Connect with us

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu

Published

on

Uoči nove 2020.

Prošao sunčani Božić, crkve pune, police u dućanima prazne, čim se malo podignu plaće odmah trgovci malo podignu cijene pa ostajemo na istom, u danima oko Nove godine naoko popuštaju mušterijama smišljajući rasprodaje po navodno nižim stopama, tek toliko da ljudi kupuju što im ne treba.

Svima su puna usta konzumerizma, jest odurna pojava kažu i zatim odlaze kupovati sve i svašta. Osobito u nedjelju. Sada se nešto govori da će biti zabranjen rad nedjeljom. Pasioniranim kupcima zvuči zlokobno, ta što će raditi nedjeljom?

Mediji zbrajaju i množe što je po njima (jednom ili dvojici novinara) bilo najbolje u protekloj godini, na televizijskoj, filmskoj, književnoj itd. sceni, zbrajaju a oduzimaju naslove i autore njima nepoćudne, da ih publika slučajno ne bi prepoznala i prigrlila.

Kombinacija subjektivne cenzure i nametanja daje rezultate. Jedino me je privukao popis znamenitih ljudi svih vremena koji su znanjem, umijećem i kreativnošću zadužili Hrvatsku. Zašto među njima nema Zorana Milanovića, ne znam. Pa on je zadužio Hrvatsku za sedamdeset milijardi. Marko Polo samo za Milion.

Zbrajaju se i veliki uspjesi u gospodarstvu, propast divova i uzlet garaža, a da nema turizma sve bi bilo podosta sivo i prepušteno sivoj ekonomiji koja je živjela i u najvećim krizama, i živjet će vječno.

Koliko god se mrštili na gužve i smeće koje donosi turizam, treba ipak priznati da je profitirala hrvatska kultura. I najmanja naselja okrenula su se ne prema budućnosti nego prema prošlosti, otkrila svoju „materijalnu i nematerijalnu baštinu“ zaraslu u šikare nesvjesnosti, svoje utvrde i burgove koje nude umjesto hamburgera, običaje i posebnosti, pastorale potpuno autohtone, kostimografiju i gastronomiju začudnu onima iz svijeta kojima se zgadila i unificirana scenografija suvremene civilizacije pa traže utjehu povijesti.

U prometu smo se u godini na izmaku počeli okretati prema željeznici, držeći da je cestogradnja uglavnom dovršena, a nije, osim autocesta koje su blizu svršetku i Dubrovniku preko Pelješkoga mosta. Nisam gledao sva ta nadmudrivanja u predsjedničkim kampanjama, ali čini mi se da cestovnom političaru Milanoviću nitko nije izvukao – uz druge grijehe iz doba njegove premijerske katastrofe – baš taj nesretni most.

Naime, ako se sjećate, među prvim potezima njegove nikakve Vlade, bila je odluka da nam taj most nije potreban. Ne treba objašnjavati što pelješki ili kineski most znači, i koji bi normalan hrvatski političar zastupao tezu da nije važno teritorijalno povezivanje Hrvatske. Pa što, samo što nije rekao, taj kamenjar na jugu nije toliko značajan da bi se trošio novac, možemo iz Hrvatske u Hrvatsku i s putovnicama preko Neuma. No dobro, čujem (čitam) da će Kolindin stožer do finala biti usmjeren na Milanovićevu premijersku prošlost, pa eto nudim i Pelješki most kao šlag na tortu.

Uopće ne sumnjam da će kandidat SDP-a i pridruženih cirkusanata u zadnjim izjavama biti ispunjen hrvatstvom i hrvatskim zanosom uopće, kao što je bio i u danima prije parlamentarnih izbora koje je izgubio. Ali ljudi kratko pamte, padaju na trikove šibicara, a kako ne bi na retoriku koja godi ušima. Osim toga, Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu. Već su imali u ovom stoljeću tri petoljetke za pamćenje.

Suptilno navijanje za Milanovića podosta je očito. Tri večeri za redom svršetkom prošloga tjedna u Dnevniku HTV prvo ide Zoran a zatim Kolinda, na listićima prvo Milanović a onda Grabar-Kitarović. Valjda po abecednom redu? Ako je i po rezultatima u prvom krugu, opet nije u redu, u drugom se ide od nule.

Što nas čeka, bez obzira na drugi krug, što imamo na meniju na početku nove godine? Ah da, Hrvatska predsjeda. Vidio sam, a i vi, ankete koje govore da većina ljudi ne zna točno komu ili čemu Hrvatska predsjeda, lakše je bilo pratiti u vrijeme rotirajućeg predsjedništva krepane države nakon smrti krvavog Galeba, manje je bilo republika i pokrajina, a sada toliko republika i monarhija da ih je teško i nabrojiti.

Premda po svim statistikama na dnu, Hrvatska se našla na vrhu (što je svojstvo rotacije iliti Tko bi doli, gore ustaje), adventski Zagreb zamijenit će došašće visokih i niskih činovnika koji kroje sudbinu Europe, okupit će se europska elita kao na čuvenom turniru u doba Žigmunda Luksemburškog (tada doduše u Budimu), bit će zarade možda veće od troška, trljat će ruke hoteli, restorani i prostitutke. A Zagrepčani centrumaši panično će tražiti mirnija mjesta u okolici, što i inače već rade u velikom broju, pa sve gledam kako se primjerice u Samobor i okolicu naveliko doseljavaju. Središte Zagreba postat će cjelogodišnja bučna estrada.

Da, bit će riječi i o proširenju Unije. Grdno prevarena Makedonija Nord i Albanija opet su pune nade, BiH nije ni u čistilištu, kao i Kosovo, Srbija svako malo otvori i zatvori poneko poglavlje, sporo ide, ali zato je tu hrvatska elita koja joj drži ljestve. Crna Gora je nekako najbliža ulasku u Obećanu zemljuniju, osim ako ju Srbija i SPC ne povuku za noge.

Istovjetnost srbijanske države i Srpske pravoslavne crkve opet je (uvijek) na djelu, ciljevi isti, ako Crnogorska crkva traži autokefalnost (u Carigradskoj patrijaršiji) znači da Crna Gora ima namjeru zavazda ostati samostalnom a to se ozbiljno kosi sa drugim memorandumom. Ako novi zakon o slobodi vjeroispovijesti oslobađa SPC od zdanja i imanja oduzetih Crnogorskoj crkvi prije stotinu godina, onda je to akt protiv srpstva uopšte i protiv besmrtne zamisli o izbijanju Srbije na Jadransko more, to jest na hrvatsku baštinu u Boki.

Pa dok tako izbijaju nemiri unutar pravoslavlja, kako tek Srbija gladnim očima gleda prema katolicima koji i dalje nisu svjesni da inzistiranjem na katoličanstvu vrijeđaju istinu o jednom i jedinom narodu, srpskom naravno, koji je na žalost razdijeljen jedino i samo vjerom, u zapadnim srpskim pokrajinama latinskom herezom.

Stanoviti Miša Vacić, novi Šešelj (premda je stari još živ i čini se zdrav usprkos haaškim dijagnozama) netom je čestitao Božić „svim pripadnicima latinske jereze“, iz Hrvatske nitko nije reagirao, iz Vojvodine rekao je svoje odvažni Tomislav Žigmanov, iz Beograda cinična službena šutnja, tek poneki medijski glasić.

A djelovanje SPC-a u Hrvatskoj isto je kao i u Crnoj Gori, tek malo prigušeno da se Vlasi ne dosjete, vrlo otvoreno kada po Hrvatskoj lunja Irinej i izravno nabraja dijelove Hrvatske koji su srpski (Dalmacija, Lika, Banovina, Slavonija). „Hrvatska“ SPC i na svoj će Božić u drugom krugu zazivati mir i razumijevanje jer još nema signal da bude grublja prema hereticima, ali će SNV to jest SDSS kao i uvijek iskoristiti priliku za politički „domjenak“ da hrvatskoj publici pokaže snagu i prikaže tko joj je (većinski) partner.

SPC i hrvatska politička elita zaziru, naravno, od Hrvatske pravoslavne crkve o kojoj se sve češće govori a nastaje na pougljenjenim ostatcima tijela patrijarha Germogena kojega su komunisti spalili u peći radionice na zagrebačkom kolodvoru.

Sa svim rečenim u svezi, svakako treba pogledati dokumentarni film Nenada Piskača „Neoproštena pobjeda“. Poznat kao književnik i scenarist, Piskač se otkriva i kao nadareni redatelj kojemu bi mnogi stariji profesionalci mogli pozavidjeti.

Božić

U vrlo dobrom ritmu, nimalo dosadno ni razvučeno, pred gledateljem se odvijaju usporedni kadrovi iz devedesete i današnjih dana, retorika tadanja i sadanja koja se u stvari ni po čemu ne razlikuje osim po činjenici da se u međuvremenu zbilo što se zbilo, rat dotično, Hrvatska pobijedila i to je neoprostivo. Oslobođena područja Hrvatske (u Bljesku i Oluji) rečena retorika naziva okupiranim, što znači da ih treba kad-tad osloboditi.

Budući da je takva pustolovina barem u ovom trenutku iluzija, Hrvatsku prije svega treba oslabiti („destabilizirati“), potencirati njezin „ustaški karakter“ i slično, a posebno širiti i učvršćivati „srpski kulturni prostor“. Da, sve navedeno u navodnicima prepisano je iz II. memoranduma o kojemu Hrvati ne znaju gotovo ništa, kao što svojedobno nisu znali ništa o I. memorandumu, dok nije ušao u fazu krvave realizacije.

Piskač zato vrlo pregledno, grafički čitko, u filmu „Neoproštena pobjeda“ navodi sve važne točke novoga memoranduma, a one nisu drugo do stari imperijalistički program širenja Srbije na zapad. Ništa u filmu nije izmišljeno, slike i govori od vremena Raškovića do ovodobnih srpskih prvaka govore za sebe. A da se „srpski kulturni prostor“ u našim danima širi na (hrvatski) zapad, ne treba uopće dokazivati, uz pomoć hrvatskih medija (pogledajte samo sintezu naj-kazališnih zbivanja u interpretaciji Snježane Pavić, koja se nakon neuspješne proročice smrti Tuđmanove Hrvatske okrenula prema kulturi).

Saznajemo isto tako da Hrvatska uvozi radnu snagu u velikim količinama, a u toj je snazi i dvadesetak „kulturnjaka“ (tako piše). Odakle su i kakvi ti „kulturnjaci“, nema podataka, ali eto prilike za istraživačko novinarstvo.

Istodobno, Srbija je upravo izašla sa svojom strategijom iz koje se bez sumnje iščitava nova militarizacija te zemlje koja je od balkanskih ratova preko Prvoga svjetskog rata pa do ratova devedesetih prošloga stoljeća glavni čimbenik nereda i kaosa na Balkanu. U strategiji je i očuvanje i zaštita srpskoga naroda gdje god on živio. Te zaštite i načina na koji se provodi nagledali smo se i iskusili, a sve govori da se povijest ponavlja i ponavljat će se u beskraj ako Srbija ne bude jednom zauvijek pacificirana.

S tim završavam ovu rubriku i godinu. Svim Hrvaticama i Hrvatima u Hrvatskoj, Herceg Bosni i iseljeništvu želim sretnu i uspješnu novu godinu.

Hrvoje Hitrec / HKV

Glasnović: Što je počelo ovih dana u Crnoj Gori mora se nastaviti u svim bivšim državama

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari