Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: U Praljkovi otrovu bila je otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika

Objavljeno

na

Na samom svršetku studenoga 2017.

Da se moglo naslutiti kakve će biti presude Hrvatima u Haagu – moglo se. Da će završiti tragedijom u sudnici, nije se moglo naslutiti. Mogao je to samo Slobodan Praljak.

Već i sam datum izricanja presude bio je znakovit, izabran od onih u tzv. međunarodnoj zajednici koji su preko volje priznali hrvatsku državu, držeći da će ionako kolabirati u nekoliko godina, trećinom okupirana.

Zadaća Ujedinjenih naroda bila je da takvo stanje podržavaju u beskraj i osiguraju postojanje srpskih krajina do trenutka kada će i one biti priznate kao države u državi, što bi Hrvatskoj onemogućilo da bude država i postupno se priklonila zamisli povratka u jugoslavenske okvire.

Trebalo je još samo dopustiti Srbima da osvoje najveći dio Bosne i Hercegovine, spoje se s krajinama u Hrvatskoj i zagospodare hrvatskom obalom, čime bi ideja bila ostvarena, a lako se moglo dogoditi da tako i bude. Dopušteno je srbiziranoj JNA i četnicima da razaraju hrvatske gradove iz krajina i iz BiH, da pokušaju odrezati Dalmaciju ako im uspije, i da izbiju na dogovorenu zapadnu crtu, a istočnu potpuno osiguraju provalom u dolinu Neretve.

Tomas

Nisu poznavali Hrvate, ni hrvatsku povijest, niti da je tzv. BiH hrvatska baština, ni od čega su Hrvati građeni, niti su uopće računali da bi Hrvati koji žive u BiH – a bilo ih je i tada šačica u matematici velikih sila – mogli imati bilo kakvu, a nekmoli važnu ulogu u ratu. Nisu znali da je Hrvatima u „BiH“ hrvatska država svetinja, da su ju mnogi od njih žestoko branili 1991., a kada su i sami napadnuti na svom tlu pokazali su zavidnu smjelost i organiziranost, usput spašavajući i potpuno dezorijentirane muslimane koje je vodio islamistički uzurpator Izetbegović i gledao kako Srbi ubijaju i protjeruju „njegov narod“.

Hrvati su se branili kao jedan narod, što i jesu, naravno. Put Slobodana Praljka simboličan je dokaz i pokaz te zajedničke epske borbe devedesetih. Hercegovac koji je studirao u Zagrebu i diplomirao na tri fakulteta, visok, snažan, glasan, odvažan i inteligentan, postao je nemiran već u proljeće 1991. Kada sam ga površno upoznao, u doba dok su prevladavali zastupnici teze da će „razum pobijediti“, njegov je bučni temperament djelovao kao prirodna sila, njegov mu je instinkt govorio da će se zbiti najcrnji scenarij.

Neumitno se i dogodilo, otišao je u Sunju s kamerom i puškom, te se onako silan i hrabar nametnuo kao vođa. Jedan od onih koji su, svaki na svom području odasvud napadnute Hrvatske, slomili zube srpske agresije u to najstrašnije, odsudno doba. Dobio je visok čin, mogao je ostati u Zagrebu, ali je otišao u Hercegovinu držeći da je ondje tada potreban, i bio je, odoru Hrvatske vojske zamijenio je odorom Hrvatskoga vijeća obrane, pa je i tu, u svom zavičaju, naglo napredovao, nagao, ali pribran, uvijek u pokretu i naoko u afektu, u biti dobroćudan i čovječan.

Sam Bog zna kako se osjećao on i njegovu suborci kada su shvatili da Izetbegović okreće protiv njih muslimane s kojima su se dotle rame uz rame borili protiv srpske ekspanzije, ali kada je postalo očito da – nakon muslimanske izdaje u srednjoj Bosni – isto slijedi i u Hercegovini, da Izetbegovićeva armija oboružana oružjem iz Hrvatske i preko Hrvatske kani ne samo izbiti na hrvatsko more istim putem kao nedavno srpska, kada je isprva puzajući, a zatim otvoren sukob u Mostaru postao neizbježnim, Praljak i ostali hrvatski vojni i politički zapovjednici Herceg Bosne nisu imali izbora nego da i opet brane svoju, hrvatsku zemlju i svoje domove, ne ostavljajući u svojim redovima i za leđima one koji su se odazvali Alijinim podmuklim planovima, vrlo dalekosežnim i poduprtim ne samo iz vjerom bliskih im zemalja. Nije više bilo vremena za priče o nezahvalnosti, o gotovo milijunu muslimanskih izbjeglica koji su pred Srbima izbjegli u Hrvatsku, a ona im im je sve dala, premda opterećena i vlastitim prognanicima. Tako je to bilo.

Dayton

I Mostar je postao ratište, i danas je još pun ruševina, i danas podijeljen. Izetbegovićev je plan napola uspio: muslimane koji su izbjegli srpskom nožu, a nisu našli spas u Hrvatskoj, naseliti u srednju Bosnu i odatle nasiljem istjerati Hrvate, a zatim se dočepati Hercegovine i zaokružiti možebitne, trenutačne granice islamske države u kojoj su preostali Hrvati, katolici, nepoćudni. Vojno je bio nesposoban da to i učini, ali Washingtonski a posebno Daytonski sporazum išao mu je potom u korist. Dobio je svoju „federaciju“ s tolikom brojnom premoći da je bilo potrebno samo guranjem, krivotvorenjem i čestim izmjenama Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, pomalo, ali uporno i uz pomoć „visokih predstavnika“ majorizirati i terorizirati preostali hrvatski narod , što Alijin sin Bekir upravo bekrijski nadmeno i nadalje čini.

Slobodan Praljak vratio se u slobodnu Hrvatsku. General Hrvatske vojske i general Hrvatskoga vijeća obrane, ne suviše obljubljen u političkoj eliti zbog navodne stigme Staroga mosta, posvetio se poslovima i obitelji, uspješan kao i uvijek.

Još u prvoj polovici devedesetih, Ujedinjeni narodi čije su „snage“ uglavnom odigrale prljavu ulogu na jugoistoku Europe, dosjetili su se da bi trebalo ustanoviti neki međunarodni sud za tada već bivšu Jugoslaviju, s tim da Jugoslavija (makar i bivša, ali neka, za budućnost) ostane u naslovu sudišta, pa je tako i bilo.

Vijeće sigurnosti je na nelegitiman način takav sud i osmislilo, sud se iz godine u godinu kapacitirao i prekapacitirao, plaće su bile sjajne. Hrvatska je pristala dati mu legalnost, sve misleći na srpsku agresiju i kako će biti kažnjena, jer je očito tko je tko, i tu je bila zamka. Sud je sam sebi napisao statut i ovlasti, a UN očito potvrdio jer i sam prekapacitiran nije imao volje ni pročitati tekst, a plaće su u UN sjajne.

U tajništvo haaškoga suda uvukli su se Englezi i Francuzi u velikom broju. Zapovijesti tužiteljstvu suda dolazile su iz političkih krugova Hrvatskoj nesklonih zemalja, a glasile su: Srbiju po svaku cijenu eskulpirati, makar se to svjetskoj javnosti činilo priglupim i nemogućim. Ako je baš potrebno i ako budu dobre okolonosti, zgrabiti Miloševića i nešto četnika, ali ne dirati jugoslavenske tajne službe i jugoslavensku armiju jer su samo one zalog da bi se u budućnosti moglo opet skrpati Jugoslaviju.Muslimane ne dirati, ni mudžahedine. Sve svaliti na Hrvate. Ako im se ne može nešto pronaći, vratiti se malo u prošlost i izvući im ustaše. S mjesta tužitelja koji je bio ponešto sklon Hrvatima, maknuti sklonoga tipa i postaviti b jesomučnu babetinu del Ponte koja mrzi Hrvate. Prva njezina zadaća glede Hrvata su Hrvati iz Hrvatske, po mogućnosti Tuđman kojega treba odstraniti uz pomoć zdravih snaga u Hrvatskoj ili ubiti, te hrvatski generali koji su se drznuli pregaziti „srpske krajine“ i ući u Bosnu, doduše uz prešutno dopuštenje Amerikanaca, ali ipak.

Tuđman je umro, došli su u Hrvatskoj na vlast jugofili i idioti, i sve je išlo glatko – hrvatski su generali završili u Haagu pod optužnicom za zajednički zločinački pothvat. Osuđeni na visoke kazne, čamili do druge oslobađajuće presude, na kraju oslobođeni jer se Amerikancima učinilo da bi osude za tako čistu vojnu operaciju kao što je bila Oluja – i još uz njihov blagoslov – bile opasni presedan za njihove akcije koje nisu bile ni izbliza tako čiste, štoviše.Uz to, najugledniji svjetski stručnjaci za međunarodno kazneno pravo bez ustručavanja su govorili o ICTY-u kao o bastardu koji vraća njihovu struku u kolonijalnu prošlost.

Haag

Pričuvni plan kako ipak udariti po Hrvatima bio je privlačniji, a odvijao se usporedno i već je u vrijeme oslobađanja Gotovine i Markača dobro napredovao. I tu dolazimo opet do Slobodana Praljka. U tamnim komorama pogane svjetske politike zaključeno je da bi drugi „zajednički zločinački“ mogao bolje uspjeti, štoviše, ako se optuže Hrvati iz Herceg Bosne lako je opet ugurati u zločinački i Hrvate iz Hrvatske, uključujući Tuđmana, Šuška i Bobetka, bez obzira što su mrtvi. Tako su se na optužnicama uz spomenute našli Prlić, Petković, Praljak i ostali.

Sudilo im se beskrajno dugo, osudilo na visoke kazne. Praljak je za sve to vrijeme sam, samosvjestan i zabrinut ne toliko za sebe koliko za mogući loš ishod glede Hrvatske i Hrvata, radio danonoćno na prikupljanju protudokaza, s mukom skupljao dokumente koji su od njega skrivani, pisao knjige odlazeći i duboko u povijest nesretne Jugoslavije, a u sudnici pokazivao nadmoć, što manje obrazovane od njega marionete za sudačkim stolom sigurno nije oduševljavalo.

Oni su rastezali suđenje do dotad u svjetskim okvirima nezapamćene duljine i pritvor pretvorili u desetljetnu robiju, i više od toga. I to je, uz svu zločinačku kreaciju sudišta i posebno tužiteljstva („zločinački pothvat“, zapovijedna odgovornost, uzimanje sebi ovlasti da se upuštaju u vlastite neuke procjene, bez poznavanja povijesti i konteksta) dovelo karikaturu od sudišta do logičnog ishoda: prvostupanjska presuda bila je prijepis tužiteljskih podmetanja, a presuda žalbenog suda prijepis prvostupanjske – jer što bi se suci mučili kada ionako odlaze s dobrih plaća, a upute iz tamnih komora su jasne. Ovaj put je i Meron šutio.

Tmuran dan u Haagu, Hrvatskoj i Herceg-bosni

Već kada je prastari i ravnodušni malteški sudac Agius zavidnom brzinom za svoje godine počeo čitati presudu Prliću, iz bujice besmisleno poredanih i nerazumljivih rečenica izronio je zajednički zločinački poduhvat i tada je postalo razvidnim da se Hrvatima ne piše dobro, da UZP ostaje u presudi.

Bilo je očito i Slobodanu Praljku, koji je već tada stiskao u ruci bočicu s otrovom, no poslušao je do kraja presudu kojom je proglašen onim što nije, i nikada nije bio, ratnim zločincem. Tada je izvukao bočicu i popio otrov upućujući sudištu i svijetu riječi prijezira.

Agius je samo iznenađeno pogledao i nije shvatio što se događa ili ga nije bilo briga, nastavio je čitati presudu sljedećem optuženom, a tek kada je izvan oka kamere nastala konsternacija, s krajnjim izrazom dosade što mu ta gnjavaža prekida papagajsko pročitavanje, prekinuo suđenje i dao nalog da se spusti zastor (prvo krivotvorenje događaja poslije je obavljeno, oni koji nisu pratili izravno, vidjeli su montiranu snimku u kojoj nema Agiusove plemenite geste).

Ostalo je poznato: Slobodan Praljak je preminuo već u zgradi suda. Do kraja vjeran sebi i svojoj neslomljivoj prirodi koja mu nije dopuštala kompromise, odlučio se na čin kojim će svoju osobnu sudbinu podignuti na općehrvatski oltar mučenika i pokrenuti već zatomljene emocije hrvatskoga naroda, koji je – ne računajući izdajnike – razumio da se radi o veličanstvenom činu žrtvovanja.

Otrov u bočici bit će, ili već jest, analiziran s kemijske strane. No ono što i prije toga znamo, jest njegov sastav : u njemu je (uz međunarodne komponente) otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika, u njemu je bijeda hrvatske politike koja je ne samo zapostavljala Hrvate iz Herceg Bosne nego i zdušno radila protiv njih, u njemu je cijela medijska scena koja je zajedno s političarima ili šutjela o sudbini Hrvata u BiH ili ih štoviše prikazivala u najgorem svjetlu, u tom je otrovu i predrasuda mnogih Hrvata u Hrvatskoj, neukih šajsera koji s „Bosancima“ ne žele imati posla, u otrov su smiješana i podmetanja hrvatskih „institucija“ koje su Praljku naplaćivale i kopiranje dokumenata, u otrovu je tzv. hrvatska kulturna scena potpuno (gotovo) ispunjena jugofilima i protuhrvatskom klateži, uključujući Ministarstvo kulture koje je Praljkove knjige prokazalo kao bezvrijedni šund, u otrovu su svi oni koji su mogli a nisu htjeli osigurati snažnu logističku potporu optuženima, premda su na klupi bila i dva generala Hrvatske vojske. Zadnje Praljkove riječi o prijeziru odnose se prije svega na njih.

I takvi, u bočici se nalazeći, bili su u prvi mah u šoku i prve su šokirane izjave davale tanku nadu da će se idioti osvijestiti, ali nisu, malo su odspavali i dali do znanja da prvotno svoje pristajanje na neprihvatljivost presude može šokirati njihove regionalne i izvanregionalne gazde, pa se nisu pojavili u sabornici na minuti šutnje za generala čiju moralnu veličinu ionako ne mogu shvatiti ni prihvatiti jer je u koliziji s njihovim poimanjem morala kao igračke za idealiste, igračke posve neupotrebljive i nepotrebne u politici i životu općenito. Hrvatske se podjele nastavljaju. Pomirbe u BiH nema niti će biti, a farsično je sudište učinilo upravo suprotno od navodnih svojih htijenja.

Cenzura radi

Tragedijom u Haagu nije završena zadaća opisanoga sudišta. Sjeme zla je posijano, transport toga sjemena došao je u Hrvatsku prije tijela velikoga čovjeka Slobodana Praljka. Došao je u obliku priopćenja tužiteljstva koje je isti dan otposlalo drugorazrednoj državi Hrvatskoj daljnje upute koje bi trebale rezulturati novim tragedijama i novim samoubojstvima (uz tri tisuće branitelja koji su sebi oduzeli život do sada).

Mediji su, koliko sam pratio, prešutjeli tu opaku i sarkastičnu poruku tužiteljstva u obliku priopćenja u kojemu se izvan svake sumnje zahtijeva nesmiljen progon branitelja hrvatske postojbine u BiH, bili oni iz BiH prebivalištem ili ne bili, jer svi su obuhvaćeni zajedničkim zločinačkim pothvatom, znani i neznani.

Znači, tužiteljstvo nelegitimnoga suda obavještava legitimne hrvatske vlasti da je „žalbeno vijeće potvrdilo zaključke raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i pridonijeli ostvarenju toga cilja.“ U nastavku: „da veći broj visoko i srednje rangiranih dužnosnika i zapovjednika još uvijek m o r a biti priveden pravdi, a mnogi od njih su dostupni hrvatskom pravosuđu.

Tužiteljstvo izražava punu potporu DORH-u da hitno procesuira te slučajeve.“ I na kraju: „Tužiteljstvo p o z i v a h r v a t s k e v l a s t i da proces krene naporijed nezavisno i nepristrano (!), što uključuje i omogućavanje r e g i o n a l n e suradnje.“

Tako jedan sud koji svi ugledni pravnici u svijetu, kao što rekoh, smatraju kopiletom nedostojnim struke. Takav sud poziva i proziva ne samo hrvatsko državno odvjetništvo nego izdaje zapovijest hrvatskim vlastima da nastave progon onih Hrvata koje sam nije uspio dohvatiti.

Ni taj tekst ni reakcije na njega nisu dostupne hrvatskoj javnosti, osim preko internetskih portala. Na prijezir Slobodana Praljka prema takvom sudu, haaško je sudište odgovorilo prijezirom prema hrvatskoj državi, njezinim vlastima i njezinom pravosuđu. Nema države u svijetu, pa ni najneznatnije, koja na takvo miješanje u njezine poslove ne bi odgovorila najžešćim riječima.

Hrvatska je ovim načinom svrstana na samo dno, u kaljužu slučajne države kojom se može pomesti pod u svakoj prilici. Uostalom, smatraju s pravom u tom sudištu, pa hrvatsko je pravosuđe bez ikakvih dokaza osudilo neke svoje generale (Glavaš, primjerice), neke je doslovce ubilo (Đuro Brodarac), pa mu ne će biti teško obaviti prljav posao. Kao što je, shodno beskrajnim suđenjiima u Haagu, beskrajno sudilo i na kraju presudilo silnom Hrastovu koji je na koranskom mostu obranio Karlovac.

Jović

Ako ikada, sada je trenutak da se Hrvatska uspravi nakon tolikih godina ljigave politike, nedostojne hrvatskoga naroda, ili će tako puzeći dopuzati do groba koji joj je davno iskopan, a i sama je prilježno dohvaćala lopatu da ju brže ubiju i ukopaju.

Prvi je korak odlučno političko i kazneno razračunavanje s izdajnicima i veleizdajnicima, usporedni je korak snažna i beskompromisna akcija prema središtima moći, bez obzira o komu se radi, pri čemu je obraćanje predsjednice Vijeću sigurnosti samo dio potrebnih zamašnih političkih i diplomatskih napora. A u svemu tomu, bit svega toga i vodilja treba biti svijest da je Hrvatska suverena i samosvjesna država koja ne pristaje ni na čije direktive.

Ili će se sve razvodniti i nastaviti hod prema rasuću. Usred Hrvatske, dan nakon smrti Slobodana Praljka, predstavljena je stanovita knjiga Dejana Jovića u izdanju „Frakture“. Uz Jovića su sjedili s jedne strane Pusić, s druge Porfirije, ili tako nekako. U toj knjizi se tvrdi da je samo jedanaest posto Hrvata bilo za nezavisnu Hrvatsku. Provjerit ću je li tu knjigu sufinanciralo Ministarstvo kulture.

„Nedjeljom u dva“ ide dalje, koliko vidim, s Acom koji sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat. Srpske „Novosti“ dobivaju izdašnu potporu. Bliža hrvatska povijest ispisuje se u Solunu, Haagu i Beogradu i lako bi uz divjake mogla ući u kurikule. Hrvatska i bez vanjskih otrova sama sebi reže noge, financijski pomažući svoje neprijatelje, kao što je u jeku sukoba s muslimanima slala oružje onima koji su ubijali Hrvate.

Na kraju, izražavam iskrenu sućut obitelji Slobodana Praljka.

Hrvoje Hitrec / HKV

Braniteljske udruge traže Saborsko povjerenstvo o odgovornosti pojedinaca i institucija glede suradnje s Haagom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki trijumf hrvatske predsjednice

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Inicijativa triju mora doživjela je ove godine u Bukureštu svoju potpunu afirmaciju. Osim dvanaest zemalja članica (Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, Slovenija, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska), inicijativu su podržali i ovogodišnjem zasjedanju nazočili predstavnici Europske unije (Jean-Claude Juncker, predsjednik EK), SAD-a (Rick Perry, ministar energetike) te Njemačke (Heiko Maas, ministar vanjskih poslova).

Dok Amerika nije iznenađenje, jer inicijativu podupire od početka, potpora EU-a i njezine najjače članice ipak to donekle jest, s obzirom na to da su na ovoj strani u početku sumnjičavo vrtjeli glavom, sumnjajući kako bi ona mogla biti usmjerena protiv samog EU-a. Takav je stav, primjerice, otvoreno izrazio Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Europska unija priklonila se ovoj srednjoeuropskoj asocijaciji država sa spremnošću za financiranje njezinih projekata, shvativši kako je ne može zaustaviti i kako bi je, bude li se protivila, mogla čak i izgubiti na vlastitu štetu, a u korist američke ili čak ruske konkurencije.

Sama ideja o najprije dva, pa onda tri mora nekako je nastala nakon što se u “staroj” i bogatoj Europi počelo govoriti o dvije brzine unutar EU-a, pa su ove zemlje, uvidjevši kako je vrag odnio šalu, odlučile uzeti stvari u svoje ruke.

U Bukureštu je akceptirano 45 projekata, među kojima se jedanaest odnosi na Hrvatsku (LNG terminal, Luka Rijeka, Jonsko- jadranski plinovod…), vrijednih 45 milijardi eura, i to sve iz područja energetike, prometne i digitalne infrastrukture. I Hrvatska bi mogla imati velike koristi ne bude li unutarnje poslovične destrukcije, neorganiziranosti i sporosti.

Pogrešno bi bilo misliti kako su samo ekonomski interesi u pitanju. Postoji i nešto što se ne ističe u prvi plan, jer možda nije zgodno, nešto što djeluje i kad nije osviješteno ili pak nešto što se podrazumijeva.

Spomenute zemlje povezane su katoličkim tradicijama i vrijednostima nasuprot zapadnoeuropskom sekularizmu, te zajedničkim životom i sudbinom u austrougarskim ili sovjetskim okvirima.

Ključna osoba u ovom projektu je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, od nje je sve krenulo, ona je, nasuprot dvojici svojih prethodnika, rekla: Mi nismo zapadni Balkan, mi smo Hrvatska i pripadamo regiji koja se zove Srednja Europa.

Za svoju ideju najprije je pridobila Poljsku, pa SAD, pa sve ostale, demonstrirajući kako i mala država može biti važan međunarodni igrač ako ima samouvjerene, inicijativne i sposobne političare koji drže do sebe i do svoje zemlje.

I zbog tog okretanja od Balkana (i od Jugoslavije) zaradila je u političkim i medijskim krugovima pregršt oštrih napada, kao nedavno u povodu jednog intervjua u Kleine Zeitungu. Ti će krugovi i nadalje forsirati “našu regiju”, koja, razumije se, nije Srednja Europa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

 

 

Trump poslao poruku potpore sudionicima summita Inicijative tri mora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)

Objavljeno

na

Objavio

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, „Bosna šaptom pala“ u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske „dijelili“ Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

U kolumni “Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.“, objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila “reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika”. Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da “predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike” jer je “to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu”. Piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Ona tvrdi da je Hrvatska “te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom”. Proglašenje HR Herceg-Bosne “značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini”. Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Kolumnistica tvrdi kako bi bilo “svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.”, jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.

Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?

Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata

Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo “usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom” – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.

Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem “Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine” muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri “ukupne snage neprijatelja”: “Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a”. Ciljevi neprijatelja su, navodi se, “priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.

Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na “zaštitu muslimanskih interesa” zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju “sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, “Bosna šaptom pala” u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske “dijelili” Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?

Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, “ružičaste” i “zaštićene” zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.

Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala “Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru” – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.

U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da “Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar”. Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju “čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu”. Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da “što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu”. Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.

Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993).

Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako “mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru” (25. kolovoza 1993).

Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.

HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine

Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno “konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike”. Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.

Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je “lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH”. Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).

Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o “slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja” o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.

Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine.

Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana “zaborave” pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno “zaboravili” i hrvatski partneri. To “zaboravljanje” nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr


Ja ću samo nadopuniti ovaj izvrstan članak s još par dodataka. Piše Predrag Nebihi.
Prvi dodatak je knjiga Billa Clintona “My life”
https://is.muni.cz/…/pod…/MVZ253/um/Bill_Clinton_My_Life.pdf

Obratite pažnju na stranicu 404. ove knjige gdje Clinton spominje Mitteranda pa kaže:
“… he was more sympathetic to the Serbs than I was, and less willing to see a Muslim-led unified Bosnia.”

Dakle, Clinton kaže kako je Mitterand više simpatizirao Srbe od njega, ali da je je bio puno manje sklon “ujedinjenoj” (čitaj: unitarnoj) “Bosni” i to “pod vodstvom Muslimana” od njega.

Jednom ću o ovome napisati malo šire štivo, ali sad je dovoljno vidjeti kakav je bio stav Clintona odnosno SAD-a i to je dovoljan dokaz da Starešina piše gluposti koje nemaju nikakve veze s mozgom i ja ne znam što je toj ženi, je li joj netko prijetio, je li nju netko platio, je li nju netko ucjenjuje, ili je pak riječ samo o površnosti, jer ista ta Starešina je nakon presude Praljku pisala kako je Mesićevo svjedočenje u Haagu tajno i kako se do njega ne može iako je oznaka tajnosti s tog svjedočenja iako je svjedočenje dostupno na internetskim stranicama haškog suda još od 2005. godine.

Što se tiče Mitteranda, kad su četnici napravili pokolj u Vukovaru isti taj Mitterand (za one koji ne znaju, to je bio tadašnji francuski predsjednik) rekao je da “su Hrvati to i zaslužili jer su bili na pogrešnoj strani u drugom svjetskom ratu”. Dakle, u to vrijeme imamo Englesku i Francusku na strani Srba, Ameriku na strani muslimana, a na našoj strani nema ama baš nikoga.

Druga stvar kojom bih nadopunio ovaj odličan tekst je prvi stvarni dokaz o namjeri podjele BiH, i pazite sad ovo, tu nigdje nema Tuđmana, tu nigdje nema Hrvata, to je Alija Izetbegović predložio Srbima, točnije Radovanu Karadžiću u svibnju 1991. godine, i o tome postoji čak i onovremni dokaz u vidu tonskog zapisa:

Dakle, ovo što čujete na ovom video-zapisu je razgovor između Karadžića i Slobodana Miloševića iz svibnja 1991. u kojem Karadžić prepričava Miloševiću kako mu je dva dana prije toga Izetbegović ponudio da “podjelimo Bosnu”.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto ljevičarsko-islamistička kamarila i čitav dijapazon od Sorosa preko Mesića sve do Bin Ladena skupa s njihovimm medijskim jurišnicima ignorira ovaj materijalni dokaz, koji je kronološki prvi po redu u kojem se spominje famozna “podjela Bosne”?
Treba li nekom nešto crtati?

Haška soroščad, kao i ovdašnja medijska soroščad i savoštrbčad prednost daje Mesićevom svjedočenju bez obzira na činjenicu da Mesić nije bio u Karađorđevu, da je njegovo svjedočenje po čuvenju odnosno iz druge i treće ruke, kao i to da se Mesić politički sukobio s Tuđmanom zbog čega je imao jasan motiv za lažno terećenje Tuđmana.

Za razliku od tog mita i Karađorđevu, gdje ni dan-danas nema nikakvog dokaza, nikakvih sporazuma, nikakvog ugovora, ničega, ovo je sasvim konkretan dokaz, nastao u onom vremenu, i gdje Karadžić apsolutno nije imao nikakvog razloga lagati Miloševiću.
I zato ja tvrdim da Zlatko Hasanbegović mulja kad optužuje Tuđmana da je ideja “podjele Bosne” inicijalno Tuđmanova, i za to vadi onaj feralovski “argument” da je Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1991. godine rekao kako Hrvatskoj treba zadebljanje pereca na jugu.

Problem s Hasanbegovićem je standardni problem s muslimanima,. “oni nikad ni za što nisu krivi, uvijek je kriv netko drugi, ali taj bezobrazluk kojim oni ignoriraju osnovna načela matematike i fizike da bi opravdali svoje glavosječstvo je ono što ih u mojim očima čini pokvarenijom od svih, uključujući i četnike”.

Činjenica je da je Dusina bila 80 dana prije Ahmića. Činjenica je da su Orlište i Buščak bili tri tjedna prije Sovića i Doljana a koji su bili isti dan kad i Ahmići ali i Trusina.  Činjenica je da je Alija Izetbegović ponudio Radovanu Karadžiću “podjelu Bosne” 7 mjeseci prije tog famoznog Tuđmanovog intervjua Slobodnoj Dalmaciji kojeg rado potežu sve jugoslavenčine koje mrze Tuđmana, od Mesića preko feralovih anarhističkih drogiranih i pijanih bandita pa sve do velikog “desničara” Hasanbegovića.

Činjenica je da je muslimansko-hrvatski rat počeo zato jer su Muslimani po strateškom ofenzivom vojnom planu napali Hrvate. http://www.hrsvijet.net/…/33079-muslimanski-strateki-ofenzi…

Činjenica je da su Muslimani ubili najmanje 5 puta više hrvatskih civila i ratnih zarobljenika nego obratno, isto tako i protjerali 5 puta više ljudi.
Činjenice su ono što apsolutno nikad ne ide u prilog četnicima, Bošnjacima, jugoslavenčinama, sorosoidima, kvazi-liberalima, komunjarama, antiteistima, sotonistima i toj ekipici…

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari