kapele sv. Nikole
– 20.5.1945. strijelja jedan časnik stotinjak metara iznad pećine
– Logor na Anindolu trajao je više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

14. Područje Stare ciglane prema Klokočevcu
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu
– Dovodili su zatočenike iz nekadašnje Urijeve ciglane smještene uz današnji Športski centar Samobor do stratišta „Jelenščak“

15. Samobor – Sajmište
– Prema kazivanjima Franje Zlodija člana DVD Samobor vatrogasci su zakapali ubijene na ovom grobištu

16. Bregana – područje samačkog hotela

17. Bobovica, Otok Samoborski, obala rijeke Save
– Partizani XVIII. brigade XXV. divizije otkrili skrivene vojnike u selu Bobovica, žicom ih povezali i strijeljali na obali rijeke Save
– Vojnici domobranskog voda 2. voda 2. satnije, jedan od ubijeni, jedan klobučar iz Jaske, drugi vojnici i civili
– domobranski dočasnik iz Ljubuškog Stanko Leko se oslobodio žice s kojom je vezan ali su ga ponovo uhitili i ubili sa skupinom civila u voćnjaku u selu Samoborski Otok

18. Grdanjci – mjesno groblje

SVETA NEDELJA

19. Sveta Nedelja – „Veliki travnik“ i „Pakovica“
– Dovedena jedna grupa iz logora „Mala Rakovica“
– Na lijevoj obali potoka Rakovica kraj drugog mosta na udaljenosti 10-15 metara od potoka na livadi koji domaći zovu „Veliki Travnik- Trebež“ na parceli zvanoj Paka
– Grobnica 35-45 vojnika. Svjedoci pretpostavljaju da su tu ubijeni hrvatski vojnici domobrani i ustaše pretežito iz Slavonije iz okolice Novske, dvojica iz Hrvatskog Zagorja, jedan iz Stenjevca u Zagrebu…. Svi koji su htjeli pobjeći su strijeljani a svi ostali poklani.
– Svjedoci koji su sutradan vidjeli stratište kazuju da je leševa bilo s obje strane potoka
– Jedan koji je rodom iz Virovitice je uspio pobjeći a stariji ljudi kažu da se uspio spasiti i ranjeni Bartol Dutković rodom sa Svetonedeljskog Brega.
– Strijeljanje se dogodilo 10. i 11. svibnja 1945.
– 1950-ih godina čišćen je potok Rakovica i veliki grobni humak je bagerima razgrnut i poravnan a preko njega je izraslo rakitovo grmlje. Prigodom čišćenja Rakovice 1970.-ih buldožerima su izvučene ljudske kosti i dijelovi domobranskih odora pa je zato napravljen mali zavoj potoka kako bi se sačuvala grobnica
– Danijela Jonke, Fučkar zapovjednik domobranske Prosvjetne bojne, Crnić i još dvojica njihovih prijatelja domobrana odvedeni iz doma obitelji Stranić na Gizniku povezane žicom u logor „Voćnjak“ i od tamo tako njih pet povezanih odvedeni do stratišta „Pakovica“ ili šumi „Lipje“
– 11.5.1945. došli su vatrogasci iz Samobora sa svojim zapovjednikom Filipom Račićem, iskopali rake, leševe posuli živim vapnom i prekrili zemljom

20. Sveta Nedelja – šuma „Lipje“
– Šuma je smještena u podnožju Mužinić Brega na desnoj obali potoka Rakovica
– U njoj je mučeno 14 hrvatskih vojnika 20-godišnjaka iz sela Bregi, Stupnik i Obrež.
– Ubijeni su na Križevo u proljeće 1945.
– Tu su ubijeni i pokopani: Josip Ivanec, Juraj Fabijančić, Josip Delić, Alojz Dutković, Stanko Dutković, tri brata koje su zvali „Gabreki“, i još petorica nepoznatih mladića. Neke od mladića su roditelji nekoliko dana nakon strijeljanja potajno iskopali iz jama i pokopali ih u obiteljske grobnice na svetonedeljskom groblju
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

21. Sveta Nedelja – šuma „Padež“
– Tu je ubijen Vinko Čačković domobran iz Svete Nedelje 9.5.1945.

22. Sveta Nedelja – livada „Lug“
– Livada između Samobora i Svete Nedelje
– Tu je ubijen 9.5.1945. mladi svećenik Slavko Ivanec neposredno prije svoje mlade mise

23. Kerestinec – polje „Racko“
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prema Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

24. Kerestinec – polje iza crkve uzvišenja Svetog Križa – žrtve su logoraši iz dvorca Kerestinec
– postoji više grobišta, broj žrtava oko 350
– civili, Hrvati i ostali

25. Kerestinec – kanal pored dvorca Kerestinec
– žrtve su dovožene kamionima te streljane
– broj žrtava nepoznat, vojnici i civili, Hrvati i ostali

26. Kerestinec – Miholićev put 26 a
– strijeljani hrvatski vojnici, uglavnom avijatičari
– broj žrtava 108

27. Kerestinec – padina Stupničkoobreške ulice prema Ježdovcu
– svjedoci kazuju da je u ljeto 1945. Zemlja kipila krvlju koliko je ljudi tamo ubijano
– tamo se zakopavalo jer zemlja ima dosta pjeska pa je lakše bilo zakopavati ubijene

28. Mala Gorica – Šuma Starča
– Ubojstvo saborskog zastupnika za kotar Pakrac Ivana Terihaja koji se iz Pakračke Klise doselio u Rakitje. Partizani su ga uhitili u njegovoj kući i odveli u šumu Starča u Maloj Gorici i tamo ga ubili.

29. Rakov Potok – šuma „Stupnica“
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora
– Pročitati u V. Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, str. 181
– Da prikriju zločine narodne su vlasti dugo vremena branile pristup i područje proglasili „farmom puževa“
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestinec a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– likvidirani hrvatski vojnici
– postoji više grobišta
– oko 650 žrtava

30. Sveti Martin pod Okićem
– 12.9.1946. pred župnim dvorom iz zasjede je lovačkom puškom ubijen župnik Pavao Bedenik u dobi od 32 godine

31. Jazovka u Žumberku
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mara Juratovac, djevojka 17 godina rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– (djevojka 19 godina) Juratovac rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijena 1942.
– Juro Juratovac (Crni) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 11.4.1944.
– Petar Juratovac (Šuco) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko Juratovac (Kostur) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Franjo Juratovac (Pajkov) rodom iz Novog Sela Žumberačkog – ubijen 1944.
– Janko (Franje) Delišimunović rodom iz Gornje Vasi – ubijen 1945.
– Vjekoslav Mrakužić rodom iz Prekrižja Plešivičkog, Mrakužići – ubijen 1945. Ili u Jazovki ili u okolici Kerestinca

32. Sošice
– Dovoženi, mučeni i ubijani iz samoborskih logora i drugih mjesta i bolesnici iz zagrebačkih bolnica
– Mučene, a neke i žive bacali u vrlo dubok ponor koji se nalazi između sela Gornje i Sopti
– Ubijanja se vršila do polovice lipnja 1945.
– Seljaci su čuli jauke žrtava bačenih živih u jamu

33. Križni putu 1. – Ogulin – grobište Samoboraca
– 21.7.1945. krenula je kolona zarobljenika iz Samobora na „Križni put“. Više od 4000 ljudi svi iz manjih logora u centru, logoraši iz „Kloštra“, logor „Reiserova perivoja“ i iz logora „Mala Rakovica kreće za Ogulin. Kolonu prate patrizani naoružani strojnim puškama.
– Smjer Mirnovečka cesta, Dugava, Galgovo, Klinča Sela, Kupinec, Pisarovina, Pokupsko, logor „Viktorovac“ u Sisku (neke zarobljenike ubijaju i tovare u 20-50 zaprežnih kola i odvoze), logor „Staklana“ u Sisku, novačenje u VIII. Kordunašku udarnu brigadu, Petrinja, Glina, Gvozd, Topusko, motel „Korana“ u Karlovcu, Vojarna bana Jelačića u Karlovcu, Duga Resa, Zvečaj, Generalski Stol prijevoz vlakom, Realna gimnazija u Ogulinu, Petrovo Selo, oko 2 sata u noći strijeljano je više od 100 Samoboraca, njihovo grobište je udaljeno 400 metara od Ogulina na lijevoj strani ceste Ogulin-Josipdol. To je najveće stratište i grobište Samoboraca.

34. Križni put 2.
– Polazak iz logora „Mala Rakovica“ oko 3000 zarobljenika
– Rakovica (prva ubijanja na kraju kolone), sajmište prije Jastrebarskog ( u toj šumi je puno ubijenih zarobljenika), logor „Dubovac“ u Karlovcu (noću kolone kamiona odvoze zarobljenike u Jazovku, šumu Kozjaču iza karlovačkog Starog grada…), Pisarovan, Pokupsko, šuma Kljuka (puno ubijenih-kolona prepolovljena), logor „Viktorovac“ u Sisku, Hrvatska Kostajnica, Dubica, Jasenovac (jasenovački logor je pun, noćima su vršena smaknuća logoraša na stratištama i u rijeci Savi), Novska, Daruvar, Pakrac, Voćin, Papuk, Velika kod Požege logor uz Orljavu, Požega, logor u Našicama, 21. Kolovoza 1945. dolazak na Zeleno Polje u Osijek kad je donesena opća amnestija.

ZATVORI U SAMOBORU:

1. Zgrade u Obrtničkoj ulici
– Zgrada Općinskog suda, zgrada do nje, zgrada nasuprot nje
– Zarobljenici nekoliko dana boravili u jednom skladištu bez sanitarnog čvora nekoliko dana

2. Zatvor u hotelu Lavici
– Jedan od manjih samoborskih logora
– Nalazio se neposrednoj blizini hotela Lavica i kuće Špišić-Orešković
– U logoru je moglo biti oko 150 ljudi: njemačkih vojnika, ustaša i domobrana
– Otvoren je 9.5.1945. a logoraši su odvedeni do 21.5.1945.
– Domobrane iz Lavice su prebacili u logor Voćnjak u Obrtničkoj 2
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

3. Zgrada Poglavarstva Grada
– Zarobljenike su čuvali pripadnici XIII. partizanske žumberačke brigade

4. Bahovčeva zgrada (bivše policijske postaje)
– 20.5.1945. prema izjavi svjedoka ranom zorom su u dvorištu strijeljani zarobljenici

5. Zgrada današnjeg „Stočara“
– Prilikom selekcije u sabirnim logorima odvajaju se mladi i zatvaraju u „Stočaru“
– Proveli nekoliko dana i noći bez uvjeta za nuždu
– U Obrtničkoj na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Noću ljude izdvajaju i odvode na različita samoborska stratišta
– Teže optužene OZNA-ši premještaju preko ceste u kuće br. 2 i 4

6. Zatvor u kupalištu Šmidhen

7. Zatvor u Perkovčevoj – kuća obitelji Vuković
– Ubijani zatvorenici iz privremenog zatvora u Perkovčevoj ulici u Vukovićevoj kući do prostorija „Komunalca“ a stratište je u dvorištu iza te kuće gdje se danas nalazi zgrada u Žumberačkoj 12

8. Kerestinečki dvorac
– u svibnju 1945. godine dvorac je bio zatvor za preko 1000 zarobljenika
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka

SABIRNI LOGORI U SAMOBORU:

1. Logor „Mala Rakovica“
– Osnovan 9.5.1945. a u funkciji do kraja lipnja 1945.
– Na mjestu bivše vojarne Taborec
– 1962. Izgrađena vojna baza JNA za veziste
– Logor se prostirao od vojarne do Kladje čak do lijeve obale Rakovice
– Prostorno najveći sabirni logor u Samoboru
– Mogao je imati oko 2500 zarobljenika: Nijemaca, ustaša i domobrana.
– Neki svjedoci tvrde da su logor čuvali srpski partizani pripadnici partizanske VIII. Kordunaške brigade.
– Iz njega pod stražom odvodili pojedince i grupe u nepoznato
– Jedna grupa odvedena u Svetu Nedelju na stratište „Pakovica“
– Najveća grupa odvedena iz logora krenula 21.5.1945. koja se priključila koloni „Križnog puta“ Samoboraca s Trga kralja Tomislava, Langovom ulicom, Rakovica, Galgovo, Sisak, Petrinja, Glina, Karlovac, Ogulin
– Jedna veća grupa krenula Betonskom cestom preko Svete Nedelje za Podsused. Tu su ih strpali u vagone za stoku i odveli ih u Srbiju na prisilan rad (sječa šume). Vojnik Prelec iz Strmca je uspio ostati živ i vratiti se kući.

2. Logor u Reiserovu dvorcu i perivoju
– Trajao više od mjesec dana od 9.5.1945. na dalje
– Opasan s ulicama Langovom , Samostanskom i Nazorovom. Tijekom rata u njemu boravili njemački vojnici. U dvorištu postoji bunker iz II. svjetskog rata.
– U svibnju 1945. Bio je jedan od najvećih sabirnih logora. Okružen bodljikavom žicom.
– Tu je bilo zatočeno oko 1500 ljudi vojnika i civila (muškaraca, žena i djece) s konjskom i volovskom zapregom
– Svake se noći čula pucnjava iz logora jer su unutar logora bila strijeljanja. Tijekom 1970. prilikom kopanja temelja nađeni kosturi.

3. Logor „Parku u Mlinskoj“ uz Gradnu
– Trajao više od mjesec dana
– Između Žokaljeva i Bradačeva mlina nalazi se perivoj gdje je danas smješten dječji vrtić
– Oko logora bili iskopani cik-cak rovovi opasani bodljikavom živom
– U logoru bilo smješteno više od 1000 ljudi
– U logoru bilo najviše Samoboraca i Slavonaca
– Noću odvodili ljude na strijeljanje
– Neki su strijeljani i u samom logoru
– Tko je htio piti vodu iz Gradne bio je ubijan
– Logorašima nisu dali ni jesti pa su pojeli svu travu, lišće i koru s drveća
– Večina logoraša odvedena na „Križni put“ a rijetki su se vratili živi kućama
– U ožujku 1947. u perivoju udbaš D. je ubio Ivana Colića oženjenog iz Malog Lipovca

4. Logor „Šmidhen“
– 20.5.1945. odvedeni zarobljenici da zakopavaju poubijane na Reiserovoj ulici

5. Logor „Voćnjak“ kraj Općinskog suda
– U Obrtničkoj ulici
– Zgrada br. 2 je bilo zapovjedništvo mjesta, zgrada br. 4 zatvor
– Iza tih objekata je bio voćnjak prema osnovnoj školi gdje je bio logor
– Na suprotnoj strani ulice na broju 1 je u podrumu bilo smješteno 500 ljudi
– Na broju 3 u zgradi današnjeg Stočara je bio zatvor za 200 ljudi
– Tu su bili zatočeni: S Regović, Stjepan Mikek, Pero Noršić i Birkić koje su sve ubili. Od 40 ljudi u toj jednoj prostoriji 70% ih je bilo ubijeno.
– 20.5.1945. iz tog logora je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– Iz logora Lavica u logor Voćnjak su dovedeni i preživjeli: Pavao Nosetić, Zvonimir Turovec, Ivica Gluščić i Drago Bezjak a ubijeni su: Milan Šplajt i Štef Žokalj. Tu je bio i Daniel Jonke koji je najvjerojatnije ubijen u šumici „Lipje“ u Svetoj Nedelji

6. Logor na Anindolu
– Trajao više od mjesec dana
– „Rukljačeva gostionica“ na Anindolu i njena okolica bila je 1945. sabirni logor
– Tu je bilo zatočeno 100-120 njemačkih vojnika koji su bili korišteni kao radna snaga za popravak ceste i sječu drva na Plešivici
– Te njemačke vojnike su jednog dana postrijeljali u Rudarskoj Dragi u blizini kapelice svetog Nikole. Grobište se nalazi stotinjak metara od kapelice sv. Nikole prema Rudama na obradivu tlu što ga je napravila Gradna

7. Logor na Vugrinšćaku
– trajao nekoliko dana
– na tom prostoru ispod Starog grada bila je smještena poveća skupina hrvatskih vojnika i redarstvenika pretežno iz Gospića, Brinja, Udbine i Ogulina

8. Logor u Gajevoj 50
– trajao 1 dan
– dom obitelji Čudić (vlasnik Mijo Čudić)
– u dvorištu je bilo smješteno 250 vojnika Slavonci, Ličani, Bosanci i Hercegovci
– razdvajanje logoraša po kriteriju: teži za strijeljanje, lakši za logore i „Križe puteve“
– izdvojiše 170 ljudi od kojih je neke komesar zvao po imenu. Izdvojene zatvoriše u podrum.
– Oko 21 sat iz dvorišta odvode onih 80 ljudi u nepoznatom smjeru čija je sudbina do danas nepoznata
– Oko 22 sata ostale zarobljenike vezaše bodljikavom žicom i razdjeliše ih po tri skupine od 50 ljudi u koloni

9. Kerestinečki dvorac
– 20.5.1945. iz logora „Voćnjak“ u Samoboru je formirana skupina od 100 ljudi i , prema nekim svjedočanstvima, odvedena u logor Kerestine a odatle u Jastrebarsko dok samoborski vatrogasci tvrde da je dio tih ljudi zakopan u šumi kod Rakovog potoka
– U svibnju dvorac Kerestinec postaje logor. U njemu su bili zatočeni civili, domobrani i ustaše iz raznih krajeva Hrvatske njih oko 1000. Jedna skupina je dovedena iz Samobora. Odatle ih se odvozilo pretežno u Jazovku, prem Lučkom i na stratište Jardovac. Maks Prelec iz Strmca i zastupnik HSS-a nepoznatog imena streljani su u polju „Racko“. Određen broj zatočenika, najvjerojatnije dva kamiona ubijeni su na stratištu u Jelenščaku.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Uloga Mike Tripala u ubojstvima hercegovačkih franjevaca?

Objavljeno

na

Objavio

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću…

Tek što su završili „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“, koji se održavaju svake godine od 4. do 7. veljače, iz Vicepostulature su nas obavijestili o još jednom značajnom otkriću. Naime, nakon godina prikupljanja materijala, svjedočenja direktnih svjedoka i njihovih potomaka i mukotrpnih istraživanja, Vicepostulatura je u općini Promina, blizu Oklaja (kod naselja Mratovo), locirala posljednje počivalište još trojice umorenih hercegovačkih mučenika.

Do sada je naporima Vicepostulature locirano posljednje počivalište 37 od 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije, koji su zvjerski pobijeni nakon pada Hercegovine koncem Drugog svjetskoga rata. Najviše ih je stradalo nakon 7. veljače 1945., kada je pao Široki Brijeg. Iako je prvenstveni cilj Vicepostulature i fra Miljenka Stojića pronalazak posmrtnih ostataka i uzdizanje pobijenih hercegovačkih franjevaca na rang mučenika Katoličke crkve, istraživanja koja se provode prilikom potrage za posljednjim počivalištima franjevaca, uvijek nam iznova otkrivaju svu svirepost vremena u kojem su ti mučenici stradali.

Povijesni izvori bilježe stradavanje svećenstva u Hercegovini od samog početka Drugog svjetskoga rata. Međutim, ostaje zabilježeno kako je pravi pokolj katoličkog svećenstva izvršen pred kraj 1944. i početkom 1945. za vrijeme i nakon okončavanja partizanskih akcija zauzimanja Hercegovine. Posebno je na udaru bio Široki Brijeg, samostan i Franjevačka klasična gimnazija u tom hercegovačkom gradiću.

Zatrovani sovjetskom literaturom

Možemo slobodno reći kako su franjevački samostan i njegova gimnazija bili duhovno i intelektualno središte Hrvata u Hercegovini. Osim obrazovanja i prosvjećivanja, samostan i gimnazija bili su snažni centri iz kojih se širila hrvatska nacionalna misao do svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Brojni polaznici ove gimnazije izrasli su u obrazovane i omiljene župnike koji su, u župama u koje su raspoređeni, njegovali hrvatsku nacionalnu misao, jezik i kulturu.

Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Široki Brijeg je označen kao centar iz kojeg se širio otpor velikosrpskim planovima za Hercegovinu i Hrvatsku. Ogorčenost koju su prema franjevcima i Širokom Brijegu imale strukture velikosrpstva iz vremena Kraljevine Jugoslavije, prenijela se i na komunistički pokret i njihove ideologe. Zatrovan sovjetskom literaturom u kojoj je kler označen kao jedan od glavnih protivnika njihove vizije svijeta, komunistički pokret i njegove partizanske jedinice, prilikom zauzimanja Hercegovine pokazale su svu brutalnost ideološke indoktrinacije u praksi. Kada navedenoj indoktrinaciji dodamo i velikosrpsku mržnju prema franjevcima još iz vremena Kraljevine, te činjenicu kako su glavni zapovjednici „Mostarske operacije“ bili Srbi – kao posljedicu imamo neviđena razaranja i pokolje.

Fotografije samostana, crkve i gimnazije snimljene nakon partizanskog zauzimanja Širokog Brijega, najbolje svjedoče o količini mržnje i bijesa iskaljenoj tokom bitke za taj grad. Odmah po zauzimanju samostana, strijeljano je metkom u potiljak i zatrpano u atomskom skloništu 12 fratara iz ovog samostana. Riječ je uglavnom o profesorima u klasičnoj gimnaziji i bogoslovima. Dan nakon masakra počela je golgota i za druge širokobriješke franjevce koji su se sklonili iz samostana pred topničkom paljbom, a vratili su se u samostan nakon što su borbe prestale. Upravo u toj skupini franjevaca, koja je izbjegla prvi dan masakra u samostanu, sklonivši se u franjevačku mlinicu na rijeci Lištici, treba tražiti imena trojice franjevaca pogubljenih i bačenih u mratovsku jamu kod Oklaja.

O ideološkoj pozadini obračuna s hercegovačkim franjevcima nakon Drugog svjetskoga rata, izlagao sam prije nekoliko godina rad na spomenutom simpoziju. Rad pod naslovom „Ideološka podloga masovnih ubojstava Hrvata u Dalmaciji i zapadnoj Hercegovini za vrijeme i nakon Drugog svjetskoga rata“, jasno pokazuje kako su Crkva i hercegovački franjevci označeni za egzekuciju mnogo prije početka Drugog svjetskoga rata pod utjecajem sovjetske prakse i propagande.

Uloga M. Planinc, M. Tripala i B. Vuletića

No, jedan drugi aspekt navedenih likvidacija slabo je istražen, a posljednje lociranje posmrtnih ostataka trojice hercegovačkih franjevaca ponovno otvara pitanje odgovornosti partizanskih zapovjednika iz Dalmacije za likvidacije hercegovačkih franjevaca i civila nakon okončanja ratnih operacija. Iako smo već naglasili kako je glavni zapovjednik „Mostarske operacije“, u koju spada i bitka za Široki Brijeg, bio Srbin, i to Petar Drapšin, do danas nije do kraja razjašnjena uloga brojnih partizana s područja Dalmacije. Tako ne znamo sa sigurnošću koja je bila uloga Milke Planinc, Mika Tripala ili Brune Vuletića u navedenim operacijama, ali i zločinima koji su potom počinjeni. Do sadaje poznato da su navedeni tokom operacija o kojima smo pisali bili na – navedenom području…

Novu dimenziju za istraživanje odgovornosti nekih od partizanskih zapovjednika, koji su potom postali visoki jugoslavenski državni dužnosnici nakon rata, otvaraju lokacije na kojima su pronađene masovne grobnice. Među njima i posmrtni ostaci pobijenih hercegovačkih franjevaca. Naime, utvrđeno je kako su pojedini franjevci, zajedno s civilima, nakon pada Širokog Brijega i Mostara, odvedeni prema Dalmaciji. Egzekucije su potom izvršene na skrovitim mjestima do kojih osobe koje ne poznaju teren, jako teško mogu doći.

Nedavno otkrivena lokacija posljednjeg počivališta trojice hercegovačkih franjevaca potvrđuje već iznesenu tezu kako su franjevce do mratovske jame kod Oklaja vodili ljudi koji su jako dobro poznavali to područje. Dakle, franjevce je na egzekuciju vodio netko tko je jako dobro poznavao područje Promine, ali i netko tko je imao autoritet na navedenom području i ono najvažnije – netko tko je imao dovoljno političke i vojne snage da zapovijedi likvidaciju skupine franjevaca.

Cijelo vrijeme dok sam pripremo tekst, čitao literaturu i kontaktirao izvore, pojavljuje se jedno ime čiju bi ulogu u navedenim događajima želio raščistiti iz više razloga. Prema dostupnim podacima i izjavama sugovornika upućenih u ovu temu, osoba koja je jako dobro poznavala Prominu, pa i Mratovo i mratovsku jamu, a koja je imala dovoljno političke snage za ovakvu akciju, bio je ni više ni manje nego – Miko Tripalo…!

U jami Golubinka kraj Mratova pronađena još trojica hercegovačkih franjevaca

Jedan od prvaka Hrvatskog proljeća svoju karijeru je počeo kao tajnik Okružnog komiteta SKOJ-a Knin i kao član Okružnog komiteta KPH Knin. U srpnju 1944., Tripalo je izabran u jedinstveni naroodnooslobodilački front za okrug Knin. Tripala za Prominu vežu i pregovori sa četnicima. Malo je poznato kako je upravo Tripalo, tijekom jeseni 1944., četnike s Promine uveo u partizanske jedinice. Upravo koncem 1944. i početkom 1945., bilježimo niz zborova i događaja na području Promine na kojima je nastupao Miko Tripalo.

Svjedočenje fra Miljenka Stojića

Povjesničar Zdravko Dizdar, koji vuče korijene s područja Promine, tvrdi kako je Tripalo na području Promine djelovao tri godine i kako nema čuke koju nije poznavao. Sada je najvažnije pitanje – je li Tripalo znao za mratovsku jamu? Prema povijesnim izvorima, nakon okončavanja Kninske operacije – od 7. studenog 1944. do 9. prosinca 1944. – više stotina zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika pobijeno je upravo na navedenoj jami. Pokolj ovih razmjera nije se mogao dogoditi bez znanja čovjeka koji je, kako tvrde izvori, poznavao svaku čuku na području Promine…

Kako su hercegovački franjevci na navedenoj jami pobijeni dva mjeseca nakon što je na istom mjestu izvršen pokolj nad njemačkim i hrvatskim vojnicima, možemo sa sigurnošću tvrditi kako je lokacija jame bila poznata i tadašnjem visokom partijskom dužnosniku iz tog kraja – Miku Tripalu. No, je li Tripalo sudjelovao, posredno ili neposredno, u samoj likvidaciji hercegovačkih franjevačkih mučenika? Pitanje smo postavili čovjeku koji je najupućeniji u ovu problematiku, čovjeku koji slijedi i najsitniji trag kako bi došao do istine vezane za pobijene hercegovačke franjevce. Evo što nam je fra Miljenko Stojić izjavio o mogućoj ulozi Mika Tripala u stradanju ove skupine hercegovačkih franjevaca:

„Želio bih najprije istaći da Vicepostulatura ne traži krvnike pobijenih hercegovačkih franjevaca, nego traži same žrtve. Tako je i u ovom slučaju. Međutim, uvijek se u takvim slučajevima neizostavno dođe i do povijesnog konteksta u kojemu se to dogodilo, tko je to napravio… Do sada, istina, neka prikupljena svjedočenja spominju Mika Tripala kao onoga tko je itekako sudjelovao u tim nesretnim događajima na jami Golubinka kraj Mratova, ali na povjesničarima je slijediti i taj i druge tragove da bi se na kraju otkrila prava istina…“

Kao što smo već utvrdili, nakon pada Širokog Brijega skupina zarobljenih franjevaca odvedena je prema Vrgorcu. U Kozici je dio zarobljenika upućen prema Makarskoj, a dio nastavio put dalje prema Zagvozdu. Danas s vrlo velikom sigurnošću možemo tvrditi kako je dio zarobljenika ubijen nad jednom jamom iznad Kozice, na Stazi prema Makarskoj. Drugi su stradali u Zagvozdu, a posljednja skupina, čijom se sudbinom bavimo u ovom tekstu, umorena je na mratovskoj jami kod Oklaja. Iako su partizani likvidacije izvršili već u sumrak, iako su izabrali skrovito i teško pristupačno mjesto, pa čak i betonirali okno jame – tragovi su, ipak, ostali.

Naime, sam čin likvidacije promatrale su dvije skrivene i preplašene pastirice koje su se skrile pod smreku preplašene zvukom partizanskih kamiona. One su pokupile i stvari koje su franjevci odbacivali uz put dok su ih vodili prema gubilištu – pasiće, kape i papiriće s imenima. Upravo zahvaljujući papirićima s imenima koje su franjevci odbacili, kako bi ostao neki trag o njihovu posljednjem počivalištu, danas sa sigurnošću znamo kako su nad mratovskom jamom pogubljeni dr. fra Radoslav Vukušić i dr. fra Fabijan Paponja.

Nažalost, od trećeg papirića ostala su samo slova fra ….. ić, tako da ne možemo sa sigurnošću utvrditi identitet trećeg likvidiranog franjevca, kao ni dviju časnih sestara, koje su prema izjavama svjedoka, također dovedene na jamu zajedno s franjevcima. Pastirice su predmete koje su odbacili franjevci odnijele na Visovac, gdje se godinama, u strogoj tajnosti, služila misa za pobijene franjevce i redovnice.

I ustaše i partizani ‘koristili’ mratovsku jamu!

Prema dostupnim informacijama i izvorima, mratovsku jamu Golubinku prvi su počeli, kao gubilište, koristiti ustaše, koji su u lipnju 1941. nad njom pogubili 43 Srbina iz Knina. Stradali su bili istaknuti politički predstavnici srbijanskih stranaka iz vremena Kraljevine Jugoslavije, te pripadnici četničkog pokreta. Iako je poimenično utvrđen točan broj Srba koje su ustaše ubili, to nije smetalo velikosrpskoj propagandi, koja je godinama tvrdila kako je nad Golubinkom pogubljeno čak 1500 Srba iz Knina i okolice. Licitacija s brojem pobijenih Srba nad Golubinkom posebno je bila aktivna pred Domovinski rat.

Godinama su nad Golubinkom organizirane komemoracije „nedužnim srpskim žrtvama“. Istodobno, nitko nikada niti jednom riječi nije spomenuo činjenicu kako je u tu istu Golubinku, koncem 1944., pobijeno i ubačeno više stotina hrvatskih i njemačkih vojnika koji su tamo dovedeni nakon pada Knina. Također, do današnjeg dana nitko niti jednom riječju, barem službeno, nije spomenuo hercegovačke franjevačke mučenike koji su svoj ovozemaljski put završili nad mračnim dubinama Golubinke…

Željko Primorac / 7Dnevno

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari