Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Čuda neviđena u zemlji Hrvatskoj

Objavljeno

na

Smrzavaju se ptice nebeske, zavijaju vukovi, hajduci se griju u kućama jataka, u kinu Tuškanac prikazuje se film o Mijatu Tomiću koji bijaše strah i trepet u doba Osmanlija (napisao o njemu knjigu Dubravko Horvatić, odavno), a ako se ovako nastavi u FBiH sa sarajevskim zulumima u Komšićevoj izvedbi, a pod nadzorom Izetbegovića, Erdogana i arapskoga svijeta, Hrvati će imati samo dva izbora: ili odlučno opet uspostaviti republiku Herceg-Bosnu ili otići u šume kada dođe proljeće, jer je sada suviše hladno. Za Jurjevo. Ni jedne tiskovine u Hrvatskoj nisu u cijelosti (pa i nikako) objavile Deklaraciju Hrvatskoga narodnog sabora u kojoj se, doduše, ne spominje hrvatska republika, ali se traži preustroj BiH. Deklaraciju ipak možete pronaći na nekim portalima, pa i njezin kulturni dio gdje se traži jačanje institucionalnog kazališta, HNK u Mostaru, osnivanje javnog RTL servisa na hrvatskom jeziku – ali nije riječ samo o jeziku nego i o sadržaju koji će „objektivno i afirmativno reproducirati društveni, nacionalni i kulturni identitet Hrvata.“

Nadalje se traži snaženje Sveučilišta u Mostaru i HAZU u BiH. Sve ono što je Komšiću, komšićima i komšijama nacionalistička sablazan jer koga ćemo vraga prebrojavati krvna zrnca, reče on otprilike u nedavnom priglupom nastupu na HTV-u u Zagrebu, pa ako mu je zabranjen ulazak u hrvatske predjele bosanske i hercegovačke, ne treba ga puštati ni u Hrvatsku gdje se ionako slična klatež bavi jugoslavenskim podmetanjima, s posebnim naglaskom na Hercegovce ali i „Bosance“ uopće jer nikako ne mogu zaboraviti da su baš oni masovno došli braniti napadnutu Hrvatsku i lišili klatež voljene Jugoslavije.

Doduše, u Hrvatskoj se gotovo svi bave svim osim onim čime bi se trebali baviti. Nakon tjedna glavosijeka koji je završio zaključkom da samo srpske „Novosti“ imaju pravo na „satirično“ odsijecanje glava, prošli smo tjedan imali politički pornofestival kao novo čudo neviđeno u kojemu su se vlasti upravo infantilno (ili ne?) uhvatile na udicu tjednika koji se savjetuje sa službama o spornoj fotomontaži, a onda ju i objavi uz upozorenje da je fotošopirana, nakon čega mu vlast zahvali na oprezu i suradnji. Niže se ne može. Znači, sloboda govora (pisanja) dolazi pod povećalo istodobno dok „likovni izričaj“ u poćudnim novinama i drugdje nije sporan (ako nekomu odgovara), što je trijumf likovne umjetnosti nad umjetnosti riječi.

Sloboda riječi dobila je napokon definiciju: ona pripada samo osobama s imenom, a ne i anonimcima. O prezimenu ništa. Valjda se zato Jurič, a ne Marko poziva na informativne razgovore gdje se dobro drži i podsjeća da je upravo u vrijeme njegova griiešnog istupa hrvatska kontraobavještajna ili kakva već služba u službenom dokumentu upozorila na porast četništva u Hrvatskoj, što se sada pokušava zaboraviti. No dobro, samo digresija. Meritum u globalnoj aferi je širenje lažnih vijesti koje štete velesilama, a proizvode ih druge velesile, hrvatskim jezikom fake news, poradi kojih su zabrinuti najviše igrači u čijem je okrilju i razvijena čudesna elektronika, pa ako se ljudi zaigraju na internetu onda se igraju na iznašašću sila koje su s nešto užasa shvatile da je izum dospio u ruke baš svima na ovom svijetu i da se otrgnuo nadzoru, te sada smišljaju kako tomu doskočiti, a nikako ne znaju. Hrvatska varijanta ide za tim da blagonaklono dopusti ljudima s imenom neka pišu što hoće ( i njih će dočekati drugim zakonima), ali čitatelji takvih napisa trebaju biti kuš i ne komentirati, ili ako komentiraju trebaju se legitimirati. Vlast je zabrinuta, ali ne razumije da upravo zato nemamo žute prsluke na ulicama hrvatskih gradova, jer su ljudi vičniji računalima pa im je komentiranje na portalima svojevrstan odušak – ispušu se i basta. Najvećim dijelom su to građani koji ostaju anonimni ne zato što nemaju građanske hrabrosti potpisati se, nego ne žele da im se ime razvlači po opskurnim medijima, a nikakvu zaštitu ne će dobiti od svoje države, naprotiv, ne žele se naći recimo u Biltenu pupovačkom, imaju svoja zanimanja, obitelj i kredite, ali bi htjeli barem nekako izraziti svoja ogorčenja, srdžbu i strah kamo to ide Hrvatska, a ujedno se povezati sa sebi sličnima, vidjeti da nisu sami. Nego što će? Pisati pisma čitatelja koje novine bacaju u koš ako ne pušu u isti rog s vlasnicima lista? Hrvatice i Hrvati „bez imena“ doista se tretiraju kao bezimeni, nevažni, njih se ne poziva u elitne televizijske emisije ili radijske, oni ne mogu izreći svoje mišljenje ni na referendumima jer ih vlast ne dopušta, oni mogu samo jednom u četiri godine „birati“ i najčešće biti izigrani (jesu li glasovali za Hrvatsko-srpsku koaliciju? Nisu.)

Kažem: najveći dio. A da ne budem i ja licemjeran i preširoke ruke, priznajem da postoji i onaj manji dio koji koristi institut komentiranja napisa nekog potpisanog autora za iživljavanje uglavnom besmisleno, ali takve je lako prepoznati i obično je riječ o provokatorima čiji ispadi više i nisu ni u kakvoj svezi s temom, nego im je nesuvisla riječ ili rečenica tek krik i bijes, doista uvrjedljiv i za onoga na čijoj su strani, ako jesu, a nisu. Pa i to je sloboda, ako tko želi biti idiotom, neka mu je dopušteno. Takvi se uostalom ne razlikuju od mnogih kolumnista u orjunaškim, lijevonasađenim tiskovinama, koji imaju ime i prezime i dobivaju velike plaće za pljuckanje po Hrvatskoj.

U zaključku: Internetu se može stati na kraj samo krajnjom represijom. A onda smo s obje noge u totalitarnom sustavu.

Još jedno čudo neviđeno

Veliki „baner“ na zagrebačkoj prvostolnici na Dan sjećanja na žrtve holokausta i govor kardinala Bozanića pobrali su neviđene simpatije naprednih snaga koje su se upravo rasplakale od ganuća i proglasile govor povijesnim. I jest dobar govor, ali je neupućeni čovjek dobio dojam da je Crkva u Hrvata napokon rekla što je rekla, a da nikada prije nije rekla što je trebalo reći. To je laž. Crkva u Hrvata nikada nije bila rasistička niti je rasizam propovijedala ili tolerirala, nikada njezini ugledni (ni manje ugledni) predstavnici nisu bili antisemiti, kao što antisemitizma nikada nije bilo u hrvatskom narodu. Negdje pri kraju govora, reče Bozanić da je s istoga mjesta bilo otpora i u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, misleći naravno na Stepinca koji je u mnogo navrata govorio protiv rasizma, a posebno je zapamćena propovijed na svetkovini Krista Kralja 25. lipnja 1942. kada je usred okupirane Europe koja je šutjela – od Francuske do Norveške – jasno, glasno i snažno poručio da postoji samo jedna rasa, Božja rasa, i njezin se rodni list nalazi u knjizi Postanka, te da svaka rasa i svaki narod imaju pravo na život dostojan čovjeka. Ni prije ni poslije nisu se iz Crkve čuli drukčiji glasovi. (Podatak iz daleke povijesti glede Židova: bilo je razdoblja i stoljeća kada su se događali veliki pogromi Židova u Europi, ali nikada u Hrvatskoj.)

Što su ultralijevi, ateistički kolumnisti htjeli postići svojim radosnim pohvalama Bozaniću? Htjeli su reći da je Crkva do pred neki dan bila drukčija, a sada ju je papa Franjo disciplinirao pa eto i o progonu, zatiranju Židova govori kako on želi, a ne kako bi ona htjela, što doista spada u lažne vijesti jer je pošteno i pravedno priznati da je Crkva u Hrvata u pitanju holokausta uvijek bila potpuno razgovijetna i u realnom vremenu činila što je mogla, ponekad i više od toga, posebno Stepinac. Znači, ne radi se o čudu neviđenom kao što je blistava (ne)hrvatska medijska scena posredovala čitateljima, nego o tradiciji, ovaj put nešto više likovno manifestiranoj u obliku divovskoga banera. No nije klateži bilo do holokausta općenito i šest milijuna žrtava, nego ju je oduševilo spominjanje Jasenovca. Ni to nije ništa novo, Stepinac je – i opet u realnom vremenu – nazvao taj logor ljagom. Pa jest, bila je ljaga režima i tu se nema što dodati, ali prijepori ostaju ne u pitanju je li Jasenovca bilo ili nije, nitko ne osporava zločine, ali traje spor oko dimenzija zločina čijem se preuveličavanju suprotstavio Franjo Tuđman, otac moderne hrvatske države u kojoj se sprječava nastavak njegovih istraživanja, to jest znanstveno utvrđivanje istine u boljim uvjetima nego što ih je imao Tuđman, ali očito s istim antagonistima.

I drugo: nastavak Jasenovca poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, u komunističkoj izvedbi. Sve to ostaje otvorenim, a zatvorenim to pitanje u verziji jugoslavenske historiografije drže upravo oni koji sada hvale Bozanića jer je spomenuo logor na hrvatskom tlu i ustaštvo. Isti oni koji spomen na Bleiburg drže ustaškom ujdurmom i zgražaju se nad pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, zaboravljajući na Bozanićev doista povijesni govor na Bleiburgu prije desetak ili koliko godina. Isti oni koji nikada ne će priznati da je počinjen genocid nad hrvatskim narodom 1945., da je i to holokaust. I da su „osloboditelji“ nastavili nasilje nad preživjelim Židovima, oduzimajući im sve, ne u rasnom doduše nego u naoko klasnom prevratu e da bi se dočepali njihove imovine. Nešto je o tome, u jednoj rečenici, rekao varaždinski gradonačelnik Čehok u podnevnom nedjeljnom Dnevniku HTV-a, ako sam ga dobro razumio. Ako nisam, jesu drugi, jer je u večernjem središnjem Dnevniku ta rečenica izbačena, ne poradi cenzure nego zbog ritma emisije. Vrlo dobro je poentirao Predrag Matić, spominjući srbijanske koncentracijske logore u kojima su mučeni i ubijani hrvatski ljudi.

Povijest u školi za život

Što se od svega rečenoga uči, odnosno što bi se trebalo učiti po novom uputniku koji se čak ne zove ni kurikul nego – uporno i tvrdoglavo – kurikulum (te se tako odmah određuje prema hrvatskom jeziku)? Ništa ili malo, a još ćemo vidjeti i kako. Ono što je sada razvidno jest da nacionalna povijest sjedi u magarećoj klupi i ne pušta ju se pred ploču (na tablete) budući da je znanje o hrvatskoj povijesti nepotrebno, a moglo bi biti i štetno, đak bi se mogao previše emotivno vezati uz kraljeve, knezove, hrvatsku državnost uopće, razne Tomislave i povijesne granica Hrvatskoga kraljevstva, pa bi “ishod“ mogao biti pretjeran i nepoćudan nacionalni osjećaj, a mi ne želimo (vele valjda kurikulaši) stvarati nove matoševske hrvatske nacionaliste, dosta nam je i ovih postojećih iz čijih redova dolaze primjedbe da je cijeli taj reformski cušpajz egzaltirani new proizvod koji podcjenjuje humanistička područja (predmete), a stručne škole pretvara u radionice robota nesvjesnih svojih korijena (doduše, čuje se da će tu nešto biti kao promijenjeno, pod pritiskom javnosti.)

Bedastoća da će učenici sami kopati po izvorima i slično, gotovo da će pisati doktorske disertacije, prelazi granice moje tolerancije, ionako niske. Kao i hrvatska politika, hrvatsko gospodarstvo i sve ostalo, i hrvatsko školstvo je upravo u stanju rasapa, improvizacije i eksperimentiranja koje ne će dobro završiti. A koliko je i kakvo poznavanje jezika i fraza, uvjerili ste se kada su reformisti izjavili da đaci više „ne će bubetati“. Đaci bubaju (štrebaju), a ne bubetaju, nego se njih bubeta raznim glupostima i nesvladivim gradivima čiji je „ishod“ u džepu njihovih roditelja koji plaćaju instrukcije za ono što bi trebali naučiti u školi, a ne nauče.

Hrvatsko kazalište

Ima ga i u „manjim središtima“, naravno da ga ima. Recimo u Vinkovcima. O kazalištu nazvanom po Jozi Ivakiću pisao sam u nekoliko navrata, posebno o vrsnoj predstavi „Vrzino kolo“. Usred siječnja ove godine došli su Vinkovčani u Zagreb s predstavom „Staklena menažerija“ T. Williamsa i oduševili publiku u Gavelli (redatelj predstave Ferenčina sada je ravnatelj u Frankopanskoj). Vrlo dobri glumci, a među njima jedna odlična glumica koja može stajati na bini bilo kojega od „velikih“ hrvatskih kazališta. Zove se Matea Marušić. Pravo otkriće, uzorno odigrana Laura.

Glede „velikih „kazališta: jedna komercijalna televizijska kuća, RTL ako se ne varam, donijela je priču o mobingu u HNK Zagreb. Nekoliko svjedoka govori o svojim iskustvima s intendanticom, neki skrivaju lica, neki ne. No ono što je u svemu bilo dramatično jest istup psihijatra koji kaže da je u najmanju ruku neobično da se kod njega (ili u njegovoj ustanovi) liječi tolik broj ljudi iz jedne kulturne institucije. Prilog je objavljen, mjerodavni šute, tiskovine ni riječ, sve se čini da je na djelu dobro uhodana mreža koja ima zadaću stvari staviti pod tepih. No, teško da će uspjeti.

Jedna (ne)osobna primjedba

U opsežnom razgovoru s ministricom kulture, D. Derk je povukao pitanje o neisplati novca autorima koji imaju stanovit postotak od posudbe knjiga u javnim knjižnicama. Odgovor nije posve jasan u najzanimljivijem dijelu za čitanije autore, to jest kada će napokon dobiti svoj novac, a nisu ga dobili ni za šesnaestu, ni za sedamnaestu ni za osamnaestu godinu ovoga stoljeća. Čekam(o), nadam se ne do kraja stoljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari