Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: U pitanju ‘fojba’ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni

Objavljeno

na

Orkanski visovi, prohujalo s vihorom i slični naslovi – uz podmetnute požare – zahvatili su Dalmaciju svršetkom prošloga tjedna, što je izazvalo veliku pozornost predsjednika Europskog parlamenta, koji se zabrinuo da će mu bura odnijeti njegovu zemlju dalmatinsku, dotično zemlju talijansku i tajanijevsku. Ne slučajno prelistavajući što smo govorili 28. veljače 1989. na prvom javnom istupu pokreta nazvanog Hrvatskom demokratskom zajednicom, i ja sam se podsjetio koliko su te godine i tih godina bile glasne i nasrtljive autonomaške „opcije“, istodobno sa sve opasnijim prijetnjama iz Srbije i četničkim skupovima u Hrvatskoj. U stvari, ni tada se nije radilo o originalnim idejama, već su bile viđene i realizirane u Drugom svjetskom ratu, u bratstvu i jedinstvu talijanskih fašista i pobunjenih Srba („Što se ono na Dinari sjaji“), braći po oružju i programu genocida nad Hrvatima.

Svršetkom osamdesetih, početkom devedesetih posebno, ponovila se u stanovitom smislu ista zajednička misao, s tim da se Talijani nisu iskrcali na istočnu obalu, ali su pozorno pratili što se zbiva i kako njihovi prijatelji četnici opet čine u Hrvatskoj isto što i u dobra stara vremena, i što čini Srbija koja im je u obliku kraljevske Jugoslavije predala (prodala) znatan dio Dalmacije, baš kao početkom petnaestoga stoljeća Ladislav Napuljski, a poslije i Žigmund. To je razlog naoko nerazumljive talijanske politike u vrijeme nastajanja moderne, samostalne hrvatske države, podmukla posredništva (kao) u ime EZ (debeli de Michelis), velika očekivanja u stvari da će srbijanska soldateska brzo svladati nenaoružanu Hrvatsku, pa bi se sa pobjedničkom Srbijom moglo štošta dogovoriti i ušičariti, ko nekad u osam. Nije uspjelo, na kraju je i Italija morala priznati Hrvatsku, ali je još neko vrijeme živio duh autonomaštva u Dalmaciji, imali su i svoju stranku ako se sjećate, a onda se ušutjeli i nestali s javne scene, što ne znači da ih nema i danas, te zavidno gledaju prema Istri gdje jedna u biti autonomaška stranka (IDS) čak drži vlast i, poput talijanskih fašista nekada, provlači tezu da Hrvati u Istri nisu baš Hrvati nego nešto drugo, i slične budalaštine, u uskoj svezi s Talijanima i Italijom iz koje se s vremena na vrijeme, poput ispada Tajanija, podigne snažan nostalgični glas u korist talijanske Istre i Dalmacije.

U pitanju „fojba“ okrivljuju se Hrvati, ni krivi ni dužni – ako je bilo pojedinačnih odmazda istarskih Hrvata koji su i te kako za to imali razloga poradi dugoga talijanskog, fašističkog terora, masovna ubojstva pripadnika talijanskog naroda nije obavila hrvatska nego jugoslavenska komunistička vojska istim stilom kao što je lišila života stotine tisuća Hrvata. Zločinačka vojska pod vodstvom masovnoga zločinca Tita kojemu (za Istru) pjeva ode dan-danas u Hrvatskom saboru neki provokator koji ne zna i ne želi znati da je gerilski pokret otpora fašizmu u Istri bio autohton, a da je svjedočenje hrvatskih svećenika u Parizu bilo presudno za dokazivanje hrvatskoga karaktera Istre. Na kraju krajeva, Istru je nakon pada Italije (teoretski) priključila Hrvatskoj NDH, ali su u praksi nagrnuli Nijemci da ondje čuvaju južno krilo Reicha… No dosta o tome, kada budu izbori za Europski parlament, sjetite se Tajanija.

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Imamo mi drugih briga, a i one su povezane s poviješću, to jest s predavanjem povijesti u hrvatskim školama, a u sklopu smrtopisa povijesti u Školi za život. Neznatna strančica u koaliciji s PHDZ-om i SDSS-om ima svoje zamisli i tumačenja hrvatske povijesti, zapetljala se kao pile u kučine i treba joj pomoći. Ja to činim.

Znači, počam od davnina: jedno se srpsko-hrvatsko pleme žalibože po dolasku u jugoistočne krajeve Europe raspalo na dva naroda. Hrvati, kako su se tko zna zašto zasebno nazvali, imali su svoje knezove, premda to nije dokazano, a navodno su imali i kraljeve, što je i isto upitno. Bilo kako bilo, malo im je dosadilo pa su se ukrcali u ugarsku državu, a poslije i u austrijsku, Talijanima (Mlećanima) dali Dalmaciju, zatim i Austrijancima. U Bosnu Hrvati nisu nikada ulazili, ondje su od davnina bili Bošnjaci-muslimani, koji su začudo govorili hrvatski, ali ni to nije dokazano.

U devetnaestom stoljeću su pametniji i učeniji Hrvati otkrili da im nije mjesto ni s Ugrima ni s Austrijancima nego su dio jednoga istog srpsko-hrvatskog naroda, što su u dvadesetom i ostvarili u zajedničkoj državi, živeći u ljubavi sa Srbima. Tu su idilu pokvarili hrvatski revolucionarni nacionalisti, bagra jedna, ali je sve brzo ispravila komunistička Jugoslavija ravnopravnih naroda i narodnosti. Doduše, komunisti su na svršetku svjetskoga rata malo likvidirali hrvatsku vojsku i civile, svega nekoliko desetaka ljudi, pa to možemo zaboraviti i ne opterećivati ionako opterećenu današnju hrvatsku djecu. Zašto je i ta Jugoslavija propala toliko je neobično da djeca ne mogu razumjeti, pa im ne treba ni objašnjavati neobjašnjivo. Zašto su Srbijanci i dobar dio Srba u Hrvatskoj počeli ubijati Hrvate kada su ovi opet (bagra jedna) htjeli samostalnu hrvatsku državu – o tome se može raspredati, ali i na satu povijesti zaključiti da su privremeno ponovno prevladali neki Hrvati koji patološki žele vlastitu državu, te ih je trebalo naučiti pameti i povijesnim činjenicama o istom plemenu koje se žalibože davno raspalo, a sada stvari treba ispraviti pa i teritorij zauvijek sjediniti u jednu veliku cjelinu kojom bi vladali Srbi jer su tako naučili, a ne zato što bi im bilo drago.

Na nesreću, neki Tuđman i njegovi ustaše uspjeli su indoktrinirati Hrvate povijesnim lažima te su oni pograbili oružje koje doduše nisu imali, ali im ga je nabavio Budimir Lončar. Tako je, dragi učenici, protiv svake logike pobijedila misao koja nije trebala ni nastati, a vi, maleni đaci, sada pohađate hrvatske škole u samostalnoj Hrvatskoj, što baš i nije neka sreća pa trebate sami doći do ishoda.

Ovim programom povijesti za predaju u razredima uključujem se, znači, u javnu raspravu o krikulu, bez krika i bijesa, u nadi da sam pogodio misli i namjere u tom području školske reforme.

Koga zanima povijest političke emigracije?

Koliko sam vidio u tisku, ne zanima nikoga previše. O velikoj međunarodnoj konferenciji održanoj u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, o povijesti hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – nigdje ni riječi. MHI i Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva doista su na visokoj stručnoj razini u dva dana obuhvatili mnogo toga što smo znali i što nismo o okolnostima u kojima je djelovala politička emigracija u drugoj polovici 20. stoljeća. U prologu je točno rečeno da je riječ o najneistraženijem dijelu bliže hrvatske povijesti. Pa eto posla za povjesničare…

Konferencija ‘Hrvatska politička emigracija u 20. stoljeću’

Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – međunarodna konferencija

Bremenitost i bogatstvo hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću

Pokušat ću sažeti sažetke izlaganja, kao najsažetiju informaciju za čitatelje portala HKV-a. Dr. Akmadža je govorio o tajanstvenom svećeniku Krunoslavu Draganoviću, nazvanom publicistom, humanistom, špijunom i drugim imenima, najkontroverznijoj osobi u novijoj hrvatskoj crkvenoj i političkoj povijesti. Njegov šokantan povratak u Jugoslaviju 1967. (ili otmica) i danas je prepušten spekulacijama, a što mu komunisti nisu sudili razlog je, kažu upućeni, u tomu da bi suđenje onemogućilo jugoslavensko-vatikanske pregovore o obnovi diplomatskih odnosa. Dr. Batarelo uzeo je temu Hrvata u Australiji koji su se ondje borili za priznanje etičke posebnosti, a usporedo na sve načine djelovali u korist ideje o samostalnoj hrvatskoj državi, promicali svoju posebnost kroz nogometne klubove Croatia ali i otvorili sveučilišni studij hrvatskoga jezika i kulture. Ante Beljo je imao riječ o HSS-u, stranci koja je dulje djelovala u emigraciji nego u domovini, Gojko Borić i Jakov Živić o programu emigrantskog časopisa „Poruka slobodne Hrvatske“ koji je nastao nakon krize „Nove Hrvatske“ Jakše Kušana (u inicijativi je sudjelovao i Franjo Tuđman, na sastanku u Koelnu) s idejom da se „strani svijet upozna s bitnim razlozima i zahtjevima hrvatske osloboditeljske borbe“. Dr. Krešimir Bušić govori o bunjevačkom Hrvatu Marku Čoviću (umro u Brazilu), u vrijeme svjetskoga rata uredniku Hrvatske revije, te tajniku Mile Budaka. Dr. Đurasović tematizira „treći val“ hrvatske emigracije, ne uvijek lagan susret izbjeglih proljećara s već etabliranom hrvatskom emigracijom, ali i činjenicu da je najmlađi naraštaj unekoliko revitalizirao starije iseljeništvo. Nogomet kao okupljalište spominje i Vlado Glavaš u priči o Hrvatskom domobranskom nogometnom klubu Hrvat iz Chicaga, utemeljenom 1963. Željko Glasnović piše o hrvatskoj političkoj emigraciji i Domovinskom ratu s naglaskom da su „bez obzira na različita gledišta, svi hrvatski emigranti, bilo lijevo ili desno orijentirani, znali da komunistička Jugoslavija ne može imati dugi vijek“. Dr. Jareb o domobranstvu i Hrvatskom domobranu čije je ustrojavanje počelo 1931. u Južnoj Americi. Mr. Jurković govori o kontroverzama i razlikama među emigrantima nakon 1945., ali i zajedničkom idejom da se oslone na jedinu državu koja je mogla parirati SSSR-u, znači SAD. M. Knezović analizira nasilje kao jedno od sredstava borbe hrvatskih iseljenika, a dr. Krašić djelovanje Hrvatskog narodnog vijeća u vrijeme bolesti i smrti J. B. Tita. Ta je krovna organizacija prolazila također tešku krizu, nakon što je od šezdesetih godina poduzimala niz akcija prvenstveno diplomatsko-promidžbenog karaktera. Jedna zanimljivost vezana uz HNV: Ronald Reagan je kao kalifornijski guverner 1968. proglasio 10. travnja Hrvatskim danom neovisnosti (što, eto, prvi put čujem, a i vi štovani čitatelji)… Idemo dalje: dr. Krišto u napisu /govoru Proces čišćenja memorije daje osvrt na trostruki život „Hrvatske revije“ i osobito ličnost Vinka Nikolića, u vrijeme Jugoslavije smatranog zločincem. Revija je objavila i silan niz dokumenata, a taj je bunar ostao neiskorištenim i neintegriranim u povijesno znanje. Dr. Mijatović sjeća se nacionalnog mučenika Brune Bušića, ne samo iza vremena djelovanja u emigraciji nego i u prvoj mladosti kada ga zatvaraju i premlaćuju u Dubrovniku početkom sedamdesetih (još vrlo mladi Bušić objavljivao je sjajne pripovijetke pedesetih godina u časopisu „Pionir“, kao petnaestgodišnjak dobio je nagradu „Poleta“ za pripovijetku Starac i život, a književnim se radom bavio sve do smrti u atentatu – eto podatka koji je malo tko znao.) U nastavku: Mr. Miletić o dr. Juri Prpiću, povjesničaru hrvatskog iseljeništva u Americi, profesoru emeritusu na sveučilištu u Clevelandu (umro 2009.) koji se zalagao da hrvatski iseljenici ne kidaju veze s domovinom bez obzira kakav je režim trenutno na vlasti.

Nastupili su i dr. Novosel (o životu emigranta Nikole Holjevca, čiji su članovi obitelji imali značajnu ulogu u formiranju komunističkog sustava, jest), M. Paradžik o nezanemarivoj povijesti Hrvatske republikanske stranke od 1951. do 1991. u Argentini i o predsjednicima te stranke koja se zauzimala za suverenitet Hrvatske, redom: Oršanić, Korsky, Katalinić, Ostojić. O Hrvatima u Južnoj Americi govori i dr. Marina Perić Kaselj, dotično o propagiranju jugoslavenske ideje među iseljenicima u vrijeme Prvoga svjetskog rata i veze s Jugoslavenskim odborom, poglavito razvijene u Čileu. O političkom djelovanju dr. Ante Cilige poslije Drugoga rata javlja se za riječ dr. M. Rubić, o jedinstvenom vječnom disidentu kojega ni jedan sustav nije prihvaćao, zato jer je uvijek govorio istinu, kažu, a to je strahovito nepolitična kategorija. V. Smiljanić spominje napokon i jednu žensku osobu, Maru Matočec, spisateljicu iz „sredinskog dijela“ HSS-a. M. Sopta se vraća sudbini Hrvatske seljačke stranke nakon sloma NDH i stotina tisuća ubijenih Hrvata, vojnika i civila, a dr. Sunić još jednom naglašava ulogu „Hrvatske revije“ kao žarišta političko-intelektualne borbe u emigraciji. V. Šumanović analizira istaknuta historiografska djela hrvatskih iseljenika, a dr. Tepeš izlaže percepciju dvojice čelnika HSS.a, Mačeka i Krnjevića (potonji je u emigraciji od 1941.) s bitnom razlikom između te dvojice prvaka: Maček sklon rješavanju hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije, Krnjević isključivo za neovisnost hrvatske države.

Tanja Trošelj Miočević evocira čuvenog Bogdana Radicu, jednoga od onih koji je doživio temeljitu transformaciju od jugoslavenskog zabludnika do hrvatskoga rodoljuba i u američkom magazinu Readers Digest opisao strahote i zločine komunističkoga režima u Jugoslaviji, sa zapaženim napisima u New York Timesu i drugim novinama. O revolucionarnoj strategiji političke emigracije u kontekstu hladnoga rata i pojmovnom bistrenju tzv. „terorističke“ paradigme govori mr. Vujić, a Bože Vukušić o Udbinim „specijalnim akcijama“ protiv hrvatskih iseljenika, to jest ubojstvima – u razdoblju od 1946. do 1990. umoreno šezdeset i devet emigranata, osmorica netragom nestala, dvadeset i četvorica preživjela s trajnim ozljedama, trojica oteta i dovedena u Jugoslaviju.

Dokumentacija SDS-a Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske od 2017. dostupna je zainteresiranima. I na kraju: M. Zadravec o dušobrižničkom djelovanju Vilima Cecelje nakon što se bio našao u Pavelićevoj nemilosti , svršetak rata dočekao u Beču, a u Njemačkoj osnovao hrvatsku podružnicu Crvenoga križa.
Eto, obavio sam novinarski posao, volonterski kao i uvijek. Iseljenička tema je beskrajna, a znanstvena obrada očito tek u povojima. Ne samo mi u domovini, ni iseljenici ne znaju sve o iseljenicima. (Usput: razvila se rasprava koji bi datum bio povoljan za okupljanje iseljeništva, blagdan Majke Božje, kraljice Hrvata ili neki drugi. Vidim u tisku da učeni mučenik za vjeru Inoslav Bešker vuče prema sv. Jeronimu, kojega naziva sv. Jerolim, premda smo to davno raščistili, a Stridon je (po meni) ipak Štrigova.)

O pozdravu ZDS u vrijeme Domovinskoga rata

Nikako da se raščisti je li ili nije stari hrvatski pozdrav, te malo jest, a malo nije. Kako koji savjetnik kaže. A da je novi hrvatski pozdrav, to jest najnoviji, iz vremena Domovinskoga rata, nema nikakve dvojbe i nije samo likovno na oznakama HOS-a, nego je bio više-manje uobičajen, općenito. To jest kako gdje: najčešće ondje gdje je bilo najgušće. Ne posve slučajno uzeo sam ovih dana u ruke (moju ili svoju) knjigu „Lijepa moja“ tiskanu svršetkom 1992., koju nikakva naknadna pamet ne može demantirati, niti je tko bilo što u njoj napisano demantirao u vrijeme objave, a kao što je poznato onima kojima je poznato, u najtežim mjesecima 1991. bio sam doslovce svugdje gdje se pucalo. Rečeni pozdrav spominjem u knjizi ipak samo na jednom mjestu: već je siječanj 1992. i u Osijeku se nešto lakše diše, u Tvrđi velika svečanost oko datuma međunarodnog priznanja Hrvatske, puna dvorana vojske, izlazi stasiti zapovjednik i vikne „Za dom !“, a stara se zgrada zatrese od odgovora „Spremni“. Nitko od tih hrabrih ljudi nije mjerio kukuruz, štono riječ, nije podignuo ruku u skladu s rimskim pozdravom, nije slavio Pavelića ni Hitlera, ne, bilo je to izgovoreno iz srca odvažnih hrvatskih vojnika koji su već u mnogim krvavim danima 1991. dokazali da su za dom spremni dati sve. I ne će meni nitko docirati, posebno ne oni koji su se u onim strašnim vremenima skrivali ili bili tijelom ili samo duhom na neprijateljskoj strani, kao što su i sada. Ni oni hrvatski političari koji su se dali navući u zamku pa se panično brane od možebitne optužbe za neoustašluk, dok istodobno srbijanska štampa nema skrupula pa i nadalje baš sve Hrvate naziva ustašama – baš kao u vrijeme rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: ‘Kanadski Aladdin’ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Objavljeno

na

Objavio

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima.

No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan – kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu.

Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola – zvijezda je rođena. Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta.

Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti.

Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”. Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin.

Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u kanadsku se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladdina.

Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim feminističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe. No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično.

Moglo bi se reći kako je kanadsku zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep. I baš kad se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sad pred sljedbom opravdati tri takva performansa?

Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i Trudeauov defenzivni unazad, da više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se kanadski nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Hindusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladdin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “ pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti.

S Trudeauovim licem obojenim u crno sve je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “ blackface” – “kanadski Aladdin”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari