Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež

Objavljeno

na

Studeni 2017. ide dalje

Mjesec knjige i mjesec sjećanja na najteže vrijeme u Domovinskom ratu, na dane tjeskobe i otpora u studenom 1991. kada je srpska agresija bila u punom zamahu, a hrvatska obrana još krhka i nepovezana.

Četiri godine poslije hrvatska je vojska pobijedila srpsku i srbijansku, još je nešto godina prošlo do mirne reintegracije Podunavlja, Hrvatska je vratila sve svoje (doduše samo avnojske) teritorije, opustila se uživajući u miru i dopustila da po njoj ruju štakori, u svim područjima života, posebno u medijima ali i u nakladništvu, u svijetu knjige nad kojim se liju gorke suze – da će propasti, da je već propao, a nije tako.

Ma jest, propadaju poneki nakladnici, ali ne svi. Neki se naoko dobro drže, čak i oni koji promiču hrvatsku književnost i hrvatski jezik, ali se bogme – s mnogih strana izvan Hrvatske – novčano održavaju i izdavači koji duhovno i književno lutaju, no uvijek mogu računati na hrvatsku glupost.

U tom računu dodjeljuju sumnjive nagrade s nesumnjivo visokim novčanim iznosima, poput VBZ-a koji daje sto tisuća kuna nagrađenom autoru, što već samo po sebi izaziva pitanja kako to može i kako se može kada su honorari za roman jedna desetina toga iznosa.

No neka, u financijski dio ne ulazim, ali u propozicije da: nagrada VBZ-a dodjeljuje se za roman na „hrvatskom jeziku i drugim štokavskim jezicima, te čakavskom i kajkavskom književnom jeziku“. Znači, hrvatski jezik, bez obzira što je posebno apostrofiran, spada u štokavske jezike, s kojima postoji manji problem – naime, takvi jezici ne postoje. Ni takav jezik. Pa ni srpski nije štokavski (vidjeti svojedobno objavljenu raspravu u Vijencu). Ima li ipak takva jezika? Ima. Ako otvorite“ srpskohrvatsku Wikipediju“ saznat ćete da je „štokavski jedna od četiri dijalektalne grupe srpskohrvatskog jezika“, to jest da je štokavski nadregionalni jezik, poznat po nazivu srpskohrvatski“, pa je, znači, hrvatski jezik dijalekt srpskohrvatskoga.

Vrlo je zanimljivo da se u propozicijama ne spominje hrvatski književni ili hrvatski standardni, samo hrvatski. Jer sa standardnim hrvatskim iliti ne baš točno zvanim književnim, bilo bi valjda problema jer nije baš nikako sličan srpskom, kao što je valjda obični hrvatski više-manje isti kao i obični srpski, „ajmo“ ga nazvati srpskohrvatskim da ne filozofiramo. Tako VBZ ubacuje svoju vukovsku petardu.

Nego što je s onim čakavskim i kajkavskim književnim jezicima u propoziciji? Oni se glatko nazivaju književnim jezicima, budući da nisu opasni za zajednički jezik srpskohrvatski, to jest ne pripadaju „štokavskom jeziku“ koji je, vidjeli smo, srpskohrvatski. Da poantiram: iz korpusa hrvatskoga jezika treba izdvojiti hrvatski čakavski i hrvatski kajkavski kao posebne jezike, kako bi se VBZ-ov „hrvatski“ mogao priključiti korpusu srpskohrvatskog. (A da su na kajkavskom i čakavskom narječju hrvatskoga jezika pisana i pišu se književna djela, nitko ne spori, niti je to tema.)

Na Interliberu nagrada po jednom od začetnička četništva

Eto, tako se VBZ domislio, nakon što je – ako me sjećanje ne vara – godinama u propozicijama pisalo samo „štokavski jezici“. Onda je jedan od (za)četnika nagrade prije tjedan dana proglasio da je ta nagrada ugašena, kadli dan poslije ljudi smogli novaca i dali joj umjetno disanje. Našli novac! Našli sponzore. I to koga? Dalmacijavino čiji očajni radnici već godinama štrajkaju zbog neisplaćenih plaća, te još neki slični pokrovitelji – svi iz Hrvatske, naravno – a „potpomoglo je i Ministarstvo kulture RH“, čitam izjavu gl. urednika Glamuzine. I tako limunize za veliku nagradu, za radnike Dalmacijavina ni lemozine.

Kocicevo pero

Idemo dalje po Interliberu, hrvatski rečeno Međuknjižju. Na tom sajmu svih sajmova glede knjige u Hrvatskoj, dodjeljuje se nagrada „Kočićevo pero“, po jednom od začetnika četništva, a po njegovu je imenu i prezimenu u vrijeme Drugoga svjetskog rata nazvana i četnička formacija koja je klala Hrvate. Kočić je završio u ludnici 1916., ali je po njemu vrlo razborito nazvana, citiram, srbijanska i bosanskohercegovačka (!) književna nagrada zadužbine „Petar Kočić“ – Banjaluka – Beograd.

Pa zašto se nagrada dodjeljuje na Interliberu usred Zagreba, pitate vi mene. Nagrada koju dobivaju književnici koji, citiram, „nastavljaju pričevinu i učevinu“ Petra Kočića? I koliko je hrvatskih života stajala ta učevina? Logično je da je prvi dobitnik bio Dobrica Ćosić (teško da bi ju preuzeo na Interliberu).

Ove ju je godine dobio pisac koji bijaše među vjernicima „zajedničkoga jezika“ u nedavnoj maloj, jadnoj snežnoj aferi. Tako se krug zatvara, ali pitanje ostaje: zašto Interliber, zašto u Zagrebu. I zašto HTV trijumfalno donosi prilog o nagradi u središnjem Dnevniku?

Jezična agresija uvijek prethodi oružanoj

Eh, dragi moji… Ne dirajte naše krugove, kažu mudraci dejstva i pričevine. A radnici Dalmacijavina naravno nemaju novca kako bi doputovali u Zagreb, vjerojatno i ne znaju na što odlaze neisplaćene njihove plaće, pa ih, eto podsjećam.

Kao što podsjećam one koji nisu pratili stvari, da su branitelji i stradalnici iz Domovinskoga rata vrisnuli, s nekoliko dana zakašnjenja, ali na vrijeme, u svezi s ciljanom provokacijom usred Hrvatskoga sabora, kada je neka do tada (i poslije)anonimna zastupnica iz srpske manjine progovorila na nepatvorenom srpskom jeziku. Stradalnice i stradalnici napisali su u izjavi ono što stalno ponavljam (vidjeti moje stare rubrike) – da jezična agresija uvijek prethodi oružanoj.

Toliko o nakladnicima, književnim nagradama i jeziku, s tim da su na Interliberu predstavljene mnoge knjige, pa i moja, a da to nitko nije ili jedva zabilježio. No, na to smo se navikli, ne samo ja nego i slični. Vrlo je zanimljiva anegdota s knjigom jedne naše poznate književnice koja ne spada među vještice iz Rija i RAI-a – knjiga joj je ovih dana objavljena u nakladi manjega, ali vrsnog izdavača, pa poslana u različite knjižare.

Književnica je u jednoj od njih pokušala provjeriti kako knjiga ide, ali ju nisu mogli pronaći (knjigu). Malo je prošetala knjižarom i našla svoju knjigu na polici s medicinskom literaturom, premda knjiga nema nikakve veze s medikusima. Ista je knjižara popunila cijeli izlog s jednom vrlo važnom knjigom, to jest autobiografijom Rade Šerbedžije. Pa sad, mislim ja, ima logike, ipak se i tu radi o medicini, a ne samo o kratkoj pameti hrvatskoj, to jest gdje se Rade našao u vrijeme srpske agresije, a sada se – u mjesecu sjećanja na hrvatska stradanja, na Vukovar – baš njime aranžiraju izlozi hrvatskih knjižara.

Ima i jasne jugoslavenske logike da za medije vijest o smrti dugogodišnje predsjednice Bedema ljubavi, Ljerke Pavić, nije vijest, ali kada umre neki jugoslavenski estradni pjevač – eto četiri stranice u hrvatskim novinama. Pohvalniji primjer: dolično je premda ne na četiri stranice, komemoriran nestanak s ovoga svijeta Milana Jajčinovića, vrsnog novinara čije sam kolumne čitao s užitkom.

FFZG

Književnost se inače predaje (i) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je i u vrijeme komunizma bio šaren, ali ni u tom svjetonazornom šarenilu nikomu nije padalo na pamet da slavi Oktobarsku revoluciju crvenom zastavom pred zgradom fakulteta. Sada jest, upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež koja ima pod nadzorom i militantnu studentsku skupinu (i opet za razliku od olovnoga doba kada su dominirali domoljubni studenti). Ta je klatež – ako se sjećate – nedavno defenestrirala akademika Mislava Ježića, a uz njegovo se ime još jednom vraćam na Interliber iliti Međuknjižje gdje je predstavljeno („Školska knjiga“) Ježićevo djelo Hellada i Indija u suizdanju Hrvatskoga filozofskog društva.

U ovo naše vrijeme hrvatskoga državnog lutanja, upravo je nadahnjujuće pročitati misli iz konfucijanskoga teksta Veliko učenje, pa citiram istaknuto mjesto iz kataloga Školske knjige: „Stari koji su htjeli pokazati sjajnu vrlinu u svijetu (ili: u kraljevstvu) prvo su uredili vlastite države.

Želeći dobro urediti države, prvo su uredili obitelj. Želeći urediti obitelj, prvo su oplemenili vlastitu osobu. Želeći oplemeniti vlastitu osobu, prvo su ispravili svoja srca. Želeći ispraviti svoja srca, prvo su težili postići iskrenost u mislima, prvo su proširili koliko su najviše mogli svoje znanje. To proširenje znanja sastojalo se u istraživanju stvari, znanje se upotpunilo, misli su postale iskrene. Kada su misli postale iskrene ,srca su se ispravila. Kada su se srca ispravila, oplemenili su vlastitu osobu…“ i tako opet natrag do države kojoj je dobro upravljanje osiguralo mir.

Drugi jedan Ježić (Robert) koji s Heladom i Indijom nema veze, ali ima sa Sanaderom i Arbitražnim sudom za INA-MOL, zaokuplja znatno veću pozornost nakon što smo napokon dobili cjelovit tekst koji je skrivan kao zmija noge, a govori da su stranci popljuvali naše sudstvo i zaključili da je Sanader (u tom slučaju) imao nepravično suđenje, te da je Ježić nevjerodostojan svjedok kojemu nitko na svijetu ne bi povjerovao, kao i da je ona već mitska snimka navodnog podmićivanja koju su televizije plasirale bezbroj puta, nevažeća za postupak.

Ako i nadalje bude slično s drugim Sanaderovim slučajevima, bit će to bruka do neba. Turudić šuti. On će, veli, reći svoje kada se smire strasti. Pa kad je sudstvo kakvo jest, kad je pravosuđe klimavo i upitno, sudske se ovlasti prebacuju na politički teren u obliku saborskog istražnog povjerenstva koje služi za zabavu oporbe.

Nakon što su se izredali stari premijeri, red je došao i na (Milana) Kovača i Ivana Penića, s tim da je Kovač pokazao zube. S pravom, jer ne znam poštenijeg čovjeka u hrvatskoj politici, a znam da je podstanarstvo njegove djece činjenica.

Pri tome je spomenuo ono što su neki zaboravili, ne i ja, da su u najodsudnijim trenutcima u kasno proljeće 1991. na tavanu Sabora bili ljudi naoružani puškama, među kojima i jedan od utemeljitelja HDZ-a Milan Kovač, dok smo mi neki puno komfornije i samo s pištoljima dežurali u uredu predsjednika Vlade (tada u saborskoj zgradi), gdje je Karamarko uvijek sjedio i nešto pisao. I Penić, čovjek iz Stepinčeva kraja, otklonio je od sebe sumnje.

Cilj je kriminalizacija HDZ-a kao i na svršetku devedesetih, ali sada ne prolazi. (Usput: jednom sam oporbenjaku u povjerenju rekao da treba ispitati kako je Tomo Medved postao vlasnikom Medvedgrada, što je dotičnog opozicionera bacilo u afan i samo što me nije zaslinio oduševljen informacijom, ali se ipak malo raspitao i shvatio da ga…).

Komunistička ćelija u Sisku

Glede Alojzija: Stepinac ima naravno spomenik ispred crkve u Krašiću, ali ga naravno ne može imati u Sisku budući da su ondje na izborima pobijedili komunisti i sada imaju svoje regule, na čelu na gradonačelnicom.

Postojanje takve ćelije u Sisku krajnje je zabrinjavajuće i opasno, no dobro je da ravnotežu ipak drži sjajni biskup Košić, premda ni on glede spomenika Stepincu ne može u ovoj konstelaciji učiniti mnogo, a ni papa mu nije od pomoći. Dojam je da bi sadašnja vlast u Sisku radije vidjela spomenik nekom srbijanskom SPC svecu iz doba Drugoga svjetkog rata, što bi bila izvrsna prilika da Irinej opet posjeti „svoju zemlju“.

O vremenu toga svjetskog rata i prije i poslije njega nadahnuto je nedavno pisao Nikola Štedul, prenijeli ga mnogi portali, ali (i opet prirodno) do „službenih“ medija nije došao niti je mogao. Tako i dalje hrvatski puk živi u raljama jugoslavenske historiografije, a u istim je raljama i Ustavni sud RH, nadam se ne i Vijeće za suočavanje s prošlošću u kojemu su neki već prepoznali „zaključak“ Ustavnoga suda kao potpuno ignoriranje činjenica.

Vukovar

Suočavanje sa sadašnjošću isto je tako teško, a da nije dobro veli Kolinda koja spominje izvanredno stanje, valjda misleći ipak samo na demografsko, što jest – jest. Vladi nije ugodno čuti, Vlada kaže da radi što može i može se reći da u ponečemu i uspijeva, financije su sređenije, a da nije Agrokora i trkača disalo bi se bolje.

Sva je sreća jedino da imamo kreativnu oporbu, da ne kažem atraktivnu, koja ruši Vladu prutićem od trske, a kada joj ne uspije štemanje, malo se opusti da vidimo od čega je građena, pa se u Saboru ponaša kao dječurlija za vrijeme školskog odmora, vrišti, pjeva, fućka, dobacuje, ma takav cirkus u Hrvatskom državnom saboru nikada nismo vidjeli, ima sve što su dobri cirkusi u svoje vrijeme imali – klaunove, točke sa slonovima, konjima, majmunima i bacanje pilovine prema publici. Doduše, bilo je toga dana Martinje, pa sam blagonaklon.

Bliži se, dok ovo pišem, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Ovaj put će, prvi put, ljude koji dođu u Vukovar dočekati pripadnici Oružanih snaga RH, kao što je odavno trebalo biti. Isto tako, dok ovo pišem, bliži se 29. studenoga, veliki praznik crknute Jugoslavije, ali ove godine i dan koji se u Herceg Bosni, ali i Hrvatskoj sa strepnjom očekuje, budući da će na taj datum pasti presuda hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima Herceg Bosne, suđenima po optužnici u kojoj su i Tuđman, Šušak i Bobetko, znači Hrvatska.

Stanoviti tužitelj iz Haaga nedavnih je dana imao izjavu koja na prvi pogled budi optimizam, rekao je, naime, da će „kazne biti blaže“ nego na govnarskoj prvostupanjskoj razini.

Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak

Na drugi pogled izjava zapravo znači da će optužnica biti potvrđena, premda ublažena, možda ipak bez „zajedničkog zločinačkog pothvata“?

Koliko dugo, beskrajno dugo, čame naši Hrvati u europskoj tamnici! O tome sam govorio na Interliberu, budući da je „Špilberk“ epistolarni roman o tamnici iz vremena Marije Terezije, a od onda se ništa nije promijenilo glede Hrvata koji su bili sužnjevi u Špilberku iznad Brna, u Grazu, u Beču, u Haagu, a možemo pribrojiti i venecijanske tamnice (Grabovac), budimske , carigradske i beogradske glavnjače, pa i ruski Sibir (Križanić, a poslije još tisuće). Bili pobjednici u ratovima ili gubitnici, Hrvati odlaze u zatvore ili na groblje.

Stanovito veselje usred turobnih misli priredili su nam nogometaši, reprezentacija protiv Grčke u Zagrebu 4:1, u Pireju 0:0. Hrvati idu u Rusiju. Bolje to nego da Rusi idu u Hrvatsku, osim turistički, a za turiste je pripremljen i emitiran novi zavodnički spot u kojemu dominira šport, najviše nogomet koji, znači, spada u prirodne ljepote Hrvatske.

Peta kolona je na koljenima, utučena što hrvatska nogometna reprezentacija koja s rukom na srcu sluša hrvatsku himnu, doista ide na svjetsko prvenstvo, gdje će opet držati ruku na srcu, a neki se igrači i prekrižiti. Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak.

Hrvoje Hitrec / HKV

Europarlament: jedini bordel koji plaća klijente!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Iluzija je vjerovati da nasuprot vladajućoj klasi stoji narod

Objavljeno

na

Objavio

Iz usta vladajućih, od HDZ-ovih ministara do Ivana Vrdoljaka, često se čuju optužbe drugih za populizam. Na stranu što nemaju pojma o populizmu, jer sigurno nisu čitali ni studije Vilfreda Pareta o kruženju elita, niti studije o “pobuni elita” Christophera Lasha, to je za njih prezahtjevno, to od njih ne treba očekivati. No bitno je da ti “antipopulisti” u HDZ-u i HNS-u najavljuju jedan neobičan potez, besplatne udžbenike za učenike od prvog do osmog razreda, bez obzira na socijalni cenzus. Na stranu sada što besplatne stvari ne postoje, da sve netko mora platiti, od tzv. besplatnog zdravstva tzv. besplatnog školstva, jednako je i s najavom tzv. besplatnih udžbenika. Je li ovo populizam? Da, Plenkovićeva vlada koja se gnuša nad populizmom i populistima najavljuje jedan duboki populističkim potez. Ipak, ovo ne smatram populizmom, ovo je nešto puno gore.

Narod i elite

Budući da je očito da ti “antipopulisti” ne čitaju ozbiljnu literaturu i autore koje spomenuh, evo zašto je ova najava besplatnih udžbenika gora od populizma. Populizam nije ideologija, populizam je taktika, legitimna, čak i nužna. Živimo u vremenu kad je horizontalna podjela politike na lijevo – desno besmislena, jedina stvarna je ona vertikalna, narod – elite. Pareto je tu jasan:

“Iluzija je vjerovati da nasuprot vladajućoj klasi stoji narod. Ne, nasuprot vladajućoj klasi stoji nova buduća aristokracija koja se oslanja na narod.” Suprotstavljanje elita i naroda je muljancija, radi se uvijek o borbi jedne elite protiv druge kako bi preuzeli moć i institucije, usmjeravajući retoriku prema dolje. Populist Trump nije narod, on je elita koja je smijenila drugu elitu. Populisti Cipras i Varufakis nisu narod, već ljudi iz jako dobrostojećih obitelji, elite koje su smijenile stare elite. Ovo su samo dva primjera tzv. lijevog i desnog “populizma”.

Kada dolazi do smjene elita, koju plenkisti i EUroni nazivaju populizmom? Kada se vladajuće elite otuđe. Michels upozorava da “stare elite počinju propadati kada izgube kvalitete koje su ih dovele ili zadržavale na vlasti, ili izgube važnost u društvenom ambijentu u kojem žive.” Lasch, treći relevantni autor, je tu, kao i Pareto, jasan: nije problem “populizam”, već pobuna elita “koje se udalje od baze, od naroda, od teritorija koji treba čuvati (ilegalne migracije), gube legitimitet. Te elite, inficirane povlasticama, zatvorene u sebe, gube građanske kreposti, zauzimaju snobovski, kozmopolitski stav i govore o stvarima za kojima narod nema potrebe, ne osjeća ih. To je prostor u koji uskaču tzv. populisti, zapravo nove elite, koji svoj uspjeh ostvaruju kada narodu jasno nacrtaju neprijatelja ili uzroke njegovih problema.” Ili, kao bi rekao Francis Fukuyama “populizam je etiketa koju elite lijepe politikama koje ime se ne sviđaju, a imaju podršku u narodu.”

Često puta to “kruženje elita”, koje je u modi danas, nazivati populizmom završi prema principu “sjaši Kurta da uzjaši Murta”, ali nekada donese i promjenu paradigme u pozitivnom smislu. Taj proces promjene paradigme, koji i europski birokrati nazivaju “opasnošću populizma” zapravo je krik elita na odlasku koje će zamijeniti nove elite i nova, daj Bože, bolja paradigma za sve europske suverene narode.

Opasni relikt

Najavu besplatnih udžbenika za sve, bez socijalnog cenzusa, pa će i Todorićevi ili Tedeschijevi unuci ili djeca, ako ih imaju, jednako dobiti besplatne udžbenike, kao i djeca radnika u škveru koji mjesecima nije primio plaću, ne možemo, sukladno navedenim citiranim znanstvenim autoritetima za područje “populizma”, nazvati populizmom. Ovdje se radi o opasnom socijalističkom reliktu koji je u kontekstu egalitarnog sindroma opisao pokojni akademik Županov. Županov je socijalizam smatrao sustavom legalne korupcije. U tom sustavu partija bi ljudima davala stanove, različite oblike ekonomskog pogodovanja, besplatna ljetovanja u radničkim odmaralištima, punu zaposlenost u jednom totalno ekonomski neodrživom sustavu, zauzvrat bi proleteri partiji, crvenoj eliti na vlasti, davali legitimitet. Danas bismo to rekli na ovom, ali i na mnoštvu drugih slučajeva “besplatnosti”, slučaju “besplatnih udžbenika”, ja tebi proračunskim novcem besplatne udžbenike, ti meni zauzvrat glas na izborima. Socijalizam kao sustav legalne korupcije naroda putem neodržive “besplatnosti” nastavlja u Republici Hrvatskoj na potpuno isti način funkcionirati kao i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj koju je analizirao akademik Županov. Milka Planinc ili Andrej Plenković, svejedno, Ivo Latin ili Ivan Vrdoljak, svejedno, Blaženka Divjak ili Stipe Šuvar, svejedno…. sustav legalne korupcije naroda (potencijalnih glasača u ovom slučaju) i dalje savršeno funkcionira, samo što smo od jednog Saveza komunista Hrvatske dobili mnoštvo mentalitetskih frakcija istoga.

Ništa nije besplatno, ništa. Pardon, ima samo jedna besplatna stvar – besplatan je samo sir u zamci za miša.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Tuđmanov spomenik je slobodna Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Moja Hrvatska! Maršira dalje, iz afere u aferu. Običan puk se pita isto k’o Senko Karuza u svojoj knjizi: “Ima li života prije smrti?“. Možda ima, ali znatno manje nego nas uvjeravaju.

Fejs je ispušni ventil pa tamo bar možeš pljuckati po kome te volja. Ali, ipak pripazi da ne nagaziš antifašiste, manjince, imigrante, nevladine udruge, “lokalnu zajednicu“ (ma što to god značilo), ljevičare, novinare, sve sujetne mimoze koje se bave politikom, navijače Dinama i Hajduka (jer te mogu ”roknuti” oko Svetog Roka) itd.

Naročito trebaš paziti da ne uznemiriš one koji su u vrijeme bilo koje moralne krize ”neutralni i suzdržani”. Još je “nedavno“ Dante Alighieri napisao da su najmračniji krugovi pakla rezervirani za njih. U svim tim slučajevima prijeti ti blokada fejsa. Duža ili kraća. Ovisno kakva ti je jezičina.

Evo upravo se javio jedan hrabriji ”krkan” koji je, uz sliku punu snijega, poslao poruku Slovencima: “Molimo Slovence da ne bacaju snijeg na susjedne zemlje!“. Hoće li i njega zatrpati snijeg fejsa još se ne zna.

Ne mogu zaustaviti Reuters pa nas blokiraju na Facebooku

Godine 1918. stvorena je država SHS-a, a godine 2018. imamo državu SMS-ova. Zahvaljujući tehnologiji javlja mi Dinko Dedić iz Australije s upozorenjem kako je moja kolumna na njihovom Facebooku blokirana intervencijom iz Hrvatske. Objašnjenje za blokadu kao da je izdao Rajonski komitet SK Donjeg Lapca.

Oni, australski facebookovci, “misle“ da je tekst moje kolumne u sukobu sa standardima zajednice. Vjerojatno one iste zajednice koja je zamolila Australce da ideološkom bodljikavom žicom zaustave ulazak u zemlju klokana Bujancu, Serdaru i Leljaku. Ta “zajednica“ je desetak godina više nego uspješno sprječavala izručenje člana svoje “lokalne zajednice“ kapetana Dragana Hrvatskoj. Osobno me boli ona stvar za australski Facebook.

Trebamo očekivati kako će se oni, koji su nakon “oslobođenja“ 1945. vikali “zaustavite Reuters“, početi jednog dana derati ”zaustavite Facebook”.

Pročešljavanjem putnika u avionu iz Zagreba koji se je spustio u glavni grad Australije Canberru, otkriven je sumnjivac s češljem u džepu premda je bio ošišan na ”nulericu”.

Hrvatska ima pametnijeg posla od blokade australskog Facebooka. Kako zaustaviti kolone prema Irskoj, Novom Zelandu, Njemačkoj…. Uvijek, baš uvijek, netko nekoga ili nešto želi zaustaviti.

Naravno, uvijek za njegovo dobro. Evo baš danas Vučić žali zaustaviti transformaciju Sigurnosnih snaga Kosova u Vojsku Kosova. Službeni Beograd je na nogama. Aleksandar Vučić uvjeren da može zaustaviti i Dunav te se sav iznerviran pita: “Ne razumijem da bilo tko u svijetu može odobriti formiranje Kosovske vojske koja je u suprotnosti s Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1244 iz 1999.“.

Stvarno, što će Kosovu vojska? Imaju za prvog susjeda pastoralnu, miroljubivu i tolerantnu Srbiju koja polaže vjekovna prava na Kosovo i Metohiju. Još od sjajne pobjede u Kosovskoj bitci na koju je Marko Kraljević malo zakasnio.

Sad bi Srbija mogla zatražiti od NATO-a da malo ”bombarduje” Prištinu… i priča bi išla dalje. Kad bi Kosovari imali, recimo, hrvatski poltronski mentalitet ta bi ideja o vlastitoj vojsci sigurno bila odgođena za neka bolja vremena. Napokon, tko je još vidio da međunarodno priznata država formira svoju vojsku? To nije palo na pamet ni Vatikanu…, a zadrti Kosovari zapeli pa provociraju mirne komšije.

Kako su izmislili novu mega aferu u sudstvu

Imali su pravo oni smutljivci koji su pisali da je Hrvatska pravno retardirana zemlja te da ima pravosuđe s posebnim potrebama itd.

Zahvaljujući dvjema hrabrim ženama razotkrivena je mega afera. Prva je uporna i nezaustavljiva Slavica Lukić, a druga je heroina Visokog prekršajnog suda Branka Žigante Živković.

U utorak 11. prosinca zime gospodnje 2018. na dvije strane Jutarnjeg, uz sliku naše Branke skoro u prirodnoj veličini, zjapi veliki naslov “Izložena sam pritiscima, ovo su SMS-ovi Đure Sesse”. Predsjednica Visokog prekršajnog suda smogla je hrabrosti, uz pomoć Slavice Lukić, izaći u javnost sa ”strahotom” koju je proživjela.

Iz njene biografije, koju nam servira Slavica, dominira antifašizam i to je za svaku pohvalu. E, takvoj drugarici je dopao ruku predmet Joea Šimunića koji je prekršajno bio prvostupanjski osuđen na novčanu kaznu od 5000 kuna zbog pozdrava ”ZDS”. Sada njegov predmet preispituje Sud za ljudska prava u Strasbourgu.

Kad je predmet Joea Šimunića po žalbi “slučajno“ na Visokom prekršajnom došao u ruke našoj Branki, uzevši i obzir sve olakotne okolnosti, Joe je još i dobro prošao. Prvostupanjsku kaznu povećala mu je na 25.000 kunića. Kaže naša sutkinja: “Prekršajno sudovanje je moj izbor, volim svoj posao…“, što se i vidi po razmjerno blagoj kazni za nesretnog Joea.

Branka je, na “oduševljenje“ slobodarske javnosti, ukinula oslobađajuću presudu pjevaču bećarca zbog pjesme koja je navodno bila upućena zgodnoj policajki. I taj bećar će ubuduće prije pjevanja nositi svoje tekstove bećaraca na Visoki prekršajni sud ili će se oprostiti od bar 2000 kuna na koliko je u ponovljenom postupku osuđen. Još ako se žali pa predmet dođe sutkinji Branki Žigante Živković, morat će dignuti kredit i tražiti jamce.

No da ne propustim opisati samu srž mega pravosudne afere. Naime, Branka je svojim kanalima doznala da su Đuro Sessa, predsjednik VSH, i Željko Šarić, predsjednik DSV-a, kompići u realizaciji ideje da Sessin sin bude izabran za suca Trgovačkog suda u Zagrebu, iako je opće poznata činjenica da se ta dva suca vole k’o pas i mačka. Ali da bi napakostili Branki sklopili su mračni savez.

Hajmo, ipak malo proučiti činjenice. Nino Radić i Ivan Turudić, predsjednici Trgovačkog i Županijskog suda u Zagrebu, zamolili su Predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske da zamoli gospođu Žigante Živković da, sukladno zakonu, njeno sudačko vijeće, kojem je na čelu, donese ocjenu za troje njenih sudaca kako bi DSV mogao odlučiti o njihovom imenovanju.

Rok od 60 dana u kojem je to sutkinja Žigante morala učiniti je debelo prošao. Drugarica Žigante odmah skida sa sebe žig srama pa kaže: “Činjenica je da je mojom greškom propisani dvomjesečni rok… prekoračen i ne bježim od odgovornosti za to, ali moram napomenuti da naše sudačko vijeće nije u tom smislu nikakva iznimka… jer je to raširena praksa“.

Drugim riječima, naša sudačka heroina ne poštuje zakon i brani se da to i drugi suci rade. Štoviše, ona je uvjerena kako je i dalje na čelu sudačkog vijeća Visokog prekršajnog suda usprkos odredbi čl. 100 Zakona o sudovima koja predviđa da je Branki Žigante Živković po sili zakona prestala dužnost predsjednice jer sudačko vijeće nije donijelo odluku u roku od 60 dana. I evo nama nove SMS afere, samo ovaj puta bez famoznog Varge.

“Branka dobro jutro. Znam da si na putu, ali te molim da što žurnije zakažete, održite i donesete ocjenu za suce…“. I Takav “eksplozivni“ SMS objavljen je u Jutarnjem zajedno s ostalih pet drugih kako bi se pokazalo što je sve pretrpjela sudačka heroina koja “voli svoj posao“. Što bi tek bilo da ga, recimo, ne voli.

I za kraj ove pravosudne melodrame za napomenuti je kako je Đuro Sessa u jednom dijelu svoje karijere bio i hrvatski konzul u Australiji. Dakako, voljom HDZ-a.

Umjesto da kao konzul utječe na likove kao što je Joe Šimunić u smislu bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, on postaje predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske i vrši nezapamćen pritisak na suce – da odrađuju svoje poslove u rokovima određenim zakonom.

Možda će ovaj javno izložen “prljavi veš“ u Jutarnjem barem pomoći da se očajna percepcija javnosti o hrvatskim sudcima promjeni na bolje. Recimo, i suci su ljudi, crveni ispod kože, neki čak i crveniji od drugih. Na primjer, dovoljno je samo pogledati u Jutarnjem sliku naše Branke.

Kratko ošišana, jarko crvenih usana, s crvenim naušnicama… gotovo sva je crvena! Hrvatska inačica Dolores Ibarruri. Kvaka je u tome što je generalisimus Franco ipak prošao, a Brankica – non pasaran! Kao što će proći i HOS-ov ZDS. Nema tu crne klero-fašističke boje. Zato suci Visokog prekršajnog suda uvijek budni.

Na jednom od njih, s kojim povremeno igram tenis, vidi se kronična neispavanost. Slučaj Daruvarca u Zadru nije iz prekršajne sfere pa ga je bolje ne komentirati.

Tuđmanov spomenik je slobodna Hrvatska

Već dugo nisam spominjao Oscara Wildea, pa ću ga ovaj puta parafrazirati: naši su suci ljudi bez i jednog poroka koji bi im eventualno mogao ublažiti silne vrline.

Napokon je u Zagrebu podignut spomenik dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku. Visok je oko četiri metra i podsjeća na Tuđmana. Ljevičare podsjeća jedino na deset godina “mraka“ u kojem nisu mogli raditi što im se prohtije. Najiskrenije ogorčenje je pred svima pokazao Mladićev snimatelj Zoran Erceg.

Snimatelj ratnog zločinca ogorčen je na Tuđmana kojeg on valjda smatra “ratnim zločincem“. Ljuti ga što je Tuđmanu do danas podignuto oko dvadesetak spomenika diljem Hrvatske, a Mladiću ni jedan. Tanja Torbarina to ironično komentira: “Ni jedan grad ne zove se njegovim imenom. Nije sedam puta proglašen narodnim herojem. Slika mu nije u svakoj prostoriji…“. Kao što je napisao Mate Mijić u Večernjaku, “Tuđmanov spomenik je slobodna Hrvatska“.

Sloboda je to i za Zorana Ercega i njegove orjunaše, sloboda i za Žarka Puhovskog koji je u šoku pa cvili: “Smiješno je da postoje ‘branitelji’- oni su mit i institucijska poremećenost“. Kaže dalje naš Erceg: “Budi na drugoj strani“, obukao je žuti prsluk. Zašto ne crveni…? Na kojoj je on strani bio kad se stvarala država, opće je poznato. Stoga je njegova farsa još bljutavija.

Tuđman je donio slobodu i za Radu Borić koja se bori dokazati da se u Tuđmanovoj Hrvatskoj ne poštuju ljudska prava te traži da se vrati ime Trg maršala Tita koji je se na ljudska prava obazirao k’o na lanjski snijeg.

Golim otokom i čuvenim čl. 133. KZ SFRJ. Zakon o neprijateljskoj propagandi u članku 1. je predviđao ”Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi… na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti… ili zlonamjerno prikazuje društveno političke odnose u zemlji (ili pod zemljom ops. Z.H.), kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina, a tko djelo iz st.1 učini uz pomoć iz inozemstva kaznit će se zatvorom najmanje tri godine…”.

Evo, to je bila država i njen doživotni predsjednik za kojima Erceg, Puhovski i Rada snatre, cmizdre i cvile! Nedostaje im njihov “liberal“ i borac za ljudska prava Tito, dok im je Tuđman diktator i autokrat.

Što i tko je bio njihov šumski maršal bolje od svega govore citati iz čl.133. KZ-a bivše države. Tomu se mogu pridodati i stotine tisuća žrtava koje su od 1945. pa do 1990. godine robijali i gubili živote na Golom otoku, Staroj Gradišci i Lepoglavi.

Nekoliko godina nakon što je diktator otišao u društvo Hitlera i Staljina, još uvijek je u ”liberalnom” socijalističkom režimu dr. Marko Veselica bio osuđen zbog razgovora sa švedskom TV, i to na 14 godina zatvora. Pazite, ne 14 dana ili 14 mjeseci, već 14 godina strogog zatvora za tzv. verbalni delikt.

Stoga, titoisti, prestanite se preseravati svojom jeftinom demagogijom! Da je netko od vaših kriptokomunističkih plaćenika za života Tuđmana osuđen na zatvor od 14 dana zbog verbalnog delikta, koja bi to orkestrirana dernjava po cijelom svijetu trajala do danas.

Umjetnička je sloboda svakog kipara koliko će Tuđman sličiti ili ne sam sebi. On je simbol slobode koju danas, na žalost, većinom zloporabe upravo oni koji bi Titov trg, ali se nakostruše na Tuđmanov spomenik.

Tuđman je sam po sebi spomenik Hrvatskoj. Za nju se borio i za nju je izvojevao pobjedu u Domovinskom ratu. I zato uzalud vam trud svirači…

Luka Modrić ispred Novaka Đokovića – na užas antifa

U Nizozemskoj je legalizirana prostitucija. Od sada će ”kurve rata” slobodno ”štajgati” pred Haaškim sudom.

ESPN, američka televizija, objavila je imena 20 najboljih sportaša u 2018. godini. Luka Modrić je na osmom mjestu. Iza njega je Novak Đoković kao 10., Lewis Hamilton 12., Le Bron James 13., Aleksandar Ovečkin najbolji hokejaš na ledu na svijetu, James Harden iza Le Bron Jamesa najbolji NBA košarkaš… Evo novih čireva na osjetljivim želudcima naših antifa, jugovića i ostale ljevičarske klateži. Ne pomaže ni “terrific support“ lijeve medijske falange. Luka je faraon!!!

Daleko smo mi od Francuza, naš poltronsko kmetski mentalitet je tvrđi

Piše sjajni kolumnist Borislav Ristić: “Put od Macrona do microna“. Na brzinu organiziran i popločen put do Elizejske palače i poruke “žutih prsluka“. “Ako još uvijek imaš poštovanja za svoj narod – odstupi“.

Trebalo je na brzinu smisliti lik koji će zaustaviti francusku desničarku Marine Le Pen. U tome su liberali velemajstori. I našli su – skromnog i simpatičnog bivšeg bankara Macrona. Međutim, frajer se istrošio i “riknuo“ prije nego se itko nadao.

Danas ga Francuzi mahom smatraju rastrošnim, asocijalnim i arogantnim, a ni policijske brutalnosti nisu pomogle da ”ispegla” svoj loši javni imidž. Postoji li mogućnost bilo kakve usporedbe s Lijepom našom? Naš poltronsko kmetski mentalitet je tvrđi, otporniji od francuskog… ali do kada?

Porezna represija, iseljavanje, mizerne plaće s jedne strane, a s druge strane šopanje državnim novcem protuhrvatskih udruga, otvoreno četnikovanje na što je upozorila SOA… Preko pola milijuna Hrvata živi od mirovine oko 1300 kuna što je manje od 200 eura… Vodi li nas sve to u ambis? Nismo mi Francuzi.

Kod nas se žuti prsluci još ni ne naziru. Međutim, ipak bi bilo dobro barem malo razmisliti što bi se moglo još dok je vremena poduzeti da i kod nas ne izrastu neki ”žuti prsluci”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

Mladen Pavković: Zoran Erceg nije ništa drugo nego srbijansko-četnički provokator

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari