Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež

Objavljeno

na

Studeni 2017. ide dalje

Mjesec knjige i mjesec sjećanja na najteže vrijeme u Domovinskom ratu, na dane tjeskobe i otpora u studenom 1991. kada je srpska agresija bila u punom zamahu, a hrvatska obrana još krhka i nepovezana.

Četiri godine poslije hrvatska je vojska pobijedila srpsku i srbijansku, još je nešto godina prošlo do mirne reintegracije Podunavlja, Hrvatska je vratila sve svoje (doduše samo avnojske) teritorije, opustila se uživajući u miru i dopustila da po njoj ruju štakori, u svim područjima života, posebno u medijima ali i u nakladništvu, u svijetu knjige nad kojim se liju gorke suze – da će propasti, da je već propao, a nije tako.

Ma jest, propadaju poneki nakladnici, ali ne svi. Neki se naoko dobro drže, čak i oni koji promiču hrvatsku književnost i hrvatski jezik, ali se bogme – s mnogih strana izvan Hrvatske – novčano održavaju i izdavači koji duhovno i književno lutaju, no uvijek mogu računati na hrvatsku glupost.

U tom računu dodjeljuju sumnjive nagrade s nesumnjivo visokim novčanim iznosima, poput VBZ-a koji daje sto tisuća kuna nagrađenom autoru, što već samo po sebi izaziva pitanja kako to može i kako se može kada su honorari za roman jedna desetina toga iznosa.

No neka, u financijski dio ne ulazim, ali u propozicije da: nagrada VBZ-a dodjeljuje se za roman na „hrvatskom jeziku i drugim štokavskim jezicima, te čakavskom i kajkavskom književnom jeziku“. Znači, hrvatski jezik, bez obzira što je posebno apostrofiran, spada u štokavske jezike, s kojima postoji manji problem – naime, takvi jezici ne postoje. Ni takav jezik. Pa ni srpski nije štokavski (vidjeti svojedobno objavljenu raspravu u Vijencu). Ima li ipak takva jezika? Ima. Ako otvorite“ srpskohrvatsku Wikipediju“ saznat ćete da je „štokavski jedna od četiri dijalektalne grupe srpskohrvatskog jezika“, to jest da je štokavski nadregionalni jezik, poznat po nazivu srpskohrvatski“, pa je, znači, hrvatski jezik dijalekt srpskohrvatskoga.

Vrlo je zanimljivo da se u propozicijama ne spominje hrvatski književni ili hrvatski standardni, samo hrvatski. Jer sa standardnim hrvatskim iliti ne baš točno zvanim književnim, bilo bi valjda problema jer nije baš nikako sličan srpskom, kao što je valjda obični hrvatski više-manje isti kao i obični srpski, „ajmo“ ga nazvati srpskohrvatskim da ne filozofiramo. Tako VBZ ubacuje svoju vukovsku petardu.

Nego što je s onim čakavskim i kajkavskim književnim jezicima u propoziciji? Oni se glatko nazivaju književnim jezicima, budući da nisu opasni za zajednički jezik srpskohrvatski, to jest ne pripadaju „štokavskom jeziku“ koji je, vidjeli smo, srpskohrvatski. Da poantiram: iz korpusa hrvatskoga jezika treba izdvojiti hrvatski čakavski i hrvatski kajkavski kao posebne jezike, kako bi se VBZ-ov „hrvatski“ mogao priključiti korpusu srpskohrvatskog. (A da su na kajkavskom i čakavskom narječju hrvatskoga jezika pisana i pišu se književna djela, nitko ne spori, niti je to tema.)

Na Interliberu nagrada po jednom od začetnička četništva

Eto, tako se VBZ domislio, nakon što je – ako me sjećanje ne vara – godinama u propozicijama pisalo samo „štokavski jezici“. Onda je jedan od (za)četnika nagrade prije tjedan dana proglasio da je ta nagrada ugašena, kadli dan poslije ljudi smogli novaca i dali joj umjetno disanje. Našli novac! Našli sponzore. I to koga? Dalmacijavino čiji očajni radnici već godinama štrajkaju zbog neisplaćenih plaća, te još neki slični pokrovitelji – svi iz Hrvatske, naravno – a „potpomoglo je i Ministarstvo kulture RH“, čitam izjavu gl. urednika Glamuzine. I tako limunize za veliku nagradu, za radnike Dalmacijavina ni lemozine.

Kocicevo pero

Idemo dalje po Interliberu, hrvatski rečeno Međuknjižju. Na tom sajmu svih sajmova glede knjige u Hrvatskoj, dodjeljuje se nagrada „Kočićevo pero“, po jednom od začetnika četništva, a po njegovu je imenu i prezimenu u vrijeme Drugoga svjetskog rata nazvana i četnička formacija koja je klala Hrvate. Kočić je završio u ludnici 1916., ali je po njemu vrlo razborito nazvana, citiram, srbijanska i bosanskohercegovačka (!) književna nagrada zadužbine „Petar Kočić“ – Banjaluka – Beograd.

Pa zašto se nagrada dodjeljuje na Interliberu usred Zagreba, pitate vi mene. Nagrada koju dobivaju književnici koji, citiram, „nastavljaju pričevinu i učevinu“ Petra Kočića? I koliko je hrvatskih života stajala ta učevina? Logično je da je prvi dobitnik bio Dobrica Ćosić (teško da bi ju preuzeo na Interliberu).

Ove ju je godine dobio pisac koji bijaše među vjernicima „zajedničkoga jezika“ u nedavnoj maloj, jadnoj snežnoj aferi. Tako se krug zatvara, ali pitanje ostaje: zašto Interliber, zašto u Zagrebu. I zašto HTV trijumfalno donosi prilog o nagradi u središnjem Dnevniku?

Jezična agresija uvijek prethodi oružanoj

Eh, dragi moji… Ne dirajte naše krugove, kažu mudraci dejstva i pričevine. A radnici Dalmacijavina naravno nemaju novca kako bi doputovali u Zagreb, vjerojatno i ne znaju na što odlaze neisplaćene njihove plaće, pa ih, eto podsjećam.

Kao što podsjećam one koji nisu pratili stvari, da su branitelji i stradalnici iz Domovinskoga rata vrisnuli, s nekoliko dana zakašnjenja, ali na vrijeme, u svezi s ciljanom provokacijom usred Hrvatskoga sabora, kada je neka do tada (i poslije)anonimna zastupnica iz srpske manjine progovorila na nepatvorenom srpskom jeziku. Stradalnice i stradalnici napisali su u izjavi ono što stalno ponavljam (vidjeti moje stare rubrike) – da jezična agresija uvijek prethodi oružanoj.

Toliko o nakladnicima, književnim nagradama i jeziku, s tim da su na Interliberu predstavljene mnoge knjige, pa i moja, a da to nitko nije ili jedva zabilježio. No, na to smo se navikli, ne samo ja nego i slični. Vrlo je zanimljiva anegdota s knjigom jedne naše poznate književnice koja ne spada među vještice iz Rija i RAI-a – knjiga joj je ovih dana objavljena u nakladi manjega, ali vrsnog izdavača, pa poslana u različite knjižare.

Književnica je u jednoj od njih pokušala provjeriti kako knjiga ide, ali ju nisu mogli pronaći (knjigu). Malo je prošetala knjižarom i našla svoju knjigu na polici s medicinskom literaturom, premda knjiga nema nikakve veze s medikusima. Ista je knjižara popunila cijeli izlog s jednom vrlo važnom knjigom, to jest autobiografijom Rade Šerbedžije. Pa sad, mislim ja, ima logike, ipak se i tu radi o medicini, a ne samo o kratkoj pameti hrvatskoj, to jest gdje se Rade našao u vrijeme srpske agresije, a sada se – u mjesecu sjećanja na hrvatska stradanja, na Vukovar – baš njime aranžiraju izlozi hrvatskih knjižara.

Ima i jasne jugoslavenske logike da za medije vijest o smrti dugogodišnje predsjednice Bedema ljubavi, Ljerke Pavić, nije vijest, ali kada umre neki jugoslavenski estradni pjevač – eto četiri stranice u hrvatskim novinama. Pohvalniji primjer: dolično je premda ne na četiri stranice, komemoriran nestanak s ovoga svijeta Milana Jajčinovića, vrsnog novinara čije sam kolumne čitao s užitkom.

FFZG

Književnost se inače predaje (i) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je i u vrijeme komunizma bio šaren, ali ni u tom svjetonazornom šarenilu nikomu nije padalo na pamet da slavi Oktobarsku revoluciju crvenom zastavom pred zgradom fakulteta. Sada jest, upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež koja ima pod nadzorom i militantnu studentsku skupinu (i opet za razliku od olovnoga doba kada su dominirali domoljubni studenti). Ta je klatež – ako se sjećate – nedavno defenestrirala akademika Mislava Ježića, a uz njegovo se ime još jednom vraćam na Interliber iliti Međuknjižje gdje je predstavljeno („Školska knjiga“) Ježićevo djelo Hellada i Indija u suizdanju Hrvatskoga filozofskog društva.

U ovo naše vrijeme hrvatskoga državnog lutanja, upravo je nadahnjujuće pročitati misli iz konfucijanskoga teksta Veliko učenje, pa citiram istaknuto mjesto iz kataloga Školske knjige: „Stari koji su htjeli pokazati sjajnu vrlinu u svijetu (ili: u kraljevstvu) prvo su uredili vlastite države.

Želeći dobro urediti države, prvo su uredili obitelj. Želeći urediti obitelj, prvo su oplemenili vlastitu osobu. Želeći oplemeniti vlastitu osobu, prvo su ispravili svoja srca. Želeći ispraviti svoja srca, prvo su težili postići iskrenost u mislima, prvo su proširili koliko su najviše mogli svoje znanje. To proširenje znanja sastojalo se u istraživanju stvari, znanje se upotpunilo, misli su postale iskrene. Kada su misli postale iskrene ,srca su se ispravila. Kada su se srca ispravila, oplemenili su vlastitu osobu…“ i tako opet natrag do države kojoj je dobro upravljanje osiguralo mir.

Drugi jedan Ježić (Robert) koji s Heladom i Indijom nema veze, ali ima sa Sanaderom i Arbitražnim sudom za INA-MOL, zaokuplja znatno veću pozornost nakon što smo napokon dobili cjelovit tekst koji je skrivan kao zmija noge, a govori da su stranci popljuvali naše sudstvo i zaključili da je Sanader (u tom slučaju) imao nepravično suđenje, te da je Ježić nevjerodostojan svjedok kojemu nitko na svijetu ne bi povjerovao, kao i da je ona već mitska snimka navodnog podmićivanja koju su televizije plasirale bezbroj puta, nevažeća za postupak.

Ako i nadalje bude slično s drugim Sanaderovim slučajevima, bit će to bruka do neba. Turudić šuti. On će, veli, reći svoje kada se smire strasti. Pa kad je sudstvo kakvo jest, kad je pravosuđe klimavo i upitno, sudske se ovlasti prebacuju na politički teren u obliku saborskog istražnog povjerenstva koje služi za zabavu oporbe.

Nakon što su se izredali stari premijeri, red je došao i na (Milana) Kovača i Ivana Penića, s tim da je Kovač pokazao zube. S pravom, jer ne znam poštenijeg čovjeka u hrvatskoj politici, a znam da je podstanarstvo njegove djece činjenica.

Pri tome je spomenuo ono što su neki zaboravili, ne i ja, da su u najodsudnijim trenutcima u kasno proljeće 1991. na tavanu Sabora bili ljudi naoružani puškama, među kojima i jedan od utemeljitelja HDZ-a Milan Kovač, dok smo mi neki puno komfornije i samo s pištoljima dežurali u uredu predsjednika Vlade (tada u saborskoj zgradi), gdje je Karamarko uvijek sjedio i nešto pisao. I Penić, čovjek iz Stepinčeva kraja, otklonio je od sebe sumnje.

Cilj je kriminalizacija HDZ-a kao i na svršetku devedesetih, ali sada ne prolazi. (Usput: jednom sam oporbenjaku u povjerenju rekao da treba ispitati kako je Tomo Medved postao vlasnikom Medvedgrada, što je dotičnog opozicionera bacilo u afan i samo što me nije zaslinio oduševljen informacijom, ali se ipak malo raspitao i shvatio da ga…).

Komunistička ćelija u Sisku

Glede Alojzija: Stepinac ima naravno spomenik ispred crkve u Krašiću, ali ga naravno ne može imati u Sisku budući da su ondje na izborima pobijedili komunisti i sada imaju svoje regule, na čelu na gradonačelnicom.

Postojanje takve ćelije u Sisku krajnje je zabrinjavajuće i opasno, no dobro je da ravnotežu ipak drži sjajni biskup Košić, premda ni on glede spomenika Stepincu ne može u ovoj konstelaciji učiniti mnogo, a ni papa mu nije od pomoći. Dojam je da bi sadašnja vlast u Sisku radije vidjela spomenik nekom srbijanskom SPC svecu iz doba Drugoga svjetkog rata, što bi bila izvrsna prilika da Irinej opet posjeti „svoju zemlju“.

O vremenu toga svjetskog rata i prije i poslije njega nadahnuto je nedavno pisao Nikola Štedul, prenijeli ga mnogi portali, ali (i opet prirodno) do „službenih“ medija nije došao niti je mogao. Tako i dalje hrvatski puk živi u raljama jugoslavenske historiografije, a u istim je raljama i Ustavni sud RH, nadam se ne i Vijeće za suočavanje s prošlošću u kojemu su neki već prepoznali „zaključak“ Ustavnoga suda kao potpuno ignoriranje činjenica.

Vukovar

Suočavanje sa sadašnjošću isto je tako teško, a da nije dobro veli Kolinda koja spominje izvanredno stanje, valjda misleći ipak samo na demografsko, što jest – jest. Vladi nije ugodno čuti, Vlada kaže da radi što može i može se reći da u ponečemu i uspijeva, financije su sređenije, a da nije Agrokora i trkača disalo bi se bolje.

Sva je sreća jedino da imamo kreativnu oporbu, da ne kažem atraktivnu, koja ruši Vladu prutićem od trske, a kada joj ne uspije štemanje, malo se opusti da vidimo od čega je građena, pa se u Saboru ponaša kao dječurlija za vrijeme školskog odmora, vrišti, pjeva, fućka, dobacuje, ma takav cirkus u Hrvatskom državnom saboru nikada nismo vidjeli, ima sve što su dobri cirkusi u svoje vrijeme imali – klaunove, točke sa slonovima, konjima, majmunima i bacanje pilovine prema publici. Doduše, bilo je toga dana Martinje, pa sam blagonaklon.

Bliži se, dok ovo pišem, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Ovaj put će, prvi put, ljude koji dođu u Vukovar dočekati pripadnici Oružanih snaga RH, kao što je odavno trebalo biti. Isto tako, dok ovo pišem, bliži se 29. studenoga, veliki praznik crknute Jugoslavije, ali ove godine i dan koji se u Herceg Bosni, ali i Hrvatskoj sa strepnjom očekuje, budući da će na taj datum pasti presuda hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima Herceg Bosne, suđenima po optužnici u kojoj su i Tuđman, Šušak i Bobetko, znači Hrvatska.

Stanoviti tužitelj iz Haaga nedavnih je dana imao izjavu koja na prvi pogled budi optimizam, rekao je, naime, da će „kazne biti blaže“ nego na govnarskoj prvostupanjskoj razini.

Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak

Na drugi pogled izjava zapravo znači da će optužnica biti potvrđena, premda ublažena, možda ipak bez „zajedničkog zločinačkog pothvata“?

Koliko dugo, beskrajno dugo, čame naši Hrvati u europskoj tamnici! O tome sam govorio na Interliberu, budući da je „Špilberk“ epistolarni roman o tamnici iz vremena Marije Terezije, a od onda se ništa nije promijenilo glede Hrvata koji su bili sužnjevi u Špilberku iznad Brna, u Grazu, u Beču, u Haagu, a možemo pribrojiti i venecijanske tamnice (Grabovac), budimske , carigradske i beogradske glavnjače, pa i ruski Sibir (Križanić, a poslije još tisuće). Bili pobjednici u ratovima ili gubitnici, Hrvati odlaze u zatvore ili na groblje.

Stanovito veselje usred turobnih misli priredili su nam nogometaši, reprezentacija protiv Grčke u Zagrebu 4:1, u Pireju 0:0. Hrvati idu u Rusiju. Bolje to nego da Rusi idu u Hrvatsku, osim turistički, a za turiste je pripremljen i emitiran novi zavodnički spot u kojemu dominira šport, najviše nogomet koji, znači, spada u prirodne ljepote Hrvatske.

Peta kolona je na koljenima, utučena što hrvatska nogometna reprezentacija koja s rukom na srcu sluša hrvatsku himnu, doista ide na svjetsko prvenstvo, gdje će opet držati ruku na srcu, a neki se igrači i prekrižiti. Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak.

Hrvoje Hitrec / HKV

Europarlament: jedini bordel koji plaća klijente!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

KAKO SE “ISTRAŽUJE” – Mladićev Žurnal info

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog. Niti jedno izvješće o presudi Mladiću nije prošlo bez da se spomene kako je „Mladić dobio što je zaslužio, ali ono pravo tek dolazi“. Ponajbolji dokaz tome je analiza Mladićevih dnevnika koju je uradio portal Žurnal.info.

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari