Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Josipović je nanjušio krv na ljevici i besramno se nudi za velikoga vođu

Objavljeno

na

Hrvatske kronike

Sredinom lipnja 2017.

Privremeno zatišje u Hrvatskoj: Tijelovo i dugi prazni svršetak prošloga tjedna bacili su politiku u drugi plan i dali vremena analitičarima da se priberu od danonoćnih šokova u zadnjih mjesec dana i velikih bura koje su se na trenutak preselile u svoje prirodno stanište podno Velebita i južnije u Dalmaciju.

Snažna bura bacila je zrakoplov Croatia Airlinesa čak do Rima i otkrila sve čari nove agramerske zračne luke na kojoj je parkiranje automobila skuplje nego let do Tajvana niskobudžetnim kompanijama.

Pokazalo se, što nismo znali, da se na zagrebačkom aerodromu svjetla gase kao u djevojačkom internatu. Ako se zrakoplov noću nađe u nevolji, može sletjeti samo na zagrebačku obilaznicu. Ispod slova Zračna luka Franjo Tuđman, trebalo bi sitnije pisati „Svi putovi vode u Rim“. No, nije sve tako crno (noću), CA je prvi put u povijesti turizma uveo zračne kruzere s pustolovnim (ne) poznatim odredištima.

Većina ljudi i životinja vratila se u rečenom predahu u normalno stanje, mladi lavovi u zagrebačkom Zvjerinjaku (ZOO) malo su odahnuli: do prvoga rođendana preživjeli su nekoliko hrvatskih vlada, što nije malo, a ljudi ko ljudi zaželjeli se malo privatnoga života, pošli na more ili u gore, gdje im ne može biti gore nego u gradovima koji više nisu pusti kao nekada u vrijeme blagdana.

Znamenita tijelovska procesija u Zagrebu, nemoguća u vrijeme komunizma – a teško se obnavljala i u samostalnoj Hrvatskoj – osnažila je vjerski život, ali i postala dodatnom turističkom atrakcijom zahvaljujući Kravat-pukovniji predvođenoj konjanikom na šarcu koji je pogledavao prema Manduševcu i hladnojvodi jer nije alkić iz one „pola pije, pola šarcu daje“, to jest iz legendarne krivotvorine o Kraljeviću Marku koji je bio turski vazal i bratoubojica.

Kršćanski duh izvan okvira sve manje demokršćanske stranke, preselio se u umjetnost, pa je tako nedavno održan festival kršćanskih kazališta pod vodstvom Sanje Nikčević koja se nikada nije dala zavesti floskulom „postdramskog“ teatra, a na Trsatu su prikazivani hrvatski katolički filmovi i nagrađen S. Segarić za „Gospu od utočišta“, dotično aljmašku, čiji je kip spašen u vrijeme srpskih zvjerstava, a crkva razorena. Sada je na njezinom mjestu arhitektonski u najmanju ruku neobična crkva, pa bi trebalo razmisliti o podizanju istovjetne stare – ako su poslije Drugoga svjetskog rata rekonstruirani cijeli gradovi u Europi, zašto ne bismo barem to učinili.

Omanja, ali znakovita katolička rekonkvista opažena je i preko sadanjih granica Hrvatske

Omanja, ali znakovita katolička rekonkvista opažena je i preko sadanjih granica Hrvatske, u Tuzli (stara hrvatska županija Soli), gdje je katolička crkva srušena i prije devedesetih, a sada se uz pomoć Hrvatske pojavio Hrvatski kulturni centar “Sv. Franjo“ – na području gdje ima više minareta nego u Turskoj.

Južnije, u Hercegovini, valjda će se napokon pojaviti televizijski kanal na hrvatskom jeziku, čemu su se do sada uspješno opirali muslimani koji ne žele kanal na „ustaškom „jeziku, a ni program im ne bi bio po volji, ne bi se govorilo o Prliću, Praljku i ostalima koji čame u Haagu kao o pripadnicima „zločinačkog pothvata“, nego junačkog pothvata koji je spasio i njih u početku rata, a bogme i jug Hrvatske, niti bi pitanje Mostara bilo sada kao što jest jer ni Hrvata ni muslimana u Mostaru ne bi bilo, niti bi postojalo hrvatsko pitanje u BiH.

Čujem da hrvatski vojni i politički zapovjednici izlaze u kolovozu na zadnju statusnu konferenciju, nepotrebnu paradu na kojoj ih pitaju kako se osjećaju, kakvo im je zdravlje i slično. A kako se osjećaju, znaju samo oni i dragi Bog, kako se osjećaju njihove obitelji, i, nasuprot tomu, kako se osjećaju svi oni Hrvati u Hrvatskoj i u nekadašnjoj (i budućoj) Herceg Bosni koji nisu učinili dovoljno, pa ni nedovoljno, da se barem skrate patnje haaških uznika i ubrza bezočno dug proces vođen protiv svih običaja međunarodnog kaznenog prava, politički proces koji se odugovlači kako bi birokrati u Haagu što dulje primali masne plaće.

Hrvatska se politika ne zamara sudbinom Hrvata u Haagu, posvetila se turizmu i kabaretskim predstavama oporbe, to jest onih dijelova koji se nisu uspjeli prikrpati HDZ-u. Potuhljeni SDP kupao se u Tuheljskim toplicama, spuštao se po vodenom toboganu i prskao oko sebe, ne shvaćajući da je definitivno uprskao. Iza Bernardića stoji još samo Komadina, a kad on popusti, SDP će se razletjeti u komade, to jest komadiće – možda se jednoga dana iz jednoga od tih komadića rodi doista socijaldemokratska stranka, u što sumnjam.

Josipović je nanjušio krv na ljevici i besramno se nudi za velikoga vođu, nudi iz vrećice slatkiše poput regionalne ljubavi, a užasno mu ide na živce Kolinda koja inzistira na srednjoeuropskoj okomici gdje su Hrvatskoj civilizacijski i kulturno bliskije države od onih koje ljubi Titov čuvar.

HSS polako shvaća da je izigran, pa mu na sljedećim izborima ne će ostati na prstu ni zagrebački prsten, ako u međuvremenu ne bude seljačka buna u stranci koju će kad-tad preuzeti gospođa Petir. Raskomadani HNS napuštaju članovi i približavaju se Novoj ljevici, odnosno staroj partiji, posve izbezumljeni raspletom događaja.

Most se za sada ne približava nikome, ali pozorno prati situaciju u HDZ-u s čijim bi jednim krilom voljno uzletio, premda i to krilo ima bliska povijesna sjećanja na mostovsku kooperativnost i triput će razmisliti.

Zna se koje su vrijednosti hrvatskoga naroda i samo idiotska stranka ili jedinka može ići protiv njih

Nisam siguran jesu li u pravu oni koji misle da se u HDZ-u sada lome na koju bi stranu, demokršćansku ili narodnjačku, niti sam siguran da za ono najšire, najčvršće i nepokolebljivo članstvo HDZ-a ti termini nešto znače, a možda ih do kraja i ne razumiju.

Za njih je HDZ ono što je oduvijek bio, državotvorna narodna stranka čiji su konjanici nosili vijenac općenarodne (ha!) pobune protiv istočnih zlostavljača i ubojica, a to se ne zaboravlja, pa tko god zajašio na vrh hadezea ima potporu dok gadno ne zabrlja, a kada padne – ostaje HDZ.

Možda je to gledajući sa strane neobično, ali jest kako jest. I ne radi se samo o prošlosti niti o (finalu) prošloga stoljeća, nego i o budućnosti u kojoj će državotvorna ideja, premda realizirana, i opet možda postati samo idejom, na čemu se radi na mnogim stranama, od istoka do zapada, od Berlina do Beograda, uključujući petu kolonu koja divlja hrvatskim medijima, poglavito.

Zmija

Glede vrijednosti: zna se koje su vrijednosti hrvatskoga naroda i samo idiotska stranka ili jedinka može ići protiv njih, zna se koje su etičke i bioetičke vrjednote imanentne hrvatskom narodu i što se uzgaja i odgaja na hrvatskoj njivi, a sve ostalo je uvoz sumnjive duhovne hrane iz skladišta onih koji bi rado zavladali Hrvatskom.

Uzalud plaćena piskarala pokušavaju nametnuti ideje koje ni sami intimno ne podržavaju, ali su ugrađene u njihove basnoslovne plaće (ne govorim o „običnim“, profesionalnim novinarima koji jedva preživljavaju) ili u njihovu pilselovsku, pofukovsku mržnju, uzalud, velim, jer oni mogu samo rasrditi hrvatski narod, što nikada nije dobro.

Postoji li ona Josipovićeva guja? Postoji. Samo nema značenje koje joj bivši slučajni predsjednik pridaje. Pravo joj značenje daje pjesnik Zlatko Tomičić u pjesmi „Hrvatska, ljubavi moja“, a glasi: „Hrvatska, ljubavi moja / i ovdje sam tvoj sin/ i ovdje sam tvoje ime/ i tvoj sjaj./ Hrvatska, djevojko moja, svuda mislim na tebe/ u svakoj zemlji te sanjam/ u svaki te nosim kraj./ Hrvatska, gujo pod kamenom, s golim trokutima i ilirskim mjesecom/ tko na te mržnjom stane /past će mrtav od otrova tvoga. /

Močvara kojom vladaju krokodili

U prošlom javljanju citirao sam Mihalića, sada Tomičića, a još ću i druge u nastavcima. Zašto citiram, ja koji ne volim citirati? Ma zato što pjesništvo tako, gotovo lako, u nekoliko stihova kaže više nego neki kolumnisti u cijelom radnom vijeku, a i zato što ljudi više ne čitaju, a nečitanjem se odriču najljepših dijelova svojega bića koje se, uspavano, budi na zvuk jedne jedine matafore.

Knjiga je u krizi, točno, knjižarstvo je u rasulu, zatvorena je znamenita knjižara u Splitu, zatvorene manje znamenite u Zagrebu, i ondje gdje su s mukom otvarane knjižare u manjim gradovima – sada nestaju. No još postoje javne knjižnice i knjižnice u školama koje trebaju biti nošene na rukama, državnim, županijskim,gradskim, općinskim, još postoje autori koji imaju iracionalnu želju da i nešto zarade od pisanja, ali još veću da njihove knjige dođu do publike, na bilo koji način.

Kao i likovni umjetnici koji su nedavnih dana podignuli glas, da nemaju od čega živjeti, da ne postoji tržište umjetnina, da njihova umjetnost zaslužuje pozornost. Biti danas slobodnim umjetnikom znači osloboditi se doista svega materijalnog i prijeći u astralni svijet bez hrane, grijanja i vode, pa i bez razdjelnika. Pravi umjetnik nema smisla za biznis, potrebni su mu agenti, ali agente treba platiti, pa ih nema.

Rijetki su umjetnici koji se na vrijeme situiraju na lukrativnim „radnim mjestima“ rezerviranim za „napredne ljevičare“ i sve manje bivaju umjetnicima. Slobodni umjetnici (glumci, slikari, kipari, glazbenici itd.) postaju povremenim robljem, a slobodni književnici ili nedaj Bože usput i filmski scenaristi, prepušteni su hirovima urednika kojih, u klasičnom smislu, ima sve manje i nisu sposobni procijeniti rukopis, odnosno državnih „nezavisnih“ tijela (film) koja su premrežena svjetonazorom što propušta scenarije koje, kada budu realizirani, hrvatska publika jednostavno ne želi gledati. I tu smo, gdje smo. U močvari kojom vladaju krokodili. O osobnim iskustvima drugom prilikom, a tako su nevjerojatna da bi u nekoj drugoj zemlji podignula buru u javnosti, no mi živimo u Hrvatskoj .

P.  S. Još nisam dobio u ruke papir kojim, koliko sam obaviješten, Matica hrvatska odbija prijedloge odbora za dovršenje rekonstrukcije (kompleksa) rodne kuće A. G. Matoša u Tovarniku. Niti sam siguran da iza toga stoji članstvo Matice hrvatske.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari