Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Tužan petak za hrvatsku ljudbu

Objavljeno

na

Sredina travnja 2018.

Tek što je Hrvatska pristupila Arktičkom vijeću, u Dubrovniku se temperatura podignula na trideset stupnjeva, što znači da će u kolovozu biti šezdeset, ako netko ne uloži žalbu. I bez toga je bilo vruće prošloga tjedna koji je završio trećim svjetskim ratom u trajanju od 55 minuta.

Izvrsna minutaža ako se usporedi s prvim i drugim, ujedno napredak u civiliziranom ratovanju odnosno uvođenje uskladbe između dvije ili tri strane, tzv. dogovorno ratovanje. „Poštovani gospodine Putin, molimo Vas da maknete Ruse s lokacije te i te, poštovani gospodine Asad, molim Vas da sklonite ljude s lokacije te i te, jer ćemo mi raketirati te lokacije, o čemu Vas na vrijeme obavještavamo.“

I nakon te predstave treći svjetski rat doduše visi u zraku, ali na to smo se već pomalo priviknuli, osobito mi koji smo desetljećima živjeli u hladnom ratu koji je završio porazom Sovjetskog saveza, ali ne i Rusije. Potonja se oporavila od rasula i sada je opet na nogama, kivna što su ju nakon poraza SSSR-a prezreli, a nije im bilo pametno, pa sada imamo što imamo.

Imamo Rusiju već i u Hrvatskoj nakon što je preuzela većinski paket Agrokora (ili koliko ono?) pa veleposlanik Azimov može odahnuti i iz vojničke odore uskočiti u diplomatski običajnu, ma posve drugi čovjek. Nakon što je dobio što je tražio.

Vruće je bilo prošloga tjedna i na splitskoj Rivi. Bio sam stotinu puta u Splitu, ali nisam znao da ima tramvaj. Za dubrovački sam znao, čak sam se u njemu vozio u davnim vremenima, ali za splitski! Nemojte mi reći da govorim krivo: a što je radilo onih pedeset tisuća ljudi na Rivi, ako nije čekalo tramvaj?

Hajde, možda su neki čekali katamaran ili trajekt, neki pili kavu, ali je većina čekala tramvaj. Samo šačica njih došla je zbog Istanbulske konvencije, oko pet tisuća po računu vlasti i njezinih predstavnika na zemlji, to jest policije.

Tako je matematika šefova MUP-a još jednom, poslije Zagreba, trijumfalno ušla u kurikul, a kakvi će mladi matematičari izaći iz toga sustava, može se pretpostaviti.

Dan poslije tramvaj se dovezao do Hrvatskoga sabora u kojemu je crvena oporba izglasala konvenciju, ponešto i uz pomoć nebeski plavog HDZ.

Među plavima se pojavilo sedamnaest veličanstvenih (među trideset protivnika s raznih strana) čija imena treba zapamtiti kada se i ako se nađu na preferencijalnim listama. Imena i prezimena tih rebela su zabilježena, ali ja bih htio da se objavi popis onih koji su bili za Istanbulsku. Zašto? Zato što narod i ne zna njihova imena (s iznimkama), zato što su više-manje ili potpuno anonimni, pa ako se oni nađu na listama narod se ne će sjećati, a kada bi imao sa sobom popis i s popisom došao na birališta, odmah bi se prisjetio pa ljubitelje Stambolske ne bi zaokružio, ili bi čak prekrižio cijelu listu. Proceduru ćemo vidjeti kada se i ako izmijeni izborni zakon, premda mislim da će se prije promijeniti u BiH nego u Hrvatskoj.

HDZ i Stambolska

Možemo mi prekrižiti koga hoćemo, možemo se i križati nad ishodom glasovanja oko Stambolske, ali ostaje da je ratificirana u Hrvatskom saboru, u pozno vrijeme tužnoga petka za hrvatsku uljudbu, nasuprot volji hrvatskih ljudi kojima preostaje referendum, ako uopće do njega dođe i ako crveni aktivisti pojačani plavima ne budu rušili štandove za skupljanje potpisa.

Plavi su ionako dezorijentirani, stranka je opet jednom ispražnjena od ideologije, pa je logično da u prazan prostor ujašu tuđe kao što je ova iz konvencije, „u suprotnosti s ljudskom stvorenošću, s naravnim zakonom i s temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture“ (citiram izjavu Hrvatske biskupske koferencije“).

Nakon svršenog (?) čina uzde preuzimaju mediji, pa sve koji su bili protiv Istanbulske nazivaju primitivnim seljačinama koji tuku žene, klerofašistima, neoustašama, luđacima i zatucanim figurama iz srednjega vijeka.

Čiji je to rječnik? Pa nije rječnik, nego rečnik srpskih Novosti koji se (rječnik) objavljuje u već vrlo dugom trajanju, i ako na Wikipediji otvorite stranicu s informacijama o tom poganom listu, naći ćete upravo navedene ukrasne pridjeve i imenice.

Komentatori znanih medija koji se kite hrvatskim imenom, a vrlo su protuhrvatski nasađeni, postali su đaci znanih kolumnista Novosti, i to je u jednoj rečenici opis stanja medijske kulture u Hrvata. Na Wikipediji nalazim i ovu rečenicu: „Koalicijskim sporazumom SDSS-a i HDZ-a tjednik se financira iz državnog proračuna.“

I dok mi tako gladimo peruškom beogradske doušnike koji Novosti predstavljaju javnosti kao politički tjednik Srba u Hrvatskoj, što je laž jer je riječ o tjedniku SDSS-a, dok mi, znači, trpimo uvrjede mahnitih novinara jedne stranke nesklone Hrvatskoj (u najmanju ruku), u Vojvodini se hrvatska manjina osjeća sve lošije i nestaju zadnji obrisi samosvojnosti, a posve oslobođen makar presuđeni Šešelj govori da bi opet učinio isto, to jest protjerao Hrvate iz Vojvodine u stilu svoga slavnog govora u Hrtkovcima. Pa ako živite kao Hrvat u Vojvodini, onda vas ta najava doista može uzdrmati.

Koliko je Hrvata morali napustiti Vojvodinu (Srbiju), a radi se o desetcima i desetcima tisuća, o tome se malo ili nimalo govori, uz napomenu da ondje rata nije bilo, niti su se Hrvati oružano pobunili protiv Srba. I uopće se nisu pobunili, nisu imali šanse.

Očekujem da Šešelja pozovu u Zagreb na festival tolerancije koji je (uz izmimke) pranje mozga, uz sudjelovanje lakrdijaša Zuroffa („genocida u Srebrenici nije bilo“) koji vrijeđa Hrvate i hrvatsku predsjednicu, čime dobiva pozivnicu na taj festival. No nešto se događa – HTV snima, ne skriva da je dvorana bila žalosno poluprazna.

Ispričavam se na kratkoći teksta, imao sam neke probleme s tehnologijom i usporedo s jednim panjem u vrtu.

Hrvoje Hitrec / HKV

Koji su poučci Plenkovićeva petka 13.?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari