Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Hrvatstvo’ i Sorosev vojnik Banac II dio

Objavljeno

na

PIXSELL

Nastavak odgovora na članak Ive Banca koji je objavljen 25. listopada 1993. u američkom listu „The New Republic“ pod naslovom „Hrvatstvo“ i nadnaslovom „Brutalni oportunizam Franje Tuđmana“, a za  kojeg akademik Ivan Aralica u  svojoj knjizi „Što sam rekao o Bosni“ na stranici 130. Kaže da je napisan mjesec dana prije nego je objavljen. Prvi dio  odgovora možete pročitati ovdjehttps://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-ivo-banac

Banac: Ironija situacije jest u tome što više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne. Strahota je to što ih je  Tuđman pristao žrtvovati; uistinu, on još očekuje od njih da se povuku sa svojih drevnih  ognjišta  u središnjoj  Bosni, kako bi potvrdio svoju nagodbu s Miloševićem i njenu međunarodnu legitimaciju putem Owen-Stoltenbergovog plana. Ništa se od toga ne bi moglo postići da Tuđman  nije fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana i poticao brutalnosti protiv njih. Šteteći na taj način dugotrajnoj hrvatsko-muslimanskoj suradnji. A kada su Muslimani digli oružje protiv Hrvata, i oni su sami počinili brutalnosti, krug je bio zatvoren. Na kraju su žrtve Miloševićeve agresije usvojile njegove obrasce ponašanja.  Tako je međunarodna zajednica pronašla daljnji izgovor za nedjelotvornost. A Milošević je dobio neočekivano razrješenje kao samo jedan od više poročnih vođa-krivaca.  

Odgovor:  U ovom ulomku nalazi se famozna, centralna teza iz paragrafa 54. presude šestorci. Dakle, osim namjere da ovim člankom i onim pismom pokuša pomoći Mesiću i Manoliću da sruše Tuđmana, s druge strane provlači ovu tezu kako je „Tuđman žrtvovao Hrvate srednje Bosne“.   Ova teza nastala  je u  laboratoriju Erazmusa koju je Vesna Starešina dobro detektirala kao projekt obitelji Pusić i Goldstein, u  suradnji s onim Hrvatima iz BiH koji predstavljaju tešku manjinu, okupljenu oko HNV-a i HKD-a Napredak te pojedinih bosanskih Franjevaca koje je Nino Raspudić običavao zvati „Daidže“.

Nedavno ste imali članak u  Globusu u  kojem Ivo Goldstein, hineći zabrinutost za Hrvate srednje  Bosne, točnije Hrvate iz Vareša, izvrće činjenice i okreće ih u svoju  korist. Stjepan Mesić je pak taj  koji je ovu tezu, spominjuću upravo Vareš, prvi  iznio na haškom sudu svjedočeći protiv Blaškića. A Ivo Banac je onaj koji je ovu tezu prvi upucao u medijski prostor, i to američki medijski prostor.

Paragraf 54.  ključan je paragraf haške presude protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića. Naime, Hrvati u BiH i Republika Hrvatska osuđeni su za  aneksiju, secesiju  i okupaciju djelova BiH a koji da su dio udruženog zločinačkog poduhvata. Ključna teza je  da je postojao progon oko 30 tisuća Muslimana s područja pod kontrolom HVO-a kao dio UZP-a kojim se htjelo uspostaviti etnički čistu Herceg-Bosnu. Međutim, ta teorija je imala ne kamenčić nego ogromnu kamenčinu u cipeli. Naime, uzmimo da je ta teza točna, i da su  Hrvati krivi za progon oko  30 tisuća Muslimana. Ali onda se postavlja pitanje tko je kriv za progon oko 150 tisuća Hrvata s područja koje je kontriolirala Armija BiH? Logika nalaže da su  Muslimani učinili 5 puta teži UZP, jer je 150 tisuća pet puta više nego  30 tisuća. I onda jednostavno, po dobrom starom Sorosevom običaju, valjalo je napraviti  inverziju i optužiti Tuđmana i  Bobana i vodstvo HVO-a i Herceg-Bosne da su oni krivi za progon Hrvata, recimo s područja  Travnika kako stoji  u paragrafu 54. iako im, kako stoji u paragrafu 54. „od mudžahedina nije prijetila nikakva stvarna opasnost“. Vi imate u haškom optužnicama, pa  čak i u presudi  Rasimu Deliću, činjenični opis zločina u  selima Bikoši i Maline kod Travnika upravo u vrijeme kad se dogodio egzodus Hrvata  s područja Travnika, dakle u lipnju  1993. u Bikošima mudžahedini su streljali najmanje 24 Hrvata a u Malinama  je pronađeno  9 leševa Hrvata kojima je zajedničko bilo da su imali samo tijela, bez  glave. Dakle, mudžahedini su  ih dekapitirali, odnosno odsjekli im glave. Toliko o tome da „Hrvatima nije prijetila nikakva stvarna opasnost od mudžahedina“.

S obzirom da ću napisati zaseban tekst o paragrafu 54. ovdje  je sad bitno jedino utvrditi  neoborivu činjenicu, a ta je da je Ivo Banac bio  prvi koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne unio u medijski prostor. A tu tezu se  može rušiti jednostavnom činjenicom da su Travnik, Bugojno, Fojnica pa i Konjic i Jablanica koji  nisu u  srednjoj Bosni, i komunikacijski-prometno i  zemljopisno puno bliže Hrvatskoj nego Vitez, Busovača, Kiseljak, a pogotovo Žepče, iz kojih Hrvati nisu protjerani jedino zahvaljujući činjenici da se tamo HVO obranio oružjem od muslimanskih  napada, a ne zato  jer  su odbili poslušnost izmišljenom Tuđmanovom nalogu. Uostalom, nek pokušaju uklopiti Darija Kordića u tu tezu pa će vidjeti koliko će ispasti smješni.

Teza da  „više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne“ je laž koju je matematički lako dokazati i to lakše od lakoće kakvom Banac i  slični iznose ovakve laži.
Tezu da je „Tuđman fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana“ Banac bi ako ima obraza trebao reći onim Hrvatima koji  su nekad živjeli u mjestima kao što su Dusina, Gusti grab,   Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić,  Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maljine-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Sušanj i druga mjesta u kojima su Muslimani počinili stravične zločine  nad  Hrvatima.
Također, Dusina i Gusti Grab dogodili su s tri mjeseca prije Ahmića, Orlište i Buščak tri tjedna prije Ahmića, pa je Bančeva teza  da su Muslimani odgovorili na brutalnost Hrvata pa su onda i sami  počinili brutalne zločine jednostavno inverzija kronološkog slijeda događaja.

U ostalim tezama iz ovog  ulomka ovog pamfleta Banac stavlja znak jednokosti između Hrvata i Muslimana s  jedne te Miloševića i Srba s druge strane a tu doista  nije potreban nikakav  daljnji komentar.

Banac: Stekao je još jednu prednost. Ako Bosnu treba podjeliti uz pristanak Zapada, što bi moglo spriječiti podjelu Hrvatske i prihvaćanje Miloševićeve paradržave Krajine? Hrvatskoj  javnosti prodan je provizorni status područja pod zaštitom UN – s idejom da će UN ponovo  uspostaviti suverenitet Hrvatske  u unutrašnjem rubnom pojasu  zemlje koji Srbi  drže pod okupacijom. To se ne čini nimalo vjerojatnim i svjetlu onoga što se dogodilo u Bosni, uz Tuđmanovu aktivnu  pomoć. Čini se da Tuđman još nije svjestan činjenice da je pao u Miloševićevu zamku. Njegova tvrdoglavost odbija racionalno rješenje.

Odgovor:   S današnje točke gledišta jasno je koliko je gluposti  Banac nalupao u  ovom ulomku. BiH je podjeljena na RS i Federaciju  i to upravo uz blagoslov zapada (primjetite da Banac pojam „zapad“ stalno piše velikim slovom)  ali, iako je BiH podjeljena, paradržave „krajine“ (koju Banac opet piše velikim slovom kao da  je riječ o priznatom subjektu) jednostavno nema. I to ne zato jer se Tuđman „naivno pouzdao u UN“ nego zato jer je već od  akcije Maslenica Tuđman pripremao operaciju Oluja. A kad je Tuđman proveo operaciju Oluja, onda  su upravo ovakvi kao Banac i ostala ekipa iz HHO-a kao što  su  Puhovski, Čičak, Pilsel,  Petar i Jadranko Mrkalj itd istu tu Oluju željeli oblatiti lažno multiplicirajući  broj  civilnih srpskih  žrtava  operacije Oluja. U svjedočenju pred haškim sudom u predmetu „Gotovina i  ostali – operacija Oluja“ dana 17. veljače 2009. godine, svjedok tužiteljstva Žarko Puhovski je tijekom protuispitivanja od strane  obrane generala  Gotovine, pritisnut teškim argumentima, morao priznati da je njima, dakle HHO-u, Sorosevo „Otvoreno društvo“ plaćalo pola milijuna dolara godišnje za produkciju lažnih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, Hrvatske i operacije Oluja. Ivo Banac  je, podsjetimo, osim što je bio predsjednik HHO-a, po  tvrdnjama  Tvrtka Jakovine bio i jedan od  predsjednika Soroseve podružnice u Hrvatskoj koje se zvala „Otvoreno društvo Hrvatska“, (iako u Bančevim generaljima na internetu stoji da je bio supredsjednik, ali to je Tvrko Jakovina, poslovično neprecizan)  a koju su osnovali Žarko  Puhovski i današnja Bančeva supruga Andrea Feldman.
Mala digresija: Banac i Feldmanica nedavno su bili počasni gosti na božićnom domjenku stranke „Neovisni za  Hrvatsku“. A neki se i dalje pitaju zašto se general ubio? General nije bio glup čovjek, završio je tri  fakulteta, a još manje je bio netko  tko bježi od borbe, i budući  da bi on do  sad  već izišao jer bi mu istekle 2/3 kazne, on  bi se vjerojatno  nastavio  boriti za istinu. Samo, s kim? I uz čiju pomoć? Jer  on kao  pravomoćno osuđena  osoba sam ne bi imao pravo javnog nastupa.  

Banac: Vanjske promatrače koji nisu skloni  povjerovati, treba podsjetiti da Tuđman provodi vladavinu tipa Katzenjammer  kids. Nakon tri i pol godine  što je na vlasti, ima svog sedmog ministra vanjskih poslova. Pretežita atmosfera kamarile, koja dominira zagrebačkim vijećima moći i pojačava Tuđmanovu izolaciju, strogo uzevši, rezultat  je njegova solipsističkog stila vladanja. Nije dobro došla nikakva kritika. Stoga postoji i čvrsta kontrola elektronskih medija i  velikog djela dnevnog tiska.

Odgovor:  Klasične detuđmanizatorske mantre koje nije potrebno  posebno rastavljati  jer su one manje-više javnosti već poznate. Može se samo dodati da predsjednik  ima pravo mjenjati ministre jer mu to dopušta Ustav, taj broj  u trenutku kad je  ovaj članak pisan  nije bio sedam, a osim toga, danas vam predsjednik SAD-a  Trump brže mjenja kadrove nego nekoć Tuđman. Nek Banac  pokuša ovakvim uvredama i lažima u Americi  napasti predsjednika SAD-a  za „solipsistički stil vladanja“.
Što se  tiče  slobode medija, ona nikad  nije bila veća nego u doba Tuđmana, kao i dosezi demokratskih standarda uopće, i to nije teško dokazati.

Banac: Uistinu je velika odgovornost Zapada za ovakav slijed događaja. Ne  samo što je Tuđman bio potaknut napuštanjem Bosne (i, zapravo Hrvatske) tražiti svoje vlastite puteve kako bi izbjegao da ga zahvate srpska kliješta, nego je i stišavanje legitimne obrane Hrvatske 1991., od strane Zapada stvorilo prostor za Tuđmanove protuzapadne  insinuacije. Trenutačno se u Zagrebu misli da moralno isprazan Zapad  nema pravo držati prodike Hrvatskoj.

Odgovor: Ponovo je  Banac u svađi sam sa sobom. Prvo optužuje zapad (nek mu netko kaže da se strane svijeta ne pišu velikim slovom čak ni kad označavaju skup zemalja, u ovom slučaju EU-a i Anglo-Amerike) da je kriv za Tuđmanove poteze za koje  je prije optuživao Tuđmana a onda Tuđmana optužuje za protuzapadne insinuacije. Nevjerojatno. Derek Delboy Trotter rekao bi : „kakav mulac“…

Banac: Hrvatskoj oporbi bilo je vrlo teško suprotstaviti se ovom stajalištu, koje se hrani izolacijom i gubitkom iluzija. No, usprkos tome, prema nedavnim ispitivanjima javnog mnjijenja, oporbene stranke osobito Socijalno-liberalana stranka, centristička Narodna stranka, i desničarska Stranka  prava, zajedno uživaju  lojalnost gotovo polovice biračkog tijela, dok Tuđmanova Demokratska zajednica trenutačno uživa podršku manje od jedne četvrtine hrvatskih  glasača. Štoviše, nezadovoljstvo raste u Tuđmanovoj stranci , čije ga umjereno krilo navodi da se usredotoči na ekstremne nacionaliste  u stranci, od kojih mnogi  podržavaju nostalgiju  za hrvatskim fašističkim režimom iz  drugog svjetskog rata.

Odgovor: Svi izbori održani devedesetih  su pokazali da su te ankete bile u krivu. Hrvatska oporba pokazala je tko je i što je kad je 2000. zasjela na vlast pod vodstvom  stranke koju zanimljivo, Banac ovdje ne spominje a riječ  je o Račanovom  SDP-u. To naravno nije smetalo Bancu da pri kraju mandata Račanove Vlade, nakon što je iz iste istupila Socijalno-liberalna stranka i to upravo zbog Račanovog solipsističkog stila vladanja,  uđe u istu kao Ministar zaštite okoliša. Licemjerje na  najjače.

Zanimljivo je i da Banac stranku prava opisuje samo kao desničarsku, dok su  pak „ekstremni nacionalisti u HDZ-u“ (ovo kao da je prepisano iz Direktive glavnog štaba Patriotske lige BiH od 25. 2. 1992.) ti koji  „podržavaju nostalgiju  za hrvatskim fašističkim režimom iz  drugog svjetskog rata.“ A stranka prava nije osjećala takvu nostalgiju, ona je samo bila desničarska. Naši  dragi Zagorci  bi rekli: „Kajgod“…

Banac: Usprkos ovakvom razvoju događaja, koji je sam po sebi mjera Tuđmanovog neuspjeha  i koji  je otežan lošim gospodarstvom, i pričama o korupciji i zloupotrebi vlasti. Tuđman nije bio izravno izazvan. Osim zajedničkog prosvjednog skupa Hrvata  i  Muslimana  u srpnju  u Zagrebu i obećanja oštrih sankcija od  strane sindikata  ove jeseni, njegova politika samo je blago napadnuta od  strane  tiska i unutar parlamenta. To bi se moglo promjeniti. Iako oporba ne osjeća nikakav snažan sa Zapada, njen osjećaj prisutne opasnosti, kao i izolacija Hrvatske, upućuju je na otvoreniji nastup. Nekoliko oporbenih stranaka već je osudilo Tuđmanovu politiku  spram Bosne,  uključujući i službeno proglašenje paradržave Herceg-Bosne 24. kolovoza.

Odgovor: Banac iz sigurnosti SAD-a, huška oporbu na Tuđmana i zaziva zapad da podupre tu oporbu koju huška na Tuđmana. Sve se  to događa u jeku  operacije „Neretva“ nakon što su Izetbegović i Krajišnik potpisali sporazum o podjeli BiH, te  je između Srba i Muslimana ne samo sklopljeno primirje, nego i vojni  savez, u  napadu na Hrvate na području Mostara. Notorna je i dokazana činjenica da su u tom napadu na Mostar Muslimani  dali pješaštvo a Srbi topničku i logističku potporu. Zajednički prosvjed Muslimana i Hrvata u srpnju 1993. u Zagrebu  bio je toliko „masovan“ da  ga nitko osim Banca nije primjetio.  A „priče o korupciji“ su posebna  priča, pogotovo kad su  pitanju interesi Sorosevih liberala i njihovog tala u američkoj  dubokoj državi, pa su tako  „korumpirani“ svi koji im stranu na put: Helmuth Kohl, Franjo Tuđman, Mečiar, Gruevski, Netanyahu,. Putin,  Janukovič, Orban itd. Pitanje je dana  kad će se Trumpa optužiti za korupciju. Ne zato jer je korumpiran, nego zato jer je trn u oku Georgu Sorosu.
Za kraj  ovog ulomka slijedi klasična  Bančeva „bravura“. Opet Herceg-Bosnu naziva paradržavom. Kaže da je proglašena 24. kolovoza, ali ne navodi godinu. S obzirom da je članak pisan  1993. godine, jasno je da  Banac misli na istu godinu. A to se pak kosi s njegovom tvrdnjom iz prvog dijela ovog antituđmanovskog  pamfleta u kojem je rekao kako je „paradržava Herceg-Bosna uspostavljena 1992.“.
Osim toga, Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije proglašena 24. nego 28. kolovoza 1993. a „veliki“ povjesničar ponovo je promašio datum iako je  ovaj  članak objavljen niti dva mjeseca nakon tog događaja odnosno, po Aralici, napisan niti mjesec dana nakon ovog događaja. Osim toga. Hrvatske Republika  Herceg-Bosna  nije bila nikakva „paradržava“ nego konstitutivna jedinica unutar BiH po planu  Owen-Stoltenberg čija mapa je predstavljena  20. kolovoza 1993. Dakle proglašanje HR HB nije nikakav krimen, a pogotovo  ne onakav i onoliki kakvim ga Banac u ovom pamfletu želi prikazati  američkoj javnosti.

Banac: Frustracija oporbe metodama parnog valjka koje Demokratska zajednica primjenjuje u parlamentu  mogla bi dovesti do napuštanja parlamenta, što bi stavilo na kušnju  Tuđmanove izjave da vodi uzornu demokraciju, ali ga ne bi nužno prisililo na promjenu smjera. Hijerarhija katoličke crkve također preteže na  stanu protiv Tuđmanove politike prema Bosni. Zabilježeno je da je nadbiskup sarajevski protiv etničkog čišćenja  Hrvata iz središnje Bosne i da je na strani suživota sa svim narodima u  Bosni.

Odgovor: Prva rečenica je zapravo medijska najava pokušaja puča u režiji Mesića i Manolića koji će se dogoditi  u svibnju  1994. Isti pokušaj puča neslavno će propasti. Ali upravo ova  rečenica daje za pravo akademiku Aralici kad kaže da je ovaj članak, kao i pismo Erazmus-šestorice bilo u funkciji podržavanja Mesić – Manolićevog puča protiv Tuđmana.
Ovo o hijerahiji Katoličke crkve je malo šira tema, tu je riječ o teškoj manipulaciji, a ja sam o tome već napisao članak pa koga zanima o tome se može informirati ovdje:
https://kamenjar.com/sto-je-stvarno-kardinal-kuharic-napisao-u-svom-priopcenju-od-15-svibnja-1993/

Međutim, znakovito je da Banac 1993. u Americi piše članak u kojem pojmove  „krajina“ i „zapad“ piše velikim slovom, isto tako riječ „jugoslavenska“ u pojmu „Jugoslavenska narodna armija“ , ali riječ „Katolička“ u pojmu „Katolička crkva“ piše malim slovom. Vrlo znakovito. Nu, od Sorosevog vojnika  nije ništa drugo ni za očekivati.
Zadnja rečenica u ovom ulomku  zapravo je ponavljanje centralne teze ovog pamfleta, koja se našla u paragrafu 54. Ujedno, riječ je o  najbolesnijoj rečenici u cijelom pamfletu. Ovo je jednostavno toliko bolesna  i morbidna inverzija da se normalnom čovjeku mora okrenuti želudac kad je pročita. Banac ne  spominje tko to vrši etničko čišćenje nad Hrvatima u srednjoj Bosni, nego svoje čitatelje u Americi ostavlja u dojmu  da ga vrši  Tuđman, odnosno da Hrvati  sami sebe etnički čiste. Jal, zavist, ljubomora i zloba na najjače. Kad je predsjednik Tuđman spominjao žute vragove mislio je upravo na ovakve kao Banac, a kad je spominjao jalnuške diletante također je mislio na ovakve kao Banac. Tad su predsjednika Tuđmana optuživali da je pregrub. S današnjeg stajališta, nakon  što je sve jasno, očito je da je doktor Tuđman bio preblag.

Banac: Oštar zaokret u hrvatskoj politici prema Bosni i  Hercegovini i njena brza unutarnja  demokratizacija imale bi ogromne posljedice za  hitno rješenje bosanske krize, kao i šireg sukoba na Balkanu. Odgovorna Hrvatska, koja odbacuje  sve  teritorijalne pretenzije prema u Bosni, ali čvrsto podržava demokratska prava za sve nacionalne skupine, našla bi zajednički jezik s bosanskim Muslimanima. Osim toga, na toj bi osnovi mogla naći zajednički jezik s neiredentističkim Srbima i privući  ih prema nacionalno pluralističkom viđenju buduće Hrvatske. Hrvatska i Bosna zajedno mogle bi pobijediti Miloševićeve bosanske surogate. Kao rezultat toga, Milošević bi bio oslabljen i manje  sposoban da izaziva svjetsku zajednicu.

Odgovor:  Tuđman je mrtav već 18 godina. Međutim, ta „brza demokratizacija Bosne“ nikako da se dogodi. Štoviše, događa  se majorizacija i obespravljivanje Hrvata u BiH i  to upravo od strane  Muslimana. I ovdje se Banac pokazao kao „vizionar“ kojem „ne nedostaje mašte kao kreativne sposobnosti“.  Ipak, treba ga i pohvaliti jer u ovom ulomku je valjda prvi i jedini put u životu čovjek uz Bosnu spomenuo i Hercegovinu. Aleluja.

Banac: Takva promjena u Hrvatskoj nije  nerealna. Potrebno je da koalicija umjerenih stranki, uključivši liberalno krilo HDZ-a, uz pomoć crkve i liberalne inteligencije  izađe s programom za prijelaznu vladu mira i pomirenja. Unatoč  smetnjama i velikom ratnom  pustošenju, Hrvatska još može slijediti put  Slovenije, koja je, premda bi se teško mogla nazvati idealnom zemljom, normalna i konzervativna kao Poljska ili Mađarska. Mnogo ovisi o zauzimanju Zapada u korist hrvatskih demokratskih snaga. Treba dokazati da one nude jedini put k uspjehu.    S onu stranu rata i stagnacije Hrvatska bi mogla držati ključ mira u Bosni.

Odgovor:  Pojam „liberalna inteligencija“ je  oksimoron, jer čovjek  da je inteligentan ne bi bio liberal. Danas je na društvenim mrežama među  desnim i konzervativnim djelom korisnika usluga isti tih društvenih mreža jedan od najpopularnijih  i  najomiljenijih  hastagova upravo hastag #liberallogic.
Osim toga, vjerojatno bi ta zamišljena „liberalna  inteligencija“ zajedno s „liberalnim krilom HDZ-a“ učinili Hrvatsku „normalnom konzervativnom zemljom poput Poljske ili Mađarske“ ili bar „ne tako idealne Slovenije“. Pa  ovo pas s maslom ne bi progutao. Osim toga, u jesen 1993. kad je Banac  pisao ovaj pamflet i Poljska i  Mađarska bile su daleko od toga da bi ih se moglo nazvati normalnim konzervativnim zemljama. Poljska je to počela postajati tek usponom na vlast braće Kaczynski, a Mađarska tek  drugim dolaskom na vlast Viktora Orbana. Iste one braće Kaczynski i istog onog Viktora Orbana koje Bančev šef George Soros tako zdušno prezire i svim silama želi  svrgnuti s vlasti. To je ta famozna  #liberallogic

Zaključak: Čitav ovaj pamflet pisan je s dva cilja: Prvo kako bi se oblatilo Tuđmana u  američkoj javnosti i stvorila klima za provedbu  puča u  režiji Mesića i Manolića. I  drugo, kako bi se Hrvate optužilo da su  sami sebe protjerali iz  srednje Bosne čime se zapravo opravdavalo etničko  čišćenje koje  su  nad tim istim Hrvatima srednje Bosne, ali  isto tako i nad Hrvatima s područja općina  Uskoplje, Prozor, Jablanica, Konjic i Mostar,  proveli Muslimani. Ovaj tekst je pisan u vrijeme provedbe operacije „Neretva 93“  kojom su Muslimani, po rječima zapovjednika te operacije Sefera  Halilovića, proveli strateški napad na području „od Bugojna do  Mostara“. Tijekom tog napada na Mostar Muslimani su koristili usluge srpskog topništva i logistike. Tijekom te operacije Neretva dogodio se najveći, najgori i najstravičniji zločin u čitavom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu, pokolj 33 hrvatska civila u selu Grabovica u općini Mostar koje je u to  vrijeme u jednom doumentu čak i  tadašnji Komandant glavnog štaba Armije BiH Rasim Delić nazvao  genocidom. To  je vrijeme u kojem je  počinjen ratni zločin nad Hrvatima u selu Uzdol u općini Prozor, gdje je ubijeno 29  hrvatskih  civila od čega troje malodobno djece koji su ubijeni puščanom paljbom iz neposredne blizine. To je vrijeme u kojem Hrvatska stenje pod međunarodnim pritiskom zbog briljantno provedenog i kirurški čistog preventivnog napada u medačkom džepu kod Gospića, zato jer je kanadski bataljun UNPROFOR-a koji je tamo bio stacioniran izmislio nepostojeću bitku protiv 9. gardijske brigade HV-a i zločine koji  nisu postojali, nego su uvećani  pojedinačni incidenti nakon provedne operacije metodom kojom je HHO uvećavao broj incidenata nakon  Oluje.

Grabovica – Najteži i najkrvoločniji zločin u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH

To je dakle kontekst u kojem današnji duhovni  i intelektualni  lider „hrvatske  desnice“  Ivo  Banac piše ovaj pamflet protiv Tuđmana, protiv Hrvatske, protiv Hrvata u BiH, protiv HVO-a, protiv Herceg-Bosne.

Inverzija i zamjena teza omiljeno je oružje  Georga Sorosa i njegovih vojnika-liberala poput Banca. A sve nas  koji odbijamo invertiranu stvarnost, jer ne  želimo živjeti u laži, treba prikazati  kao izdajnike.
Ako sam ja izdajnik neka sam. Draže mi je  biti ovakav izdajnik nego takav domoljub kao što je Banac.

Ja bar ne mješam  inverziju i  Okamovu  britvu, pa kad 30 tisuća Muslimana nestane s  teritorija  pod kontrolom HVO-a za  to, logikom Okamove britve, optužujem Hrvate. A onda, kad s područja pod kontrolom Armije BiH nestane 150 tisuća Hrvata više ne koristim logiku Okamove britve pa optužujem Muslimane, nego logiku inverzije  pa opet  optužujem Hrvate.
Jednog dana svi ćemo umrijeti, a pitanje je  s kakvim obrazom će tko doći pred lice Gospodina.
Ja sam čitao Evanđelje i  znam da Isus  nije  nikoga mrzio, ali ako nekog nije volio to su bili farizeji  i licemjeri.
A čitao sam i Danteovu Božanstvenu komediju, posebno  Pakao,  i znam kome je namjenjeno mjesto u devetom krugu.
Pitanje je  znaju li to i Sorosevi vojnici…

Predrag Nebihi

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Znate li što je Valerijanov memorandum!?

Objavljeno

na

Objavio

Valerijanov memorandum je dokument Srpske Pravoslavne Crkve izdan 24. lipnja 1941. godine, kao potpora i propagandna poluga Dokumentu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“, koji je zahtijevao uspostavu Velike Srbije izvršenjem genocida nad Hrvatima.

Valerijanov memorandum su predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali njemačkim vlastima u Beogradu, te ga raširili kao laž po svijetu. Laž je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., u manje od dva mjeseca i prije bilo kakvih logora, u NDH ubijeno više od 100.000 Srba. A u rujnu 1941. taj službeni broj ubijenih Srba koji je SPC širila svijetom bio veći od 300.000 žrtava!

„Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima!, piše Slobodna Dalmacija.

P:Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

O: Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima.

Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima uslijedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, uslijedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati.

Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ Srpske Pravoslavne Crkve. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

P:”Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

O:Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument Srpske Pravoslavne Crkve i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu.

Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni.

Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo naselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

P:O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

O:Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

P: Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

O: Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriješiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema

(…)

P: Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

O:Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune.

Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine.

Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere.

Po raspadu Jugoslavije, Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima.

Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima.

To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

(…)

Cijeli intervju Stjepana Loze u Slobodnoj Dalmaciji možete pročitati OVDJE

Teške klevete Valerijanovog memoranduma Sprske Pravoslavne Crkve (od 30:00 minute nadalje) – Stjepan Lozo

Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Objavio

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari