Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Neki sukobi tamo daleko

Objavljeno

na

Početkom rujna 2018.

Nakon neznatne ciklone počinje bablje ljeto (feministice, pozor!), to jest vječno ljeto u skoroj budućnosti kada će se Zemlja zagrijati kao Pompeji.

Kada smo već pomislili da su završeni svi festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, pojavio se Festival alternativne ljevice Šibenik ili skraćeno FALIŠ jer nam je samo još taj falio. Ali je lijepo da barem ima domaće ime, za razliku od amsterdamske koalicije koja je bila čak i blaže lijevo nasađena, ali se raspala zbog uljaničke tragedije u izvedbi velike istarske interesne stranke.

Budući da je Šibenik prvi veliki grad na moru koji su podignuli Hrvati, zaslužan za grandioznu pobjedu nad srpskim osvajačima početkom pune agresije 1991., ondje je rečeni festival vrlo potreban i neophodan, a kako nisu (premda uz ponešto državne potpore) mogli platiti neku poznati klapu, pozvali su pjevača Porfirija, ali mu i rekli da za sada na njihovu skupu ne pjeva u čast popu Dujiću kako se populisti i druga bagra ne bi dosjetili da je taj poklao mnoštvo Hrvata u Drugom svjetskom ratu, uz asistenciju talijanskih fašista.

Niže uz obalu imali smo još jedan festival pod gramatički briljantinim naslovom Dubrovnik forum (valjda će i Dubrovački kazališni ljetni festival preimenovati u Dubrovnik festival) koji je odjeknuo zbog premijerskih „tamo nekih sukoba“ što su nacionalno osjetljivi dečki (i cure) protumačili kao kreativni osvrt na Domovinski rat, a glasnogovornici HDZ-a ustvrdili da je Plenković mislio na Kosovo i oružane sukobe tamo daleko od Hrvatske, a ako je mislio, trebao je onda i jasnije reći.

Ovako je samo iziritirao narod, a ionako u anketama drži prvo mjesto po nepopularnosti, za razliku od HDZ-a koji ima sve bolji rejting, što treba uzeti u obzir.

Osim toga, ni „tamo daleko“ nije se radilo o „nekim sukobima“ nego o isprva vrlo uspješnom etiničkom čišćenju Kosova s gotovo milijun izbjeglica, na kraju potpuno neuspješnom jer je NATO izgubio živce i posalo zračnu poruku da to više ne može gledati, nakon što je više ili manje mirno gledao što se događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Igre s promjenama granica u jugoistočnoj Europi

Vučić

Da je Srbija izgubila rat s Natom, velikom silom, moglo se čuti i u veličanstvenom govoru Vučićevu prilikom posjeta Kosovu, to jest Srbima koji još ondje žive.

Da je Srbija izgubila rat s Hrvatskom, nije se moglo čuti, samo zapomaganje da je u Kninu sada šahovnica, a nikada je prije ondje nije bilo. Što je u bizantinski sročenom povijesnom govoru Vučić u stvari poručio svojim Srbima i na Kosovu i u Srbiji, nije se teško domisliti.

On, nasljednik „velikoga lidera Miloševića“ i naravno Stjepana Nemanje, rekao je durch die Blumen da od kokošarenja s razmjenom teritorija ne će biti ništa, da će ostati kako jest, ali da on Kosovo nikada ne će priznati, pa ne će i basta, Srbi na Kosovu ostat će u okviru kosovske države, ali nitko ne smije da ih bije, a ako će netko da ih bije, znat će on Vučić kako postupiti.

Riječ je, znači, o predaji ili rječnikom srbijanskih portala i SPC o izdaji, sa sve daljom zamisli o sjedinjenju Srbije s republikom srpskom u BIH koje bi ujedinjenje bilo izgledno da se počelo igrati s promjenama granica u jugoistočnoj Europi, što bi i Slovenija (usput govoreći) mogla primiti na znanje.

Imperijalizam još stoluje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja sustavo kefa crnogorsku i makedonsku autokefalnost, kao što i Ruska pravoslavna ne da Ukrajini da se osamostali u tom pogledu. Slava Ukrajini. Ostaje pitanje boravka srbijanske državne crkve, SPC-a, u državi Hrvatskoj i na tome treba poraditi (delati), te naravno hrvatsko pitanje u BiH gdje Katolička crkva odnosno neki njezini glavari imaju posve drukčije zamisli o budućnosti od hrvatskih političara koji – sve razvidnije – od trećega „entiteta“ ne odustaju niti smiju odustati jer će nestati ondje i hrvatski narod i njegova Crkva.

A nestat će tada i hrvatska teritorijalna obrana u geostrateškom smislu pa u skoroj budućnosti, u crnom scenariju, muslimanska FBIH može nalegnuti na jazik hrvacki izbijanjem na more (kao što su Izetbegovići već jednom pokušali u prvoj polovici devedesetih).

No, sada sam naoko otišao s polja kulture, pa se vraćam festivalima jer su oni očito pretežiti dio kulture u Hrvatskoj, po svemu važniji i bolje financirani od tihog i upornog autorskog rada koji je mizerno plaćen i prešućivan (iskustva imamo, odnosno imam).

Čemu neki festivali služe, ne zna se, ali za Festival svjetske književnosti održan u Zagrebu zna se, uglavnom za opanjkavanje Hrvatske kao takve. Da je tako, pričaju mi kako je prošao razgovor s francuskim piscem Beigbederom koji živi u Baskiji i duhovito domeće da je ta zemlja nedaleko od Španjolske.

Taj je prošao razne faze i živio razbarušeno, pa je svako njegovo djelo, kažu, uvelike autobiografsko. I nije on problem, štoviše, nego voditelj iliti navoditelj koji je s njim razgovarao pred zagrebačkom publikom pokazujući u baš svakom pitanju prijezir prema zaostaloj, primitivnoj i svakakvoj Hrvatskoj čini mi se da se navoditelj zove Ivanišević, nije tenisač), te je francuski književnik morao u odgovorima – braniti Hrvatsku.

Eto, u prošloj sam kolumni diskretno ukazao kojoj opciji pripadaju organizatori toga festivala (i opet uz usrdnu pomoć proračuna), koji goste zabavlja filmovima Lordana Zafranovića i drugim okupacijama.

HAVC

Glede filma: ako se u HAVC-u nešto promijenilo, a ne opažam previše, nije se promijenilo u odbiru povjerenika za igrane filmove od kojih barem jedan ( a dva su) mora biti iz lepeze kojom se hladi hrvatski duh hrvatskoga filma, sve dok se ne ohladi i odbaci.

Čast iznimkama u redovima sada već bivših povjerenika. O toj temi, kao što sam već obećao, pisat ću u najskorije vrijeme, dokumentirano. HAVC-u u prilog: navodno je podržao zamisao hrvatskih branitelja iz Jakovlja (općina zaprešićka) o svojevrsnom Filmu u gostima.

Prošloga petka bio sam u Jakovlju iz kojega se ljestvama ne može doći do neba, ali može do dobre ideje, mobilnog projekta prikazivanja filmova o Domovinskom ratu, a ima ih već dosta više dokumentarnih nego igranih, svakoga dana ili tjedna u drugom gradu.

Branitelji i nas nekoliko „savjetnika“, filmovi o kojima razgovaramo idu i dublje u hrvatsku povijest, a naziv projekta je posvećen Gordanu Ledereru i njegovim će „Banijskim praskozorjima“ započinjati sve projekcije, kao svojevrsnom „špicom“. I tako mi razgovaramo, pa pomalo ulazimo i u operativu, htjeli ili ne, a na svršetku uz vodu pivo i dotičemo temu koja branitelje najviše muči – neki su od njih branili i Vukovar, patili u srbijanskim logorima – temu nekažnjavanja zločinaca, nepodizanja optužnica ili ako slučajno dođe do procesa (primjer: suđenje dvojici od kojih je jedan godinama radio u Hrvatskoj pošti, a drugi u hrvatskoj policiji!) puštanje na sudu dokazanima da prije izricanja presude sjednu u auto i legalno prijeđu granicu kod Tovarnika. Je li Hrvatska pravna država kao što piše u Ustavu? Nije. Ako nije pravna ne može biti ni prava.

I u tome je odgovor zašto toliko godina nakon svršetka rata još slušamo da „za te zločine nitko nije kažnjen“. Kao što nije ni za komunističke zločine nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, a potraga za grobištima u Hrvatskoj (Slovenija je, glede obilježavanja grobova Hrvata ipak ispred Hrvatske) sustavno se sabotirala – ako je grobište pronađeno, a jest jedno ili nekoliko u Gračanima primjerice, onda se pokušalo na spomen-ploči umanjiti brojku za polovicu i više, dok nije interveniralo Ministarstvo branitelja u sadašnjem sastavu. Da. Glede zadnjega rata postoji očito tajni dogovor koji su svesrdno podržavale sve vlasti u Hrvatskoj od početka stoljeća a ponešto i prije, neke uvjereno srdačno kao Račanova i Milanovićeva, neke manje oduševljeno ali i ipak.

Što je HDZ danas, teško je reći

I sada smo tu gdje jesmo. Dan poslije Jakovlja, otvaram novine i vidim da je to „pitanje“ napokon odlučnije potegnuto iz grada od kojega se i očekivalo, iz Vukovara, iz ureda vukovarskog gradonačelnika koji za tajni ugovor očito ne zna (ali će saznati).

Vrlo neugodno za ovu Vladu i njezina čelnika koji lijepo oblikuje rečenice i pazi što govori (osim na Dubrovnik festivalu ). Penava ima pravo: ne može se i ne smije ostati na zgražanju što ne hvatamo srpske ratne zločince, treba raditi, a sve je to i te kako u svezi s nestalim našim ljudima kojih i dalje ima gotovo dvije tisuće – kada samo jedan srpski zločinac propjeva, doći će do domino efekta, bit će pokajnika ali i uspjeha u poslu koji zahtijeva vukovarski gradonačenik.

Nemojte mi reći da i tu nije riječ o kulturi: o kulturi sjećanja i podsjećanja, o kulturi kažnajavanja zločinaca i kulturi dostojnoga pokopa o čemu su pisali već starogrčki pisci tragedija a mi, eto, vrlo moderni, površno prisutupamo našim tragedijama.

Farsa je i nekakva zajednička srpsko-hrvatska komisija ili što već, u kojoj srbijanski predstavnici pokazuju jako dobru volju samo što nikako ne mogu pronaći ama baš ništa u arhivima pa su se bacili na traganje duž dunavske obale.

Što će reći i kako će reagirati vlast desnoga centra koja doduše jest hrvatska, ali ima ponekog koalicijskog partnera poput Pupovca (gdje je doktor Šreter?), i mora biti oprezna da osigura stabilnost Vlade. Pa će Penava vidjeti da nije tako lako. I on je dio desnoga centra koji ima neprilika s Ličanima, a sada eto i Slavoncima u Podunavlju.

Što je HDZ danas, teško je reći. Jedna velika stranka koja dobiva pregršt glasova i pobijedila bi, bez sumnje, i na izvanrednim izborima. No je li i dalje, vođena kako već jest, i stranka desnoga centra ili se toliko protegnula jednim dijelom ulijevo da je obuhvatila i dobar dio lijevoga centra koji se u toj ideološki neprozirnoj kaši posve lijepo dade skuhati?

Govoreći infantilno (kao ja, recimo) moglo bi se reći i ovo: HDZ je opet postao široka narodna stranka koja može asimilirati sve što joj dođe pod ruku, a ako pri tome žrtvuje svoju izvornu, suverenističku narav, a Bože moj, nešto se mora… Populus valjda ionako ništa ne razumije, populizam se prikazuje populusu kao odurni narodni osjećaj kojega se treba sramiti.

Pa mi smo Europljani, vele ni lijevo ni desnorijentirati odnosno dezorijentirani. Mi smo Europejci, viču svi orjunaši, jugofili itd. zadovoljni što će post nubila Phoebus (stvaranja hrvatske države) napokon i njima granuti sunce naddržave, pa kako god se zvala.

Njima, međutim, nikako ne ide u prilog kretanje u istoj rečenoj Europi gdje zatočnici nacionalnih država i njihova suvereniteta imaju sve više pristaša (orjunaši će pročitati: ustaša), stvara se doista jedan populistički (čitaj: narodni) paneuropski pokret koji će poslati u povijest opasnu aroganciju sadašnje Unije odnosno spriječiti samoubojstvo Europe i probuditi ju iz opčinjenosti tzv. „novim ljudskim pravima“, antropološkim besmislicama i – najjasnije rečeno – posvemašnjim gubitkom otporne snage. Potonje su razumjeli već i Skandinavci.

U Hrvatskoj je vlast na drugom kolosijeku, vodeći se biblijskom rečenicom stultorum infinitus est numerus, samo što to ne drži vodu niti se od Hrvata u duljem razdoblju mogu praviti budale.

Hrvoje Hitrec / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari