Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Neki sukobi tamo daleko

Objavljeno

na

Početkom rujna 2018.

Nakon neznatne ciklone počinje bablje ljeto (feministice, pozor!), to jest vječno ljeto u skoroj budućnosti kada će se Zemlja zagrijati kao Pompeji.

Kada smo već pomislili da su završeni svi festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, pojavio se Festival alternativne ljevice Šibenik ili skraćeno FALIŠ jer nam je samo još taj falio. Ali je lijepo da barem ima domaće ime, za razliku od amsterdamske koalicije koja je bila čak i blaže lijevo nasađena, ali se raspala zbog uljaničke tragedije u izvedbi velike istarske interesne stranke.

Budući da je Šibenik prvi veliki grad na moru koji su podignuli Hrvati, zaslužan za grandioznu pobjedu nad srpskim osvajačima početkom pune agresije 1991., ondje je rečeni festival vrlo potreban i neophodan, a kako nisu (premda uz ponešto državne potpore) mogli platiti neku poznati klapu, pozvali su pjevača Porfirija, ali mu i rekli da za sada na njihovu skupu ne pjeva u čast popu Dujiću kako se populisti i druga bagra ne bi dosjetili da je taj poklao mnoštvo Hrvata u Drugom svjetskom ratu, uz asistenciju talijanskih fašista.

Niže uz obalu imali smo još jedan festival pod gramatički briljantinim naslovom Dubrovnik forum (valjda će i Dubrovački kazališni ljetni festival preimenovati u Dubrovnik festival) koji je odjeknuo zbog premijerskih „tamo nekih sukoba“ što su nacionalno osjetljivi dečki (i cure) protumačili kao kreativni osvrt na Domovinski rat, a glasnogovornici HDZ-a ustvrdili da je Plenković mislio na Kosovo i oružane sukobe tamo daleko od Hrvatske, a ako je mislio, trebao je onda i jasnije reći.

Ovako je samo iziritirao narod, a ionako u anketama drži prvo mjesto po nepopularnosti, za razliku od HDZ-a koji ima sve bolji rejting, što treba uzeti u obzir.

Osim toga, ni „tamo daleko“ nije se radilo o „nekim sukobima“ nego o isprva vrlo uspješnom etiničkom čišćenju Kosova s gotovo milijun izbjeglica, na kraju potpuno neuspješnom jer je NATO izgubio živce i posalo zračnu poruku da to više ne može gledati, nakon što je više ili manje mirno gledao što se događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Igre s promjenama granica u jugoistočnoj Europi

Vučić

Da je Srbija izgubila rat s Natom, velikom silom, moglo se čuti i u veličanstvenom govoru Vučićevu prilikom posjeta Kosovu, to jest Srbima koji još ondje žive.

Da je Srbija izgubila rat s Hrvatskom, nije se moglo čuti, samo zapomaganje da je u Kninu sada šahovnica, a nikada je prije ondje nije bilo. Što je u bizantinski sročenom povijesnom govoru Vučić u stvari poručio svojim Srbima i na Kosovu i u Srbiji, nije se teško domisliti.

On, nasljednik „velikoga lidera Miloševića“ i naravno Stjepana Nemanje, rekao je durch die Blumen da od kokošarenja s razmjenom teritorija ne će biti ništa, da će ostati kako jest, ali da on Kosovo nikada ne će priznati, pa ne će i basta, Srbi na Kosovu ostat će u okviru kosovske države, ali nitko ne smije da ih bije, a ako će netko da ih bije, znat će on Vučić kako postupiti.

Riječ je, znači, o predaji ili rječnikom srbijanskih portala i SPC o izdaji, sa sve daljom zamisli o sjedinjenju Srbije s republikom srpskom u BIH koje bi ujedinjenje bilo izgledno da se počelo igrati s promjenama granica u jugoistočnoj Europi, što bi i Slovenija (usput govoreći) mogla primiti na znanje.

Imperijalizam još stoluje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja sustavo kefa crnogorsku i makedonsku autokefalnost, kao što i Ruska pravoslavna ne da Ukrajini da se osamostali u tom pogledu. Slava Ukrajini. Ostaje pitanje boravka srbijanske državne crkve, SPC-a, u državi Hrvatskoj i na tome treba poraditi (delati), te naravno hrvatsko pitanje u BiH gdje Katolička crkva odnosno neki njezini glavari imaju posve drukčije zamisli o budućnosti od hrvatskih političara koji – sve razvidnije – od trećega „entiteta“ ne odustaju niti smiju odustati jer će nestati ondje i hrvatski narod i njegova Crkva.

A nestat će tada i hrvatska teritorijalna obrana u geostrateškom smislu pa u skoroj budućnosti, u crnom scenariju, muslimanska FBIH može nalegnuti na jazik hrvacki izbijanjem na more (kao što su Izetbegovići već jednom pokušali u prvoj polovici devedesetih).

No, sada sam naoko otišao s polja kulture, pa se vraćam festivalima jer su oni očito pretežiti dio kulture u Hrvatskoj, po svemu važniji i bolje financirani od tihog i upornog autorskog rada koji je mizerno plaćen i prešućivan (iskustva imamo, odnosno imam).

Čemu neki festivali služe, ne zna se, ali za Festival svjetske književnosti održan u Zagrebu zna se, uglavnom za opanjkavanje Hrvatske kao takve. Da je tako, pričaju mi kako je prošao razgovor s francuskim piscem Beigbederom koji živi u Baskiji i duhovito domeće da je ta zemlja nedaleko od Španjolske.

Taj je prošao razne faze i živio razbarušeno, pa je svako njegovo djelo, kažu, uvelike autobiografsko. I nije on problem, štoviše, nego voditelj iliti navoditelj koji je s njim razgovarao pred zagrebačkom publikom pokazujući u baš svakom pitanju prijezir prema zaostaloj, primitivnoj i svakakvoj Hrvatskoj čini mi se da se navoditelj zove Ivanišević, nije tenisač), te je francuski književnik morao u odgovorima – braniti Hrvatsku.

Eto, u prošloj sam kolumni diskretno ukazao kojoj opciji pripadaju organizatori toga festivala (i opet uz usrdnu pomoć proračuna), koji goste zabavlja filmovima Lordana Zafranovića i drugim okupacijama.

HAVC

Glede filma: ako se u HAVC-u nešto promijenilo, a ne opažam previše, nije se promijenilo u odbiru povjerenika za igrane filmove od kojih barem jedan ( a dva su) mora biti iz lepeze kojom se hladi hrvatski duh hrvatskoga filma, sve dok se ne ohladi i odbaci.

Čast iznimkama u redovima sada već bivših povjerenika. O toj temi, kao što sam već obećao, pisat ću u najskorije vrijeme, dokumentirano. HAVC-u u prilog: navodno je podržao zamisao hrvatskih branitelja iz Jakovlja (općina zaprešićka) o svojevrsnom Filmu u gostima.

Prošloga petka bio sam u Jakovlju iz kojega se ljestvama ne može doći do neba, ali može do dobre ideje, mobilnog projekta prikazivanja filmova o Domovinskom ratu, a ima ih već dosta više dokumentarnih nego igranih, svakoga dana ili tjedna u drugom gradu.

Branitelji i nas nekoliko „savjetnika“, filmovi o kojima razgovaramo idu i dublje u hrvatsku povijest, a naziv projekta je posvećen Gordanu Ledereru i njegovim će „Banijskim praskozorjima“ započinjati sve projekcije, kao svojevrsnom „špicom“. I tako mi razgovaramo, pa pomalo ulazimo i u operativu, htjeli ili ne, a na svršetku uz vodu pivo i dotičemo temu koja branitelje najviše muči – neki su od njih branili i Vukovar, patili u srbijanskim logorima – temu nekažnjavanja zločinaca, nepodizanja optužnica ili ako slučajno dođe do procesa (primjer: suđenje dvojici od kojih je jedan godinama radio u Hrvatskoj pošti, a drugi u hrvatskoj policiji!) puštanje na sudu dokazanima da prije izricanja presude sjednu u auto i legalno prijeđu granicu kod Tovarnika. Je li Hrvatska pravna država kao što piše u Ustavu? Nije. Ako nije pravna ne može biti ni prava.

I u tome je odgovor zašto toliko godina nakon svršetka rata još slušamo da „za te zločine nitko nije kažnjen“. Kao što nije ni za komunističke zločine nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, a potraga za grobištima u Hrvatskoj (Slovenija je, glede obilježavanja grobova Hrvata ipak ispred Hrvatske) sustavno se sabotirala – ako je grobište pronađeno, a jest jedno ili nekoliko u Gračanima primjerice, onda se pokušalo na spomen-ploči umanjiti brojku za polovicu i više, dok nije interveniralo Ministarstvo branitelja u sadašnjem sastavu. Da. Glede zadnjega rata postoji očito tajni dogovor koji su svesrdno podržavale sve vlasti u Hrvatskoj od početka stoljeća a ponešto i prije, neke uvjereno srdačno kao Račanova i Milanovićeva, neke manje oduševljeno ali i ipak.

Što je HDZ danas, teško je reći

I sada smo tu gdje jesmo. Dan poslije Jakovlja, otvaram novine i vidim da je to „pitanje“ napokon odlučnije potegnuto iz grada od kojega se i očekivalo, iz Vukovara, iz ureda vukovarskog gradonačelnika koji za tajni ugovor očito ne zna (ali će saznati).

Vrlo neugodno za ovu Vladu i njezina čelnika koji lijepo oblikuje rečenice i pazi što govori (osim na Dubrovnik festivalu ). Penava ima pravo: ne može se i ne smije ostati na zgražanju što ne hvatamo srpske ratne zločince, treba raditi, a sve je to i te kako u svezi s nestalim našim ljudima kojih i dalje ima gotovo dvije tisuće – kada samo jedan srpski zločinac propjeva, doći će do domino efekta, bit će pokajnika ali i uspjeha u poslu koji zahtijeva vukovarski gradonačenik.

Nemojte mi reći da i tu nije riječ o kulturi: o kulturi sjećanja i podsjećanja, o kulturi kažnajavanja zločinaca i kulturi dostojnoga pokopa o čemu su pisali već starogrčki pisci tragedija a mi, eto, vrlo moderni, površno prisutupamo našim tragedijama.

Farsa je i nekakva zajednička srpsko-hrvatska komisija ili što već, u kojoj srbijanski predstavnici pokazuju jako dobru volju samo što nikako ne mogu pronaći ama baš ništa u arhivima pa su se bacili na traganje duž dunavske obale.

Što će reći i kako će reagirati vlast desnoga centra koja doduše jest hrvatska, ali ima ponekog koalicijskog partnera poput Pupovca (gdje je doktor Šreter?), i mora biti oprezna da osigura stabilnost Vlade. Pa će Penava vidjeti da nije tako lako. I on je dio desnoga centra koji ima neprilika s Ličanima, a sada eto i Slavoncima u Podunavlju.

Što je HDZ danas, teško je reći. Jedna velika stranka koja dobiva pregršt glasova i pobijedila bi, bez sumnje, i na izvanrednim izborima. No je li i dalje, vođena kako već jest, i stranka desnoga centra ili se toliko protegnula jednim dijelom ulijevo da je obuhvatila i dobar dio lijevoga centra koji se u toj ideološki neprozirnoj kaši posve lijepo dade skuhati?

Govoreći infantilno (kao ja, recimo) moglo bi se reći i ovo: HDZ je opet postao široka narodna stranka koja može asimilirati sve što joj dođe pod ruku, a ako pri tome žrtvuje svoju izvornu, suverenističku narav, a Bože moj, nešto se mora… Populus valjda ionako ništa ne razumije, populizam se prikazuje populusu kao odurni narodni osjećaj kojega se treba sramiti.

Pa mi smo Europljani, vele ni lijevo ni desnorijentirati odnosno dezorijentirani. Mi smo Europejci, viču svi orjunaši, jugofili itd. zadovoljni što će post nubila Phoebus (stvaranja hrvatske države) napokon i njima granuti sunce naddržave, pa kako god se zvala.

Njima, međutim, nikako ne ide u prilog kretanje u istoj rečenoj Europi gdje zatočnici nacionalnih država i njihova suvereniteta imaju sve više pristaša (orjunaši će pročitati: ustaša), stvara se doista jedan populistički (čitaj: narodni) paneuropski pokret koji će poslati u povijest opasnu aroganciju sadašnje Unije odnosno spriječiti samoubojstvo Europe i probuditi ju iz opčinjenosti tzv. „novim ljudskim pravima“, antropološkim besmislicama i – najjasnije rečeno – posvemašnjim gubitkom otporne snage. Potonje su razumjeli već i Skandinavci.

U Hrvatskoj je vlast na drugom kolosijeku, vodeći se biblijskom rečenicom stultorum infinitus est numerus, samo što to ne drži vodu niti se od Hrvata u duljem razdoblju mogu praviti budale.

Hrvoje Hitrec / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari