Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Tužan petak za hrvatsku ljudbu

Objavljeno

na

Sredina travnja 2018.

Tek što je Hrvatska pristupila Arktičkom vijeću, u Dubrovniku se temperatura podignula na trideset stupnjeva, što znači da će u kolovozu biti šezdeset, ako netko ne uloži žalbu. I bez toga je bilo vruće prošloga tjedna koji je završio trećim svjetskim ratom u trajanju od 55 minuta.

Izvrsna minutaža ako se usporedi s prvim i drugim, ujedno napredak u civiliziranom ratovanju odnosno uvođenje uskladbe između dvije ili tri strane, tzv. dogovorno ratovanje. „Poštovani gospodine Putin, molimo Vas da maknete Ruse s lokacije te i te, poštovani gospodine Asad, molim Vas da sklonite ljude s lokacije te i te, jer ćemo mi raketirati te lokacije, o čemu Vas na vrijeme obavještavamo.“

I nakon te predstave treći svjetski rat doduše visi u zraku, ali na to smo se već pomalo priviknuli, osobito mi koji smo desetljećima živjeli u hladnom ratu koji je završio porazom Sovjetskog saveza, ali ne i Rusije. Potonja se oporavila od rasula i sada je opet na nogama, kivna što su ju nakon poraza SSSR-a prezreli, a nije im bilo pametno, pa sada imamo što imamo.

Imamo Rusiju već i u Hrvatskoj nakon što je preuzela većinski paket Agrokora (ili koliko ono?) pa veleposlanik Azimov može odahnuti i iz vojničke odore uskočiti u diplomatski običajnu, ma posve drugi čovjek. Nakon što je dobio što je tražio.

Vruće je bilo prošloga tjedna i na splitskoj Rivi. Bio sam stotinu puta u Splitu, ali nisam znao da ima tramvaj. Za dubrovački sam znao, čak sam se u njemu vozio u davnim vremenima, ali za splitski! Nemojte mi reći da govorim krivo: a što je radilo onih pedeset tisuća ljudi na Rivi, ako nije čekalo tramvaj?

Hajde, možda su neki čekali katamaran ili trajekt, neki pili kavu, ali je većina čekala tramvaj. Samo šačica njih došla je zbog Istanbulske konvencije, oko pet tisuća po računu vlasti i njezinih predstavnika na zemlji, to jest policije.

Tako je matematika šefova MUP-a još jednom, poslije Zagreba, trijumfalno ušla u kurikul, a kakvi će mladi matematičari izaći iz toga sustava, može se pretpostaviti.

Dan poslije tramvaj se dovezao do Hrvatskoga sabora u kojemu je crvena oporba izglasala konvenciju, ponešto i uz pomoć nebeski plavog HDZ.

Među plavima se pojavilo sedamnaest veličanstvenih (među trideset protivnika s raznih strana) čija imena treba zapamtiti kada se i ako se nađu na preferencijalnim listama. Imena i prezimena tih rebela su zabilježena, ali ja bih htio da se objavi popis onih koji su bili za Istanbulsku. Zašto? Zato što narod i ne zna njihova imena (s iznimkama), zato što su više-manje ili potpuno anonimni, pa ako se oni nađu na listama narod se ne će sjećati, a kada bi imao sa sobom popis i s popisom došao na birališta, odmah bi se prisjetio pa ljubitelje Stambolske ne bi zaokružio, ili bi čak prekrižio cijelu listu. Proceduru ćemo vidjeti kada se i ako izmijeni izborni zakon, premda mislim da će se prije promijeniti u BiH nego u Hrvatskoj.

HDZ i Stambolska

Možemo mi prekrižiti koga hoćemo, možemo se i križati nad ishodom glasovanja oko Stambolske, ali ostaje da je ratificirana u Hrvatskom saboru, u pozno vrijeme tužnoga petka za hrvatsku uljudbu, nasuprot volji hrvatskih ljudi kojima preostaje referendum, ako uopće do njega dođe i ako crveni aktivisti pojačani plavima ne budu rušili štandove za skupljanje potpisa.

Plavi su ionako dezorijentirani, stranka je opet jednom ispražnjena od ideologije, pa je logično da u prazan prostor ujašu tuđe kao što je ova iz konvencije, „u suprotnosti s ljudskom stvorenošću, s naravnim zakonom i s temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture“ (citiram izjavu Hrvatske biskupske koferencije“).

Nakon svršenog (?) čina uzde preuzimaju mediji, pa sve koji su bili protiv Istanbulske nazivaju primitivnim seljačinama koji tuku žene, klerofašistima, neoustašama, luđacima i zatucanim figurama iz srednjega vijeka.

Čiji je to rječnik? Pa nije rječnik, nego rečnik srpskih Novosti koji se (rječnik) objavljuje u već vrlo dugom trajanju, i ako na Wikipediji otvorite stranicu s informacijama o tom poganom listu, naći ćete upravo navedene ukrasne pridjeve i imenice.

Komentatori znanih medija koji se kite hrvatskim imenom, a vrlo su protuhrvatski nasađeni, postali su đaci znanih kolumnista Novosti, i to je u jednoj rečenici opis stanja medijske kulture u Hrvata. Na Wikipediji nalazim i ovu rečenicu: „Koalicijskim sporazumom SDSS-a i HDZ-a tjednik se financira iz državnog proračuna.“

I dok mi tako gladimo peruškom beogradske doušnike koji Novosti predstavljaju javnosti kao politički tjednik Srba u Hrvatskoj, što je laž jer je riječ o tjedniku SDSS-a, dok mi, znači, trpimo uvrjede mahnitih novinara jedne stranke nesklone Hrvatskoj (u najmanju ruku), u Vojvodini se hrvatska manjina osjeća sve lošije i nestaju zadnji obrisi samosvojnosti, a posve oslobođen makar presuđeni Šešelj govori da bi opet učinio isto, to jest protjerao Hrvate iz Vojvodine u stilu svoga slavnog govora u Hrtkovcima. Pa ako živite kao Hrvat u Vojvodini, onda vas ta najava doista može uzdrmati.

Koliko je Hrvata morali napustiti Vojvodinu (Srbiju), a radi se o desetcima i desetcima tisuća, o tome se malo ili nimalo govori, uz napomenu da ondje rata nije bilo, niti su se Hrvati oružano pobunili protiv Srba. I uopće se nisu pobunili, nisu imali šanse.

Očekujem da Šešelja pozovu u Zagreb na festival tolerancije koji je (uz izmimke) pranje mozga, uz sudjelovanje lakrdijaša Zuroffa („genocida u Srebrenici nije bilo“) koji vrijeđa Hrvate i hrvatsku predsjednicu, čime dobiva pozivnicu na taj festival. No nešto se događa – HTV snima, ne skriva da je dvorana bila žalosno poluprazna.

Ispričavam se na kratkoći teksta, imao sam neke probleme s tehnologijom i usporedo s jednim panjem u vrtu.

Hrvoje Hitrec / HKV

Koji su poučci Plenkovićeva petka 13.?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori