Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: U pitanju ‘fojba’ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni

Objavljeno

na

Orkanski visovi, prohujalo s vihorom i slični naslovi – uz podmetnute požare – zahvatili su Dalmaciju svršetkom prošloga tjedna, što je izazvalo veliku pozornost predsjednika Europskog parlamenta, koji se zabrinuo da će mu bura odnijeti njegovu zemlju dalmatinsku, dotično zemlju talijansku i tajanijevsku. Ne slučajno prelistavajući što smo govorili 28. veljače 1989. na prvom javnom istupu pokreta nazvanog Hrvatskom demokratskom zajednicom, i ja sam se podsjetio koliko su te godine i tih godina bile glasne i nasrtljive autonomaške „opcije“, istodobno sa sve opasnijim prijetnjama iz Srbije i četničkim skupovima u Hrvatskoj. U stvari, ni tada se nije radilo o originalnim idejama, već su bile viđene i realizirane u Drugom svjetskom ratu, u bratstvu i jedinstvu talijanskih fašista i pobunjenih Srba („Što se ono na Dinari sjaji“), braći po oružju i programu genocida nad Hrvatima.

Svršetkom osamdesetih, početkom devedesetih posebno, ponovila se u stanovitom smislu ista zajednička misao, s tim da se Talijani nisu iskrcali na istočnu obalu, ali su pozorno pratili što se zbiva i kako njihovi prijatelji četnici opet čine u Hrvatskoj isto što i u dobra stara vremena, i što čini Srbija koja im je u obliku kraljevske Jugoslavije predala (prodala) znatan dio Dalmacije, baš kao početkom petnaestoga stoljeća Ladislav Napuljski, a poslije i Žigmund. To je razlog naoko nerazumljive talijanske politike u vrijeme nastajanja moderne, samostalne hrvatske države, podmukla posredništva (kao) u ime EZ (debeli de Michelis), velika očekivanja u stvari da će srbijanska soldateska brzo svladati nenaoružanu Hrvatsku, pa bi se sa pobjedničkom Srbijom moglo štošta dogovoriti i ušičariti, ko nekad u osam. Nije uspjelo, na kraju je i Italija morala priznati Hrvatsku, ali je još neko vrijeme živio duh autonomaštva u Dalmaciji, imali su i svoju stranku ako se sjećate, a onda se ušutjeli i nestali s javne scene, što ne znači da ih nema i danas, te zavidno gledaju prema Istri gdje jedna u biti autonomaška stranka (IDS) čak drži vlast i, poput talijanskih fašista nekada, provlači tezu da Hrvati u Istri nisu baš Hrvati nego nešto drugo, i slične budalaštine, u uskoj svezi s Talijanima i Italijom iz koje se s vremena na vrijeme, poput ispada Tajanija, podigne snažan nostalgični glas u korist talijanske Istre i Dalmacije.

U pitanju „fojba“ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni – ako je bilo pojedinačnih odmazda istarskih Hrvata koji su i te kako za to imali razloga poradi dugoga talijanskog, fašističkog terora, masovna ubojstva pripadnika talijanskog naroda nije obavila hrvatska nego jugoslavenska komunistička vojska istim stilom kao što je lišila života stotine tisuća Hrvata. Zločinačka vojska pod vodstvom masovnoga zločinca Tita kojemu (za Istru) pjeva ode dan-danas u Hrvatskom saboru neki provokator koji ne zna i ne želi znati da je gerilski pokret otpora fašizmu u Istri bio autohton, a da je svjedočenje hrvatskih svećenika u Parizu bilo presudno za dokazivanje hrvatskoga karaktera Istre. Na kraju krajeva, Istru je nakon pada Italije (teoretski) priključila Hrvatskoj NDH, ali su u praksi nagrnuli Nijemci da ondje čuvaju južno krilo Reicha… No dosta o tome, kada budu izbori za Europski parlament, sjetite se Tajanija.

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Imamo mi drugih briga, a i one su povezane s poviješću, to jest s predavanjem povijesti u hrvatskim školama, a u sklopu smrtopisa povijesti u Školi za život. Neznatna strančica u koaliciji s PHDZ-om i SDSS-om ima svoje zamisli i tumačenja hrvatske povijesti, zapetljala se kao pile u kučine i treba joj pomoći. Ja to činim.

Znači, počam od davnina: jedno se srpsko-hrvatsko pleme žalibože po dolasku u jugoistočne krajeve Europe raspalo na dva naroda. Hrvati, kako su se tko zna zašto zasebno nazvali, imali su svoje knezove, premda to nije dokazano, a navodno su imali i kraljeve, što je i isto upitno. Bilo kako bilo, malo im je dosadilo pa su se ukrcali u ugarsku državu, a poslije i u austrijsku, Talijanima (Mlećanima) dali Dalmaciju, zatim i Austrijancima. U Bosnu Hrvati nisu nikada ulazili, ondje su od davnina bili Bošnjaci-muslimani, koji su začudo govorili hrvatski, ali ni to nije dokazano.

U devetnaestom stoljeću su pametniji i učeniji Hrvati otkrili da im nije mjesto ni s Ugrima ni s Austrijancima nego su dio jednoga istog srpsko-hrvatskog naroda, što su u dvadesetom i ostvarili u zajedničkoj državi, živeći u ljubavi sa Srbima. Tu su idilu pokvarili hrvatski revolucionarni nacionalisti, bagra jedna, ali je sve brzo ispravila komunistička Jugoslavija ravnopravnih naroda i narodnosti. Doduše, komunisti su na svršetku svjetskoga rata malo likvidirali hrvatsku vojsku i civile, svega nekoliko desetaka ljudi, pa to možemo zaboraviti i ne opterećivati ionako opterećenu današnju hrvatsku djecu. Zašto je i ta Jugoslavija propala toliko je neobično da djeca ne mogu razumjeti, pa im ne treba ni objašnjavati neobjašnjivo. Zašto su Srbijanci i dobar dio Srba u Hrvatskoj počeli ubijati Hrvate kada su ovi opet (bagra jedna) htjeli samostalnu hrvatsku državu – o tome se može raspredati, ali i na satu povijesti zaključiti da su privremeno ponovno prevladali neki Hrvati koji patološki žele vlastitu državu, te ih je trebalo naučiti pameti i povijesnim činjenicama o istom plemenu koje se žalibože davno raspalo, a sada stvari treba ispraviti pa i teritorij zauvijek sjediniti u jednu veliku cjelinu kojom bi vladali Srbi jer su tako naučili, a ne zato što bi im bilo drago.

Na nesreću, neki Tuđman i njegovi ustaše uspjeli su indoktrinirati Hrvate povijesnim lažima te su oni pograbili oružje koje doduše nisu imali, ali im ga je nabavio Budimir Lončar. Tako je, dragi učenici, protiv svake logike pobijedila misao koja nije trebala ni nastati, a vi, maleni đaci, sada pohađate hrvatske škole u samostalnoj Hrvatskoj, što baš i nije neka sreća pa trebate sami doći do ishoda.

Ovim programom povijesti za predaju u razredima uključujem se, znači, u javnu raspravu o krikulu, bez krika i bijesa, u nadi da sam pogodio misli i namjere u tom području školske reforme.

Koga zanima povijest političke emigracije?

Koliko sam vidio u tisku, ne zanima nikoga previše. O velikoj međunarodnoj konferenciji održanoj u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, o povijesti hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – nigdje ni riječi. MHI i Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva doista su na visokoj stručnoj razini u dva dana obuhvatili mnogo toga što smo znali i što nismo o okolnostima u kojima je djelovala politička emigracija u drugoj polovici 20. stoljeća. U prologu je točno rečeno da je riječ o najneistraženijem dijelu bliže hrvatske povijesti. Pa eto posla za povjesničare…

Konferencija ‘Hrvatska politička emigracija u 20. stoljeću’

Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – međunarodna konferencija

Bremenitost i bogatstvo hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću

Pokušat ću sažeti sažetke izlaganja, kao najsažetiju informaciju za čitatelje portala HKV-a. Dr. Akmadža je govorio o tajanstvenom svećeniku Krunoslavu Draganoviću, nazvanom publicistom, humanistom, špijunom i drugim imenima, najkontroverznijoj osobi u novijoj hrvatskoj crkvenoj i političkoj povijesti. Njegov šokantan povratak u Jugoslaviju 1967. (ili otmica) i danas je prepušten spekulacijama, a što mu komunisti nisu sudili razlog je, kažu upućeni, u tomu da bi suđenje onemogućilo jugoslavensko-vatikanske pregovore o obnovi diplomatskih odnosa. Dr. Batarelo uzeo je temu Hrvata u Australiji koji su se ondje borili za priznanje etičke posebnosti, a usporedo na sve načine djelovali u korist ideje o samostalnoj hrvatskoj državi, promicali svoju posebnost kroz nogometne klubove Croatia ali i otvorili sveučilišni studij hrvatskoga jezika i kulture. Ante Beljo je imao riječ o HSS-u, stranci koja je dulje djelovala u emigraciji nego u domovini, Gojko Borić i Jakov Živić o programu emigrantskog časopisa „Poruka slobodne Hrvatske“ koji je nastao nakon krize „Nove Hrvatske“ Jakše Kušana (u inicijativi je sudjelovao i Franjo Tuđman, na sastanku u Koelnu) s idejom da se „strani svijet upozna s bitnim razlozima i zahtjevima hrvatske osloboditeljske borbe“. Dr. Krešimir Bušić govori o bunjevačkom Hrvatu Marku Čoviću (umro u Brazilu), u vrijeme svjetskoga rata uredniku Hrvatske revije, te tajniku Mile Budaka. Dr. Đurasović tematizira „treći val“ hrvatske emigracije, ne uvijek lagan susret izbjeglih proljećara s već etabliranom hrvatskom emigracijom, ali i činjenicu da je najmlađi naraštaj unekoliko revitalizirao starije iseljeništvo. Nogomet kao okupljalište spominje i Vlado Glavaš u priči o Hrvatskom domobranskom nogometnom klubu Hrvat iz Chicaga, utemeljenom 1963. Željko Glasnović piše o hrvatskoj političkoj emigraciji i Domovinskom ratu s naglaskom da su „bez obzira na različita gledišta, svi hrvatski emigranti, bilo lijevo ili desno orijentirani, znali da komunistička Jugoslavija ne može imati dugi vijek“. Dr. Jareb o domobranstvu i Hrvatskom domobranu čije je ustrojavanje počelo 1931. u Južnoj Americi. Mr. Jurković govori o kontroverzama i razlikama među emigrantima nakon 1945., ali i zajedničkom idejom da se oslone na jedinu državu koja je mogla parirati SSSR-u, znači SAD. M. Knezović analizira nasilje kao jedno od sredstava borbe hrvatskih iseljenika, a dr. Krašić djelovanje Hrvatskog narodnog vijeća u vrijeme bolesti i smrti J. B. Tita. Ta je krovna organizacija prolazila također tešku krizu, nakon što je od šezdesetih godina poduzimala niz akcija prvenstveno diplomatsko-promidžbenog karaktera. Jedna zanimljivost vezana uz HNV: Ronald Reagan je kao kalifornijski guverner 1968. proglasio 10. travnja Hrvatskim danom neovisnosti (što, eto, prvi put čujem, a i vi štovani čitatelji)… Idemo dalje: dr. Krišto u napisu /govoru Proces čišćenja memorije daje osvrt na trostruki život „Hrvatske revije“ i osobito ličnost Vinka Nikolića, u vrijeme Jugoslavije smatranog zločincem. Revija je objavila i silan niz dokumenata, a taj je bunar ostao neiskorištenim i neintegriranim u povijesno znanje. Dr. Mijatović sjeća se nacionalnog mučenika Brune Bušića, ne samo iza vremena djelovanja u emigraciji nego i u prvoj mladosti kada ga zatvaraju i premlaćuju u Dubrovniku početkom sedamdesetih (još vrlo mladi Bušić objavljivao je sjajne pripovijetke pedesetih godina u časopisu „Pionir“, kao petnaestgodišnjak dobio je nagradu „Poleta“ za pripovijetku Starac i život, a književnim se radom bavio sve do smrti u atentatu – eto podatka koji je malo tko znao.) U nastavku: Mr. Miletić o dr. Juri Prpiću, povjesničaru hrvatskog iseljeništva u Americi, profesoru emeritusu na sveučilištu u Clevelandu (umro 2009.) koji se zalagao da hrvatski iseljenici ne kidaju veze s domovinom bez obzira kakav je režim trenutno na vlasti.

Nastupili su i dr. Novosel (o životu emigranta Nikole Holjevca, čiji su članovi obitelji imali značajnu ulogu u formiranju komunističkog sustava, jest), M. Paradžik o nezanemarivoj povijesti Hrvatske republikanske stranke od 1951. do 1991. u Argentini i o predsjednicima te stranke koja se zauzimala za suverenitet Hrvatske, redom: Oršanić, Korsky, Katalinić, Ostojić. O Hrvatima u Južnoj Americi govori i dr. Marina Perić Kaselj, dotično o propagiranju jugoslavenske ideje među iseljenicima u vrijeme Prvoga svjetskog rata i veze s Jugoslavenskim odborom, poglavito razvijene u Čileu. O političkom djelovanju dr. Ante Cilige poslije Drugoga rata javlja se za riječ dr. M. Rubić, o jedinstvenom vječnom disidentu kojega ni jedan sustav nije prihvaćao, zato jer je uvijek govorio istinu, kažu, a to je strahovito nepolitična kategorija. V. Smiljanić spominje napokon i jednu žensku osobu, Maru Matočec, spisateljicu iz „sredinskog dijela“ HSS-a. M. Sopta se vraća sudbini Hrvatske seljačke stranke nakon sloma NDH i stotina tisuća ubijenih Hrvata, vojnika i civila, a dr. Sunić još jednom naglašava ulogu „Hrvatske revije“ kao žarišta političko-intelektualne borbe u emigraciji. V. Šumanović analizira istaknuta historiografska djela hrvatskih iseljenika, a dr. Tepeš izlaže percepciju dvojice čelnika HSS.a, Mačeka i Krnjevića (potonji je u emigraciji od 1941.) s bitnom razlikom između te dvojice prvaka: Maček sklon rješavanju hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, Krnjević isključivo za neovisnost hrvatske države.

Tanja Trošelj Miočević evocira čuvenog Bogdana Radicu, jednoga od onih koji je doživio temeljitu transformaciju od jugoslavenskog zabludnika do hrvatskoga rodoljuba i u američkom magazinu Readers Digest opisao strahote i zločine komunističkoga režima u Jugoslaviji, sa zapaženim napisima u New York Timesu i drugim novinama. O revolucionarnoj strategiji političke emigracije u kontekstu hladnoga rata i pojmovnom bistrenju tzv. „terorističke“ paradigme govori mr. Vujić, a Bože Vukušić o Udbinim „specijalnim akcijama“ protiv hrvatskih iseljenika, to jest ubojstvima – u razdoblju od 1946. do 1990. umoreno šezdeset i devet emigranata, osmorica netragom nestala, dvadeset i četvorica preživjela s trajnim ozljedama, trojica oteta i dovedena u Jugoslaviju.

Dokumentacija SDS-a Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske od 2017. dostupna je zainteresiranima. I na kraju: M. Zadravec o dušobrižničkom djelovanju Vilima Cecelje nakon što se bio našao u Pavelićevoj nemilosti , svršetak rata dočekao u Beču, a u Njemačkoj osnovao hrvatsku podružnicu Crvenoga križa.
Eto, obavio sam novinarski posao, volonterski kao i uvijek. Iseljenička tema je beskrajna, a znanstvena obrada očito tek u povojima. Ne samo mi u domovini, ni iseljenici ne znaju sve o iseljenicima. (Usput: razvila se rasprava koji bi datum bio povoljan za okupljanje iseljeništva, blagdan Majke Božje, kraljice Hrvata ili neki drugi. Vidim u tisku da učeni mučenik za vjeru Inoslav Bešker vuče prema sv. Jeronimu, kojega naziva sv. Jerolim, premda smo to davno raščistili, a Stridon je (po meni) ipak Štrigova.)

O pozdravu ZDS u vrijeme Domovinskoga rata

Nikako da se raščisti je li ili nije stari hrvatski pozdrav, te malo jest, a malo nije. Kako koji savjetnik kaže. A da je novi hrvatski pozdrav, to jest najnoviji, iz vremena Domovinskoga rata, nema nikakve dvojbe i nije samo likovno na oznakama HOS-a, nego je bio više-manje uobičajen, općenito. To jest kako gdje: najčešće ondje gdje je bilo najgušće. Ne posve slučajno uzeo sam ovih dana u ruke (moju ili svoju) knjigu „Lijepa moja“ tiskanu svršetkom 1992., koju nikakva naknadna pamet ne može demantirati, niti je tko bilo što u njoj napisano demantirao u vrijeme objave, a kao što je poznato onima kojima je poznato, u najtežim mjesecima 1991. bio sam doslovce svugdje gdje se pucalo. Rečeni pozdrav spominjem u knjizi ipak samo na jednom mjestu: već je siječanj 1992. i u Osijeku se nešto lakše diše, u Tvrđi velika svečanost oko datuma međunarodnog priznanja Hrvatske, puna dvorana vojske, izlazi stasiti zapovjednik i vikne „Za dom !“, a stara se zgrada zatrese od odgovora „Spremni“. Nitko od tih hrabrih ljudi nije mjerio kukuruz, štono riječ, nije podignuo ruku u skladu s rimskim pozdravom, nije slavio Pavelića ni Hitlera, ne, bilo je to izgovoreno iz srca odvažnih hrvatskih vojnika koji su već u mnogim krvavim danima 1991. dokazali da su za dom spremni dati sve. I ne će meni nitko docirati, posebno ne oni koji su se u onim strašnim vremenima skrivali ili bili tijelom ili samo duhom na neprijateljskoj strani, kao što su i sada. Ni oni hrvatski političari koji su se dali navući u zamku pa se panično brane od možebitne optužbe za neoustašluk, dok istodobno srbijanska štampa nema skrupula pa i nadalje baš sve Hrvate naziva ustašama – baš kao u vrijeme rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu je izgorjela crkva stara oko 800 godina. Izgrađena je bila nekako u isto vrijeme kad i naš Dubrovnik. Kad je naš Dubrovnik gorio tamo devedesetih nikome nije palo na pamet skupljati milijarde eura. Vjerojatno zato što ta blagoslovljena valuta tada još nije ni bila rođena.

Osim iz Crne Gore, granate su “osvjetljavale” gospare i iz Trebinja. Bivši vozač kamiona, a tada gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević salonskim je i diplomatskim rječnikom utješio je gospare: “Izgradit ću još stariji i ljepši Dubrovnik” i tako je ušao u povijest – ljudske gluposti. Od svih komentara o požaru katedrale u Parizu osobno mi se najviše svidio onaj Alexandera von Schonburga u Njemačkoj dat Bildu. Citirat ću ga samo djelomično: “Notre-Dame i s njom usporedive građevine nisu samo kamenje…, one su simboli… simboli su vidljivi znakovi našeg identiteta. U Parizu je djelomice izgorio dio naše duhovne baštine… Požar Notre-Dame stavlja nam pred oči što se gubi kada kršćanstva nestaje iz srca Europe…”.

Lisabonskim ugovorom kršćanstvo je dobilo nogom u tur, tada je kresnula simbolična šibica, a sada kršćanstvo samo još dogorijeva. I to uz zlurade komentare Istarskih fašista ili, ako vam je lakše, onda antifašista. Još se čeka samo neki EU Vučurević da se svima naruga i kaže kako će izgraditi još stariju i ljepšu katedralu. Isus nije bio izdan od nekog apstraktnog vanjskog neprijatelja nego od Jude iz svog najužeg kruga.

Dana 13. prosinca 2007.g. Lisabonskim ugovorom kresnula je prva iskra koja će pretvoriti kršćanstvo u veliko zgarište.  To je sramotan ugovor, kako ga je nazvao Kronen Zeitung iz Beča, a češki predsjednik Vaclav Klaus opisao ga je kao “nesreću za EU”. U isto vrijeme to je valjda bio čin velike sreće tzv. antifa iz Istre koji na fejsu rokću: “Bio je užitak gledati crkvu kako gori”. Isti takav užitak osjećali su nacisti gledajući kako gore sinagoge. O spaljivanju “vještica” da ne govorimo. Naravno, vidjevši na fejsu reakcije na svoj jugo-primitivizam “Antifa Istra” su se oglasile klasičnom “samoupravnom” baljezgarijom: “Nakon jučerašnjeg komentara na jednom članku(!?) o crkvi koja svijetli, a koja se odnosila na požar u katedrali Notre Dame, danas su nas napali razni ustašofili i klerofašisti”…Sada se samo čeka reakcija naših opjevanih “pravobraniteljica” za žene, ljudska prava, djecu… da privedu pravdi one koji opetovano krše “ustavnopravni poredak” i tako zaštite istarske (anti)fašiste. No, o tome malo kasnije. Možda ipak od Antifa Istre tražimo malo previše.

Tko je bio veći ljevičar – Hitler ili Staljin?

Johann Georg Seybold jednom je napisao: “Ab asino lanam“ ili “od magarca tražiti vunu”. Raditi jalov posao.

Negdje u svibnju ove godine bit će tiskana knjiga Dinesha D’Souze “Velika laž”, razotkrivanje nacističkih korijena političke ljevice. Potpuno nezasluženo me pripala čast napisati predgovor za ovu knjigu. Da bi mogao napisati suvisli predgovor morao sam knjigu i pročitati. Ostao sam fasciniran argumentima, činjenicama i logikom pisca u dokazivanju “Velike laži” da su fašizam i nacizam u svojoj biti “desničarski”, a komunizam i socijalizam “ljevičarski”. Oni koji kroz ovih desetak godina čitaju moje kolumne sjetit će se da sam često kao primjer navodio politički put i uspon Adolfa Hitlera. Drug Adolf se je 1916.g. učlanio u Radničku partiju Njemačke. Naravno iz tog razloga kasnije su sve “radničke partije” postale i ostale “desničarske i pronacističke”. I jugoslavenske, ruske, kineske, kubanske, vijetnamske, albanske… E, nije, malo morgen! Bile su i ostale udarne igle ljevičarske internacionale. Naravno nitko se nije mogao “sjetiti” da je Hitler bio njihov član. Kao što je poznato ljevičari oduvijek imaju problem s “memorijom pamćenja”.

No dobro. Gdje je 1916.g.… Ali došla je ubrzo i 1933.g. Naš bivši član Radničke partije osnovao je “Nacionalsocijalističku partiju” i s njom pobijedio na izborima. Godinama nakon Drugog svjetskog rata povjesničari klase i kvalitete Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, Ive Goldsteina…morali su izmišljati formulu kako iz Nacionalsocijalističke partije izbaciti “socijalističku”. Naš povjesničar Dušan Bilandžić nakon dugog i upornog razmišljanja došao je do rješenja. Hitler je pridjev socijalistički ubacio u svoju partiju samo da našteti “proleterskom internacionalizmu i komunizmu” koji je bio predodređen da prije ili kasnije pobijedi u čitavom svijetu.

Dana 23. kolovoza  1939.g. potpisan je u Moskvi pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačkih “Nacionalsocijalista” i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Pitanje tko je u tom trenutku bio veći ljevičar? Hitler ili Staljin? D’Souza u svojoj briljantnoj knjizi prosipa pred nas bezbroj primjera “Velike laži”. Tko nije učio o američkom Građanskom ratu, o rasistima s juga i borcima protiv robovlasničkog sustava sa sjevera. Pisac dokumentira činjenicu iz 1860.g, tj. godinu prije počeka tog legendarnog rata, kako ni jedan član Republikanske stranke nije bio vlasnik ni jednog roba. Svih četiri milijuna robova bili su u vlasništvu članova Demokratske stranke koja je, učili su nas, ušla u rat za oslobođenje robova – u svom vlasništvu. Ostavit ćemo D’Souzinu knjigu čitaocima na prosudbu. Sada je možda jasnije zašto sam jadni eksces od strane Antifa Istra oko požara katedrale Notre –Dame ocijenio kao fašistički napad na kršćanstvo od strane tobožnjih antifašista.

Oscar Wilde je napisao: “Ljevičari u pravilu razmišljaju konzervativno, a govore liberalno”.

Graniću su ‘živi’ svjedoci Franjo Tuđman i Franjo Kuharić!

Hajmo se mi sada pozabaviti našim lijepim i veselim temama, prema kojima su i Notre-Dame i D’ Souza pravo pravcato “ploveće kazalište”.  Čitam u Večernjaku senzacionalno otkriće našeg legendarnog “očenašeka” Mate Granića: “Tuđman mi je rekao da desničari ništa ne razumiju i da bi izgubili Domovinski rat…”. Analogno ovoj epskoj mudrosti Domovinski rat su dobili ljevičari. Internacionalne brigade na čelu s Ankom Taritaš Mrak, Nenadom Stazićem, Krešom Beljakom, Vedranom Rudan, Matom Granićem, Goranom Gerovcem (koji je sredio ovu senzaciju u svom ljevičarskom Obzoru), Ivom Josipovićem (kojem bi legitimni vojni cilj bila i Zagrebačka katedrala), Stipom Mesićem (doživotnim Haaškim svjedokom), Branimirom Pofukom (kao predstavnikom Beogradskih simfoničara u 4. Splitskoj), Antom Tomićem (podoficirom JNA) itd. itd.

Već sam oguglao pišući o Večernjakovom “Obzoru” kao trojanskom konju u kojem napredni antifašisti dobivaju svoj “prozor u ljevičarki svijet”. Nakon ešalona ljevičara, jugonostalgičara i orjunaša napokon je u Obzoru dvije-tri dragocjene stranice dobio naš čovjek – Mate Granić. Iva Puljić-Šego odradila je srcedrapateljski posao. Naš Mate na Brijunima, pokojni Predsjednik u kratkim hlačama radi Mati kotlovinu i “priznaje” mu “rat nismo mogli dobiti s časnim sestrama”. Prevedeno ako smo malo i radili ratne zločine to je zato što se rat ne dobiva s časnim sestrama. Da je to sve istina znaju Matini “živi” svjedoci Tuđman i kardinal Kuharić. U slučaju potrebe to može potvrditi i Gojko Šušak i Hrvoje Šarinić. Lijepo kažu Zagorci: pokojni Štef je živi svjedok!

No, možda će se nekom činiti da sam zloban, da bez razloga pljuckam prema ministru koji je cijenio i volio Tuđmana koji mu je tu ljubav nesebično uzvraćao. Dakle naš “najmlađi” dekan Medicinskog fakulteta, savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, gost profesor u Americi… još je zaboravio reći i osobni doktor Milke Planinc, vrhunski je farizej. Posjedujem primjerak 7 Dnevno koji je objavio faksimil razgovora Mate Granića u Pukanićevom Nacionalu. Odmah nakon dolaska na vlast Račana i koalicije, naš Mate je u Nacionalu bio otvorio svoju farizejsku dušu. Pukiju je skrušeno “priznao” kako nam je Tuđman napravio puno štete koju je on morao sanirati. Priča kako smo bili u totalnoj izolaciji iz koje smo se izvukli samo zahvaljujući njemu.

Uglavnom, osnovao je vlastitu marginalnu strančicu, uvjeren od Davora Butkovića da je 63% Hrvata spremno upravo njega poslati na Pantovčak umjesto diktatora Tuđmana. Tada nije spominjao kratke hlače i kotlovinu ni kardinala Kuharića, ni desničare koji bi izgubili rat da nije bilo njega liberalnih demokrata s crvenom zvijezdom na čelu. Novinarka za posebne zadatke Iva Puljić-Šego nije se “sjetila” postaviti jednostavno pitanje koje se nameće samo od sebe: tko je onda dobio Domovinski rat? Oni koji su nas napali, zauzeli jednu trećinu države i imali na čelu crvenu zvijezdu? Da li su i branitelji imali tu istu zvijezdu na čelu..? Jel’ to bio “građansko-obiteljski rat”? Desničari “koji ništa ne razumiju”, ali pjevaju Juru i Bobana deru se ZDS, po kojima pljuckaju i Mate i tobože Tuđman.

Intervju s Pukanićem prepun je bio Matinih salva uvreda u odnosu na pok. Predsjednika. Mate je naš novi Kafka koji je tražio da se njegovi zapisi unište. Među njima i slavni “Proces”. Za razliku od Kafke dvolični Mate nije se sjetio zamoliti nekoga da uništi taj kobni primjerak Nacionala jer je zaboravio što je govorio i kako je pokušao kompromitirati Tuđmana pred pok. Pukanićem, inače intimusom Haaškog svjedoka – Stipe Mesića. Tuđmanova depresija i odluka da podnese ostavku je vrhunac inventivne mašte našeg “gosta profesora u Americi”. Tuđman i ostavka – možda je to bila samo mračna želja doktora Milke Planinc?

O Tuđmanovoj moralnoj krizi Mate bi mogao napisati novu knjigu s Hrvojem Klasićem i Antom Tomićem. Na kraju ćemo doznati da su ovu državu stvorili isti oni koji su nas u jesen 1991.g i napali – razni podoficiri JNA i članovi Šeste ličke i Jedanaeste dalmatinske brigade. Mašta Mate Granića, boljševička upornost Gorana Gerovca te za elementarnu istinu nezainteresirana Iva Puljić šegače se sa svima nama. Znam da je čista utopija očekivati od novinarke da nakon toliko jeftine samohvale tutne pod nos našem junaku njegov razgovor za Nacional i postavi pitanje: što je sad istina druže Graniću? Nacional ili Večernji? Da, ali što bi na to rekao Goran Gerovac, partijski stečajni upravitelj iz samoupravnog socijalizma?

Možda netko od hrvatskih ‘progresivaca’ uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg

Zbog velikog interesa Kineza na otvaranju restorana TITO u Kumrovcu čekat će se u četveroredu.

Slažem se napokon s Pupovcem kad kaže: “Četnički simboli u Vukovaru i ‘Za dom spremni’ nisu istog ranga. Naravno da nisu…

Bivši predsjednik Ivo Josipović opet je pobrao opće simpatije svojom partizanskom blagošću i humanošću. U Novom listu prof. kaznenog prava na Pravnom faksu u Zagrebu iznio je tvrdnju o šezdesetak hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.g. u Širokom Brijegu: “Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja”. Amen! Kad to kaže profesor prava onda je to sigurno legitimno i legalno! Drug Marko Protić, zvani Prota, bio je bar iskren: “Nije mi žao što smo ubijali fratre hitcima u leđa”. Hitac u leđa, potiljak… legitiman vojni cilj. I što bi se događalo da je Oluja završila našim porazom? Da je Olujom umjesto Tuđmana zapovijedao Tito ili otac Ive Josipovića bili i jedan traktorist na hrvatskim cestama ikada živ došao u Srbiju? I još Nenad Stazić cmizdri što “posao” nakon 8. svibnja 1945.g. nije obavljen temeljito. Josipović je, kako kažu na fejsu, na izborima dobio preko milijun glasova hrvatskog katoličkog naroda koji se neprekidno nada Božjoj pomoći. E moj narode… pokušali su nas 1945.g. zakopati u 1.700 jama u Sloveniji i Hrvatskoj, ali su zaboravili da smo mi Hrvati sjeme…

Svojedobno je kao predsjednik RH Stipe Mesić održao u Domu Hrvatske vojske predavanje “Divizioni u regionu” uz simultani prijevod na hrvatski.

Svaka čast hrvatskim režiserima ili redateljima. U proteklih 20 ili 30 godina u Srbiji je snimljeno mnoštvo igranih filmova u kojima veličaju svoju povijest, vojsku i pobjede u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Naravno, oni su pozitivci, pobjednici i u Domovinskom ratu, ratu na Kosovu… Bombardiranje NATO-a je također pokazalo svo srpsko herojstvo. Treba vidjeti zadnji film “Balkanska međa”. Za to vrijeme naši Brešani, Grlići i ekipa nisu snimili ni jedan jedini pozitivni film o Domovinskom ratu. Snimljen je jedino strani film Harrisonovo cvijeće iz 2002.g. o Vukovaru. Ratna drama koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu Isabel Ellsen. Znači strancima je Domovinski rat tema, ali našim ljevičarskim filmadžijama je tema samo da ga oblate. I sad je jasno zašto Ivona Juka, članica Europske filmske akademije ne može proći u HAVC-u ili Zrinko Ogresta. Možda netko od hrvatskih “progresivaca” uskoro napiše sinopsis o hrvatskoj agresiji na Široki Brijeg.

Uskrs dokazuje kako je ljubav jača od zla, pa neka uskrsli Krist to uvjerenje učvrsti u našim srcima. Sretan Uskrs!

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Koji je uzrok požara u katedrali Notre-Dame, uz Sveučilište Sorbona velebnom simbolu darova koje su kršćanstvo i “mračni srednji vijek” darovali francuskoj i svjetskoj kulturi, meni zapravo nisu bitni.

Taj požar samo je tragična poruka aktualnoj francuskoj i europskoj kulturi i njezinu odnosu prema kršćanstvu koje su odavno spalili, ali ne kao građevinu, već kao dio svoje duše i korijena.

O požaru u katedrali Notre-Dame izvještavaju svi mediji u udarnim terminima, na naslovnicama. No o procesu, teroru, koji se već godinama događa nad tisućama kršćanskih crkava u Francuskoj danas, niti riječi.

Razmjeri zločina, devastiranja, oskvrnjivanja katoličkih, protestantskih i židovskih hramova je monstruozan, s rukopisom islamista.

Prema službenim podacima francuske vlade za 2018. godinu, 1063 crkve bile su objekti uništavanja ili oskvrnjivanja.

Fizički su tijekom bogoslužja uz poklič “Alahu ekber” napadani svećenici i redovnice, jedan i zaklan, oltari se mažu izmetom, kao mudžahedini u Bosni devedesetih, razbijaju se kipovi svetaca, mokri se pred svetohraništem, a prošli je tjedan jedan Pakistanac zbog vršenja nužde u crkvi izveden pred sud. “Ajde bar nešto…”

Prije nego što je izgorjela katedrala Naše Gospe, 17. ožujka ove godine podmetnut je požar pred vrata crkve Svetog groba, druge po veličini, iza Notre-Dame, i u njezinoj blizini.

Sav taj teror islamista i drugih prema crkvama i svećenicima te Židovima koji masovno bježe iz Francuske, identičan je teroru prosvjetitelja, teroru Francuske revolucije prema crkvama i kleru. Zajednička im je mržnja prema kršćanstvu i terorističke metode ubijanja kršćana i klera.

Kada je Notre-Dame u pitanju, prije ovog požara još u 18. stoljeću obeščastili su je, devastirali francuski prosvjetitelji, revolucionari, uništili su fasadu, razbijali umjetnine i kipove, provodili bakanalije u katedrali, urinirali, seksualno orgijali… Isto u crkvama diljem Francuske, kao danas islamisti.

Tako su upali 10. listopada 1793. i u katedralu Notre-Dame i, nakon što su je fizički masakrirali i profanirali, unijeli su golu ženu bujnih grudi, nazvali je “Božicom Razuma”, dobro se iznapijali i nakon svega, kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u “Hram Razuma” na vrlo “razuman” način.

U crkvu svetoga Eustahija, koju su pretvorili u krčmu i bordel, donijeli su vina i kobasica…

Kult Razuma zahvatio je cijelu prosvijetljenu Francusku, ne samo Pariz. Na oltarima, kao na kafanskim stolovima, plesale su razvratne djevojčure okružene pijanim revolucionarima, prosvjetiteljima, a uz seksualne orgije po crkvama dijelile su se sušene haringe i alkohol u potocima.

U tom procesu sudjelovali su i mnogi otpadnuti svećenici, oni pak koji nisu htjeli bili su ubijani, odsijecane su im glave (ISIL?), bilo je na tisuće ubijenih redovnika.

Do sada je proglašeno od strane Katoličke crkve 374 mučenika ovih prosvjetitelja, a u procesu je još oko dvije tisuće, ubijene od strane prosvjetitelja samo zato što su kršćani i što se nisu htjeli obratiti na islam, pardon, na Kult Razuma.

Sve je to dio programa Francuske revolucije, koji je u sebi uključivao terorizam spram kršćanstva, rušenje i paljenje crkava, rušenja raspela, brisanje religijskih imena s javnih prostora, zabrana kršćanske edukacije, a umjesto Boga nalaže se kult Razuma i Vrhovnog Bića…

A ta krvava kupelj i jedno od najvećih barbarstava u povijesti odvijalo se pod prekrasnom parolom “sloboda, jednakost, bratstvo”.

I sada, vidi perverzije, u kolektivnom imaginariju Europljana srednji vijek, kršćanska vjera i kultura koja je Europi dala sveučilišta i velebnu arhitekturu i kulturu, nazvana je mračnom, gleda ju se samo kroz križarske ratove i progon vještica, a civilizacijski, humanistički i kulturološki zločin i barbarstvo zvan Francuska revolucija u istom europskom kolektivnom imaginariju gleda se kroz uzvišeno trojstvo “sloboda, jednakost, bratstvo”, zločin koji slavimo kao prosvjećujući i emancipacijski čin za Europu.

Naša Gospa je odavno izgorjela, ne samo u Parizu, već u cijeloj Europi koja mrzi samu sebe, mrzi vjeru i sukladnu kulturu koja ju je stvorila i oblikovala. Upravo su Francuzi, u ime laiciteta, zahtijevali da se iz europskog “Ustava” izbaci spominjanje kršćanstva.

I tako, tamo gdje su stali francuski prosvjetitelji i revolucionari, danas na isti način, istim metodama, prema crkvama i kršćanstvu u Francuskoj nastavili su islamisti koji godišnje oskvrnu, zapale ili devastiraju stotine crkava, no ipak, ne ubijaju toliko kao prosvjetitelji, ali ne zato što ne bi htjeli, već zato što rade u “otežanim uvjetima”, za razliku od odnosa prema kršćanima u islamskom svijetu, gdje imaju puno bolje uvjete za rad, uz gromoglasnu šutnju Europske unije i europskih medija.

Zato ne treba čuditi, eto opet ironije povijesti, da je četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu, koja će moći primiti 3000 vjernika. Crkve gore, džamije niču. Živjela revolucija koja traje…, smrt Europe.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari