Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež

Objavljeno

na

Studeni 2017. ide dalje

Mjesec knjige i mjesec sjećanja na najteže vrijeme u Domovinskom ratu, na dane tjeskobe i otpora u studenom 1991. kada je srpska agresija bila u punom zamahu, a hrvatska obrana još krhka i nepovezana.

Četiri godine poslije hrvatska je vojska pobijedila srpsku i srbijansku, još je nešto godina prošlo do mirne reintegracije Podunavlja, Hrvatska je vratila sve svoje (doduše samo avnojske) teritorije, opustila se uživajući u miru i dopustila da po njoj ruju štakori, u svim područjima života, posebno u medijima ali i u nakladništvu, u svijetu knjige nad kojim se liju gorke suze – da će propasti, da je već propao, a nije tako.

Ma jest, propadaju poneki nakladnici, ali ne svi. Neki se naoko dobro drže, čak i oni koji promiču hrvatsku književnost i hrvatski jezik, ali se bogme – s mnogih strana izvan Hrvatske – novčano održavaju i izdavači koji duhovno i književno lutaju, no uvijek mogu računati na hrvatsku glupost.

U tom računu dodjeljuju sumnjive nagrade s nesumnjivo visokim novčanim iznosima, poput VBZ-a koji daje sto tisuća kuna nagrađenom autoru, što već samo po sebi izaziva pitanja kako to može i kako se može kada su honorari za roman jedna desetina toga iznosa.

No neka, u financijski dio ne ulazim, ali u propozicije da: nagrada VBZ-a dodjeljuje se za roman na „hrvatskom jeziku i drugim štokavskim jezicima, te čakavskom i kajkavskom književnom jeziku“. Znači, hrvatski jezik, bez obzira što je posebno apostrofiran, spada u štokavske jezike, s kojima postoji manji problem – naime, takvi jezici ne postoje. Ni takav jezik. Pa ni srpski nije štokavski (vidjeti svojedobno objavljenu raspravu u Vijencu). Ima li ipak takva jezika? Ima. Ako otvorite“ srpskohrvatsku Wikipediju“ saznat ćete da je „štokavski jedna od četiri dijalektalne grupe srpskohrvatskog jezika“, to jest da je štokavski nadregionalni jezik, poznat po nazivu srpskohrvatski“, pa je, znači, hrvatski jezik dijalekt srpskohrvatskoga.

Vrlo je zanimljivo da se u propozicijama ne spominje hrvatski književni ili hrvatski standardni, samo hrvatski. Jer sa standardnim hrvatskim iliti ne baš točno zvanim književnim, bilo bi valjda problema jer nije baš nikako sličan srpskom, kao što je valjda obični hrvatski više-manje isti kao i obični srpski, „ajmo“ ga nazvati srpskohrvatskim da ne filozofiramo. Tako VBZ ubacuje svoju vukovsku petardu.

Nego što je s onim čakavskim i kajkavskim književnim jezicima u propoziciji? Oni se glatko nazivaju književnim jezicima, budući da nisu opasni za zajednički jezik srpskohrvatski, to jest ne pripadaju „štokavskom jeziku“ koji je, vidjeli smo, srpskohrvatski. Da poantiram: iz korpusa hrvatskoga jezika treba izdvojiti hrvatski čakavski i hrvatski kajkavski kao posebne jezike, kako bi se VBZ-ov „hrvatski“ mogao priključiti korpusu srpskohrvatskog. (A da su na kajkavskom i čakavskom narječju hrvatskoga jezika pisana i pišu se književna djela, nitko ne spori, niti je to tema.)

Na Interliberu nagrada po jednom od začetnička četništva

Eto, tako se VBZ domislio, nakon što je – ako me sjećanje ne vara – godinama u propozicijama pisalo samo „štokavski jezici“. Onda je jedan od (za)četnika nagrade prije tjedan dana proglasio da je ta nagrada ugašena, kadli dan poslije ljudi smogli novaca i dali joj umjetno disanje. Našli novac! Našli sponzore. I to koga? Dalmacijavino čiji očajni radnici već godinama štrajkaju zbog neisplaćenih plaća, te još neki slični pokrovitelji – svi iz Hrvatske, naravno – a „potpomoglo je i Ministarstvo kulture RH“, čitam izjavu gl. urednika Glamuzine. I tako limunize za veliku nagradu, za radnike Dalmacijavina ni lemozine.

Kocicevo pero

Idemo dalje po Interliberu, hrvatski rečeno Međuknjižju. Na tom sajmu svih sajmova glede knjige u Hrvatskoj, dodjeljuje se nagrada „Kočićevo pero“, po jednom od začetnika četništva, a po njegovu je imenu i prezimenu u vrijeme Drugoga svjetskog rata nazvana i četnička formacija koja je klala Hrvate. Kočić je završio u ludnici 1916., ali je po njemu vrlo razborito nazvana, citiram, srbijanska i bosanskohercegovačka (!) književna nagrada zadužbine „Petar Kočić“ – Banjaluka – Beograd.

Pa zašto se nagrada dodjeljuje na Interliberu usred Zagreba, pitate vi mene. Nagrada koju dobivaju književnici koji, citiram, „nastavljaju pričevinu i učevinu“ Petra Kočića? I koliko je hrvatskih života stajala ta učevina? Logično je da je prvi dobitnik bio Dobrica Ćosić (teško da bi ju preuzeo na Interliberu).

Ove ju je godine dobio pisac koji bijaše među vjernicima „zajedničkoga jezika“ u nedavnoj maloj, jadnoj snežnoj aferi. Tako se krug zatvara, ali pitanje ostaje: zašto Interliber, zašto u Zagrebu. I zašto HTV trijumfalno donosi prilog o nagradi u središnjem Dnevniku?

Jezična agresija uvijek prethodi oružanoj

Eh, dragi moji… Ne dirajte naše krugove, kažu mudraci dejstva i pričevine. A radnici Dalmacijavina naravno nemaju novca kako bi doputovali u Zagreb, vjerojatno i ne znaju na što odlaze neisplaćene njihove plaće, pa ih, eto podsjećam.

Kao što podsjećam one koji nisu pratili stvari, da su branitelji i stradalnici iz Domovinskoga rata vrisnuli, s nekoliko dana zakašnjenja, ali na vrijeme, u svezi s ciljanom provokacijom usred Hrvatskoga sabora, kada je neka do tada (i poslije)anonimna zastupnica iz srpske manjine progovorila na nepatvorenom srpskom jeziku. Stradalnice i stradalnici napisali su u izjavi ono što stalno ponavljam (vidjeti moje stare rubrike) – da jezična agresija uvijek prethodi oružanoj.

Toliko o nakladnicima, književnim nagradama i jeziku, s tim da su na Interliberu predstavljene mnoge knjige, pa i moja, a da to nitko nije ili jedva zabilježio. No, na to smo se navikli, ne samo ja nego i slični. Vrlo je zanimljiva anegdota s knjigom jedne naše poznate književnice koja ne spada među vještice iz Rija i RAI-a – knjiga joj je ovih dana objavljena u nakladi manjega, ali vrsnog izdavača, pa poslana u različite knjižare.

Književnica je u jednoj od njih pokušala provjeriti kako knjiga ide, ali ju nisu mogli pronaći (knjigu). Malo je prošetala knjižarom i našla svoju knjigu na polici s medicinskom literaturom, premda knjiga nema nikakve veze s medikusima. Ista je knjižara popunila cijeli izlog s jednom vrlo važnom knjigom, to jest autobiografijom Rade Šerbedžije. Pa sad, mislim ja, ima logike, ipak se i tu radi o medicini, a ne samo o kratkoj pameti hrvatskoj, to jest gdje se Rade našao u vrijeme srpske agresije, a sada se – u mjesecu sjećanja na hrvatska stradanja, na Vukovar – baš njime aranžiraju izlozi hrvatskih knjižara.

Ima i jasne jugoslavenske logike da za medije vijest o smrti dugogodišnje predsjednice Bedema ljubavi, Ljerke Pavić, nije vijest, ali kada umre neki jugoslavenski estradni pjevač – eto četiri stranice u hrvatskim novinama. Pohvalniji primjer: dolično je premda ne na četiri stranice, komemoriran nestanak s ovoga svijeta Milana Jajčinovića, vrsnog novinara čije sam kolumne čitao s užitkom.

FFZG

Književnost se inače predaje (i) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je i u vrijeme komunizma bio šaren, ali ni u tom svjetonazornom šarenilu nikomu nije padalo na pamet da slavi Oktobarsku revoluciju crvenom zastavom pred zgradom fakulteta. Sada jest, upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež koja ima pod nadzorom i militantnu studentsku skupinu (i opet za razliku od olovnoga doba kada su dominirali domoljubni studenti). Ta je klatež – ako se sjećate – nedavno defenestrirala akademika Mislava Ježića, a uz njegovo se ime još jednom vraćam na Interliber iliti Međuknjižje gdje je predstavljeno („Školska knjiga“) Ježićevo djelo Hellada i Indija u suizdanju Hrvatskoga filozofskog društva.

U ovo naše vrijeme hrvatskoga državnog lutanja, upravo je nadahnjujuće pročitati misli iz konfucijanskoga teksta Veliko učenje, pa citiram istaknuto mjesto iz kataloga Školske knjige: „Stari koji su htjeli pokazati sjajnu vrlinu u svijetu (ili: u kraljevstvu) prvo su uredili vlastite države.

Želeći dobro urediti države, prvo su uredili obitelj. Želeći urediti obitelj, prvo su oplemenili vlastitu osobu. Želeći oplemeniti vlastitu osobu, prvo su ispravili svoja srca. Želeći ispraviti svoja srca, prvo su težili postići iskrenost u mislima, prvo su proširili koliko su najviše mogli svoje znanje. To proširenje znanja sastojalo se u istraživanju stvari, znanje se upotpunilo, misli su postale iskrene. Kada su misli postale iskrene ,srca su se ispravila. Kada su se srca ispravila, oplemenili su vlastitu osobu…“ i tako opet natrag do države kojoj je dobro upravljanje osiguralo mir.

Drugi jedan Ježić (Robert) koji s Heladom i Indijom nema veze, ali ima sa Sanaderom i Arbitražnim sudom za INA-MOL, zaokuplja znatno veću pozornost nakon što smo napokon dobili cjelovit tekst koji je skrivan kao zmija noge, a govori da su stranci popljuvali naše sudstvo i zaključili da je Sanader (u tom slučaju) imao nepravično suđenje, te da je Ježić nevjerodostojan svjedok kojemu nitko na svijetu ne bi povjerovao, kao i da je ona već mitska snimka navodnog podmićivanja koju su televizije plasirale bezbroj puta, nevažeća za postupak.

Ako i nadalje bude slično s drugim Sanaderovim slučajevima, bit će to bruka do neba. Turudić šuti. On će, veli, reći svoje kada se smire strasti. Pa kad je sudstvo kakvo jest, kad je pravosuđe klimavo i upitno, sudske se ovlasti prebacuju na politički teren u obliku saborskog istražnog povjerenstva koje služi za zabavu oporbe.

Nakon što su se izredali stari premijeri, red je došao i na (Milana) Kovača i Ivana Penića, s tim da je Kovač pokazao zube. S pravom, jer ne znam poštenijeg čovjeka u hrvatskoj politici, a znam da je podstanarstvo njegove djece činjenica.

Pri tome je spomenuo ono što su neki zaboravili, ne i ja, da su u najodsudnijim trenutcima u kasno proljeće 1991. na tavanu Sabora bili ljudi naoružani puškama, među kojima i jedan od utemeljitelja HDZ-a Milan Kovač, dok smo mi neki puno komfornije i samo s pištoljima dežurali u uredu predsjednika Vlade (tada u saborskoj zgradi), gdje je Karamarko uvijek sjedio i nešto pisao. I Penić, čovjek iz Stepinčeva kraja, otklonio je od sebe sumnje.

Cilj je kriminalizacija HDZ-a kao i na svršetku devedesetih, ali sada ne prolazi. (Usput: jednom sam oporbenjaku u povjerenju rekao da treba ispitati kako je Tomo Medved postao vlasnikom Medvedgrada, što je dotičnog opozicionera bacilo u afan i samo što me nije zaslinio oduševljen informacijom, ali se ipak malo raspitao i shvatio da ga…).

Komunistička ćelija u Sisku

Glede Alojzija: Stepinac ima naravno spomenik ispred crkve u Krašiću, ali ga naravno ne može imati u Sisku budući da su ondje na izborima pobijedili komunisti i sada imaju svoje regule, na čelu na gradonačelnicom.

Postojanje takve ćelije u Sisku krajnje je zabrinjavajuće i opasno, no dobro je da ravnotežu ipak drži sjajni biskup Košić, premda ni on glede spomenika Stepincu ne može u ovoj konstelaciji učiniti mnogo, a ni papa mu nije od pomoći. Dojam je da bi sadašnja vlast u Sisku radije vidjela spomenik nekom srbijanskom SPC svecu iz doba Drugoga svjetkog rata, što bi bila izvrsna prilika da Irinej opet posjeti „svoju zemlju“.

O vremenu toga svjetskog rata i prije i poslije njega nadahnuto je nedavno pisao Nikola Štedul, prenijeli ga mnogi portali, ali (i opet prirodno) do „službenih“ medija nije došao niti je mogao. Tako i dalje hrvatski puk živi u raljama jugoslavenske historiografije, a u istim je raljama i Ustavni sud RH, nadam se ne i Vijeće za suočavanje s prošlošću u kojemu su neki već prepoznali „zaključak“ Ustavnoga suda kao potpuno ignoriranje činjenica.

Vukovar

Suočavanje sa sadašnjošću isto je tako teško, a da nije dobro veli Kolinda koja spominje izvanredno stanje, valjda misleći ipak samo na demografsko, što jest – jest. Vladi nije ugodno čuti, Vlada kaže da radi što može i može se reći da u ponečemu i uspijeva, financije su sređenije, a da nije Agrokora i trkača disalo bi se bolje.

Sva je sreća jedino da imamo kreativnu oporbu, da ne kažem atraktivnu, koja ruši Vladu prutićem od trske, a kada joj ne uspije štemanje, malo se opusti da vidimo od čega je građena, pa se u Saboru ponaša kao dječurlija za vrijeme školskog odmora, vrišti, pjeva, fućka, dobacuje, ma takav cirkus u Hrvatskom državnom saboru nikada nismo vidjeli, ima sve što su dobri cirkusi u svoje vrijeme imali – klaunove, točke sa slonovima, konjima, majmunima i bacanje pilovine prema publici. Doduše, bilo je toga dana Martinje, pa sam blagonaklon.

Bliži se, dok ovo pišem, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Ovaj put će, prvi put, ljude koji dođu u Vukovar dočekati pripadnici Oružanih snaga RH, kao što je odavno trebalo biti. Isto tako, dok ovo pišem, bliži se 29. studenoga, veliki praznik crknute Jugoslavije, ali ove godine i dan koji se u Herceg Bosni, ali i Hrvatskoj sa strepnjom očekuje, budući da će na taj datum pasti presuda hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima Herceg Bosne, suđenima po optužnici u kojoj su i Tuđman, Šušak i Bobetko, znači Hrvatska.

Stanoviti tužitelj iz Haaga nedavnih je dana imao izjavu koja na prvi pogled budi optimizam, rekao je, naime, da će „kazne biti blaže“ nego na govnarskoj prvostupanjskoj razini.

Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak

Na drugi pogled izjava zapravo znači da će optužnica biti potvrđena, premda ublažena, možda ipak bez „zajedničkog zločinačkog pothvata“?

Koliko dugo, beskrajno dugo, čame naši Hrvati u europskoj tamnici! O tome sam govorio na Interliberu, budući da je „Špilberk“ epistolarni roman o tamnici iz vremena Marije Terezije, a od onda se ništa nije promijenilo glede Hrvata koji su bili sužnjevi u Špilberku iznad Brna, u Grazu, u Beču, u Haagu, a možemo pribrojiti i venecijanske tamnice (Grabovac), budimske , carigradske i beogradske glavnjače, pa i ruski Sibir (Križanić, a poslije još tisuće). Bili pobjednici u ratovima ili gubitnici, Hrvati odlaze u zatvore ili na groblje.

Stanovito veselje usred turobnih misli priredili su nam nogometaši, reprezentacija protiv Grčke u Zagrebu 4:1, u Pireju 0:0. Hrvati idu u Rusiju. Bolje to nego da Rusi idu u Hrvatsku, osim turistički, a za turiste je pripremljen i emitiran novi zavodnički spot u kojemu dominira šport, najviše nogomet koji, znači, spada u prirodne ljepote Hrvatske.

Peta kolona je na koljenima, utučena što hrvatska nogometna reprezentacija koja s rukom na srcu sluša hrvatsku himnu, doista ide na svjetsko prvenstvo, gdje će opet držati ruku na srcu, a neki se igrači i prekrižiti. Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak.

Hrvoje Hitrec / HKV

Europarlament: jedini bordel koji plaća klijente!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari