Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Čuda neviđena u zemlji Hrvatskoj

Objavljeno

na

Smrzavaju se ptice nebeske, zavijaju vukovi, hajduci se griju u kućama jataka, u kinu Tuškanac prikazuje se film o Mijatu Tomiću koji bijaše strah i trepet u doba Osmanlija (napisao o njemu knjigu Dubravko Horvatić, odavno), a ako se ovako nastavi u FBiH sa sarajevskim zulumima u Komšićevoj izvedbi, a pod nadzorom Izetbegovića, Erdogana i arapskoga svijeta, Hrvati će imati samo dva izbora: ili odlučno opet uspostaviti republiku Herceg-Bosnu ili otići u šume kada dođe proljeće, jer je sada suviše hladno. Za Jurjevo. Ni jedne tiskovine u Hrvatskoj nisu u cijelosti (pa i nikako) objavile Deklaraciju Hrvatskoga narodnog sabora u kojoj se, doduše, ne spominje hrvatska republika, ali se traži preustroj BiH. Deklaraciju ipak možete pronaći na nekim portalima, pa i njezin kulturni dio gdje se traži jačanje institucionalnog kazališta, HNK u Mostaru, osnivanje javnog RTL servisa na hrvatskom jeziku – ali nije riječ samo o jeziku nego i o sadržaju koji će „objektivno i afirmativno reproducirati društveni, nacionalni i kulturni identitet Hrvata.“

Nadalje se traži snaženje Sveučilišta u Mostaru i HAZU u BiH. Sve ono što je Komšiću, komšićima i komšijama nacionalistička sablazan jer koga ćemo vraga prebrojavati krvna zrnca, reče on otprilike u nedavnom priglupom nastupu na HTV-u u Zagrebu, pa ako mu je zabranjen ulazak u hrvatske predjele bosanske i hercegovačke, ne treba ga puštati ni u Hrvatsku gdje se ionako slična klatež bavi jugoslavenskim podmetanjima, s posebnim naglaskom na Hercegovce ali i „Bosance“ uopće jer nikako ne mogu zaboraviti da su baš oni masovno došli braniti napadnutu Hrvatsku i lišili klatež voljene Jugoslavije.

Doduše, u Hrvatskoj se gotovo svi bave svim osim onim čime bi se trebali baviti. Nakon tjedna glavosijeka koji je završio zaključkom da samo srpske „Novosti“ imaju pravo na „satirično“ odsijecanje glava, prošli smo tjedan imali politički pornofestival kao novo čudo neviđeno u kojemu su se vlasti upravo infantilno (ili ne?) uhvatile na udicu tjednika koji se savjetuje sa službama o spornoj fotomontaži, a onda ju i objavi uz upozorenje da je fotošopirana, nakon čega mu vlast zahvali na oprezu i suradnji. Niže se ne može. Znači, sloboda govora (pisanja) dolazi pod povećalo istodobno dok „likovni izričaj“ u poćudnim novinama i drugdje nije sporan (ako nekomu odgovara), što je trijumf likovne umjetnosti nad umjetnosti riječi.

Sloboda riječi dobila je napokon definiciju: ona pripada samo osobama s imenom, a ne i anonimcima. O prezimenu ništa. Valjda se zato Jurič, a ne Marko poziva na informativne razgovore gdje se dobro drži i podsjeća da je upravo u vrijeme njegova griiešnog istupa hrvatska kontraobavještajna ili kakva već služba u službenom dokumentu upozorila na porast četništva u Hrvatskoj, što se sada pokušava zaboraviti. No dobro, samo digresija. Meritum u globalnoj aferi je širenje lažnih vijesti koje štete velesilama, a proizvode ih druge velesile, hrvatskim jezikom fake news, poradi kojih su zabrinuti najviše igrači u čijem je okrilju i razvijena čudesna elektronika, pa ako se ljudi zaigraju na internetu onda se igraju na iznašašću sila koje su s nešto užasa shvatile da je izum dospio u ruke baš svima na ovom svijetu i da se otrgnuo nadzoru, te sada smišljaju kako tomu doskočiti, a nikako ne znaju. Hrvatska varijanta ide za tim da blagonaklono dopusti ljudima s imenom neka pišu što hoće ( i njih će dočekati drugim zakonima), ali čitatelji takvih napisa trebaju biti kuš i ne komentirati, ili ako komentiraju trebaju se legitimirati. Vlast je zabrinuta, ali ne razumije da upravo zato nemamo žute prsluke na ulicama hrvatskih gradova, jer su ljudi vičniji računalima pa im je komentiranje na portalima svojevrstan odušak – ispušu se i basta. Najvećim dijelom su to građani koji ostaju anonimni ne zato što nemaju građanske hrabrosti potpisati se, nego ne žele da im se ime razvlači po opskurnim medijima, a nikakvu zaštitu ne će dobiti od svoje države, naprotiv, ne žele se naći recimo u Biltenu pupovačkom, imaju svoja zanimanja, obitelj i kredite, ali bi htjeli barem nekako izraziti svoja ogorčenja, srdžbu i strah kamo to ide Hrvatska, a ujedno se povezati sa sebi sličnima, vidjeti da nisu sami. Nego što će? Pisati pisma čitatelja koje novine bacaju u koš ako ne pušu u isti rog s vlasnicima lista? Hrvatice i Hrvati „bez imena“ doista se tretiraju kao bezimeni, nevažni, njih se ne poziva u elitne televizijske emisije ili radijske, oni ne mogu izreći svoje mišljenje ni na referendumima jer ih vlast ne dopušta, oni mogu samo jednom u četiri godine „birati“ i najčešće biti izigrani (jesu li glasovali za Hrvatsko-srpsku koaliciju? Nisu.)

Kažem: najveći dio. A da ne budem i ja licemjeran i preširoke ruke, priznajem da postoji i onaj manji dio koji koristi institut komentiranja napisa nekog potpisanog autora za iživljavanje uglavnom besmisleno, ali takve je lako prepoznati i obično je riječ o provokatorima čiji ispadi više i nisu ni u kakvoj svezi s temom, nego im je nesuvisla riječ ili rečenica tek krik i bijes, doista uvrjedljiv i za onoga na čijoj su strani, ako jesu, a nisu. Pa i to je sloboda, ako tko želi biti idiotom, neka mu je dopušteno. Takvi se uostalom ne razlikuju od mnogih kolumnista u orjunaškim, lijevonasađenim tiskovinama, koji imaju ime i prezime i dobivaju velike plaće za pljuckanje po Hrvatskoj.

U zaključku: Internetu se može stati na kraj samo krajnjom represijom. A onda smo s obje noge u totalitarnom sustavu.

Još jedno čudo neviđeno

Veliki „baner“ na zagrebačkoj prvostolnici na Dan sjećanja na žrtve holokausta i govor kardinala Bozanića pobrali su neviđene simpatije naprednih snaga koje su se upravo rasplakale od ganuća i proglasile govor povijesnim. I jest dobar govor, ali je neupućeni čovjek dobio dojam da je Crkva u Hrvata napokon rekla što je rekla, a da nikada prije nije rekla što je trebalo reći. To je laž. Crkva u Hrvata nikada nije bila rasistička niti je rasizam propovijedala ili tolerirala, nikada njezini ugledni (ni manje ugledni) predstavnici nisu bili antisemiti, kao što antisemitizma nikada nije bilo u hrvatskom narodu. Negdje pri kraju govora, reče Bozanić da je s istoga mjesta bilo otpora i u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, misleći naravno na Stepinca koji je u mnogo navrata govorio protiv rasizma, a posebno je zapamćena propovijed na svetkovini Krista Kralja 25. lipnja 1942. kada je usred okupirane Europe koja je šutjela – od Francuske do Norveške – jasno, glasno i snažno poručio da postoji samo jedna rasa, Božja rasa, i njezin se rodni list nalazi u knjizi Postanka, te da svaka rasa i svaki narod imaju pravo na život dostojan čovjeka. Ni prije ni poslije nisu se iz Crkve čuli drukčiji glasovi. (Podatak iz daleke povijesti glede Židova: bilo je razdoblja i stoljeća kada su se događali veliki pogromi Židova u Europi, ali nikada u Hrvatskoj.)

Što su ultralijevi, ateistički kolumnisti htjeli postići svojim radosnim pohvalama Bozaniću? Htjeli su reći da je Crkva do pred neki dan bila drukčija, a sada ju je papa Franjo disciplinirao pa eto i o progonu, zatiranju Židova govori kako on želi, a ne kako bi ona htjela, što doista spada u lažne vijesti jer je pošteno i pravedno priznati da je Crkva u Hrvata u pitanju holokausta uvijek bila potpuno razgovijetna i u realnom vremenu činila što je mogla, ponekad i više od toga, posebno Stepinac. Znači, ne radi se o čudu neviđenom kao što je blistava (ne)hrvatska medijska scena posredovala čitateljima, nego o tradiciji, ovaj put nešto više likovno manifestiranoj u obliku divovskoga banera. No nije klateži bilo do holokausta općenito i šest milijuna žrtava, nego ju je oduševilo spominjanje Jasenovca. Ni to nije ništa novo, Stepinac je – i opet u realnom vremenu – nazvao taj logor ljagom. Pa jest, bila je ljaga režima i tu se nema što dodati, ali prijepori ostaju ne u pitanju je li Jasenovca bilo ili nije, nitko ne osporava zločine, ali traje spor oko dimenzija zločina čijem se preuveličavanju suprotstavio Franjo Tuđman, otac moderne hrvatske države u kojoj se sprječava nastavak njegovih istraživanja, to jest znanstveno utvrđivanje istine u boljim uvjetima nego što ih je imao Tuđman, ali očito s istim antagonistima.

I drugo: nastavak Jasenovca poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, u komunističkoj izvedbi. Sve to ostaje otvorenim, a zatvorenim to pitanje u verziji jugoslavenske historiografije drže upravo oni koji sada hvale Bozanića jer je spomenuo logor na hrvatskom tlu i ustaštvo. Isti oni koji spomen na Bleiburg drže ustaškom ujdurmom i zgražaju se nad pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, zaboravljajući na Bozanićev doista povijesni govor na Bleiburgu prije desetak ili koliko godina. Isti oni koji nikada ne će priznati da je počinjen genocid nad hrvatskim narodom 1945., da je i to holokaust. I da su „osloboditelji“ nastavili nasilje nad preživjelim Židovima, oduzimajući im sve, ne u rasnom doduše nego u naoko klasnom prevratu e da bi se dočepali njihove imovine. Nešto je o tome, u jednoj rečenici, rekao varaždinski gradonačelnik Čehok u podnevnom nedjeljnom Dnevniku HTV-a, ako sam ga dobro razumio. Ako nisam, jesu drugi, jer je u večernjem središnjem Dnevniku ta rečenica izbačena, ne poradi cenzure nego zbog ritma emisije. Vrlo dobro je poentirao Predrag Matić, spominjući srbijanske koncentracijske logore u kojima su mučeni i ubijani hrvatski ljudi.

Povijest u školi za život

Što se od svega rečenoga uči, odnosno što bi se trebalo učiti po novom uputniku koji se čak ne zove ni kurikul nego – uporno i tvrdoglavo – kurikulum (te se tako odmah određuje prema hrvatskom jeziku)? Ništa ili malo, a još ćemo vidjeti i kako. Ono što je sada razvidno jest da nacionalna povijest sjedi u magarećoj klupi i ne pušta ju se pred ploču (na tablete) budući da je znanje o hrvatskoj povijesti nepotrebno, a moglo bi biti i štetno, đak bi se mogao previše emotivno vezati uz kraljeve, knezove, hrvatsku državnost uopće, razne Tomislave i povijesne granica Hrvatskoga kraljevstva, pa bi “ishod“ mogao biti pretjeran i nepoćudan nacionalni osjećaj, a mi ne želimo (vele valjda kurikulaši) stvarati nove matoševske hrvatske nacionaliste, dosta nam je i ovih postojećih iz čijih redova dolaze primjedbe da je cijeli taj reformski cušpajz egzaltirani new proizvod koji podcjenjuje humanistička područja (predmete), a stručne škole pretvara u radionice robota nesvjesnih svojih korijena (doduše, čuje se da će tu nešto biti kao promijenjeno, pod pritiskom javnosti.)

Bedastoća da će učenici sami kopati po izvorima i slično, gotovo da će pisati doktorske disertacije, prelazi granice moje tolerancije, ionako niske. Kao i hrvatska politika, hrvatsko gospodarstvo i sve ostalo, i hrvatsko školstvo je upravo u stanju rasapa, improvizacije i eksperimentiranja koje ne će dobro završiti. A koliko je i kakvo poznavanje jezika i fraza, uvjerili ste se kada su reformisti izjavili da đaci više „ne će bubetati“. Đaci bubaju (štrebaju), a ne bubetaju, nego se njih bubeta raznim glupostima i nesvladivim gradivima čiji je „ishod“ u džepu njihovih roditelja koji plaćaju instrukcije za ono što bi trebali naučiti u školi, a ne nauče.

Hrvatsko kazalište

Ima ga i u „manjim središtima“, naravno da ga ima. Recimo u Vinkovcima. O kazalištu nazvanom po Jozi Ivakiću pisao sam u nekoliko navrata, posebno o vrsnoj predstavi „Vrzino kolo“. Usred siječnja ove godine došli su Vinkovčani u Zagreb s predstavom „Staklena menažerija“ T. Williamsa i oduševili publiku u Gavelli (redatelj predstave Ferenčina sada je ravnatelj u Frankopanskoj). Vrlo dobri glumci, a među njima jedna odlična glumica koja može stajati na bini bilo kojega od „velikih“ hrvatskih kazališta. Zove se Matea Marušić. Pravo otkriće, uzorno odigrana Laura.

Glede „velikih „kazališta: jedna komercijalna televizijska kuća, RTL ako se ne varam, donijela je priču o mobingu u HNK Zagreb. Nekoliko svjedoka govori o svojim iskustvima s intendanticom, neki skrivaju lica, neki ne. No ono što je u svemu bilo dramatično jest istup psihijatra koji kaže da je u najmanju ruku neobično da se kod njega (ili u njegovoj ustanovi) liječi tolik broj ljudi iz jedne kulturne institucije. Prilog je objavljen, mjerodavni šute, tiskovine ni riječ, sve se čini da je na djelu dobro uhodana mreža koja ima zadaću stvari staviti pod tepih. No, teško da će uspjeti.

Jedna (ne)osobna primjedba

U opsežnom razgovoru s ministricom kulture, D. Derk je povukao pitanje o neisplati novca autorima koji imaju stanovit postotak od posudbe knjiga u javnim knjižnicama. Odgovor nije posve jasan u najzanimljivijem dijelu za čitanije autore, to jest kada će napokon dobiti svoj novac, a nisu ga dobili ni za šesnaestu, ni za sedamnaestu ni za osamnaestu godinu ovoga stoljeća. Čekam(o), nadam se ne do kraja stoljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati