Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu

Objavljeno

na

Uoči nove 2020.

Prošao sunčani Božić, crkve pune, police u dućanima prazne, čim se malo podignu plaće odmah trgovci malo podignu cijene pa ostajemo na istom, u danima oko Nove godine naoko popuštaju mušterijama smišljajući rasprodaje po navodno nižim stopama, tek toliko da ljudi kupuju što im ne treba.

Svima su puna usta konzumerizma, jest odurna pojava kažu i zatim odlaze kupovati sve i svašta. Osobito u nedjelju. Sada se nešto govori da će biti zabranjen rad nedjeljom. Pasioniranim kupcima zvuči zlokobno, ta što će raditi nedjeljom?

Mediji zbrajaju i množe što je po njima (jednom ili dvojici novinara) bilo najbolje u protekloj godini, na televizijskoj, filmskoj, književnoj itd. sceni, zbrajaju a oduzimaju naslove i autore njima nepoćudne, da ih publika slučajno ne bi prepoznala i prigrlila.

Kombinacija subjektivne cenzure i nametanja daje rezultate. Jedino me je privukao popis znamenitih ljudi svih vremena koji su znanjem, umijećem i kreativnošću zadužili Hrvatsku. Zašto među njima nema Zorana Milanovića, ne znam. Pa on je zadužio Hrvatsku za sedamdeset milijardi. Marko Polo samo za Milion.

Zbrajaju se i veliki uspjesi u gospodarstvu, propast divova i uzlet garaža, a da nema turizma sve bi bilo podosta sivo i prepušteno sivoj ekonomiji koja je živjela i u najvećim krizama, i živjet će vječno.

Koliko god se mrštili na gužve i smeće koje donosi turizam, treba ipak priznati da je profitirala hrvatska kultura. I najmanja naselja okrenula su se ne prema budućnosti nego prema prošlosti, otkrila svoju „materijalnu i nematerijalnu baštinu“ zaraslu u šikare nesvjesnosti, svoje utvrde i burgove koje nude umjesto hamburgera, običaje i posebnosti, pastorale potpuno autohtone, kostimografiju i gastronomiju začudnu onima iz svijeta kojima se zgadila i unificirana scenografija suvremene civilizacije pa traže utjehu povijesti.

U prometu smo se u godini na izmaku počeli okretati prema željeznici, držeći da je cestogradnja uglavnom dovršena, a nije, osim autocesta koje su blizu svršetku i Dubrovniku preko Pelješkoga mosta. Nisam gledao sva ta nadmudrivanja u predsjedničkim kampanjama, ali čini mi se da cestovnom političaru Milanoviću nitko nije izvukao – uz druge grijehe iz doba njegove premijerske katastrofe – baš taj nesretni most.

Naime, ako se sjećate, među prvim potezima njegove nikakve Vlade, bila je odluka da nam taj most nije potreban. Ne treba objašnjavati što pelješki ili kineski most znači, i koji bi normalan hrvatski političar zastupao tezu da nije važno teritorijalno povezivanje Hrvatske. Pa što, samo što nije rekao, taj kamenjar na jugu nije toliko značajan da bi se trošio novac, možemo iz Hrvatske u Hrvatsku i s putovnicama preko Neuma. No dobro, čujem (čitam) da će Kolindin stožer do finala biti usmjeren na Milanovićevu premijersku prošlost, pa eto nudim i Pelješki most kao šlag na tortu.

Uopće ne sumnjam da će kandidat SDP-a i pridruženih cirkusanata u zadnjim izjavama biti ispunjen hrvatstvom i hrvatskim zanosom uopće, kao što je bio i u danima prije parlamentarnih izbora koje je izgubio. Ali ljudi kratko pamte, padaju na trikove šibicara, a kako ne bi na retoriku koja godi ušima. Osim toga, Hrvati jedva čekaju da krivo izaberu, da bi imali materijala za gunđanje i zabavu. Već su imali u ovom stoljeću tri petoljetke za pamćenje.

Suptilno navijanje za Milanovića podosta je očito. Tri večeri za redom svršetkom prošloga tjedna u Dnevniku HTV prvo ide Zoran a zatim Kolinda, na listićima prvo Milanović a onda Grabar-Kitarović. Valjda po abecednom redu? Ako je i po rezultatima u prvom krugu, opet nije u redu, u drugom se ide od nule.

Što nas čeka, bez obzira na drugi krug, što imamo na meniju na početku nove godine? Ah da, Hrvatska predsjeda. Vidio sam, a i vi, ankete koje govore da većina ljudi ne zna točno komu ili čemu Hrvatska predsjeda, lakše je bilo pratiti u vrijeme rotirajućeg predsjedništva krepane države nakon smrti krvavog Galeba, manje je bilo republika i pokrajina, a sada toliko republika i monarhija da ih je teško i nabrojiti.

Premda po svim statistikama na dnu, Hrvatska se našla na vrhu (što je svojstvo rotacije iliti Tko bi doli, gore ustaje), adventski Zagreb zamijenit će došašće visokih i niskih činovnika koji kroje sudbinu Europe, okupit će se europska elita kao na čuvenom turniru u doba Žigmunda Luksemburškog (tada doduše u Budimu), bit će zarade možda veće od troška, trljat će ruke hoteli, restorani i prostitutke. A Zagrepčani centrumaši panično će tražiti mirnija mjesta u okolici, što i inače već rade u velikom broju, pa sve gledam kako se primjerice u Samobor i okolicu naveliko doseljavaju. Središte Zagreba postat će cjelogodišnja bučna estrada.

Da, bit će riječi i o proširenju Unije. Grdno prevarena Makedonija Nord i Albanija opet su pune nade, BiH nije ni u čistilištu, kao i Kosovo, Srbija svako malo otvori i zatvori poneko poglavlje, sporo ide, ali zato je tu hrvatska elita koja joj drži ljestve. Crna Gora je nekako najbliža ulasku u Obećanu zemljuniju, osim ako ju Srbija i SPC ne povuku za noge.

Istovjetnost srbijanske države i Srpske pravoslavne crkve opet je (uvijek) na djelu, ciljevi isti, ako Crnogorska crkva traži autokefalnost (u Carigradskoj patrijaršiji) znači da Crna Gora ima namjeru zavazda ostati samostalnom a to se ozbiljno kosi sa drugim memorandumom. Ako novi zakon o slobodi vjeroispovijesti oslobađa SPC od zdanja i imanja oduzetih Crnogorskoj crkvi prije stotinu godina, onda je to akt protiv srpstva uopšte i protiv besmrtne zamisli o izbijanju Srbije na Jadransko more, to jest na hrvatsku baštinu u Boki.

Pa dok tako izbijaju nemiri unutar pravoslavlja, kako tek Srbija gladnim očima gleda prema katolicima koji i dalje nisu svjesni da inzistiranjem na katoličanstvu vrijeđaju istinu o jednom i jedinom narodu, srpskom naravno, koji je na žalost razdijeljen jedino i samo vjerom, u zapadnim srpskim pokrajinama latinskom herezom.

Stanoviti Miša Vacić, novi Šešelj (premda je stari još živ i čini se zdrav usprkos haaškim dijagnozama) netom je čestitao Božić „svim pripadnicima latinske jereze“, iz Hrvatske nitko nije reagirao, iz Vojvodine rekao je svoje odvažni Tomislav Žigmanov, iz Beograda cinična službena šutnja, tek poneki medijski glasić.

A djelovanje SPC-a u Hrvatskoj isto je kao i u Crnoj Gori, tek malo prigušeno da se Vlasi ne dosjete, vrlo otvoreno kada po Hrvatskoj lunja Irinej i izravno nabraja dijelove Hrvatske koji su srpski (Dalmacija, Lika, Banovina, Slavonija). „Hrvatska“ SPC i na svoj će Božić u drugom krugu zazivati mir i razumijevanje jer još nema signal da bude grublja prema hereticima, ali će SNV to jest SDSS kao i uvijek iskoristiti priliku za politički „domjenak“ da hrvatskoj publici pokaže snagu i prikaže tko joj je (većinski) partner.

SPC i hrvatska politička elita zaziru, naravno, od Hrvatske pravoslavne crkve o kojoj se sve češće govori a nastaje na pougljenjenim ostatcima tijela patrijarha Germogena kojega su komunisti spalili u peći radionice na zagrebačkom kolodvoru.

Sa svim rečenim u svezi, svakako treba pogledati dokumentarni film Nenada Piskača „Neoproštena pobjeda“. Poznat kao književnik i scenarist, Piskač se otkriva i kao nadareni redatelj kojemu bi mnogi stariji profesionalci mogli pozavidjeti.

Božić

U vrlo dobrom ritmu, nimalo dosadno ni razvučeno, pred gledateljem se odvijaju usporedni kadrovi iz devedesete i današnjih dana, retorika tadanja i sadanja koja se u stvari ni po čemu ne razlikuje osim po činjenici da se u međuvremenu zbilo što se zbilo, rat dotično, Hrvatska pobijedila i to je neoprostivo. Oslobođena područja Hrvatske (u Bljesku i Oluji) rečena retorika naziva okupiranim, što znači da ih treba kad-tad osloboditi.

Budući da je takva pustolovina barem u ovom trenutku iluzija, Hrvatsku prije svega treba oslabiti („destabilizirati“), potencirati njezin „ustaški karakter“ i slično, a posebno širiti i učvršćivati „srpski kulturni prostor“. Da, sve navedeno u navodnicima prepisano je iz II. memoranduma o kojemu Hrvati ne znaju gotovo ništa, kao što svojedobno nisu znali ništa o I. memorandumu, dok nije ušao u fazu krvave realizacije.

Piskač zato vrlo pregledno, grafički čitko, u filmu „Neoproštena pobjeda“ navodi sve važne točke novoga memoranduma, a one nisu drugo do stari imperijalistički program širenja Srbije na zapad. Ništa u filmu nije izmišljeno, slike i govori od vremena Raškovića do ovodobnih srpskih prvaka govore za sebe. A da se „srpski kulturni prostor“ u našim danima širi na (hrvatski) zapad, ne treba uopće dokazivati, uz pomoć hrvatskih medija (pogledajte samo sintezu naj-kazališnih zbivanja u interpretaciji Snježane Pavić, koja se nakon neuspješne proročice smrti Tuđmanove Hrvatske okrenula prema kulturi).

Saznajemo isto tako da Hrvatska uvozi radnu snagu u velikim količinama, a u toj je snazi i dvadesetak „kulturnjaka“ (tako piše). Odakle su i kakvi ti „kulturnjaci“, nema podataka, ali eto prilike za istraživačko novinarstvo.

Istodobno, Srbija je upravo izašla sa svojom strategijom iz koje se bez sumnje iščitava nova militarizacija te zemlje koja je od balkanskih ratova preko Prvoga svjetskog rata pa do ratova devedesetih prošloga stoljeća glavni čimbenik nereda i kaosa na Balkanu. U strategiji je i očuvanje i zaštita srpskoga naroda gdje god on živio. Te zaštite i načina na koji se provodi nagledali smo se i iskusili, a sve govori da se povijest ponavlja i ponavljat će se u beskraj ako Srbija ne bude jednom zauvijek pacificirana.

S tim završavam ovu rubriku i godinu. Svim Hrvaticama i Hrvatima u Hrvatskoj, Herceg Bosni i iseljeništvu želim sretnu i uspješnu novu godinu.

Hrvoje Hitrec / HKV

Glasnović: Što je počelo ovih dana u Crnoj Gori mora se nastaviti u svim bivšim državama

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari