Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Jasenovac je hrana suvremenoga svetosavlja

Objavljeno

na

Podnošljive temperature, sjeverni medvjedi hrle na jug, u Hrvatskoj nepodnošljiva politička i ina situacija, vanjska politika turobna, Istanbulsku konvenciju naknadno potpisao i „Daruvarac“, IDS se čudi ko mlado tele kako se sve to moglo dogoditi s Uljanikom pred njegovim nosom, vjerojatno to ima veze s fašistima i populistima koji su se umiješali u multi-kulti grad i brodogradilište, suverenisti osnovali stranku ili koaliciju u suverenoj hrvatskoj državi valjda držeći da nije, kao što i nije, ljevoruki džekovi naglo propadaju i jedina tema koja im preostaje jest revizija Vatikanskih ugovora u čemu računaju na potporu pape Franje i Irineja, kao i u pitanju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. (Zadnja Franjina poruka u svezi sa Stepincem glasila je otprilike: Idemo step by step.) Stepinčevo je dostojno obilježeno u Krašiću i drugdje, čak je i HTV imao emisiju o bl. Stepincu i bl. Aževiću (čitaj spojeno) prošle nedjelje, uradak umjereno objektivan i instruktivan, sa šarolikim sudionicima. Esther Gitman predstavila svoju knjigu „Alojzije Stepinac, Pillar of human rights“. Zašto Krašić (i Hrvatska u cjelini) bolje ne iskoriste „brend“ koji imaju, nikada mi nije bilo jasno, ali meni je mnogo toga nejasno pa od toga ne pravim pitanje.

Uopće, Crkva u Hrvata izbila je ove veljače na sve moguće načine u prvi plan i zasjenila političare i pjevače lake glazbe. O podmetanjima srbijanske državne crkve koja nije samo pratitelj nego i predvodnik velikosrpskih težnja i prije i sada, hrvatski su prelati dosta dugo i strpljivo šutjeli i bilježili što je sve Irinej izrekao zadnjih godina u bjesomučnoj mržnji prema Hrvatskoj – napisali i (sa zadrškom) objavili ne slučajno u vrijeme prije Stepinčeva, vrlo uljudno i vrlo odlučno kao što narod očekuje od hrvatskih biskupa, a ne dočekuje uvijek. Sada jest. Uljudno, velim, jer Irineja koji je obični, vulgarni promotor četničke ideologije, nazivaju u pismu „Vaša Svetosti“. Nazdravlje. Podsjećaju Njegovu Svetost – koja se trudi, zajedno s trabantima u Hrvatskoj, zabiti klin između Svete stolice i Crkve u Hrvata ne samo u pitanju Stepinca – na vrijeme devedesetih godina i ponašanje SPC-a u agresiji na Hrvatsku započetu istim programom koji u ovo doba ponavlja Irinej („Gdje god žive Srbi, tu je Srbija“), podsjećaju da Irinej jednostavno ne može pa ne može izgovoriti riječ „Hrvatska“ nego ju trančira na sastavne dijelove, podsjećaju na logore u Srbiji, na petnaest tisuća ubijenih Hrvata i još mnogo nestalih, ali i na Kuharića koji je u ime Crkve u Hrvata i u najgorim godinama govorio (i radio) upravo svetački, evanđeoski.

Od „Njegove Svetosti“ se ništa drugo ne može ni očekivati

Irinej je bio vrlo zaprepašten što je pismo HBK objavljeno i odmah nastavio po svome: svi su oni ustaše, neki više neki manje. Od „Njegove Svetosti“ se ništa drugo ne može ni očekivati, to više što je potpuno usklađen sa srbijanskom politikom i intelektualnom „elitom“, kao i plaćenicima u Hrvatskoj koji u medijima, u podmuklijoj formi, govore isto i desetljećima rade na razaranju hrvatske države. A ona, država, jednostavno ne zna kako tomu doskočiti, ili ne će, pa se službeni kolumnisti umjesto na srpske podvale obrušavaju na tzv. desnicu čim njoj pukne film pa glasno progovori o Srbiji i njezinoj filijali u Hrvatskoj. Zato ni pismo HBK niste mogli u cijelosti nigdje pročitati u tiskovinama, niti je izazvala veću pozornost nacionalne televizije.

Kao što o zahtjevima da se napokon raščisti istina o Jasenovcu ne možete saznati ništa pouzdano, osim na nekim portalima. A Jasenovac je hrana suvremenoga svetosavlja i prava „historijska“ podloga svim memorandumima koji dolaze iz Srbije, pa dok se to ne raščisti nikakvoga napretka nema niti može biti. Još jedno pismo koje nije objavljeno u tiskovinama izazvalo je pozornost – pismo profesora emeritusa Matka Marušića (biomedicina) provokatoru Zuroffu, dramaturški sjajno sročeno, također vrlo uljudno, ali pisano sa (ne)suspregnutim prijezirom prema čovjeku koji, vjerojatno ne baš volonterski – njeguje mit o Jasenovcu i pronosi ga svijetom, a ujedno (ni to valjda volonterski) ne priznaje genocid u Srebrenici.

Spominje Marušić Žerjavićeva istraživanja (i Tuđmanova), spominje Igora Vukića i njegova nastojanja da istina ispliva na vidjelo, spominje da je na suđenju nogometašu Šimuniću svjedočio Barry Lituchy, direktor Jasenovac Reserch Institute u SAD, koji je bio široke ruke i zaustavio se na 600.000 žrtava, ali govori i o ilustrativnom podatku koji nismo znali: da je jasenovačkim žrtvama pripisana stotina ljudi ubijenih u Kaštelima od „savezničkih“ bombardiranja. A to je samo jedno od niza pripisivanja. U pismu Matka Marušića Jasenovac se ne negira, kao što ga ne negira ni jedan normalan čovjek, osuđuju se zločini, naravno, ali se traži (i od Zuroffa) da ne laže bez ikakvoga znanstvenog utemeljenja. Između ostaloga tu je i zahtjev da se od Srbije zatraže dokumenti iz Jasenovca odneseni 1991. u Beograd, a koje originalne dokumente Srbijanci ne žele vratiti pa ni kopirati, da „Hrvati ne bi lagali“ (!?) Prava i svjesna hrvatska politika uvrstila bi i zahtjev za povratom tih dokumenata u ispunjavanje uvjeta prilaza Srbije Europskoj uniji.

Vječna hipoteka

Hrvatskoj (hrvatskoj politici i znanosti) ne preostaje, naime, drugo do da podigne taj teški kamen vječne hipoteke i uloži novac (koštalo koliko koštalo) u ozbiljno, stručno istraživanje bez ikakvih političkih balvana koji su sada posuti po svim putovima do istine, kakva god bila, kao što strah od „diranja“ u tu temu treba rastjerati. Jer, znano je, tko god se poželi baviti Jasenovcem izvan utvrđenih staza, biva stavljen na crnu listu, što znanstvenici, povjesničari posebno, vrlo dobro znaju, pa se skanjuju. I sklanjaju. (Kao što sam već napisao.) Bolje je baviti se srednjim vijekom (o tome u nastavku o kurikulu). Slično prolaze i novinari, pa se radije bave fotomontažama političara u nezgodnim pozama, nego nezgodnim temama, jer znaju da javni ili tajni vlasnik njihova lista previše odvažne istraživačke novinare otpušta bez milosti.

Nisam previše optimističan, povijest mi ne daje pravo da budem, ali moram spomenuti neke rečenice iz Izjave katoličkih biskupa i episkopa SPC u Požegi koje daju slabašnu nadu, a ujedno kažu isto što i ja u prethodnom pasusu. Citiram: „Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanjima u vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. o 1995. kako bi se prestalo licitirati brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.“ Točno tako. Usput: na požešku Izjavu imam mnoge primjedbe koje sada ne ću elaborirati, a i u navedenom citatu opažate da se diplomatski izbjegava i pojam Domovinski rat, a nekmoli srpska agresija, no pustimo sada to. To jest, ja ne puštam, ali neka, za tu priliku. Domaćin susreta bio je biskup Škvorčević kojega matica napredne misli svrstava u lijeve biskupe, ali i on je potpisan među hrvatskim biskupima koji su ispljuskali Irineja.

Onaj Terencije, rimski komediograf („ništa ljudsko nije mi strano“) pametno je napisao da ugađanje stvara prijatelje, a istina mržnju. Otud i ta mržnja koja curi iz Srbije i slijeva se u Dunav, otud i mrzovoljni zazor priglupe hrvatske politike koja se boji taknuti srbijanski, srpski i orjunaški mit, otud stavljanje na led i sumnjičavost prema onima koji se ne boje, rijetkim hrvatskim intelektualcima koji nisu prodali savjest pa zato plaćaju cijenu, njih država ne financira (njihove projekte), oni nisu dobrodošli, njima se ne dijele nagrade i medalje kao oznašu Budimiru Lončaru, zaslužnom za embargo na uvoz oružja razoružanoj Hrvatskoj.

Neozbiljno i nestručno

Jasenovac je ušao i u tzv. kurikul, rječnikom ministrice kurikulum, hrvatski uputnik, pisan i inače birokratskim, erazumljivim, neživim (škola za život?) rečenicama o ishodima i zahodima. Jednoga dijela uputnika dohvatili su se nešto školovaniji novinari i našli toliko neškolovanih bedastoća da sam u prvi mah pomislio te se radi o satiri. No ne ću sada o trpanju renesanse u srednji vijek, nego o mjestima koja djeca moraju posjetiti: Jasenovac, Pakrac i Knin, valjda i Vukovar. O Vukovaru nema dvojbe, Pakrac (i Lipik) teško su stradali u srpskoj agresiji i ondje đaci mogu saznati o dr. Šreteru, što će im objašnjavati Pupovac, Knin samo djelomično pripada žrtvoslovnoj tematici (mrcvarenje hrvatskih branitelja u kninskoj tvrđavi), ali se ondje može naučiti o SAO krajini, o oslobađanju Hrvatske, ali i o hrvatskim kraljevima, pa nije loše otići na izlet. Zašto ne i u Škabrnju? Sve je to dobro, za sve postoje povijesni podatci i ništa nije sporno. Sporan je Jasenovac, ne zločini nego njihovi razmjeri. Što će ondje (i tko) djeci govoriti ako istina o Jasenovcu još nije znanstveno utvrđena? To je kao da se satu matematike prilazi bez pouzdanoga dokaza da su dva i dva četiri. Doduše, već sam i napisao da u Hrvatskoj dva i dva nikada nisu četiri, posebno u hrvatskom sudstvu koje bi trebalo prikazati u tragikomediji, ne samo zbog „Daruvarca“.

U sklopu kurikuluma Građanskog odgoja Divjak sve škole šalje u Jasenovac

Cijeli taj školski uputnik u režiji HNS-a i ministrice Divjak djeluje neozbiljno i nestručno, posebno u onim poglavljima koja dohvaćaju bližu povijest, ali i opću povijest od starina, a ako netko iz Eksperimentalne skupine bude predavao učenicima hrvatski jezik, onda je to strašno. „Zadani“ dječji izleti (posjeti) mjestima stradanja ljudi u II. svjetskom ratu više no sve drugo pokazuju ideološke, dotično jugoslavenske korijene kurikulovaca, jer obuhvaćaju samo žrtve jednoga od totalitarnih režima. Gdje će đaci posjetiti žrtve od Bleiburga do Niša, križne puteve, koju postaju na tom putu budući da su kosti duboko zakopane na stradi od tisuću kilometara, posmrtni ostatci njih nekoliko stotina tisuća? Nigdje, ali hoće li barem u udžbenicima biti sve objašnjeno? Naravno da ne. Hoće li djecu voditi na Goli otok, gdje se mogu i okupati? Ma ne će. Odnosno, ako se ovakva politika nastavi u Hrvatskoj pa se do kraja razori sve što je u Domovinskom ratu obranjeno, ako se do kraja iščupaju korijeni iz kojih je stasala moderna hrvatska država i dopusti divljanje onima što zastupaju igrifikaciju demokracije, onda će današnju djecu jednoga dana možda ipak, kada odrastu, voditi na Goli otok.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Vatreni podsjetnik na kršćansku Europu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije Uskrsa 2019.

Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom.

Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi.

Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje.

Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo.

Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru „ulicu“ hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli.

Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih.

Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – „nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada“.

Ivančević je svoj prilog naslovio „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine“, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti „opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine“.

Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ još bila u papirima: „Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine?

Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.“

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći , ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj „svijet“ mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi ? Da liječe savjest? Ma kakva savjest.

Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila.

Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste „pokret“ za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom.

Što znači da ne treba ispuniti „uvjete“, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela „zajednički jezik“- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu?

Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih.

Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke „specifičnosti“ koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana.

I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi.

No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Himna

Stotinu godina nakon“ prisajedinjenja“ (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu.

Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani.

Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske „od Drave do Jadranskoga mora“, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati „od Mure i Drave do Jadranskog mora“, što je bilo prihvaćeno.

No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili „legitimni cilj“.

Očito ne prati rad Postulature i fra JosipovićMiljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. („Narod vam to nikada ne će zaboraviti“, reče Stepinac na suđenju 1946.).

Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim.

U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz „Martirologije“ don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana.

Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju „hrvatskoga pitanja“.

Usput: u Drugom svjetskom ratu „saveznici“ su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio „legitimni cilj“ u Josipovićevoj povjesnici.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Muslimanski genocid i konfesiocid  u hrvatskom selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Tamo u bosanskim brdima Lašvanske doline koja skrivaju zatrpane crkve, kapelice samostane i poneku katedralu, bilo je i hrvatsko katoličko selo Miletiči.

Okruženo sa svih strana nacionalnom i vjerskom bodljikavošću Turaka, Neopredjeljeni, ponekad izjašnjavanih Srba ili Hrvata, Jugoslavena a zatim muslimana, pa onda Muslimana i danas Bošnjaka, izgledalo je kao gnijezdo u nepristupačnom bodljikavom grmlju.

Izmjena naziva ograde koja ga neprestano ograđivala, stiskala i prijetila mu da ga uništi, nikako nije govorila da joj se i sam materijal mijenjao.

Mijenjanje imena ograde sela bilo je samo suncokretovo okretanje maske ispod koje se uvijek nalazio isti prijeteči muslimanski nacionalizam i islamski vjerski radikalizam. Svi putevi do sela vodili su kroz muslimanska, što je putniku uvijek namečalo pitanje, pa otkud i kako se uspjelo smjestiti u takvom okruženju, iz kojeg je kroz cijelu svoju povijest bilo napadano.

Odgovor koji je najbliži istini, koji je zapravo sama istina, a ima svoje izvorište u koljenskom prepričavanju stari mladima, je da su i ta sva sada muslimanska sela bila u prošlosti katolička. I svako ono katoličko selo koje je bilo više na udaru krščanofobni Osmanlija, koje je bilo bliže puteva i prometnica, koje je bilo na ljepšem i plodonosnijem mjestu, bilo je i prva, tada ničim moguče zastičena, meta prisilne islamizacije.

A ona katolička sela u tom krvavom turskom kršćanocidu po osvojenoj i porobljenoj Bosni, koja su bila udaljenija od puteva kojima su prolazile turske age i paše, ostajala u neko vrijeme „prirodno” zaštićena u svojoj katoličkoj vjeri.

No, neki kršćani koji su se našli na udaru turskih kršćanofoba pod prijetnjom prisilne islamizacije, da bi zbjegli taj zločin, bježali su, kao cijela sela, ili određene obitelji ili familije koje to nisu mogle prihvatiti, u dubine nepristupaćnih planina. I po svemu sudeći tako je bilo i sa kršćanima koji su se sklonili u šume i brda u okolini Gluhe Bukovice, u selo Miletiće.

Bila je to, najvjerojatnije jedna velika obitelj, ili šira familija, što potvrđuje jedno te isto prezime, cijelog sela, Pavlovići, u selu Miletiči. Znakovito ime sela koje je sve do svog nestanka bilo meta i žrtva islamskog kršćanofobizma.

Meta svojih nekadašnjih sunarodnjaka i suvjernika koji su prisilno prešli na islam. Brutalan i uvijek nasilan odnos njihovih susjeda muslimana prema njima potvrđuje onu staru izreku u Bosni, „poturica gori od Turčina“.  Ali to potvrđuje da su sva ta muslimanska sela oko Miletića usitinu bila kršćanska, katolička.

Zasigurno su žestoko i nemilosrdno napadani, ubijani, ponižavani i istrijebljivani upravo zbog odanosti katoličkoj vjeri svojih djedova i otčeva. Dakako i zbog toga što su jedini u tom svom gnijezdu, svojoj skrovitosti, ostali vjerni Bogu i katoličkom rodu. 

Nisu ih  stoga mogli gledati, jer u svakom pogledu prema njima progonitelji su osjećali i sram i izdaju onoga u čemu su sami bili, i zbog toga što su duboko u šumi skriveni Pavlovići, ostali vjerni.

Stoljeća se Miletići skrivali i branili,  i uz žrtve odupirali napadima brojniji onih koji su prisilno postali poturice gore od Turčina. Svaki njihov prolazak kroz, sad već  sva poturčena sela, bio je hrabar pothvat, popračen vrijeđanjima, ponižavanjima, te nerijetko i fizičkim napadima. Kao stijene gorčevičke držali su se i ne dali, ali hrabro ponekad  i uzvraćali.

Mile-tići su znali biti i hrabri sokolovi i jastrebovi kada je trebalo svjedočiti i braniti vjeru Svetu i krst časni. Natjeravali su svoje progonitelje i džilate da ih respektiraju, bez obzira na svoj mali brojčani odnos prema daleko brojnijim kršćanofobistima.

Vjerojatno ni na jednom drugom beha dijelu nije bila tako snažna i jaka kršćanofobija kao tu prema katoličkim seljanima u Miletićima. Jednostavno taj preživjeli mali živi kršćanski otok bio je veliki trun u oku muslimana. I nigdje tako dugo nije trajao muslimanski proces etničkog i vjerskog čiščenja beha prostora kao u tom selu prema njegovim seljanima.

Zapravo nikada i nije prestajao sve od okupacije Osmanlija kada je i započet, do tada u svijetu, napose na tim europskim teritorijem, nezabilježen kršćanocid. I trajao sve do tragićne 1993. godine kada u selo upadaju susjedi Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama.

Petsto trideset godina poslije turske okupacije Bosne u brdima Lašvanske doline muslimanska mržnja, islamski kršćanofobizam, cunamijski splavljuje krsćanski otočić Miletići, i zakopava svaki trag ljudskog i  kršćanskog života. Selo je spaljeno, šestorica civila među njima i jedan šesnaestogodišnjak su ubijeni i spaljeni na kućnom pragu.¨

Naime, selo od 15 obitelji u kojem je živjelo svega  62 seljana nije moglo biti nikakva vojna, ili bilo koja druga prijetnja mudžahedinima i Muslimanima koji su ga okruživali.

Uvećer kasno 24. Travnja 1993. godine Alijini zlikovci s mudžahedinima upali su u selo, na isilovski brutalni način ubili 6 civila, ostatak žitelja odveli i konclogor u Gluhu Bukovicu. Selo je ostalo spaljeno, pusto, bez i jedne žive duše.

Kratko iza tog zločina u Gluhu Bukovicu dolazi Alija sa svojim suradnicima zločincima, i čestita ubojicama na obavljenom poslu. Slika se sa mudžahedinima, i izdaje zapovijed daljnjeg progona i ubijanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.

Poslije svakog okupiranog hrvatskog sela i progona njegovih žitelja Alija dolazi u Gluhu Bukovicu i izdaje daljnje zapovijedi, što je znak da je muslimanski zločin nad Hrvatima Lašvanskog kraja Alijin razrađeni plan, kasnije u  potpunosti realiziran, i danas zabetoniran.

Mnoga od tih sela su i danas pusta, a u ona u koja su se pokušali vratiti prognani Hrvati bili su ubijeni. Miletići su selo bez ikakva ljudskog traga, zaraslo u korov i zatrpanih putova, kako ne bi mogli  ni preživjeli  doći i vidjeti svoje ognjište.

I pored ovakve kataklizmičke slike stradanja Hrvata od strane Muslimana i mudžahedina poglavar Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović piše predsjednici Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović, pismo zbog njenih ukazivanja europskoj i svjetskoj javnosti na opasnost koja dolazi iz BiH od strane radikaliziranih i vehabiziranih Muslimana Bošnjaka, koji je svakim danom sve više.

Kako u ratu tako i u miru muslimanski vjerski poglavari se bave politikom. Nema nikakvih pozitivni promjena u Bosni i Hercegovini. A najzaslužniji za radikalizaciju beha Muslimana, uz Aliju Izetbegovića i njegove mudžahedine, je bivši poglavar IZ BiH, na čijem putu je ostao i ovaj aktualni. Treba li se prisječati Kavazevićevih govora beha Muslimanima u Švicarskoj i Europi.

Muslimanski genocid u hrvatskom selu Miletići pokazao je zašto, i s kojim ciljem je ratni zločinac Alija Izetbegović i sagradio konclogor za hrvatski narod upravo ispod spaljenog i sa zemljom sravnjenog prognanih i poubijanih Milatičana.

A sve to počinjenom zločinu daje karakteristike genocida, naravno i konfesiocida,  jer se vidi da je sistematski planiran, ne samo tijekom muslimanske agresije na srednjobosanske Hrvate, već i daleko prije toga.

Znači muslimanska se agresija na hrvatski narod nikako nije mogla spriječiti, i muslimansko hrvatski sukob je dugoročni plan muslimana i Muslimana, razrađen u okvirima Alijinog manifesta “Islamska deklaracija”.

Vinko Đotlo / Kamenjar.com

 

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

 

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari