Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Neki sukobi tamo daleko

Objavljeno

na

Početkom rujna 2018.

Nakon neznatne ciklone počinje bablje ljeto (feministice, pozor!), to jest vječno ljeto u skoroj budućnosti kada će se Zemlja zagrijati kao Pompeji.

Kada smo već pomislili da su završeni svi festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, pojavio se Festival alternativne ljevice Šibenik ili skraćeno FALIŠ jer nam je samo još taj falio. Ali je lijepo da barem ima domaće ime, za razliku od amsterdamske koalicije koja je bila čak i blaže lijevo nasađena, ali se raspala zbog uljaničke tragedije u izvedbi velike istarske interesne stranke.

Budući da je Šibenik prvi veliki grad na moru koji su podignuli Hrvati, zaslužan za grandioznu pobjedu nad srpskim osvajačima početkom pune agresije 1991., ondje je rečeni festival vrlo potreban i neophodan, a kako nisu (premda uz ponešto državne potpore) mogli platiti neku poznati klapu, pozvali su pjevača Porfirija, ali mu i rekli da za sada na njihovu skupu ne pjeva u čast popu Dujiću kako se populisti i druga bagra ne bi dosjetili da je taj poklao mnoštvo Hrvata u Drugom svjetskom ratu, uz asistenciju talijanskih fašista.

Niže uz obalu imali smo još jedan festival pod gramatički briljantinim naslovom Dubrovnik forum (valjda će i Dubrovački kazališni ljetni festival preimenovati u Dubrovnik festival) koji je odjeknuo zbog premijerskih „tamo nekih sukoba“ što su nacionalno osjetljivi dečki (i cure) protumačili kao kreativni osvrt na Domovinski rat, a glasnogovornici HDZ-a ustvrdili da je Plenković mislio na Kosovo i oružane sukobe tamo daleko od Hrvatske, a ako je mislio, trebao je onda i jasnije reći.

Ovako je samo iziritirao narod, a ionako u anketama drži prvo mjesto po nepopularnosti, za razliku od HDZ-a koji ima sve bolji rejting, što treba uzeti u obzir.

Osim toga, ni „tamo daleko“ nije se radilo o „nekim sukobima“ nego o isprva vrlo uspješnom etiničkom čišćenju Kosova s gotovo milijun izbjeglica, na kraju potpuno neuspješnom jer je NATO izgubio živce i posalo zračnu poruku da to više ne može gledati, nakon što je više ili manje mirno gledao što se događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Igre s promjenama granica u jugoistočnoj Europi

Vučić

Da je Srbija izgubila rat s Natom, velikom silom, moglo se čuti i u veličanstvenom govoru Vučićevu prilikom posjeta Kosovu, to jest Srbima koji još ondje žive.

Da je Srbija izgubila rat s Hrvatskom, nije se moglo čuti, samo zapomaganje da je u Kninu sada šahovnica, a nikada je prije ondje nije bilo. Što je u bizantinski sročenom povijesnom govoru Vučić u stvari poručio svojim Srbima i na Kosovu i u Srbiji, nije se teško domisliti.

On, nasljednik „velikoga lidera Miloševića“ i naravno Stjepana Nemanje, rekao je durch die Blumen da od kokošarenja s razmjenom teritorija ne će biti ništa, da će ostati kako jest, ali da on Kosovo nikada ne će priznati, pa ne će i basta, Srbi na Kosovu ostat će u okviru kosovske države, ali nitko ne smije da ih bije, a ako će netko da ih bije, znat će on Vučić kako postupiti.

Riječ je, znači, o predaji ili rječnikom srbijanskih portala i SPC o izdaji, sa sve daljom zamisli o sjedinjenju Srbije s republikom srpskom u BIH koje bi ujedinjenje bilo izgledno da se počelo igrati s promjenama granica u jugoistočnoj Europi, što bi i Slovenija (usput govoreći) mogla primiti na znanje.

Imperijalizam još stoluje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja sustavo kefa crnogorsku i makedonsku autokefalnost, kao što i Ruska pravoslavna ne da Ukrajini da se osamostali u tom pogledu. Slava Ukrajini. Ostaje pitanje boravka srbijanske državne crkve, SPC-a, u državi Hrvatskoj i na tome treba poraditi (delati), te naravno hrvatsko pitanje u BiH gdje Katolička crkva odnosno neki njezini glavari imaju posve drukčije zamisli o budućnosti od hrvatskih političara koji – sve razvidnije – od trećega „entiteta“ ne odustaju niti smiju odustati jer će nestati ondje i hrvatski narod i njegova Crkva.

A nestat će tada i hrvatska teritorijalna obrana u geostrateškom smislu pa u skoroj budućnosti, u crnom scenariju, muslimanska FBIH može nalegnuti na jazik hrvacki izbijanjem na more (kao što su Izetbegovići već jednom pokušali u prvoj polovici devedesetih).

No, sada sam naoko otišao s polja kulture, pa se vraćam festivalima jer su oni očito pretežiti dio kulture u Hrvatskoj, po svemu važniji i bolje financirani od tihog i upornog autorskog rada koji je mizerno plaćen i prešućivan (iskustva imamo, odnosno imam).

Čemu neki festivali služe, ne zna se, ali za Festival svjetske književnosti održan u Zagrebu zna se, uglavnom za opanjkavanje Hrvatske kao takve. Da je tako, pričaju mi kako je prošao razgovor s francuskim piscem Beigbederom koji živi u Baskiji i duhovito domeće da je ta zemlja nedaleko od Španjolske.

Taj je prošao razne faze i živio razbarušeno, pa je svako njegovo djelo, kažu, uvelike autobiografsko. I nije on problem, štoviše, nego voditelj iliti navoditelj koji je s njim razgovarao pred zagrebačkom publikom pokazujući u baš svakom pitanju prijezir prema zaostaloj, primitivnoj i svakakvoj Hrvatskoj čini mi se da se navoditelj zove Ivanišević, nije tenisač), te je francuski književnik morao u odgovorima – braniti Hrvatsku.

Eto, u prošloj sam kolumni diskretno ukazao kojoj opciji pripadaju organizatori toga festivala (i opet uz usrdnu pomoć proračuna), koji goste zabavlja filmovima Lordana Zafranovića i drugim okupacijama.

HAVC

Glede filma: ako se u HAVC-u nešto promijenilo, a ne opažam previše, nije se promijenilo u odbiru povjerenika za igrane filmove od kojih barem jedan ( a dva su) mora biti iz lepeze kojom se hladi hrvatski duh hrvatskoga filma, sve dok se ne ohladi i odbaci.

Čast iznimkama u redovima sada već bivših povjerenika. O toj temi, kao što sam već obećao, pisat ću u najskorije vrijeme, dokumentirano. HAVC-u u prilog: navodno je podržao zamisao hrvatskih branitelja iz Jakovlja (općina zaprešićka) o svojevrsnom Filmu u gostima.

Prošloga petka bio sam u Jakovlju iz kojega se ljestvama ne može doći do neba, ali može do dobre ideje, mobilnog projekta prikazivanja filmova o Domovinskom ratu, a ima ih već dosta više dokumentarnih nego igranih, svakoga dana ili tjedna u drugom gradu.

Branitelji i nas nekoliko „savjetnika“, filmovi o kojima razgovaramo idu i dublje u hrvatsku povijest, a naziv projekta je posvećen Gordanu Ledereru i njegovim će „Banijskim praskozorjima“ započinjati sve projekcije, kao svojevrsnom „špicom“. I tako mi razgovaramo, pa pomalo ulazimo i u operativu, htjeli ili ne, a na svršetku uz vodu pivo i dotičemo temu koja branitelje najviše muči – neki su od njih branili i Vukovar, patili u srbijanskim logorima – temu nekažnjavanja zločinaca, nepodizanja optužnica ili ako slučajno dođe do procesa (primjer: suđenje dvojici od kojih je jedan godinama radio u Hrvatskoj pošti, a drugi u hrvatskoj policiji!) puštanje na sudu dokazanima da prije izricanja presude sjednu u auto i legalno prijeđu granicu kod Tovarnika. Je li Hrvatska pravna država kao što piše u Ustavu? Nije. Ako nije pravna ne može biti ni prava.

I u tome je odgovor zašto toliko godina nakon svršetka rata još slušamo da „za te zločine nitko nije kažnjen“. Kao što nije ni za komunističke zločine nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, a potraga za grobištima u Hrvatskoj (Slovenija je, glede obilježavanja grobova Hrvata ipak ispred Hrvatske) sustavno se sabotirala – ako je grobište pronađeno, a jest jedno ili nekoliko u Gračanima primjerice, onda se pokušalo na spomen-ploči umanjiti brojku za polovicu i više, dok nije interveniralo Ministarstvo branitelja u sadašnjem sastavu. Da. Glede zadnjega rata postoji očito tajni dogovor koji su svesrdno podržavale sve vlasti u Hrvatskoj od početka stoljeća a ponešto i prije, neke uvjereno srdačno kao Račanova i Milanovićeva, neke manje oduševljeno ali i ipak.

Što je HDZ danas, teško je reći

I sada smo tu gdje jesmo. Dan poslije Jakovlja, otvaram novine i vidim da je to „pitanje“ napokon odlučnije potegnuto iz grada od kojega se i očekivalo, iz Vukovara, iz ureda vukovarskog gradonačelnika koji za tajni ugovor očito ne zna (ali će saznati).

Vrlo neugodno za ovu Vladu i njezina čelnika koji lijepo oblikuje rečenice i pazi što govori (osim na Dubrovnik festivalu ). Penava ima pravo: ne može se i ne smije ostati na zgražanju što ne hvatamo srpske ratne zločince, treba raditi, a sve je to i te kako u svezi s nestalim našim ljudima kojih i dalje ima gotovo dvije tisuće – kada samo jedan srpski zločinac propjeva, doći će do domino efekta, bit će pokajnika ali i uspjeha u poslu koji zahtijeva vukovarski gradonačenik.

Nemojte mi reći da i tu nije riječ o kulturi: o kulturi sjećanja i podsjećanja, o kulturi kažnajavanja zločinaca i kulturi dostojnoga pokopa o čemu su pisali već starogrčki pisci tragedija a mi, eto, vrlo moderni, površno prisutupamo našim tragedijama.

Farsa je i nekakva zajednička srpsko-hrvatska komisija ili što već, u kojoj srbijanski predstavnici pokazuju jako dobru volju samo što nikako ne mogu pronaći ama baš ništa u arhivima pa su se bacili na traganje duž dunavske obale.

Što će reći i kako će reagirati vlast desnoga centra koja doduše jest hrvatska, ali ima ponekog koalicijskog partnera poput Pupovca (gdje je doktor Šreter?), i mora biti oprezna da osigura stabilnost Vlade. Pa će Penava vidjeti da nije tako lako. I on je dio desnoga centra koji ima neprilika s Ličanima, a sada eto i Slavoncima u Podunavlju.

Što je HDZ danas, teško je reći. Jedna velika stranka koja dobiva pregršt glasova i pobijedila bi, bez sumnje, i na izvanrednim izborima. No je li i dalje, vođena kako već jest, i stranka desnoga centra ili se toliko protegnula jednim dijelom ulijevo da je obuhvatila i dobar dio lijevoga centra koji se u toj ideološki neprozirnoj kaši posve lijepo dade skuhati?

Govoreći infantilno (kao ja, recimo) moglo bi se reći i ovo: HDZ je opet postao široka narodna stranka koja može asimilirati sve što joj dođe pod ruku, a ako pri tome žrtvuje svoju izvornu, suverenističku narav, a Bože moj, nešto se mora… Populus valjda ionako ništa ne razumije, populizam se prikazuje populusu kao odurni narodni osjećaj kojega se treba sramiti.

Pa mi smo Europljani, vele ni lijevo ni desnorijentirati odnosno dezorijentirani. Mi smo Europejci, viču svi orjunaši, jugofili itd. zadovoljni što će post nubila Phoebus (stvaranja hrvatske države) napokon i njima granuti sunce naddržave, pa kako god se zvala.

Njima, međutim, nikako ne ide u prilog kretanje u istoj rečenoj Europi gdje zatočnici nacionalnih država i njihova suvereniteta imaju sve više pristaša (orjunaši će pročitati: ustaša), stvara se doista jedan populistički (čitaj: narodni) paneuropski pokret koji će poslati u povijest opasnu aroganciju sadašnje Unije odnosno spriječiti samoubojstvo Europe i probuditi ju iz opčinjenosti tzv. „novim ljudskim pravima“, antropološkim besmislicama i – najjasnije rečeno – posvemašnjim gubitkom otporne snage. Potonje su razumjeli već i Skandinavci.

U Hrvatskoj je vlast na drugom kolosijeku, vodeći se biblijskom rečenicom stultorum infinitus est numerus, samo što to ne drži vodu niti se od Hrvata u duljem razdoblju mogu praviti budale.

Hrvoje Hitrec / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe

Objavljeno

na

Objavio

  • Ovih je dana u Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

Devet godina, koliko je Karadžić proveo u haaškom pritvoru prije zatvaranja suda krajem 2017., nije bilo dovoljno za okončanje sudskog postupka jednom od najpoznatijih haaških optuženika. Pa je tako umjesto Haaškog suda u završnici morao uskočiti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove i preuzeti žalbeni postupak.

Mehanizam bi se opisno mogao nazvati i kao posljednje utočište za najupornije osoblje nekadašnjeg Haaškog suda, za one koji se baš nikako nisu dali potjerati iz Haaga i skinuti se s lijepih UN-ovih plaća.

Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.

Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država.

Odnos međunarodne politike prema Radovanu Karadžiću jedan je od najzornijih primjera te političke uvjetovanosti tzv. međunarodne pravde.

Medijska zvijezda

U vrijeme kad su svjetski mediji dnevno donosili priče o brutalnim srpskim ratnim zločinima i etničkom čišćenju u BiH, Radovan Karadžić nije se skrivao u tajnim i nedostupnim skloništima Tora Bore. On je bio glavna medijska zvijezda međunarodnih mirovnih pregovora u Ženevi, u kojoj je 1993. godine i provodio više vremena nego u svome službenom sjedištu na Palama.

Noću je kockao u casinu “Hiltona”, poslije doručka ga je intervjuirala Christianne Amanpour za CNN, prije večere Martin Bell za BBC, a u međuvremenu je u tom čudnovatom mirovnom procesu pod UN-ovim plaštom i faktički britanskim vodstvom, zajedno s ostalim sudionicima crtao karte, krojio granice, prozivao sve i svakoga za antisrpsku zavjeru.

A kad je gospođi Ljiljani (Karadžić), koju su predstavljali kao prvu damu i humanitarku, hotelski smještaj u “Hiltonu” postao neuvjetan, uselili su se u vilu pokraj Ženevskog jezera, koju su predstavljali kao rezidenciju predsjednika.

Dok još nije bilo Haaškog suda, međunarodna politika tumačila je kako ga ne mogu uhititi i suditi mu jer nema takvog suda. Nakon što je u svibnju 1993. osnovan Haaški sud, tadašnji glavni mirovni meštar lord David Owen optuživao je sud da bi mu mogao uništiti mirovne napore dirne li u doktora Karadžića. I tužiteljstvo ga nije dirnulo.

U međuvremenu je srpska vojska pod Mladićevim vojnim i Karadžićevim političkim vodstvom počinila genocid u Srebrenici. Tek nakon toga ga je i haaško tužiteljstvo dirnulo, zajedno s generalom Ratkom Mladićem, podigavši optužnicu.

Nakon okončanja rata nadzor nad BiH praktički su preuzele postrojbe NATO saveza. Optuženik Karadžić mirno se mimoilazio s njima – jer nisu imali mandat za uhićenje. Kad su dobili mandat, nisu ga koristili za uhićenje Karadžića, nego su se s novim mandatom prvi put iskazali zračnim desantom na obiteljsku kuću i uhićenjem jednog tamburaša iz Viteza (Vlatko Kupreškić).

A pred Karadžićem su se skrivali, da se slučajno ne bi susreli. Kad su ga kao počeli tražiti, Karadžić je navodno netragom nestao. Desetak godina kasnije, u ljeto 2008., uz prigodni performans su ga “otkrili” u Srbiji prerušenog u paradoktora Dragana Dabića. “Otkrile” su ga srbijanske službe koje su ga i skrivale u trenutku kada je američki politički pritisak bio dovoljno snažan da ih motivira na “otkriće”.

Isto bi učinili i pet godina ranije, da je to bio politički prioritet. I nakon toga su mu sudili gotovo dvanaest godina, pred Sudom i pred mehanizmom. U međuvremenu se Republika Srpska učvrstila kao politička činjenica. Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe. Kad je već tome tako, draža mi je realpolitika bez maske. A i puno je jeftinija.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Na ‘Uljaniku’ treba uništiti antifašističku kvazi–ekonomiju

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti. A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Plenković je konačno izustio ključnu rečenicu –  Gdje su pare?  Koristeći izraz “gdje” zaskočio je Bernardića koji je saborski performans  s minutom šutnje za svoje liderstvo započeo s “di”, ali na pare se svodi.

Tu smo.

No, tko bi morao imati odgovor na to pitanje suočen s problemima Uljanika i tolikim tisućama problema i problemčića koji se valjaju ispod površine Hrvatske i svakoga trenutka bilo gdje mogu eskalirati? Kao vulkani, ili bar gejziri.

I, može li se uz taj odgovor, dobiti i odgovor – zašto se primjeri Uljanika godinama valjaju Hrvatskom i gomilaju svojim pogubnim posljedicama nad hrvatskim narodom?

To je važniji odgovor od ovoga gdje su “pare”, ali nije ga moguće dobiti bez odgovora o sudbini “para”.

Odgovor na “gdje su pare” morao bi imati upravo Plenković, a hrvatski narod bi ga to trebao pitati putem svojih medija, novinara, političara i najrazličitijih institucija koje financira svojim “parama”. I on, Plenković bi morao ponuditi odgovor javno, jasno i glasno, kako sam voli reći “bit ću potpuno jasan” iako nikada nije.

Jer, da ja imam taj odgovor, usprkos razumnim sumnjama, koje polaze od činjenice da je onaj tko je bio najbliži “parama”, tko je upravljalo njima i tko je bio službeno odgovoran za njih vrlo vjerojatno i odgovoran za sudbinu “para”, narod ali i Plenković bi ga dobio iste sekunde.

No, ja nemam policiju, državno odvjetništvo, sudstvo, nemam izvršnu i upravnu moć nad ni jednom institucijom u državi, niti izvaninstitucionalnu infrastrukturu koja bi mogla poslužiti kao alternativa. Ja nisam država, Plenković u ovome trenutku jest.  Ja nemam ni aktivističke potencijale, rekli bi Hasanbegović i Raspudić, nemam Jelenu Veljaču, čak nemam ni Nikolu Grmoju. Iako znam na koja i čija vrata bi trebalo zakucati. I ponijeti lisice za svaki slučaj, onako, nek se nađu kad si već država.

Tolike “pare” o kojima se zna i još više razumno špekulira u nedostatku javno vidljivih i točnih  dokaza, koji posve sigurno postoje ako ih se hoće istražiti i provjeriti, može dobiti, koristiti,upravljati njima i nakon toga nestati samo netko tko nozi naziv – strateški. Jer u Hrvatskoj se taktičare naziva – lopovima. A sve ostale, koji se povezuju s golemim sredstvima i muljažama, strateškim partnerima ili facama, zbog čega i jesmo u problemima ozbiljne naravi. Bojim se da se u tom grmu krije zec Plenkovićeve nemoći, jer kako ćeš ući u obračun s nečim strateškim ili strategijom, zar ne?

Jedan od najvažnijih ljudi koji se nazivaju strateški od kad su zakoračili u suvremenu Hrvatsku, spasilac, partner, suradnik, investitor i što sve ne, je Danko Končar. Teško je iz javno dostupnih podataka kojima se pristojno može vjerovati, dokučivo zašto je i što je u tom čovjeku i svemu oko njega strateško i zašto je on baš strateški, a nije recimo Krešo Beljak ili Ivan Vrdoljak, a činjenica je da zvuči podosta strateškasto i to što je  u sporu s jako popularnom i važnom obitelji Cetinski, što se o njemu šire legende, bilo one negativne bilo pozitivne, s jakim okusom tajanstvenosti kao što i priliči svemu strateškastom, što se pojavljuje oko najvažnijih investicijskih problema u zemlji i uvijek opstaje, iako nitko živ nije vidio jedan jedini razlog toga opstajanja.

Nadam se da se ovdje ne može i nije primjenjivala čuvena špijunska uzrečica – ne smijem ti reći, jer bih te morao ubiti.Valjda nisu izginuli oni koji znaju podatke o strateškosti toga čovjeka.

Dakle, Uljanik je nakon što je dugi niz godina nakon onovremenske “strateške” privatizacije, te “strateškog” usmjerenja, pa “strateeške uzoritosti”, postao – strateški problem. Cijelo to razdoblje djelovanja Uljanik je imao svoje vlasnike, svoj nadzorni odbor, svoju upravu, hijerarhiju odgovornih direktora, imao je i sindikate koji su imali svoje predstavnike u nadzornom odboru ili bar mogućnost uvida u poslovanje brodogradilišta, oko Uljanika je djelovala multikulturalna i proeuropska ideesova vlast, nije bilo nikakvoga fašizma i ustašluka koji bi kvarili idilu poslovnoga uspona, preveniralo se mirnoću zabranom Thompsonovih koncerata i svakoga uznemiravanja uspjehu predane Pule i Istre, surađivalo se s provjerenim kompanjonima u Rijeci, koji su također bili zaštićeni ideološkim i svakim drugim mirom. Onim –antifašisitčkim koji počiva na paroli – smrt fašizmu sloboda naorodu.

I jahalo se u slobodu galopom.

U tom idiličnom okruženju sad nam predsjednik vlade, koja je imala u tom Uljaniku udio od 25 posto vlasništva, koja je davala financijska jamstva za goleme kreditne iznose za igradnju brodova naručiteljima, koji su ih usput budi rečeno najčešće i avansirali pogolemim namjenskim sredstvima, postavlja pitanje – gdje su “pare”?

Ili, ističe – nismo mi davali jamstva!?

A koga briga, vi ste vlada, a posve je svejedno kako se osobno prezivate.

Nema brodova, nema novaca, a radnici su kako sami kažu – radili. I godinama primali plaće za taj rad, iako je očito dnevno donosio goleme gubitke i propast. Dok nije nestalo novaca. Kredita na državni račun. I avansa naručitelja. U tom razdoblju kad su nestajale “pare” nadzorni odbor i uprava, te direktorska hijerahija primala je goleme plaće za svoj rad, vrlo vjerojatno isplaćivali su i bonuse, a izgradnja naručenih brodova je sve više kasnila, otkazi narudžbi su bivali sve učestaliji, avansi su se trošili usprkos tome što se narudžbe nisu poštovale a račun je isporučen suvlasniku koji ima udio od 25 posto. Samo njemu.

I uz to što je uvijek tu negdje bio strateški partner!?

Da vidimo sad.

Ako je država Hrvatska kao manjinski dioničar s udjelom od 25% vlasništva platila prošle godine tri milijarde kuna kao udio u odgovornosti za probleme Uljanika, bilo bi nužno postaviti pitanje – jesu li ostali, većinski suvlasnici u istoj mjeri platitili svoje udjele pripadajuće odgovornosti, što bi u ovome slučaju značilo iznos od oko 9 milijardi kuna? I ako su platitili, kome su platili, što su postigli s tim novcima i što oni, a ne samo hrvatska vlada, u ovome slučaju namjeravaju poduzeti. Tu, i u tome je, i istarska vlast i uprava, pa valja vidjeti tko je sve bio suvlasnik i koliko su platitili?

Ili su ulupali “pare” na krvavu borbu protiv ustašluka po Hrvatskoj i svijetu, s isturenim napadačom Jakovčićem koji je radio agenturu za tu borbu žrtvujući se do iznemoglosti trpeći silne ručkove i večere s jakim međunarodnim snagama za efikasno uništenje svakoga fašizma, naročito u Hrvatskoj.

Moguće je svašta, ali valja vidjeti – koliko su potrošili.

I koliko su možebitno zaradili i čega?

U Hrvatskoj postoji narodna tradicija da su hajduci i uskoci bili narodni junaci, otimali onima na vlasti, Turcima i/ili Mletcima, pa tako štitili na neki onovremeni sindikalni način svoj narod.

U ovome istarskom slučaju, koji je nastao pod istarskom političko-menadžerskom upravom a postao svenacionalni hrvatski problem zbog takvoga upravljanja, imamo situaciju da se država pojavljuje u ulozi hajduka i uskoka, otima hrvatskom narodu koji je službeno na vlasti, koji tako u toj izokrenutoj priči postaje “turčin”.

Hloverka Novak Srzić: Kako je Ivan Jakovčić Nino – postao NekretNino

Međutim, kvaka je u tome što su Turci kojima su otimali hajduci to nadoknađivali novim nametima narodu kojega su hajduci štitili, a narod tada nije bio vlast kao danas. Istarska politička oligarhija na taj način postaju ondašnji Turci, njihovi strateški saveznici i partneri neka vrsta hajduka ili uskoka u svojevrsnoj tursko-hajdučkoj koaliciji, a hrvatski državni vrh namjesnik istarskog “turčina” koji bi trebao porezima namaknuti ono što su hajduci oteli ili popalili kako se suvremenim žargonom kaže.

Tragikomično je gledati sindikalni “otpor”, koji se manifestira preuzimanjem prava zaključavanja ulaznih vrata u brodogradilište, s iskazanom namjerom zabrane ulaska naručiteljima brodovlja i kooperantima kojima svaki dan dolaze zabrinuti vlasnici privatnim zrakoplovima, plaćaju penale svojim bankama i slažu račune koje bi u svim opcijama morala na kraju platiti – država.

Jer ti računi i štete se gomilaju, a radnici bi kao radili, dok njihovih sindikalni predstavnici svoje negodovanje zbog besparice i nesigurnosti usmjeravaju na državu – manjinskog vlasnika, zaboravljajući pri tome ljude, političke, javne i lokalne ogranizacije, te strateške partnere i suradnike, koji su ih očito godinama vodili u potpunu propast.

I u čemu su, da se ne pravimo budale, i sami sudjelovali, jer su uz zdrav vid i sluh bez kojih ne bi mogli raditi u brodogradilištu, uz primjeren razum mogli i sami vidjeti i znati da brod koji nisu napravili ili isporučili nosi sobom goleme gubitke koji će se njima razbiti o glavu. No, šutjeli su tada.

Kako se postaviti prema ovome pitanju?

Organizacijom facebook prosvjeda i angažirati Jelenu Veljaču, koju su “proslavili” Zlatko Hasanbegović i Nino Raspudić pogotovo, ili nekoga od njezinih kompanjona iz svijeta petparačkih nadriintelektualnih subverzivaca koji veslaju na paradržavni ili institucionalni pogon od kada postoje, a obično na politički pa i državni skriveni poticaj krenu biti subverzivci, ili krenuti tragom organizacije tribina po Hrvatskoj ugledavši se na Željku Markić, objašnjavajući nazočnima željnima rješenja da – vlast ne valja i da narod treba odlučivati, skrivajući tako odgovornost za još jedan veliki neuspjeh predvođenja širokih narodnih masa prema obećanom cilju i neizravno šaljući poruku o nemogućnosti bilo kakvih promjena konstatacijom – nije do nas, mi smo dobri, ali ne možemo ništa jer oni su nevaljalci, pa idemo zajedno jaukati nad sudbinom?  Ili kao nekolicina ranije, uzeti golemi križ na leđa i pješačiti iz Rijeke u Zagreb, ili čak u Bleiburg, s obzirom da se i izrazite antife u ovakvim situacijama vole uhvatiti za nacionalni sentiment?

Plenković mora prije nego zakorači u bilo kakvu odluku naciji reći – gdje su “pare” i one koji su ih zamračili, one koji su namjenske kredite i avanse zloupotrijebili donošenjem odluka mimo svih racionalnih i upravljačkih standarda, rugajući se pojmovima konkurentnosti i poslovnosti, upravljačkom znanju i odgovornosti koju su preuzeli, preuzimajući najvažnije funkcije u brodogradilištu potpunu odgovornost za postizanje uspjeha u poslovanju, one koji su prevarili svjetski ugledne i referentne partnere i danas im sindikati rade goleme štete, stvarajući iznimno loš ukupni,  a pogotovo investicijski ugled Hrvatske u svijetu, dovesti pred državne institucije koje bi im morale postaviti bar dio pitanja koje sam ovdje naglasio.

I dobiti odgovore od njih, javno ih kako bi Plenkoivć rekao “potpuno jasno” predočiti vlasnicima nacionalne imovine – hrvatskom narodu i preuzeti odgovornost tada u ime države pred tim narodom. A država postoji zbog, prvo, osmišljavanja minimuma obaveznih normi koje se moraju poštovati radi stvaranja konkurentske i humanističke klime u natjecanju na svim područjima, pogotovo u međunarodnim natjecanjima kao što je brodogradnja, drugo, zbog nadzora i sankcioniranja nepoštivanja normi koje je država osmilila i ozakonila.

Država nije poduzetnik niti onda kad je vlasnik, niti smije biti, niti smije snositi odgovornost za neuspjehe onih koji u utakmici po jasnim pravilima ne rade dobro svoj posao i ostanu gubitnici.

Država ne smije ni stimulirati gubitništvo. Država nije ni sindikat, niti smije ikada biti, a pozivanje na srentiment prema radnicima Uljanika, ili ranije Agrokora, zapravo je teška laž, jer sentimentalnost u jednome slučaju nužno s pozicija države znači otimačinu ili beskrupuloznost u drugom.

Pa sipanje milijardi prema sindikalnim zhatjevima u Uljaniku i Istri, nužno znači otimanje ili oduzimanje onima koji svojim konkurentskim radom stvaraju višak i čine uz sebe i državu sa cijelom infrastrukturom društva, održivom.

Dakle, suze u ovome slučaju su slabost i opasne, a ne vrlina, sentiment s Markova trga mora biti sentiment prema cijelome hrvatskome narodu a odluke uravnotežene sagledavajući cjelinu nacionalnih interesa.

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti.

A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Dakle, Uljanik je uz sve ostalo, kao i svaki problem – prilika državnoj vlasti da jednom zauvijek sreže njegovanje i kultiviranje necivilizacijskih standarda naslijeđenih iz prošloga državno-političkog režima, što i čini bit istinske lustracije, da nametne načela odgovornosti i prevenira zauvijek strogim primjenama još strožijih zakona  u donošenju odluka od društvenoga značaja, počevši od onih grupnih do nacionalnih, odluka koje se neće rugati zdravom razumu, tržišnom okruženju i načelima same humanosti, na koju se usmjeravaju najčešće u takvim okolnostima misli, želje, pogledi i nastojanja onih koji su istu tu humanost – teško zloupotrijebili.

A očito je jesu, čim su doveli jednu društvenu cjelinu, u ovome slučaju Uljanik, u situaciju da joj netko drugi, pored postojećih vlasnika, mora spašavati postojanje. Tako se ne radi i nema ni jednoga jedinoga razloga, niti ga je tko dao u trkeljanjima o strateškoj važnosti brodogradnje za Hrvatsku, zbog kojega bi jedan suvlasnik i to onaj manjinski pospremao pustoš koju su iza sebe ostavili većinski vlasnici.

Također valja i sindikatima poslati jasnu poruku da, ako su se odlučili preuzeti u posjed imovinu Uljanika i držati straže na ulazu, ne traže pomoć sa strane, jer to pokazuje svijest o svojoj moći, poslanju i sposobnosti pa bi bilo nužno da pokazuje i svijest o odgovornosti, pa  u tom slučaju neka odgovaraju za svoj posjed. Ili, neka spas traže od onih koje smo nazvali strateškima i starteškastima, koji su im se godinama motali po brodogradilištu, a danas ih nema nigdje.

Zanimljivo da ni rječ nisu izgovorili o njima.

U Hrvatskoj se mora nametnuti jasna razdjelnica koju je država dužna štititi najrigoroznijim sankcijama, a to je da preuzimanje pozicije za odlučivanje o bilo kakvome društvenom interesu, nosi sobom i obavezu poštivanja najboljih postignuća u procesu donošenja odluka, počevši od onih stručnih, znanstvenih i potvrđenih u konkurentskom okruženju, do realizacije i potpunoga preuzimanja odgovornsoti za rezultate.

Mora se napraviti i znati jasna razdjelnica o tome gdje završava politička a nastupa kaznena odgovornost, jer je upravo nedostatak te razdjelnice nastavak komunističkoga mentaliteta i temeljni razlog stradavanja Hrvatska u svim sferama i na svim područjima.

Osvajanje pozicije donošenja odluka bez te razdjelnice postaje lovište, bez kontrole za odstrel i za divlje puškaranje, tako se otvaraju vrata neodgovornom kadroviranju i uhljebljivanju tisuća poslušnika bez ikakve kvalifikacije, tako se urušava kompletan poredak upravljanja i nužno urušava čak i one koji dobro rade, a taoci su općega urušavanja primjerenih pravila i normi.

Uljanik je primjer divljačkog lovišta po svemu sudeći, gdje su posve poznati lovci i najvjerojatnije lovokradice ostavili pustoš, danas ih nitko ne spominje, a njihovi politički patroni iz vremena divljega puškaranja danas, kako sami u IDS-u kažu -budno prate postupke vlade.

Umjesto da vladine državne agencije budno pretresaju njihovu ulogu u svemu i pošalju jasnu poruku svima u Hrvatskoj, ali i u svijetu da se u Hrvatskoj ne isplati divlje puškaranje, jer će u tom slučaju poginuti sami revolveraši.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Marko Ljubić: Nadmoćni Raspudić ponizio aktivističku globalnu agendu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari