Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Jasenovac je hrana suvremenoga svetosavlja

Objavljeno

na

Podnošljive temperature, sjeverni medvjedi hrle na jug, u Hrvatskoj nepodnošljiva politička i ina situacija, vanjska politika turobna, Istanbulsku konvenciju naknadno potpisao i „Daruvarac“, IDS se čudi ko mlado tele kako se sve to moglo dogoditi s Uljanikom pred njegovim nosom, vjerojatno to ima veze s fašistima i populistima koji su se umiješali u multi-kulti grad i brodogradilište, suverenisti osnovali stranku ili koaliciju u suverenoj hrvatskoj državi valjda držeći da nije, kao što i nije, ljevoruki džekovi naglo propadaju i jedina tema koja im preostaje jest revizija Vatikanskih ugovora u čemu računaju na potporu pape Franje i Irineja, kao i u pitanju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. (Zadnja Franjina poruka u svezi sa Stepincem glasila je otprilike: Idemo step by step.) Stepinčevo je dostojno obilježeno u Krašiću i drugdje, čak je i HTV imao emisiju o bl. Stepincu i bl. Aževiću (čitaj spojeno) prošle nedjelje, uradak umjereno objektivan i instruktivan, sa šarolikim sudionicima. Esther Gitman predstavila svoju knjigu „Alojzije Stepinac, Pillar of human rights“. Zašto Krašić (i Hrvatska u cjelini) bolje ne iskoriste „brend“ koji imaju, nikada mi nije bilo jasno, ali meni je mnogo toga nejasno pa od toga ne pravim pitanje.

Uopće, Crkva u Hrvata izbila je ove veljače na sve moguće načine u prvi plan i zasjenila političare i pjevače lake glazbe. O podmetanjima srbijanske državne crkve koja nije samo pratitelj nego i predvodnik velikosrpskih težnja i prije i sada, hrvatski su prelati dosta dugo i strpljivo šutjeli i bilježili što je sve Irinej izrekao zadnjih godina u bjesomučnoj mržnji prema Hrvatskoj – napisali i (sa zadrškom) objavili ne slučajno u vrijeme prije Stepinčeva, vrlo uljudno i vrlo odlučno kao što narod očekuje od hrvatskih biskupa, a ne dočekuje uvijek. Sada jest. Uljudno, velim, jer Irineja koji je obični, vulgarni promotor četničke ideologije, nazivaju u pismu „Vaša Svetosti“. Nazdravlje. Podsjećaju Njegovu Svetost – koja se trudi, zajedno s trabantima u Hrvatskoj, zabiti klin između Svete stolice i Crkve u Hrvata ne samo u pitanju Stepinca – na vrijeme devedesetih godina i ponašanje SPC-a u agresiji na Hrvatsku započetu istim programom koji u ovo doba ponavlja Irinej („Gdje god žive Srbi, tu je Srbija“), podsjećaju da Irinej jednostavno ne može pa ne može izgovoriti riječ „Hrvatska“ nego ju trančira na sastavne dijelove, podsjećaju na logore u Srbiji, na petnaest tisuća ubijenih Hrvata i još mnogo nestalih, ali i na Kuharića koji je u ime Crkve u Hrvata i u najgorim godinama govorio (i radio) upravo svetački, evanđeoski.

Od „Njegove Svetosti“ se ništa drugo ne može ni očekivati

Irinej je bio vrlo zaprepašten što je pismo HBK objavljeno i odmah nastavio po svome: svi su oni ustaše, neki više neki manje. Od „Njegove Svetosti“ se ništa drugo ne može ni očekivati, to više što je potpuno usklađen sa srbijanskom politikom i intelektualnom „elitom“, kao i plaćenicima u Hrvatskoj koji u medijima, u podmuklijoj formi, govore isto i desetljećima rade na razaranju hrvatske države. A ona, država, jednostavno ne zna kako tomu doskočiti, ili ne će, pa se službeni kolumnisti umjesto na srpske podvale obrušavaju na tzv. desnicu čim njoj pukne film pa glasno progovori o Srbiji i njezinoj filijali u Hrvatskoj. Zato ni pismo HBK niste mogli u cijelosti nigdje pročitati u tiskovinama, niti je izazvala veću pozornost nacionalne televizije.

Kao što o zahtjevima da se napokon raščisti istina o Jasenovcu ne možete saznati ništa pouzdano, osim na nekim portalima. A Jasenovac je hrana suvremenoga svetosavlja i prava „historijska“ podloga svim memorandumima koji dolaze iz Srbije, pa dok se to ne raščisti nikakvoga napretka nema niti može biti. Još jedno pismo koje nije objavljeno u tiskovinama izazvalo je pozornost – pismo profesora emeritusa Matka Marušića (biomedicina) provokatoru Zuroffu, dramaturški sjajno sročeno, također vrlo uljudno, ali pisano sa (ne)suspregnutim prijezirom prema čovjeku koji, vjerojatno ne baš volonterski – njeguje mit o Jasenovcu i pronosi ga svijetom, a ujedno (ni to valjda volonterski) ne priznaje genocid u Srebrenici.

Spominje Marušić Žerjavićeva istraživanja (i Tuđmanova), spominje Igora Vukića i njegova nastojanja da istina ispliva na vidjelo, spominje da je na suđenju nogometašu Šimuniću svjedočio Barry Lituchy, direktor Jasenovac Reserch Institute u SAD, koji je bio široke ruke i zaustavio se na 600.000 žrtava, ali govori i o ilustrativnom podatku koji nismo znali: da je jasenovačkim žrtvama pripisana stotina ljudi ubijenih u Kaštelima od „savezničkih“ bombardiranja. A to je samo jedno od niza pripisivanja. U pismu Matka Marušića Jasenovac se ne negira, kao što ga ne negira ni jedan normalan čovjek, osuđuju se zločini, naravno, ali se traži (i od Zuroffa) da ne laže bez ikakvoga znanstvenog utemeljenja. Između ostaloga tu je i zahtjev da se od Srbije zatraže dokumenti iz Jasenovca odneseni 1991. u Beograd, a koje originalne dokumente Srbijanci ne žele vratiti pa ni kopirati, da „Hrvati ne bi lagali“ (!?) Prava i svjesna hrvatska politika uvrstila bi i zahtjev za povratom tih dokumenata u ispunjavanje uvjeta prilaza Srbije Europskoj uniji.

Vječna hipoteka

Hrvatskoj (hrvatskoj politici i znanosti) ne preostaje, naime, drugo do da podigne taj teški kamen vječne hipoteke i uloži novac (koštalo koliko koštalo) u ozbiljno, stručno istraživanje bez ikakvih političkih balvana koji su sada posuti po svim putovima do istine, kakva god bila, kao što strah od „diranja“ u tu temu treba rastjerati. Jer, znano je, tko god se poželi baviti Jasenovcem izvan utvrđenih staza, biva stavljen na crnu listu, što znanstvenici, povjesničari posebno, vrlo dobro znaju, pa se skanjuju. I sklanjaju. (Kao što sam već napisao.) Bolje je baviti se srednjim vijekom (o tome u nastavku o kurikulu). Slično prolaze i novinari, pa se radije bave fotomontažama političara u nezgodnim pozama, nego nezgodnim temama, jer znaju da javni ili tajni vlasnik njihova lista previše odvažne istraživačke novinare otpušta bez milosti.

Nisam previše optimističan, povijest mi ne daje pravo da budem, ali moram spomenuti neke rečenice iz Izjave katoličkih biskupa i episkopa SPC u Požegi koje daju slabašnu nadu, a ujedno kažu isto što i ja u prethodnom pasusu. Citiram: „Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanjima u vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. o 1995. kako bi se prestalo licitirati brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.“ Točno tako. Usput: na požešku Izjavu imam mnoge primjedbe koje sada ne ću elaborirati, a i u navedenom citatu opažate da se diplomatski izbjegava i pojam Domovinski rat, a nekmoli srpska agresija, no pustimo sada to. To jest, ja ne puštam, ali neka, za tu priliku. Domaćin susreta bio je biskup Škvorčević kojega matica napredne misli svrstava u lijeve biskupe, ali i on je potpisan među hrvatskim biskupima koji su ispljuskali Irineja.

Onaj Terencije, rimski komediograf („ništa ljudsko nije mi strano“) pametno je napisao da ugađanje stvara prijatelje, a istina mržnju. Otud i ta mržnja koja curi iz Srbije i slijeva se u Dunav, otud i mrzovoljni zazor priglupe hrvatske politike koja se boji taknuti srbijanski, srpski i orjunaški mit, otud stavljanje na led i sumnjičavost prema onima koji se ne boje, rijetkim hrvatskim intelektualcima koji nisu prodali savjest pa zato plaćaju cijenu, njih država ne financira (njihove projekte), oni nisu dobrodošli, njima se ne dijele nagrade i medalje kao oznašu Budimiru Lončaru, zaslužnom za embargo na uvoz oružja razoružanoj Hrvatskoj.

Neozbiljno i nestručno

Jasenovac je ušao i u tzv. kurikul, rječnikom ministrice kurikulum, hrvatski uputnik, pisan i inače birokratskim, erazumljivim, neživim (škola za život?) rečenicama o ishodima i zahodima. Jednoga dijela uputnika dohvatili su se nešto školovaniji novinari i našli toliko neškolovanih bedastoća da sam u prvi mah pomislio te se radi o satiri. No ne ću sada o trpanju renesanse u srednji vijek, nego o mjestima koja djeca moraju posjetiti: Jasenovac, Pakrac i Knin, valjda i Vukovar. O Vukovaru nema dvojbe, Pakrac (i Lipik) teško su stradali u srpskoj agresiji i ondje đaci mogu saznati o dr. Šreteru, što će im objašnjavati Pupovac, Knin samo djelomično pripada žrtvoslovnoj tematici (mrcvarenje hrvatskih branitelja u kninskoj tvrđavi), ali se ondje može naučiti o SAO krajini, o oslobađanju Hrvatske, ali i o hrvatskim kraljevima, pa nije loše otići na izlet. Zašto ne i u Škabrnju? Sve je to dobro, za sve postoje povijesni podatci i ništa nije sporno. Sporan je Jasenovac, ne zločini nego njihovi razmjeri. Što će ondje (i tko) djeci govoriti ako istina o Jasenovcu još nije znanstveno utvrđena? To je kao da se satu matematike prilazi bez pouzdanoga dokaza da su dva i dva četiri. Doduše, već sam i napisao da u Hrvatskoj dva i dva nikada nisu četiri, posebno u hrvatskom sudstvu koje bi trebalo prikazati u tragikomediji, ne samo zbog „Daruvarca“.

U sklopu kurikuluma Građanskog odgoja Divjak sve škole šalje u Jasenovac

Cijeli taj školski uputnik u režiji HNS-a i ministrice Divjak djeluje neozbiljno i nestručno, posebno u onim poglavljima koja dohvaćaju bližu povijest, ali i opću povijest od starina, a ako netko iz Eksperimentalne skupine bude predavao učenicima hrvatski jezik, onda je to strašno. „Zadani“ dječji izleti (posjeti) mjestima stradanja ljudi u II. svjetskom ratu više no sve drugo pokazuju ideološke, dotično jugoslavenske korijene kurikulovaca, jer obuhvaćaju samo žrtve jednoga od totalitarnih režima. Gdje će đaci posjetiti žrtve od Bleiburga do Niša, križne puteve, koju postaju na tom putu budući da su kosti duboko zakopane na stradi od tisuću kilometara, posmrtni ostatci njih nekoliko stotina tisuća? Nigdje, ali hoće li barem u udžbenicima biti sve objašnjeno? Naravno da ne. Hoće li djecu voditi na Goli otok, gdje se mogu i okupati? Ma ne će. Odnosno, ako se ovakva politika nastavi u Hrvatskoj pa se do kraja razori sve što je u Domovinskom ratu obranjeno, ako se do kraja iščupaju korijeni iz kojih je stasala moderna hrvatska država i dopusti divljanje onima što zastupaju igrifikaciju demokracije, onda će današnju djecu jednoga dana možda ipak, kada odrastu, voditi na Goli otok.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što se (i)legalnih imigracija tiče, Trump je ekstremni ljevičar!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Što se (i)legalnih imigracija tiče, Trump je ekstremni ljevičar! Zadnji njegov govor beskompromisna je obrana američkog radnika, čak i ekstremnom mjerom gradnje zida prema Meksiku.

Trump ljevičar, nije to nikakva moja proizvoljna ocjena, bombastična tvrdnja za privlačenje ili provociranje čitatelja.

Budući da ljudi imaju kratko pamćenje, prije Marakeškog sporazuma, još tamo osamdesetih godina, zagovornik masovnih ilegalnih migracija bio je desničar Ronald Reagan, pokojni američki predsjednik, žestoki zagovornik neoliberalne paradigme u korist krupnog kapitala kojemu je trebala jeftina radna snaga, poglavito iz Meksika.

Trump, “desničar”, tamo danas gradi zid, uz zgražanje svekolike ljevice Trumpom, od salonske u Hollywoodu do raznih lijevih antiglobalističkih udruga i političara, koje je u “American Affairsu” Angela Nagel nazvala “korisnim idiotima krupnog kapitala i multinacionalki”, protiv koje se, paradoksalno, ova ljevica bori.

U vrijeme Trumpa, evo tragikomedije, uloge su se zamijenile. Ljevica danas zagovara desničarsku neoliberalnu Reaganovu “open border”- politiku otvorenih granica, čak i za ilegalne imigrante, dok Trump provodi politiku američke ljevice iz vremena Reagana i zatvara granice (prema Meksiku), i to puno radikalnije nego što su to činili američki sindikati marksistički obojeni protiv Reagana, koje je ovaj pomeo, kao i Reaganova sestra blizanka, Thatcherica, u Velikoj Britaniji.

Da, Trump je uistinu ekstremni ljevičar, radikalnim mjerama štiti interese američkih radnika od navale jeftine radne snage iz Latinske Amerike koja ruši cijenu rada.

Za razliku od ekstremnog ljevičara Trumpa, kojeg danas ljevičari nazivaju “populist”, desničar Reagan donio je 1986. godine, davno prije Marakeša, tzv. Reagan Amnesty, kojim je proširio tržište rada legalizirajući milijune ilegalnih imigranata, ponajviše Meksikanaca.

Stavio je, dakle, kao i Marakeš, sredinom osamdesetih legalne i ilegalne migracije na istu razinu u svrhu krupnog kapitala i neoliberalne paradigme koju su gurali on i Thatcherica.

Danas ljevica viče, suprotno ljevičaru Trumpu, Reaganove riječi: “Nijedno ljudsko biće nije ilegalno”, podupirući politiku i stavove anarholiberalnih think tankova kada je slobodno tržište u pitanju.

Ovaj “reganizam” i “politika otvorenih vrata za migrante bez obzira na status” imao je katastrofalne posljedice i za meksičkog i za američkog radnika.

Sjeverno­američki sporazum o slobodnoj razmjeni (NAFTA) doveo je do toga da je američka poljoprivreda totalno uništila meksičke uzgajivače svinja i kukuruza, koji nisu mogli konkurirati velikim američkim farmerima s jeftinom radnom snagom baš iz Meksika, te nastavila poticati bijeg ljudi iz Meksika, devastirajući ga ne samo ekonomski već i socijalno.

Tako je meksička regija Oaxaca veoma brzo bila ispražnjena jer je muška radna snaga pobjegla Reaganu, a ostali su samo starci, žene i djeca. Tako su se 2002. godine plaće u Meksiku umanjile 22 posto, dok je produktivnost povećana 45 posto!? Slično se dogodilo i američkom radniku, plaće su zbog jeftine radne snage iz Latinske Amerike padale ili stagnirale, iako je produktivnost rasla, a srednji sloj počeo isparavati do dana današnjeg.

Tko je jedini profitirao od ove paradigme? Krupni kapital, a radnici i srednji sloj – pušiona! Trump je zajašio kauzu ljevice (sindikalne, prije Reagana koji ih je pomeo), dok je pometena ljevica danas oženila kauzu desnice i krupnog kapitala, tako da je situacija trenutno da lud grebe zbunjenog.

Ljevica se, ne samo u SAD–u, bavi identitetskim pitanjima, spolnim manjinama, pravima migranata i drugih “ranjivih skupina”, a desnica socijalnim i tržišnim nepravdama kojih su žrtve prije svega radnici i srednji sloj, a razlike u primanjima unutar država i globalno bujaju.

Sukob rada i kapitala, koji je briljantno u svoje vrijeme analizirao Karl Marx, danas je itekako aktualan, baš na području masovnih migracija. Tako je nekim lijevim autorima došlo iz guzice u glavu da se umjesto čitanja rodnih studija i sličnih “identitetskih” gluposti radije uhvate Marxa, ako im već ekstremni ljevičar, zapravo neomarksist Trump ide na živce.

Tako se David L. Wilson prije nešto više od godinu dana u časopisu Monthly Review, umjesto da gubi vrijeme na gay paradi ili antitrumpovskim populističkim prosvjedima ljevičara, korisnih idiota krupnog kapitala, posvetio Marxu i njegovu stavu o imigracijama te objavio analizu pod naslovom “Marx on Immigration”. (Šalim se s ljevičarima, naime i Wilson je, kao i Trump – republikanac).

Analizirajući slučaj masovnih migracija Iraca u 19. stoljeću u Englesku, Wilson citira Marxovu dijagnozu u korist Trumpu. Marx piše prijateljima – Amerikancima: “Irska stalno šalje svoj ljudski ‘surplus’ na englesko tržište rada, tako ruši plaće i reducira materijalnu i moralnu poziciju engleskih radnika. To je najvažnija stvar! Svaki industrijski i trgovački centar sastoji se od dvije radničke klase podijeljene u dva neprijateljska tabora, engleski proleteri i irski proleteri… Ovaj antagonizam je umjetno potican od strane medija, s propovjedaonica, putem literature, ukratko, od svih sredstava koje vladajuća klasa ima na raspolaganju.

Taj antagonizam je tajna slabosti engleske radničke klase, unatoč dobroj organiziranosti. To je tajna na temelju koje kapitalisti kroje svoju moć”, zavadi sirotinju pa vladaj, izrabljuj, ruši cijenu rada.

Marx je protiv, kada su migracije u pitanju, patetičnog moralizma koji širi ljevica danas; treba se, kaže dalje, “radije suočiti s dubokim uzrocima migracija u odnosu na velike i moćne ekonomije i malene i slabe ekonomije na putu razvoja iz kojih ljudi migriraju”, pri čemu je za Marxa, umjesto nekontrolirane politike otvorenih granica u kojem su slabiji uvijek gubitnici, bilo da se radi o radnicima ili o državama, potrebno “zrno” protekcionizma.

Inače, krug je začaran, velike ekonomije eksploatiraju male, ljudi onda odande bježe pa ruše i cijenu rada u zemlji destinacije. To je za Marxa vražji, začarani krug kojem su masovne migracije pogonsko gorivo. Nevjerojatno koliko je Marx danas aktualan i koristan za rješavanje aktualnih migracijskih problema.

Zato, kao i Trump i Wilson, kada su nekontrolirane masovne migracije u pitanju, i ja sam – marksist.

Drugi problem migracija odnosi se na (visoko)kvalificiranu radnu snagu koja dodatno ranjava ekonomski slabe zemlje iz kojih ti ljudi odlaze. Tu mi je “uzor”, nakon Marxa, Zdravko Mamić.

Prema podacima Census Bureaua za 2017. godinu, 45 posto migranata koji su došli u SAD visokoobrazovana je i visokokvalificirana radna snaga. Takvi, razumljivo, Trumpu, ovaj put desničaru, ne smetaju. To se tiče i Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju.

Prema Foreign Policyju, u Chicagu je više etiopskih liječnika nego u cijeloj Etiopiji, zemlji od gotovo sto milijuna stanovnika, gdje se umire od bizarnih bolesti!

Moralistička ljevica, zaljubljena u migracije, na tu krađu ljudskog potencijala ključnog za siromašne zemlje šuti, na taj egoizam bogatih koji krade najbolje liječnike, inženjere, znanstvenike u čije su školovanje matične države uložile milijarde. Kako to riješiti?

Kad bogate europske države, vratimo se iz Amerike kući, masovno vabe, najpoznatiji primjer, naše liječnike, onda se pozivaju na jedno od temeljnih načela Europske unije – slobodu kretanja ljudi, robe, ideja i kapitala. U redu. Ali tu postoji jedna nelogičnost kad su tržište i slobodne ekonomske migracije u pitanju.

Možete reći da je glupa paralela, no ona je na temelju zdravog razuma sasvim na mjestu. To je paralela s nogometom. Zdravko Mamić i Dinamo ulažu puno u igrače, mlade i one koje dovedu. Primjerice, Mamić je iz Brazila doveo klinca, Eduarda da Silvu. Godinama je ulagao u njega, u njegovu siromašnu obitelj u Brazilu, radi se o ogromnim novcima.

Kad je bogati Arsenal pokazao interes za njega, Mamić je, kao jedan od najboljih trgovaca u nogometnom biznisu, izvisio cijenu koja se zove – odšteta. Nitko, dakle, nije osporavao ni Duduu, ni Modriću, ni Lovrenu… da “migriraju” u kontekstu principa slobodnog kretanja ljudi, robe, bla, bla, ali onaj GNK Dinamo na čelu sa Zdravkom Mamićem koji je uložio u njihovo “školovanje” ima pravo na odštetu od tih bogatih klubova.

Ako pak država, to znači vi i ja, u jednog liječnika uloži milijune dok ne dosegne razinu (sub)specijalista, zašto, ako se to radi na nogometašima, država koja hoće našeg liječnika ne uplati nazad u državni proračun cijenu njegova školovanja i osposobljavanja?

To je, zapravo, čista neokolonijalna krađa najskupljeg i najvrednijeg resursa svake države, a to je ljudski (visokoobrazovani i stručni) resurs. Mazanje vrata debelim guskama, dok s druge strane neki specijalist ili specijalistica koji prije isteka roka želi otići iz bolnice u privatnike mora vratiti bolnici, državi, novac koji je u nju uložen!? Logika? Nema je.

Nitko ne osporava bilo kome da ide za boljim životom i da slobodno migrira, ali onda neka prebogata Njemačka ili Austrija plati taj “transfer”, a naša država novac može reinvestirati u poboljšanje našeg zdravstvenog i obrazovnog sustava krcatog dugovima. Logika kapitalizma, tržišta, ili vrijedi za sve ili ni za koga.

Što se problema migracija tiče, moj je prijedlog za uređenje sustava i veću pravednost te ravnomjeran održivi razvoj sljedeći: Karla Marxa na čelo Europske komisije, a Zdravka Mamića za ministra znanosti, obrazovanja i sporta koje treba fuzionirati s Ministarstvom zdravstva.

Šalim se? Ne, samo zamišljam ministra Zdravka Mamića kada mu dođe njemački kolega ministar zdravstva, a on mu rikne: Nećeš, razbojniče! Prvo plati pa vozi!

Uostalom, kad su migracije i globalizam u pitanju, kud ćete većeg vica od toga da Trump gura tradicionalno lijevu agendu, a Soros tradicionalno desnu, Reaganovu.

Ivica Šola / Globus

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Populizam ili suverenizam

Objavljeno

na

Objavio

Naš Premijer i njegova svita krenuli u obilazak stranačku baze. Izbori za EU su blizu, treba uvjeriti članstvo otkuda i od koga prijeti opasnost. Stvoriše se tako neprijatelji i lijevi desni, nekada su postojali samo lijevi, i gle, svi postadoše populisti. Ti opaki populisti, postali su ne nacionalna, već globalna prijetnja, postadoše oni koji ne znaju kako funkcionira svijet. Skuplja tako stranačka vrhuška svoje stado u stranačkim prostorima ili za tu potrebu iznajmljuje velebne prostore, ali nitko ne prošeta ulicom, tržnicom, trgovinom, birtijom da priupita i objasni svoje stavove onima od čijih glasova žive. Da priupita – populus.

Populus znači narod, pa bi populizam trebao označavati narod, a narod je država.

Kroz povijest uvijek je bilo prosvijećenih elitista koji su vjerovali kako krezubi glasači ništa ne znaju i kako u njihovo ime trebaju vladati oni koji znaju.
Tako dobismo prosvijećeni apsolutizam.

Demokratski pokreti su kroz povijest svaki pa i taj apsolutizam pobijedili, ali elita se ne da.
Elita sile je uvijek sebe nastojala prikazati kao elitu znanja, osobito u znanju govorenja stranim jezicima, finim izričajima i pozlaćenom priboru za jelo.
Za vrijeme Kuena Hedervarija elita se trudila što bolje govoriti njemački i mađarski, blagovati u Bečkim parkovima ili uživati u Peštanskim kavanama, kako bi se svidjela eliti iz Beča i Pešte, ali onda su ih neki populisti opalili nogom u tur..

I za vrijeme Tite neki elitisti su se u Beogradu takmičili u poznavanju ekavce, a onda im je Milošević rekao kako to nije dovoljno i kako moraju otići. Naši elitisti se odmah sakrili ispod skuta raznih populističkih ognjištara kako bi ih oni spasili od srpskih populista.

Deset godina kasnije elitisti digli glavu i ognjištare poslali u mirovinu, kako bi oni na miru mogli pokazivati svoje znanje u govorenju europskih jezika, poznavanju tih europskih manira, pokazati populusu kako se služi onog tko ga hrani. To što ništa ne znaju o gospodarstvu nije ni važno pošto su naši populisti i onako navikli odlaziti na rad u Njemačku gdje ima više posla.

A lova koju populisti pošalju kući najslađa je lova za naše elitiste. Ništa ne radiš a lova stiže kako bi elitisti imali dovoljno za svoje plaće i benefite na koji populus nema pravo, jer populus ništa ne zna, a plaća se znanje. Eto, pa i Lovre ih je uvjerio da ne znaju ni čitati ni pisati, pogotovo ne znaju brojke..
Na proslavama 29-te godišnjice osnivanja HDZ-a ima najmanje onih koji su u toj stranci bili prije 29 godina. To s danas uglavnom krezubi populisti koje više nije ugodno gledati. Umjesto njih na tim je skupovima puno više onih koji dolaze slušati svoju stranačku elitu kako ne bi ispali iz prehrambenog lanca. A krezubi populisti i onako ne znaju na biračkom listiću zaokružiti ništa drugo nego tri slova H D Z. Barem tako misle elitisti.

Kako bi zadržali i one koji nešto sumnjaju u buduće koalicije Plenki čuva Krstičevića i Medveda kao dva oka u glavi. Oni su mu zadnji garant kojim nastoje uz sebe zadržati krezube branitelje, kojima se zbog godine već i ruke počinju tresti, ali još uvijek mogu glasovati.

Uz Premijera zna se tu naći i naš ministar Lovre, malo manje na skupovima šireg članstva, ali zato malo više na promidžbenim presicama. Izbrojao Lovro kako nema dovoljno potpisa za referendume pa se ruga neuspješnim populističkim skupljačima potpisa. Nije ni čudo što nisu skupili dovoljno potpisa kad su se obraćali polupismenim populistima koji se ne znaju ni potpisati. A jesam li ja među tima ne mogu ni provjeriti. Kada bih zatražio uvid u svoj potpis možda bih ga i mogao dobiti, ali ne bih mogao doznati jeli moj potpis među valjanima ili ne valjanima. Liste na kojima piše koji su to nevaljali potpisi su uništene pa bih, siguran sam dobio odgovor kako je moj potpis ispravan.

Čudo jedno, znam se čak i potpisati!

Ima u našoj eliti i onih koji nisu u HDZ-a, ali se jednako trude obrazovati naš narod kao bi svi razumjeli važne jezike. Umjesto školskog plana i programa uveli nam Kurikulum. To je više svjetski, više šik. O svemu se dogovorili osim o lektiri. Važno je da nam djeca što više čitaju, a što ne znaju ništa napisati koga briga. Ako znaju sastaviti SMS poruku to je sasvim dosta. Ako to još znaju napraviti i na engleskom kud će bolje.
To nam je naša buduća svjetska elita.

Boji se naša elita Živog Zida i Pernara.

Ne uzima glasove samo SDP-u već i HDZ-u, što je nedopustivo.
Boji se naša elita i malih desnih stranaka, jer kakva desnica, pa HDZ je desnica.

Htjeli bi iz elite izbaciti sve koji su radili za bivše obavještajne komunističke službe. Ne shvaćaju kako su ti jadni ljudi bili samo ucijenjeni pa su morali surađivati, ali oni su to radili vrlo promišljeno kako nekom poštenom drugu ne bi naškodili. Osim toga oni su se i očistili od možebitnih grešaka svojom upornom borbom za vrijednosti antifašizma.

Ako se male desne stranke ujedine mogli bi previše ojačat i uzet glasove koji po prirodnom pravu pripadaju stranci koja je stvorila Hrvatsku. To što su u toj stranci tada većinom bili neki drugi skloni populizmu nije bitno.
Ime je važno a ne ljudi.

Kako se ne bi ujedinili dobro je nekima, ako treba svašta i obećati samo kako se ne bi ujedinili. Kako se ne bi ujedinili dobro je držati uz sebe i ratne braniteljske udruge na kratkoj uzici. Ako budu poslušni bit će posla za rodbinu i prijatelje. A najbolje je kada takve udruge vode oni koji su među branitelje došli po zadatku KOS-a kao dio operacije Štit, ne bi li tako srušili mrskog im Miloševića i sačuvali milu im Jugoslaviju.

Zanimljivo je kako Premijer uz sebe na skupove ne vodi ministricu Obuljen. Slabo glumi pa bi se među populistima koji bezobrazno znaju svašta pitati možda mogla razotkriti govoreći ono što doista misli. A nakon toga bi za nju glasovali samo oni iz Radničke fronte. Htjela bi nam ministrica zabraniti i komentiranje po portalima kako neki populisti ne bi širili lažne vijesti i govor mržnje. Lažne vijesti smije širit samo elita koja ima pametne razloge za to.

U vrijeme njene mladosti neki populisti su nebodera i Savskog nadvožnjaka bacali letke kojima su širili govor mržnje prema Jugoslavije, pa je 1965. njih 12 dobilo od 4 do 9 godina zatvora.

Koja su to divna vremena bila za borce protiv govora mržnje i lažnih vijest.
A danas se naši demokratski elitisti moraju boriti protiv lažljivaca i populista koji preko internetskih mreža šire laži i mržnju, a ne možeš im stati na kraj. Stalno lažu kako propadamo i ne vide kako mi ustvari snažno napredujemo po stopi od čak 2,5 posto, dok neki drugi rastu samo 9 posto.

Kako bi suzbili populiste u HDZ-u obnavljaju i razne Karamarkove stručne odbore. U odborima 70 posto “državnih stručnjaka” i oko 30 posto običnih stručnjaka. Možda ovi obični stručnjaci povjeruju kako će ih sada netko početi pitat za mišljenje, pa se ipak potrude svoju rodbinu nagovarati da glasaju za “Stabilnost vlade”.
Stabilnost je bitna kako populist ne bi narod oteli eliti.
Bitno je i zaštititi i informacije o onome što radi elita. Pokušali članove stranke navest da potpišu izjavu o čuvanji informacija čak i na sudu, ali nije prošlo. Netko izjavu proslijedio novinama pa je krivac neko poduzeće koji prodaje pamet o GDPR-u, a ne onaj tko je baš takvu izjavu naručio.

Kako informacije ne bi curile od važnih ljudi se traži da dostave i svoje mejlove s ekstenzijom yahoo ili gmail pošto su Mailovi koje sada imaju preko svojih poduzeća nesigurni. Mogli bi ih se u budućnosti dokopati istražitelji koje će možda postaviti Pernar ili Bruna Esih pa je bolje koristiti meilove nad kojima kontrolu imaju samo FBI, CIA i NSA. Ovi barem nikoga ne šalju u zatvor. Ako nekog malo i ucjene to bar dobro plate.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari