Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu

Objavljeno

na

Uoči nove 2020.

Prošao sunčani Božić, crkve pune, police u dućanima prazne, čim se malo podignu plaće odmah trgovci malo podignu cijene pa ostajemo na istom, u danima oko Nove godine naoko popuštaju mušterijama smišljajući rasprodaje po navodno nižim stopama, tek toliko da ljudi kupuju što im ne treba.

Svima su puna usta konzumerizma, jest odurna pojava kažu i zatim odlaze kupovati sve i svašta. Osobito u nedjelju. Sada se nešto govori da će biti zabranjen rad nedjeljom. Pasioniranim kupcima zvuči zlokobno, ta što će raditi nedjeljom?

Mediji zbrajaju i množe što je po njima (jednom ili dvojici novinara) bilo najbolje u protekloj godini, na televizijskoj, filmskoj, književnoj itd. sceni, zbrajaju a oduzimaju naslove i autore njima nepoćudne, da ih publika slučajno ne bi prepoznala i prigrlila.

Kombinacija subjektivne cenzure i nametanja daje rezultate. Jedino me je privukao popis znamenitih ljudi svih vremena koji su znanjem, umijećem i kreativnošću zadužili Hrvatsku. Zašto među njima nema Zorana Milanovića, ne znam. Pa on je zadužio Hrvatsku za sedamdeset milijardi. Marko Polo samo za Milion.

Zbrajaju se i veliki uspjesi u gospodarstvu, propast divova i uzlet garaža, a da nema turizma sve bi bilo podosta sivo i prepušteno sivoj ekonomiji koja je živjela i u najvećim krizama, i živjet će vječno.

Koliko god se mrštili na gužve i smeće koje donosi turizam, treba ipak priznati da je profitirala hrvatska kultura. I najmanja naselja okrenula su se ne prema budućnosti nego prema prošlosti, otkrila svoju „materijalnu i nematerijalnu baštinu“ zaraslu u šikare nesvjesnosti, svoje utvrde i burgove koje nude umjesto hamburgera, običaje i posebnosti, pastorale potpuno autohtone, kostimografiju i gastronomiju začudnu onima iz svijeta kojima se zgadila i unificirana scenografija suvremene civilizacije pa traže utjehu povijesti.

U prometu smo se u godini na izmaku počeli okretati prema željeznici, držeći da je cestogradnja uglavnom dovršena, a nije, osim autocesta koje su blizu svršetku i Dubrovniku preko Pelješkoga mosta. Nisam gledao sva ta nadmudrivanja u predsjedničkim kampanjama, ali čini mi se da cestovnom političaru Milanoviću nitko nije izvukao – uz druge grijehe iz doba njegove premijerske katastrofe – baš taj nesretni most.

Naime, ako se sjećate, među prvim potezima njegove nikakve Vlade, bila je odluka da nam taj most nije potreban. Ne treba objašnjavati što pelješki ili kineski most znači, i koji bi normalan hrvatski političar zastupao tezu da nije važno teritorijalno povezivanje Hrvatske. Pa što, samo što nije rekao, taj kamenjar na jugu nije toliko značajan da bi se trošio novac, možemo iz Hrvatske u Hrvatsku i s putovnicama preko Neuma. No dobro, čujem (čitam) da će Kolindin stožer do finala biti usmjeren na Milanovićevu premijersku prošlost, pa eto nudim i Pelješki most kao šlag na tortu.

Uopće ne sumnjam da će kandidat SDP-a i pridruženih cirkusanata u zadnjim izjavama biti ispunjen hrvatstvom i hrvatskim zanosom uopće, kao što je bio i u danima prije parlamentarnih izbora koje je izgubio. Ali ljudi kratko pamte, padaju na trikove šibicara, a kako ne bi na retoriku koja godi ušima. Osim toga, Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu. Već su imali u ovom stoljeću tri petoljetke za pamćenje.

Suptilno navijanje za Milanovića podosta je očito. Tri večeri za redom svršetkom prošloga tjedna u Dnevniku HTV prvo ide Zoran a zatim Kolinda, na listićima prvo Milanović a onda Grabar-Kitarović. Valjda po abecednom redu? Ako je i po rezultatima u prvom krugu, opet nije u redu, u drugom se ide od nule.

Što nas čeka, bez obzira na drugi krug, što imamo na meniju na početku nove godine? Ah da, Hrvatska predsjeda. Vidio sam, a i vi, ankete koje govore da većina ljudi ne zna točno komu ili čemu Hrvatska predsjeda, lakše je bilo pratiti u vrijeme rotirajućeg predsjedništva krepane države nakon smrti krvavog Galeba, manje je bilo republika i pokrajina, a sada toliko republika i monarhija da ih je teško i nabrojiti.

Premda po svim statistikama na dnu, Hrvatska se našla na vrhu (što je svojstvo rotacije iliti Tko bi doli, gore ustaje), adventski Zagreb zamijenit će došašće visokih i niskih činovnika koji kroje sudbinu Europe, okupit će se europska elita kao na čuvenom turniru u doba Žigmunda Luksemburškog (tada doduše u Budimu), bit će zarade možda veće od troška, trljat će ruke hoteli, restorani i prostitutke. A Zagrepčani centrumaši panično će tražiti mirnija mjesta u okolici, što i inače već rade u velikom broju, pa sve gledam kako se primjerice u Samobor i okolicu naveliko doseljavaju. Središte Zagreba postat će cjelogodišnja bučna estrada.

Da, bit će riječi i o proširenju Unije. Grdno prevarena Makedonija Nord i Albanija opet su pune nade, BiH nije ni u čistilištu, kao i Kosovo, Srbija svako malo otvori i zatvori poneko poglavlje, sporo ide, ali zato je tu hrvatska elita koja joj drži ljestve. Crna Gora je nekako najbliža ulasku u Obećanu zemljuniju, osim ako ju Srbija i SPC ne povuku za noge.

Istovjetnost srbijanske države i Srpske pravoslavne crkve opet je (uvijek) na djelu, ciljevi isti, ako Crnogorska crkva traži autokefalnost (u Carigradskoj patrijaršiji) znači da Crna Gora ima namjeru zavazda ostati samostalnom a to se ozbiljno kosi sa drugim memorandumom. Ako novi zakon o slobodi vjeroispovijesti oslobađa SPC od zdanja i imanja oduzetih Crnogorskoj crkvi prije stotinu godina, onda je to akt protiv srpstva uopšte i protiv besmrtne zamisli o izbijanju Srbije na Jadransko more, to jest na hrvatsku baštinu u Boki.

Pa dok tako izbijaju nemiri unutar pravoslavlja, kako tek Srbija gladnim očima gleda prema katolicima koji i dalje nisu svjesni da inzistiranjem na katoličanstvu vrijeđaju istinu o jednom i jedinom narodu, srpskom naravno, koji je na žalost razdijeljen jedino i samo vjerom, u zapadnim srpskim pokrajinama latinskom herezom.

Stanoviti Miša Vacić, novi Šešelj (premda je stari još živ i čini se zdrav usprkos haaškim dijagnozama) netom je čestitao Božić „svim pripadnicima latinske jereze“, iz Hrvatske nitko nije reagirao, iz Vojvodine rekao je svoje odvažni Tomislav Žigmanov, iz Beograda cinična službena šutnja, tek poneki medijski glasić.

A djelovanje SPC-a u Hrvatskoj isto je kao i u Crnoj Gori, tek malo prigušeno da se Vlasi ne dosjete, vrlo otvoreno kada po Hrvatskoj lunja Irinej i izravno nabraja dijelove Hrvatske koji su srpski (Dalmacija, Lika, Banovina, Slavonija). „Hrvatska“ SPC i na svoj će Božić u drugom krugu zazivati mir i razumijevanje jer još nema signal da bude grublja prema hereticima, ali će SNV to jest SDSS kao i uvijek iskoristiti priliku za politički „domjenak“ da hrvatskoj publici pokaže snagu i prikaže tko joj je (većinski) partner.

SPC i hrvatska politička elita zaziru, naravno, od Hrvatske pravoslavne crkve o kojoj se sve češće govori a nastaje na pougljenjenim ostatcima tijela patrijarha Germogena kojega su komunisti spalili u peći radionice na zagrebačkom kolodvoru.

Sa svim rečenim u svezi, svakako treba pogledati dokumentarni film Nenada Piskača „Neoproštena pobjeda“. Poznat kao književnik i scenarist, Piskač se otkriva i kao nadareni redatelj kojemu bi mnogi stariji profesionalci mogli pozavidjeti.

Božić

U vrlo dobrom ritmu, nimalo dosadno ni razvučeno, pred gledateljem se odvijaju usporedni kadrovi iz devedesete i današnjih dana, retorika tadanja i sadanja koja se u stvari ni po čemu ne razlikuje osim po činjenici da se u međuvremenu zbilo što se zbilo, rat dotično, Hrvatska pobijedila i to je neoprostivo. Oslobođena područja Hrvatske (u Bljesku i Oluji) rečena retorika naziva okupiranim, što znači da ih treba kad-tad osloboditi.

Budući da je takva pustolovina barem u ovom trenutku iluzija, Hrvatsku prije svega treba oslabiti („destabilizirati“), potencirati njezin „ustaški karakter“ i slično, a posebno širiti i učvršćivati „srpski kulturni prostor“. Da, sve navedeno u navodnicima prepisano je iz II. memoranduma o kojemu Hrvati ne znaju gotovo ništa, kao što svojedobno nisu znali ništa o I. memorandumu, dok nije ušao u fazu krvave realizacije.

Piskač zato vrlo pregledno, grafički čitko, u filmu „Neoproštena pobjeda“ navodi sve važne točke novoga memoranduma, a one nisu drugo do stari imperijalistički program širenja Srbije na zapad. Ništa u filmu nije izmišljeno, slike i govori od vremena Raškovića do ovodobnih srpskih prvaka govore za sebe. A da se „srpski kulturni prostor“ u našim danima širi na (hrvatski) zapad, ne treba uopće dokazivati, uz pomoć hrvatskih medija (pogledajte samo sintezu naj-kazališnih zbivanja u interpretaciji Snježane Pavić, koja se nakon neuspješne proročice smrti Tuđmanove Hrvatske okrenula prema kulturi).

Saznajemo isto tako da Hrvatska uvozi radnu snagu u velikim količinama, a u toj je snazi i dvadesetak „kulturnjaka“ (tako piše). Odakle su i kakvi ti „kulturnjaci“, nema podataka, ali eto prilike za istraživačko novinarstvo.

Istodobno, Srbija je upravo izašla sa svojom strategijom iz koje se bez sumnje iščitava nova militarizacija te zemlje koja je od balkanskih ratova preko Prvoga svjetskog rata pa do ratova devedesetih prošloga stoljeća glavni čimbenik nereda i kaosa na Balkanu. U strategiji je i očuvanje i zaštita srpskoga naroda gdje god on živio. Te zaštite i načina na koji se provodi nagledali smo se i iskusili, a sve govori da se povijest ponavlja i ponavljat će se u beskraj ako Srbija ne bude jednom zauvijek pacificirana.

S tim završavam ovu rubriku i godinu. Svim Hrvaticama i Hrvatima u Hrvatskoj, Herceg Bosni i iseljeništvu želim sretnu i uspješnu novu godinu.

Hrvoje Hitrec / HKV

Glasnović: Što je počelo ovih dana u Crnoj Gori mora se nastaviti u svim bivšim državama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ki bi, da bi – u našoj Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Moto:

Prenimo se braćo mila, Hrvatska nas vila zove,

Neka bude svakom svoje, Hrvatska Hrvatom!

August Harambašić

(1861-1911)

 Iskon i opstanak

Ova hrvatska narodnosna crtica temelji se na nizu Svevišnjih, bioloških i povijesnih natuknica tvoreći sažetu priču o Hrvatima i njihovom jučer, danas, sutra, i to od praskozorja naših rodoslovlja do svog najsjajnijeg bivstva nastalog primitkom 1992. u Ujedinjene narode, potvrđenog 1995. Olujom i 2009. pridruživanjem u NATO te 2013. ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju i 2020. njenim predsjedanjem.

Hrvati su do svojih domovinskih prostora na zapadnoj strani od istočne granice Zapadne Europe tekli i dotekli, kroz više tisućljetno razdoblje prije Krista i kroz šeststoljetno doba nakon pojave Krista, krećući se u prostorima od Kanaana dotičući Egipat na jugu i Ind na istoku te prolazeći s obje strane Kavkaza, Kurdistanom i Perzijom, pa preko Zakavkazja i Karpata  alpsko-srednjoeuropsko-mediteranskim područjem. Istovremeno su bilježili i učvršćivali tragove svoga višestoljetnoga puta i danas znanim postojbinama u širim prostorima Tanaisa i Krakova, kao i važnim međuetnijskim stapanjima od huritskih, hauravatiških, ukrajinskih, sarmatskih, antskih i inih do najvažnijih ilirskih i vlaških korjenika čiji se opstoj na ruševinama Rimskog carstva našao na vjetrometini mogućeg velikog europskog sukoba između Franaka i Bizanta. Dolazak malobrojnog, ali dobro organiziranog konjaničkog naroda s poznavanjem sedla, stremena i uzda, među milijunski autohtoni puk koji je u prostor pristizao kroz više od dvadeset tisuća godina – donekle je stabilizirao uzburkano područje i time pomogao da zasja prvotna iskra etnogeneze tog svekolikoga stanovništva u hrvatski narod, kojem etimologiju imena Hrvat prema nekim novijim spoznajama stavlja se u kontekst postojanja neke vrste vladajuće kaste u nekolicini euroazijskih plemena i etnija – nazivane Hrvati. Tome nije usuprot niti spoznaja o iskonu imena Hrvat, kao onih ljudi koji u pradavnim dobima posjedovahu zemlju.

Zanimljivo je i saznanje da su Hrvati odvajkada bili dobri bojovnici koji su se u ratovima uvijek znali neprijatelju odhrvati i izvojevati pobjedu u ratu, pa tako i iznjedriti ime hrvatsko svome rodu i porodu. Otuda Hrvatima najvjerojatnije niče – ime, jezik i životna snaga, a od autohtonog starosjedilačkog stanovništva pak izvire – genetička slika s najbrojnijom haploskupinom Eu7, koja je u postotku veća nego u bilo kojega svjetskoga naroda te je stoga i nazvana hrvatskom (I. Jurić 2005.). Poslije Aachenskog mira 812. hrvatske su zemlje potpale pod franačku, dakle, zapadnoeuropsku zonu interesa i u njoj su i ostale, a ta se istina i izričaj imena hrvatskog jasno nazire već i kroz povijesne zapise o knezu Trpimiru 852., o knezu Branimiru 879., o kralju Tomislavu 925. i nizu kraljeva iz vladarske dinastije Trpimirovića s najslavnijim među njima Petrom Krešimirom IV., koji je vladao od 1058. do 1074. sve do kralja Zvonimira 1100., što 1408. proizlazi i iz dokumenta ”Dalmatie, Croatiae et totius Sclauoniae regnorum bani” (B. Ručević 2020. 37.)  kao i kroz svekoliko kulturno bivstvo Hrvata do danas.

Pritisnuti povijesnim lažima koje promicahu mnoge sile za vremena Hrvati su svoj opstoj obranili na sve moguće načine, i to prekrasnim ča, kaj, što jezikom, kulturom i oružjem. No, što učiniti kada se takva neshvatljiva negativna sila iznjedri u vlastitom narodu? Možda najbolje poslušati riječi: ”Zaborav vlastitih korijena i vlastite povijesti na početku je svakog ljudskog otuđenja!“ (Kardinal Josip Bozanić, Homilija na Božić 25. prosinca 2009.) Genetička otkrića potvrdila su autohtonost Hrvata te i to da naša prošlost na današnjim domovinskim prostorima seže sve do paleolitika. Narod ne ostaje niti opstaje temeljem genetičkog podrijetla jer je etnogeneza političke naravi, kao što je i očuvanje rezultata etnogeneze obveza vlasti za domoljubno i državotvorno vođenje politike.

Konfucije i odnarođena vlast

Kinez Konfucije je temu odnarođene vlasti objasnio u deset načela, koja ‘Vjesnik’ bilježi još 11. ožujka 2005., i to:

Prvo načelo: Kvari mladež, otuđuj je vjeri, probudi u njoj zanimanje za spolna pitanja, dopusti da postane površnom, razori njen mladenački polet. Drugo načelo: ”Postigni nadzor nad svim sredstvima propagande.” Treće načelo: ”Oduzmi narodu zanimanje za njegovu državu usmjeravanjem pozornosti na sport, seks, igre i druge niskosti.” Četvrto načelo: ”Razdvoji narod u neprijateljske skupine, razvuci skandale na dugo i široko. Peto načelo: ”Uništi povjerenje naroda u njegovo prirodno vodstvo izlažući ga nepovjerenju, pogrdama i neopravdanim prigovaranjima.” Šesto načelo: ”Govori neprestano o demokraciji i pravdi, vlast drži nemilosrdno i čvrsto, koliko je moguće.” Sedmo načelo: ”Ohrabri vladu da pretjeruje u postupcima i uništi time povjerenje u nju, diži neprestano cijene i unapređuj opće nezadovoljstvo.” Osmo načelo: ”Izazivaj nepotrebne štrajkove u proizvodnji prijeko potrebnoj za život.” Deveto načelo: ”Raspiruj nemir u javnosti te istodobno zahtijevaj popustljivost i blag postupak vlade protiv takvih nemira.” Deseto načelo: ”Prouzroči svim sredstvima slom svih moralnih vrlina, počevši od poštenja, umjetnosti i povjerenja u zadanu riječ.”

Kako se ono nakon obično istinitih priča na filmu kaže, pa tako i ovdje: ”Konfucijeva dva i pol tisućljeća stara načela ne odnose se na nikoga u nas, sličnost je samo slučajna?!” A Kinezove riječi treba ponavljati da ih ne zaboravimo!

Hrvatska raspolučenost u predizborju

Takva razdrobljenost uobličena u matematički razlomak danas je paradigma ”homo politicusa” u Hrvata na političkoj desnici raspršena u više desetaka stranaka i strančica i sve one lebde u brojniku spomenutog razlomka – dok se u nazivniku niti ne nazire program oko kojeg bi se te stranke i strančice okupile, a kamoli prijedlozi o dva ili tri stožerna centra (HDZ, MOST, DOMOVINSKI POKRET) koji bi morali moći pronaći zajednički nazivnik kroz srodni državotvorni program te bi se tada lako mogli zbrojiti u pobjedničku snagu za sljedeće izbore. Iz takvih homo politicusa izvršimo mijenu u homo sapiense što u stvari jesmo i pred kojima su otvorena i Božja svemirska vrata kroz koja su neki već prošli. To je jednostavno učiniti samo treba htjeti i odgovoriti si na pitanje: ”Ča barjak ne viješ, jer to je barjak pravi – crven, bijeli, plavi?” A zastave neka se vijore i pjesme neka se ore od Dana državnosti 30. svibnja 2020. do Dana pobjede 5. kolovoza 2020. Tada ćemo vjerujem zasigurno već znati da u Hrvatskom saboru opet sjedi toliko potrebna prohrvatska većina?!

Sapienti sat!

Božidar Ručević

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari