Pratite nas

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Vatreni podsjetnik na kršćansku Europu

Objavljeno

na

Poslije Uskrsa 2019.

Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom.

Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi.

Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje.

Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo.

Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru „ulicu“ hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli.

Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih.

Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – „nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada“.

Ivančević je svoj prilog naslovio „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine“, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti „opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine“.

Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ još bila u papirima: „Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine?

Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.“

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći , ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj „svijet“ mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi ? Da liječe savjest? Ma kakva savjest.

Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila.

Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste „pokret“ za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom.

Što znači da ne treba ispuniti „uvjete“, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela „zajednički jezik“- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu?

Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih.

Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke „specifičnosti“ koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana.

I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi.

No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Himna

Stotinu godina nakon“ prisajedinjenja“ (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu.

Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani.

Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske „od Drave do Jadranskoga mora“, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati „od Mure i Drave do Jadranskog mora“, što je bilo prihvaćeno.

No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili „legitimni cilj“.

Očito ne prati rad Postulature i fra JosipovićMiljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. („Narod vam to nikada ne će zaboraviti“, reče Stepinac na suđenju 1946.).

Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim.

U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz „Martirologije“ don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana.

Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju „hrvatskoga pitanja“.

Usput: u Drugom svjetskom ratu „saveznici“ su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio „legitimni cilj“ u Josipovićevoj povjesnici.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima nema Alojzija Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

Naivna trogodišnja trešnja u voćnjaku procvjetala je nježnim bijelim cvjetovima, radujući se proljeću. Njezina nešto starija i iskusnija susjeda nije nasjela, ali ako se ovako nastavi, i ona će. Uostalom, čuje dječje glasove s igrališta, znači da su proljetni praznici. Ne zna da su na snazi cirkularni listopadski školnički štrajkovi, usporedno s potpunom anarhijom proizvedenoj u famoznoj Školi za život, nedomišljenoj u teoriji, pa zatim i u praksi, objašnjenoj i objašnjavanoj mandarinskim jezikom koji nitko ne razumije, prepuštenoj napokon improvizacijama koje se svode na nagli povratak uhodanoj tradiciji, sa svim njezinim nedostatcima, ali i stalnostima zaslužnim za dobre „ishode“ mnogih naraštaja, ali i za grijehe postupnog obespismenjavanja mladih, što je dovelo do poraznog ukidanja „eseja“ na državnoj maturi, a taj je poraz prouzročen upravo tehnološkom revolucijom koja je mladež, i prije te škole za život, lišila znanja temeljnoga pisanog izražavanja na svom vlastitom, hrvatskom jeziku. Pomagala s malim ekranima samo će produbiti problem i knjigu – čitanjem koje se obogaćuje pismenost učenika – svesti napokon i konačno na čudnu i nepotrebnu hrpu papira.

Na tom je putu, uostalom, i Nobelova nagrada za književnost koja se također postupno prostituirala, neko vrijeme u novije doba ipak u nešto luksuznijim salonima za masažu, a zatim se srozala na nuđenje u mračnim ulicama. Nagrade za književnost i mir u svijetu oduvijek su bile političke naravi, ali su barem u nekim slučajevima i tako ideologizirane dodjeljivane opusima i autorima literarno nezanemarivim. Sada se i od te „estetičke komponente“ radikalno odustalo, pa se novi dobitnici bezočno predstavljaju kao najbolji na svijetu i trpaju na švedski stol koji tvrdi i nadalje da se na njemu nalaze (citiram) „najizvrsnija djela s idealističkim stremljenjima“. Tako je nagradu dobio Peter Handke, čiji nam je idealizam poznat, naime ideal velikosrpskoga fašizma, ukoričen u dvije knjige od kojih se prva zove „Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju“, a druga je ljetni dodatak svetosavskom putopisu, iz 1996. Je li u žiriju bio i švedski ljubitelj Miloševića, Carl Bildt, ne znam, vjerojatno nije, ali je njegov duh obuzeo očito i akademike valjda sklone i srbijanskim akademicima, autorima memoranduma, broj jedan i dva. Pa kada sam negdje izjavio da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat (a nisam bio prvi), onda su opisani Handke i njegovi nadarnici tek jedan od sporednih rukavaca toga rata, na „neutralnom“ književnom polju, rata koji se agresivno vodi i u unutar Hrvatske, medijski poduprtim favoriziranjem fukare, ali i uz pomoć hrvatskih vlasti svih boja. Čak se fukara u ovom slučaju malo prenerazila pa udarila po Handkeu, ne zato što bi joj bio nesimpatičan, nego poradi toga što je previše otvoreno stao uz velikosrpsku žgadiju i slavio Miloševića. Domaćim našim zaplotnjačkim potkornjacima učinilo se da je i njih razotkrio, pa su panično reagirali.

Da vidimo što o Handkeu misle izvan Hrvatske. Srbiju ne ćemo spominjati, ona je naravno zadovoljna i sretna, ali što kaže recimo Alen Finkielkraut? Kaže da je Handke ideološko čudovište. Jonathan Littell još je izravniji, veli da je Handke asshole, a Salman Rushdie kandidirao je još prije dvadesetak godina Handkea za nagradu „International moron of the year“, iliti u prijevodu idiot godine. Upitan sada što misli o friškom nobelovcu, reče Salman da nema što dodati.

A glede književnosti, bez politike: Handke je kao prozni pisac malo pa nikakav, nezanimljiv, jači u drami, a jedina doista dobra jest „Kaspar“ iz njegove mladosti – gledali smo ju u Teatru ITD vrlo davno.

Vratimo se u politiku. Nije Handke prvi nobelovac koji je, usprkos svemu što se dogodilo devedesetih, čvrsto na strani Srbije, a protiv Hrvata, naravno. Taj drugi je Bob Dylan, pravim prezimenom Zimmermann, kao što znate (a tako se zvao i veleposlanik u Beogradu, Warren Zimmermann koji je do kraja držao štangu već krepaloj Jugoslaviji). Dylan je, doduše, u prvi mah odbio Nobela, ali se poslije pokajao i raspitivao može li dobiti novac. Kako je završilo, ne sjećam se. Taj Dylan dilao je po svijetu mržnju prema Hrvatima i pristajao uz tezu ugroženosti Srba. Čuvena je njegova izjava da Hrvati mogu nanjušiti Srbe, otprilike.

Ne bih se sada vraćao na to da neka klatež nije nedavnih dana na Trgu Republike Hrvatske (!) izvela bljutavi performans, pod budnim okom slabo plaćenih hrvatskih policajaca. Iz objavljene notice razvidno je o čemu se radilo: dvije su djevojke sjedile (u šatoru ili bez?) , a „publika“ je trebala pogoditi koja je od njih Hrvatica, a koja Srpkinja. Tko je pogodio, dobio je novčanu nagradu. Kakvi su to bili ljudi koji su se u pogađanje upustili, je li im trebalo i to malo novaca za kruh, ne znam, ili su bili unaprijed pripremljeni, ali se vjerojatno uvijek nađe i bedaka koji nasjedaju takvim bijednim provokacijama na tragu upravo Dylana i njegove izjave, s tim da valjda nisu njušili nego sam odoka pogađali. No, nisu krivi bedaci, nego oni koji su takvu predstavu dopustili, a – budući da je sve čuvala policija – očito su provokatori dobili dozvolu za održavanje na trgu, koji na njihovu žalost više ne nosi ime zločinca odgovornog za genocid nad Hrvatima. Sve u sklopu specijalnoga rata koji sam spomenuo, nametanja suvremenim Hrvatima nepostojećeg šovinizma, e da bi se, gomilanjem opisanih „akcija“ došlo do stanja kada će nekim Hrvatima prekipjeti, što performanseri i žele. Ili na kraju svim Hrvatima, jer baš svi pomalo razumiju da je riječ o razrađenoj strategiji s pokroviteljima iz „hrvatske“ vlasti i usklađenoj s Beogradom, a prirodno je (ha) da se specijalni rat prije svega, kao uvijek o u povijesti, vodi dovlačenjem snaga na polje kulture, pa ako i kada to uspije, onda se prelazi na druge načine ratovanja, s tim da je pola posla već obavljeno.

A Nobel dodijeljen Handkeu samo je šlag na torti, na neki način međunarodno priznanje ljubiteljima genocida, koji Srbija ne priznaje, ni Handke. Sljedeći nobelovac (za mir) mogao bi biti Zuroff, koji također ne priznaje srpski genocid u Srebrenici. Hrvatima je ulaz zabranjen, pa imali su već nobelovca Ivu Andrića, samoodvedenog u druge vode. I tako, ode Nobelova nagrada u povijest, na najtužniji mogući način, a ostat će popis dobitnika među kojima su primjerice Pirandello, Faulkner, Shaw, Hemingway, Beckett, Neruda, T. Mann i još mnogi. Doduše, u korist Handkea: već je jedan rasist dobio Nobela, naime Kipling od kojega se to ne bi očekivalo.

Pa dok negatori srbijanskog i srpskog genocida nad Hrvatima i muslimanima-bošnjacima dobivaju nagrade, iz Vukovara koji je na svojim leđima najviše u Hrvatskoj osjetio krvavu, zaslinjenu mržnju divlje soldateske, dolazi odlučna riječ: Dosta! Dosta je prenemaganja hrvatskih vlasti i izgovora zašto u više od dva desetljeća nisu pronašli zločince, zašto nisu energičnije tražili da Srbija plati ratnu odštetu, pa čak ni da prizna srbijanske logore u koje je odvedeno trideset tisuća Hrvata i Hrvatica, a mnogi nisu preživjeli. Dnevne novine objavile su popis ubijenih Hrvata u Vukovaru, i to opet ne zahvaljujući „državi“ nego franjevcima koji su strpljivo tragali za podatcima. I ostavili mjesta na popisu za nestale.

Hrvatska politika ne može se voditi pogledom iz Zagreba, nego pogledom iz Vukovara, a sve izlike (nije trenutak, nemojmo sada opet o tome, pa nismo još ni dotaknuli Križne putove, idemo kronološkim redom) amoralne su i ranjavaju hrvatsku dušu. „Država“ odgovara podizanjem optužnice protiv nekih četničkih čudovišta iz Leve Supoderice, za koje je upravo saznala. Njezina taktika je providna i ide na ruku hrvatskom patriotu Pupovcu, koji više no očito upravlja žalosnim Puppenteatrom (ponavljam se), pa i doziranjem „progona“ zločinaca, prije svega onih koji su nedostupni. Gradonačelnik Vukovara i nije imao drugog izlaza do da podigne glas, jer živi u Vukovaru i s Vukovarcima, pa valjda i on sreće na ulici podrugljive razbojnike koji znaju da ih čuva „viša sila“ iz Zagreba. Sadašnja vlast je ucijenjena, u ulozi ginjola, i to znaju i vrapci na krovu. Ucijenjena s nekoliko strana, drhtavo čuva krhku stabilnost, u čemu joj pomaže i HNS koji ne postoji izvan Vlade i koalicije, što je isto tako nonsens čak i u neobičnoj hrvatskoj varijanti demokracije, a čim im tko zaprijeti izvanrednim izborima, odmah traže sastanke, dijalog, jer ne će dobiti ni jedan posto oko kojega se sada vrte. Grupacije koje su preko volje uzele u koaliciju i HDZ, nametnule su se toj nekada slavnoj stranci (pokretu) koja je u opasnosti da postane neprepoznatljivom u narodu, a živi još, i dobiva glasove, upravo na rečenoj staroj slavi.

Dalibor Jelavić

Smrt slikara Dalibora Jelavića na trenutak je svratila pozornost na umjetnike dragovoljce. Hrvatska televizija se (ipak) našla ponukanom da opširnije obavijesti hrvatsku javnost o umjetničkim vrlinama toga doista posebnog čovjeka. Novine – kako koje. Neke samo omanju vijest, neke i puno više (vrlo dobar In memoriam Patricije Kiš). Potpisnik ovih redaka govorio je nad odrom Dalibora Jelavića u ime Satnije hrvatskih umjetnika iz Domovinskoga rata, te donosim ovdje govor gotovo u cijelosti: „U onim vremenima kada je postalo razvidnim da je na kocki opstanak hrvatskoga naroda i mlade države, brojni su se umjetnici svih naraštaja stavili na raspolaganje domovini. Najspremniji od njih, tada srednje i mlađe generacije, postali su pripadnicima Satnije hrvatskih umjetnika, dragovoljne postrojbe do tada nezabilježene u povijesti ratovanja. Među njima i slikar Dalibor Jelavić, koji je prvi odnekud nabavio maskirnu odoru i okupljao likovne umjetnike. Sjećam se naših razgovora u tadanjem Likumu i obližnjem Društvu hrvatskih književnika, kada smo se složili da u istoj postrojbi treba okupiti sve umjetnike – slikare, kipare, književnike, glumce (i odvažne glumice), redatelje filmske i kazališne, pjevače operne i estradne, kaskadere, te i ostale. Oružanu postrojbu predstavili smo hrvatskoj javnosti ispred zapuštene Mogile, podignute svojedobno u slavu tisućite godine Hrvatskoga kraljevstva, te odmah krenuli na sva područja odasvud napadnute Hrvatske. Dalibor je za sebe i skupinu kojom je zapovijedao izabrao Dalmaciju.

Iz tih ga se dana sjećamo i želimo zadržati u uspomeni. Visok i markantan, zdrav, snažan i poduzetan, neustrašiv, i u odori se odlikovao urođenom grandecom, u spoju s čvrstinom koju je donio s kamena vrgoračkog i baštine neretvanske, zagonetan onima koji ga nisu poznavali, svojeglav i samosvjestan, ironičan i ležeran pa i onda kada se pod kišom metaka iz Mokošice gliserom probijao u opkoljeni Dubrovnik. I u tim odsudnim mjesecima devedeset prve, Dalibor nije posve odbacio kist i boje, radio je plakate koji su trebali razbuditi ravnodušnu europsku javnost, a nas je zadužio svojom video kamerom. Da njega nije bilo, kronika Satnije otišla bi u zaborav ili ostala tek na dojmljivim slikama naših fotografa.

Jedan od najboljih slikara hrvatske postmoderne, Dalibor je vodio i svoj osobni rat poslije rata, dugotrajan rat s bolešću koja napada jednoga od milijun ljudi. Dvaput se vraćao s crte na kojoj počinje vječnost, a mi smo u tjeskobi pratili što se s njim događa, pratili mijene na njegovim radovima koji su u lošim danima slikani crnom bojom, a u danima nade i oporavka vraćao se blještavi kolorit po kojemu će ostati zapamćen.

Dalibore, mi koji još neko vrijeme ostajemo, opraštamo se privremeno od tebe, dok s opet ne okupimo u satniji daleko od ratova i zemaljskih muka, u nedokučivom, astralnom svijetu. Slava ti, hrabri prijatelju.“

Usput, da ne bude zabune: podosta se umjetnika uputilo na prve crte i izvan Satnije. Da spomenem samo znamenitu trojku iz Sunje, filmskoga redatelja Slobodana Praljka, kazališnoga redatelja Miroslava Međimorca i glumca Svena Lastu. I neprežaljenog Radovana Domagoja Devlića, uz Maurovića i Kordeja u vrhu hrvatskih autora stripova svih vremena. Devlić se borio u zapadnoj Slavoniji, u postrojbi zvanoj „Štraseri“. Umro je 2000. godine, u punoj stvaralačkoj snazi.

Nema Stepinca

Papa je proglasio pet novih svetaca. Među njima začudo (ha) nema Alojzija Stepinca. I to je, vidite, oblik specijalnog rata protiv Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Objavljeno

na

Objavio

Još malo pa će “štokholmski sindrom” postati poznatiji od štokholmskog Nobela. To su ti lijevi “intelektualci” od kojih mnogi i danas misle da je Anton Pavlovič Čehov ustvari češki pisac pun humora. Handke ne mora mijenjati nacionalnost. Uz Ivu Andrića on je drugi srpski pisac koji je  ušao u kuću slavnih.

Sjetih se hrvatskog pisca Mile Budaka, noveliste i romanopisca. Našim lijevim genijalcima tlak se dizao do neba na sam spomen Budaka-književnika. Kakav književnik, on je bio ustaša, potpisnik rasnih zakona. Čak je njegova kćer, dvadesetogodišnja Grozda Budak zbog očevih političkih stavova bila živa raskomadana.

Međutim, kod Handkea njegovi politički stavovi ne mogu zasjeniti njegovu “genijalnost”. Miljenko Jergović je oduševljen likom koji tvrdo negira genocid u Srebrenici i koji je nepozvan održao “dirljiv” govor na sprovodu Slobodana Miloševića. To je najnoviji nobelovac koji živi izvan zone savjesti i ljudskosti, čovjek kojem je ubiti 8.300 zarobljenika u tri dana “običan dan u uredu” Ratka Mladića. Ne zaboravite, Mladić je ratni zločinac koji je osuđen u Haagu na doživotnu robiju.

Uzaludna je oslobađajuća presuda našim generalima iz tog istog suda u Haagu kad slovensko-austrijski nobelovac “oslobađa” i Mladića i Slobu za čisti destilirani genocid. No, Jergović i njemu slični nisu do kraja zadovoljni. On pomalo sjetno slini što ovogodišnjeg ili prošlogodišnjeg Nobela nije dobio i Bora Ćosić. Tako u svojoj kolumni o njemu kaže: “ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost”.

Naravno, za reputaciju te već dobrano ofucane nagrade po razmišljanju našeg Miljenka bilo bi idealno da je dobije baš Bora. Nakon “trodimenzionalnog” Draže Mihailovića, kojim se Jergović ne tako davno oduševljavao, sad je na redu Bora Ćosić. Uskoro će možda i Ante Tomić početi lobirati, ali za Boru Čorbu tako da će naše komšije, s obzirom na broj stanovnika, postati prvi “na celom svetu” po Nobelovim nagradama.

Inače, naš Piter (Pan) u liku Handkea pobudio je pažnju javnosti kad je napisao scenarij za Wim Wendersov film “Nebo iznad Berlina”. Kasnije je bio označen kao austrijski “enfant terrible” jer je njemačke nobelovce Henricha Bolla i Guntera Grassa proglasio literarno “impotentnima“.

Tip je pun ljubavi i razumijevanja za Ratka Mladića i  Slobodana Miloševića, a pun mržnje prema njihovim žrtvama, pa doista zaslužuje žaljenje i uspješno liječenje. Dodajmo kako je Nobelov komitet zbog svoje česte nekompetentnosti i politikanstva bio ismijavan u svijetu književnosti. Nobel je zaobišao Lava Nikolajevića Tolstoja, Marsel Prusta, Jamesa Joycea, Vladimira Nabukova, Henrika Ibsena, Antona Čehova, Henryja Jamesa, ali i suvremene “velikane pera” poput Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Boru Ćosića itd.

Izgleda da je Nobelov komitet pao nisko. Kao da je mogao pasti visoko!

Ima i dobrih vijesti iz Lijepe naše. Večernjak na strani 3. od 12. listopada ljeta Gospodnjeg 2019. donosi zgodnu i vedru vijest: “Veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Robert Kohorst, u društvu donačelnice Općine Gračac Rajke Rađenović, otvorio je jučer obnovljeni Mjesni dom boraca Narodnooslobodilačke borbe u Srbu, što je američka vlada financirala s 350.000 tisuća dolara… Spomen dom je spreman biti sastavni dio spomeničkog kompleksa posvećenog ustanku naroda Hrvatske protiv fašizma 27. srpnja 1941.g. Veleposlanika Kohorsta je kroz obnovljenu zgradu proveo prvoborac NOB-a saborski zastupnik Milorad Pupovac”.

Članak potpisao “(h)”, pretpostavljam da se radi o hrvatskom Tanjugu tj. Hini. Draga naša ljevičarska Hina! Postoji li netko u kmetskoj i poltronskoj vlasti u RH da Bobu Kohorstu objasni kako je ono što je on napravio u Srbu ravno tome kao kad bi SAD dodijelile 350.000 dolara Meksiku za spomen-dom vojnicima meksičkog generala Santa Anne koji su 6. ožujka 1836.g. u teksaškom mjestu Alamu pobili skoro sve branitelje među kojima i legende kao što su Davy Crockett i James Bowie.

Od 275 branitelja ostalo je živo svega par ljudi. Savka Dabčević Kučar još se je 1971.g. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva i zločina nad Hrvatima. Tamo su bila pobijena djeca, čak devetero iz obitelji Ivezić, tamo je svećenik Juraj Gospodnetić bio nabijen na ražanj i živ pečen, tamo se dogodio prvi pravi genocid nad hrvatskim stanovništvom.

Sada Klasić, Jakovina i Markovina imaju “partijski” zadatak izmišljati “ustaške zločine NDH” kako bi po izlizanom receptu opravdali to svirepo ubojstvo brojne djece obitelji Ivezić. Međutim, NDH je nastala tek 10. travnja 1941.g. pa u vrijeme ”ustanka” u Srbu nije još bilo ni traga Jasenovcu i zločinima na koje se pozivaju naši “istoričari”.

Zna li Bob da je 19. rujna 2019.g. Europski Parlament usvojio rezoluciju “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine? Ovu najnoviju vijest Bob nije imao prilike pročitati ni u jednom našem mainstream mediju, ali mi se čini da u Veleposlanstvu SAD-a imaju i neke druge mogućnosti kako doći do tih saznanja.

Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

Što se tiče naših mainstream ljevičara, oni se ponašaju kao da Europski parlament nije ni donio takovu rezoluciju. Hrvatska je davno izgubila medijski rat s ljevičarima koji prešućuju komunističke i velikosprske zločine, valjda da se ne zamjerimo europskim političkim licemjerima.

Uzmimo samo kao primjer našu “katedralu duha” – HRT. Urednik jedne od gledanijih emisija “Otvoreno” je glavom i bradom Denis Latin. On je, kako je to i red, onako urednički, 27. srpnja čestitao Hrvatekima “Dan pobjede”. Pun ljevičarske senzibilnosti Denis im je zapravo čestitao “dan pljačke i paleži”. Nešto kasnije Denis je malo “ublažio” svoje “progresivne” stavove pa je napisao: “Ne slavim Dan domovinske zahvalnosti, prije svega jer ne priznajem nijednu državu ni vlast. Ali čak da i ne mislim tako, ne mogu slaviti nešto što ne postoji…”

Dobro, Denis ima pravo ne priznavati državu u kojoj živi i javno djeluje. Naravno, ima on po čl. 38. Ustava RH pravo na slobodu misli, govora itd. Ali problem nastaje kad naš Denis vodi političke emisije na HRT-u, državnoj televiziji, a on državu ne priznaje. Ne tako davno napredni i vidoviti Latin, gledajući fotografiju bombardiranja Gaze, izrekao je jednu političko-pastoralnu poruku: “Ponekad mi bude žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli”. Oho, to ni za koga, pa ni za našu pravobraniteljicu, nije bio govor mržnje.

I tako uglavnom sve sami ljevičari koji se godinama roje na državnoj televiziji za koju smo svi mi dužni svaki mjesec odvajati lovu. Plaćamo plaću Maje Sever, Denisa Latina, Jasmine Popović, Danijele Trbović… Ova zadnja je postala planetarno popularna od kada je, upitana bi li prijavila generala Gotovinu koji je tada bio još u bjekstvu pred Carlom i dragim Ivom, odgovorila da naravno bi te ujedno objasnila što bi napravila s lovom od cinkarenja.

Naša Trba, valjda u znak zahvalnosti za takav stav(ove), danas ima svoju emisiju u elitnom terminu. Gotovinu još nije pozvala kao gosta, a po nekim neprovjerenim glasinama tunu u tanjuru ne želi ni vidjeti. I tako je katedrala duha – HRT, zahvaljujući našim novcima, ali mimo bilo kakvog našeg stvarnog utjecaja na izbor urednika, novinara i emisija, postala čvrsta, monolitna ćelija “bratstva i jedinstva”. Svi je moramo financirati, ali nogomet bilo ligaški bilo reprezentacijski  (kao nedavno Hrvatska-Mađarska) moramo tražiti kod drugih i njima dodatno za to plaćati.

Međutim, ako sirotinja ne plati “harač” od 80 kn to i nije neki problem jer će ti naš HRT putem javnog bilježnika poslati ljubazno rješenje da si ovršen ne za 80 kn nego za približno oko tisuću kuna. To se kod nas naziva pravna država na čelu s ministrom Bošnjakovićem i njegovim genijalnim ovršnim modelima. Svi trebaju biti sretni i zadovoljni da mogu financijski malo izdašnije pripomoći naše javne bilježnike, ovrhovoditelje i, naravno, HRT s Majom, Denisom, Jasminom, Danijelom… i kolonom dokonih ljevičara. Denis nas za uzvrat razveseli s čestitkom za dan “pljačke i paleži”, a Aco Stanković svojim gostima. Isplati se! Kaj ne…?

Vlada planira, u okviru mjera opće štednje, smanjiti roditeljima porodiljsku naknadu ili im skratiti rok za rađanje na 5 mjeseci, pa neka dame biraju. 

Hajmo opet o već famoznoj političkoj korektnosti! Mlada HDZ-ovka iz Rijeke Ivona Milinović malo se zanijela. Srbi, vrbe… i skočiše na zadnje noge borci iz pjesme “po šumama i gorama”. Ivona je tada shvatila da je ovdje “direktna demokracija” te da je vrag odnio šalu pa se malo ispričala. Nešto k’o kad netko ostane malo u drugom stanju. E, sad opet o farizejima i lijevoj dvoličnosti. O dragom Denisu sam već gore pisao.

Međutim, jeste li u bilo kojem dnevnom/tjednom listu u Lijevoj našoj pročitali da se Latin trebao ispričati? Sjetimo se i popularnog i omiljenog Nenada Stazića, doživotnog SDP-ovog zastupnika, koji nas je upozorio da su “njegovi“ 1945.g. bili jako dekoncentrirani” i traljavo odradili svoj posao. Prevedeno – previše je ostalo živih. Ni SDP se nije od toga ogradio tako da nas mora zadiviti SDP-ov fascinantni humanizam. Nigdje u mainstream medijima niste nikada pročitali ni poziv na ispriku, niti njihovu ispriku za izrečeno.

Slažem se stoga sto posto s Ivanom Penavom kad kaže: “Stvorili smo bolesno društvo, dva kilometra od spomenika Blagi Zadri je spomenik Šoškoćaninu…. Tko je osuđen za ubijanje 2.717 Vukovaraca? Tko je osuđen za prekomjerno granatiranje Vukovara uslijed kojeg je izravno stradalo 1.800 civila, građana Vukovara. Tko je osuđen za organizaciju mreže logora na teritoriju Republike Srbije u kojem je bespravno zatočeno više od 6.000 branitelja i civila Vukovara…?”

Naravno, nema na to nikakvog odgovora ni od koga. Ni od vlasti, ni od medijskih ljevičara, ni od pravosuđa s posebnim potrebama. Svi farizeji muče, čkome, šute k’o zaliveni. Ali svako malo, kad netko vikne ZDS, odmah se diže medijska halabuka, prijeti se sankcijama od Slavice Lukić do Branke, Siniše i Visokog prekršajnog suda.

Imam dojam kako se sve čini ne bi li se u žrtvama agresije razvio štokholmski sindrom po kojem se lojalnošću i simpatijom prema svom krvniku stvara čvrst psihološki savez s agresorom. Kao da trebamo razviti vjeru žrtava u dobrotu agresora, dijeljenje istih vrijednosti s njim itd. Je li to doista tako ili se samo pričinja, trebalo bi istražiti. No, to su teme o kojima lijeva medijska falanga šuti. Uporno i dosljedno. Imaju oni svojih “suvremenijih” tema.

Kvaka 22

Recimo Roby Bajruši osjeća kako mora riješiti dilemu: “Jesu li Zagrepčani klicali nacistima koji su 1941. ulazili u Zagreb?”. Naravno, što se tog pitanja tiče, postoji uvijek i ona vrsta svjedoka za koje Zagorci lijepo kažu: ‘ak’ je do svedoka, krava je naša!”. Vjeko Afrić, zacementirani Jugoslaven, povjesničar Ivo Goldstein, Mahmud Konjhodžić, Klasić, Jakovina i Markovina, razglabajući na dvije stranice teksta kako bi odgovorili negativno na Bajrušijevo retoričko pitanje, nisu bili ni potrebni.

Tu su “svjedoci” Vatroslav Mimica, sverežimski režiser i slikar Jozo Kljaković… No, tu se javlja i tzv. kvaka 22! Postoji, naime, fotografija na kojoj se jasno i “glasno” vidi oduševljena gomila koja sa smjehom i veseljem dočekuje naciste. A znamo da slika govori tisuću riječi. E, sad zašto je tome tako? Isključivo zbog dvadeset godina vladavine naše “braće” po Igoru Mandiću i splitskim orjunašima. Čak su se i nacisti dočekivali kao “oslobodioci” od “braće”?.

E, to onda treba povezati i s izlaganjem Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990.g. kad je rekao kao NDH “nije bila samo fašistička tvorevina već i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”. Kad smo napokon dobili krvavi Domovinski rat te 5. kolovoza 1995.g. udovoljili “težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom”, pojaviše se, k’o žuti mravi, profe povijesti s hrvatskih filozofskih fakulteta Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina, Perica i dr. usko povezani s jugonostalgičarima iz dnevnih listova.

Ali kako nitko nije idealan, Jutarnjem se dogodila pogreška te su objavili fotografiju iz koje je čak i jugo-slijepcima jasno što se to zaista događalo 1941.g. u “slobodarskom” Zagrebu. Stoga molim Jutarnji da ubuduće, kod programski naručenih tekstova, idu bez slika. Mogu samo crteži Joze Kljakovića, Ede Murtića i autentična sjećanja Kreše Beljaka.

Prebirem po genijalnoj knjizi mog prijatelja Vlade Šimenca. Na strani 18 OESS izvještava  o napretku Hrvatske u ispunjenju međunarodnih obaveza. Naslov: “Prespor povratak Srba”. Valjda se misli u odnosu na brzinu kojom su pobjegli…!

Malo duhovitosti s fejsa i s drugih strana: Bojan Glavašević je na N1 ubijene i zaklane u Vukovaru nazvao “odsutnima”. Onda mu je i otac valjda samo odsutan!

Željka Gadže dijeli komplimente muškarcima:”Muškarci su kao enciklopedije: debeli, dosadni i misle da sve znaju!!!”

Jasmin Novak oglašava prodaju padobrana: “Prodajem padobran jednom korišten, nikada otvaran. Malo krvav…”

Miro Banović je malo zabrinut pa piše:”Pupovca su gađali C vitaminom. Sad on nas gađa CCCC vitaminom…”

“UN Greta je u pubertetu, a klima u klimakteriju. Ne zna se tko više divlja”, javlja na fejsu Zdravko Sertić.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari