Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Neki sukobi tamo daleko

Objavljeno

na

Početkom rujna 2018.

Nakon neznatne ciklone počinje bablje ljeto (feministice, pozor!), to jest vječno ljeto u skoroj budućnosti kada će se Zemlja zagrijati kao Pompeji.

Kada smo već pomislili da su završeni svi festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, pojavio se Festival alternativne ljevice Šibenik ili skraćeno FALIŠ jer nam je samo još taj falio. Ali je lijepo da barem ima domaće ime, za razliku od amsterdamske koalicije koja je bila čak i blaže lijevo nasađena, ali se raspala zbog uljaničke tragedije u izvedbi velike istarske interesne stranke.

Budući da je Šibenik prvi veliki grad na moru koji su podignuli Hrvati, zaslužan za grandioznu pobjedu nad srpskim osvajačima početkom pune agresije 1991., ondje je rečeni festival vrlo potreban i neophodan, a kako nisu (premda uz ponešto državne potpore) mogli platiti neku poznati klapu, pozvali su pjevača Porfirija, ali mu i rekli da za sada na njihovu skupu ne pjeva u čast popu Dujiću kako se populisti i druga bagra ne bi dosjetili da je taj poklao mnoštvo Hrvata u Drugom svjetskom ratu, uz asistenciju talijanskih fašista.

Niže uz obalu imali smo još jedan festival pod gramatički briljantinim naslovom Dubrovnik forum (valjda će i Dubrovački kazališni ljetni festival preimenovati u Dubrovnik festival) koji je odjeknuo zbog premijerskih „tamo nekih sukoba“ što su nacionalno osjetljivi dečki (i cure) protumačili kao kreativni osvrt na Domovinski rat, a glasnogovornici HDZ-a ustvrdili da je Plenković mislio na Kosovo i oružane sukobe tamo daleko od Hrvatske, a ako je mislio, trebao je onda i jasnije reći.

Ovako je samo iziritirao narod, a ionako u anketama drži prvo mjesto po nepopularnosti, za razliku od HDZ-a koji ima sve bolji rejting, što treba uzeti u obzir.

Osim toga, ni „tamo daleko“ nije se radilo o „nekim sukobima“ nego o isprva vrlo uspješnom etiničkom čišćenju Kosova s gotovo milijun izbjeglica, na kraju potpuno neuspješnom jer je NATO izgubio živce i posalo zračnu poruku da to više ne može gledati, nakon što je više ili manje mirno gledao što se događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Igre s promjenama granica u jugoistočnoj Europi

Vučić

Da je Srbija izgubila rat s Natom, velikom silom, moglo se čuti i u veličanstvenom govoru Vučićevu prilikom posjeta Kosovu, to jest Srbima koji još ondje žive.

Da je Srbija izgubila rat s Hrvatskom, nije se moglo čuti, samo zapomaganje da je u Kninu sada šahovnica, a nikada je prije ondje nije bilo. Što je u bizantinski sročenom povijesnom govoru Vučić u stvari poručio svojim Srbima i na Kosovu i u Srbiji, nije se teško domisliti.

On, nasljednik „velikoga lidera Miloševića“ i naravno Stjepana Nemanje, rekao je durch die Blumen da od kokošarenja s razmjenom teritorija ne će biti ništa, da će ostati kako jest, ali da on Kosovo nikada ne će priznati, pa ne će i basta, Srbi na Kosovu ostat će u okviru kosovske države, ali nitko ne smije da ih bije, a ako će netko da ih bije, znat će on Vučić kako postupiti.

Riječ je, znači, o predaji ili rječnikom srbijanskih portala i SPC o izdaji, sa sve daljom zamisli o sjedinjenju Srbije s republikom srpskom u BIH koje bi ujedinjenje bilo izgledno da se počelo igrati s promjenama granica u jugoistočnoj Europi, što bi i Slovenija (usput govoreći) mogla primiti na znanje.

Imperijalizam još stoluje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja sustavo kefa crnogorsku i makedonsku autokefalnost, kao što i Ruska pravoslavna ne da Ukrajini da se osamostali u tom pogledu. Slava Ukrajini. Ostaje pitanje boravka srbijanske državne crkve, SPC-a, u državi Hrvatskoj i na tome treba poraditi (delati), te naravno hrvatsko pitanje u BiH gdje Katolička crkva odnosno neki njezini glavari imaju posve drukčije zamisli o budućnosti od hrvatskih političara koji – sve razvidnije – od trećega „entiteta“ ne odustaju niti smiju odustati jer će nestati ondje i hrvatski narod i njegova Crkva.

A nestat će tada i hrvatska teritorijalna obrana u geostrateškom smislu pa u skoroj budućnosti, u crnom scenariju, muslimanska FBIH može nalegnuti na jazik hrvacki izbijanjem na more (kao što su Izetbegovići već jednom pokušali u prvoj polovici devedesetih).

No, sada sam naoko otišao s polja kulture, pa se vraćam festivalima jer su oni očito pretežiti dio kulture u Hrvatskoj, po svemu važniji i bolje financirani od tihog i upornog autorskog rada koji je mizerno plaćen i prešućivan (iskustva imamo, odnosno imam).

Čemu neki festivali služe, ne zna se, ali za Festival svjetske književnosti održan u Zagrebu zna se, uglavnom za opanjkavanje Hrvatske kao takve. Da je tako, pričaju mi kako je prošao razgovor s francuskim piscem Beigbederom koji živi u Baskiji i duhovito domeće da je ta zemlja nedaleko od Španjolske.

Taj je prošao razne faze i živio razbarušeno, pa je svako njegovo djelo, kažu, uvelike autobiografsko. I nije on problem, štoviše, nego voditelj iliti navoditelj koji je s njim razgovarao pred zagrebačkom publikom pokazujući u baš svakom pitanju prijezir prema zaostaloj, primitivnoj i svakakvoj Hrvatskoj čini mi se da se navoditelj zove Ivanišević, nije tenisač), te je francuski književnik morao u odgovorima – braniti Hrvatsku.

Eto, u prošloj sam kolumni diskretno ukazao kojoj opciji pripadaju organizatori toga festivala (i opet uz usrdnu pomoć proračuna), koji goste zabavlja filmovima Lordana Zafranovića i drugim okupacijama.

HAVC

Glede filma: ako se u HAVC-u nešto promijenilo, a ne opažam previše, nije se promijenilo u odbiru povjerenika za igrane filmove od kojih barem jedan ( a dva su) mora biti iz lepeze kojom se hladi hrvatski duh hrvatskoga filma, sve dok se ne ohladi i odbaci.

Čast iznimkama u redovima sada već bivših povjerenika. O toj temi, kao što sam već obećao, pisat ću u najskorije vrijeme, dokumentirano. HAVC-u u prilog: navodno je podržao zamisao hrvatskih branitelja iz Jakovlja (općina zaprešićka) o svojevrsnom Filmu u gostima.

Prošloga petka bio sam u Jakovlju iz kojega se ljestvama ne može doći do neba, ali može do dobre ideje, mobilnog projekta prikazivanja filmova o Domovinskom ratu, a ima ih već dosta više dokumentarnih nego igranih, svakoga dana ili tjedna u drugom gradu.

Branitelji i nas nekoliko „savjetnika“, filmovi o kojima razgovaramo idu i dublje u hrvatsku povijest, a naziv projekta je posvećen Gordanu Ledereru i njegovim će „Banijskim praskozorjima“ započinjati sve projekcije, kao svojevrsnom „špicom“. I tako mi razgovaramo, pa pomalo ulazimo i u operativu, htjeli ili ne, a na svršetku uz vodu pivo i dotičemo temu koja branitelje najviše muči – neki su od njih branili i Vukovar, patili u srbijanskim logorima – temu nekažnjavanja zločinaca, nepodizanja optužnica ili ako slučajno dođe do procesa (primjer: suđenje dvojici od kojih je jedan godinama radio u Hrvatskoj pošti, a drugi u hrvatskoj policiji!) puštanje na sudu dokazanima da prije izricanja presude sjednu u auto i legalno prijeđu granicu kod Tovarnika. Je li Hrvatska pravna država kao što piše u Ustavu? Nije. Ako nije pravna ne može biti ni prava.

I u tome je odgovor zašto toliko godina nakon svršetka rata još slušamo da „za te zločine nitko nije kažnjen“. Kao što nije ni za komunističke zločine nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, a potraga za grobištima u Hrvatskoj (Slovenija je, glede obilježavanja grobova Hrvata ipak ispred Hrvatske) sustavno se sabotirala – ako je grobište pronađeno, a jest jedno ili nekoliko u Gračanima primjerice, onda se pokušalo na spomen-ploči umanjiti brojku za polovicu i više, dok nije interveniralo Ministarstvo branitelja u sadašnjem sastavu. Da. Glede zadnjega rata postoji očito tajni dogovor koji su svesrdno podržavale sve vlasti u Hrvatskoj od početka stoljeća a ponešto i prije, neke uvjereno srdačno kao Račanova i Milanovićeva, neke manje oduševljeno ali i ipak.

Što je HDZ danas, teško je reći

I sada smo tu gdje jesmo. Dan poslije Jakovlja, otvaram novine i vidim da je to „pitanje“ napokon odlučnije potegnuto iz grada od kojega se i očekivalo, iz Vukovara, iz ureda vukovarskog gradonačelnika koji za tajni ugovor očito ne zna (ali će saznati).

Vrlo neugodno za ovu Vladu i njezina čelnika koji lijepo oblikuje rečenice i pazi što govori (osim na Dubrovnik festivalu ). Penava ima pravo: ne može se i ne smije ostati na zgražanju što ne hvatamo srpske ratne zločince, treba raditi, a sve je to i te kako u svezi s nestalim našim ljudima kojih i dalje ima gotovo dvije tisuće – kada samo jedan srpski zločinac propjeva, doći će do domino efekta, bit će pokajnika ali i uspjeha u poslu koji zahtijeva vukovarski gradonačenik.

Nemojte mi reći da i tu nije riječ o kulturi: o kulturi sjećanja i podsjećanja, o kulturi kažnajavanja zločinaca i kulturi dostojnoga pokopa o čemu su pisali već starogrčki pisci tragedija a mi, eto, vrlo moderni, površno prisutupamo našim tragedijama.

Farsa je i nekakva zajednička srpsko-hrvatska komisija ili što već, u kojoj srbijanski predstavnici pokazuju jako dobru volju samo što nikako ne mogu pronaći ama baš ništa u arhivima pa su se bacili na traganje duž dunavske obale.

Što će reći i kako će reagirati vlast desnoga centra koja doduše jest hrvatska, ali ima ponekog koalicijskog partnera poput Pupovca (gdje je doktor Šreter?), i mora biti oprezna da osigura stabilnost Vlade. Pa će Penava vidjeti da nije tako lako. I on je dio desnoga centra koji ima neprilika s Ličanima, a sada eto i Slavoncima u Podunavlju.

Što je HDZ danas, teško je reći. Jedna velika stranka koja dobiva pregršt glasova i pobijedila bi, bez sumnje, i na izvanrednim izborima. No je li i dalje, vođena kako već jest, i stranka desnoga centra ili se toliko protegnula jednim dijelom ulijevo da je obuhvatila i dobar dio lijevoga centra koji se u toj ideološki neprozirnoj kaši posve lijepo dade skuhati?

Govoreći infantilno (kao ja, recimo) moglo bi se reći i ovo: HDZ je opet postao široka narodna stranka koja može asimilirati sve što joj dođe pod ruku, a ako pri tome žrtvuje svoju izvornu, suverenističku narav, a Bože moj, nešto se mora… Populus valjda ionako ništa ne razumije, populizam se prikazuje populusu kao odurni narodni osjećaj kojega se treba sramiti.

Pa mi smo Europljani, vele ni lijevo ni desnorijentirati odnosno dezorijentirani. Mi smo Europejci, viču svi orjunaši, jugofili itd. zadovoljni što će post nubila Phoebus (stvaranja hrvatske države) napokon i njima granuti sunce naddržave, pa kako god se zvala.

Njima, međutim, nikako ne ide u prilog kretanje u istoj rečenoj Europi gdje zatočnici nacionalnih država i njihova suvereniteta imaju sve više pristaša (orjunaši će pročitati: ustaša), stvara se doista jedan populistički (čitaj: narodni) paneuropski pokret koji će poslati u povijest opasnu aroganciju sadašnje Unije odnosno spriječiti samoubojstvo Europe i probuditi ju iz opčinjenosti tzv. „novim ljudskim pravima“, antropološkim besmislicama i – najjasnije rečeno – posvemašnjim gubitkom otporne snage. Potonje su razumjeli već i Skandinavci.

U Hrvatskoj je vlast na drugom kolosijeku, vodeći se biblijskom rečenicom stultorum infinitus est numerus, samo što to ne drži vodu niti se od Hrvata u duljem razdoblju mogu praviti budale.

Hrvoje Hitrec / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija o kojoj se i ove obljetnice govori kao o “mirnoj” uopće nije bila “mirna reintegracija”, nego posljedica veličanstvenih oslobodilačkih, ratnih (!) operacija Hrvatske vojske.

Kapitulacija

Naša je vojska u dvije oslobodilačke akcije, Bljesak i Oluja, pokazala takvu moć, motivaciju i znanje da se danas uče kao genijalne vojne pobjede na najvišim vojnim učilištima svjetskih sila, posebno Oluja.

Pomesti u nekoliko dana do zuba naoružana okupatore, ušetati se u Knin i Okučane kao da su pregazili plitak potok, bio je signal Srbima koji su pod okupacijom držali istok Hrvatske da ih uskoro čeka ista sudbina.“Što još da vam obećam?” upitao je Franjo Tuđman u Splitu okupljeno mnoštvo oduševljeno uspjesima Hrvatske vojske. Sjećate li se odgovora mase na Rivi: “Vukovar, Vukovar, Vukovar!!!!”

Dakle, ovo što nazivaju mirnom reintegracijom ne samo da je pogrešno nego i orvelovski opasno jer se od okupatora poput Voje Stanimirovića napravilo – mirotvorca!? Zato smatram da vraćanje u ustavnopravni poredak RH teritorija istoka Hrvatske, s Vukovarom kao simbolom te epopeje Domovinskog rata, treba prestati zvati “mirnom reintegracijom”, nego točnim imenom ratne terminologije – kapitulacijom!

Kapitulacijom koja je bila jedini izbor pobunjenih Srba, četnika i (bivše) JNA, nakon Oluje i Bljeska. Nisu se pobunjeni Srbi “mirno reintegrirali” jer im je bilo do mira i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, naprotiv, nije im ni danas, nego zato što su bili de facto vojno poraženi. Potučeni do nogu. Pobunjeni Srbi nisu se “mirno reintegrirali”, nego su položili oružje, kapitulirali, jer bi ih u suprotnom opet pregazili kao plitak potok.

Mi danas ne obilježavamo nikakvu “mirnu reintegraciju”, nego vojnu pobjedu i kapitulaciju srpske okupacijske vojske koja je etnički očistila cijeli istok Hrvatske i počinila, uz Srebrenicu, najveće zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata.No postoji jedna žalosna činjenica.

Pobunjeni Srbi su vojno kapitulirali, vojno su poraženi, “integrirani”, ali nisu politički, u smislu provođenja politike Beograda i velikosrpskih mitova i laži danas, naprotiv, politički su ojačali i na čelu s Pupovcem i Stanimirovićem koji je zapamćen po izjavi da je pala vukovarska bolnica “zadnje ustaško uporište” dugo su vremena, pa i danas, dio vladajuće većine.

Pupovac je tijekom Domovinskog rata činio goleme štete “svojoj” domovini. Nekažnjeno. Dovoljno je samo spomenuti brutalnu laž o tisućama prekrštenih Srba u jeku agresije na Hrvatsku, što je odjeknulo u tada nama nesklonoj tzv. međunarodnoj zajednici.

No Pupovac može voditi, a ova laž o “prekrštavanju” to jest, specijalni informacijski rat protiv Hrvatske nekoć, može danas biti na skupu na kojem Šešeljev učenik, predsjednik Vučić, koji je tijekom Domovinskog rata na okupiranim područjima držao “motivacijske govore”, uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, Pupovac koji provodi politiku Beograda o “ravnoteži krivnje”, šuti o zločinu nad dr. Šreterom, Pupovac može sve bez ikakve (političke) odgovornosti, naprotiv čuva ga se kao “suho zlato”.

Packe

Da ne spominjem što rade Pupovčeve Novosti financirane “ustaškim” kunama. Ali kada gradonačelnik Vukovara Ivan Penava upozorava da u Vukovaru zločinci šetaju ulicom, da velikosrpski projekt u Vukovaru nije mrtav, da su vlastitu djecu zagadili mržnjom prema hrvatskoj (i) himni, da za Vukovar nitko nije odgovarao, i to smirenim, uravnoteženim, argumentiranim govorom i tonom, onda je Andrej Plenković u mahu udijelio packu gradonačelniku Penavi koji govori istinu, vapi za pravdom i stao u obranu – Pupovca.

Pupovac smije lagati, izvrtati povijest i činjenice od devedesetih do danas, ali Penava ne smije govoriti istinu. Zato Plenković poručuje Penavi kako “politiku HDZ-a vodi vodstvo stranke, predsjednik, Predsjedništvo i nitko drugi”.

Izjava je promašena jer Penava je govorio o stanju u Vukovaru, a ne o politici stranke, no dirnuti u Pupovca istinom i činjenicama za Plenkovića je napad na – politiku HDZ-a!? Zemljo – otvori se! Pupovac naprijed, Penava – stoj.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Plenković: Penava razumije da je suradnja sa SDSS-om i srpskom zajednicom strateški interes

 

 

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari