Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Njihova je mržnja prema vlastitoj domovini sirova, krvožedna, nimalo intelektualna

Objavljeno

na

Vrući početak lipnja 2017.

HTurizamrvatska se penje iznad trideset stupnjeva, turisti ulijeću zrakoplovima, automobilma i divovskim brodovima usred drugoga kruga lokalnih izbora i nitko im ne nudi petsto kuna da glasuju kad su već tu, zagrebačka zračna luka jedva opstaje od navale, splitska bilježi rekorde.

U Zagrebu ne lete samo zrakoplovi, nego i instruktori avijatičara poput A. Šarinića koji je vozio Franju Tuđmana i nikada se nisu srušili, što je Šariniću otegotna okolnost kod raznih kučka. Blagodati velikoturističke agresije već se zorno vide na slapovima Krke i Plitvica koji popuštaju pred najezdom, vide se na cestama i trajektima, čuju preko zvučnika ljetnih terasa s kojih odjekuju decibeli dovoljno snažni da ubiju slona, lokali vape za kuharima i konobarima. Hrvatska puna konobarskoga života. Cijene pristupačne, sigurnost na visokom stupnju, nema morskih pasa jer su preko ljeta zaposleni u raznim koncernima ili u politici, nitko ne trči s nožem u ruci kao na znamenitom londonskom mostu gdje su isilovi koljači već postali stalnom atrakcijom, a posjetitelji Londona uskoro će biti samo pristaše avanturističkoga turizma.

UdbaOčekujem izvješća da su koljači bili otprije poznati policiji (kao u Manchesteru), ali je netko procijenio da nisu opasni, mirni su i povučeni, dobri susjedi. Kad ono – komšije. U Hrvatskoj u ovom trenutku djeluju samo (?) verbalni huškači protiv Hrvatske, no poznato je iz Biblije, ali i iz devedesetih da u početku bijaše riječ, a što se poslije događalo – također je poznato iz povijesti ljudske vrste, te iz devedesetih. Budući da upravo proučavam povijest Bosne, sve više mi se sviđaju teze bosanskih krstjana (samosvojnih Hrvata u državnom i vjerskom smislu) koji kažu (kazahu) da je dobri Bog stvorio samo duše i nevidljivi svijet, a Sotona vidljivi. Jest to na neki način hereza, ali na stanovit način opet zastrašujuće točna misao. U vidljivi svijet svakako spadaju srpske „Novosti“ i jugoslavenski „Novi list“ iz Rijeke, portal tačno hr. i neki kolumnisti nekih tiražnih dnevnih novina, koje J. Sedlar u svakom dokumentarnom filmu posloži prije odjavne špice, bez obzira na temu. Neka se nađu. Grozno ih je i za vidjeti, ali je dobro da se nalaze na svršetku filma, pa publika može stići do zahoda i povraćati.

Nego, nije to mala stvar. Objavljene ankete o tugovanju i žalovanju naših naroda i narodnosti za Jugoslavijom, pokazuju da su Hrvati najmanje tužni (osim Kosovara), znatno manje od Srba koji razumljivo masovno plaču za masnim pozicijama, i Slovenaca, dobrim dijelom odanih komunizmu i Jugoslaviji poradi masnih tržišta. Anketa (statistika) veli da u Hrvatskoj ipak još ima 23 posto rastuženih, što odgovara procjenama F. Tuđmana i potpisnika ove rubrike (i šire) s početka devedesetih, otprilike, ali da se u dugom razdoblju nezavisne, demokratske, moderne nacionalne države hrvatskoga naroda ništa nije promijenilo – eh, to je zabrinjavajuće.

Ne radi se uvijek samo o lijevima, opeterećenima istočnim grijehom i nepokajanima, ni o mimikričnima na tzv. desnom centru, nego o osobama s intelektualnim teškoćama koje nikada nisu naučile čitati povijest s razumijevanjem, niti ih povijesne istine zanimaju.

U stvari, odmah se ispričavam osobama s intelektualnim teškoćama – nije riječ o tome, suvremeni jugoslaveni iz Hrvatske imaju druge teškoće: njihova je mržnja prema vlastitoj domovini sirova, krvožedna, nimalo intelektualna, jednim dijelom iracionalna, a drugim, racionalnim, dobro plaćena, pa kada se sve to spoji dobivamo dobrostojeće umobolnike s fiksnom idejom da su samo oni pametni i napredni, a svi ostali zaostali ognjištarski šljam.

Sve rečeno ne bi bilo tako strašno da tih 23 posto tužnih ne drže 73 posto hrvatskih institucija i praktički imaju u rukama svu moć, u suradnji s amorfnom masom lovaca na novac bez ideologije, ali dovoljno pametnih da shvate gdje žive i da bilo kakva veza s domoljubnim šljamom može za njihove poslove biti kobnom.

Možda se takvo stanje najbolje vidi u kulturi, u diplomaciji, u pravosuđu, u upravi, ali i u osjetljivim službama, pa ako se vlasti i vlade mijenjaju, taj betonski sloj ne mogu razbiti ni snažne bušilice, kojih uostalom i nema. Kad spomenutih 23 posto i suradnici osjete da bi mogli izgubiti neko područje, recimo obrazovanja, postaju vojujućim četama i provjerenim trikovima „izvode narod na ulice“ kao prošloga tjedna, uz pomoć medija koji su njihova šaka.

Ljudi koji se opravdano bune protiv sadašnjega školstva, rado izlaze na ulice i ne opažajući da su sredstvo u rukama komunističkih žmuglera koji u šarenim balonima prodaju otrovni plin suprotan svim vrijednostima istih tih ljudi, roditelja, a roditelji vode na prosvjede i djecu, pa mališanima guraju u ruke transparente koje djeca i ne razumiju, naravno. Što radi pravobraniteljica za djecu? Ništa, nisam vidio da je reagirala na sliku sedmogodišnjaka koji drži ru ruci štap s parolom „Hrast u šumi a ne u učionici“. A jedna od organizatorica prosvjeda s crvenom kosom je i čelnica udruge Roda, koja je „aktivno uključena u zaštitu i promicanje prava djece“.Uporaba djece u bilo kakvoj političkoj, pa i aktivističkoj kampanji treba biti kazneno djelo, a roditeljima koji ne razumiju u što su uvučeni treba prezentirati podatke koji kažu da je Jokićeva i Budakova reforma dekretno dijete onih 23 posto rečenih, da je već izbušena s dvije tisuće ozbiljnih primjedaba i da ne može opstati, a ako ima što dobro – neka to dobro ostane.

JokićNo, militantni jokićevci i budakovci pomalo gube tlo pod nogama, ostaju bez energije kao Juventus protiv Reala. I to ih srdi, kao i njihove sponzore, jer polako gube najvažnije područje za koje su zainteresirani ne zbog dobrobiti nacije i sljedećih naraštaja, nego poradi svijesti o „ideološkom skretanju“ školstva u smjeru etike imanentne hrvatskom društvu, hrvatskom narodu, te i nije toliko riječ o znanju koliko o odgoju koji bi rado imali u rukama i oteli ga od roditelja, kao što je idiotskim potezima pokušao onaj Jovanović.

O STEMU-u (koliko god je kratica pogrješna, odnosno kolonijalna) nema spora, nove su vještine, znanja i usvajanja prijeko potrebni , ali duša dječja ne može bit lovinom onih koji su su zagađivali život njihovih djedova. Slikovitije: naravno da djeca moraju naučiti voziti bicikl, ali se ne moraju voziti šumarcima punim pedofila.

Toliko o bučnom ali propalom prosvjedu. Budaka i Jokića može spasiti samo HNS-ovo žongliranje s približavanjem HDZ-u, koje je javnosti predstavljeno kao gotov čin, praćen s nekoliko ucjena među kojima je i odustajanje od gospođa Vican i Buljan Culej. Ako se to dogodi, ako nije patka koja u pozadini ima obračun s guskom u HNS-u, hadeze će ispasti nevjerodostojan i popustiti militantima u grabljenju obrazovanja po crvenim formulama.

I još nešto: uvijek i sve ima veze s jezikom, u jeziku se prepoznaje tko je tko. Ako jokićevci spuste preko zgrade veliko platno na kojemu piše PREVARA, istoga trena daju do znanja kojemu zajedničkom jeziku pripadaju, jer Hrvati u standardu pišu PRIJEVARA. I kada u novinama vidite naslove se prevarom, a ne prijevarom, izvan svake sumnje znate da vas i inače varaju.

Brendiranje Hrvatske

Kolinda je lijepo zapazila da drugi brendiraju Hrvatsku, a ne Hrvati. Kako to ti drugi rade i tko su ti drugi? Dijele se na unutarnje i vanjske. Unutarnji (i ujedno vanjski) su hrvatski diplomati koji brendiraju Hrvatsku s Titovom bistom, a ako ju nemaju onda se ponašaju prikriveno i otvoreno kao bivši jugoslavenski diplomati, Hrvatima izvan domovine podmeću klipove i kažu im da ostanu izvan domovine, a glede brendiranja poznati su samo po brendiju, koji piju u velikim količinama. O Hrvatskoj ne misle ništa dobro, pa zašto bi onda strancima govorili da je dobra.

Nadalje, Hrvatska se brenidira filmovima koji govore o Domovinskom ratu kao o hrvatskom nacionalističko-šovinističkom oružanom, zločinačkom pothvatu. Brendira se „izvozom“ kazališnih redatelja koji ne poštuju ni hrvatsko ni tuđe, brendira se slanjem na književne sajmove potpisnika „zajedničkog jezika“, brendira se prevođenjem knjiga neznatne vrijednosti – koje onda ismijavaju Česi,primjerice.

Brendira se besmislenim televizijskim serijama (dramskih više nema) s okusom loše sapunice i zanatski nevještim. Brendira se plakatom za Satirični (međunarodni) festival u Zagrebu na kojemu je velika crvena šaka u prvom planu. Brenidra se Hrvatska kao „ultrakonzervativna“ zemlja s mirisom fašizma, čiju čast spašava samo onih 23 posto naprednih jugoslavena, antifašista tipa Kalabić.

Vanjsko brenidiranje je puno bolje i snažnije, dolazi uglavnom iz Srbije koja brendira Držića i Gundulića kao srpske pisce, a u novije vrijeme i isusovca Boškovića. Brendira lažnu i nikada zaboravljenu tezu o srpsko-hrvatskom, sada kroz BHS jezik ili slična podmetanja.

Brendira noviju povijest kroz stare brojke o 700.000 žrtava u Jasenovcu, brendira Dražu i Kalabića nasuprot Stepincu. Uglavnom, brendira se na sve strane, a muslimani brendiraju povijest Bosne (i Hercegovine) kao svoju staru postojbinu, daleko prije dolaska Turaka.

Društvo hrvatskih književnika

O hrvatskom jeziku bilo je i te kako govora u predstavljanju kandidata (četiri) za novoga predsjednika DHK. Često je spominjan još nepostojeći Zakon o hrvatskom jeziku, zakon što ga u raznim oblicima imaju za svoje jezike sve uređene europske zemlje. A tko će o jeziku nego književnici koji bez njega ne postoje, kao ni kipari bez gipsa, kamena ili bronce.

Izabran je vehementni Đuro Vidmarović, inače i predsjednik HKV-a. Svima je jasno da DHK nije više ono što je bio, da je njegov utjecaj slab i da državna administracija ne mari previše, posebno kada su lijevi na vlasti pa stvaraju tajne crne liste kao u vrijeme zlatarske ministrice, a i u vrijeme formalno poludesnih nema pomaka jer se radije ulizuju lijevim književnicima. Prošla su herojska vremena DHK iz druge polovice osamdesetih. A.B. Šimić: „Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?“

Lokalni izbori

Zovu se tako jer se vode najviše po lokalima. Vrlo uzbudljivi i na više mjesta tijesni. Letile su (prostom zrakom) optužbe, podmetanja, majmuni, spolovila, spominjali se djedovi i bake, porijeklo prezimena i slične lokalne doskočice. SDP u tomu nije sudjelovao, ali samo zato što ga nigdje nije bilo, pa se u tami suočavao sam sa sobom.

Priprema se za buduće moguće parlamentarne izbore – uči svoje članove pjevati „Lijepa li si“, s tim da Herceg-Bosnu malo progutaju, barem kada su uključene kamere. Sačuvali su crveni Rijeku, ali je Hrvoje Burić postigao fascinantan rezultat i pokazao da hrvatska rijeka nije presahnula, da je Obersnelu ovo zadnji mandat i to skraćeni – do glasovanja o gradskom proračunu.

U pobjedničkom je zanosu riječki ober priznao da mu je važniji (komunistički) svjetonazor od grada, što se u Rijeci i dobro vidi.No, postoji tu i druga strana: izlaznost je u Rijeci bila vrlo slabašna, što znači da su mnogi vajni Hrvati ostali kod kuće.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari