Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: U Praljkovi otrovu bila je otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika

Objavljeno

na

Na samom svršetku studenoga 2017.

Da se moglo naslutiti kakve će biti presude Hrvatima u Haagu – moglo se. Da će završiti tragedijom u sudnici, nije se moglo naslutiti. Mogao je to samo Slobodan Praljak.

Već i sam datum izricanja presude bio je znakovit, izabran od onih u tzv. međunarodnoj zajednici koji su preko volje priznali hrvatsku državu, držeći da će ionako kolabirati u nekoliko godina, trećinom okupirana.

Zadaća Ujedinjenih naroda bila je da takvo stanje podržavaju u beskraj i osiguraju postojanje srpskih krajina do trenutka kada će i one biti priznate kao države u državi, što bi Hrvatskoj onemogućilo da bude država i postupno se priklonila zamisli povratka u jugoslavenske okvire.

Trebalo je još samo dopustiti Srbima da osvoje najveći dio Bosne i Hercegovine, spoje se s krajinama u Hrvatskoj i zagospodare hrvatskom obalom, čime bi ideja bila ostvarena, a lako se moglo dogoditi da tako i bude. Dopušteno je srbiziranoj JNA i četnicima da razaraju hrvatske gradove iz krajina i iz BiH, da pokušaju odrezati Dalmaciju ako im uspije, i da izbiju na dogovorenu zapadnu crtu, a istočnu potpuno osiguraju provalom u dolinu Neretve.

Tomas

Nisu poznavali Hrvate, ni hrvatsku povijest, niti da je tzv. BiH hrvatska baština, ni od čega su Hrvati građeni, niti su uopće računali da bi Hrvati koji žive u BiH – a bilo ih je i tada šačica u matematici velikih sila – mogli imati bilo kakvu, a nekmoli važnu ulogu u ratu. Nisu znali da je Hrvatima u „BiH“ hrvatska država svetinja, da su ju mnogi od njih žestoko branili 1991., a kada su i sami napadnuti na svom tlu pokazali su zavidnu smjelost i organiziranost, usput spašavajući i potpuno dezorijentirane muslimane koje je vodio islamistički uzurpator Izetbegović i gledao kako Srbi ubijaju i protjeruju „njegov narod“.

Hrvati su se branili kao jedan narod, što i jesu, naravno. Put Slobodana Praljka simboličan je dokaz i pokaz te zajedničke epske borbe devedesetih. Hercegovac koji je studirao u Zagrebu i diplomirao na tri fakulteta, visok, snažan, glasan, odvažan i inteligentan, postao je nemiran već u proljeće 1991. Kada sam ga površno upoznao, u doba dok su prevladavali zastupnici teze da će „razum pobijediti“, njegov je bučni temperament djelovao kao prirodna sila, njegov mu je instinkt govorio da će se zbiti najcrnji scenarij.

Neumitno se i dogodilo, otišao je u Sunju s kamerom i puškom, te se onako silan i hrabar nametnuo kao vođa. Jedan od onih koji su, svaki na svom području odasvud napadnute Hrvatske, slomili zube srpske agresije u to najstrašnije, odsudno doba. Dobio je visok čin, mogao je ostati u Zagrebu, ali je otišao u Hercegovinu držeći da je ondje tada potreban, i bio je, odoru Hrvatske vojske zamijenio je odorom Hrvatskoga vijeća obrane, pa je i tu, u svom zavičaju, naglo napredovao, nagao, ali pribran, uvijek u pokretu i naoko u afektu, u biti dobroćudan i čovječan.

Sam Bog zna kako se osjećao on i njegovu suborci kada su shvatili da Izetbegović okreće protiv njih muslimane s kojima su se dotle rame uz rame borili protiv srpske ekspanzije, ali kada je postalo očito da – nakon muslimanske izdaje u srednjoj Bosni – isto slijedi i u Hercegovini, da Izetbegovićeva armija oboružana oružjem iz Hrvatske i preko Hrvatske kani ne samo izbiti na hrvatsko more istim putem kao nedavno srpska, kada je isprva puzajući, a zatim otvoren sukob u Mostaru postao neizbježnim, Praljak i ostali hrvatski vojni i politički zapovjednici Herceg Bosne nisu imali izbora nego da i opet brane svoju, hrvatsku zemlju i svoje domove, ne ostavljajući u svojim redovima i za leđima one koji su se odazvali Alijinim podmuklim planovima, vrlo dalekosežnim i poduprtim ne samo iz vjerom bliskih im zemalja. Nije više bilo vremena za priče o nezahvalnosti, o gotovo milijunu muslimanskih izbjeglica koji su pred Srbima izbjegli u Hrvatsku, a ona im im je sve dala, premda opterećena i vlastitim prognanicima. Tako je to bilo.

Dayton

I Mostar je postao ratište, i danas je još pun ruševina, i danas podijeljen. Izetbegovićev je plan napola uspio: muslimane koji su izbjegli srpskom nožu, a nisu našli spas u Hrvatskoj, naseliti u srednju Bosnu i odatle nasiljem istjerati Hrvate, a zatim se dočepati Hercegovine i zaokružiti možebitne, trenutačne granice islamske države u kojoj su preostali Hrvati, katolici, nepoćudni. Vojno je bio nesposoban da to i učini, ali Washingtonski a posebno Daytonski sporazum išao mu je potom u korist. Dobio je svoju „federaciju“ s tolikom brojnom premoći da je bilo potrebno samo guranjem, krivotvorenjem i čestim izmjenama Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata, pomalo, ali uporno i uz pomoć „visokih predstavnika“ majorizirati i terorizirati preostali hrvatski narod , što Alijin sin Bekir upravo bekrijski nadmeno i nadalje čini.

Slobodan Praljak vratio se u slobodnu Hrvatsku. General Hrvatske vojske i general Hrvatskoga vijeća obrane, ne suviše obljubljen u političkoj eliti zbog navodne stigme Staroga mosta, posvetio se poslovima i obitelji, uspješan kao i uvijek.

Još u prvoj polovici devedesetih, Ujedinjeni narodi čije su „snage“ uglavnom odigrale prljavu ulogu na jugoistoku Europe, dosjetili su se da bi trebalo ustanoviti neki međunarodni sud za tada već bivšu Jugoslaviju, s tim da Jugoslavija (makar i bivša, ali neka, za budućnost) ostane u naslovu sudišta, pa je tako i bilo.

Vijeće sigurnosti je na nelegitiman način takav sud i osmislilo, sud se iz godine u godinu kapacitirao i prekapacitirao, plaće su bile sjajne. Hrvatska je pristala dati mu legalnost, sve misleći na srpsku agresiju i kako će biti kažnjena, jer je očito tko je tko, i tu je bila zamka. Sud je sam sebi napisao statut i ovlasti, a UN očito potvrdio jer i sam prekapacitiran nije imao volje ni pročitati tekst, a plaće su u UN sjajne.

U tajništvo haaškoga suda uvukli su se Englezi i Francuzi u velikom broju. Zapovijesti tužiteljstvu suda dolazile su iz političkih krugova Hrvatskoj nesklonih zemalja, a glasile su: Srbiju po svaku cijenu eskulpirati, makar se to svjetskoj javnosti činilo priglupim i nemogućim. Ako je baš potrebno i ako budu dobre okolonosti, zgrabiti Miloševića i nešto četnika, ali ne dirati jugoslavenske tajne službe i jugoslavensku armiju jer su samo one zalog da bi se u budućnosti moglo opet skrpati Jugoslaviju.Muslimane ne dirati, ni mudžahedine. Sve svaliti na Hrvate. Ako im se ne može nešto pronaći, vratiti se malo u prošlost i izvući im ustaše. S mjesta tužitelja koji je bio ponešto sklon Hrvatima, maknuti sklonoga tipa i postaviti b jesomučnu babetinu del Ponte koja mrzi Hrvate. Prva njezina zadaća glede Hrvata su Hrvati iz Hrvatske, po mogućnosti Tuđman kojega treba odstraniti uz pomoć zdravih snaga u Hrvatskoj ili ubiti, te hrvatski generali koji su se drznuli pregaziti „srpske krajine“ i ući u Bosnu, doduše uz prešutno dopuštenje Amerikanaca, ali ipak.

Tuđman je umro, došli su u Hrvatskoj na vlast jugofili i idioti, i sve je išlo glatko – hrvatski su generali završili u Haagu pod optužnicom za zajednički zločinački pothvat. Osuđeni na visoke kazne, čamili do druge oslobađajuće presude, na kraju oslobođeni jer se Amerikancima učinilo da bi osude za tako čistu vojnu operaciju kao što je bila Oluja – i još uz njihov blagoslov – bile opasni presedan za njihove akcije koje nisu bile ni izbliza tako čiste, štoviše.Uz to, najugledniji svjetski stručnjaci za međunarodno kazneno pravo bez ustručavanja su govorili o ICTY-u kao o bastardu koji vraća njihovu struku u kolonijalnu prošlost.

Haag

Pričuvni plan kako ipak udariti po Hrvatima bio je privlačniji, a odvijao se usporedno i već je u vrijeme oslobađanja Gotovine i Markača dobro napredovao. I tu dolazimo opet do Slobodana Praljka. U tamnim komorama pogane svjetske politike zaključeno je da bi drugi „zajednički zločinački“ mogao bolje uspjeti, štoviše, ako se optuže Hrvati iz Herceg Bosne lako je opet ugurati u zločinački i Hrvate iz Hrvatske, uključujući Tuđmana, Šuška i Bobetka, bez obzira što su mrtvi. Tako su se na optužnicama uz spomenute našli Prlić, Petković, Praljak i ostali.

Sudilo im se beskrajno dugo, osudilo na visoke kazne. Praljak je za sve to vrijeme sam, samosvjestan i zabrinut ne toliko za sebe koliko za mogući loš ishod glede Hrvatske i Hrvata, radio danonoćno na prikupljanju protudokaza, s mukom skupljao dokumente koji su od njega skrivani, pisao knjige odlazeći i duboko u povijest nesretne Jugoslavije, a u sudnici pokazivao nadmoć, što manje obrazovane od njega marionete za sudačkim stolom sigurno nije oduševljavalo.

Oni su rastezali suđenje do dotad u svjetskim okvirima nezapamćene duljine i pritvor pretvorili u desetljetnu robiju, i više od toga. I to je, uz svu zločinačku kreaciju sudišta i posebno tužiteljstva („zločinački pothvat“, zapovijedna odgovornost, uzimanje sebi ovlasti da se upuštaju u vlastite neuke procjene, bez poznavanja povijesti i konteksta) dovelo karikaturu od sudišta do logičnog ishoda: prvostupanjska presuda bila je prijepis tužiteljskih podmetanja, a presuda žalbenog suda prijepis prvostupanjske – jer što bi se suci mučili kada ionako odlaze s dobrih plaća, a upute iz tamnih komora su jasne. Ovaj put je i Meron šutio.

Tmuran dan u Haagu, Hrvatskoj i Herceg-bosni

Već kada je prastari i ravnodušni malteški sudac Agius zavidnom brzinom za svoje godine počeo čitati presudu Prliću, iz bujice besmisleno poredanih i nerazumljivih rečenica izronio je zajednički zločinački poduhvat i tada je postalo razvidnim da se Hrvatima ne piše dobro, da UZP ostaje u presudi.

Bilo je očito i Slobodanu Praljku, koji je već tada stiskao u ruci bočicu s otrovom, no poslušao je do kraja presudu kojom je proglašen onim što nije, i nikada nije bio, ratnim zločincem. Tada je izvukao bočicu i popio otrov upućujući sudištu i svijetu riječi prijezira.

Agius je samo iznenađeno pogledao i nije shvatio što se događa ili ga nije bilo briga, nastavio je čitati presudu sljedećem optuženom, a tek kada je izvan oka kamere nastala konsternacija, s krajnjim izrazom dosade što mu ta gnjavaža prekida papagajsko pročitavanje, prekinuo suđenje i dao nalog da se spusti zastor (prvo krivotvorenje događaja poslije je obavljeno, oni koji nisu pratili izravno, vidjeli su montiranu snimku u kojoj nema Agiusove plemenite geste).

Ostalo je poznato: Slobodan Praljak je preminuo već u zgradi suda. Do kraja vjeran sebi i svojoj neslomljivoj prirodi koja mu nije dopuštala kompromise, odlučio se na čin kojim će svoju osobnu sudbinu podignuti na općehrvatski oltar mučenika i pokrenuti već zatomljene emocije hrvatskoga naroda, koji je – ne računajući izdajnike – razumio da se radi o veličanstvenom činu žrtvovanja.

Otrov u bočici bit će, ili već jest, analiziran s kemijske strane. No ono što i prije toga znamo, jest njegov sastav : u njemu je (uz međunarodne komponente) otrovna smjesa poznatih hrvatskih veleizdajnika, u njemu je bijeda hrvatske politike koja je ne samo zapostavljala Hrvate iz Herceg Bosne nego i zdušno radila protiv njih, u njemu je cijela medijska scena koja je zajedno s političarima ili šutjela o sudbini Hrvata u BiH ili ih štoviše prikazivala u najgorem svjetlu, u tom je otrovu i predrasuda mnogih Hrvata u Hrvatskoj, neukih šajsera koji s „Bosancima“ ne žele imati posla, u otrov su smiješana i podmetanja hrvatskih „institucija“ koje su Praljku naplaćivale i kopiranje dokumenata, u otrovu je tzv. hrvatska kulturna scena potpuno (gotovo) ispunjena jugofilima i protuhrvatskom klateži, uključujući Ministarstvo kulture koje je Praljkove knjige prokazalo kao bezvrijedni šund, u otrovu su svi oni koji su mogli a nisu htjeli osigurati snažnu logističku potporu optuženima, premda su na klupi bila i dva generala Hrvatske vojske. Zadnje Praljkove riječi o prijeziru odnose se prije svega na njih.

I takvi, u bočici se nalazeći, bili su u prvi mah u šoku i prve su šokirane izjave davale tanku nadu da će se idioti osvijestiti, ali nisu, malo su odspavali i dali do znanja da prvotno svoje pristajanje na neprihvatljivost presude može šokirati njihove regionalne i izvanregionalne gazde, pa se nisu pojavili u sabornici na minuti šutnje za generala čiju moralnu veličinu ionako ne mogu shvatiti ni prihvatiti jer je u koliziji s njihovim poimanjem morala kao igračke za idealiste, igračke posve neupotrebljive i nepotrebne u politici i životu općenito. Hrvatske se podjele nastavljaju. Pomirbe u BiH nema niti će biti, a farsično je sudište učinilo upravo suprotno od navodnih svojih htijenja.

Cenzura radi

Tragedijom u Haagu nije završena zadaća opisanoga sudišta. Sjeme zla je posijano, transport toga sjemena došao je u Hrvatsku prije tijela velikoga čovjeka Slobodana Praljka. Došao je u obliku priopćenja tužiteljstva koje je isti dan otposlalo drugorazrednoj državi Hrvatskoj daljnje upute koje bi trebale rezulturati novim tragedijama i novim samoubojstvima (uz tri tisuće branitelja koji su sebi oduzeli život do sada).

Mediji su, koliko sam pratio, prešutjeli tu opaku i sarkastičnu poruku tužiteljstva u obliku priopćenja u kojemu se izvan svake sumnje zahtijeva nesmiljen progon branitelja hrvatske postojbine u BiH, bili oni iz BiH prebivalištem ili ne bili, jer svi su obuhvaćeni zajedničkim zločinačkim pothvatom, znani i neznani.

Znači, tužiteljstvo nelegitimnoga suda obavještava legitimne hrvatske vlasti da je „žalbeno vijeće potvrdilo zaključke raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg rukovodstva Hrvatske, uključujući Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i pridonijeli ostvarenju toga cilja.“ U nastavku: „da veći broj visoko i srednje rangiranih dužnosnika i zapovjednika još uvijek m o r a biti priveden pravdi, a mnogi od njih su dostupni hrvatskom pravosuđu.

Tužiteljstvo izražava punu potporu DORH-u da hitno procesuira te slučajeve.“ I na kraju: „Tužiteljstvo p o z i v a h r v a t s k e v l a s t i da proces krene naporijed nezavisno i nepristrano (!), što uključuje i omogućavanje r e g i o n a l n e suradnje.“

Tako jedan sud koji svi ugledni pravnici u svijetu, kao što rekoh, smatraju kopiletom nedostojnim struke. Takav sud poziva i proziva ne samo hrvatsko državno odvjetništvo nego izdaje zapovijest hrvatskim vlastima da nastave progon onih Hrvata koje sam nije uspio dohvatiti.

Ni taj tekst ni reakcije na njega nisu dostupne hrvatskoj javnosti, osim preko internetskih portala. Na prijezir Slobodana Praljka prema takvom sudu, haaško je sudište odgovorilo prijezirom prema hrvatskoj državi, njezinim vlastima i njezinom pravosuđu. Nema države u svijetu, pa ni najneznatnije, koja na takvo miješanje u njezine poslove ne bi odgovorila najžešćim riječima.

Hrvatska je ovim načinom svrstana na samo dno, u kaljužu slučajne države kojom se može pomesti pod u svakoj prilici. Uostalom, smatraju s pravom u tom sudištu, pa hrvatsko je pravosuđe bez ikakvih dokaza osudilo neke svoje generale (Glavaš, primjerice), neke je doslovce ubilo (Đuro Brodarac), pa mu ne će biti teško obaviti prljav posao. Kao što je, shodno beskrajnim suđenjiima u Haagu, beskrajno sudilo i na kraju presudilo silnom Hrastovu koji je na koranskom mostu obranio Karlovac.

Jović

Ako ikada, sada je trenutak da se Hrvatska uspravi nakon tolikih godina ljigave politike, nedostojne hrvatskoga naroda, ili će tako puzeći dopuzati do groba koji joj je davno iskopan, a i sama je prilježno dohvaćala lopatu da ju brže ubiju i ukopaju.

Prvi je korak odlučno političko i kazneno razračunavanje s izdajnicima i veleizdajnicima, usporedni je korak snažna i beskompromisna akcija prema središtima moći, bez obzira o komu se radi, pri čemu je obraćanje predsjednice Vijeću sigurnosti samo dio potrebnih zamašnih političkih i diplomatskih napora. A u svemu tomu, bit svega toga i vodilja treba biti svijest da je Hrvatska suverena i samosvjesna država koja ne pristaje ni na čije direktive.

Ili će se sve razvodniti i nastaviti hod prema rasuću. Usred Hrvatske, dan nakon smrti Slobodana Praljka, predstavljena je stanovita knjiga Dejana Jovića u izdanju „Frakture“. Uz Jovića su sjedili s jedne strane Pusić, s druge Porfirije, ili tako nekako. U toj knjizi se tvrdi da je samo jedanaest posto Hrvata bilo za nezavisnu Hrvatsku. Provjerit ću je li tu knjigu sufinanciralo Ministarstvo kulture.

„Nedjeljom u dva“ ide dalje, koliko vidim, s Acom koji sugerira da je u Hrvatskoj bio građanski rat. Srpske „Novosti“ dobivaju izdašnu potporu. Bliža hrvatska povijest ispisuje se u Solunu, Haagu i Beogradu i lako bi uz divjake mogla ući u kurikule. Hrvatska i bez vanjskih otrova sama sebi reže noge, financijski pomažući svoje neprijatelje, kao što je u jeku sukoba s muslimanima slala oružje onima koji su ubijali Hrvate.

Na kraju, izražavam iskrenu sućut obitelji Slobodana Praljka.

Hrvoje Hitrec / HKV

Braniteljske udruge traže Saborsko povjerenstvo o odgovornosti pojedinaca i institucija glede suradnje s Haagom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari