Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: U Praljkovi otrovu bila je otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika

Objavljeno

na

Na samom svršetku studenoga 2017.

Da se moglo naslutiti kakve će biti presude Hrvatima u Haagu – moglo se. Da će završiti tragedijom u sudnici, nije se moglo naslutiti. Mogao je to samo Slobodan Praljak.

Već i sam datum izricanja presude bio je znakovit, izabran od onih u tzv. međunarodnoj zajednici koji su preko volje priznali hrvatsku državu, držeći da će ionako kolabirati u nekoliko godina, trećinom okupirana.

Zadaća Ujedinjenih naroda bila je da takvo stanje podržavaju u beskraj i osiguraju postojanje srpskih krajina do trenutka kada će i one biti priznate kao države u državi, što bi Hrvatskoj onemogućilo da bude država i postupno se priklonila zamisli povratka u jugoslavenske okvire.

Trebalo je još samo dopustiti Srbima da osvoje najveći dio Bosne i Hercegovine, spoje se s krajinama u Hrvatskoj i zagospodare hrvatskom obalom, čime bi ideja bila ostvarena, a lako se moglo dogoditi da tako i bude. Dopušteno je srbiziranoj JNA i četnicima da razaraju hrvatske gradove iz krajina i iz BiH, da pokušaju odrezati Dalmaciju ako im uspije, i da izbiju na dogovorenu zapadnu crtu, a istočnu potpuno osiguraju provalom u dolinu Neretve.

Tomas

Nisu poznavali Hrvate, ni hrvatsku povijest, niti da je tzv. BiH hrvatska baština, ni od čega su Hrvati građeni, niti su uopće računali da bi Hrvati koji žive u BiH – a bilo ih je i tada šačica u matematici velikih sila – mogli imati bilo kakvu, a nekmoli važnu ulogu u ratu. Nisu znali da je Hrvatima u „BiH“ hrvatska država svetinja, da su ju mnogi od njih žestoko branili 1991., a kada su i sami napadnuti na svom tlu pokazali su zavidnu smjelost i organiziranost, usput spašavajući i potpuno dezorijentirane muslimane koje je vodio islamistički uzurpator Izetbegović i gledao kako Srbi ubijaju i protjeruju „njegov narod“.

Hrvati su se branili kao jedan narod, što i jesu, naravno. Put Slobodana Praljka simboličan je dokaz i pokaz te zajedničke epske borbe devedesetih. Hercegovac koji je studirao u Zagrebu i diplomirao na tri fakulteta, visok, snažan, glasan, odvažan i inteligentan, postao je nemiran već u proljeće 1991. Kada sam ga površno upoznao, u doba dok su prevladavali zastupnici teze da će „razum pobijediti“, njegov je bučni temperament djelovao kao prirodna sila, njegov mu je instinkt govorio da će se zbiti najcrnji scenarij.

Neumitno se i dogodilo, otišao je u Sunju s kamerom i puškom, te se onako silan i hrabar nametnuo kao vođa. Jedan od onih koji su, svaki na svom području odasvud napadnute Hrvatske, slomili zube srpske agresije u to najstrašnije, odsudno doba. Dobio je visok čin, mogao je ostati u Zagrebu, ali je otišao u Hercegovinu držeći da je ondje tada potreban, i bio je, odoru Hrvatske vojske zamijenio je odorom Hrvatskoga vijeća obrane, pa je i tu, u svom zavičaju, naglo napredovao, nagao, ali pribran, uvijek u pokretu i naoko u afektu, u biti dobroćudan i čovječan.

Sam Bog zna kako se osjećao on i njegovu suborci kada su shvatili da Izetbegović okreće protiv njih muslimane s kojima su se dotle rame uz rame borili protiv srpske ekspanzije, ali kada je postalo očito da – nakon muslimanske izdaje u srednjoj Bosni – isto slijedi i u Hercegovini, da Izetbegovićeva armija oboružana oružjem iz Hrvatske i preko Hrvatske kani ne samo izbiti na hrvatsko more istim putem kao nedavno srpska, kada je isprva puzajući, a zatim otvoren sukob u Mostaru postao neizbježnim, Praljak i ostali hrvatski vojni i politički zapovjednici Herceg Bosne nisu imali izbora nego da i opet brane svoju, hrvatsku zemlju i svoje domove, ne ostavljajući u svojim redovima i za leđima one koji su se odazvali Alijinim podmuklim planovima, vrlo dalekosežnim i poduprtim ne samo iz vjerom bliskih im zemalja. Nije više bilo vremena za priče o nezahvalnosti, o gotovo milijunu muslimanskih izbjeglica koji su pred Srbima izbjegli u Hrvatsku, a ona im im je sve dala, premda opterećena i vlastitim prognanicima. Tako je to bilo.

Dayton

I Mostar je postao ratište, i danas je još pun ruševina, i danas podijeljen. Izetbegovićev je plan napola uspio: muslimane koji su izbjegli srpskom nožu, a nisu našli spas u Hrvatskoj, naseliti u srednju Bosnu i odatle nasiljem istjerati Hrvate, a zatim se dočepati Hercegovine i zaokružiti možebitne, trenutačne granice islamske države u kojoj su preostali Hrvati, katolici, nepoćudni. Vojno je bio nesposoban da to i učini, ali Washingtonski a posebno Daytonski sporazum išao mu je potom u korist. Dobio je svoju „federaciju“ s tolikom brojnom premoći da je bilo potrebno samo guranjem, krivotvorenjem i čestim izmjenama Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, pomalo, ali uporno i uz pomoć „visokih predstavnika“ majorizirati i terorizirati preostali hrvatski narod , što Alijin sin Bekir upravo bekrijski nadmeno i nadalje čini.

Slobodan Praljak vratio se u slobodnu Hrvatsku. General Hrvatske vojske i general Hrvatskoga vijeća obrane, ne suviše obljubljen u političkoj eliti zbog navodne stigme Staroga mosta, posvetio se poslovima i obitelji, uspješan kao i uvijek.

Još u prvoj polovici devedesetih, Ujedinjeni narodi čije su „snage“ uglavnom odigrale prljavu ulogu na jugoistoku Europe, dosjetili su se da bi trebalo ustanoviti neki međunarodni sud za tada već bivšu Jugoslaviju, s tim da Jugoslavija (makar i bivša, ali neka, za budućnost) ostane u naslovu sudišta, pa je tako i bilo.

Vijeće sigurnosti je na nelegitiman način takav sud i osmislilo, sud se iz godine u godinu kapacitirao i prekapacitirao, plaće su bile sjajne. Hrvatska je pristala dati mu legalnost, sve misleći na srpsku agresiju i kako će biti kažnjena, jer je očito tko je tko, i tu je bila zamka. Sud je sam sebi napisao statut i ovlasti, a UN očito potvrdio jer i sam prekapacitiran nije imao volje ni pročitati tekst, a plaće su u UN sjajne.

U tajništvo haaškoga suda uvukli su se Englezi i Francuzi u velikom broju. Zapovijesti tužiteljstvu suda dolazile su iz političkih krugova Hrvatskoj nesklonih zemalja, a glasile su: Srbiju po svaku cijenu eskulpirati, makar se to svjetskoj javnosti činilo priglupim i nemogućim. Ako je baš potrebno i ako budu dobre okolonosti, zgrabiti Miloševića i nešto četnika, ali ne dirati jugoslavenske tajne službe i jugoslavensku armiju jer su samo one zalog da bi se u budućnosti moglo opet skrpati Jugoslaviju.Muslimane ne dirati, ni mudžahedine. Sve svaliti na Hrvate. Ako im se ne može nešto pronaći, vratiti se malo u prošlost i izvući im ustaše. S mjesta tužitelja koji je bio ponešto sklon Hrvatima, maknuti sklonoga tipa i postaviti b jesomučnu babetinu del Ponte koja mrzi Hrvate. Prva njezina zadaća glede Hrvata su Hrvati iz Hrvatske, po mogućnosti Tuđman kojega treba odstraniti uz pomoć zdravih snaga u Hrvatskoj ili ubiti, te hrvatski generali koji su se drznuli pregaziti „srpske krajine“ i ući u Bosnu, doduše uz prešutno dopuštenje Amerikanaca, ali ipak.

Tuđman je umro, došli su u Hrvatskoj na vlast jugofili i idioti, i sve je išlo glatko – hrvatski su generali završili u Haagu pod optužnicom za zajednički zločinački pothvat. Osuđeni na visoke kazne, čamili do druge oslobađajuće presude, na kraju oslobođeni jer se Amerikancima učinilo da bi osude za tako čistu vojnu operaciju kao što je bila Oluja – i još uz njihov blagoslov – bile opasni presedan za njihove akcije koje nisu bile ni izbliza tako čiste, štoviše.Uz to, najugledniji svjetski stručnjaci za međunarodno kazneno pravo bez ustručavanja su govorili o ICTY-u kao o bastardu koji vraća njihovu struku u kolonijalnu prošlost.

Haag

Pričuvni plan kako ipak udariti po Hrvatima bio je privlačniji, a odvijao se usporedno i već je u vrijeme oslobađanja Gotovine i Markača dobro napredovao. I tu dolazimo opet do Slobodana Praljka. U tamnim komorama pogane svjetske politike zaključeno je da bi drugi „zajednički zločinački“ mogao bolje uspjeti, štoviše, ako se optuže Hrvati iz Herceg Bosne lako je opet ugurati u zločinački i Hrvate iz Hrvatske, uključujući Tuđmana, Šuška i Bobetka, bez obzira što su mrtvi. Tako su se na optužnicama uz spomenute našli Prlić, Petković, Praljak i ostali.

Sudilo im se beskrajno dugo, osudilo na visoke kazne. Praljak je za sve to vrijeme sam, samosvjestan i zabrinut ne toliko za sebe koliko za mogući loš ishod glede Hrvatske i Hrvata, radio danonoćno na prikupljanju protudokaza, s mukom skupljao dokumente koji su od njega skrivani, pisao knjige odlazeći i duboko u povijest nesretne Jugoslavije, a u sudnici pokazivao nadmoć, što manje obrazovane od njega marionete za sudačkim stolom sigurno nije oduševljavalo.

Oni su rastezali suđenje do dotad u svjetskim okvirima nezapamćene duljine i pritvor pretvorili u desetljetnu robiju, i više od toga. I to je, uz svu zločinačku kreaciju sudišta i posebno tužiteljstva („zločinački pothvat“, zapovijedna odgovornost, uzimanje sebi ovlasti da se upuštaju u vlastite neuke procjene, bez poznavanja povijesti i konteksta) dovelo karikaturu od sudišta do logičnog ishoda: prvostupanjska presuda bila je prijepis tužiteljskih podmetanja, a presuda žalbenog suda prijepis prvostupanjske – jer što bi se suci mučili kada ionako odlaze s dobrih plaća, a upute iz tamnih komora su jasne. Ovaj put je i Meron šutio.

Tmuran dan u Haagu, Hrvatskoj i Herceg-bosni

Već kada je prastari i ravnodušni malteški sudac Agius zavidnom brzinom za svoje godine počeo čitati presudu Prliću, iz bujice besmisleno poredanih i nerazumljivih rečenica izronio je zajednički zločinački poduhvat i tada je postalo razvidnim da se Hrvatima ne piše dobro, da UZP ostaje u presudi.

Bilo je očito i Slobodanu Praljku, koji je već tada stiskao u ruci bočicu s otrovom, no poslušao je do kraja presudu kojom je proglašen onim što nije, i nikada nije bio, ratnim zločincem. Tada je izvukao bočicu i popio otrov upućujući sudištu i svijetu riječi prijezira.

Agius je samo iznenađeno pogledao i nije shvatio što se događa ili ga nije bilo briga, nastavio je čitati presudu sljedećem optuženom, a tek kada je izvan oka kamere nastala konsternacija, s krajnjim izrazom dosade što mu ta gnjavaža prekida papagajsko pročitavanje, prekinuo suđenje i dao nalog da se spusti zastor (prvo krivotvorenje događaja poslije je obavljeno, oni koji nisu pratili izravno, vidjeli su montiranu snimku u kojoj nema Agiusove plemenite geste).

Ostalo je poznato: Slobodan Praljak je preminuo već u zgradi suda. Do kraja vjeran sebi i svojoj neslomljivoj prirodi koja mu nije dopuštala kompromise, odlučio se na čin kojim će svoju osobnu sudbinu podignuti na općehrvatski oltar mučenika i pokrenuti već zatomljene emocije hrvatskoga naroda, koji je – ne računajući izdajnike – razumio da se radi o veličanstvenom činu žrtvovanja.

Otrov u bočici bit će, ili već jest, analiziran s kemijske strane. No ono što i prije toga znamo, jest njegov sastav : u njemu je (uz međunarodne komponente) otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika, u njemu je bijeda hrvatske politike koja je ne samo zapostavljala Hrvate iz Herceg Bosne nego i zdušno radila protiv njih, u njemu je cijela medijska scena koja je zajedno s političarima ili šutjela o sudbini Hrvata u BiH ili ih štoviše prikazivala u najgorem svjetlu, u tom je otrovu i predrasuda mnogih Hrvata u Hrvatskoj, neukih šajsera koji s „Bosancima“ ne žele imati posla, u otrov su smiješana i podmetanja hrvatskih „institucija“ koje su Praljku naplaćivale i kopiranje dokumenata, u otrovu je tzv. hrvatska kulturna scena potpuno (gotovo) ispunjena jugofilima i protuhrvatskom klateži, uključujući Ministarstvo kulture koje je Praljkove knjige prokazalo kao bezvrijedni šund, u otrovu su svi oni koji su mogli a nisu htjeli osigurati snažnu logističku potporu optuženima, premda su na klupi bila i dva generala Hrvatske vojske. Zadnje Praljkove riječi o prijeziru odnose se prije svega na njih.

I takvi, u bočici se nalazeći, bili su u prvi mah u šoku i prve su šokirane izjave davale tanku nadu da će se idioti osvijestiti, ali nisu, malo su odspavali i dali do znanja da prvotno svoje pristajanje na neprihvatljivost presude može šokirati njihove regionalne i izvanregionalne gazde, pa se nisu pojavili u sabornici na minuti šutnje za generala čiju moralnu veličinu ionako ne mogu shvatiti ni prihvatiti jer je u koliziji s njihovim poimanjem morala kao igračke za idealiste, igračke posve neupotrebljive i nepotrebne u politici i životu općenito. Hrvatske se podjele nastavljaju. Pomirbe u BiH nema niti će biti, a farsično je sudište učinilo upravo suprotno od navodnih svojih htijenja.

Cenzura radi

Tragedijom u Haagu nije završena zadaća opisanoga sudišta. Sjeme zla je posijano, transport toga sjemena došao je u Hrvatsku prije tijela velikoga čovjeka Slobodana Praljka. Došao je u obliku priopćenja tužiteljstva koje je isti dan otposlalo drugorazrednoj državi Hrvatskoj daljnje upute koje bi trebale rezulturati novim tragedijama i novim samoubojstvima (uz tri tisuće branitelja koji su sebi oduzeli život do sada).

Mediji su, koliko sam pratio, prešutjeli tu opaku i sarkastičnu poruku tužiteljstva u obliku priopćenja u kojemu se izvan svake sumnje zahtijeva nesmiljen progon branitelja hrvatske postojbine u BiH, bili oni iz BiH prebivalištem ili ne bili, jer svi su obuhvaćeni zajedničkim zločinačkim pothvatom, znani i neznani.

Znači, tužiteljstvo nelegitimnoga suda obavještava legitimne hrvatske vlasti da je „žalbeno vijeće potvrdilo zaključke raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i pridonijeli ostvarenju toga cilja.“ U nastavku: „da veći broj visoko i srednje rangiranih dužnosnika i zapovjednika još uvijek m o r a biti priveden pravdi, a mnogi od njih su dostupni hrvatskom pravosuđu.

Tužiteljstvo izražava punu potporu DORH-u da hitno procesuira te slučajeve.“ I na kraju: „Tužiteljstvo p o z i v a h r v a t s k e v l a s t i da proces krene naporijed nezavisno i nepristrano (!), što uključuje i omogućavanje r e g i o n a l n e suradnje.“

Tako jedan sud koji svi ugledni pravnici u svijetu, kao što rekoh, smatraju kopiletom nedostojnim struke. Takav sud poziva i proziva ne samo hrvatsko državno odvjetništvo nego izdaje zapovijest hrvatskim vlastima da nastave progon onih Hrvata koje sam nije uspio dohvatiti.

Ni taj tekst ni reakcije na njega nisu dostupne hrvatskoj javnosti, osim preko internetskih portala. Na prijezir Slobodana Praljka prema takvom sudu, haaško je sudište odgovorilo prijezirom prema hrvatskoj državi, njezinim vlastima i njezinom pravosuđu. Nema države u svijetu, pa ni najneznatnije, koja na takvo miješanje u njezine poslove ne bi odgovorila najžešćim riječima.

Hrvatska je ovim načinom svrstana na samo dno, u kaljužu slučajne države kojom se može pomesti pod u svakoj prilici. Uostalom, smatraju s pravom u tom sudištu, pa hrvatsko je pravosuđe bez ikakvih dokaza osudilo neke svoje generale (Glavaš, primjerice), neke je doslovce ubilo (Đuro Brodarac), pa mu ne će biti teško obaviti prljav posao. Kao što je, shodno beskrajnim suđenjiima u Haagu, beskrajno sudilo i na kraju presudilo silnom Hrastovu koji je na koranskom mostu obranio Karlovac.

Jović

Ako ikada, sada je trenutak da se Hrvatska uspravi nakon tolikih godina ljigave politike, nedostojne hrvatskoga naroda, ili će tako puzeći dopuzati do groba koji joj je davno iskopan, a i sama je prilježno dohvaćala lopatu da ju brže ubiju i ukopaju.

Prvi je korak odlučno političko i kazneno razračunavanje s izdajnicima i veleizdajnicima, usporedni je korak snažna i beskompromisna akcija prema središtima moći, bez obzira o komu se radi, pri čemu je obraćanje predsjednice Vijeću sigurnosti samo dio potrebnih zamašnih političkih i diplomatskih napora. A u svemu tomu, bit svega toga i vodilja treba biti svijest da je Hrvatska suverena i samosvjesna država koja ne pristaje ni na čije direktive.

Ili će se sve razvodniti i nastaviti hod prema rasuću. Usred Hrvatske, dan nakon smrti Slobodana Praljka, predstavljena je stanovita knjiga Dejana Jovića u izdanju „Frakture“. Uz Jovića su sjedili s jedne strane Pusić, s druge Porfirije, ili tako nekako. U toj knjizi se tvrdi da je samo jedanaest posto Hrvata bilo za nezavisnu Hrvatsku. Provjerit ću je li tu knjigu sufinanciralo Ministarstvo kulture.

„Nedjeljom u dva“ ide dalje, koliko vidim, s Acom koji sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat. Srpske „Novosti“ dobivaju izdašnu potporu. Bliža hrvatska povijest ispisuje se u Solunu, Haagu i Beogradu i lako bi uz divjake mogla ući u kurikule. Hrvatska i bez vanjskih otrova sama sebi reže noge, financijski pomažući svoje neprijatelje, kao što je u jeku sukoba s muslimanima slala oružje onima koji su ubijali Hrvate.

Na kraju, izražavam iskrenu sućut obitelji Slobodana Praljka.

Hrvoje Hitrec / HKV

Braniteljske udruge traže Saborsko povjerenstvo o odgovornosti pojedinaca i institucija glede suradnje s Haagom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari