Pratite nas

U potrazi za Istinom

‘Hrvatstvo’ i Sorosev vojnik Banac II dio

Objavljeno

na

PIXSELL

Nastavak odgovora na članak Ive Banca koji je objavljen 25. listopada 1993. u američkom listu „The New Republic“ pod naslovom „Hrvatstvo“ i nadnaslovom „Brutalni oportunizam Franje Tuđmana“, a za  kojeg akademik Ivan Aralica u  svojoj knjizi „Što sam rekao o Bosni“ na stranici 130. Kaže da je napisan mjesec dana prije nego je objavljen. Prvi dio  odgovora možete pročitati ovdjehttps://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-ivo-banac

Banac: Ironija situacije jest u tome što više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne. Strahota je to što ih je  Tuđman pristao žrtvovati; uistinu, on još očekuje od njih da se povuku sa svojih drevnih  ognjišta  u središnjoj  Bosni, kako bi potvrdio svoju nagodbu s Miloševićem i njenu međunarodnu legitimaciju putem Owen-Stoltenbergovog plana. Ništa se od toga ne bi moglo postići da Tuđman  nije fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana i poticao brutalnosti protiv njih. Šteteći na taj način dugotrajnoj hrvatsko-muslimanskoj suradnji. A kada su Muslimani digli oružje protiv Hrvata, i oni su sami počinili brutalnosti, krug je bio zatvoren. Na kraju su žrtve Miloševićeve agresije usvojile njegove obrasce ponašanja.  Tako je međunarodna zajednica pronašla daljnji izgovor za nedjelotvornost. A Milošević je dobio neočekivano razrješenje kao samo jedan od više poročnih vođa-krivaca.  

Odgovor:  U ovom ulomku nalazi se famozna, centralna teza iz paragrafa 54. presude šestorci. Dakle, osim namjere da ovim člankom i onim pismom pokuša pomoći Mesiću i Manoliću da sruše Tuđmana, s druge strane provlači ovu tezu kako je „Tuđman žrtvovao Hrvate srednje Bosne“.   Ova teza nastala  je u  laboratoriju Erazmusa koju je Vesna Starešina dobro detektirala kao projekt obitelji Pusić i Goldstein, u  suradnji s onim Hrvatima iz BiH koji predstavljaju tešku manjinu, okupljenu oko HNV-a i HKD-a Napredak te pojedinih bosanskih Franjevaca koje je Nino Raspudić običavao zvati „Daidže“.

Nedavno ste imali članak u  Globusu u  kojem Ivo Goldstein, hineći zabrinutost za Hrvate srednje  Bosne, točnije Hrvate iz Vareša, izvrće činjenice i okreće ih u svoju  korist. Stjepan Mesić je pak taj  koji je ovu tezu, spominjuću upravo Vareš, prvi  iznio na haškom sudu svjedočeći protiv Blaškića. A Ivo Banac je onaj koji je ovu tezu prvi upucao u medijski prostor, i to američki medijski prostor.

Paragraf 54.  ključan je paragraf haške presude protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića. Naime, Hrvati u BiH i Republika Hrvatska osuđeni su za  aneksiju, secesiju  i okupaciju djelova BiH a koji da su dio udruženog zločinačkog poduhvata. Ključna teza je  da je postojao progon oko 30 tisuća Muslimana s područja pod kontrolom HVO-a kao dio UZP-a kojim se htjelo uspostaviti etnički čistu Herceg-Bosnu. Međutim, ta teorija je imala ne kamenčić nego ogromnu kamenčinu u cipeli. Naime, uzmimo da je ta teza točna, i da su  Hrvati krivi za progon oko  30 tisuća Muslimana. Ali onda se postavlja pitanje tko je kriv za progon oko 150 tisuća Hrvata s područja koje je kontriolirala Armija BiH? Logika nalaže da su  Muslimani učinili 5 puta teži UZP, jer je 150 tisuća pet puta više nego  30 tisuća. I onda jednostavno, po dobrom starom Sorosevom običaju, valjalo je napraviti  inverziju i optužiti Tuđmana i  Bobana i vodstvo HVO-a i Herceg-Bosne da su oni krivi za progon Hrvata, recimo s područja  Travnika kako stoji  u paragrafu 54. iako im, kako stoji u paragrafu 54. „od mudžahedina nije prijetila nikakva stvarna opasnost“. Vi imate u haškom optužnicama, pa  čak i u presudi  Rasimu Deliću, činjenični opis zločina u  selima Bikoši i Maline kod Travnika upravo u vrijeme kad se dogodio egzodus Hrvata  s područja Travnika, dakle u lipnju  1993. u Bikošima mudžahedini su streljali najmanje 24 Hrvata a u Malinama  je pronađeno  9 leševa Hrvata kojima je zajedničko bilo da su imali samo tijela, bez  glave. Dakle, mudžahedini su  ih dekapitirali, odnosno odsjekli im glave. Toliko o tome da „Hrvatima nije prijetila nikakva stvarna opasnost od mudžahedina“.

S obzirom da ću napisati zaseban tekst o paragrafu 54. ovdje  je sad bitno jedino utvrditi  neoborivu činjenicu, a ta je da je Ivo Banac bio  prvi koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne unio u medijski prostor. A tu tezu se  može rušiti jednostavnom činjenicom da su Travnik, Bugojno, Fojnica pa i Konjic i Jablanica koji  nisu u  srednjoj Bosni, i komunikacijski-prometno i  zemljopisno puno bliže Hrvatskoj nego Vitez, Busovača, Kiseljak, a pogotovo Žepče, iz kojih Hrvati nisu protjerani jedino zahvaljujući činjenici da se tamo HVO obranio oružjem od muslimanskih  napada, a ne zato  jer  su odbili poslušnost izmišljenom Tuđmanovom nalogu. Uostalom, nek pokušaju uklopiti Darija Kordića u tu tezu pa će vidjeti koliko će ispasti smješni.

Teza da  „više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne“ je laž koju je matematički lako dokazati i to lakše od lakoće kakvom Banac i  slični iznose ovakve laži.
Tezu da je „Tuđman fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana“ Banac bi ako ima obraza trebao reći onim Hrvatima koji  su nekad živjeli u mjestima kao što su Dusina, Gusti grab,   Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić,  Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maljine-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Sušanj i druga mjesta u kojima su Muslimani počinili stravične zločine  nad  Hrvatima.
Također, Dusina i Gusti Grab dogodili su s tri mjeseca prije Ahmića, Orlište i Buščak tri tjedna prije Ahmića, pa je Bančeva teza  da su Muslimani odgovorili na brutalnost Hrvata pa su onda i sami  počinili brutalne zločine jednostavno inverzija kronološkog slijeda događaja.

U ostalim tezama iz ovog  ulomka ovog pamfleta Banac stavlja znak jednokosti između Hrvata i Muslimana s  jedne te Miloševića i Srba s druge strane a tu doista  nije potreban nikakav  daljnji komentar.

Banac: Stekao je još jednu prednost. Ako Bosnu treba podjeliti uz pristanak Zapada, što bi moglo spriječiti podjelu Hrvatske i prihvaćanje Miloševićeve paradržave Krajine? Hrvatskoj  javnosti prodan je provizorni status područja pod zaštitom UN – s idejom da će UN ponovo  uspostaviti suverenitet Hrvatske  u unutrašnjem rubnom pojasu  zemlje koji Srbi  drže pod okupacijom. To se ne čini nimalo vjerojatnim i svjetlu onoga što se dogodilo u Bosni, uz Tuđmanovu aktivnu  pomoć. Čini se da Tuđman još nije svjestan činjenice da je pao u Miloševićevu zamku. Njegova tvrdoglavost odbija racionalno rješenje.

Odgovor:   S današnje točke gledišta jasno je koliko je gluposti  Banac nalupao u  ovom ulomku. BiH je podjeljena na RS i Federaciju  i to upravo uz blagoslov zapada (primjetite da Banac pojam „zapad“ stalno piše velikim slovom)  ali, iako je BiH podjeljena, paradržave „krajine“ (koju Banac opet piše velikim slovom kao da  je riječ o priznatom subjektu) jednostavno nema. I to ne zato jer se Tuđman „naivno pouzdao u UN“ nego zato jer je već od  akcije Maslenica Tuđman pripremao operaciju Oluja. A kad je Tuđman proveo operaciju Oluja, onda  su upravo ovakvi kao Banac i ostala ekipa iz HHO-a kao što  su  Puhovski, Čičak, Pilsel,  Petar i Jadranko Mrkalj itd istu tu Oluju željeli oblatiti lažno multiplicirajući  broj  civilnih srpskih  žrtava  operacije Oluja. U svjedočenju pred haškim sudom u predmetu „Gotovina i  ostali – operacija Oluja“ dana 17. veljače 2009. godine, svjedok tužiteljstva Žarko Puhovski je tijekom protuispitivanja od strane  obrane generala  Gotovine, pritisnut teškim argumentima, morao priznati da je njima, dakle HHO-u, Sorosevo „Otvoreno društvo“ plaćalo pola milijuna dolara godišnje za produkciju lažnih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, Hrvatske i operacije Oluja. Ivo Banac  je, podsjetimo, osim što je bio predsjednik HHO-a, po  tvrdnjama  Tvrtka Jakovine bio i jedan od  predsjednika Soroseve podružnice u Hrvatskoj koje se zvala „Otvoreno društvo Hrvatska“, (iako u Bančevim generaljima na internetu stoji da je bio supredsjednik, ali to je Tvrko Jakovina, poslovično neprecizan)  a koju su osnovali Žarko  Puhovski i današnja Bančeva supruga Andrea Feldman.
Mala digresija: Banac i Feldmanica nedavno su bili počasni gosti na božićnom domjenku stranke „Neovisni za  Hrvatsku“. A neki se i dalje pitaju zašto se general ubio? General nije bio glup čovjek, završio je tri  fakulteta, a još manje je bio netko  tko bježi od borbe, i budući  da bi on do  sad  već izišao jer bi mu istekle 2/3 kazne, on  bi se vjerojatno  nastavio  boriti za istinu. Samo, s kim? I uz čiju pomoć? Jer  on kao  pravomoćno osuđena  osoba sam ne bi imao pravo javnog nastupa.  

Banac: Vanjske promatrače koji nisu skloni  povjerovati, treba podsjetiti da Tuđman provodi vladavinu tipa Katzenjammer  kids. Nakon tri i pol godine  što je na vlasti, ima svog sedmog ministra vanjskih poslova. Pretežita atmosfera kamarile, koja dominira zagrebačkim vijećima moći i pojačava Tuđmanovu izolaciju, strogo uzevši, rezultat  je njegova solipsističkog stila vladanja. Nije dobro došla nikakva kritika. Stoga postoji i čvrsta kontrola elektronskih medija i  velikog djela dnevnog tiska.

Odgovor:  Klasične detuđmanizatorske mantre koje nije potrebno  posebno rastavljati  jer su one manje-više javnosti već poznate. Može se samo dodati da predsjednik  ima pravo mjenjati ministre jer mu to dopušta Ustav, taj broj  u trenutku kad je  ovaj članak pisan  nije bio sedam, a osim toga, danas vam predsjednik SAD-a  Trump brže mjenja kadrove nego nekoć Tuđman. Nek Banac  pokuša ovakvim uvredama i lažima u Americi  napasti predsjednika SAD-a  za „solipsistički stil vladanja“.
Što se  tiče  slobode medija, ona nikad  nije bila veća nego u doba Tuđmana, kao i dosezi demokratskih standarda uopće, i to nije teško dokazati.

Banac: Uistinu je velika odgovornost Zapada za ovakav slijed događaja. Ne  samo što je Tuđman bio potaknut napuštanjem Bosne (i, zapravo Hrvatske) tražiti svoje vlastite puteve kako bi izbjegao da ga zahvate srpska kliješta, nego je i stišavanje legitimne obrane Hrvatske 1991., od strane Zapada stvorilo prostor za Tuđmanove protuzapadne  insinuacije. Trenutačno se u Zagrebu misli da moralno isprazan Zapad  nema pravo držati prodike Hrvatskoj.

Odgovor: Ponovo je  Banac u svađi sam sa sobom. Prvo optužuje zapad (nek mu netko kaže da se strane svijeta ne pišu velikim slovom čak ni kad označavaju skup zemalja, u ovom slučaju EU-a i Anglo-Amerike) da je kriv za Tuđmanove poteze za koje  je prije optuživao Tuđmana a onda Tuđmana optužuje za protuzapadne insinuacije. Nevjerojatno. Derek Delboy Trotter rekao bi : „kakav mulac“…

Banac: Hrvatskoj oporbi bilo je vrlo teško suprotstaviti se ovom stajalištu, koje se hrani izolacijom i gubitkom iluzija. No, usprkos tome, prema nedavnim ispitivanjima javnog mnjijenja, oporbene stranke osobito Socijalno-liberalana stranka, centristička Narodna stranka, i desničarska Stranka  prava, zajedno uživaju  lojalnost gotovo polovice biračkog tijela, dok Tuđmanova Demokratska zajednica trenutačno uživa podršku manje od jedne četvrtine hrvatskih  glasača. Štoviše, nezadovoljstvo raste u Tuđmanovoj stranci , čije ga umjereno krilo navodi da se usredotoči na ekstremne nacionaliste  u stranci, od kojih mnogi  podržavaju nostalgiju  za hrvatskim fašističkim režimom iz  drugog svjetskog rata.

Odgovor: Svi izbori održani devedesetih  su pokazali da su te ankete bile u krivu. Hrvatska oporba pokazala je tko je i što je kad je 2000. zasjela na vlast pod vodstvom  stranke koju zanimljivo, Banac ovdje ne spominje a riječ  je o Račanovom  SDP-u. To naravno nije smetalo Bancu da pri kraju mandata Račanove Vlade, nakon što je iz iste istupila Socijalno-liberalna stranka i to upravo zbog Račanovog solipsističkog stila vladanja,  uđe u istu kao Ministar zaštite okoliša. Licemjerje na  najjače.

Zanimljivo je i da Banac stranku prava opisuje samo kao desničarsku, dok su  pak „ekstremni nacionalisti u HDZ-u“ (ovo kao da je prepisano iz Direktive glavnog štaba Patriotske lige BiH od 25. 2. 1992.) ti koji  „podržavaju nostalgiju  za hrvatskim fašističkim režimom iz  drugog svjetskog rata.“ A stranka prava nije osjećala takvu nostalgiju, ona je samo bila desničarska. Naši  dragi Zagorci  bi rekli: „Kajgod“…

Banac: Usprkos ovakvom razvoju događaja, koji je sam po sebi mjera Tuđmanovog neuspjeha  i koji  je otežan lošim gospodarstvom, i pričama o korupciji i zloupotrebi vlasti. Tuđman nije bio izravno izazvan. Osim zajedničkog prosvjednog skupa Hrvata  i  Muslimana  u srpnju  u Zagrebu i obećanja oštrih sankcija od  strane sindikata  ove jeseni, njegova politika samo je blago napadnuta od  strane  tiska i unutar parlamenta. To bi se moglo promjeniti. Iako oporba ne osjeća nikakav snažan sa Zapada, njen osjećaj prisutne opasnosti, kao i izolacija Hrvatske, upućuju je na otvoreniji nastup. Nekoliko oporbenih stranaka već je osudilo Tuđmanovu politiku  spram Bosne,  uključujući i službeno proglašenje paradržave Herceg-Bosne 24. kolovoza.

Odgovor: Banac iz sigurnosti SAD-a, huška oporbu na Tuđmana i zaziva zapad da podupre tu oporbu koju huška na Tuđmana. Sve se  to događa u jeku  operacije „Neretva“ nakon što su Izetbegović i Krajišnik potpisali sporazum o podjeli BiH, te  je između Srba i Muslimana ne samo sklopljeno primirje, nego i vojni  savez, u  napadu na Hrvate na području Mostara. Notorna je i dokazana činjenica da su u tom napadu na Mostar Muslimani  dali pješaštvo a Srbi topničku i logističku potporu. Zajednički prosvjed Muslimana i Hrvata u srpnju 1993. u Zagrebu  bio je toliko „masovan“ da  ga nitko osim Banca nije primjetio.  A „priče o korupciji“ su posebna  priča, pogotovo kad su  pitanju interesi Sorosevih liberala i njihovog tala u američkoj  dubokoj državi, pa su tako  „korumpirani“ svi koji im stranu na put: Helmuth Kohl, Franjo Tuđman, Mečiar, Gruevski, Netanyahu,. Putin,  Janukovič, Orban itd. Pitanje je dana  kad će se Trumpa optužiti za korupciju. Ne zato jer je korumpiran, nego zato jer je trn u oku Georgu Sorosu.
Za kraj  ovog ulomka slijedi klasična  Bančeva „bravura“. Opet Herceg-Bosnu naziva paradržavom. Kaže da je proglašena 24. kolovoza, ali ne navodi godinu. S obzirom da je članak pisan  1993. godine, jasno je da  Banac misli na istu godinu. A to se pak kosi s njegovom tvrdnjom iz prvog dijela ovog antituđmanovskog  pamfleta u kojem je rekao kako je „paradržava Herceg-Bosna uspostavljena 1992.“.
Osim toga, Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije proglašena 24. nego 28. kolovoza 1993. a „veliki“ povjesničar ponovo je promašio datum iako je  ovaj  članak objavljen niti dva mjeseca nakon tog događaja odnosno, po Aralici, napisan niti mjesec dana nakon ovog događaja. Osim toga. Hrvatske Republika  Herceg-Bosna  nije bila nikakva „paradržava“ nego konstitutivna jedinica unutar BiH po planu  Owen-Stoltenberg čija mapa je predstavljena  20. kolovoza 1993. Dakle proglašanje HR HB nije nikakav krimen, a pogotovo  ne onakav i onoliki kakvim ga Banac u ovom pamfletu želi prikazati  američkoj javnosti.

Banac: Frustracija oporbe metodama parnog valjka koje Demokratska zajednica primjenjuje u parlamentu  mogla bi dovesti do napuštanja parlamenta, što bi stavilo na kušnju  Tuđmanove izjave da vodi uzornu demokraciju, ali ga ne bi nužno prisililo na promjenu smjera. Hijerarhija katoličke crkve također preteže na  stanu protiv Tuđmanove politike prema Bosni. Zabilježeno je da je nadbiskup sarajevski protiv etničkog čišćenja  Hrvata iz središnje Bosne i da je na strani suživota sa svim narodima u  Bosni.

Odgovor: Prva rečenica je zapravo medijska najava pokušaja puča u režiji Mesića i Manolića koji će se dogoditi  u svibnju  1994. Isti pokušaj puča neslavno će propasti. Ali upravo ova  rečenica daje za pravo akademiku Aralici kad kaže da je ovaj članak, kao i pismo Erazmus-šestorice bilo u funkciji podržavanja Mesić – Manolićevog puča protiv Tuđmana.
Ovo o hijerahiji Katoličke crkve je malo šira tema, tu je riječ o teškoj manipulaciji, a ja sam o tome već napisao članak pa koga zanima o tome se može informirati ovdje:
https://kamenjar.com/sto-je-stvarno-kardinal-kuharic-napisao-u-svom-priopcenju-od-15-svibnja-1993/

Međutim, znakovito je da Banac 1993. u Americi piše članak u kojem pojmove  „krajina“ i „zapad“ piše velikim slovom, isto tako riječ „jugoslavenska“ u pojmu „Jugoslavenska narodna armija“ , ali riječ „Katolička“ u pojmu „Katolička crkva“ piše malim slovom. Vrlo znakovito. Nu, od Sorosevog vojnika  nije ništa drugo ni za očekivati.
Zadnja rečenica u ovom ulomku  zapravo je ponavljanje centralne teze ovog pamfleta, koja se našla u paragrafu 54. Ujedno, riječ je o  najbolesnijoj rečenici u cijelom pamfletu. Ovo je jednostavno toliko bolesna  i morbidna inverzija da se normalnom čovjeku mora okrenuti želudac kad je pročita. Banac ne  spominje tko to vrši etničko čišćenje nad Hrvatima u srednjoj Bosni, nego svoje čitatelje u Americi ostavlja u dojmu  da ga vrši  Tuđman, odnosno da Hrvati  sami sebe etnički čiste. Jal, zavist, ljubomora i zloba na najjače. Kad je predsjednik Tuđman spominjao žute vragove mislio je upravo na ovakve kao Banac, a kad je spominjao jalnuške diletante također je mislio na ovakve kao Banac. Tad su predsjednika Tuđmana optuživali da je pregrub. S današnjeg stajališta, nakon  što je sve jasno, očito je da je doktor Tuđman bio preblag.

Banac: Oštar zaokret u hrvatskoj politici prema Bosni i  Hercegovini i njena brza unutarnja  demokratizacija imale bi ogromne posljedice za  hitno rješenje bosanske krize, kao i šireg sukoba na Balkanu. Odgovorna Hrvatska, koja odbacuje  sve  teritorijalne pretenzije prema u Bosni, ali čvrsto podržava demokratska prava za sve nacionalne skupine, našla bi zajednički jezik s bosanskim Muslimanima. Osim toga, na toj bi osnovi mogla naći zajednički jezik s neiredentističkim Srbima i privući  ih prema nacionalno pluralističkom viđenju buduće Hrvatske. Hrvatska i Bosna zajedno mogle bi pobijediti Miloševićeve bosanske surogate. Kao rezultat toga, Milošević bi bio oslabljen i manje  sposoban da izaziva svjetsku zajednicu.

Odgovor:  Tuđman je mrtav već 18 godina. Međutim, ta „brza demokratizacija Bosne“ nikako da se dogodi. Štoviše, događa  se majorizacija i obespravljivanje Hrvata u BiH i  to upravo od strane  Muslimana. I ovdje se Banac pokazao kao „vizionar“ kojem „ne nedostaje mašte kao kreativne sposobnosti“.  Ipak, treba ga i pohvaliti jer u ovom ulomku je valjda prvi i jedini put u životu čovjek uz Bosnu spomenuo i Hercegovinu. Aleluja.

Banac: Takva promjena u Hrvatskoj nije  nerealna. Potrebno je da koalicija umjerenih stranki, uključivši liberalno krilo HDZ-a, uz pomoć crkve i liberalne inteligencije  izađe s programom za prijelaznu vladu mira i pomirenja. Unatoč  smetnjama i velikom ratnom  pustošenju, Hrvatska još može slijediti put  Slovenije, koja je, premda bi se teško mogla nazvati idealnom zemljom, normalna i konzervativna kao Poljska ili Mađarska. Mnogo ovisi o zauzimanju Zapada u korist hrvatskih demokratskih snaga. Treba dokazati da one nude jedini put k uspjehu.    S onu stranu rata i stagnacije Hrvatska bi mogla držati ključ mira u Bosni.

Odgovor:  Pojam „liberalna inteligencija“ je  oksimoron, jer čovjek  da je inteligentan ne bi bio liberal. Danas je na društvenim mrežama među  desnim i konzervativnim djelom korisnika usluga isti tih društvenih mreža jedan od najpopularnijih  i  najomiljenijih  hastagova upravo hastag #liberallogic.
Osim toga, vjerojatno bi ta zamišljena „liberalna  inteligencija“ zajedno s „liberalnim krilom HDZ-a“ učinili Hrvatsku „normalnom konzervativnom zemljom poput Poljske ili Mađarske“ ili bar „ne tako idealne Slovenije“. Pa  ovo pas s maslom ne bi progutao. Osim toga, u jesen 1993. kad je Banac  pisao ovaj pamflet i Poljska i  Mađarska bile su daleko od toga da bi ih se moglo nazvati normalnim konzervativnim zemljama. Poljska je to počela postajati tek usponom na vlast braće Kaczynski, a Mađarska tek  drugim dolaskom na vlast Viktora Orbana. Iste one braće Kaczynski i istog onog Viktora Orbana koje Bančev šef George Soros tako zdušno prezire i svim silama želi  svrgnuti s vlasti. To je ta famozna  #liberallogic

Zaključak: Čitav ovaj pamflet pisan je s dva cilja: Prvo kako bi se oblatilo Tuđmana u  američkoj javnosti i stvorila klima za provedbu  puča u  režiji Mesića i Manolića. I  drugo, kako bi se Hrvate optužilo da su  sami sebe protjerali iz  srednje Bosne čime se zapravo opravdavalo etničko  čišćenje koje  su  nad tim istim Hrvatima srednje Bosne, ali  isto tako i nad Hrvatima s područja općina  Uskoplje, Prozor, Jablanica, Konjic i Mostar,  proveli Muslimani. Ovaj tekst je pisan u vrijeme provedbe operacije „Neretva 93“  kojom su Muslimani, po rječima zapovjednika te operacije Sefera  Halilovića, proveli strateški napad na području „od Bugojna do  Mostara“. Tijekom tog napada na Mostar Muslimani su koristili usluge srpskog topništva i logistike. Tijekom te operacije Neretva dogodio se najveći, najgori i najstravičniji zločin u čitavom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu, pokolj 33 hrvatska civila u selu Grabovica u općini Mostar koje je u to  vrijeme u jednom doumentu čak i  tadašnji Komandant glavnog štaba Armije BiH Rasim Delić nazvao  genocidom. To  je vrijeme u kojem je  počinjen ratni zločin nad Hrvatima u selu Uzdol u općini Prozor, gdje je ubijeno 29  hrvatskih  civila od čega troje malodobno djece koji su ubijeni puščanom paljbom iz neposredne blizine. To je vrijeme u kojem Hrvatska stenje pod međunarodnim pritiskom zbog briljantno provedenog i kirurški čistog preventivnog napada u medačkom džepu kod Gospića, zato jer je kanadski bataljun UNPROFOR-a koji je tamo bio stacioniran izmislio nepostojeću bitku protiv 9. gardijske brigade HV-a i zločine koji  nisu postojali, nego su uvećani  pojedinačni incidenti nakon provedne operacije metodom kojom je HHO uvećavao broj incidenata nakon  Oluje.

Grabovica – Najteži i najkrvoločniji zločin u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH

To je dakle kontekst u kojem današnji duhovni  i intelektualni  lider „hrvatske  desnice“  Ivo  Banac piše ovaj pamflet protiv Tuđmana, protiv Hrvatske, protiv Hrvata u BiH, protiv HVO-a, protiv Herceg-Bosne.

Inverzija i zamjena teza omiljeno je oružje  Georga Sorosa i njegovih vojnika-liberala poput Banca. A sve nas  koji odbijamo invertiranu stvarnost, jer ne  želimo živjeti u laži, treba prikazati  kao izdajnike.
Ako sam ja izdajnik neka sam. Draže mi je  biti ovakav izdajnik nego takav domoljub kao što je Banac.

Ja bar ne mješam  inverziju i  Okamovu  britvu, pa kad 30 tisuća Muslimana nestane s  teritorija  pod kontrolom HVO-a za  to, logikom Okamove britve, optužujem Hrvate. A onda, kad s područja pod kontrolom Armije BiH nestane 150 tisuća Hrvata više ne koristim logiku Okamove britve pa optužujem Muslimane, nego logiku inverzije  pa opet  optužujem Hrvate.
Jednog dana svi ćemo umrijeti, a pitanje je  s kakvim obrazom će tko doći pred lice Gospodina.
Ja sam čitao Evanđelje i  znam da Isus  nije  nikoga mrzio, ali ako nekog nije volio to su bili farizeji  i licemjeri.
A čitao sam i Danteovu Božanstvenu komediju, posebno  Pakao,  i znam kome je namjenjeno mjesto u devetom krugu.
Pitanje je  znaju li to i Sorosevi vojnici…

Predrag Nebihi

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati