Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Hrvoje Mandić: Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Objavljeno

na

Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovice prosinca 1944. godine, bojište ispred Mostara i Nevesinja bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije, te postrojbe 9. dalmatinske divizije, angažirane u napadu na Široki Brijeg.[1]

Stanje na bojištu ostalo je nepromijenjeno sve do operacije Bura, prodora njemačke vojske i oružanih snaga NDH 27. siječnja 1945. prema Ljubuškom, Čitluku, Čapljini i Metkoviću.

Njemačka vojska i postrojbe NDH, u dva dana vojnih djelovanja osvojile su mjesta Ljubuški, Čitluk i Čapljinu.[2] Nedugo zatim Vrhovni štab je izdao zapovijed VIII. dalmatinskom korpusu da sa glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, oklopljenim i samokretnim postrojbama, tj. 1. tenkovskom i 1. teškom motoriziranom artiljerijskom brigadom) krene prema Hercegovini te zajedno sa 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar. Snage NOVJ su potisnuli dijelove njemačkih i Oružanih snaga NDH iz Čapljine, Čitluka te su 4. veljače zauzeli Ljubuški.[3] Sutradan, 5. veljače, Štab VIII. dalmatinskog korpusa naredio je izvođenje napada na Široki Brijeg 6. veljače. Okosnicu napada na Široki Brijeg činila je 26. dalmatinska divizija. U borbama tog dana partizani nisu uspjeli zauzeti Široki Brijeg. Postrojbe 2. dalmatinske proleterske brigade u sastavu 9. dalmatinske divizije likvidirali su šestoricu širokobrijeških franjevaca na prostoru između Donjeg Graca u pravcu Gostuše 6. veljače.[4] Sutradan, 7. veljače, partizani su ovladali Širokim Brijegom kasno uvečer. Toga dana likvidirali su dvanaestoricu širokobrijeških franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu. Osam franjevaca koji su potražili sklonište u noći 6. na 7. veljače u franjevačkoj hidrocentrali i mlinici pored rijeke Ugrovače, partizani su odveli, 8. veljače 1945., i likvidirani na nepoznatom mjestu.[5]

siroki-brijeg1Dio njemačkih snaga i oružanih snaga NDH povukli su se i utvrdila na pravcu Keveljavača — Miljkovići — s. Varda, k. 331, k. 262 — Jasenica — Rodoč. Ovim rasporedom obrane planirali su učvrstiti svoju obrambenu crtu s juga. U slučaju da se Mostar nađe pred osvajanjem ostavljen je pravac prema Jablanici i Konjicu kako bi se mogli povući.[6] Snage NOVJ su vodile neprekidne borbe sa njemačkim snagama i postrojbama NDH od zapadnog prilaza do južnog prilaza grada.[7] Dalje od crte bojišta, u Čitluku je 9. veljače održan sastanak zapovjednika 29. hercegovačke divizije i 19. dalmatinske divizije, kao i načelnika Štaba VIII. dalmatinskog korpusa (potpukovnik Ante Toni Biočić) na kojem je zaključeno da se u cilju osvajanja Mostara 12. hercegovačka brigada u operativnom smislu potčini zapovjedniku 19. dalmatinske divizije i da se pojačaju napori oko likvidiranja obrambenih položaja njemačke vojske i oružanih snaga NDH u tjesnacu između Mostarskoga blata i Neretve radi napada na Mostar s južne strane.[8] Vodile su se neprestano borbe na ispred Varde, u područjima sela Gornje i Donje Jasenice, a nije došlo do značajnijih pomjeranja bojišta. U „zapovijedi Štaba VIII. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara“ naređen je napad na Mostar iz smjera tri kolone, desna, srednja i lijeva. Desna kolona, koju čine postrojbe 19. dalmatinske divizije, bez jedne brigade s pridodanom 12. hercegovačkom divizijom i jednim brdskim topničkim sklopom ima zadatak napasti Mostar s južne strane pravcem Čitluk — Varda — Mostar. Desna granica zona djelovanja selo Bačevići zaključno rijeka Neretva — selo Luka selo Bjelužina sve isključno. Lijeva granica zone djelovanja Ljuti Dolac — Ponor — selo Varda — selo Donja Kozica — Orlovac, k. 473 — selo Razlomište. Desna veza s 29. hercegovačkom divizijom, lijevo s 26. dalmatinskom divizijom. Zatim, srednja kolona, koju čine 26. dalmatinska divizija, zajedno s 1. tenkovskom i 1. teškom motoriziranom artiljerijskom brigadom ima zadatak napasti Mostar sa zapadne i sjeverozapadne strane pravcem selo Donji Polog — Mostar. Desna granica zone djelovanja do lijeve granice zone djelovanja desne kolone. Lijeva granica zone djelovanja selo Grabova Draga — Jastrebinka, k. 1139 — selo Poradok — selo Orlac — k. 246.[9] Zatim, posljednja lijeva kolona, koju čini 9. dalmatinska divizija, ima zadatak odsjeći neprijateljske obramebene položaje oko Mostara od zaleđa na sjever na liniji Raštani — sela Drežnica. Desna granica zone djelovanja do lijeve granice zone dejstva srednje kolone, uključno selo Raštani. Lijeva granica zone djelovanja planina Čabulja — Drežnica uključno. U napadu na Mostar sudjelovalo je zrakoplovstvo NOVJ.[10] Okosnicu napada na Mostar činila je 26. dalmatinska divizija s pridodanim postrojbama 1. tenkovske brigade i 1. teške motorizirane artiljerijske brigade VIII. dalmatinskog korpusa. Postrojbe 29. hercegovačke divizije, njezina 10. brigada dobila je zadatak osvojiti Nevesinje, 11. brigada djelovala je prema Konjicu kako bi spriječila dolazak njemačkih pojačanja iz Sarajeva prema Mostaru, zatim 13. brigada imala je zadatak razbiti njemačku obranu na pravcu Buna – Blagaj i zatim prodrijeti lijevom obalom Neretve u Mostar i 14. brigada koja je imala zadatak da preko Donjeg i Gornjeg Zimlja prodre u Bijelo Polje kako bi ugrozili povlačenje njemačke vojske i postrojbi NDH iz Mostara dolinom Neretve na sjever.[11]

Borbe za Mostar 12. – 14. veljače 1945.

Na bojištu desne kolone Štab 19. dalmatinske divizije naredio je napad 12. veljače na pravcu napada Jastrebinka – Hum – Mostar, no napad je odgođen za 13. veljače zbog snježne oluje. Napad glavnine postrojbi 26. dalmatinske divizije počeo je topovskom paljbom po njemačkim obrambenim položajima na Mikuljači i k. 901.[12] Tog istog dana oko 10 sati postrojbe 3. dalmatinske prekomorske brigade i 12. dalmatinske brigade osvojile su Crni Vrh i Jastrebinku.[13] Postrojbe 11. dalmatinske brigade naišle su na snažan otpor postrojbi NDH i njemačke vojske na Mikuljači i Keveljavači toga dana, no uz potporu 12. dalmatinske brigade i tenkova partizani su zauzeli navedene položaje u večer 13. veljače.[14] Dijelovi 12. hercegovačke brigade zajedno s postrojbama 6. dalmatinske brigade su oko podnevnih sati 14. veljače ovladali položajem Varda i k. 622.[15] Postrojbe 29. hercegovačke divizije ratovale su na širokom bojištu od Konjica, Nevesinja, Blagaja i Bune. Njezine brigade i 10. hercegovačka brigada osvojila je Nevesinje 14. veljače, a ostale brigade nisu izvršile zadaću. U Konjicu 11. brigada unatoč stalnim napadima, kao i na željezničku prugu Mostar – Konjic nije uspjela spriječiti dolazak svježih pojačanja njemačke vojske iz Sarajeva koje su štitile odstupnicu za povlačenje iz Mostara prema Sarajevu, s druge strane dvije bojne 14. brigade nisu mogle ovladati Bijelim Polje, jer su ih njemačke postrojbe 369. pješačke divizije odbacili još 13. veljače 1945.[16] Do poslijepodnevnih sati 14. veljače postrojbe VIII. dalmatinskog korpusa razbili su obrambene položaje postrojbi NDH i njemačke vojske oko grada Mostara. Postrojbe 26. dalmatinske divizije, 1., 11. i 12. dalmatinske brigade uz podršku oklopništva, su oko 13 sati ušle u grad sa zapadne i sjeverozapadne strane.

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Brdska haubica 75 mm u boju za Mostar

Nijemci su se povlačili upravo na južnom bojištu Mostara iz pravca sela Jasenice – Varda prema Mostaru, a 12. hercegovačka brigada je pritiskala njemačke postrojbe u pravcu Rodoča s ciljem osvajanja zrakoplovnog uzletišta. Postrojbe 1., 11. i 12. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije uz podršku tenkova zauzeli su sve mostove na rijeci Neretvi do 15 sati poslijepodne. Veći dio 12. dalmatinske brigade uz pomoć tenkova i manjeg dijela 1. dalmatinske proleterske brigade nakon prelaska preko mosta i osvajanja „hotela Neretve“ krenule su desno prema brdu Hum (k. 436) južno od Mostara.[17] Nakon osvajanja Huma u južni dio grad su ušle postrojbe 19. dalmatinske divizije, 6. dalmatinske brigade, 14. dalmatinske brigade i 12. hercegovačka brigada te naposlijetku 29. hercegovačka divizija, njena 13. brigada.[18] Dio postrojbi 12. hercegovačke brigade su prve ušle u Donju Mahalu, na južnoj strani Mostara.[19] Osim svih navedenih jedinica u borbi za Mostar sudjelovala je postrojba posebnih namjena Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). Njezina 1. bojna je bila angažirana u borbama za Mostar i imala je zadatak odmah po osvajanju grada, preuzeti osiguranje mostova, važnih objekata, ustanova, i otkrivanja tj. likvidacije političkih neistomišljenika označenima kao „suradnicima fašističkim i ustaškim zločincima“.[20] Borbe u Mostaru trajale sve do večeri, oko 17 sati tenkovi 1. tenkovske brigade, postrojbe 12. brigade i 1. dalmatinske proleterske brigade prešle su most kralja Petra Karađorđevića i ušle u istočni dio grada. Zatim dijelovi 11. dalmatinske brigade u kasnim večernjim satima prešli su stari most i izbili u istočni dio grada Mostara.[21]Zapadno od Mostara, 3. dalmatinska prekomorska brigada je likvidirala kotu 684. Zatim, nastavila napredovati pravcem selo Orlac – selo Raštani koja je preuzela položaje 9. dalmatinske divizije s ciljem kontroliranja pruge Mostar – Sarajevo. Ti potezom njemačke i oružane snage NDH su bile primorane napustiti obranu Mostara i povući se prema Konjicu. Prema partizanskoj poslijeratnoj historiografiji glavnina snaga VIII. dalmatinskog korpusa je zauzela Mostar u 19 sati 14. veljače, a njemačke i oružane snage NDH su se povukle prema Konjicu.[22] Postrojbe NOVJ su ovladale u potpunosti lijevom obalom Mostara tek 15. veljače 1945. U jednom izvješću iz veljače 1945. Štabu VIII. dalmatinskog korpusa Glavnom Štabu NOVJ Hrvatske komandant VIII. dalmatinskog korpusa Petar Drapšin napisao je sljedeće: „Danas 15. februara u 6 sati ujutro potpuno smo oslobodili oblasno središte i važni strateški centar grad Mostar. Šaljemo Vam pozdrav iz oslobođenog Mostara“.[23] Partizani su spriječili rušenje mostova preko Neretve u Mostaru, koje su Nijemci minirali kako bi osporili napredovanje partizanskih snaga. Između ostalog, probojem vanjskih obrambenih obruča Mostara, domobranska komponenta u sastavu oružanih snage NDH se raspala, a njemačkim vojnicima je prepuštena obrana Mostara.[24] Sa strateške strane, komandant VIII. dalmatinskog korpusa je propustio okružiti, te zarobiti ili likvidirati vojnu formaciju njemačkih snaga i oružanih snaga NDH, a glavni razlog su krive procjene partizanskih obavještajaca koji su očigledno podcjenili operativnu snagu protivnika.

U borbama za Mostar partizani navode da su nanijeli gubitke njemačkoj vojci i postrojbama NDH od 3.716 poginulih i 1.044 zarobljena vojnika.[25] Drugi izvor kaže da su u borbama za Mostar navedne snage pretrpjele gubitke od 5.778 poginulih i 1.314 zarobljenih vojnika.[26] Njemačka 370. pukovnija je izbrisana u borbama za Mostar, poginuo je njezin zapovjednik bojnik Becker prilikom potiskivanja iz zapadnoga dijela grada, u jednom protunapadu na kolodvor.[27] Nadalje, IX. ustaški djelatni zdrug u sastavu 9. hrvatske gorske divizije se raspao nakon borbi za Mostar. Partizanski gubitci, ukupno sa postrojbama VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije iznose 536 poginulih i 1.544 ranjena vojnika.[28] Ove podatke ne možemo uzeti sa sigurnošću, jer nemamo uvid u dokumentaciju njemačkih postrojbi 369. pješačke divizije i oružanih snaga NDH.[29] Kad govorimo navedenoj njemačkoj dokumentaciji, operativna izvješća, logistika, vojni zemljovidi 369. (hrvatske) pješačke divizije nestali su u ratu.[30] Ratna dokumentacija zapovjedništva 9. hrvatske gorske divizije i njoj podređenih postrojbi NDH u Mostaru sa sjedištem u Liska, je pokupljena sredinom veljače od ustaških časnika koji su se povlačili prema Sarajevu, Brodu na Savi, i negdje u Sesvetama su spalili navedenu dokumentaciju.[31] Međutim, sa obavještajnim podacima stvari su se odvijale sasvim suprotno od navedenog. Arhiv njemačke obavještajne službe se nalazio u kući, visokokatnici, na križanju Šetališta i Bakamluka. Kad su postrojbe NOVJ prodrle u Mostar, 14. i 15. veljače, njemački časnici koji su pazili na dokumentaciju pobjegli su. Partizani, pripadnici 29. hercegovačke divizije nakon nekoliko dana spalili su kuću i cjelokupan arhiv njemačke obavještajne službe u Mostaru. Odgovornost za spaljivanje navedene dokumentacije snosi trebinjski profesor Dimitrije Kurilić, koji je za vrijeme rata bio četnički ideolog u Trebinju. Nameće se logičan zaključak da su Nijemci raspolagali dokumentima o njegovom ratnom razbojništvu kao i njegovih prijatelja u četničkom pokretu, te njegov odlazak u partizane, u redove 29. hercegovačke divizije. Iz tog razloga je sa svojom grupom političkih istomišljenika poduzeo akciju spaljivanja komprotirajuće dokumentacije njemačke obavještajne službe. Dimitrije Kurilić je nakon rata, 1949. bio profesor mostarske gimnazije.[32] Ovdje se radi o plastičnom primjeru kako su mnogi pripadnici četničkog pokreta u Hercegovini prelazili u partizane, a poglavito u vojne formacije 29. hercegovačke divizije. Međutim, pojedini partizani i četnici visokopozicionirani u strukturama NOVJ su bili kontraobavještajci i radili za Gestapo. Zbog opasnosti od kompromitacije nastojali su unišitit sve materijale koji su ih vezali za suradnju sa neprijateljem.

Događanja u Franjevačkom samostanu u Mostaru 14. veljače

Leo-Petrovic,1Prema dostupnim povijesnim izvorima, partizani su 14. veljače 1945. u Mostara napravili popis „političkih sumljivih osoba“.[33] Tog istog dana, 14. veljače oko 15.30 sati, upalo je u samostan nekoliko partizanskih oficira koji su razgovarali s franjevcima. Fra Lea Petrovića je ispitivao partizanski oficir, i nakon što je otišao ostavio je dva partizana kako bi pazili franjevce. Oko 17.30 sati došao je Brana Popadić, koji je obnašao dužnost opunomoćenika OZN-e pri 12. hercegovačkoj brigadi. Popadić je naredio franjevcima da se okupe u jednoj sobi, zatim ih je ispitivao i popisivao te je naredio da čekaju njegov povratak i izišao iz samostana te izdvojio fra Jozu Bencuna, fra Lea Petrovića, fra Rafu Prusinu, fra Bernardina Smoljana, fra Grgu Vasilja, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Pehara, dok su ostali franjevci boravili u samostanskoj blagavaonici.[34] Na izlazu iz samostana navedenu sedmoricu franjevaca Brana Popadić je dao svezati žicom i odveo ih prema izlazu iz grada. Fra Grga Vasilj i fra Jozo Bencun mučeni od strane partizana prije likvidacije, a zatim im je obješen kamen oko vrata i zajedno sa ostalima bačeni su u Neretvu na Starom Čekrku.[35]

Partizanska obavještajna mreža u Mostaru u veljači 1945.

Jovan Andrić, zapovjednik 3. brigade Korpusa narodne odbrane navodi da je „uspješno otkrivanje i hvatanje ostataka neprijateljskih grupa na slobodnoj teritoriji bilo u punoj saradnji i pomoći organa bezbednosti (OZN-e) na terenu čitave Hercegovine“.[36] Nadalje Olga Marasović, ratni član Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i bliska suradnica Vase Miskina Crnog koji je bio jedan od visoko pozicioniranih dužnosnika u Oblasnom komitetu KPJ za Hercegovinu, u svjedočanstvu o borbama za Mostar 14. veljače 1945. navodi: „U rasvjetljavanju sadržaja ilegalnog rada treba imati u vidu i akcije i sugestije drugova koji su već ranije bili poslani u Mostar radi organiziranja OZN-e i njenog punog djelovanja u momentu preuzimanja vlasti i oslobađanja grada“.[37] Analizirajući pripadnike NOP-a u Mostaru od 1943. zaključno do napada na Mostar 14. veljače 1945. precizno se može zaključiti da su obavještajne materijale o snazi njemačke i hrvatske vojske, njihovim obrambenih položajima i logistici dostavljali obavještajcima OZN-e, a ovi proslijeđivali Štabu 29. hercegovačke divizije. Grgo Papac, partizanski obavještajac tih ratnih godina radio je za OZN-u. U svom referatu „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“ navodi kako je upoznao Vojislava (Voju Osmokrovića), člana OZN-e za Hercegovinu.[38] U Mostaru 1944. godine su bile utemeljene postrojbe pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, na desnoj i lijevoj obali rijeke Neretve.[39] Navedene postojbe su trebale preuzeti kontrolu nad gradom i zajedno sa snagama NOVJ pomoći u razbijanju njemačke i hrvatske vojske u Mostaru. Međutim, obje postrojbe lijeve i desne strane Neretve bile su u službi Gestapo-a, njemačke obavještajne službe. Svi rukovodeći ljudi, od Vojislava Voje Osmokrovića, inženjera Ragiba Kolakovića bili su pod kontrolom Nijemaca. U raznim postrojbama u kojima su djelovali, postavili su ih rukovodeći ljudi njemačke obavještajne službe i neki od navedenih su završili njemački obavještajni tečaj na Ilidži. Gotovo svi ti obavještajci pripremljeni od Gestapo-a, su bili muslimani. Ustaška nadzorna služba je 12. veljače 1945. uoči napada NOVJ na Mostar razbila obavještajnu postojbu na desnoj obali Neretve kojom je zapovijedao inženjer Ragib Kolaković, većina je pobijena od ustaša, a mali dio se spasio bijegom. Postrojba na lijevoj obali ostala netaknuta.[40] U svjedočenju Grga Papac navodi kako mu je Vojo rekao sljedeće: “Ne, od danas si ti oficir NOV u neprijateljskoj vojsci.” Upozorio me na izuzetnu konspiraciju: “Diži ruku (mislio je na ustaški pozdrav “Spremni”) ko jablan, viči ‘Hajl Hitler’ ako treba, viči šta god traže, ali ostani i radi ovo što radiš.”[41] U nastavku izvješća navodi da je postojala dvostruka crta obavještajne veze. Domobranska struja Omer Arpadžić sa Salkom Hojlašom, surađivali su sa Mjesnim komitetomKPJ za Mostar početkom 1945. godine, odnosno radili su zaAsima Duranovića koji je obavljao dužnost u MK KPJ za Mostar. Zatim, drugu crtu čino je Grga Papac s Ivom Bajalom, domobranom, a preko njegai direktno dostavljao informacije Voji Osmokroviću.[42] Grga Papac navodi kako je još u rujnu 1944. godine dostavljao vojne podatke do najsitnijih detalja za domobrana Omera Arpadžića koji je sve informacije proslijeđivao u Štab 29. hercegovačke divizije. Zatim, navodi da mu je Omer Arpadžić poslije rata rekao kako je u razgovoru s Ljubom Kovačevićem, bratom Save Kovačevića Mizare, saznao da je Ljubo osobno dobio te karte i bio zadovljan obavljenim poslom. „To je bio jedini moj izvještaj koji je otišao tim kanalom, tj. linijom MK KPJ za Mostar. Od tada, 24. studenog 1944., Ivo Bajalo mi je saopštio da sam postao član KPJ“, tj. istrovremeno povjerenik OZN-e.[43] Ovo je plastičan primjer kako se dokazivala poslušnost i nagrada za tu poslušnost, visok položaj u OZN-i. Partizanska obavještajka Mersija Salković – Elezović navodi kako je dostavljala informacije Voji Osmokroviću.[44] Partizanski ilegalac Vaso Milić navodi kako se Voja Osmokrović vratio u Mostar krajem 1943. godine i organizirao Komisiju za suzbijanje pete kolone i terora, kasnije OZN-e.[45] „Tom organizacijom je obuhvatio i mene, pa mi je stavio u zadatak da radim na kontraobavještajnoj službi, formiranju vojničkih grupica u Mostaru, tzv. trojki, koje su imale zadatak sprečavanje rušenja privrednih objekata“.[46] Iz svega ovoga jasno je vidljivo da je Mostar u području vojnog interesa 29. hercegovačke divizije, početkom 1945. godine, ali i OZN-e tj. njezinih opumoćenika koji su bili raspoređeni u svim brigadama spomenute divizije. Iz svega navedenog može se utvrditi kako su partizanski obavještajci u Mostaru posjedovali podatke o djelovanju i kretanju svih političkih neistomišljenika.

Odgovornost za pokolj mostarskih franjevaca

U jednom svjedočenju koje se čuva u pismohrani Vicepostulature postupka mučeništva navodi se kako su krivici za pokolj mostarskih franjevaca 14. veljače 1945. razbojnička družina iz Donje Mahale koja je tih dana u ratnom Mostaru vršila pljačku i likvidacije. Donja Mahala nosila je naziv „Mala Moskva“, u njoj su se krili komunistički ilegalci poslije kapitulacije stare Jugoslavije.[47] Između ostalog Donja mahala je imala i organiziranu vojnu postrojbu, vod.[48] Pripadnici voda su vršili značajne zadatke prilikom napada partizana na Mostar 14. veljače 1945.[49] Pripreme za osvajanje Mostara počeli su desetak dana ranije u Donjoj mahali, gdje je djelovala znatno slabija vojna jedinica na Ogradi.[50] Sudjelovali su u likvidacijama, zarobljavanjima njemačkih vojnika koji su se povlačili iz Jasenice. Često su partijski aktivisti i istaknuti borci angažirali pojedine muslimane pod krinkom NOP-a za izvršenje raznih, posebnih zadataka.[51] Dugo se vremena smatralo da je vod bio sastavljen od mostarskih skojevaca tj. pripadnika ilegalnog partizanskog pokreta. Navedeni vod Donje Mahale činili su pripadinci organizacije Mladi Muslimani, koja je organizirana 1942. godine od strane Muhameda Šiširka. Obavljao je dužnost infiltriranog obavještajca Ustaške nadzorne službe, koji je radio isključivo za organizaciju Mladi Muslimani, nije surađivao ni sa ustašama ni partizanima.[52] Međutim, dostupni povijesni izvor navode suprotno od navedenog svjedočenja. Likvidaciju sedmorice mostarskih franjevaca je izvršio mostarski kovač Muja Đikić.[53]

pobijeni hercegovački franjevciNaredba za likvidaciju mostarskih franjevaca došla je preko ureda OZN-e. U Čitluku 9. veljače 1945. sastala se grupa viših oficira Štaba 8. korpusa i divizija koje su ratovale na mostarskom bojištu, tu je odlučeno da 12. hercegovačka brigada bude operativno podčinjena 19. dalmatinskoj diviziji. Upravo je manji dio 12. hercegovačke brigade ušao s južne strane Mostara u franjevački samostan 14. veljače oko 15.30 sati, a opumoćenici OZN-e na čelu sa Branom Popadićem oko 17.30 sati vršili su ispitivanja mostarskih franjevaca i prenijeli naredbu o likvidaciji sedmorice franjevaca toga dana. Zanimljivo je istaći, da su tadašnji visoki partijski dužnosnici, odnosno visoki partijski dužnosnik Avdo Humo i član Oblasnog Komiteta KPJ za Hercegovinu, Vaso Miskin Crni, bili zainteresirani za sigurnost fra Lea Petrovića. Potonji je spasio mnoge Židove i Srbe u Mostaru u razdoblju od 1941. do 1943. godine, a zaslužan je za spašavanje Olge Humo rođene Ninčić, supruge Avde Hume.[54] Vaso Miskin Crni nekoliko je puta od 1943. do 1945. slao svoje ljude kako bi izvukli fra Lea Petrovića iz franjevačkog samostana u Mostaru.[55] Zbog niza oklonosti, fra Leo Petrović je ostao u franjevačkom samostanu, čak kad su mu govorili fratri da treba bježati od partizana, znao je da je nevin i vjerovao je da mu neće nauditi partizani. Unatoč zaštiti visokih partijskih dužnosnika Avde Hume i Vase Miskina Crnog mostarski franjevci na čelu s fra Leom Petrovićem nisu izbjegli pokolj.

Odnos NOVJ prema stanovništvu Mostara i pripadnicima oružanih snaga NDH nakon završetka borbi.

zapaljena_gimnazija_sirokiNisu samo mostarski franjevci označeni političkim neistomišljenicima. Prema istraživanjima povjesničarke Blanke Matković postrojbe 12. hercegovačke brigade su 14. veljače u Rodoču ovladale zrakoplovnim uzletištem te likvidirali 32 civila hrvatske narodnosti. Likvidacije su vršene tako što su hrvatski civili pokušali pobjeći od partizana, uhvaćeni su zatim streljani i ubačeni u rovove koji su služili njemačkoj vojsci za obranu položaja na zrakoplovnoj luci. U području odgovornosti 13. hercegovačke brigade, 14. veljače, kad su navedene partizanske postrojbe potpuno ovladale Bunom, likvidirano je 12 žena i djece hrvatske narodnosti. Žrtvama su partizani vezali kamenje o vrat i bacili su ih u Neretvu.[56] Nadalje, Pero Blažević uhićen od partizana nakon završetka borbe za Mostar, prema navodima ubijen u Sarajevu nekoliko dana kasnije od partizana. Zatim, Ilija Blažević je likvidiran od partizana u veljači 1945. godine. Marko (Božo) Cvitanović je uhićen od partizana pod optužbom da je radio za Ustaški pokret 15. veljače 1945. Partizani su ga nakon mučenja likvidirali, prema jednoj verziji sredinom svibnja 1945. Prema dostupnoj dokumentaciji Političkih zatvorenika za grad Mostar bez suđenja partizani su likvidirali domobranskog časnika – stomatolog Ante (August) Cipra radio je u vojnoj bolnici u Južnom logoru. Ubijen je od partizana i bačen u Neretvu 14. veljače 1945. Pripadnik oružanih snaga NDH Jozo (Ivan) Cvitanović je uhićen 14. veljače 1945. od partizana. Zajedno sa ostalim zarobljenicima sproveden je u vojarnu Sjeverni logor. Partizani su ga likvidirali u ožujku iste godine. Samo jedan mali dio dostupne dokumentacije nam pruža uvid u odnos NOVJ prema političkim neistomišljenicima i poraženoj vojnoj formaciji u veljači 1945. Stvarni omjer stradanja hrvatskog stanovništva u Mostaru i gubitke oružanih snaga NDH nakon završetka borbi za Mostar 15. veljače 1945. nije moguće precizno utvrditi.[57]

Zaključak

Iz dostupnih arhivskih izvora, po rekonsturukciji događaja koji su prethodili ulasku partizanskih snaga NOVJ-a u Mostar 14. veljače 1945., sa sigurnošću možemo zaključiti da su opunomoćenici OZN-e posjedovali popis političkih neistomišljenika u Mostaru. Partizanski obavještajci su imali precizne podatke o broju franjevaca u franjevačkom samostanu u Mostaru, fra Lea Petrovića i šestoricu njegove subraće likvidirao je mostarski kovač Muja Đikić. Odgovornost za pokolj sedmorice franjavaca snosi vrh OZN-e. Svi povjerenici OZN-e, u ovom slučaju linija OZN-e u 12. hercegovačkoj brigadi na čelu sa Branko Popadićem izvršavala je posebne zadatke koji nisu vezani za borbene akcije. Nadalje nadređeni Branku Popadiću je bio Uglješa Danilović, tadašnji šef OZN-e za BiH, a potonji je odgovarao izravno Aleksandru Rankoviću, odnosno Josipu Brozu Titu. Kad se hijerarhija posloži na ovaj način, nameće se logičan zaključak da niži partijski dužnosnici, Avdo Humo i Vaso Miskin Crni, nisu mogli ništa učiniti kako bi spasili mostarske franjevce od likvidacija 14. veljače 1945. Kad govorimo o vojnom gledištu glavnina njemačke skupine armije „E“ se povukla iz Hercegovine prema Sarajevu i dalje prema Brodu na Savi. Postrojbe NDH i njemačke vojske držali su položaje, Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, tzv. „zelenu liniju“ kao zaštitu povlačenja civila i vojnika prema Sarajevu i Brodu na Savi. Fadil Numić pripadnik 13. brigade 29. hercegovačke divizije navodi ratni put jedne bojne pravcem napada koji je išao desnom stranom Bune, izbio na Luku i kod hotela „Neretva“ susreo se sa postrojbama dalmatinskih brigada.[58] Između ostalog navodi u svom sjećanju sljedeće: „Mostar je bio pust! Nikoga na ulicama grada nije bilo!“[59] Dinko Šakić u svojoj knjizi S poglavnikom u Alpama navodima da se hrvatska vojska mogla oduprijeti partizanskim pritiscima da su Nijemci bili darežljiviji sa streljivom.[60] Među navedenim svjedocima borbi za Mostar javio se problem „naknadne pameti“, jer Nijemcima nije bilo u interesu zadržati Mostar nego povući se prema Sarajevu. Međutim kad govori o vojon snazi, snage VIII. dalmatinskog korpusa angažirane u Mostarskoj operaciji iznosile su oko 39.759 vojnika, dok su njemačke snage i postrojbe NDH iznosile 15.000 vojnika. Osim nadmoćnosti u ljudstvu snaga VIII. dalmatinskog korpusa, tu je i nadmoćnost u vojnoj opremi i opskrbi. Njemačke snage i postrojbe NDH su imale velike gubitke u ljudstvu, lošije opskrbljene za ratovanje i bile su u konstantnom povlačenju, jer Nijemcima je strateška važnost Mostara bila samo prihvatiti povlačenje svojih vojnika iz Grčke, i osigurati im nesmetano povlačenje prema Sarajevu i Brodu na Savi, te dalje prema Zagrebu. Uz Nijemce povlačile su se postrojbe NDH, kao i civili. Gledajući sve navedeno, partizanski obavještajci su podcijenili operativnu snagu Njemačke vojske i oružanih snaga NDH, i prema tome nisu uspjeli okružiti navedne snage u Mostaru te ih unišitit. Borbe sa navedenom grupacijom su se vodile sve do borbi za Ivan Sedlo te u borbama za Sarajevo u travnju 1945.

Autor: Hrvoje Mandić

IZVORI I LITERATURA

Neobjavljeni izvori
Arhiv hercegovačko-neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., (nesređena građa).
Arhiv Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH
Guides to German records Microfilmed at Alexandria, VA. NO. 41. Records of German Field Commands: Division (Part I)., The National Archives, National Archives and Records Service, General Services Administration, Washington, 1964.
Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA),
Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“
Svjedočenje Grge Papca, kut.1., O-MG-R II/69.
Svjedočenje Mersija Salković-Elezović, kutt. 3., RII/115.
Svjedočenje Remzije Duranovića, kut. 1., R II/72.
Zbirka mikrofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. korpus.
Zbirka ustaško-domobranske građe
Objavljeni izvori
ANDRIĆ, Jovan, „Jedinice 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
ANIĆ, Nikola, „Dvanaesta dalmatinska brigada u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.,
BIOČIĆ, Ante, „Mostarska operacija“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
DAMJANOVIĆ, Danilo, „Borbe 6. brigade oko Varde i prodor u Mostar“ , u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
Izvještaj Štaba 19. divizije od 27. februara 1945. Štabu 8. korpusa NOVJ o borbama za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 144.
Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZDNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136.
KAJTAZ, Šaćir, „Uhapšen sam marta 1942. godine“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
MARASOVIĆ, Olga, „O ilegalnom radu u Mostaru“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
MILIĆ, Vaso, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
PAPAC, Grgo, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945., II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?.
RAKO, Milan, „Jedanaesta dalmatinska u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
SALKOVIĆ-ELEZOVIĆ, Mersija, „Među partizanskim obavještajcima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?
TRGO, Fabijan, „Od oslobođenja Beograda do kraja rata“, (gl. urednici Terzić, Velimir – Brajović Petar – Mihajlovski Kiril), Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945., od drugog zasjedanja AVNOJ-a do konačne pobede, druga knjiga, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1965.
Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZDNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69.
KOMNENOVIĆ, Danilo, KRESO, Muharem, „Dvadeset deveta divizija u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
ANIĆ, Nikola, „Dvadeset šesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.
KNEZOVIĆ, Pavao, „Leo Petrović 1883.-1945.“ u: Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti (gl. ur. fra Ante Marić), Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica Mostar, Recipe, Mostar, 2008.
Periodika
IVANČIĆ, Gaudencije, fra, „Partizani i franjevački samostan u Mostaru 1945.“ u: Stopama pobijenih, glasilo vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće, br. 1., Široki Brijeg, 2009., 11-16.
JURIŠIĆ, Goran, „Titov antifašizam u svjetlu britanskih dokumenata, drugi dio. Kad neće politika neka govore dokumenti“, u: Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće, godište VI., br. 1 (10), Široki Brijeg, 2013., 30-31.
MANDIĆ, Hrvoje, „Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945. „ u: Polemos. Časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVI., br. 32., Hrvatsko sociološko društvo i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 13-30.
MANDIĆ, Hrvoje, „Pokolj hercegovačkih franjevaca 1945.“ u: Naša ognjišta, godina XVL, br. 1-2 (417), Tomislavgrad, 2015., 6-7.
MATKOVIĆ, Blanka, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 2011., 288-231.
Novine
VUKŠIĆ, Tomo, don, „Komesar Čedo Kapor nije dao pokopati franjevce“ u: Večernji list, srijeda 12. veljače 2014., str. 30.
Literatura
ANIĆ, Nikola, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing d.o.o., Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005.
ANIĆ, Nikola, Njemačka vojska u Hrvatskoj 1941.-1945., Hrvatski institut za povijest-biblioteka hrvatska povjesnica, Zagreb, 2002.,
ČUVALO, Ante, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014.,
Danilo KOMNENOVIĆ, Danilo – KRESO, Muharem, Dvadeset deveta hercegovačka divizija, Vojno-izdavački zavod, Beograd, 1979.,
ĐIKIĆ, Osman, Dvanaesta hercegovačka NOU brigada, Vojnoizdavački i novinski centar i Arhiv Hercegovine, Beograd, 1990.
GRGUREVIĆ, Dragutin, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1964.,
RAKO, Milan – DRUŽIJANIĆ, Slavko, Jedanaesta dalmatinska biokovska brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987.,
SCHRAML, Franz, Hrvatsko ratište, Brkić i sin,Zaprešić, 1993.
SUBOTIĆ, Lazar, Kninska i mostarska operacija, Viša vojna akademija JNA, Katedra vojne istorije, Beograd, 1962.,
ŽIVKOVIĆ, Nikola, Srbi u ratnom dnevniku Vermahta, Službeni list, SCG, 2003.


[1]Arhiv hercegovačko neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Zbirka ustaško-domobranske građe (dalje: ZUD), Ustaška vojnica, stožer IX. stajaćeg djelatnog zdruga Mostar, Dnevna izvješća za studeni i prosinac, 23-1040/11/1944., kut. 6.;AH, ZUD, 23-1057/24/10. 12. 1944., kut. 6.AH, ZUD, 23-1058/44/12. 12. 1944. kut. 6.; AH, ZUD, 23-1061/77/17. 12. 1944., kut. 6.AH, ZUD, 23-1063/69/14. 12. 1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1066/94/1944.; AH, ZUD: dodatak dnevnom izvješću, 23-1066/ 94/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-69/109/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1071/119/1944., kut. 6. AH, ZUD, 23-1072/120/1944. kut. 6, AH, ZUD, 23-1077/142/1944. kut. 6. AH, ZUD, 23-1078/5/1945., kut. 6
[2] Hrvatski državni arhiv, Zagreb, (dalje:HDA), Ustaška vojnica, (dalje: UV), dnevno izvješće Ia br. 31/45, br. 1241/31-1/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 32/45, br. 1243/1-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 35/45, br. 1280/4-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 33/45, br. 1245/2-2/1945., kut. 3. HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 34/45, br. 1247/3-2/1945., kut. 3., Dnevno izvješće Ia br. 35/45, glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga, 4. veljače 1945., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 35/45, br. 1249/4-2/1945., kut. 3., Dnevno izvješće Ia br. 37/45, glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga, 6. veljače 1945., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 37/45, br. 1281/6-2/1945., kut. 3., HDA, Ustaška vojnica, dnevno izvješće Ia br. 37/45, br. 1281/6-2/1945., kut. 3.
[3] Milan RAKO – Slavko DRUŽIJANIĆ, Jedanaesta dalmatinska biokovska brigada, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1987., 273.
[4] Hrvoje MANDIĆ, „Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945. „ u: Polemos. Časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XVI., br. 32., Hrvatsko sociološko društvo i Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 20-27.
[5] Hrvoje MANDIĆ, „Pokolj hercegovačkih franjevaca 1945.“ u: Naša ognjišta, godina XVL, br. 1-2 (417), Tomislavgrad, 2015., 7.
[6] Izvještaj Štaba 19. divizije od 27. februara 1945. Štabu 8. korpusa NOVJ o borbama za oslobođenje Mostara. Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, (dalje: ZNOR) Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, (glavni urednik: peš.potpukovnik Miloš Krstić) tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 144., 707.
[7]HDA, Zbirka mirofilmova, NOV i PO Hrvatske – VIII. Korpus, mikrofilm D-1181., snimak 295.
[8] Dragutin GRGUREVIĆ, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1964., 189.
[9] Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69., str. 297.
[10] Zapovijest Štaba 8. korpusa NOVJ-a od 12. veljače 1945. Štabovima potčinjenih jedinica za oslobođenje Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 69., 297-298.
[11] Lazar SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, Viša vojna akademija JNA, Katedra vojne istorije, Beograd, 1962., 60.
[12] Blanka MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 2011., 323.
[13] L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 61.
[14] Milan RAKO, „Jedanaesta dalmatinska u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 259-260.B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 322. Usporedi: L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 61.
[15] Danilo DAMJANOVIĆ, „Borbe 6. brigade oko Varde i prodor u Mostar“ , u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 212. D. GRGUREVIĆ, Devetnaesta sjevernodalmatinska divizija, 191.
[16] L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 64-65.
[17] Nikola ANIĆ, „Dvanaesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 279.
[18] Ante BIOČIĆ, „Mostarska operacija“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 123.
[19] Osman ĐIKIĆ, Dvanaesta hercegovačka NOU brigada, Vojnoizdavački i novinski centar i Arhiv Hercegovine, Beograd, 1990., 174.
[20] Jovan ANDRIĆ, „Jedinica 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986.,397-398.
[21] Nikola ANIĆ, „Dvadeset šesta dalmatinska divizija u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 234. B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 322-323.
[22] Danilo KOMNENOVIĆ, Muharem KRESO, „Dvadeset deveta divizija u mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo), Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije, posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 319. Usporedi: L. SUBOTIĆ, Kninska i mostarska operacija, 64.
[23] D.K.M, Svjedočenje, 70. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg. Navedeni svjedok navodi oznaku Vojno istorijskog instituta u Beogradu, Arhiv VII. k. 119/8. reg. br. 1-2.
[24]Nakon operacije Bura, i nakon borbi za Široki Brijeg, postrojbe NDH su pretrpjele velike gubitke u ljudstvu i vojnoj opremi, te se nisu bile u stanju nositi sa NOVJ-a u borbi za Mostar. Franz SCHRAML, Hrvatsko ratište, Brkić i sin, Zaprešić, 1993., 106. Usporedi: Nikola ŽIVKOVIĆ, Srbi u ratnom dnevniku Vermahta, Službeni list, SCG, 2003., 164.
[25] Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. ZDNOR,Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136., 646.
[26] Nikola ANIĆ, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing d.o.o., Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005., 237. Neki podaci govore o 515 poginulih, 1.600 ranjenih i 330 nestalih partizana.
[27]F. SCHRAML, Hrvatsko ratište, 106.
[28] Prilog „Osnovni podaci o mostarskoj operaciji“ u: Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 23. Usporedi: Izvještaj Štaba VIII. korpusa NOVJ od 25. veljače 1945. Vrhovnom Štabu NOV i POJ o oslobođenju Zapadne Hercegovine i Mostara. ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1945. godine, tom 4., knjiga 33., Beograd, 1970., dok. 136., 647.
[29] U borbama za Mostar uništena je 369. pukovnija u sastavu 369. pješačke divizije. Ona je raspuštena za vrijeme povlačenja njemačke vojske, a ono što je ostalo od naveden pukovnije raspoređeno je u 370. pukovniju 369. pješačke divizije. Omjer stradanje drugih njemačkih postrojbi navedene divizije nije poznat. F. SCHRAML, Hrvatsko ratište, 106-109.
[30]Zadnji sačuvani mikrofilm je rola br. 2156 koja obuhvaća razdoblje ljeta 1943. godine. Guides to German records Microfilmed at Alexandria, VA. NO. 41. Records of German Field Commands: Division (Part I)., The National Archives, National Archives and Records Service, General Services Administration, Washington, 1964., 179-189.
[31]Mate Tomas služio je kao pismonoša a i pisar u Stožeru 9. hrvatske gorske divizije. Ante ČUVALO, Od Bleiburga do Ljubuškog. Svjedočenja preživjelih, CroLibertas Publishers, Ljubuški – Chicago, 2014., 370.
[32] D.K.M., Svjedočenje, 72. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[33] Goran JURIŠIĆ, „Titov antifašizam u svjetlu britanskih dokumenata, drugi dio. Kad neće politika neka govore dokumenti“, u: Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva, „fra Leo Petrović i 65 subraće, godište VI., br. 1 (10), Široki Brijeg, 2013., 31,
[34] Fra Gaudencije IVANČIĆ, „Partizani i franjevački samostan u Mostaru 1945.“ u: Stopama pobijenih, glasilo vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće, br. 1. 2009., 11-12. Usporedi: don Tomo VUKŠIĆ, „Komesar Čedo Kapor nije dao pokopati franjevce“ u: Večernji list, srijeda 12. veljače 2014., str. 30.
[35] B. MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, 324.
[36] Jovan ANDRIĆ, „Jedinica 3. brigade narodne odbrane u mostarskoj operaciji“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 398.
[37] Olga MARASOVIĆ, „O ilegalnom radu u Mostaru“, Mostarska operacija – učesnici govore, (gl. ur. Fabijan Trgo) Vojnoizdavački zavod – Biblioteka Ratna prošlost naroda i narodnosti Jugoslavije; posebna edicija za pobjedu i slobodu, Beograd, 1986., 479.
[38] Rukovoditelj obavještajne službe NOP-a, uvijek je u Mostar ulazio u domobranskoj vojnoj uniformi. K.D.M. Svjedočenje, 44. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[39] Muslimani NOP-a sve se više svrstavaju oko inženjera Ragiba Kolakovića, koji je bio jedan od upsolenika institucija NDH u Mostaru, koji se preko svojih špijuna približio Vojislavu – Voji Osmokroviću. Isto, 44.
[40] Jedan od njemačkih obavještajaca, bio je Salko Kajtaz. „Priznao je nakon rata kako je radio za Gestapo, a obnašao je dužnost direktora poduzeća „Čistoća“ u Mostaru i bio miljenik Džemala Bijedića“. D.K.M., Svjedočenje, 44-45. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[41] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 2. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 2.
[42] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 3. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 3.
[43] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Grge Papca, kutija 1., O-MG-R II/69., str. 4. Usporedi: Grgo PAPAC, „Demontirao sam eksploziv pod mostovima“, u: : Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 4.
[44] AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Mersija Salković-Elezović, kutija 3., RII/115. Usporedi: Mersija SALKOVIĆ-ELEZOVIĆalković, „Među partizanskim obavještajcima“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 9.
[45] Vaso MILIĆ, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 6.
[46] Vaso MILIĆ, „Odbor narodne pomoći“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, II. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 7.
[47] Arhiv Hercegovačko-neretvanske županije (dalje: AHNŽ), Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Remzije Duranovića, kutija 1., R II/72, str. 53.
[48] Komandant čete je bio Ludvig Luče Kujundžić, komesar Mehmed Đukić, a komandanti vodova, koji su bili organizirani po rejonima, bili su: u prvom redu Husnija Balić, u drugom, Mihad Hadžiosmanović, u trećem Dževad Spahić, i u četvrtom rejonu Šefika Mišić. Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 36.
[49] Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 37.
[50] Muhamed KRESO i drugi, „Crvena Donja mahala“,n41.
[51]Isto, 43.
[52] D.K.M., Svjedočenje, 68. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[53] Pavao KNEZOVIĆ, „Leo Petrović 1883.-1945.“ u: Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti (gl. ur. fra Ante Marić), Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Franjevačka knjižnica Mostar, Recipe, Mostar, 2008., 110.
[54]D.K.M, Svjedočenje, 71. Pismohrana Vicepostulature postupka mučeništva „fra Leo Petrović i 65 subraće“, Široki Brijeg.
[55] Šaćir Kajtaz u svom referatu „Uhapšen sam marta 1942. godine“ svjedoči kako je dobio direktivu od Vase Miskina Crnog za izvlačenje fra Lea Petrovića 1943. godine. Šaćir KAJTAZ, „Uhapšen sam marta 1942. godine“, u: Zbornik sjećanja o ilegalnom NOP-u Mostara 1941-1945, I. dio, Odbor za istoriju revolucionarnog radničkog pokreta Mostara, (gl.urednik Refik Hamzić), Mostar, 1991.?, 2-3.
[56]Blanka MATKOVIĆ, „Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945. godine“, u: Hum, časopis Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, Mostar, br. 7., 323.
[57]Arhiv Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH, iskazi poznati autoru.
[58]Fadil Numić navodi netočan podatak da su snage NOVJ-a osvojili istočni dio grada 14. veljače 1945.
[59]AHNŽ, Memoarska građa ilegalnog NOP-a u Mostaru 1941.-1945., nesređena građa, svjedočenje Fadila Numića „Preko Bune u Mostar“, kutija 1., str. 2.
[60] Dinko ŠAKIĆ, S poglavnikom u Alpama, 1946. godine (Dio uspomena iz veće cjeline), Laus d.o.o., Split, 2001., 57.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija

Objavljeno

na

Objavio

Ključni problemi u Hrvatskoj

 Kukuruz ne može očekivati pravednicu sa suda sastavljenog od kokošiju! (Afrička izrečica)

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudušte (HNES) održalo je Javnu tribinu na temu etičkih i političkih zastranjivanja u današnjoj Hrvatskoj. Za taj skup odabrane su i teme:

  1. Hrvatska koja nestaje – odlaze nam Mladi; 2. Hrvatska koju su izdali – izborni zakoni; 3.Hrvatska koja uvozi – istanbulsko smeće konvenciju; 4.Hrvatska pred agresijom susjeda.

Na svaki odabrani naslov za Javnu tribinu (11./ 11./ 2017.) mogli bismo održati nekoliko  predavanja ili napisati nekoliko knjiga o ključnim problemima u Hrvatskoj, ali sav taj trud mogao bi izgledati kao krpež. No, ne zbog manjka dokaza, ili   sposobnosti  predavača koji su u kriterijama znanosti i domoljublja – vrhunski, nego zbog ‘izbornog zakona’ gdje Vladu u Hrvatskoj podržavaju i održavaju neprijatelji hrvatskog naroda.  Dakle,  zbog velikih  političkih partija, nazovimo stranaka, uvjek su otvorena vrata za manjince u sastavu vlade. Nakon izbora srpski i talijanski manjinci drže otvorenu vreću u ruci i tko daje više privilegija – oni su njihovi. Samo ta činjenica diskvalificirala je RH u ligi demokracija u svijetu.

Idemo dalje. Treba pogledati sudstvo u RH: tko su sudci, kako su i gdje su prije sudili? Vidjet  ćemo da su većina njih stekli iskustvo u jugoslavenskom, neprijateljskom i zločinačkom režimu od kojeg se mentalno i idejno ne mogu osloboditi. Mada, po ljudskim moralnim i pravnim odrednicama, suci bi trebali biti nepristrani, jer pravda ima samo jedno lice – lice istine i prvadnosti. Suci koji su skloni nekoj stranci ili novcu, umjesto da oni sude, njima bi se trebalo suditi. U Hrvatskoj ima na pretek takvih sudaca, kojima bi se trebalo suditi. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima – djelima.(Mt.7, 16.)

Dakle, bez pravog  pravosuđa država je osuđena na propast, jer će u njoj vladati osobna diktatura, kriminal, prostitucija, društvene nepravde i konačno kolaps društva i države. Primjera radi, navest ćemo nekoliko poznatih imena optuženika koji su do sada privedeni i osuđeni; kakve su kazne dobili i koliko su izdržali , u  zatovrima. USKOK  i  DORH-a  prestavili su 20. godina svog rada i – rezultati su slijedeći:

Milan Bandić – slobodan (platio je 15 mulijuna kuna jamčevine; Ivo Sanader – slobodan (u istražnom zatvoru proveo nekoliko godina); Zdravko i Zoran Mamić – slobodni (pušteni uz jamčevinu od 11 milijuna kuna; Tomislav Horvatinčić – slobodan (troškove suđenja plaća narod); Božidar Kalmeta – slobodan (proces tek počeo); Nadan Vidošević – slobodan (u istražnom zatvoru proveo 5 mjeseci); Branimir Glavaš – slobodan(tek mu je započelo ponovno suđenje); Petar Čobanković – (odslužio kaznu guljenjem krumpira); Vladimir Zagorac – slobodan (u Austriji osuđen na 5 godina zatvora); Ratko Maček – slobodan (dobio opomenu); Mladen Barišić – slobodan (kao pokajnik promjenio iskaz, čeka novo suđenje); Marina Lovrić-Merzel slobodna (provela 5 mjeseci u istražnom zatvoru); Tomislav Saucha – slobodan (političkom trgovinom kupio slobodu); Petar Pripuz – slobodan (platio jamčevinu 7,7 milijuna kuna); Damir Polančec – slobodan (proveo 10 mjeseci u zatvoru); Robert Ježić – slobodan (obećao da će vratiti 5 milijuna eura iz crnog fonda); Ivan Čehok – slobodan (izišao uz jamčevinu od 2,6 milijuna kuna); Slobodan Ljubičić Kikaš – slobodan (pušten uz jamčevinu od 5 milijuna kuna. Kako će završiti proces protiv Ivice Todorića?

U našoj maloj Hrvatskoj ima veliki broj ljudi koji se razbacuju s milijunima kuna, ili eura, koje su ”pošteno zaradili .” Da bismo stali u kraj kriminalu treba slijediti put novac (Follow the money): kako je, i na koji način stečeno bogatstvo? Evo, imamo  aferu Agrokor u kojoj se traži odgovor: kako je Ivica Todorić s Agrokorom stekao toliku moć, da je bio veći i jači od političkih stranka u RH? Todorić je uz srpske tajkune i ruske banke bio neokrunjeni kralj na Balkanu. Agrokor je ostavio tragove, samo treba slijediti novac i ustanovit će se poslovanje i život raskošnog Ivice Todorića i njegvove obitelji.  ” Argokor gubi 4 milijuna kuna dnevno; Zagrebačka banka upropastila 1287osnivača, HEP i INA su uništeni, a štetočine su glavni svjedoci i komentatori na HTV-u!” (hop) Netko mora odgovarati za ovaj slučaj i vratiti novac koji je ukraden, bilo poslovanjem na crno ili zatajom poreza.

Prvi neprijatelj države je nemoralno sudstvo u RH

Nisu procesuirani, čak ni privedeni u sudnicu, toliki ratni zločinci, veleizdajnici i kriminalci kojima je na osnovu utvrđenih dokaza HNES  izrekao presude, na osnovu čega je trebalo državno sudstvo odrediti kazne, ali sudstvo se oglušilo – što je također krivično djelo. HNES-a nije u mogućnosti dovesti (ni milom ni silom) optužene osobe na Javnu tribinu, ali su iznesena njihova nedjela: zločini,  zločinački pothvati, veleizdaja i kriminal. Dakle, procesi su profesionalno obavljeni samo što još država nije osnažila optužnice niti odredila zaslužne kazne.

Iako HNES nije državna institucija, niti ima zakonsku dozvolu pozvati optužene za zločine i kriminale na optuženičku klupu, te nakon utvrđenih dokaza o počinjenom zločinu ili kriminalnim  djelima –  ne može izreći valjanu kaznu..Ali, HNES je jedini hrvatski pravosudni forum na kojem se indetificiraju neprijtelji hrvatskog društva i države, po ljudskim dokazima i Božjoj pravednosti. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. (sv.papa Ivan Pavaol II.)

”Naravno da nisu pronađeni krivci za svastiku na Poljudu kada su je stavili pod njihovo patronstvo. Znamo, tko je tada bio ministar unutarnjih poslova – Ratko Ostojić. No, kad govorimo o svemu tome što se događa i oko napada na hrvatsku reprezentaciju, pitanje je kako će se postaviti izvršna vlast. Problem je u vlasti koja ne reagira, a to traje od 2000. godine kada je počela detuđmanizacija. Nezamislivo je da netko zapali dva policijska auta u Splitu i da za to nitko do danas nije odgovaran. Pa napad na policajca ili vojnika je napad na državu.” rekao je Davor Domazet Lošo

Dočim, istodobno vodstva komunističkih i antihrvatskih partija u RH: IDS, SDSS, HNS,          SDP  traže zakonske kazne za izgovor hrvatsksog pozdrava – Za dom spremni. Vlade u Hrvatskoj izgubile su sposobnost za uočiti domaće i strane neprijatelje države i hrvatskog naroda. Nije ni čudo, jer vlade u RH imaju antihrvatske neprijatelje za koalicijske partnere.

Posebni problem države su neprijateljski mediji u RH

Ako ćemo otvoreno govoriti, onda moramo priznati da su sva glavna i vodeća sredstva za priopćavanje u RH u neprijateljskim rukama, bilo domaćih ili stranih vlasnika. Kolumnista  u  jednom dnevnom listu, čija se ”kanta” smeće prenosi i u drugi dnevnik, piše: ”Valja napokon pogledati istini u oči. To koliko našim ljudima treba dok  nešto          shvate. Zahvaljujući opisanom neurološkom poremećaju do mozga im još nije došlo da     su ustaše izgubile rat i da Jure Francetić i njegovi dečki već dugo vremena ne drže granicu na Drini. (slobodna.& jutarnji.)

Partizanski ”desetar” još nije shvatio da nema Tita ni živog ni mrtvog u Hrvatskoj;           trula trupina je u Beogradu, a njegovi spomenici i naslovi ulica na smetlištu. Hrvatska je u ratu protiv srpskocrnogorskih agresora – četnika, partizana i JNA smrtonosno dotukla          velesrpstvo i jugslavenstvo u Oluji. Velesrbi su potcijenili zakon prirode: Želja za otpor agresoru nalazi se u prirodi čovjeka.(Tacitus)

No, Oluja nije očistila sav ološ iz Hrvatske. Prema popisu u knjzi Vjekoslava Krsnika ima još 100 hrvatskih javnih, tajnih i pritajenih Jugoslavena. Autor pokazuje ”Mentalne komuniste u našem društvu i razotkriva antidržavnu strukturu u koju spadaju titoisti, regionalisti, globalisti, a koje je jednostavno naziva novojugoslavenima.”

Dakle, činjenica je da ta mala skupina od  ”100 novojugoslavena” kontrolira vlast, drže sredstva priopćavanja u svojim rukama, imaju stanovitu domaću i međunarodnu potporu, jer nekima nije u interesu samostalna Država Hrvatska na granici Balkana i Europe. ”Mediji u RH danas vrše mentalni i duhovni terorizam”( Lošo)  Predsjednik Amerike D.J. Trump je također  mediju uvrstio u ”političku stranku”, a neke medije i u teroriste.

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija, koja surađuje sdrugim antihrvatskim partijama,  strankama i društvima kako bi udruženim snagama uništili neovisnu državu hrvatskog naroda, koja je utemeljena na kostima i zalivena krvlju hrvatskih branitelja. Ako neprijatelji nesmetano nastave rušenje države, Hrvatska će imati stravične posljedice. Naime, već se na veliko osjeća nezadovoljstvo naroda, jer Vlada nema viziju za ostvarenje boljitka u budućnosti, zbog toga mnogi mladi idu u pečalbare. Statistike stalno donese broj nezaposlenih, tako su objavili da je 12.000 više nezaposlenih nego prošlog mjeseca, a to se ponavlja iz mjeseca u mjesec.

Dok hrvtska radna snaga ide obrađivati tuđa imanje u svijetu  hrvatska će Slavonija ostati u ledini, jer neće imati tko obrađivati velika polja, koja su nekada mogla žitaricama hraniti pola Europe. I, dok u Kanadi i Americi mladi ljudi idu iz grada na imanja (farm) baviti se gospodarstvom. Profesori sa sveučilišta i inžinjeri iz velikih poduzeća odlaze na selo sa svojim obiteljima i bolje žive nego kada su primali velike plaće u zagađenim gradovima, gdje su bili puno zauzeti s poslovima a malo s obiteljima. Hrvatska je duga i široka za radišnog čovjeka.

(NE)hrvatski midiji na udarnim vijestima i na naslovnicama pokazuju povorke momaka i djevojaka kako čekaju autobuse da ih voze u Njemačku ili Irsku, čak i u Tursku. Isti mediji također uljepšavaju život u tuđini s izjavama onih koji su otišli i kako su se dobro skućili u svijetu. Za hrvatski narod iseljavanje je pogubnije od kuge! Stoga nije čudo što neprijatelje hrvatske države toliko smeta hrvatski pozdrav Za dom spremni, jer su hrvatski branitelju u Domovinskom osloboditeljskom ratu s krunicom i ZDS dokazali       hrvatsku spremnost za obranu Lijepe naše. Ako narod nije spreman braniti svoj dom onda    nema ni smisla da ima domovinu. Drugim riječima, mediji ukazuju kako je ”bolje biti sluga u tuđini nego svoj gospodar u domovini”. Da su tako razmišljali naši pradjedovi, djedovi, očevi i majke, danas bi Hrvatska bila boravište Turaka, Srba, Mađara, Austrijanca, Talijan, čak i Kineza, a    Hrvati bi bili nacionalna manjina. Bogu hvala da nije tako!

Stoga treba uz hrvatske simbole, grb i zastava odlučno biti – Za dom spremni! Pustimo to na stranu što ZDS smeta našim neprijateljima, koji u svakom slovu ”U” vide ustašu. Mogu li Hrvati dopustiti da im domaći i strani neprijatelji određuju kako će se pozdravljati, što kako, i što slavili i gdje se Bogu moliti. Hrvatska domoljubna društvena i elektronska mreža  je izuzetno razvijena, preko koje se mogu dobiti sve bitne informacije iz domovine i svijeta, stoga bi trebalo bojkotirati dnevni tisak i vijesti na TV. Samo tako možemo se održati kao narod i dok Bog bude s nama imat ćemo slobodnu i samostalnu      državu hrvatskog naroda.

Treći neprijatelji države su srpsko-četničko pravoslavlje (svetosavlje) u RH

Pisao sam u nekoliko navrata o velesrpskom canceru u hrvatskom tijelu koji ”duhovno” truje hrvatsko društvo, u vjerskom i nacionalnom životu. I to samo s jednom nakanom: okupacija Hrvtske, odnosno proširenje ”Velike Srbije”, jer po riječima srpskog kaluđera patrijarha Irineja: ”Srbija je gdje žive Srbi”!

Nema države na svijetu koja bi mogla dozvoliti da se jedna takva šovinistička vanjska vjerska sekta učvršćuje u svim krajevima i u svim društvenim, stranačkim, vladinim i nevladinim strukturama, te otvoreno provocira domaće pučanstvo. Hrvatske su vlasti          dopustile, čak i zakonski učvrstile, da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima privilegij vjerske zajednice. Srpske vlasti i vjerske poglavice su zloupotrebili vjerski privilegij za srbizaciju, jer srpske ”pravoslavne” crkve u Hrvatskoj nisu građene kao bogomolje, nego za rasadnik balkanskog srbočetništva u europskoj Hrvatskoj.

Pravoslavci u hrvatskoj trebaju imati svoje organizirane, svoje vjerske zajednice, ali ne pod pokrovljem srpskog pravoslavlja, nego samo i jedino: Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao što su Katoličke crkve, gdje se  misno slavlje slavi na hrvatskom jeziku, a ne srpskom. Dapače, kad zakonski uklonimo Srpsku ”crkvu” iz Hrvatske, onda ćemo otvoriti bolje mogućnost da sa Srbijom imamo dobre susjedske odnose i gospodarsku suradnju.

Ključno je pitanje za ključne probleme u Hrvatskoj, umjesto moje Zaključne misli,          citirat ću  nekoliko aktualni misli Zlatka Pintera: ”Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i međusobnih sukoba? Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Imamo li snage suočiti se s nekim istinama i biti dosljedni u zastupanju i poštivanju          temeljnih činjenica i argumenata, ili ćemo do ”istrebljenja” i ”zadnje kapi krvi” voditi          unaprijed izgubljenu bitku? Pitanja su to koja manje-više opterećuju sve nas.” (hrsvijet.net) Svako odgađanje donosi nove probleme.

         Jedini smo narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis Croaticum, to je ogledalo u kojem bi se svi političari osobno trebali pogledati. To je djelo Bogom nadahnuto i dato Hrvatima kao putokaz u njihovu budućnost. I zato ću ga citirati:

         ”Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnost”.

Srdačan pozdrav čelnicima i članovima HNES okupljenim na ovom Javnom skupu u Zagrebu, od kojih se očekuje govor istine i mudro i odgovorno obavljenje posla.

Želim vam mnogo uspjeha i s hrvatskom odanošću ostajem s vama ZDS,

Rudi Tomić

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Kako se je stvarala urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO (1)

Objavljeno

na

Objavio

(Kako sam već u prošlom opisu najavio nastavak sjećanja dogodovština “Kako se je stvarala Urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO”, što sada činim iako nije kronološki. Kronološki ću nastaviti, jer znam gdje sam stao, ali ovog puta pojavila se iznimka. Neki koji prate ovu rubriku su izrazili zanimanje uloge Kreše Šimovića i aktivnosima Udbe u hrvatskoj političkoj emigraciji. Iznijeti ću u nastavcima opis do kojeg je došao dopisnik Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, koji je izišao u “Hrvatski Tjednik” iz Australije od 31 svibnja 1988., st. 12/13. Pošto su mi neke stvari poznate, jer se je radilo o ubojstivima istaknutih članova organizacije HNO, rado ću iznijeti i moje informacije koje posjedujem glede ovog slučaja. Nastojat ću navesti izvore ovih opisa kako bi se izbijegla sumnja vjerodostojnodst istih i podvlačim da ne ulazim u meritum istitinosti/neistinosti autora ovog opisa iz “Hrvatskog Tjednika”. Mile Boban, Otporaš.)


AKTIVNOST UDBE

DOSJE

ŠIMOVIĆ (I) dio


“Hrvatski Državotvorni Pokret, u sastavu svojeg djelovanja, na raznim frontovima nastoji pratiti neprijateljsku djelatnost, a pogotovu kada se  ta djelatnost primakne organizaciji HDP-a. Tako je u Europi HDP pomogao u otkrivanju Mageševe bande, a sve do ubojstva Palmea, kada se ime Kreše Šimovića pojavilo u svezi s tim, HDP je pokušavao pronaći podatke o njemu. Ima onih koji tvrde da je Šimović likvidirao Križana Brkića i Olofa Palmea, a i onih koji tvrde da je potpuno nevin. Ovaj nalaz će možda razpčarati i jedne i druge, ali ovo je najbolje do čega je HDP bio u stanju doći.”


KREŠIMIR (Stjepan) ŠIMOVIĆ – S obzirom na publicitet i misterioznost ovog Hercegovca želio bih vas upoznati novijim saznanjima. Kao što vidiš u prilogu ovog dopisa je šest listova na kojima su fotokopije 24 najvažnije stranice Šimovićevog jugo-pasoša. Moram naglasiti da je putnica originalna (nema tragova krivotvorenja ni preinake), ali fotografija (nečitljiva riječ, mo. Otporaš.) odudara od njegovog sadašnjeg izgleda. Mala je mogućnost tolike fizičke promjene u 12 godina ali pošto ipak postoji neka sličnost, lako bi to mogao biti njegov brat, tj. bratova fotografija. To nije rijetka pojava, a u Jugi je lako podvaljiva, da se iz pitaj Boga kojeg razloga na putnicu stavi druga slika kako bi je “taj” mogao koristiti. Posebno su po tome poznate hercegovačke općine i njihova korumpirana administracija, a Ljubuški je najpoznatiji po suradnji tj. sposobnom pokrivanju raznih švercera i partije. obično su to “komšije” i rođaci, posrijedi je naravno zarada.

Osobni podatci u putnici odgovaraju stvarnim “generalijama” KŠ. završio je SUP, zantasku školu u Ljubuškom, mehaničar. tri brata (?) i dvije sestre, od kojih je jedna završila biotehnologiju na zagrebačkom sveučilištu. jedan od braće je u državnoj službu?

kako se iz putnice vidi 1976. godine putovao je preko Austrije u Zapadnu Njemačku (24. kolovoza). zatim 28. veljače 1977. u Austriju (nema evidencije dalj…). U ožujku 1978. opet putuje u Zapadnu Njemačku (ulaz 2.3.78. u Salzburgu). Iste godine, 14 lipnja iz Zagreba leti (očigledno) u USA, jer 7. srpnja 1978. godine dobiva privremenu dozvolu boravka od američkih valasti. Tu se je oženio Hrvaticom (Ivka Matijašević) isključivo radi sređivanja boravka. (Upravo sam sada, dok ovo prepisujem, danas 31 listopada 2917. godine nazvao prijatelja Davora Bilavera koji je tada, te godine živio u Los Angelesu ili okolici, da li je poznavao ov gospođu Ivku Matijašević. Čim sam spomenuo njezino ime, prije nego sam ga i upitao za razlog zašto ga zovem, rekao je: da poznavao sam ja nju i ona je bila udata za udbaša Krešu Šimovića. Upitao sam ga da li mogu njegovo ime spomenuti, rekao je SVAKAKO, jer ja želim da se istina čuje i da se zna šta se je sve protiv nas Otporaša radilo. Mo. Otporaš.)Radio je kao električar i sl., družio se sa Slobodanom Radić i bio blizak nekim Hrvatima, članovima lokalnog ogranka HN Vijeća. nekoliko puta je odlazio u las vegas, kockati. Ubrzo je napustio surugu i pojavio se u okolici San Francisca. Bio je na nekoliko hrvatskih zabava i piknika. stanovao je u gradiću Burlingame (južno od San Francisca, mo.)  s mladom Amerikankom koju je obećao oženiti. Iznenada je nestao i opet se pojavio u Los Angelesu. To je bilo vrijeme velikih nesuglasica pojedinih članova HN Vijeća s dijelom lokalnog članstva Otpora. Tu se je priklonio onima iz HNV-a – iako nezainteresiran za politiku. jednom je došao u izravni sukob s Rankom Primorcem, pri čemu je zaprijetio samokresom.

Nedugo iz toga nudi se Hrvatu Franku Striškoviću da će on za “dobre novce” srediti Otporaše. Tražio je za prvi ruku pet tisuća dolara. Bio je nametljiv i svim silama nastojao sklopiti “posao”. Strišković prijavio lokalnoj policiji koja je u suradnji sa Sheriff Departmentom aranžirala sastanak koji su neprofesionalno snimali. (Na sudu “hrvatskoj desetorki” u Njujorku od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine saznalo se da je Detektiv LAPD – što je Los Angeles Police Department – hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić bio s tom tajnom policijom kao tumač, pošto je Zvonko savršeno govorio oba jezika. Frank Strišković je bio zaštićeni s imunitetom državni svjedok i pred sudom je sve priznao. Imunitet ga spasio svih daljnjih problema. Mo. Otporaš.) Još je prekršen zakon u nekim pojedinostima, jer je Strišković zaista donio pet tisuća dolara i prigušivač. Zato je ta sekvencija na njujorškom suđenju ostala nejasna, jer Strišković kao svjedok nije htio govoriti protiv sebe. (Branio ga državni imunitet a zaštićivao ga javni tužitelj Stuart Baskin. mo. Optopraš.)

U među vremenu, još u vrijeme Šimovićeve “poslovne ponude” navodno je predlagao da on likvidira “glavnog” u Otporu, Milu Bobana. To je saznala Marica Lević, (za podsjetiti je da su Marica Lević, Frank Strišković i još neki vodili hrvatski radio sat za Los Angeles i okolicu. Prijateljski i poslovno bili su bliski i ne bih se začudio niti iznenadio da je Frank Strišković tu tajnu za ubojstvo Mile Bobana povjerio Marici Lević. Marica Lević je istu večer nazvala Milu Bobana, mislim da je to bilo između Božića i Nove godine1978. Rekla mu je također da je obavijestila FBI i da će oni njega ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Još će o ovome biti govora. Mo. Otporaš.) i prijavila fereralnom redarstvu, otprilike riječima da se politički ne slaže s Bobanom ali ne želi da ga netko ubije. frderalni agent R. (Robert, Bob, mo.) Gereth je o tome obavijestio Milu Bobana (što je mogao biti i taktički potez), a nakon toga je Boban javno objavio kako ga “agent UDB-e Krešimir Šimović” namjerava ubiti. Tada se počeo stvarati imidž o K.Š. kao “udbinom profesionalcu”.

Šimovićevo kretanje pratilo je federalno redarstvo i nisu uočili ništa da je sklon kriminalu i da se bavi raznim sitnim prljavim poslovima. Svršetkom 1978. iznenada je nestao. (Ali prije nego je nestao sumnja se na Krešu Šimovića da je on “svojima” u Mostar napisao pismo kojeg je pronašao Detektiv Kriminalne Policije Zvonko Pavelić. Za bolje razumijevanje ovog slučaja, prepisivam to pismo ovdje, koje je potpisao neki Petar. Detektiv Zvonko Pavelić je na poziv obrane optuženih Hrvata na njujorškom suđenju pozvan za svjedoka, ali državni i javni odvjetnik Stuart Baskin se tome uporno suprostavio a sudkinja Constance Motley podržala javnog tužitelja, tako da Detektiv Zvonko Pavelić nije mogao svjedočiti niti na engleski prevedeno pismo kojeg je ovaj Petar pisao “svojima” u Mostar sudu dostaviti. Iz ovoga se iz visoka može primjetiti tko je koga štitio i zaštićivao. Mo. Otporaš.) Pošto je u to vrijeme ustrijeljen Križan Brkić, dobar dio Hrvata prihvatio je uvjerenje da je to učinio KŠ. Međutim, materijalni dokazi svjedoče suprotno.

Zdravo Prijatelji                Los Angeles  26. 9. 1978.

“DASE JAVIM DRAGI MOJ PRIJATELJU SA NEKOLIKO RIJEČI DA SAM DOBRO KAO ŠTO I VAMA ŽELIM SVE NAJBOLJE.

MISLIO SAM SE PRIJE JAVITI, ALI ZNAŠ KAKO JE. MALO JE NEZGODNO TO ZNAŠ I SAM ZBOG ČEGA. MOGU TI REĆI

DA SAM SE POČEO UKLAPATI U OVU SREDINU. MISLIM DA ZNAŠ KAKVA JE ONA. UPOZNAO SAM DOSTA LJUDI I 

SNJIMA SAM DOBAR, JER MORAM SVE DA NEĆU. KUPUJEM NOVINE I PRATIM ŠTO SE ZBIVA I TAKO. IMA DOSTA 

NOVOSTI KOJE NE MOGU JOŠ DA PIŠEM, PA ĆU DRUGI PUT. DOSTA SAM ČUO OD POVJERENI LJUDI ŠTO IMA I

ŠTO SE RADI I ŠTO SE SPREMA ALI NE UBRZO. PA ŠTO BUDE JAĆU JAVITI NA VRIME. PRIJATELJU PO SCOV PRILICI 

NEGDJE OKO 3 HILJADE JE SPREMNO DA POĐU KUĆI, MISLIM DA ME RAZUMIJEŠ (KADA?)

JA SAM BIO SA JEDNIM OD NJIH, ALI NASTOJIM DA SE PRIBLIŽIM GLAVNINI. JA MISLIM DA ĆU USPIJETI. ČIM

DOĐEM JAĆU TI MOJ PRIJATELJU JAVITI.

PRIJATELJU RADIĆ I NJEGOV ROĐAK OBEĆAVAJU DOSTA TOGA. NEBI PISAO SAD O TOME (ŠTO MAŽDA I ZNATE TKO I ŠTA)

JA ĆU VAM POMOĆI ŠTO MOGU JER VIDIM DA MOGU SAMO AKO MOGNEM OSTATI OVDJE, JER ŽENA NEŠTO SUMNJA I

KAŽE DA ME MORE POTRATI KUĆI KAD ONA ZAŽELI. KAŽEM AKO OSTANEM JA VAM ŽELIM PUNO POMOĆI MA ŠTO 

GOD BILO SAMNOM JER OSJEĆAM DA MORAM DA MORAM I HOĆU. PUNO POZDRAVA SVIMA VAŠ PRIJATELJ

PETAR.”

Već 19 siječnja KŠ prelazi jugo-austrijssku granicu. U travnju iste 1979. godine posjećuje Dansku, dakle već je tada tada mogao biti u Hmaburgu. U 1980. godini jednom je evidentirano prešao jugo-austrijsku granicu dne 1. srpnja 1980. godine, a na istom graničnom prijelazu Šentilj/Speilfild (blizu Graza) prijelazi i 30. svibnja 1981. godine. Još u siječnju (15.) 1981. u Hamburgu dobiva privremenu dozvolu boravka na tri mjeseca, zatim na devet mjeseci, pa na dvije godine, da bi 17. travnja 1984. dobio Unbefristet Aufenthaltserlaubnis – stalna dozvola boravka. Sve to u Hamburgu, gdje je bio vlasnik jednog restoranta.

Godine 1982. zrakoplovom dolazi u Ljubljanu 3. siječnja. iste godine od 29 studenog do 6 prosinca boravi u Španjolskoj. U 1983. godini nema evidencije o putovanjima ali se vidi da je na jugocarini 14. rujna 83. deklarirao dva teniska reketa. (Svi jugo-građani na stalnom radu u inozemstvu imaju pravo jednom godišnje unijeti bez carinjenja robe u vrijednosti – tada 5.000 din.)

Zatim, 7. ožujka 1987. iz Hamburga leti u Tunis (?) gdje boravi do 21. ožujka 1984. U kolovozu iste godine opet prelazi jugo-austrijsku granicu, a u srpnju iste godine je na carini deklarirao videorekorder “Olimpus” (22. srpnja). Dne 8. lipnja 1985. ponovno putuje u Španjolsku, a drugi srpnja ulazi u Francusku. 8. rujna 1985. prelazi jugo-austrijsku granicu na prijelazu Ljubelj. I taj pečat (Ljubelj 8.9.85.) najnovijeg je datuma u toj putnici, izdatoj od SUP-a Ljubuški dne 23. kolovoza 1976. Putnica je produžena na SUP-u Ljubuški 1. lipnja 1978. – znači pred putovanje u USA – ali je zanimljivo da je pri izdavanju 1976. naplaćena “taksa” 200 dinara, a dvije godine kasnije 100 dinara, što je nelogično s obzirom na inflaciju i sl.

Ista je putnica produžena od Yu konzulata u Hamburgu 10. listopada 1980. na pet godina )što je u redu, jer je 1979. Jugoslavija prihvatila međunarodnu obvezu o minimumu 5 god.) Postoji također zakon da mlada osoba ne može koristiti istu putnicu duže od 10 godina, pa se izdaje nova a stara se poništi i vrati posjedniku. Ali, Krešimirova stara putnica nije poništena. A “taksa” naplaćena u “biljezima” na konzulatru u Hamburgu (152 dinara) je apsurdna.

U drugoj polovici 1986. KŠ se je pojavio u gradiću Santa Cruz na obali Tihog Oceana, 130 km. južno od San Francisca. Kretao se uglavnom u društvu lokalnih građana, i zaista povremeno radio kao profesionalni trener tenisa. nije imao stalnu adresu i uglavnom je živio u stanovima svojih prijateljica, sve dok nije sreo Ljubomira Žaju (rođen u Trogiru 1959,-?) i jedno vrijeme stanovao zajedno s njim. Taj Ljubo Žaja je čisto amaterski izvještavao jugo-konzulat u San Franciscu o kretanju KŠ. Lj. Žaja je u ljeto 1984. upoznao Amerikanku Hrvaticu (iz Californije) i ona ga je dobavila u USA. Ubrzo nakon stjecanja američkih boravišnih papira Lj. Ž. je pokrenuo rastavu s tom djevojkmom. Prije dolaska u USA Lj. Ž. nije radio u građevinarstvu kao dizaličar        i nekoliko godina boravio u istočno-europskim državama. Pri dolasku u USA posjedovao je 15.000 dolara u gotovini. Ovdje je nastavio raditi u građevinarstvu.

Pošto KŠ nije imao vozačku dozvolu (Californije) LJ. Ž je bio u neku ruku njegov osobni vozač. Uglavnom su bili uvijek zajedno. Glavni izvor prihoda Krešimiru Šimoviću je bilo prodavanje narkotika (droga), konkretno kokaina i heroina. Uglavnom u američkim krugovima, ali ponekad i među mladima hrvatskog podrijetla. U jesen 1986. uhićen je od lokalnog redarstva, prilikom premetačine stana u kojem je živio i automobila koji nije bio njegov ali ga je KŠ koristio, pronažena je mala količina droge ( što se po US zakonu podrazumijeva da je količina za “osobnu uporabu”.), pa je KŠ nakon pritvora pušten uz adekvatnu novčanu kaznu. Iz pritvora je KŠ “izvadila” mlada američka građanka crne rase, vrlo atraktivna i povezana s gradskim redarstvom (Sana Cruz) a po zanimanju samostalni odvjetnik (lawjer). Ta je djevojka Šimovićeva vrlo bliska prijateljica (koju je trenirao tenis i njezinu društvu prodavao drogu). Istu djevojku KŠ je oženio početkom 1987. Prije toga je od Općinskog suda Ljubuški dobio sudsko rješenje kojim se raskida brak KŠ i Ivke Matijašević kao nevaljalo sklopljen. I u ovom slučaju se radilo o fiktivnom braku, sa svrhom pribavljanja “američkih papira”. Ova crna Amerikanka je poznata kao zastupnica prekršitelja US zakona u svezi narkotika, tj. prodaje droga. Udala se za Šimovića jer je bio atraktivan teniski trener sposoban nabaviti kokain iz posve drugih izvora nego je to uobičajno. zapravo KŠ je nabavljao drogu preko “jugo-mafije” (Turska, Mexico, USA) i tu su upleteni Srbi, Turci, Albanci i nešto Hrvata i Čeha.

KŠ se je prvi put javno pojavio među Hrvatima (zajedno sa svojim vozačem Lj. Žaja), na koncertu pjevača Olivera dragojević u veljači 1987. Odjeve u elegantno bijelo odijelo, KŠ se ni po čemu nije istica, tako da je ostao nezamjećen. Samo četvorica Hrvata su znali za KŠ-ovu nazočnost na ovom terenu (osim mlađarije koja je KŠ prihvatila kao svog drugog Hrvata). Dvojica njih (NM i VS), kada su upozoreni da je KŠ ponovo u SF Bay Area-i (a to je bilo mjesec dana prije koncerta Olivera D.) reagirali su prestračeno vjerujući da je KŠ “opet došao nekoga ubiti”.. Ni federalnom redarstvu nije bila poznata Šimovićeva nazočnost na ovom području.

Početkom lipnja 1987. godine održan je koncert pjevača Vice Vukova u okolici San Jose-a, organiziran od lokalnog odsjeka Hrvatske Bratske Zajednice. Na tom su koncertu pribivali brojni Hrvati različitih političkih uvjerenja. KŠ je bio u društvu svog vozača Ljube Žaje, te nekolicine lokalne mlađarije (Željko Tukić, Toni Jakovljević, Mara Miler, Tihomir Orašković, Rachard Kolomejac, Dinko Murgaš, Toni Talajić, Jozo Pranić i drugi – uglavnom Hrvati podrijtlom iz Hercegovine).

KŠ se je ponašao ležerno i slobodno, predstavljajući se novim poznanicima kao “Krešo Šimović iz Ljubuškog”. Time je privukao pozornost broja Hrvata koji su bili upoznati s “legendom” oko imena KŠ. Neki su pojedinci odma dogovorili plan da se KŠ nakon koncerta pristojno izvede na stranu i “malo oštrije” ispita i njegovoj prošlosti. Međutim, kako to obično među Hrvatima biva, za tu nakanu da se KŠ “izvede na stranu”, čuli su i neke koji nisu trebali, pa su za vrijeme pauze koncerta s tele-objektiv fotoaparatima slikali KŠ, i to s pristojne udaljenosti. Međutim, KŠ je ipak uočio da je u središtu pozornosti, pa je svog vozača Ljubu Žaju uputio gospodinu Srećku Čulini (koji se KŠ usudio najbliže prići i više puta ga slikao s udaljenosti svega 5 -6 metara) s molbom da mu pošalje fotografije kad budu gotove. Ubrzo nakon toga, a pred završetak koncerta, KŠ i njegov vozač su nestali. Nakon toga se KŠ više nije pojavljivao među Hrvatima. Ali je spomenuti “incident” na koncertu VV (Vice Vukova, mo.) privukao pozornost federalnog redarstva. Brzo su ga “locirali” i pratili njegovo kretanje, kao i kretanje Ljube Žaje – kojeg su najvjerojatnije pridobili za suradnju.

Negdje krajem ljeta 1987. KŠ je uhićen sa većom količinom kokaina. nisu mi poznate okolnosti suđenja, ali je osuđen relativno blago, mislim na dvije godine zatvora. Tvrdio je da je “kronični narkoman” i da se želi liječiti (što sud prihvaća kao olakšavajuću okolnost). Njegova supruga (odvjetnik) je uspjela isposlovati da se KŠ odobri da iz zatvora može ići na posao – bio je fiktivno zaposlen kao dekorator u prodavaonici pokućstva. Mislim da je plaćene i kaucija od strane poslodavca i supruge. Tako je KŠ zapravo samo morao prespavati u zatvoru. kada su u studenom 1987. dvojica švedskih kriminalističkih inspektora “obilazili” hrvatske kolonije, tobože radi ispitivanja navodnog sudioništva Mire Barešića u atentatu na O. Palmea (našto im je naknadno postavljeno pitanje, zašto su M. Barešić deportirali u Paragvaj, ako sumnjaju da je u atentat bio “umješan”), navodno su se, “kao usput” Šveđani jako interesirali za K. Šimovića. Odmah nakon, toga je Šimoviću ukinut izlaz iz zatvora i stavljen je pod najviši sigurnosni stupanj.

Negdje oko Božića KŠ je posjetila majka i sestra iz Hrvatske i tom prilikom bio je strogo čuvan i nije mu dopušten izlaz “za posjetu”, nego je sa svojima moga razgovarati samo u zatvoru. navodno je majka u razgovorima inzistirala da se KŠ odmah po isteku kazne vrati u Hrvatsku, što može, ali i ne mora imati dublji smisao.

Intezivnija istraga je ustanovila da je Kš kriminalac međunarodnog kalibra, da je tijekom boravka u Europi bio duboko upleten u mrežu “jugo-mafije”, da je bio u bliskim odnosima sa jugo-konzulatom u Hamburgu i Službom državne bezbjednosti u Ljubuškom odnosno Mostaru, te da posjeduje još dvije putnice (koje navodno nisu pronađene?).

U svezi događaja u Los Angelesu 1978-1979., priznao je da je pokušao od Striškovića iznuditi “nekoliko tisuća dolara” jer mu je trebalo za putovanje u Europu. u svezi toga je prošao i na poligraf-testu.

Izgleda da je “slučaj Palme” upleten koincidencijom, jer je imao crveni Porshe hamburške registracije, isto kao i Ante Brčić, teniski trener iz Splita, s boravkom u Zapadnoj Njemačkoj. A: Brčić je zajedno s poznatim kriminalcem Jovanom Mijuškovićem uhićen na graničnom prijelazu u Danskoj neposredno nakon atentata na Palmea. nakon toga je A. Brčić bio u Californiji (San Jose i okolaica) u posjeti prijatelju Slaviši Žungulu. Tu su odsjeli kod Milana Mandarić, negdašnjeg vlasnika lokalnog profesionalnog kluba u kojem je igrao Žungul, a sad igra Mihail keri (iz Crvene zvezde). (Mislim da se je taj “likalni klub” zvao Earthquake. tj. Potres.Treba provjeriti. Mo. Otporaš.) A. Brčić je u USA donio veću količinu skupocijenih krznenih i kožnih kaputa (pokradenih u Z. Njemačkoj), koje je ovdje prodavao ili razmjenio za drogu. Iz USA je odnio velkiu svotu gotovine, što je bio novac s. Žungula i još nekih jugo-američkih biznismena, koji izbjegavaju plaćanje poreza prebacivanjem novca na švicarske banke. A.B. sada živi u Splitu. On i Žungul su vlasnici jahte o kojoj je bilo riječi pri uhićenju u danskoj. Dakle, istraga nije mogla pronaći ništa konkretno o K. Šimoviću, odnosno nmjegovoj umješanosti u bilo koje ubojstvo. međutim, međunarodna istražna ekipa (koju predvodi jedan službenik u Londonu) još uvijek radi na “slučaju Palme”, i još nisu isključili mogućnosti da su spomenuta “trojica Jugoslavena” na neki način sudjelovali u pripremi atentata ili “pokrivanju” atentatora. Osobno mislim da je sve to “švedski posao”, da je po srijedi bio veliki novac i da pravi inicijatori neće biti nikada otkriveni.

dakle, KŠ je drak i sposoban, nije izobražen ali je vrlo inteligentan, za politiku je posve nezainteresiran, slabost su mu žene, kocka i droga. jančešće odgovara sa “ne znam”, “nije mi poznato” ili “za te nisam nikad čuo”. Na primjer, tvrdi da za ime Miro barešić nije nikada čuo.

Jedna korekcija: Brkić je ubije 22 studenoga 1978. Šimović je pred Novu godinu 1979. ponudio Striškoviću da će za “dobar novac” ubiti Milu Bobana. Marica Lević je 30 ili 31 prosinca o tome obavijestila R. Geretha, a ovaj je 1. ili 2. siječnja 1979. posjetio M. Bobana i s time ga upoznao. (I ja, Mile Boban, sada, 31 listopada 2017. godine, poslije skoro punih 39 godina donosim ovdje jednu korekciju, jer sam ja bio taj koga je Marica Lević nazvala jednu večer oko pola noću. To je bilo između Božića i Nove godine 1978. Ne sjećam se više točno koji dan i datum je to bio. Bio sam sam. Spavao sam. Supruga Annie sa šestero djece je otišla sprovesti Božić i Novu godine kod svojih roditelja u Pariz. Oko pola noći telefon zvoni. Digoh slušalicu i čijem ženski glas. Predstavila se. Poznavali smo se. Rekla mi je da su dvojica Hrvata došli u San Francisko da mene ubiju. To su Krešo Šimović i Slobodan Radić. Da je nazvala FBI. Da će oni mene ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Robert, Bob, Gereth agent FBI-a me je nazvao i rekao da ne izlazim iz kuće i da bi najbolje bilo da zovnem dobra prijatelja koji će preko noći biti s menom, a da će oni, tj. agenti FBI pratiti. Iako je bilo prošlo sat/dva poslije pola noći, nazvao sam prijatelja Ivana Nikolića da hitno i bez kolijevanja dođe kod mene i ako hoće neka sa sobom povede svoju suprugu. Nije dugo potrajal pojavio se je Ivan Nikolić i supruga mu. Mile Boban, Otporaš.) Namješteni razgovor o “poslu” između F. Striškovića, KŠ i Slobodana Radića odigrao se je 10 siječnja, a već 19 siječnja KŠ je bio u jugoslaviji.

Kraj izvještaja dopisnika HDP iz “Hrvatskog Tjednika” od 31 svibnja 1988.

Nastavlja se.

M.B./Otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari