Connect with us

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež

Published

on

Studeni 2017. ide dalje

Mjesec knjige i mjesec sjećanja na najteže vrijeme u Domovinskom ratu, na dane tjeskobe i otpora u studenom 1991. kada je srpska agresija bila u punom zamahu, a hrvatska obrana još krhka i nepovezana.

Četiri godine poslije hrvatska je vojska pobijedila srpsku i srbijansku, još je nešto godina prošlo do mirne reintegracije Podunavlja, Hrvatska je vratila sve svoje (doduše samo avnojske) teritorije, opustila se uživajući u miru i dopustila da po njoj ruju štakori, u svim područjima života, posebno u medijima ali i u nakladništvu, u svijetu knjige nad kojim se liju gorke suze – da će propasti, da je već propao, a nije tako.

Ma jest, propadaju poneki nakladnici, ali ne svi. Neki se naoko dobro drže, čak i oni koji promiču hrvatsku književnost i hrvatski jezik, ali se bogme – s mnogih strana izvan Hrvatske – novčano održavaju i izdavači koji duhovno i književno lutaju, no uvijek mogu računati na hrvatsku glupost.

U tom računu dodjeljuju sumnjive nagrade s nesumnjivo visokim novčanim iznosima, poput VBZ-a koji daje sto tisuća kuna nagrađenom autoru, što već samo po sebi izaziva pitanja kako to može i kako se može kada su honorari za roman jedna desetina toga iznosa.

No neka, u financijski dio ne ulazim, ali u propozicije da: nagrada VBZ-a dodjeljuje se za roman na „hrvatskom jeziku i drugim štokavskim jezicima, te čakavskom i kajkavskom književnom jeziku“. Znači, hrvatski jezik, bez obzira što je posebno apostrofiran, spada u štokavske jezike, s kojima postoji manji problem – naime, takvi jezici ne postoje. Ni takav jezik. Pa ni srpski nije štokavski (vidjeti svojedobno objavljenu raspravu u Vijencu). Ima li ipak takva jezika? Ima. Ako otvorite“ srpskohrvatsku Wikipediju“ saznat ćete da je „štokavski jedna od četiri dijalektalne grupe srpskohrvatskog jezika“, to jest da je štokavski nadregionalni jezik, poznat po nazivu srpskohrvatski“, pa je, znači, hrvatski jezik dijalekt srpskohrvatskoga.

Vrlo je zanimljivo da se u propozicijama ne spominje hrvatski književni ili hrvatski standardni, samo hrvatski. Jer sa standardnim hrvatskim iliti ne baš točno zvanim književnim, bilo bi valjda problema jer nije baš nikako sličan srpskom, kao što je valjda obični hrvatski više-manje isti kao i obični srpski, „ajmo“ ga nazvati srpskohrvatskim da ne filozofiramo. Tako VBZ ubacuje svoju vukovsku petardu.

Nego što je s onim čakavskim i kajkavskim književnim jezicima u propoziciji? Oni se glatko nazivaju književnim jezicima, budući da nisu opasni za zajednički jezik srpskohrvatski, to jest ne pripadaju „štokavskom jeziku“ koji je, vidjeli smo, srpskohrvatski. Da poantiram: iz korpusa hrvatskoga jezika treba izdvojiti hrvatski čakavski i hrvatski kajkavski kao posebne jezike, kako bi se VBZ-ov „hrvatski“ mogao priključiti korpusu srpskohrvatskog. (A da su na kajkavskom i čakavskom narječju hrvatskoga jezika pisana i pišu se književna djela, nitko ne spori, niti je to tema.)

Na Interliberu nagrada po jednom od začetnička četništva

Eto, tako se VBZ domislio, nakon što je – ako me sjećanje ne vara – godinama u propozicijama pisalo samo „štokavski jezici“. Onda je jedan od (za)četnika nagrade prije tjedan dana proglasio da je ta nagrada ugašena, kadli dan poslije ljudi smogli novaca i dali joj umjetno disanje. Našli novac! Našli sponzore. I to koga? Dalmacijavino čiji očajni radnici već godinama štrajkaju zbog neisplaćenih plaća, te još neki slični pokrovitelji – svi iz Hrvatske, naravno – a „potpomoglo je i Ministarstvo kulture RH“, čitam izjavu gl. urednika Glamuzine. I tako limunize za veliku nagradu, za radnike Dalmacijavina ni lemozine.

Kocicevo pero

Idemo dalje po Interliberu, hrvatski rečeno Međuknjižju. Na tom sajmu svih sajmova glede knjige u Hrvatskoj, dodjeljuje se nagrada „Kočićevo pero“, po jednom od začetnika četništva, a po njegovu je imenu i prezimenu u vrijeme Drugoga svjetskog rata nazvana i četnička formacija koja je klala Hrvate. Kočić je završio u ludnici 1916., ali je po njemu vrlo razborito nazvana, citiram, srbijanska i bosanskohercegovačka (!) književna nagrada zadužbine „Petar Kočić“ – Banjaluka – Beograd.

Pa zašto se nagrada dodjeljuje na Interliberu usred Zagreba, pitate vi mene. Nagrada koju dobivaju književnici koji, citiram, „nastavljaju pričevinu i učevinu“ Petra Kočića? I koliko je hrvatskih života stajala ta učevina? Logično je da je prvi dobitnik bio Dobrica Ćosić (teško da bi ju preuzeo na Interliberu).

Ove ju je godine dobio pisac koji bijaše među vjernicima „zajedničkoga jezika“ u nedavnoj maloj, jadnoj snežnoj aferi. Tako se krug zatvara, ali pitanje ostaje: zašto Interliber, zašto u Zagrebu. I zašto HTV trijumfalno donosi prilog o nagradi u središnjem Dnevniku?

Jezična agresija uvijek prethodi oružanoj

Eh, dragi moji… Ne dirajte naše krugove, kažu mudraci dejstva i pričevine. A radnici Dalmacijavina naravno nemaju novca kako bi doputovali u Zagreb, vjerojatno i ne znaju na što odlaze neisplaćene njihove plaće, pa ih, eto podsjećam.

Kao što podsjećam one koji nisu pratili stvari, da su branitelji i stradalnici iz Domovinskoga rata vrisnuli, s nekoliko dana zakašnjenja, ali na vrijeme, u svezi s ciljanom provokacijom usred Hrvatskoga sabora, kada je neka do tada (i poslije)anonimna zastupnica iz srpske manjine progovorila na nepatvorenom srpskom jeziku. Stradalnice i stradalnici napisali su u izjavi ono što stalno ponavljam (vidjeti moje stare rubrike) – da jezična agresija uvijek prethodi oružanoj.

Toliko o nakladnicima, književnim nagradama i jeziku, s tim da su na Interliberu predstavljene mnoge knjige, pa i moja, a da to nitko nije ili jedva zabilježio. No, na to smo se navikli, ne samo ja nego i slični. Vrlo je zanimljiva anegdota s knjigom jedne naše poznate književnice koja ne spada među vještice iz Rija i RAI-a – knjiga joj je ovih dana objavljena u nakladi manjega, ali vrsnog izdavača, pa poslana u različite knjižare.

Književnica je u jednoj od njih pokušala provjeriti kako knjiga ide, ali ju nisu mogli pronaći (knjigu). Malo je prošetala knjižarom i našla svoju knjigu na polici s medicinskom literaturom, premda knjiga nema nikakve veze s medikusima. Ista je knjižara popunila cijeli izlog s jednom vrlo važnom knjigom, to jest autobiografijom Rade Šerbedžije. Pa sad, mislim ja, ima logike, ipak se i tu radi o medicini, a ne samo o kratkoj pameti hrvatskoj, to jest gdje se Rade našao u vrijeme srpske agresije, a sada se – u mjesecu sjećanja na hrvatska stradanja, na Vukovar – baš njime aranžiraju izlozi hrvatskih knjižara.

Ima i jasne jugoslavenske logike da za medije vijest o smrti dugogodišnje predsjednice Bedema ljubavi, Ljerke Pavić, nije vijest, ali kada umre neki jugoslavenski estradni pjevač – eto četiri stranice u hrvatskim novinama. Pohvalniji primjer: dolično je premda ne na četiri stranice, komemoriran nestanak s ovoga svijeta Milana Jajčinovića, vrsnog novinara čije sam kolumne čitao s užitkom.

FFZG

Književnost se inače predaje (i) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je i u vrijeme komunizma bio šaren, ali ni u tom svjetonazornom šarenilu nikomu nije padalo na pamet da slavi Oktobarsku revoluciju crvenom zastavom pred zgradom fakulteta. Sada jest, upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež koja ima pod nadzorom i militantnu studentsku skupinu (i opet za razliku od olovnoga doba kada su dominirali domoljubni studenti). Ta je klatež – ako se sjećate – nedavno defenestrirala akademika Mislava Ježića, a uz njegovo se ime još jednom vraćam na Interliber iliti Međuknjižje gdje je predstavljeno („Školska knjiga“) Ježićevo djelo Hellada i Indija u suizdanju Hrvatskoga filozofskog društva.

U ovo naše vrijeme hrvatskoga državnog lutanja, upravo je nadahnjujuće pročitati misli iz konfucijanskoga teksta Veliko učenje, pa citiram istaknuto mjesto iz kataloga Školske knjige: „Stari koji su htjeli pokazati sjajnu vrlinu u svijetu (ili: u kraljevstvu) prvo su uredili vlastite države.

Želeći dobro urediti države, prvo su uredili obitelj. Želeći urediti obitelj, prvo su oplemenili vlastitu osobu. Želeći oplemeniti vlastitu osobu, prvo su ispravili svoja srca. Želeći ispraviti svoja srca, prvo su težili postići iskrenost u mislima, prvo su proširili koliko su najviše mogli svoje znanje. To proširenje znanja sastojalo se u istraživanju stvari, znanje se upotpunilo, misli su postale iskrene. Kada su misli postale iskrene ,srca su se ispravila. Kada su se srca ispravila, oplemenili su vlastitu osobu…“ i tako opet natrag do države kojoj je dobro upravljanje osiguralo mir.

Drugi jedan Ježić (Robert) koji s Heladom i Indijom nema veze, ali ima sa Sanaderom i Arbitražnim sudom za INA-MOL, zaokuplja znatno veću pozornost nakon što smo napokon dobili cjelovit tekst koji je skrivan kao zmija noge, a govori da su stranci popljuvali naše sudstvo i zaključili da je Sanader (u tom slučaju) imao nepravično suđenje, te da je Ježić nevjerodostojan svjedok kojemu nitko na svijetu ne bi povjerovao, kao i da je ona već mitska snimka navodnog podmićivanja koju su televizije plasirale bezbroj puta, nevažeća za postupak.

Ako i nadalje bude slično s drugim Sanaderovim slučajevima, bit će to bruka do neba. Turudić šuti. On će, veli, reći svoje kada se smire strasti. Pa kad je sudstvo kakvo jest, kad je pravosuđe klimavo i upitno, sudske se ovlasti prebacuju na politički teren u obliku saborskog istražnog povjerenstva koje služi za zabavu oporbe.

Nakon što su se izredali stari premijeri, red je došao i na (Milana) Kovača i Ivana Penića, s tim da je Kovač pokazao zube. S pravom, jer ne znam poštenijeg čovjeka u hrvatskoj politici, a znam da je podstanarstvo njegove djece činjenica.

Pri tome je spomenuo ono što su neki zaboravili, ne i ja, da su u najodsudnijim trenutcima u kasno proljeće 1991. na tavanu Sabora bili ljudi naoružani puškama, među kojima i jedan od utemeljitelja HDZ-a Milan Kovač, dok smo mi neki puno komfornije i samo s pištoljima dežurali u uredu predsjednika Vlade (tada u saborskoj zgradi), gdje je Karamarko uvijek sjedio i nešto pisao. I Penić, čovjek iz Stepinčeva kraja, otklonio je od sebe sumnje.

Cilj je kriminalizacija HDZ-a kao i na svršetku devedesetih, ali sada ne prolazi. (Usput: jednom sam oporbenjaku u povjerenju rekao da treba ispitati kako je Tomo Medved postao vlasnikom Medvedgrada, što je dotičnog opozicionera bacilo u afan i samo što me nije zaslinio oduševljen informacijom, ali se ipak malo raspitao i shvatio da ga…).

Komunistička ćelija u Sisku

Glede Alojzija: Stepinac ima naravno spomenik ispred crkve u Krašiću, ali ga naravno ne može imati u Sisku budući da su ondje na izborima pobijedili komunisti i sada imaju svoje regule, na čelu na gradonačelnicom.

Postojanje takve ćelije u Sisku krajnje je zabrinjavajuće i opasno, no dobro je da ravnotežu ipak drži sjajni biskup Košić, premda ni on glede spomenika Stepincu ne može u ovoj konstelaciji učiniti mnogo, a ni papa mu nije od pomoći. Dojam je da bi sadašnja vlast u Sisku radije vidjela spomenik nekom srbijanskom SPC svecu iz doba Drugoga svjetkog rata, što bi bila izvrsna prilika da Irinej opet posjeti „svoju zemlju“.

O vremenu toga svjetskog rata i prije i poslije njega nadahnuto je nedavno pisao Nikola Štedul, prenijeli ga mnogi portali, ali (i opet prirodno) do „službenih“ medija nije došao niti je mogao. Tako i dalje hrvatski puk živi u raljama jugoslavenske historiografije, a u istim je raljama i Ustavni sud RH, nadam se ne i Vijeće za suočavanje s prošlošću u kojemu su neki već prepoznali „zaključak“ Ustavnoga suda kao potpuno ignoriranje činjenica.

Vukovar

Suočavanje sa sadašnjošću isto je tako teško, a da nije dobro veli Kolinda koja spominje izvanredno stanje, valjda misleći ipak samo na demografsko, što jest – jest. Vladi nije ugodno čuti, Vlada kaže da radi što može i može se reći da u ponečemu i uspijeva, financije su sređenije, a da nije Agrokora i trkača disalo bi se bolje.

Sva je sreća jedino da imamo kreativnu oporbu, da ne kažem atraktivnu, koja ruši Vladu prutićem od trske, a kada joj ne uspije štemanje, malo se opusti da vidimo od čega je građena, pa se u Saboru ponaša kao dječurlija za vrijeme školskog odmora, vrišti, pjeva, fućka, dobacuje, ma takav cirkus u Hrvatskom državnom saboru nikada nismo vidjeli, ima sve što su dobri cirkusi u svoje vrijeme imali – klaunove, točke sa slonovima, konjima, majmunima i bacanje pilovine prema publici. Doduše, bilo je toga dana Martinje, pa sam blagonaklon.

Bliži se, dok ovo pišem, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Ovaj put će, prvi put, ljude koji dođu u Vukovar dočekati pripadnici Oružanih snaga RH, kao što je odavno trebalo biti. Isto tako, dok ovo pišem, bliži se 29. studenoga, veliki praznik crknute Jugoslavije, ali ove godine i dan koji se u Herceg Bosni, ali i Hrvatskoj sa strepnjom očekuje, budući da će na taj datum pasti presuda hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima Herceg Bosne, suđenima po optužnici u kojoj su i Tuđman, Šušak i Bobetko, znači Hrvatska.

Stanoviti tužitelj iz Haaga nedavnih je dana imao izjavu koja na prvi pogled budi optimizam, rekao je, naime, da će „kazne biti blaže“ nego na govnarskoj prvostupanjskoj razini.

Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak

Na drugi pogled izjava zapravo znači da će optužnica biti potvrđena, premda ublažena, možda ipak bez „zajedničkog zločinačkog pothvata“?

Koliko dugo, beskrajno dugo, čame naši Hrvati u europskoj tamnici! O tome sam govorio na Interliberu, budući da je „Špilberk“ epistolarni roman o tamnici iz vremena Marije Terezije, a od onda se ništa nije promijenilo glede Hrvata koji su bili sužnjevi u Špilberku iznad Brna, u Grazu, u Beču, u Haagu, a možemo pribrojiti i venecijanske tamnice (Grabovac), budimske , carigradske i beogradske glavnjače, pa i ruski Sibir (Križanić, a poslije još tisuće). Bili pobjednici u ratovima ili gubitnici, Hrvati odlaze u zatvore ili na groblje.

Stanovito veselje usred turobnih misli priredili su nam nogometaši, reprezentacija protiv Grčke u Zagrebu 4:1, u Pireju 0:0. Hrvati idu u Rusiju. Bolje to nego da Rusi idu u Hrvatsku, osim turistički, a za turiste je pripremljen i emitiran novi zavodnički spot u kojemu dominira šport, najviše nogomet koji, znači, spada u prirodne ljepote Hrvatske.

Peta kolona je na koljenima, utučena što hrvatska nogometna reprezentacija koja s rukom na srcu sluša hrvatsku himnu, doista ide na svjetsko prvenstvo, gdje će opet držati ruku na srcu, a neki se igrači i prekrižiti. Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak.

Hrvoje Hitrec / HKV

Europarlament: jedini bordel koji plaća klijente!

facebook komentari

Advertisement
Comments

Analiza

Nenad Piskač: Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Published

on

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima

Godine 1990. u Hrvatskoj je promovirana Tuđmanova svehrvatska pomirba. Nju su Srbi u Hrvatskoj plebiscitarno odbacili. Ostatci totalitarnoga jugoslavenskoga režima privremeno su je prihvatili s figom u džepu. Budući da su slijedili Beogradsku platformu velike Srbije koja je u Hrvatskoj poražena do sveopće bežanije, Srbi su odbacivanjem platforme pomirbe najviše izgubili. Ostatci totalitarnoga jugokomunističkoga režima bili su pametniji. Čekali su i u zaleđu ratnih zbivanja pripremali trenutak povratnoga udara. Hrvatski narod uspostavio je s podužim zakašnjenjem nacionalnu državu i činilo se kako se otrijeznio od skupo plaćenih jugoslavenskih zabluda.

Godine 2000. – Tuđmanov koncept pomirbe, međutim, zamijenio je Račanov revanšizam. On se istodobno obračunavao s nositeljima hrvatske državne samostalnosti i otvarao vrata prema Srbima u Hrvatskoj u smislu obnove njihovih polazišta s kojima su krenuli u rat protiv Hrvatske. Srbi su prihvatili Račanov revanšizam. U ozračju revanšizma stasala je protudijaloška „avet prošlosti“, obnovljeno jednoumlje – koje danas zovemo mainstream, a opravdavamo je političkom stabilnošću i uključivošću. Načelo istine zamijenjeno je obnovom jednoumlja.

Ako je Oluja zločin, srbijanska agresija je osloboditeljska

Sve je to dovelo do krize istine u hrvatsko srpskim odnosima, što su priznali Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić u Zagrebu 2018., kad su utvrdili da se ni oko čega ne slažu glede prošlosti i na tom temelju „otvorili novu stranicu međusobnih odnosa“. I odlučili taktikom „malih koraka“ normalizirati odnose između dviju država, ostavljajući postrani Sporazum o normalizaciji iz 1996. Bez rješavanja krize istine, međutim, svaka je taktika osuđena na neuspjeh i ponavljanje povijesnih zabluda. Umjesto jučerašnje srpske okupacije, dobili smo njezinu reintegraciju u vlast. Što je gore, nisam u stanju procijeniti.

Na kojoj je strani srpska nacionalna manjina u pogledu istine o nedavnoj povijesti? Ako je računati prema političkom nastupu Milorada Pupovca, njegovih sljedbenika i medija onda je jasno kako je njihova politička pozicija na strani Beograda, a lisnica duboko u hrvatskome proračunu. Problem je utoliko veći što se srpska nacionalna manjina, iako se ne slaže s temeljnim istinama na kojima počiva hrvatska država, ugradila duboko u hrvatsku vlast. Time se pospješuje daljnji tijek krize istine, bez koje nema pravednosti i stvarne pomirbe, te se istodobno otvara prostor kontinuiranome revanšizmu prema nositeljima obnove hrvatske države.

Može li u hrvatskoj vlasti participirati stranke koje se dijametralno suprotno ne slažu s uzrocima rata, karakterom rata i vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja? Naime, ako je Oluja zločin, onda je srbijanska agresija na Hrvatsku osloboditeljska. Ako je Hrvatska fašistička, onda je RSK demokratska. Na tim razdjelnicama kompromisa ne bi smjelo biti. Posljedično, mogu li se konsolidirati odnosi dviju država, ako Srbija ne prihvaća osnovnu istinu da je izvršila agresiju na Hrvatsku? Ne mogu.

Pomirba i normalizacija mogući su samo u istini

Kako je ipak došlo do kompromisa i pomirbe nepomirljivih stajališta, logično je da Pupovac zahtijeva i više od postignutoga kompromisa. Hoće status konstitutivnoga naroda, političkoga naroda. Hoće i srpski teritorij u Hrvatskoj. I time se zapravo legitimira kao obnovitelj onih ideja koje su u samoj biti velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ne bi ni to bilo tragično, jer hrvatska Hrvatska zna kako se rješava taj problem, da mu u tome ne sekundira vlast u Hrvatskoj. Ona ne čini ništa kako bi suzbila obnavljanje mitova na kojima je pokrenuta agresija. Naprotiv. Čini sve da se obnovitelji „dobro osjećaju“. A da se dobro osjećaju dokaz je Pupovac u vlasti, Novosti na dotaciji umjesto na tržištu i velika skupština u Lisinskome.

Garašanin

Što se hrvatske Hrvatske tiče velikosrpska podloga više ne može biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti. Pomirba je moguća samo u istini. S druge strane jugoslavenske magle, kojima pribjegava hrvatska politelita, također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim jest to, da Srbi u Hrvatskoj priznaju poziciju nacionalne manjine kao i sve druge nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja, dok bi hrvatska država trebala priznati kako se mora ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt. To je minimum, preduvjet, mali korak potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima.

Zabluda je hrvatskih stranaka i stranaka u Hrvatskoj da će krizu istine nadvladati uz pomoć tzv. međunarodne zajednice ili EU. Svi srpski mitovi od Garašanina do danas preživjeli su upravo u ključnim trenutcima uz pomoć međunarodne zajednice.

Hrvati su, treba to jasno reći tzv. međunarodnoj zajednici, u interpretaciji srbijanskih političara i medija, bili genocidni narod davno prije negoli je velikosrpstvo u jugokomunističkom krilu proizvelo mit o Jasenovcu. Sumnjam da o tome vode računa u Vladi, Saboru i na Pantovčaku. Njihova su mjerila, ako nisu upravljana daljinskim upravljačem izvana, dnevnopolitičke naravi žablje perspektive.

Normalizacija na temelju „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“

Krestić

Otkad je, dakle, hrvatski narod kontinuirano genocidan prema Srbima? „Vekovima“! Srpski akademik Vasilije Krestić u Književnim novinama od 15. rujna 1986. u članku O genezi genocida nad Srbima u NDH tvrdi: „Sasvim je sigurno da genezu genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj treba tražiti u onim vremenima kada su tzv. pravoslavni Vlasi, tj. Srbi, pod pritiskom Turaka u XVI i XVII veku, počeli da naseljavaju hrvatske zemlje“ (vidi M. Artuković, Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba, u Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti – četvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti, Zagreb, 2014.).

Kako na podlozi višestoljetne „geneze genocidnih radnji nad Srbima u Hrvatskoj“ normalizirati odnose sa Srbijom i srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj? Hrvatskim samozavaravanjem? Izdajom nacionalnih interesa? Uništavanjem vlastite države? Harakirijem? Praljkovom bočicom? Ritualnim samoubojstvima hrvatskih branitelja? Iseljavanjem? Razognjištenjem? Puzanjem pred Vučićem? Slanjem predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskoga rata da s četničkim predsjednikom Srbije u Beogradu rješavaju otvorena pitanja između dviju država – a te predstavnike Srbija smatra predstavnicima genocidnoga naroda, kojega svaki Srbin ima pravo ubiti „ko kera kod tarabe“ (Milan Paroški).

Bez istine nema normalizacije, laž vodi u nove sukobe

Velikosrpska podloga više ne smije biti jamac „stabilnosti i mira“, jamac prevladavanja krize istine i uspostave pravednosti i fingirane pomirbe. S druge, hrvatske strane jugoslavenske magle također ne mogu pridonijeti prevladavanju krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Ono što se čini nužnim minimumom, jest to da Srbi u Hrvatskoj priznaju svoju poziciju nacionalne manjine – jedino tako mogu postati subjekt uvažavanja. Hrvatska država mora se ponašati kao i svaka druga suverena država – kao subjekt – onako kako se ponašala do godine 2000. To je minimum potreban za prevladavanje krize istine u hrvatsko srpskim odnosima. Na istini se mogu normalizirati hrvatsko srpski odnosi u Hrvatskoj i odnosi između Hrvatske i Srbije. I ni na čemu drugome.

Sve dok Srbi u Hrvatskoj budu produžena ruka Beograda, a Hrvati produžena ruka inozemnih središta moći, ne treba očekivati istinsku pomirbu na unutarnjem planu, niti normalizaciju na bilateralnom. Takav razvoj situacije ne će dokinuti ni ulazak Srbije u Europsku uniju. Ulazak sam po sebi ne rješava ništa (ako se Hrvatska u EU tijekom pregovora sa Srbijom ne postavi kao suverena država), kao što smo to i sami iskusili ulaskom Hrvatske u EU. Svi problemi prije ulaska u EU, pa i oni u odnosima s domaćim Srbima i susjednom Srbijom, ostali su problemima i po ulasku u EU. Mnogi problemi, kao izumiranje, iseljavanje, nezaposlenost i demografski slom, još su i produbljeni, što samo ide na ruku dojučerašnjim agresorima, jer što je u Hrvatskoj lošije, njima je bolje. Zašto? Zato jer Hrvatska ne postoji.

Kriza istine u hrvatsko srpskim odnosima u Hrvatskoj više ne trpi odlaganje pod tepih budući da otvara i druge krize: krizu daljnjega nepovjerenja u hrvatsku vlast i institucije, krizu povjerenja i otvara krizu podijeljenoga većinskoga naroda, nositelja suvereniteta. Kriza istine odgovara Beogradu i njegovim agenturama u Hrvatskoj. Srbija permanentno proizvodi krizu istine. Hrvatska se pritom pravi nevještom i ne odgovara svim raspoloživim diplomatskim sredstvima i ne koristi svoje članstvo u NATO i EU kako bi proizvodnju krize istine suzbila. Naprotiv, na unutarnjem planu povlači poteze koji idu na ruku srbijanskoj proizvodnji krize istine.

Zagreb je opet središte beogradski vođenoga srpstva

Pupovac je dosad s visoka arbitrirao. Sad već, mimo Ustava, i sukreira. A, zapravo su mu polazišta zaostala u osamdesetim godinama prošloga stoljeća u kojima se kreirala i poticala velikosrpska agresija. Taj postupak u Hrvatskoj se obnavlja budući da hrvatske stranke i političari svoje politike prema srpskoj nacionalnoj manjini i državi Srbiji već skoro dva desetljeća ne grade na istini, već na trulim kompromisima od kojih država i nacija imaju samo štetu. Po svemu sudeći Zagreb opet postaje političko središte Srba na Zapadnom Balkanu, kao što je to bio u zadnjoj fazi postojanja Austro-Ugarske kad se zapravo pripremalo „prisajedinjenje“ uz otvorenu pomoć Samostalne srpske stranke, prikrivenu pomoć Narodne stranke i beogradskih agenata.

U trenutnoj fazi obnove velike Srbije, odnosno obnove bivših odnosa na prostoru dosadašnjih jugoslavija, srpstvu u „otadžbini“ i u „rasejanju“ u ovome trenutku više i ne treba. Sljedeća ozbiljnija faza aktivirat će se po ulasku Srbije u Europsku uniju. Dotad će Vučić davati Grabar-Kitarovićevoj fascikl po fascikl i u svojoj jazbini primati delegacije ožalošćenih Hrvata koje će mu slati jednom Pantovčak, drugi put Trg sv. Marka. I on će njima slati svoje ožalošćene, kojih je sve više što je rat dalje. Zašto? Zato jer je ravnoteža krivnje prihvaćena kao početna točka politike malih koraka i ugurana u „humanitarna pitanja“, što je klasična grješka u koracima u vođenju državne politike. Da su Francuska i Njemačka tako rješavale svoja otvorena pitanja poslije Drugoga svjetskoga rata, do danas ih ne bi riješili.

Kriza istine mogla bi do ulaska Srbije u EU postati trajno stanje laži, ako se Hrvatska s njom ne suoči s potrebnom ozbiljnošću i odlučnošću, kao suverena država, ravnopravna članica EU i žrtva velikosrpske agresije, koja ne odustaje od nacionalnih interesa, nacionalne sigurnosti i međunarodnoga prava. S postojećom pozicijom i oporbom, ona za takav zaokret, nažalost, u ovom trenutku nije sposobna. Za takav uspravni hod pozicija i oporba, objektivno gledajući, nemaju intelektualnih, moralnih, etičkih, a onda ni političkih kapaciteta. Subjektivno pak gledajući, stanje je još i gore.

Nenad Piskač/HKV

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Ivo Lučić: Glavna bošnjačka stranka SDA pridružila se radikalima. To je opasno…

Published

on

By

Umjesto da reagira na brojne antihrvatske šovinističke izljeve SDA je spremno stala u obranu “Askera” i onih koji promiču mržnju

Nakon gostovanja bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na Hrvatskoj televiziji koje je obilježeno neistinama, grubim optužbama i prijetnjom ratom napisao sam članak Tko sprema “askere” za novi rat u Bosni i Hercegovini.

Njime sam izazvao burne reakcije koje odražavaju političko i društveno stanje u BiH, ali i u Hrvatskoj pa zaslužuju poseban osvrt. Već na najavu teksta i atraktivnu naslovnicu Globusa reagirao je Bermin Meškić, bošnjački član Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, s tvrdnjom da “posljednjih dana u medijskom prostoru u Republici Hrvatskoj svjedočimo sve češćim istupima u kojima se uporno i neutemeljeno doprinosi dizanju tenzija u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”.

Meškić dodaje kako “hrvatska politika nema koristi od stvaranja tenzija putem medija”, da su “nepostojeće prijetnje ratom” izmišljene, a da je povezivanje vrha bošnjačke politike s “nepostojećom vehabijskom vojskom” neprimjereno jer “bosanskohercegovačke sigurnosne agencije nisu donijele eksplicitne zaključke” kojima bi potvrdili postojanje “kampa za navodnu paravojnu obuku”.

Član savjeta prigovorio mi je uz ostalo i to da “prebacujem navodne paravojne aktivnosti Bošnjacima u trenutku dok ugledni strani mediji glasno upozoravaju da u manjem bh. entitetu Milorad Dodik aktivno radi na naoružavanju i organiziranju vlastite paravojske uz direktnu involviranost Rusije”.

Za one koji ne znaju “manji entitet” je Republika Srpska, “nepostojeće prijetnje ratom” doista su izmišljene, ali su zato one postojeće stvarne i opasne – a o njima sam ja pisao. Nikome nisam ništa “poturao”, nisam povezivao “vrh bošnjačke politike” s “nepostojećom vehabijskom vojskom”, nego sam upozorio na učestale prijetnje ratom koje dolaze od nekih ljudi iz vrha bošnjačke politike.

Upozorio sam na pozive na naoružavanje i konačno na objavljenu promidžbenu snimku “Udruženja za razvoj fizičkih i pozitivnih moralnih osobina” pod nazivom “Askeri zimski kamp 2018” gdje pripadnici vehabijskog pokreta obučavaju djecu – kako oni kažu “za ono što dolazi”.

Milorad Dodik nije gostovao i prijetio na HTV-u, pa nisam imao razloga o njemu pisati, niti o srpskoj paravojsci i Rusima. Pisao sam o javnim istupima Bakira Izetbegovića i drugih bošnjačkih dužnosnika te o “askerima”, a pisanje “uglednih stranih medija” me ni na koji način ne obvezuje u izboru teme kao što ni “ugled” ne mjerimo na isti način i istom mjerom.

Gotovo istovremeno i SDA Hrvatske izdala je priopćenje kojim “osuđuje svaki oblik javnog djelovanja koji pridonosi rastu tenzija”. Dobro, ne baš svaki, samo onaj koji dolazi s hrvatske strane, a koji njima smeta. Jer kada Bakir Izetbegović prijeti ratom usred Zagreba tada ne “rastu tenzije” nego se valjda podiže borbeni moral.

Tenzije rastu kada netko odgovori Izetbegoviću i upozori na opasnost koju takva retorika sa sobom nosi te iznese činjenice koje opovrgavaju ono što je on rekao. Priopćenje SDA počinje tvrdnjom kako profesorica Kasapović i ja “ponovno svojim pisanjem stvaramo antibošnjačku atmosferu i pridonosimo podizanju tenzija između Hrvata i Bošnjaka”. Odgovorit ću u svoje ime.

Nitko u hrvatskim medijima u posljednjih desetak godina nije učinio toliko na “podizanju tenzija i stvaranju antibošnjačke atmosfere” koliko Bakir Izetbegović u jednosatnom nastupu na Hrvatskoj televiziji. U tome ga prate dužnosnici ekspoziture njegove stranke u Zagrebu.

Glavni tajnik SDA Hrvatske Armin Hodžić u televizijskom nastupu na N1 kaže da u mome tekstu “ne postoje argumenti, ne postoje činjenice” te da je u tekst “uložen veliki napor da bi se nešto dokazalo”, a on “vrvi manipulacijama”. Nakon tako nesuvislih ocjena teksta i iskrivljivanja njegova sadržaja Hodžić ponavlja mantre kako “svi moraju raditi na tome da smirimo situaciju”, “treba uspostaviti suradnju između naroda i država u regiji” i slično.

Kako on vidi tu suradnju jasno je već iz komentara snimke o “Askerima” koja je puštena u prilogu. Naime, Hodžić u radu “Askera” ne vidi ništa sporno. Po njemu se ne radi o kampu (iako to piše u tekstu na početku snimke), nego o “izletu za djecu koja ni za deset godina neće biti vojno sposobna” (na snimci su uglavnom petnaestogodišnjaci) a jedina je opasnost u tome da se djeca “mogu prehladiti”. Toliko od “glavnog tajnika” uz napomenu da u tekstu nisam izravno povezao Bakira Izetbegovića s “askerima” nego sam njihov primjer naveo kao realnu posljedicu političkog i javnog djelovanja visokih bošnjačkih političkih i javnih osoba kojima nakon izrečenog mogu pridodati Bermina Meškića i Armina Hodžića, odnosno organizacije u čije ime govore.

Nije mi poznato da su Savjet i SDA reagirali na brojne antihrvatske šovinističke izljeve mržnje po bosanskohercegovačkim medijima i dijelu medija u Hrvatskoj, ali su zato složno i spremno stali u obranu “Askera” te lika i djela Bakira Izetbegovića. Pri tome su se izravno pridružili radikalima koji negiraju stvarnost, promiču mržnju i odbijaju dijalog bez obzira na lažno i licemjerno pozivanje na mir i smanjenje tenzija po načelu – “da se vlasi ne dosjete”.

S “isturenog borbenog položaja” iz Šibenika, kao “građanska” potpora bošnjačkoj nacionalističkoj politici javio se i izvjesni Emir Imamović sa završenom srednjom školom i umjetničkim imenom Pirke. Taj priprosti samoproglašeni ljevičar i profesionalni “antifašist” iz moralno superiorne pozicije koju osigurava komoditet punčeve kuće izriče “apsolutne istine” o stanju u hrvatskom društvu i novinarstvu, pa tako i o Globusu i njegovim kolumnistima. Ne bih ga ni spominjao da nije dobra ilustracija redikulioznog bosanskog građanstva, uvijek slizanog s bošnjačkim nacionalizmom i islamizmom.

Reakcije na tekst u Globusu očekivano su uslijedile i u Bosni i Hercegovini gdje se antihrvatska kampanja ne vodi “posljednjih dana” nego već najmanje 25 godina nije niti prestajala. U toj kampanji mediji pod kontrolom SDA imali su i imaju vodeću ulogu. Kao primjer navest ću posljednji broj nacionalističko-šovinističkog pamfleta koji pod kontrolom SDA i pod imenom STAV izlazi u Sarajevu uz znatnu kadrovsku pomoć SDA iz Hrvatske.

Na naslovnici je fotografija hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s retuširanim zakrvavljenim očima i “šahovnicom” u njima. Oni koji malo dulje čitaju i malo bolje pamte znat će da se radi o preuzetom likovnom odnosno dizajnerskom rješenju korištenom na naslovnici knjige/pamfleta Ivana Cvitkovića o blaženom Alojziju Stepincu objavljene u Sarajevu 1986. godine.

Ne pada mi na pamet na bilo koji način povezivati i uspoređivati Čovića i Stepinca, radi se tek o sličnom, davno smišljenom obrascu dehumanizacije i sotonizacije političkog protivnika odnosno neprijatelja, što je u tom svijetu isto. Na četiri stranice STAV-a objavljen je i osvrt na Izetbegovićevo gostovanje na Hrvatskoj televiziji “Vrijeme je bilo da hrvatska javnost čuje i drugu stranu”. U tom osvrtu Faris Nanić, bivši šef kabineta Alije Izetbegovića i nesuđeni “hrvatski” diplomat iz Mesićeva vremena, kritizira hrvatsku državnu politiku i hrvatsku vlast od premijera do predsjednice, a hvali “Izetbegovićev poučak na HTV”, odnosno njegov huškački i prijeteći nastup. Ništa čudno za stranački bilten i partijskog hagiografa.

Nakon osude i presude izrečene od SDA Hrvatske krenula je usklađena paljba brojnih bratskih medija iz Bosne, i pokojeg iz Hercegovine. Naime, nedavno su paraobavještajne bošnjačke strukture izgradile svojevrsnu informativno-propagandnu mrežu unutar koje su pokrenule i portal www.novi-vjetar.com na kojem vjetrove i nepotpisane tekstove puštaju uglavnom bivši AID-ovci, podoficiri i oficiri Armije BiH/JNA angažirani tijekom rata na (protu)obavještajnim i informativno-političkim poslovima.

Usprkos siromašnom i plitkom sadržaju i lošem stilu njihova je reakcija zanimljiva zbog metodologije – načina (dez)informiranja javnosti. Ako već ne mogu dovesti u pitanje i demantirati napisano, onda pokušavaju dovesti u pitanje i diskreditirati autora, u mome slučaju “optužbom” da sam “ratni general” i “bivši obavještajac”.

Takva mi je optužba, naravno, smiješna jer se tim dijelom svoje prošlosti posebno ponosim pa optužbu doživljavam više kao pohvalu. Ona je paradoksalna i zato što dolazi od nekadašnjih “kolega” s razlikom da sam ja bio hrvatski obavještajac, a oni bošnjački, a prije toga većinom i jugoslavenski obavještajci. Tijekom rata bili smo na suprotnim stranama, s tim da su oni uglavnom ostali u “poslu”, a ja sam ga neposredno poslije rata ostavio iza sebe i postoji tek kao crtica u mome životopisu.

Jedan od kritičara moga teksta i mene osobno je i izvjesni Elis Bektaš, bivši podoficir ili niži oficir, “bezbjednjak” u Trećem korpusu Armije BiH, “jatak Abu Hamze”, “instruktor za krizne situacije”, predavač na beogradskoj “Akademiji za diplomatiju i bezbednost”, a sada “pisac i publicista”. Zanemarit ću primitivizam i uvrede tipične za sredinu u kojoj je dotični socijaliziran i neodgojen, kao i bahatost kojom ocjenjuje moj tekst, karakter, ratni put i akademsku titulu.

Nitko mu valjda nije rekao da se kompetencija za takvo nešto stječe na sveučilištima, a ne u opskurnim akademijama i stranačkim kabinetima, a potvrđuje se besprijekornim životopisom koji isključuje vezu s mudžahedinima, njuškanje po Kosovu i dodvoravanje članu Predsjedništva. Ipak, ono što mi se učinilo zanimljivim u tom tekstu, a što je izvučeno i u naslov, jest rečenica “Ivo Lučić ili strah generala od gimnastike”.

Naime, Bektaš tvrdi kako vehabijski kamp u okolici Tešnja nije ništa drugo nego poligon za “dječju gimnastiku”, od koje ja tobože strahujem. To me je podsjetilo na jednog drugog, puno ozbiljnijeg beogradskog akademika Ljubu Tadića i njegovu izjavu iz intervjua objavljenog u zagrebačkom Startu 19. kolovoza 1989. Tadić je objašnjavao kako se mladiće iz Stare Pazove, prepoznatljive po šajkačama i bradama, koji su postali svojevrsna atrakcija na mitinzima po Srbiji i Jugoslaviji, ne može povezati s četništvom jer brade nose i hipici. Vrlo brzo su hipici umjesto jointa palili kuće po Hrvatskoj i BiH, a tek ćemo vidjeti kojim će putem krenuti gimnastičari.

Za terorista vehabiju Harisa Čauševića, koji je u napadu na Policijsku postaju u Bugojnu ubio jednoga i ozlijedio šestoricu policajaca, Bakir Izetbegović izjavio je da je riječ o „bivšem rokeru i čovjek koji se nalazi u stresu“

Obrasci ponašanja usvojeni po beogradskim akademijama ne mijenjaju se lako, što pokazuje i izjava Bakira Izetbegovića, koji je tijekom 2015. komentirao napad na Policijsku postaju u Bugojnu pri kojem je jedan policajac ubijen, a šest ih je ozlijeđeno. Ustvrdio je da se radi o “benignom slučaju od kojeg ne treba praviti maligni problem” te da je terorist vehabija Haris Čaušević zvani Oks, koji je nakon provedenog sudskog postupka osuđen na 45 godina zatvora, “bivši roker i čovjek koji se nalazi u stresu”. Po izjavama visokih bošnjačkih političkih dužnosnika u Bosni i Hercegovini nema vehabizma niti terorizma, to su tek rokeri i gimnastičari koji se pucnjavom i vojnom obukom liječe od stresa.

Kratkim i nasumičnim pregledom događaja iz posljednja dva desetljeća pokazat ću kako u stvarnosti izgleda to oslobađanje od stresa bošnjačkih rokera, hipika i gimnastičara. Tijekom 1997. učestalo su vršene terorističke akcije. U prvih deset mjeseci izvršeno je 35 napada eksplozivnim napravama u kojima su mete uglavnom bili Hrvati.

Dvije osobe hrvatske nacionalnosti smrtno su stradale, sedam ih je zadobilo teške tjelesne ozljede, a više ih je lakše ranjeno. Do kraja godine ubijeno je još četvero Hrvata. U svojoj kući u Šipoviku nedaleko od Travnika 15. veljače 1997. ubijen je Fabijan Babić (72), a pred kućom njegova sina Vlade postavljene su tri protutenkovske mine.

Nedaleko od njih, 28. veljače iste godine silovana je devedesetogodišnja starica M. M. U selu Nula pored Travnika 30. kolovoza 1997. ubijeni su Luka Jezerčić, njegov sin Pero i Ivica Domić. Tijekom 1998. godine broj terorističkih napada u BiH popeo se na 132, a opet su žrtve najčešće bili Hrvati. Počinitelji su otkriveni tek u 25 slučajeva, a događalo se da teroristi, koji su bili optuženi za napade na hrvatske povratnike, stanuju u policijskim stanovima dok ih ista ta policija “traži”. U Travniku je 12. lipnja 1998. ubijen policajac povratnik Perica Bilić, a 31. srpnja 1998. ubijen je policajac Ante Valjan.

U Sarajevu je 16. ožujka 1999. eksplodirala naprava postavljena pod automobilom Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova FBiH, koji je nešto kasnije podlegao ranama. Alija Izetbegović je tom prigodom izjavio: “Ovo su učinili ili naše (muslimansko-bošnjačke) budale ili hrvatski ekstremisti.” Na to je još dodao kako nikada nisu pronađene ubojice Kennedyja, Palmea i Alda Mora, sugerirajući da ni taj slučaj neće biti riješen. Tako je i bilo!

Ubojice nisu pronađene, montiran je proces u kojem su zatvorena i suđena pa kasnije oslobođena šestorica Hrvata, a tragovi ubojstva koji vode do vrha bošnjačke politike sustavno su brisani i uništavani.

Na Badnji dan 24. prosinca 2002. iz mržnje prema Hrvatima i katolicima vehabija Muarem Topalović ubio je troje i ranio jednoga člana obitelji Anđelić u selu Kostajnica u općini Konjic. Brojni su i neriješeni slučajevi napada na katolička groblja i sakralne objekte u Središnjoj Bosni i u Sarajevu.

U Sarajevu je 20. studenoga 2013. završeno suđenje Mevlidu Jašareviću, koji je u listopadu 2011. kao pripadnik vehabijskog pokreta pucao automatskom puškom po američkom veleposlanstvu u Sarajevu. Jedan lokalni policajac je ranjen, kao i sam napadač. Osuđen je na 15 godina zatvora. U oproštajnoj poruci naveo je kako želi prisiliti Amerikance da se povuku iz Afganistana.

U akciji SIP-e izvedenoj 3. rujna 2014. na području Sarajeva, Zenice, Kaknja, Maglaja i Živinica pod kodnim imenom ”Damask” uhićeno je 16 pripadnika vehabijske zajednice. Uhićeni su zbog boravka na sirijskom ratištu ili regrutiranja i organiziranja odlaska u Siriju u borbu na strani “Islamske države”. Vehabija Nerdin Ibrić upao je 27. travnja 2015. u policijsku postaju u Zvorniku te je uz povike “Alahu ekber” ubio jednoga, a ranio dvojicu policajaca, nakon čega je ubijen.

Enes Omeragić ubio je u studenom 2015. dvojicu pripadnika Oružanih snaga BiH u predgrađu Sarajeva. Nalazio se na popisu državnih sigurnosnih agencija od 3400 osoba koje predstavljaju prijetnju sigurnosti u BiH. Krajem 2015. u policijskoj akciji uhićeno je 11 vehabija osumnjičenih za financiranje, vrbovanje i poticanje terorističkih aktivnosti.

Policija je 22. studenoga 2008. uhitila dvojicu pripadnika vehabijskog pokreta koji su zvonili kod župnika crkve Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu. Tražili su da im otvori jer im smeta crkveno zvono. Razlika između vehabija i tzv. građanskih političara , a zapravo bošnjačkih nacionalista i bosanskih unitarista u BiH je i u tome što prvi utišavaju zvona, a drugi hrvatske glasove u javnosti, bilo da šalju priopćenja ili osude, bilo da institucionalnim nasiljem sprečavaju uspostavu televizijskog kanala na hrvatskom jeziku.

Zajedničko im je i to što ne mogu prihvatiti Hrvate u BiH kao konstitutivan narod. To se vidi i u odbijanju promjene izbornog zakona koji bi omogućio Hrvatima da kao državotvorni narod, u skladu s ustavima FBiH i BiH, sami biraju svoje političke zastupnike. Umjesto toga mnogi iz bošnjačkih političkih i uopće društvenih struktura ignoriraju, toleriraju i opravdavaju terorizam, a neki, vidimo, i prijete. Takva politika i takvo ponašanje pridonose “dizanju tenzija” i eventualnom “antibošnjačkom raspoloženju” u Hrvatskoj i među Hrvatima.

Ivo Lučić / Globus

Ivo Lučić: Tko sprema Askere za novi rat u Bosni i Hercegovini

facebook komentari

Continue Reading