Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu

Objavljeno

na

Uoči nove 2020.

Prošao sunčani Božić, crkve pune, police u dućanima prazne, čim se malo podignu plaće odmah trgovci malo podignu cijene pa ostajemo na istom, u danima oko Nove godine naoko popuštaju mušterijama smišljajući rasprodaje po navodno nižim stopama, tek toliko da ljudi kupuju što im ne treba.

Svima su puna usta konzumerizma, jest odurna pojava kažu i zatim odlaze kupovati sve i svašta. Osobito u nedjelju. Sada se nešto govori da će biti zabranjen rad nedjeljom. Pasioniranim kupcima zvuči zlokobno, ta što će raditi nedjeljom?

Mediji zbrajaju i množe što je po njima (jednom ili dvojici novinara) bilo najbolje u protekloj godini, na televizijskoj, filmskoj, književnoj itd. sceni, zbrajaju a oduzimaju naslove i autore njima nepoćudne, da ih publika slučajno ne bi prepoznala i prigrlila.

Kombinacija subjektivne cenzure i nametanja daje rezultate. Jedino me je privukao popis znamenitih ljudi svih vremena koji su znanjem, umijećem i kreativnošću zadužili Hrvatsku. Zašto među njima nema Zorana Milanovića, ne znam. Pa on je zadužio Hrvatsku za sedamdeset milijardi. Marko Polo samo za Milion.

Zbrajaju se i veliki uspjesi u gospodarstvu, propast divova i uzlet garaža, a da nema turizma sve bi bilo podosta sivo i prepušteno sivoj ekonomiji koja je živjela i u najvećim krizama, i živjet će vječno.

Koliko god se mrštili na gužve i smeće koje donosi turizam, treba ipak priznati da je profitirala hrvatska kultura. I najmanja naselja okrenula su se ne prema budućnosti nego prema prošlosti, otkrila svoju „materijalnu i nematerijalnu baštinu“ zaraslu u šikare nesvjesnosti, svoje utvrde i burgove koje nude umjesto hamburgera, običaje i posebnosti, pastorale potpuno autohtone, kostimografiju i gastronomiju začudnu onima iz svijeta kojima se zgadila i unificirana scenografija suvremene civilizacije pa traže utjehu povijesti.

U prometu smo se u godini na izmaku počeli okretati prema željeznici, držeći da je cestogradnja uglavnom dovršena, a nije, osim autocesta koje su blizu svršetku i Dubrovniku preko Pelješkoga mosta. Nisam gledao sva ta nadmudrivanja u predsjedničkim kampanjama, ali čini mi se da cestovnom političaru Milanoviću nitko nije izvukao – uz druge grijehe iz doba njegove premijerske katastrofe – baš taj nesretni most.

Naime, ako se sjećate, među prvim potezima njegove nikakve Vlade, bila je odluka da nam taj most nije potreban. Ne treba objašnjavati što pelješki ili kineski most znači, i koji bi normalan hrvatski političar zastupao tezu da nije važno teritorijalno povezivanje Hrvatske. Pa što, samo što nije rekao, taj kamenjar na jugu nije toliko značajan da bi se trošio novac, možemo iz Hrvatske u Hrvatsku i s putovnicama preko Neuma. No dobro, čujem (čitam) da će Kolindin stožer do finala biti usmjeren na Milanovićevu premijersku prošlost, pa eto nudim i Pelješki most kao šlag na tortu.

Uopće ne sumnjam da će kandidat SDP-a i pridruženih cirkusanata u zadnjim izjavama biti ispunjen hrvatstvom i hrvatskim zanosom uopće, kao što je bio i u danima prije parlamentarnih izbora koje je izgubio. Ali ljudi kratko pamte, padaju na trikove šibicara, a kako ne bi na retoriku koja godi ušima. Osim toga, Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu. Već su imali u ovom stoljeću tri petoljetke za pamćenje.

Suptilno navijanje za Milanovića podosta je očito. Tri večeri za redom svršetkom prošloga tjedna u Dnevniku HTV prvo ide Zoran a zatim Kolinda, na listićima prvo Milanović a onda Grabar-Kitarović. Valjda po abecednom redu? Ako je i po rezultatima u prvom krugu, opet nije u redu, u drugom se ide od nule.

Što nas čeka, bez obzira na drugi krug, što imamo na meniju na početku nove godine? Ah da, Hrvatska predsjeda. Vidio sam, a i vi, ankete koje govore da većina ljudi ne zna točno komu ili čemu Hrvatska predsjeda, lakše je bilo pratiti u vrijeme rotirajućeg predsjedništva krepane države nakon smrti krvavog Galeba, manje je bilo republika i pokrajina, a sada toliko republika i monarhija da ih je teško i nabrojiti.

Premda po svim statistikama na dnu, Hrvatska se našla na vrhu (što je svojstvo rotacije iliti Tko bi doli, gore ustaje), adventski Zagreb zamijenit će došašće visokih i niskih činovnika koji kroje sudbinu Europe, okupit će se europska elita kao na čuvenom turniru u doba Žigmunda Luksemburškog (tada doduše u Budimu), bit će zarade možda veće od troška, trljat će ruke hoteli, restorani i prostitutke. A Zagrepčani centrumaši panično će tražiti mirnija mjesta u okolici, što i inače već rade u velikom broju, pa sve gledam kako se primjerice u Samobor i okolicu naveliko doseljavaju. Središte Zagreba postat će cjelogodišnja bučna estrada.

Da, bit će riječi i o proširenju Unije. Grdno prevarena Makedonija Nord i Albanija opet su pune nade, BiH nije ni u čistilištu, kao i Kosovo, Srbija svako malo otvori i zatvori poneko poglavlje, sporo ide, ali zato je tu hrvatska elita koja joj drži ljestve. Crna Gora je nekako najbliža ulasku u Obećanu zemljuniju, osim ako ju Srbija i SPC ne povuku za noge.

Istovjetnost srbijanske države i Srpske pravoslavne crkve opet je (uvijek) na djelu, ciljevi isti, ako Crnogorska crkva traži autokefalnost (u Carigradskoj patrijaršiji) znači da Crna Gora ima namjeru zavazda ostati samostalnom a to se ozbiljno kosi sa drugim memorandumom. Ako novi zakon o slobodi vjeroispovijesti oslobađa SPC od zdanja i imanja oduzetih Crnogorskoj crkvi prije stotinu godina, onda je to akt protiv srpstva uopšte i protiv besmrtne zamisli o izbijanju Srbije na Jadransko more, to jest na hrvatsku baštinu u Boki.

Pa dok tako izbijaju nemiri unutar pravoslavlja, kako tek Srbija gladnim očima gleda prema katolicima koji i dalje nisu svjesni da inzistiranjem na katoličanstvu vrijeđaju istinu o jednom i jedinom narodu, srpskom naravno, koji je na žalost razdijeljen jedino i samo vjerom, u zapadnim srpskim pokrajinama latinskom herezom.

Stanoviti Miša Vacić, novi Šešelj (premda je stari još živ i čini se zdrav usprkos haaškim dijagnozama) netom je čestitao Božić „svim pripadnicima latinske jereze“, iz Hrvatske nitko nije reagirao, iz Vojvodine rekao je svoje odvažni Tomislav Žigmanov, iz Beograda cinična službena šutnja, tek poneki medijski glasić.

A djelovanje SPC-a u Hrvatskoj isto je kao i u Crnoj Gori, tek malo prigušeno da se Vlasi ne dosjete, vrlo otvoreno kada po Hrvatskoj lunja Irinej i izravno nabraja dijelove Hrvatske koji su srpski (Dalmacija, Lika, Banovina, Slavonija). „Hrvatska“ SPC i na svoj će Božić u drugom krugu zazivati mir i razumijevanje jer još nema signal da bude grublja prema hereticima, ali će SNV to jest SDSS kao i uvijek iskoristiti priliku za politički „domjenak“ da hrvatskoj publici pokaže snagu i prikaže tko joj je (većinski) partner.

SPC i hrvatska politička elita zaziru, naravno, od Hrvatske pravoslavne crkve o kojoj se sve češće govori a nastaje na pougljenjenim ostatcima tijela patrijarha Germogena kojega su komunisti spalili u peći radionice na zagrebačkom kolodvoru.

Sa svim rečenim u svezi, svakako treba pogledati dokumentarni film Nenada Piskača „Neoproštena pobjeda“. Poznat kao književnik i scenarist, Piskač se otkriva i kao nadareni redatelj kojemu bi mnogi stariji profesionalci mogli pozavidjeti.

Božić

U vrlo dobrom ritmu, nimalo dosadno ni razvučeno, pred gledateljem se odvijaju usporedni kadrovi iz devedesete i današnjih dana, retorika tadanja i sadanja koja se u stvari ni po čemu ne razlikuje osim po činjenici da se u međuvremenu zbilo što se zbilo, rat dotično, Hrvatska pobijedila i to je neoprostivo. Oslobođena područja Hrvatske (u Bljesku i Oluji) rečena retorika naziva okupiranim, što znači da ih treba kad-tad osloboditi.

Budući da je takva pustolovina barem u ovom trenutku iluzija, Hrvatsku prije svega treba oslabiti („destabilizirati“), potencirati njezin „ustaški karakter“ i slično, a posebno širiti i učvršćivati „srpski kulturni prostor“. Da, sve navedeno u navodnicima prepisano je iz II. memoranduma o kojemu Hrvati ne znaju gotovo ništa, kao što svojedobno nisu znali ništa o I. memorandumu, dok nije ušao u fazu krvave realizacije.

Piskač zato vrlo pregledno, grafički čitko, u filmu „Neoproštena pobjeda“ navodi sve važne točke novoga memoranduma, a one nisu drugo do stari imperijalistički program širenja Srbije na zapad. Ništa u filmu nije izmišljeno, slike i govori od vremena Raškovića do ovodobnih srpskih prvaka govore za sebe. A da se „srpski kulturni prostor“ u našim danima širi na (hrvatski) zapad, ne treba uopće dokazivati, uz pomoć hrvatskih medija (pogledajte samo sintezu naj-kazališnih zbivanja u interpretaciji Snježane Pavić, koja se nakon neuspješne proročice smrti Tuđmanove Hrvatske okrenula prema kulturi).

Saznajemo isto tako da Hrvatska uvozi radnu snagu u velikim količinama, a u toj je snazi i dvadesetak „kulturnjaka“ (tako piše). Odakle su i kakvi ti „kulturnjaci“, nema podataka, ali eto prilike za istraživačko novinarstvo.

Istodobno, Srbija je upravo izašla sa svojom strategijom iz koje se bez sumnje iščitava nova militarizacija te zemlje koja je od balkanskih ratova preko Prvoga svjetskog rata pa do ratova devedesetih prošloga stoljeća glavni čimbenik nereda i kaosa na Balkanu. U strategiji je i očuvanje i zaštita srpskoga naroda gdje god on živio. Te zaštite i načina na koji se provodi nagledali smo se i iskusili, a sve govori da se povijest ponavlja i ponavljat će se u beskraj ako Srbija ne bude jednom zauvijek pacificirana.

S tim završavam ovu rubriku i godinu. Svim Hrvaticama i Hrvatima u Hrvatskoj, Herceg Bosni i iseljeništvu želim sretnu i uspješnu novu godinu.

Hrvoje Hitrec / HKV

Glasnović: Što je počelo ovih dana u Crnoj Gori mora se nastaviti u svim bivšim državama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Svi trebamo podnijeti teret krize. Ali nitko ne spominje nevladine udruge

Objavljeno

na

Objavio

Gdje su nestale Sanja Sarnavka, Jelena Veljača, Vlatka Pokos, Vesna Teršelić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Korak, Pride, Iskorak, Kontra, Babe, Žabe, Borićka, Antifa Zagreb, besmrtni odredi, CMS, Dobrodošli, Kuće ljudskih prava, i ostali?!

Gdje su u kriznim situacijama razni liberalni humanitarci? Povukli su se kao miševi, jer inače imaju takav obrazac ponašanja. Najpametniji su kada ne treba, svakom vole nešto iskomentirati, etiketirati, javno sramotiti, glumiti heroje kada nam ti heroji ne trebaju. Na ulicama su Torcida, Bad Blue Boysi, Armada, Kohorta, ratni veterani itd.

Pomažu starije, premještaju bolničku opremu, prenamjenjuju objekte u ambulante, a što rade liberalni humanisti? Ništa.

NJIH NITKO NE SPOMINJE

Ovo što ste pročitali dio je poruke koja ovih dana kruži društvenim mrežama. S njom se možete slagati ili ne slagati, ali otvara jedno važno pitanje. Jasno je da ćemo financijski teret ekonomske krize koja već buja morati podnijeti svi.

I nitko razuman nema ništa protiv rezanja, jer kada novca nema za razinu primanja kao prije ovoga, onda samo nerazuman čovjek može biti protiv rezanja. Uostalom, to smo već prošli, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Privatnom, realnom sektoru je najteže, oni uvijek podnose najveći teret, bila kriza ili ne. Očito je da će se morati rezati plaće i u javnom, državnom sektoru. Liječnici, učitelji, nastavnici, državni službenici… o svima se, dakle, govori kao djelatnostima kod kojih će biti rezanja, a mnogi od njih od posla padaju s nogu, i ne žale se. Jedino nitko ne spominje nevladine i tzv. nevladine udruge, koje su nerijetko parapolitičke i parašpijunske, cinkerske organizacije koje kleveću Hrvatsku po svijetu još od Domovinskog rata.

A država ih, od središnjih tijela do županija i općina, za to nagradi godišnje s oko milijardu i pol kuna, plus tri milijarde – podatak je to koji je onomad iznio Milanovićev ministar financija Slavko Linić – koje dobiju iz inozemstva. Dakle, taj nevladin i tzv. nevladin civilni sektor raznih udruga u Hrvatskoj vrti godišnje četiri i pol milijarde kuna. Ogroman biznis.

Ne treba sve nevladine udruge trpati u isti koš. Na primjer, “katotalibani”, kao ih zovu, udruga “U ime obitelji”, digli su svoje volontere koji rade i pomažu u Caritasu, Crvenom križu, a “zloglasna” Željka Markić i više od 70 volontera UiO-a danima se pripremaju za rad vikendom u Pozivnom centru Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo… Koji “mračnjaci”. Ista ta udruga već godinama predlaže da sami građani, a ne država, odlučuju o tome koga će financirati svojim poreznim novcem.

Najveći dio nevladinih udruga je koristan društvu, no oni najglasniji i najpodmazaniji činili su Hrvatskoj ogromne štete, od Domovinskog rata do danas. Samo se treba prisjetiti kleveta istih pred Haaškim tribunalom u slučaju Gotovina i operacije Oluja, pa i nedavno kako su cinkali hrvatsku policiju europskim institucijama da kradu novac migrantima koji ilegalno (!) pokušavaju ući u Hrvatsku i Europsku uniju. Ta ista hrvatska policija koju su klevetali danas ih štiti, čuva, pa i od njih samih.

Cinkali su i hrvatske navijače, od Torcide preko BBB-a, Armade i Kohorte koji danas, izlažući svoje zdravlje, pomažu u bolnicama, nose hranu starcima… Da, među navijačkim skupinama, kao i u svim društvenim skupinama, ima kukolja, no za razliku od tih boraca za ljudska prava, koja su često pokrivalo za ideološku kolonizaciju Hrvatske, od Domovinskog rata do aktualne krize uzrokovane koronavirusom, pokazali su da su uvijek tu kada je najteže. A gdje su ti koji ih smatraju odreda “fašistima” i huliganima?

Nema ih, šute, čekaju da sve prođe, da ta mrska hrvatska policija, navijačke skupine, brojni volonteri, liječnici, ministri, privrednici… iznesu teret ovog zla, pa će opet pred kamere i soliti pamet cijeloj Hrvatskoj o ljudskim pravima, diskriminaciji, porastu fašizma…, proizvođenja nepostojećeg, rabote od koje jako dobro žive.

U tom smislu, nakon što od države, od svih nas zapravo, dignu pare, podsjećam ih da ne zaborave tražiti reviziju Vatikanskih ugovora i izbacivanje vjeronauka iz škola. E, da, neka ne zaborave, kada sve prođe, a oni iziđu iz mišjih rupa, također ulagati veliki trud kako bi istospolni parovi mogli posvajati djecu. Nadam se da će ih zapasti jedno od novorođenčadi koje su navijačke skupine, ti “fašisti”, spašavali iz bolnica dok je Zagrebom harao potres a rodilje se smrzavale u tankim ogrtačima na minusu. A njih nigdje, samo “huligani”, “ustaše” i “katotalibani”…

Ako itko zna što su izvanredne situacije, onda je to ratni ministar dr. Andrija Hebrang koji je prošli tjedan izjavio: “Zaustavimo bacanje milijarda kuna na udruge i ubacimo ih u gospodarstvo.”

Slažem se, svi želimo (!) podnijeti teret krize, pa neka izvole i ovi ratnici ljudske pravde, zapravo ideološke kolonizacije Hrvatske, uz dodatak Hebrangu, nisu sve nevladine udruge iste.

Nadalje, takve mjere uskraćivanja novca koji je već, ili će biti uskoro, uskraćen vjerojatno i liječnicima koji upravo padaju s nogu, ne treba smatrati osvetom ili kažnjavanjem nevladinih udruga, već zakonski i razumno utemeljenom mjerom: Kako svima, tako i njima!

Uz huk s tribina nogometnih stadiona, kada sve prođe: Gdje ste bili kad je grmilo, kad je sijevalo!!!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Marko Ljubić: Gdje su nestali Bosanac, Veljača, Drago da oprostite Pilsel, Zoran Pusić i ostali junaci našeg doba?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Jedino je brexit bio dosadniji od korone

Objavljeno

na

Objavio

Lud i nezaboravan ožujak prešao je u travanj, zajedno s koronom. Vjerojatno vam se već bljuje od silnih napisa o pošasti, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Jedino je brexit bio dosadniji. U SAD-u se nakon ležernoga uvoda sve pretvorilo u neviđenu katastrofu, a zabilježena je povećana prodaja oružja, valjda pucaju u covide, premda su ovi mali, nezaštićeni i nevidljivi. U Hrvatskom zagorju navodno su se dosjetili kako ih učiniti vidljivim i uništiti: ako se covid dokotrlja do klijeti, jedan muž ga pošprica modrom galicom i covid vidno poplavi, a drugi ga muž odmah opali lopatom. Ne daju se zagorski muži u svom vinogradu.

O zagrebačkom se potresu puno manje piše i govori, kao da još zanima samo one koji su ostali bez stana i kuće. Zagrepčanima su se istanjili živci, čim netko jače zalupi vratima, vrati im se jutro 22. ožujka. Jedan moj poznanik nije znao da se prosvjeduje lupanjem po loncima, pa je, misleći da je potres, gol istrčao ih kuće, ravno u ruke policiji. Inače su na stolu dvije strategije: jedna veli da treba brzo pokrpati i zagipsati, druga da treba polako, uz sudjelovanje arhitektonskih (i restauratorskih) mozgova i ojačanja doličnih za doček novoga potresa dvije tisuće sto i šezdesete. Tko živ, tko zdrav.

Javili su se i oni kojima je potresna „Moja domovina“ probudila neugodne uspomene na gubitak njihove domovine, kao stanoviti mutni novinar čije budalaštine ne pratim, ali se uvijek nađe ljudi koji me na takve tekstove upozore. Pročitao sam i jedan naslov u dnevnim novinama, u kojemu se pita što bi bilo da u ovoj situaciji nemamo HDZ i SDP nego, recimo, Živi zid, kao da su HDZ i SDP upravo zajedno na vlasti u velikoj koaliciji i skupa se, rame uz rame, bore protiv covida. HDZ jest u koaliciji, ali ne s SDP-om, a zna se s kim jest, žalibože.

Jedina je (sada) dobra koalicija vlasti s HRT-om koji se hvali da je (HTV) najgledaniji, a kako ne bi bio u ovom stanju nacije kada se sve informacije i upute šalju prije svega preko programa nacionalne televizije, što je prirodno, pa se i konferencije za sredstva priopćavanja plasiraju preko četvrtog programa, ne znam zašto ne preko prvog kada je bilo rečeno da ima mjesta u Hrvatskoj nepokrivenih četvrtim, mislim da je netko spomenu Skradin, a bit će da ima još skradina. Također i škola za život na daljinu ide djelomično (za neke uzraste) preko nacionalne televizije, treći program, što je dalo krila prosvjetnim djelatnicama posebno, jer nisu ni slutile da će jednoga dana postati televizijske zvijezde.

Oni jadni mali dečki i curice koji su, u kućnom pritvoru, prepušteni učenju na još manjim ekranima, na rubu su depresije, kao i roditelji. Veliki će tjedan provesti u ponavljanju gradiva, odlučeno je, a onda opet slijedi tabletska i slična tortura, u zatvorenom, idiličnom obiteljskom okružju, gdje ima i sve više kućnih zlostavljanja u stisnutom prostoru, a tek u noći se odrasli opuštaju uz vrlo dobru televizijsku seriju „Zašto žene ubijaju muškarce“, djelo autora koji je zaslužan i za „Očajne kućanice“. I još nešto zašto je HTV najgledaniji: sav se vjerski život preselio na nacionalnu televiziju jer u crkvama nema okupljanja. Pa ne će valjda uskrsne i ine crkvene svečanosti prenositi komercijalne televizije koje su se uvalile u Hrvatsku s nepoznatim (javnosti) ali očito nekršćanskim vlasnicima.

Za istinu rijet, ima HTV svijetlih točaka i u zabavnom programu, a mislim na odličnu “A stranu“ pred kojom bi se u svakom smislu (od scenografije nadalje) Eurosong sa svojim nemuštim pjesmuljcima i kičem mogao sakriti u rupu. Povratak hrvatskoj lakoj glazbi koja se teško zaboravlja, uz duhovite goste i voditelje (Duško Ćurlić), sjajne pjevače.

Povijesne presice

Pri spomenu svakodnevnih konferencija za medije, u točno zakazano vrijeme, prisjetio sam se – a kako i ne bih – konferencija iliti presica u proljeće 1991. koje sam nekoliko mjeseci vodio iz dvorane Županijskoga doma Hrvatskoga sabora, s početkom u 12 sati. Nerado se toga sjećam. Isprva HTV nije prenosio, tek pod pritiskom je poslao kamere, vjerovali ili ne, a stanje se u Hrvatskoj, posebno u Podunavlju, pogoršavalo iz dana u dan, bilo je već preko stotinu mrtvih dragovoljaca, policajaca i civila. Dovodio sam svakoga dana drugog ministra, ali i ljude svih struka i zanimanja koji su imali što reći, od književnika do Otta Habsburškog.

Nije mi bilo lako, uopće, em nisam neki orator niti mi ta vrst „estrade“ odgovara, em sam morao dozirati riječi jer je tada još bilo podosta onih koji su mislili da će „prevladati razbor“ ili se pouzdali u oberšefa JNA hrvatskoga roda, em nije bilo interneta ni mobitela, niti sam dobivao sve informacije, a najbolje su dolazile od mojih veza iz kasarne u – Mostaru. Novinara je bilo svakim danom sve više, domaći su bili uzrujani kao i javnost, mrzili su me kao što priliči mrziti donositelja loših vijesti, a onda su se privučeni mirisom krvi sjatili i strani novinari. Kako je to završilo, poznato je barem suvremenicima: kada sam napokon rekao da je rat neizbježan i da će biti strašan, odletio sam.

Druga svakodnevna presica koju svi pamte makar je kraće trajala, bila je ona koju je u vrijeme Oluje vodio general, pjesnik Ivan Tolj, a on je posao odlično obavio obavještavajući svakoga dana o napredovanju trijumfalne Hrvatske vojske. Ponekad je uza nj bio i strateg, admiral Lošo Domazet. Kada sam nedavno razgovarao s Toljem, rekao mi je što nisam znao – da je Tuđmanu za glasnogovornika Oluje predlagao junačnog Slobodana Praljka, ali predsjednik nije pristao, htio je Tolja.

U svezi s pjesnikom generalom još: spomenuti razgovor prije sedam mjeseci ili i više s Ivanom Toljem koji se teško kreće jer je stradao negdje u Bosni i čudom stao na noge nakon što se mislilo da će ostati nepokretnim, taj je razgovor bio ciljan – pisao sam tada scenarij igrano-dokumentarnog filma „Tuđman u Oluji“ i sastajao se s ljudima koji su mu u tih sedam dana bili sugovornici, hrvatski i nehrvatski. Pribavio sam i originalni popis svih ljudi s kojima je komunicirao od jutra do mraka u tih sedam dana kada je sudbina Hrvatske bila na kocki, te kojim su mu redom i u koliko sati dolazili. Tako je nastao vrlo vjerodostojan scenarij filma koji bi publika svakako htjela vidjeti, ali ne će (barem kako sada stoje stvari). Redatelj Jakov Sedlar ni prije korone nije uspio naći u Hrvatskoj ni izvan nje one koji bi poduprli projekt novčano i na druge načine. Hoće li što od toga biti u skorijoj budućnosti, ne znam.

Toliko o povijesnim presicama, a i ove sadašnje su ratne, dobro je da se svakodnevno održavaju jer samo tako javnost može biti u tijeku, informacije se ne zadržavaju u uskom krugu i vjerujem da se njima ne manipulira. Na površini se zadnjih dana pojavila gotovo zaboravljena riječ, naime repatrijacija, znači povratak u patriju. U domovinu. Ako je to početak većega povratka, nije loše. Izraz „repatrijacija“ odnosi(o) se prije svega na ratne zarobljenike koji se vraćaju doma, s iznimkom Hrvata 1945. koji se nisu vratili u zemlju nego pod zemlju.

Svinjarija (1)

Poskupljenje cigareta usred krize obična je svinjarija, nešto manja (ali ipak) poskupljenje alkohola koji se u čistom obliku ne može nabaviti ni za lijek, pa dobro dođe i rakija. O tome što su cigarete značile u Domovinskom ratu i kako su uz hranu dostavljane na prve crte, pisao je prije poskupljenja izvrsni novinar Davor Ivanković zalažući se da cijene ostanu (barem) iste, premda ionako previsoke. Ministar financija nije ga poslušao, cijene su skočile, „trošarina“, je li, a koliko će u tomu profitirati razni duhanski kumovi, može se naslutiti ( i izračunati).K tomu, ne radi ni siva ekonomija na tržnicama i sajmovima, gdje se škija mogla nabaviti i smotati u jeftinije cigarete. (Zato je pojeftinilo gorivo, sada kada se čovjek nema kamo voziti.)

Svinjarija (2)

Stiže tako meni, seljaku iz okolice Zagreba, obavijest da mi a conto posudbe knjiga u 2017., a na podlozi podataka iz dvadeset narodnih županijskih knjižnica pripada neka svota novca. Sada je 2020.,početak travnja. Svinjarija je već i tolika „zakasnina“, a još veća svota koja se nekim čudom tako stisnula, smanjila, da sam dobio znatno (znatno!) manje nego za prethodnu 2016. ili 2015. I svi ostali bolje ili slabije čitani autori. Tako se saga s „prihodima“ autora od javne posudbe knjiga pretvorila u cirkus chroatiensis, kao i mnogo toga u tzv. kulturi, u umjetnostima a poglavito (subjektivno) u književnosti gdje su honorari i kod boljih nakladnika pali kao Italija pred virusom.

Ako više-manje dobar pisac dobije za roman od tri stotine stranica dvadeset tisuća kuna, puna šaka brade, jer to je već iznimno visok honorar. A pisao ga je (roman) možda i dvije godine ili nešto kraće. Kakve to veze ima s cigaretama? Ima. Za svaku od tih stranica ja sam popušio kutiju cigareta, znači za cijeli roman više od sedam tisuća kuna, pa kada se odbije od honorara, ostaje mi oko 13.000 kuna. Koliko je to ako se preračuna u mjesečnu plaću, izračunajte sami. Da dobivaju minimalac, književnici (slobodni) bi bili vrlo sretni.

O isplati za javnu posudbu knjiga izvijestile su i dnevne novine, nešto biranijim rječnikom od mojega. U spomenutom napisu nisam mogao (niste mogli) točno doznati koji su autori među deset najčitanijih i njihov redoslijed. Prije no što ispišem ljestvicu, jedna usputna primjedba: u izvješću se knjige dijele na – knjige i „lektiru“, s tim da se ne zna jesu li „lektire“(recimo Ana Karenjina) knjige ili neki drugi proizvod. No, zaboravimo to. Na kraju rečenoga izvješća ipak se doznaje tko su „ukupno“ najčitaniji pisci, pa eto: Miro Gavran, Hrvoje Hitrec, Marija Jurić Zagorka, Ivan Kušan, Mato Lovrak, Vladimir Nazor, Pavao Pavličić, Sanja Pilić, Sanja Polak i Božidar Prosenjak. Stanje 2017. Od tih deset, četiri su na onom svijetu, a i ja se osjećam loše. Kakvo će biti stanje 2020. doznat ćemo 2023. Tko živ, tko zdrav.

Omanja posljedica potresa

Neke zagonetne kutije nisam otvarao desetljećima, zaboravio sam što skrivaju. U potresu 22. ožujka popadale su s polica, neke ostale stamene, jedna se razletjela i ispali papiri iz daleke prošlosti. Jedan od njih posebno zanimljiv, a zašto – reći ću u poanti. Naime, Krstni list iz matice rođenih i krštenih rimo-katoličke župe sv. Marije u Zlataru. U njemu se potvrđuje da je Tomo kršten 29. rujna tisuću osamsto osamdeset i četvrte, da mu roditelji Janko i Barbara žive u Grančarima. Tomo je moj djed. U mladim se danima preselio u Zagreb. Krstni list je Tomo zatražio u siječnju 1946., tko zna zašto mu je bio potreban. I sada poanta: župa sv. Marije nije se 1946. još bila prilagodila novom poretku i nije tiskala novi „obrazac“, nego koristila stari iz NDH. Snašla se: u gornjem lijevom kutu gdje je velikim slovima pisalo Nezavisna Država Hrvatska, župnik je tintom prekrižio riječ Nezavisna, pa je ostala samo Država Hrvatska. U gornjem desnom kutu ostao je biljeg Katoličke crkve, od dvadeset kuna. Kunu je župnik blago precrtao istom ljubičastom tintom i ispod napisao 20 din, to jest dinara. Je li doista dvadeset dinara vrijedilo koliko i dvadeset kuna, ne znam.

Kuća spomenutoga moga pradjeda Janka još stoji, ako nije srušena u potresu ove godine. Nalazi se na imanju obitelji Gledec u Zlatar Bistrici. Baš kao da je iz one „ne znaš jel hiža il klet“, zemljani pod i prostorija u koju se ulazi kroz vrata tako niska da se moraš sagnuti. Imam negdje fotografiju, ali je očito u nekoj drugoj kutiji.

Sretan Uskrs

Poštovane čitateljice i čitatelji ove rubrike, želim vam sretan Uskrs, ma kako neobičan ove godine bio.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari