Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: U pitanju ‘fojba’ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni

Objavljeno

na

Orkanski visovi, prohujalo s vihorom i slični naslovi – uz podmetnute požare – zahvatili su Dalmaciju svršetkom prošloga tjedna, što je izazvalo veliku pozornost predsjednika Europskog parlamenta, koji se zabrinuo da će mu bura odnijeti njegovu zemlju dalmatinsku, dotično zemlju talijansku i tajanijevsku. Ne slučajno prelistavajući što smo govorili 28. veljače 1989. na prvom javnom istupu pokreta nazvanog Hrvatskom demokratskom zajednicom, i ja sam se podsjetio koliko su te godine i tih godina bile glasne i nasrtljive autonomaške „opcije“, istodobno sa sve opasnijim prijetnjama iz Srbije i četničkim skupovima u Hrvatskoj. U stvari, ni tada se nije radilo o originalnim idejama, već su bile viđene i realizirane u Drugom svjetskom ratu, u bratstvu i jedinstvu talijanskih fašista i pobunjenih Srba („Što se ono na Dinari sjaji“), braći po oružju i programu genocida nad Hrvatima.

Svršetkom osamdesetih, početkom devedesetih posebno, ponovila se u stanovitom smislu ista zajednička misao, s tim da se Talijani nisu iskrcali na istočnu obalu, ali su pozorno pratili što se zbiva i kako njihovi prijatelji četnici opet čine u Hrvatskoj isto što i u dobra stara vremena, i što čini Srbija koja im je u obliku kraljevske Jugoslavije predala (prodala) znatan dio Dalmacije, baš kao početkom petnaestoga stoljeća Ladislav Napuljski, a poslije i Žigmund. To je razlog naoko nerazumljive talijanske politike u vrijeme nastajanja moderne, samostalne hrvatske države, podmukla posredništva (kao) u ime EZ (debeli de Michelis), velika očekivanja u stvari da će srbijanska soldateska brzo svladati nenaoružanu Hrvatsku, pa bi se sa pobjedničkom Srbijom moglo štošta dogovoriti i ušičariti, ko nekad u osam. Nije uspjelo, na kraju je i Italija morala priznati Hrvatsku, ali je još neko vrijeme živio duh autonomaštva u Dalmaciji, imali su i svoju stranku ako se sjećate, a onda se ušutjeli i nestali s javne scene, što ne znači da ih nema i danas, te zavidno gledaju prema Istri gdje jedna u biti autonomaška stranka (IDS) čak drži vlast i, poput talijanskih fašista nekada, provlači tezu da Hrvati u Istri nisu baš Hrvati nego nešto drugo, i slične budalaštine, u uskoj svezi s Talijanima i Italijom iz koje se s vremena na vrijeme, poput ispada Tajanija, podigne snažan nostalgični glas u korist talijanske Istre i Dalmacije.

U pitanju „fojba“ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni – ako je bilo pojedinačnih odmazda istarskih Hrvata koji su i te kako za to imali razloga poradi dugoga talijanskog, fašističkog terora, masovna ubojstva pripadnika talijanskog naroda nije obavila hrvatska nego jugoslavenska komunistička vojska istim stilom kao što je lišila života stotine tisuća Hrvata. Zločinačka vojska pod vodstvom masovnoga zločinca Tita kojemu (za Istru) pjeva ode dan-danas u Hrvatskom saboru neki provokator koji ne zna i ne želi znati da je gerilski pokret otpora fašizmu u Istri bio autohton, a da je svjedočenje hrvatskih svećenika u Parizu bilo presudno za dokazivanje hrvatskoga karaktera Istre. Na kraju krajeva, Istru je nakon pada Italije (teoretski) priključila Hrvatskoj NDH, ali su u praksi nagrnuli Nijemci da ondje čuvaju južno krilo Reicha… No dosta o tome, kada budu izbori za Europski parlament, sjetite se Tajanija.

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Imamo mi drugih briga, a i one su povezane s poviješću, to jest s predavanjem povijesti u hrvatskim školama, a u sklopu smrtopisa povijesti u Školi za život. Neznatna strančica u koaliciji s PHDZ-om i SDSS-om ima svoje zamisli i tumačenja hrvatske povijesti, zapetljala se kao pile u kučine i treba joj pomoći. Ja to činim.

Znači, počam od davnina: jedno se srpsko-hrvatsko pleme žalibože po dolasku u jugoistočne krajeve Europe raspalo na dva naroda. Hrvati, kako su se tko zna zašto zasebno nazvali, imali su svoje knezove, premda to nije dokazano, a navodno su imali i kraljeve, što je i isto upitno. Bilo kako bilo, malo im je dosadilo pa su se ukrcali u ugarsku državu, a poslije i u austrijsku, Talijanima (Mlećanima) dali Dalmaciju, zatim i Austrijancima. U Bosnu Hrvati nisu nikada ulazili, ondje su od davnina bili Bošnjaci-muslimani, koji su začudo govorili hrvatski, ali ni to nije dokazano.

U devetnaestom stoljeću su pametniji i učeniji Hrvati otkrili da im nije mjesto ni s Ugrima ni s Austrijancima nego su dio jednoga istog srpsko-hrvatskog naroda, što su u dvadesetom i ostvarili u zajedničkoj državi, živeći u ljubavi sa Srbima. Tu su idilu pokvarili hrvatski revolucionarni nacionalisti, bagra jedna, ali je sve brzo ispravila komunistička Jugoslavija ravnopravnih naroda i narodnosti. Doduše, komunisti su na svršetku svjetskoga rata malo likvidirali hrvatsku vojsku i civile, svega nekoliko desetaka ljudi, pa to možemo zaboraviti i ne opterećivati ionako opterećenu današnju hrvatsku djecu. Zašto je i ta Jugoslavija propala toliko je neobično da djeca ne mogu razumjeti, pa im ne treba ni objašnjavati neobjašnjivo. Zašto su Srbijanci i dobar dio Srba u Hrvatskoj počeli ubijati Hrvate kada su ovi opet (bagra jedna) htjeli samostalnu hrvatsku državu – o tome se može raspredati, ali i na satu povijesti zaključiti da su privremeno ponovno prevladali neki Hrvati koji patološki žele vlastitu državu, te ih je trebalo naučiti pameti i povijesnim činjenicama o istom plemenu koje se žalibože davno raspalo, a sada stvari treba ispraviti pa i teritorij zauvijek sjediniti u jednu veliku cjelinu kojom bi vladali Srbi jer su tako naučili, a ne zato što bi im bilo drago.

Na nesreću, neki Tuđman i njegovi ustaše uspjeli su indoktrinirati Hrvate povijesnim lažima te su oni pograbili oružje koje doduše nisu imali, ali im ga je nabavio Budimir Lončar. Tako je, dragi učenici, protiv svake logike pobijedila misao koja nije trebala ni nastati, a vi, maleni đaci, sada pohađate hrvatske škole u samostalnoj Hrvatskoj, što baš i nije neka sreća pa trebate sami doći do ishoda.

Ovim programom povijesti za predaju u razredima uključujem se, znači, u javnu raspravu o krikulu, bez krika i bijesa, u nadi da sam pogodio misli i namjere u tom području školske reforme.

Koga zanima povijest političke emigracije?

Koliko sam vidio u tisku, ne zanima nikoga previše. O velikoj međunarodnoj konferenciji održanoj u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, o povijesti hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – nigdje ni riječi. MHI i Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva doista su na visokoj stručnoj razini u dva dana obuhvatili mnogo toga što smo znali i što nismo o okolnostima u kojima je djelovala politička emigracija u drugoj polovici 20. stoljeća. U prologu je točno rečeno da je riječ o najneistraženijem dijelu bliže hrvatske povijesti. Pa eto posla za povjesničare…

Konferencija ‘Hrvatska politička emigracija u 20. stoljeću’

Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – međunarodna konferencija

Bremenitost i bogatstvo hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću

Pokušat ću sažeti sažetke izlaganja, kao najsažetiju informaciju za čitatelje portala HKV-a. Dr. Akmadža je govorio o tajanstvenom svećeniku Krunoslavu Draganoviću, nazvanom publicistom, humanistom, špijunom i drugim imenima, najkontroverznijoj osobi u novijoj hrvatskoj crkvenoj i političkoj povijesti. Njegov šokantan povratak u Jugoslaviju 1967. (ili otmica) i danas je prepušten spekulacijama, a što mu komunisti nisu sudili razlog je, kažu upućeni, u tomu da bi suđenje onemogućilo jugoslavensko-vatikanske pregovore o obnovi diplomatskih odnosa. Dr. Batarelo uzeo je temu Hrvata u Australiji koji su se ondje borili za priznanje etičke posebnosti, a usporedo na sve načine djelovali u korist ideje o samostalnoj hrvatskoj državi, promicali svoju posebnost kroz nogometne klubove Croatia ali i otvorili sveučilišni studij hrvatskoga jezika i kulture. Ante Beljo je imao riječ o HSS-u, stranci koja je dulje djelovala u emigraciji nego u domovini, Gojko Borić i Jakov Živić o programu emigrantskog časopisa „Poruka slobodne Hrvatske“ koji je nastao nakon krize „Nove Hrvatske“ Jakše Kušana (u inicijativi je sudjelovao i Franjo Tuđman, na sastanku u Koelnu) s idejom da se „strani svijet upozna s bitnim razlozima i zahtjevima hrvatske osloboditeljske borbe“. Dr. Krešimir Bušić govori o bunjevačkom Hrvatu Marku Čoviću (umro u Brazilu), u vrijeme svjetskoga rata uredniku Hrvatske revije, te tajniku Mile Budaka. Dr. Đurasović tematizira „treći val“ hrvatske emigracije, ne uvijek lagan susret izbjeglih proljećara s već etabliranom hrvatskom emigracijom, ali i činjenicu da je najmlađi naraštaj unekoliko revitalizirao starije iseljeništvo. Nogomet kao okupljalište spominje i Vlado Glavaš u priči o Hrvatskom domobranskom nogometnom klubu Hrvat iz Chicaga, utemeljenom 1963. Željko Glasnović piše o hrvatskoj političkoj emigraciji i Domovinskom ratu s naglaskom da su „bez obzira na različita gledišta, svi hrvatski emigranti, bilo lijevo ili desno orijentirani, znali da komunistička Jugoslavija ne može imati dugi vijek“. Dr. Jareb o domobranstvu i Hrvatskom domobranu čije je ustrojavanje počelo 1931. u Južnoj Americi. Mr. Jurković govori o kontroverzama i razlikama među emigrantima nakon 1945., ali i zajedničkom idejom da se oslone na jedinu državu koja je mogla parirati SSSR-u, znači SAD. M. Knezović analizira nasilje kao jedno od sredstava borbe hrvatskih iseljenika, a dr. Krašić djelovanje Hrvatskog narodnog vijeća u vrijeme bolesti i smrti J. B. Tita. Ta je krovna organizacija prolazila također tešku krizu, nakon što je od šezdesetih godina poduzimala niz akcija prvenstveno diplomatsko-promidžbenog karaktera. Jedna zanimljivost vezana uz HNV: Ronald Reagan je kao kalifornijski guverner 1968. proglasio 10. travnja Hrvatskim danom neovisnosti (što, eto, prvi put čujem, a i vi štovani čitatelji)… Idemo dalje: dr. Krišto u napisu /govoru Proces čišćenja memorije daje osvrt na trostruki život „Hrvatske revije“ i osobito ličnost Vinka Nikolića, u vrijeme Jugoslavije smatranog zločincem. Revija je objavila i silan niz dokumenata, a taj je bunar ostao neiskorištenim i neintegriranim u povijesno znanje. Dr. Mijatović sjeća se nacionalnog mučenika Brune Bušića, ne samo iza vremena djelovanja u emigraciji nego i u prvoj mladosti kada ga zatvaraju i premlaćuju u Dubrovniku početkom sedamdesetih (još vrlo mladi Bušić objavljivao je sjajne pripovijetke pedesetih godina u časopisu „Pionir“, kao petnaestgodišnjak dobio je nagradu „Poleta“ za pripovijetku Starac i život, a književnim se radom bavio sve do smrti u atentatu – eto podatka koji je malo tko znao.) U nastavku: Mr. Miletić o dr. Juri Prpiću, povjesničaru hrvatskog iseljeništva u Americi, profesoru emeritusu na sveučilištu u Clevelandu (umro 2009.) koji se zalagao da hrvatski iseljenici ne kidaju veze s domovinom bez obzira kakav je režim trenutno na vlasti.

Nastupili su i dr. Novosel (o životu emigranta Nikole Holjevca, čiji su članovi obitelji imali značajnu ulogu u formiranju komunističkog sustava, jest), M. Paradžik o nezanemarivoj povijesti Hrvatske republikanske stranke od 1951. do 1991. u Argentini i o predsjednicima te stranke koja se zauzimala za suverenitet Hrvatske, redom: Oršanić, Korsky, Katalinić, Ostojić. O Hrvatima u Južnoj Americi govori i dr. Marina Perić Kaselj, dotično o propagiranju jugoslavenske ideje među iseljenicima u vrijeme Prvoga svjetskog rata i veze s Jugoslavenskim odborom, poglavito razvijene u Čileu. O političkom djelovanju dr. Ante Cilige poslije Drugoga rata javlja se za riječ dr. M. Rubić, o jedinstvenom vječnom disidentu kojega ni jedan sustav nije prihvaćao, zato jer je uvijek govorio istinu, kažu, a to je strahovito nepolitična kategorija. V. Smiljanić spominje napokon i jednu žensku osobu, Maru Matočec, spisateljicu iz „sredinskog dijela“ HSS-a. M. Sopta se vraća sudbini Hrvatske seljačke stranke nakon sloma NDH i stotina tisuća ubijenih Hrvata, vojnika i civila, a dr. Sunić još jednom naglašava ulogu „Hrvatske revije“ kao žarišta političko-intelektualne borbe u emigraciji. V. Šumanović analizira istaknuta historiografska djela hrvatskih iseljenika, a dr. Tepeš izlaže percepciju dvojice čelnika HSS.a, Mačeka i Krnjevića (potonji je u emigraciji od 1941.) s bitnom razlikom između te dvojice prvaka: Maček sklon rješavanju hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, Krnjević isključivo za neovisnost hrvatske države.

Tanja Trošelj Miočević evocira čuvenog Bogdana Radicu, jednoga od onih koji je doživio temeljitu transformaciju od jugoslavenskog zabludnika do hrvatskoga rodoljuba i u američkom magazinu Readers Digest opisao strahote i zločine komunističkoga režima u Jugoslaviji, sa zapaženim napisima u New York Timesu i drugim novinama. O revolucionarnoj strategiji političke emigracije u kontekstu hladnoga rata i pojmovnom bistrenju tzv. „terorističke“ paradigme govori mr. Vujić, a Bože Vukušić o Udbinim „specijalnim akcijama“ protiv hrvatskih iseljenika, to jest ubojstvima – u razdoblju od 1946. do 1990. umoreno šezdeset i devet emigranata, osmorica netragom nestala, dvadeset i četvorica preživjela s trajnim ozljedama, trojica oteta i dovedena u Jugoslaviju.

Dokumentacija SDS-a Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske od 2017. dostupna je zainteresiranima. I na kraju: M. Zadravec o dušobrižničkom djelovanju Vilima Cecelje nakon što se bio našao u Pavelićevoj nemilosti , svršetak rata dočekao u Beču, a u Njemačkoj osnovao hrvatsku podružnicu Crvenoga križa.
Eto, obavio sam novinarski posao, volonterski kao i uvijek. Iseljenička tema je beskrajna, a znanstvena obrada očito tek u povojima. Ne samo mi u domovini, ni iseljenici ne znaju sve o iseljenicima. (Usput: razvila se rasprava koji bi datum bio povoljan za okupljanje iseljeništva, blagdan Majke Božje, kraljice Hrvata ili neki drugi. Vidim u tisku da učeni mučenik za vjeru Inoslav Bešker vuče prema sv. Jeronimu, kojega naziva sv. Jerolim, premda smo to davno raščistili, a Stridon je (po meni) ipak Štrigova.)

O pozdravu ZDS u vrijeme Domovinskoga rata

Nikako da se raščisti je li ili nije stari hrvatski pozdrav, te malo jest, a malo nije. Kako koji savjetnik kaže. A da je novi hrvatski pozdrav, to jest najnoviji, iz vremena Domovinskoga rata, nema nikakve dvojbe i nije samo likovno na oznakama HOS-a, nego je bio više-manje uobičajen, općenito. To jest kako gdje: najčešće ondje gdje je bilo najgušće. Ne posve slučajno uzeo sam ovih dana u ruke (moju ili svoju) knjigu „Lijepa moja“ tiskanu svršetkom 1992., koju nikakva naknadna pamet ne može demantirati, niti je tko bilo što u njoj napisano demantirao u vrijeme objave, a kao što je poznato onima kojima je poznato, u najtežim mjesecima 1991. bio sam doslovce svugdje gdje se pucalo. Rečeni pozdrav spominjem u knjizi ipak samo na jednom mjestu: već je siječanj 1992. i u Osijeku se nešto lakše diše, u Tvrđi velika svečanost oko datuma međunarodnog priznanja Hrvatske, puna dvorana vojske, izlazi stasiti zapovjednik i vikne „Za dom !“, a stara se zgrada zatrese od odgovora „Spremni“. Nitko od tih hrabrih ljudi nije mjerio kukuruz, štono riječ, nije podignuo ruku u skladu s rimskim pozdravom, nije slavio Pavelića ni Hitlera, ne, bilo je to izgovoreno iz srca odvažnih hrvatskih vojnika koji su već u mnogim krvavim danima 1991. dokazali da su za dom spremni dati sve. I ne će meni nitko docirati, posebno ne oni koji su se u onim strašnim vremenima skrivali ili bili tijelom ili samo duhom na neprijateljskoj strani, kao što su i sada. Ni oni hrvatski političari koji su se dali navući u zamku pa se panično brane od možebitne optužbe za neoustašluk, dok istodobno srbijanska štampa nema skrupula pa i nadalje baš sve Hrvate naziva ustašama – baš kao u vrijeme rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Objavio

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari