Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: U pitanju ‘fojba’ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni

Objavljeno

na

Orkanski visovi, prohujalo s vihorom i slični naslovi – uz podmetnute požare – zahvatili su Dalmaciju svršetkom prošloga tjedna, što je izazvalo veliku pozornost predsjednika Europskog parlamenta, koji se zabrinuo da će mu bura odnijeti njegovu zemlju dalmatinsku, dotično zemlju talijansku i tajanijevsku. Ne slučajno prelistavajući što smo govorili 28. veljače 1989. na prvom javnom istupu pokreta nazvanog Hrvatskom demokratskom zajednicom, i ja sam se podsjetio koliko su te godine i tih godina bile glasne i nasrtljive autonomaške „opcije“, istodobno sa sve opasnijim prijetnjama iz Srbije i četničkim skupovima u Hrvatskoj. U stvari, ni tada se nije radilo o originalnim idejama, već su bile viđene i realizirane u Drugom svjetskom ratu, u bratstvu i jedinstvu talijanskih fašista i pobunjenih Srba („Što se ono na Dinari sjaji“), braći po oružju i programu genocida nad Hrvatima.

Svršetkom osamdesetih, početkom devedesetih posebno, ponovila se u stanovitom smislu ista zajednička misao, s tim da se Talijani nisu iskrcali na istočnu obalu, ali su pozorno pratili što se zbiva i kako njihovi prijatelji četnici opet čine u Hrvatskoj isto što i u dobra stara vremena, i što čini Srbija koja im je u obliku kraljevske Jugoslavije predala (prodala) znatan dio Dalmacije, baš kao početkom petnaestoga stoljeća Ladislav Napuljski, a poslije i Žigmund. To je razlog naoko nerazumljive talijanske politike u vrijeme nastajanja moderne, samostalne hrvatske države, podmukla posredništva (kao) u ime EZ (debeli de Michelis), velika očekivanja u stvari da će srbijanska soldateska brzo svladati nenaoružanu Hrvatsku, pa bi se sa pobjedničkom Srbijom moglo štošta dogovoriti i ušičariti, ko nekad u osam. Nije uspjelo, na kraju je i Italija morala priznati Hrvatsku, ali je još neko vrijeme živio duh autonomaštva u Dalmaciji, imali su i svoju stranku ako se sjećate, a onda se ušutjeli i nestali s javne scene, što ne znači da ih nema i danas, te zavidno gledaju prema Istri gdje jedna u biti autonomaška stranka (IDS) čak drži vlast i, poput talijanskih fašista nekada, provlači tezu da Hrvati u Istri nisu baš Hrvati nego nešto drugo, i slične budalaštine, u uskoj svezi s Talijanima i Italijom iz koje se s vremena na vrijeme, poput ispada Tajanija, podigne snažan nostalgični glas u korist talijanske Istre i Dalmacije.

U pitanju „fojba“ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni – ako je bilo pojedinačnih odmazda istarskih Hrvata koji su i te kako za to imali razloga poradi dugoga talijanskog, fašističkog terora, masovna ubojstva pripadnika talijanskog naroda nije obavila hrvatska nego jugoslavenska komunistička vojska istim stilom kao što je lišila života stotine tisuća Hrvata. Zločinačka vojska pod vodstvom masovnoga zločinca Tita kojemu (za Istru) pjeva ode dan-danas u Hrvatskom saboru neki provokator koji ne zna i ne želi znati da je gerilski pokret otpora fašizmu u Istri bio autohton, a da je svjedočenje hrvatskih svećenika u Parizu bilo presudno za dokazivanje hrvatskoga karaktera Istre. Na kraju krajeva, Istru je nakon pada Italije (teoretski) priključila Hrvatskoj NDH, ali su u praksi nagrnuli Nijemci da ondje čuvaju južno krilo Reicha… No dosta o tome, kada budu izbori za Europski parlament, sjetite se Tajanija.

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Imamo mi drugih briga, a i one su povezane s poviješću, to jest s predavanjem povijesti u hrvatskim školama, a u sklopu smrtopisa povijesti u Školi za život. Neznatna strančica u koaliciji s PHDZ-om i SDSS-om ima svoje zamisli i tumačenja hrvatske povijesti, zapetljala se kao pile u kučine i treba joj pomoći. Ja to činim.

Znači, počam od davnina: jedno se srpsko-hrvatsko pleme žalibože po dolasku u jugoistočne krajeve Europe raspalo na dva naroda. Hrvati, kako su se tko zna zašto zasebno nazvali, imali su svoje knezove, premda to nije dokazano, a navodno su imali i kraljeve, što je i isto upitno. Bilo kako bilo, malo im je dosadilo pa su se ukrcali u ugarsku državu, a poslije i u austrijsku, Talijanima (Mlećanima) dali Dalmaciju, zatim i Austrijancima. U Bosnu Hrvati nisu nikada ulazili, ondje su od davnina bili Bošnjaci-muslimani, koji su začudo govorili hrvatski, ali ni to nije dokazano.

U devetnaestom stoljeću su pametniji i učeniji Hrvati otkrili da im nije mjesto ni s Ugrima ni s Austrijancima nego su dio jednoga istog srpsko-hrvatskog naroda, što su u dvadesetom i ostvarili u zajedničkoj državi, živeći u ljubavi sa Srbima. Tu su idilu pokvarili hrvatski revolucionarni nacionalisti, bagra jedna, ali je sve brzo ispravila komunistička Jugoslavija ravnopravnih naroda i narodnosti. Doduše, komunisti su na svršetku svjetskoga rata malo likvidirali hrvatsku vojsku i civile, svega nekoliko desetaka ljudi, pa to možemo zaboraviti i ne opterećivati ionako opterećenu današnju hrvatsku djecu. Zašto je i ta Jugoslavija propala toliko je neobično da djeca ne mogu razumjeti, pa im ne treba ni objašnjavati neobjašnjivo. Zašto su Srbijanci i dobar dio Srba u Hrvatskoj počeli ubijati Hrvate kada su ovi opet (bagra jedna) htjeli samostalnu hrvatsku državu – o tome se može raspredati, ali i na satu povijesti zaključiti da su privremeno ponovno prevladali neki Hrvati koji patološki žele vlastitu državu, te ih je trebalo naučiti pameti i povijesnim činjenicama o istom plemenu koje se žalibože davno raspalo, a sada stvari treba ispraviti pa i teritorij zauvijek sjediniti u jednu veliku cjelinu kojom bi vladali Srbi jer su tako naučili, a ne zato što bi im bilo drago.

Na nesreću, neki Tuđman i njegovi ustaše uspjeli su indoktrinirati Hrvate povijesnim lažima te su oni pograbili oružje koje doduše nisu imali, ali im ga je nabavio Budimir Lončar. Tako je, dragi učenici, protiv svake logike pobijedila misao koja nije trebala ni nastati, a vi, maleni đaci, sada pohađate hrvatske škole u samostalnoj Hrvatskoj, što baš i nije neka sreća pa trebate sami doći do ishoda.

Ovim programom povijesti za predaju u razredima uključujem se, znači, u javnu raspravu o krikulu, bez krika i bijesa, u nadi da sam pogodio misli i namjere u tom području školske reforme.

Koga zanima povijest političke emigracije?

Koliko sam vidio u tisku, ne zanima nikoga previše. O velikoj međunarodnoj konferenciji održanoj u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, o povijesti hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – nigdje ni riječi. MHI i Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva doista su na visokoj stručnoj razini u dva dana obuhvatili mnogo toga što smo znali i što nismo o okolnostima u kojima je djelovala politička emigracija u drugoj polovici 20. stoljeća. U prologu je točno rečeno da je riječ o najneistraženijem dijelu bliže hrvatske povijesti. Pa eto posla za povjesničare…

Konferencija ‘Hrvatska politička emigracija u 20. stoljeću’

Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – međunarodna konferencija

Bremenitost i bogatstvo hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću

Pokušat ću sažeti sažetke izlaganja, kao najsažetiju informaciju za čitatelje portala HKV-a. Dr. Akmadža je govorio o tajanstvenom svećeniku Krunoslavu Draganoviću, nazvanom publicistom, humanistom, špijunom i drugim imenima, najkontroverznijoj osobi u novijoj hrvatskoj crkvenoj i političkoj povijesti. Njegov šokantan povratak u Jugoslaviju 1967. (ili otmica) i danas je prepušten spekulacijama, a što mu komunisti nisu sudili razlog je, kažu upućeni, u tomu da bi suđenje onemogućilo jugoslavensko-vatikanske pregovore o obnovi diplomatskih odnosa. Dr. Batarelo uzeo je temu Hrvata u Australiji koji su se ondje borili za priznanje etičke posebnosti, a usporedo na sve načine djelovali u korist ideje o samostalnoj hrvatskoj državi, promicali svoju posebnost kroz nogometne klubove Croatia ali i otvorili sveučilišni studij hrvatskoga jezika i kulture. Ante Beljo je imao riječ o HSS-u, stranci koja je dulje djelovala u emigraciji nego u domovini, Gojko Borić i Jakov Živić o programu emigrantskog časopisa „Poruka slobodne Hrvatske“ koji je nastao nakon krize „Nove Hrvatske“ Jakše Kušana (u inicijativi je sudjelovao i Franjo Tuđman, na sastanku u Koelnu) s idejom da se „strani svijet upozna s bitnim razlozima i zahtjevima hrvatske osloboditeljske borbe“. Dr. Krešimir Bušić govori o bunjevačkom Hrvatu Marku Čoviću (umro u Brazilu), u vrijeme svjetskoga rata uredniku Hrvatske revije, te tajniku Mile Budaka. Dr. Đurasović tematizira „treći val“ hrvatske emigracije, ne uvijek lagan susret izbjeglih proljećara s već etabliranom hrvatskom emigracijom, ali i činjenicu da je najmlađi naraštaj unekoliko revitalizirao starije iseljeništvo. Nogomet kao okupljalište spominje i Vlado Glavaš u priči o Hrvatskom domobranskom nogometnom klubu Hrvat iz Chicaga, utemeljenom 1963. Željko Glasnović piše o hrvatskoj političkoj emigraciji i Domovinskom ratu s naglaskom da su „bez obzira na različita gledišta, svi hrvatski emigranti, bilo lijevo ili desno orijentirani, znali da komunistička Jugoslavija ne može imati dugi vijek“. Dr. Jareb o domobranstvu i Hrvatskom domobranu čije je ustrojavanje počelo 1931. u Južnoj Americi. Mr. Jurković govori o kontroverzama i razlikama među emigrantima nakon 1945., ali i zajedničkom idejom da se oslone na jedinu državu koja je mogla parirati SSSR-u, znači SAD. M. Knezović analizira nasilje kao jedno od sredstava borbe hrvatskih iseljenika, a dr. Krašić djelovanje Hrvatskog narodnog vijeća u vrijeme bolesti i smrti J. B. Tita. Ta je krovna organizacija prolazila također tešku krizu, nakon što je od šezdesetih godina poduzimala niz akcija prvenstveno diplomatsko-promidžbenog karaktera. Jedna zanimljivost vezana uz HNV: Ronald Reagan je kao kalifornijski guverner 1968. proglasio 10. travnja Hrvatskim danom neovisnosti (što, eto, prvi put čujem, a i vi štovani čitatelji)… Idemo dalje: dr. Krišto u napisu /govoru Proces čišćenja memorije daje osvrt na trostruki život „Hrvatske revije“ i osobito ličnost Vinka Nikolića, u vrijeme Jugoslavije smatranog zločincem. Revija je objavila i silan niz dokumenata, a taj je bunar ostao neiskorištenim i neintegriranim u povijesno znanje. Dr. Mijatović sjeća se nacionalnog mučenika Brune Bušića, ne samo iza vremena djelovanja u emigraciji nego i u prvoj mladosti kada ga zatvaraju i premlaćuju u Dubrovniku početkom sedamdesetih (još vrlo mladi Bušić objavljivao je sjajne pripovijetke pedesetih godina u časopisu „Pionir“, kao petnaestgodišnjak dobio je nagradu „Poleta“ za pripovijetku Starac i život, a književnim se radom bavio sve do smrti u atentatu – eto podatka koji je malo tko znao.) U nastavku: Mr. Miletić o dr. Juri Prpiću, povjesničaru hrvatskog iseljeništva u Americi, profesoru emeritusu na sveučilištu u Clevelandu (umro 2009.) koji se zalagao da hrvatski iseljenici ne kidaju veze s domovinom bez obzira kakav je režim trenutno na vlasti.

Nastupili su i dr. Novosel (o životu emigranta Nikole Holjevca, čiji su članovi obitelji imali značajnu ulogu u formiranju komunističkog sustava, jest), M. Paradžik o nezanemarivoj povijesti Hrvatske republikanske stranke od 1951. do 1991. u Argentini i o predsjednicima te stranke koja se zauzimala za suverenitet Hrvatske, redom: Oršanić, Korsky, Katalinić, Ostojić. O Hrvatima u Južnoj Americi govori i dr. Marina Perić Kaselj, dotično o propagiranju jugoslavenske ideje među iseljenicima u vrijeme Prvoga svjetskog rata i veze s Jugoslavenskim odborom, poglavito razvijene u Čileu. O političkom djelovanju dr. Ante Cilige poslije Drugoga rata javlja se za riječ dr. M. Rubić, o jedinstvenom vječnom disidentu kojega ni jedan sustav nije prihvaćao, zato jer je uvijek govorio istinu, kažu, a to je strahovito nepolitična kategorija. V. Smiljanić spominje napokon i jednu žensku osobu, Maru Matočec, spisateljicu iz „sredinskog dijela“ HSS-a. M. Sopta se vraća sudbini Hrvatske seljačke stranke nakon sloma NDH i stotina tisuća ubijenih Hrvata, vojnika i civila, a dr. Sunić još jednom naglašava ulogu „Hrvatske revije“ kao žarišta političko-intelektualne borbe u emigraciji. V. Šumanović analizira istaknuta historiografska djela hrvatskih iseljenika, a dr. Tepeš izlaže percepciju dvojice čelnika HSS.a, Mačeka i Krnjevića (potonji je u emigraciji od 1941.) s bitnom razlikom između te dvojice prvaka: Maček sklon rješavanju hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, Krnjević isključivo za neovisnost hrvatske države.

Tanja Trošelj Miočević evocira čuvenog Bogdana Radicu, jednoga od onih koji je doživio temeljitu transformaciju od jugoslavenskog zabludnika do hrvatskoga rodoljuba i u američkom magazinu Readers Digest opisao strahote i zločine komunističkoga režima u Jugoslaviji, sa zapaženim napisima u New York Timesu i drugim novinama. O revolucionarnoj strategiji političke emigracije u kontekstu hladnoga rata i pojmovnom bistrenju tzv. „terorističke“ paradigme govori mr. Vujić, a Bože Vukušić o Udbinim „specijalnim akcijama“ protiv hrvatskih iseljenika, to jest ubojstvima – u razdoblju od 1946. do 1990. umoreno šezdeset i devet emigranata, osmorica netragom nestala, dvadeset i četvorica preživjela s trajnim ozljedama, trojica oteta i dovedena u Jugoslaviju.

Dokumentacija SDS-a Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske od 2017. dostupna je zainteresiranima. I na kraju: M. Zadravec o dušobrižničkom djelovanju Vilima Cecelje nakon što se bio našao u Pavelićevoj nemilosti , svršetak rata dočekao u Beču, a u Njemačkoj osnovao hrvatsku podružnicu Crvenoga križa.
Eto, obavio sam novinarski posao, volonterski kao i uvijek. Iseljenička tema je beskrajna, a znanstvena obrada očito tek u povojima. Ne samo mi u domovini, ni iseljenici ne znaju sve o iseljenicima. (Usput: razvila se rasprava koji bi datum bio povoljan za okupljanje iseljeništva, blagdan Majke Božje, kraljice Hrvata ili neki drugi. Vidim u tisku da učeni mučenik za vjeru Inoslav Bešker vuče prema sv. Jeronimu, kojega naziva sv. Jerolim, premda smo to davno raščistili, a Stridon je (po meni) ipak Štrigova.)

O pozdravu ZDS u vrijeme Domovinskoga rata

Nikako da se raščisti je li ili nije stari hrvatski pozdrav, te malo jest, a malo nije. Kako koji savjetnik kaže. A da je novi hrvatski pozdrav, to jest najnoviji, iz vremena Domovinskoga rata, nema nikakve dvojbe i nije samo likovno na oznakama HOS-a, nego je bio više-manje uobičajen, općenito. To jest kako gdje: najčešće ondje gdje je bilo najgušće. Ne posve slučajno uzeo sam ovih dana u ruke (moju ili svoju) knjigu „Lijepa moja“ tiskanu svršetkom 1992., koju nikakva naknadna pamet ne može demantirati, niti je tko bilo što u njoj napisano demantirao u vrijeme objave, a kao što je poznato onima kojima je poznato, u najtežim mjesecima 1991. bio sam doslovce svugdje gdje se pucalo. Rečeni pozdrav spominjem u knjizi ipak samo na jednom mjestu: već je siječanj 1992. i u Osijeku se nešto lakše diše, u Tvrđi velika svečanost oko datuma međunarodnog priznanja Hrvatske, puna dvorana vojske, izlazi stasiti zapovjednik i vikne „Za dom !“, a stara se zgrada zatrese od odgovora „Spremni“. Nitko od tih hrabrih ljudi nije mjerio kukuruz, štono riječ, nije podignuo ruku u skladu s rimskim pozdravom, nije slavio Pavelića ni Hitlera, ne, bilo je to izgovoreno iz srca odvažnih hrvatskih vojnika koji su već u mnogim krvavim danima 1991. dokazali da su za dom spremni dati sve. I ne će meni nitko docirati, posebno ne oni koji su se u onim strašnim vremenima skrivali ili bili tijelom ili samo duhom na neprijateljskoj strani, kao što su i sada. Ni oni hrvatski političari koji su se dali navući u zamku pa se panično brane od možebitne optužbe za neoustašluk, dok istodobno srbijanska štampa nema skrupula pa i nadalje baš sve Hrvate naziva ustašama – baš kao u vrijeme rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Škola za goli opstanak’ ministrice Divjak

Objavljeno

na

Objavio

Prije samo četr’es’t godina
Bijo je velik jad rodit’ se k’o livoruk u Imockomu
Ae
Ne znan kako je bilo u ostatku svita al’ u nas van to nije bijo plus, niti zere
Gledali su te k’o naopaka čovika
Kao velika je grijota bila imat’ lipo a livoruko dite
Livoruko je bilo svako ono koje ide livon rukon
Koje se njome maša za kruv
Riže njome
Kad livon rukon čašu drži a desna mu po komodu visi
Kad pisalon šara uguron livon rukon
Kad livon rukon štrocaje i buću valja
Kad se livon rukon za kvake naopako ‘vata

Pratila se baš ruka, ona je glavna bila
Jerbo nogu ti je malo ‘ko zagleda
Ruka se gledala, vidila, brojala i ona te odavala
Mene su otkrili zarana
Jerbo san rano i crtala i pisala
Ćaći i materi to niti zere smetalo nije
Niti zere
Jerbo je rećemo livoruk bijo i moj did Baja
Livoruk a sposoban i vridan bijo
Uvik su mi nabrajali livoruke su ob’e strane
Bilo i’ brate vrlo, neka mi je mater, ćaću i brata taki gen priskočijo
Pa bi mi nabrajali redon naše sve
Od dida do strike i moga ujke
Znala san u taj vakat za svakoga livorukoga čovika u mojin Jonjićima

Baba je su drugu bandu bila vrlo zabrinuta za me’
Nju moja udaja danas, sutra vrlo sikirala
Baš vrlo
Babe stra’ bilo kako mi to vele prilike zbija

– Livoruka, mislit će neviran svit kako si poradi toga sakata! Daj ti Bože da se nekako udaš brez da ti taj tvoj ruku vele prati i vele zagleda. Ne meći mu je baš pod nos, ne maši vrlo njome. Gledaj desnon iz čaše pit. Misli o tomu. Nije to zera.

Naša škola u Mračaju nije u taj vakat uvažavala svoju livoruku manjinu
Ni čut
Asimilacija je bila nužnost
Provodila se na taki način da ti je liva ruka mogla komodno visit na tilu čisto poradi simetrije i odradit štogod usitno, nužno i neupadno kako bi desnoj pripomogla

Domača naš iša’ je čet’ri godine isprid mene u školu i nisu mu k’liko znaden dali pisat’ livon rukon
Ni čut
Znala san ja svakoga Jonjića kojemu to u školi prošlo nije
Nije prošlo ni Ivani a ni mome strikanu
Nikomu
Jerbo
Tada je bijo običaj livoruke priodgajat
Popravljat
Napravit od nji’ naoposum i ured ljude
Napravit od livoruki ljudi
Dešnjake

Dopuštene su bile u toj važnoj rađi baš sve metode
Od debele, jasenove šibe do vezanja live ruke za drvenu katrigu užeton

Uspješnost je bila stopostotna

Zato van ja k’o dite u mome selu nisan nikad imala prilike vidit niti jednoga čovika kako piše livon rukon
Doklen san u isti vakat puno nji’ mogla vidit kako idu livon rukon
Kako baš u njoj držu čašu
Rećemo
Did Baja je riza povisme na daski livon rukon
I u njoj je bukaru u konobi drža
Livon rukon nikad olovku drža’ nije

K’o pravo jesensko dite pošla san u prvi razred su skoro puni sedan godina

Lagano, niza stranu priskačuć kamenja i birajuć stranu di je ladovina
Mater me moja držala za ruku taj prvi dan i pomagala mi nosat moju torbu punu knjiga
Jerbo veselila san se školi t’liko da san i taj prvi dan tila nosit sve
Baš sve
Sritna san bila čudo jedno
E
Imala san veliku sriću
Zapalo me k’o po mojoj želji
Učila me, meni najlišpa i najbolja žena na cilomu svitu
Moja lipa Mila
Razumila ona uvik nas tri Jonjuše u razredu

Dočin bi vidila kako nan misli lutaju
I kako navišamo velike govorancije
Pustila bi nan našu igru festivala
Neka su muški znali negodovat i prigovarat
Ona bi pustila baš nami na volju

A ja san u taj vakat najvolila pivat Crvene koralje
E
Onu pismu o ružama crljenin i tajnama sakrivenin
Kad bi se napivale i nabalale vratile bi se rađi
Sve je Mila znala pripoznat i na dobro okrenit
Imala je srce veliko k’o naše lipo polje
I strpljenje dugačko k’o naša Vrljika
Za baš svakoga svoga đaka

Al’ jopet, nije mi pušćala da pišen livon rukon
Nije
Nije ona šibe koristila a niti me vezala
Ni čut
Samo mi je prvi dan na uvo rekla

– Bi li ti to isto, mogla i desnom rukom Barbara?

S’vatila san kako me samo lipo zamolila
A ja bi za nju napravila sve, ikad
T’liko san je volila
Pa san se trsila k’liko san mogla i sve desnon rukon crtala i pisala
Pa san kod kuće gutala suze svaki dan
Jesan
Jerbo
Prvi razred oduvik je sav u crtanju i slovima
A moji nacrtani crteži i moja napisana slova, mojon desnon rukon, nisu nikad’ bila niti blizu onomu kako bi ja to mogla i znala livon rukon
Niti blizu
Znala san to, jerbo san svojon livon rukon pisala i crtala puno prija nego san se škole dokopala
Znala san i zato me to vrlo bolilo
Onako kako te uvik kroza život boli ono što znadeš
Zdrav si i sritan samo u svomu neznanju

Što ne znan, ne boli me
Tako živin

Zato pokrijen uši i zatvorin oči svaki puta kad mi život izdaje poda noge istovara
Baš svaki puta

Volin ništa ne znat i gotovo

Unda san svoj jad danima kupila u prsi
Sve dok se materi jednu večer nisan izjadala
Govorila san jon kako mi ne iđe desnon i pitala san je bi li ona o’šla moju učiteljicu zamolit’ da me pusti neka mi liva bude glavna
Onako, kako je to Bog kod mene i kod svi nas livoruki i odredijo
I o’šla moja mater zamolit’ učiteljicu

Znaden i danas di san stala
I kako san naslonjena bila
Kad mi je mater rekla kako nan je prošlo

Davno je bila ta ’82. g. kad san u školu pošla
Davno
Al’ ja se sićan kako san baš ja bila prvo dite škole u Mračaju koje je i u školi pisalo livon rukon
Prva
Bila san na krovu svita
Puno prije Supermena i puno prije svi’ oni’ pilota iz Top Guna

I sitin se toga uvik kad je tema školstvo
Uvik
Sitin se kako san uvik izvukla maksimum
Iz svega i iz ničega
Ja
Dite koje Mensa nikad za člana uzela ne bi
Niti san kad kontala pola onoga što se tumačilo na satu fizike i matematike
Niti me iša’ tjelesni
A niti tehnički
Moja Titina rodna kuća od šperploče bila je smijurija
Sve ostale u razredu imale su reda
Na mome strujnome krugu izginilo bi pola moje škole da ji je bilo pustit
Srića Puljić pušća nije, pa spasijo i nji’ i mene
A šivanje i kukičanje me išlo tako
Da bi naša Tera na me’ samo zabrinuto vrtila glavon
Sićan se kako san već u sedmomu razredu matematiku odgovarala skoro svaki sat
Skoro svaki sat
Prvo bi se mene ispitalo pa bi se išlo dalje
Imala san uvik ocjena k’o ostatak razreda zajedno
Što je rećemo bilo odlično jerbo nikad sumenon nisu imali oni problem da nemaju na temelju čega zaključit
Što se nekin drugima trevit često znalo
Pokonji drug iz matematike, t’liko me volijo da bi mi odma s vrata da geometrijska tila da o njima pričan
Pa unda tako skoro svaki, svakcati sat
U ista gožđica smo redovito upadale Ivana Ivaničina i ja
I kad danas promislin
Ne more bit’ slučajno kako smo nakon svega, ob’e zvršile odiseju života baš na Pravu

Ovi’ dana tema su porazni rezultati državne mature
Kažu kako ocjene ne odgovaraju znanju
Dašta
Kažu kako toga prija nikad bilo nije
Malo morgen
Uvik je bilo one dice koja za dva moraju znat tri put’ više od drugi
Ae
I one dice koja jame pet jerbo in je mater u dobru sukin triba
Po onoj
Kako se uvik bolje ogrije onaj koji je bliže vatri
I po onoj drugoj u kojoj umiljato janje dvi majke doji
Ako ti se mater odmakla od vatre da ne prisvedi
Ako te nije ubila umiljatost
Ne gine ti trojstruka rađa u svemu kolikomu

Tak’i kašnje more rasturat prijemne i godine fakulteta neka kroza sridnju nikad’ o sebi lipe riči čujo nije
Taki danas položi čak i ‘vako manito posloženu maturu
Manito?
Dašta je nego manito posložena
Rećemo jedno od pitanja bilo je

– Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne ruke?

Molin lipo, brez velike sikiracije
Ponuđena su bila čak čet’ri odgovora

a) destruktivna je
b) uvrijeđena je
c) maštovita je
d) spretna je

Dekeko
To je reć pitanje i čak čet’ri ponuđena odgovora
Ja bi rećemo zaokružila sva čet’ri i dodala peti

e) sakata je

Ae
A unda bi zavezala za katrigu užeton
I livu i desnu ruku svin vakin sastavljačin pitanja
Pa ji gledala nekako priodgojit
Isporavit ji i nekako naoposum ljude od nji’ napravit
Ako već nije prikasno

Jerbo
Nami van ne triba ministrica tipa naše Divjak
Ni blizu
Triba njoj seki dat njezine tablete i njezinu reformu poda jaketu
Pa je razdužit i lagano uputit niza stranu su cilon ovon Vladon
Ae
Pa unda dovest ‘naku neku k’o što je bila moja Mila
‘Naku neku koja znade iz svakoga diteta i profesura izvuć’ najbolje
Znade mu vratit’ odlutale misli
Znade mu ulit znanje i volju

A kad toka, znaju bit’ i meka srca

Naše školstvo triba Mile
One koje se ne drže slipo svoji’ zabluda a niti prakse koja je trajala oduvik
Samo reda radi
Nego se izmaknu kako bi bolje vidile i kako bi kadikad napravile puni krug
Pa unda zaključile, kako ono staro, ono od prija nije u korist diteta
Samo tak’e mogu nami materama
I ciloj našoj Državi
Pomoć podignit dicu koja rećemo neće snimat videa dok naše Zrće gori
Snimat videa
Smijuljit se
I gadit naše vatrogasce, naše junake
Doklen gori
Taj tip učiteljica nan triba
Znale bi one dite naučit’ kako itnit mobitel iz ruke a uzet u ruku šmrk i kantu
Kad digdi gori

Pitan se cili dan
Zašto cura snima videa doklen okolo nje gori a ne gleda rećemo nekako, sunečin pomoć’?
Zašto takoga pitanja na maturi nema?
Zašto?
Rećemo
Nu pitanja pravi’
Šta radi ubrojiv čovik kad okolo njega gori?
Šta radi ubrojiv čovik kad ga privari njegova Vlada, ona koju je sam bira?
Šta radi čovik kad mu se nameću sotonske konvencije?
Šta radi čovik kad mu ukradu referendume?

Nu
Znaden ja kako bi naša ministrica Divjak rekla kako ‘vak’a pitanja ne spadaju u niti jedan predmet
Istina, ne spadaju
Ali
Neš ti predmeta
Kad je baš ovo iznad nji’ svi’

Ovo nisu pitanja a niti predmeti draga ministrice
Ovo bi bila realna škola za život u Hrvackoj
Škola za goli opstanak
Prava, pravcata škola za život
Koja ja baš svakomu našemu ditetu nužna
Svakomu onomu ditetu
Kojemu mater a ni ćaća nisu blizu one vaše, stranačke vatre
Svakomu ditetu koje se ne planira vami pridat a niti se dade potrat od sviju vas

I svako tak’o dite
Koje se čudon ne iseli, koje van se ne prida i ne pokloni
Koje ostane i priživi sve vaše silne sabotaže
Tak’o dite položilo je, što se mene tiče, maturu su čiston peticon
Neka je sve, na ono vaše prikovažno pitanje odgovorilo
Su
e) sakata je
I po vašin kriterijima skandalozno
Palo

Meni je prošlo
I ima školu za život u Hrvackoj
Jerbo nikako tablet olovka bit’ ne more
Ne more
A nit’ ti, ministrice Divjak ikako moreš bit’ ono što su nekoć jedna
Ministrica Vokić i moja učiteljica Mila bile

Nikako i nikad

Barbara Jonjić: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari