Connect with us

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Ovaj je Božić bio puno topliji nego svojedobno u Betlehemu

Objavljeno

-

Svršetkom prosinca 2022.

Vrijeme brzo leti, osim na Banovini gdje stoji. Ovaj je Božić bio puno topliji nego svojedobno u Betlehemu. Barem u Hrvatskoj. U Sjevernoj Americi do minus pedeset, u nas i kod nas prema plus dvadeset, što će reći da nije važno biti samo na pravoj strani povijesti nego i na pravoj strani zemljopisa, doduše ne u geopolitičkom smislu jer smo okruženi svakojakim nevaljalcima koji bi našu zemlju i more rado podijelili među sobom, što je u godini koja uskoro završava bilo vrlo očito, posebno s mađaronima koji urbi et orban dilaju kartu velike Mađarske, uz već klasične zemljovide velike Srbije.

Ne ćemo sada o tome, Božić je blagdan mira, ljubavi i veselja. Dijele se darovi, ne samo djeci. Iz Rusije s ljubavlju za ukrajinsku djecu, ali i odrasle, s malim, blesavim spotovima u kojima se sve što je zapadno prikazuje kao područje blizu totalne propasti, s porukama da će sljedeće godine ondje biti i slučajeva kanibalizma. Iz Beograda čestitke hrvatskim pilotima i početak suđenja, koje će imati isti učinak kao srbijanska reprezentacija u Kataru ili Katru kako neki pišu, kaže mi čovjek iz Gorskoga kotra.

Nisam jezikoslovac, ali imam stanovit osjećaj za jezik, a i inače sam osjećajan, kada gledam industrijski rađene strane božićne filmove, oči mi suze i sve mislim zašto hrvatski film nije u stanju napraviti hrvatski božićni film. Pa što, barem je nacionalna televizija imala pregršt emisija s božićnim ugođajem, od Osijeka do Dubrovnika, narodnih običaja i pjesama, neka naši. Ima i ondje trudbenika koji se tomu ne vesele, vjerojatno i notorni (motorni) Aca s televizije N2, još se nije oporavio od brončane medalje, a već mu Božić pao točno u nedjelju. A ja se u mirnoj noći uvijek sjetim one nemirne kada smo 1991. pucali iz kalašnjikova (u zrak), jest, bili smo pomalo divlji, ali radosni jer je priznanje Hrvatske visilo u zraku.

Od tada do Schengena prošlo je više od trideset godina, s napomenom da smo koji tjedan prije spomenutoga Božića prelazili u Herceg Bosnu bez problema i graničnih prijelaza. Vratio sam se u Zagreb baš na vrijeme da na brzinu priredim prve žive jaslice u Hrvatskoj nakon sloma komunizma, i molim da se to ne zaboravi, sve ostalo može. Da, a glede nemirnih Badnjaka, uvijek se sjetim onoga 1989. na glavnom zagrebačkom trgu (još bez Jelačića, naravno) kada se narod pojavio s toliko petarda da sam oglušio – nije ta pucnjava imala previše veze s Badnjakom i Božićem, nego su ljudi dali do znanja da je prevrat, ha, blizu, bio je to prosvjedni i prijelomni Badnjak.

Eto, svatko se na Božić sjeća nekoga ili nečega, a ja ne mogu iz svoje kože. Sjećam se dobro i ponoćka u vrijeme komunizma kada smo udarali mužarima u zid blizu crkve Majke Božje Lurdske, a milicija nas natjeravala sve do duboko u Heinzelovu, gdje smo se raspršili. I sjetim se kako su milicionari maltretirali seljake koji su nešto prije Božića kriomice dovozili božićna drvca u Zagreb, a borovi i jele (svijaju se jedan kraj drugoga) mogli su u grad tek nakon katoličkoga Božića, za Novu godinu.

Sada naši mladi teško u sve to mogu povjerovati, misle da izmišljamo. A ne, 25. 12. bio je desetljećima opasan datum za režim, režao je režim i na najmanji znak nazadne vjerske sklonosti, ali se na ponoćku ipak išlo, slabo rasvijetljenim ulicama i skrovito, pjevalo Narodi nam se Kralj nebeski u crkvama, nije bilo adventske raskoši pa nije moglo biti ni komercijalnih „adventura“, u stanovima su se iza navučenih zavjesa palile svijeće na drvcima, a ispod njih darovi dobro omotani da se ne nasluti koliko su nikakvi. A ipak smo se radovali. Nismo znali za bolje. I škole su radile na Božić, tko nije došao na nastavu, mogao je nadrljati. Srećom, moja je majka bila liječnica, pa sam preko veze dobivao ispričnice s teškim dijagnozama. Gripa, opća slabost, temperatura oko četrdeset, prema pedeset.

Vratimo se u sadašnjost koja je takva kakva jest, nije to ono čemu smo se nadali, ali nije ni tako sivo. U nijansama. Viša klasa dobro živi i preživa, srednja se još nekako drži, niža srednja ima problema, a sve ispod, a to je većina stanovništva – preživljava, a da i ne zna kako. Za Božić dobiva poneki dar od Vlade, mrvice sa stola takoreći, svota koja u ukupnosti dobro zvuči u milijunima (kuna), a po pučaninu gotovo banalna sitnica, no eto, i to je neka isporuka u godini isporuka.

Bolje isporuke nego izručenja iz godina koje pamtimo. A glede mira još dobro stojimo, nema rata, nema ni nemira premda mnogi rogobore, tiha noć, sveta noć, dramatična u stvari noć koja je na dobar dio čovječanstva utjecala i utječe više no ijedna, pa i danas u kakofoniji tehnologija izaziva ista čuvstva kao i u doba Gjalskoga (Babića) recimo, koji, izlazeći iz crkve govori (piše): „Samo mogu reći da sam se gubio pred veličanstvom jednog ovoga trena, i stara, prastara božićna pjesma potresla mi dušom, te sam taj čas lako pojmio svu snagu gesla naših djedova: Za Boga i domovinu.“

Mise i ulomci misa i propovijedi redale se na ekranu, a biskup se Škvorčević dotaknuo i svjetskog nogometnog prvenstva, bronce kao emanacije hrvatskoga zajedništva i domoljublja. Baš lijepo, prvi put čujem o nogometu s oltara. A uoči Božića dijelila se sportska priznanja, velika gužva jer je bilo toliko odličja da su se djelitelji našli u čudu. Kako i ne bi, više, puno više od dvjesto svjetskih i europskih. Republika Hrvatska trebala bi se preimenovati u Sportsku Republiku Hrvatsku, ali ima jedna kvaka: kratica bi bila SR Hrvatska, a to nikako ne bi prošlo. Znači, ostajemo pri RH.

Reprezentacije su briljirale, ne sve, nogometna i vaterpolska svakako, zaradilo se u Dohi i dosta novca, a odmah zatim nastali nemiri u Dinamu gdje navodno Mamić ruši Antolića, a s njim i Barišića. S Mamićem u vezi, pozornost uvijek izaziva njegov odvjetnik koji je, blago rečeno, niska rasta. On to dobro podnosi i šali se. Jedna je istinita priča doista urnebesna, ili dvije.

Prva kaže da je u sudnici sudac rekao svima da ustanu, a onda opazio rečenog odvjetnika i rekao: „I vi ustanite.“ A ovaj mu kaže: „Pa ja stojim.“ Druga anegdota: tek što je otvorio ured, sjedi taj odvjetnik i čeka prvoga klijenta. Gleda kroz prozor, nitko ne dolazi. Onda se ipak pojavi neki čovjek, uđe u ured, a odvjetnik dograbi telefonsku slušalicu i nešto govori, kao prezaposlen je, razgovara. Nakon nekoliko minuta spušta slušalicu i pita čovjeka kako mu može pomoći, a ovaj veli: „Ja sam Vam došao uključiti telefon“.

Nakon malo zabave, idemo dalje. Što je možda najvažnije u svim tim silnim narodnim običajima oko Božića, na Stjepanje, Štefanje, oko Nove godine? Jezik. Ne čuvaju se samo vizualno zanimljivi običaji, nego i jezik naš stari i jezik naših starih od Istre do Kotora i od Srijema do Bregane, od Međimurja do Like. Samo kad se kolenda, izviru riječi kao koledvane, koledvači, kolijanci, čestitari kolojani koji pejmaju i sopci igraju mantinjadu. Iz te baštine mogu se zabilježiti cijeli rječnici, u slavu nevjerojatno bogatoga i domišljatog hrvatskoga jezika.

Kolenda se (ne samo) na dan svetoga Stjepana koji slijedi nakon Božića. Oko Stjepana uvijek imam neke dvojbe. Ne pravim se blesavim, ali doista ne znam. Naime, zagrebačka katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, ali i sv. Stjepanu i Ladislavu. Kojem svetom Stjepanu? Onom đakonu, prvomučeniku kojega su kamenovali, a ostatci preneseni (na kraju) u Rim, ili svetom Stjepanu, prvom mađarskom kralju? Budući da se navodi uz Ladislava, čovjek bi pomislio da se o njemu radi, a ako je točno, taj je kralj – premda je puno učinio za prodor kršćanstva u Mađarsku – imao i povijest nimalo svetačku, tako da ostajem u dvojbi dok mi netko ne protumači.

Idemo prema Novoj godini i novoj godini. Glede monete, samo se nešto malo mijenja. Na uređajima gdje plaćate parkiranje umjesto naznake Povratni novac pisat će Odvratni novac. Naš ratni put izgleda ovako: od dinara preko kune do eura. Ako budemo išli natrag, onda samo do kune.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas