Pratite nas

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Prvi napad oklopa tkz ‘JNA’ u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Tenkovi tkz “Jugoslavenske narodne armije” na Banovini su 15. srpnja 1991. napali policijsku ispostavu u Kraljevčanima, pri čemu su uništili više kuća.

Od mnogih načina kojima su dotad pomagali napade srpskih pobunjenika, ovo pružanje oružane pomoći neuspješnim osvajačkim pokušajima Srba razlikuje se po tome što je to bio prvi izravni napad tenkova JNA na neki hrvatski položaj.

Srbi iz okolnih sela oružano su provocirali, no 13. srpnja počeli su otvoreno napadati. Tog dana, pod krinkom uspostave takozvane tampon-zone, selo je okružila tenkovska jedinica 622. motorizirane brigade iz Petrinje.

Nakon dva dana neuspješnih minobacačkih i pješačkih napada specijalaca JNA i lokalnih pobunjenika, potpukovnik Stanko Letić rano ujutro 15. srpnja zapovjedio je otvaranje tenkovske vatre, pri čemu su poginuli Zvonko Mikolčević i Dubravko Pukšec.

Hrvatski policajci, malobrojni gardisti i domaći branitelji, neopremljeni za protuoklopnu borbu, bili su prisiljeni na povlačenje i izvlačenje ranjenih.

Nakon što su s pomoću tenkova srpski pobunjenici zauzeli Hrvatski Čuntić, Prnjavor Čuntićki, Kraljevčane i Dragotince, a time i cijelu Zrinsku goru, slijedio je pokolj hrvatskog stanovništva koje nije htjelo poći u zbjeg.

Pobunjenici su pobili desetak civila, uglavnom staraca, a sela su opljačkana i zapaljena, kao i župna crkva i franjevački samostan svetog Antuna.

Ratoborni potpukovnik Letić pred kamerama je objašnjavao da je „odmazda nad ustašama“ počinjena da se pokaže moć nakon neuspjeha JNA u Sloveniji.

Zapravo, bio je to prvi korak u osvajanju Petrinje, pri čemu je nekoliko nastanjenih hrvatskih sela bilo zapreka koju je valjalo ukloniti. Da je napad organiziran upravo u režiji JNA, u pisanim izvješćima potvrdio je i zapovjednik garnizona u Petrinji, pukovnik Slobodan Tarbuk. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan prije godinu dana Hrvatska igrala finale SP-a

Objavljeno

na

Objavio

Prije točno godinu dana hrvatska je nogometna reprezentacija nastupila u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji u kojemu je izgubila sa 2-4 od Francuske, no usprkos tom porazu izabranici Zlatka Dalića ostvarili su najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta, a koliko je taj rezultat značajan pokazao je i veličanstveni doček u Zagrebu dan nakon finala kada se autobus s reprezentativcima šest sati probijao od zagrebačke zračne luke do Trga bana Jelačića kroz stotine tisuća razdraganih navijača koji su “okupirali” prometnice kojima je autobus prolazio kako bi pozdravili svoje junake.

Finalna utakmica na stadionu Lužniki u Moskvi ponudila je spektakl koji već dugo nije viđen u završnicama velikih nogometnih natjecanja. Posljednji put prije toga šest golova u finalu SP-a postignuto je još 1966. godine kada je Engleska nakon produžetka svladala Zapadnu Njemačku sa 4-2. Štoviše, u moskovskom finalu je postignut jednak broj pogodaka kao i na prethodna četiri finala zajedno, 2002. Brazil je svladao Njemačku sa 2-0, 2006. su Italija i Francuska igrali 1-1, 2010. je Španjolska sa 1-0 bila bolja od Nizozemske, a 2014. Njemačka također sa 1-0 od Argentine.

Zanimljivo, rezultat 4-2 ovime je postao najčešći rezultat finala u povijesti, a dogodio se po četvrti je put. Urugvaj je 1930. svladao Argentinu sa 4-2, 1938. je Italija sa 4-2 bila bolja od Mađarske, dok je 1966. Engleska sa 4-2 nadigrala Zapadnu Njemačku. Efikasniji finale odigrali su samo Brazil i Švedska 1958. u Stockholmu kada je bilo 5-2 za Brazil.

Francuska je povela autogolom Marija Mandžukića u 18. minuti, na 1-1 poravnao je Ivan Perišić u 28., novo vodstvo Francuskoj osigurao je Antoine Griezmann u 38. iz 11-erca, da bi u nastavku “galski pijetlovi” preko Paula Pogbe u 59. i Kyliana Mbappea u 65. minuti stigli do vodstva od 4-1. Na konačnih 4-2 smanjio je Mandžukić u 69. minuti.

Osim velikog broja pogodaka, finalni dvoboj između Hrvatske i Francuske donio je još nekoliko situacija koje su se po prvi put dogodile u finalima SP-a.

Tako je Mandžukić postao prvi igrač koji je postigao autogol u finalu, a prvi je put u finalima korištena VAR tehnologija kada je sudac Pitana nakon pregleda snimke procijenio kako je Perišić igrao rukom u našem kaznenom prostoru.

Hrvatska je odigrala hrabro finale u kojem je sreća ipak bila naklonjena Francuzima, posebno u prvom poluvremenu kada su samo dvaput ozbiljnije ušli u hrvatski šesnaesterac, a nagrađeni su s dva gola – autogolom Mandžukića i iz vrlo dvojbenog jedanaesterca kojeg je nesigurni sudac Pitana nakon dugog provjeravanja ipak dosudio, a uopće nije bio siguran u svoju odluku. Nažalost, i prvom pogotku Francuza prethodio je slobodni udarac kojeg je praktički iznudio Griezmann, a Pitana je nasjeo na njegovu glumu. Nesreća u prvom poluvremenu odredila je tijek utakmice u nastavku jer su u drugom dijelu Francuzi došli do dva vrlo jeftina gola i Hrvatska više nije imala snage za veliki preokret.

I hrvatski izbornik Zlatko Dalić nakon finala je izjavio kako je ključni trenutak bio dosuđeni 11-erac iz kojega je Francuska povela sa 2-1.

“Čestitam Francuzima na osvojenoj tituli naslova svjetskog prvaka. Mi smo tužni i ponosni, ali mislim da smo odigrali dobru utakmicu. Presjekao nas je penal nakon kojega je sve bilo teže. Ipak, moramo biti zadovoljni i ponosni na ono što smo ostvarili. Ostvarili smo najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa, ali ostaje mali žal za titulom. No, to je život, to je nogomet. Francuzi nas nisu iznenadili, oni se brane, idu na kontru. Primili smo dva gola slučajna, prvi autogol i drugi penal”, izjavio je Dalić.

Hrvatska nije uspjela osvojiti naslov svjetskog prvaka, ali za utjehu je imala najboljeg igrača SP-a, a to je bio kapetan Luka Modrić. Hrvatski veznjak je odigrao fantastičan turnir i vukao je hrvatski vlak prema finalu. Tri puta je biran za igrača utakmice (Nigerija, Argentina, Rusija) postigavši pritom dva gola uz jednu asistenciju.

“Tužan sam jer smo izgubili, ali i ponosan na sve što smo napravili u Rusiji. Osjećaji su pomiješani, no sigurno kada prođe vrijeme postat ćemo svjesni kakav smo nevjerojatan uspjeh napravili,” kazao je Modrić nakon poraza u finalu zahvalivši se navijačima na fantastičnoj podršci tijekom cijelog turnira.

“Hvala im, osjećali smo njihovu podršku tijekom cijelog turnira. Dolazile su poruke iz svih krajeva svijeta i Hrvatske. To nam je bila dodatna snaga i motiv da se ne predajemo i da guramo do kraja. Došli smo do finala, ali nismo uspjeli napraviti posljednji korak.”

Zanimljivo, Modrić je postao već šesti osvajač Zlatne lopte koji ne dolazi iz redova svjetskog prvaka. Na posljednjem SP-u najboljim je proglašen Argentinac Lionel Messi, a prije njega slavili su Urugvajac Diego Forlan (2010), Francuz Zinedine Zidane (2006), Nijemac Oliver Kahn (2002), te Brazilac Ronaldo (1998). Nitko od njih te godine nije slavio na SP-u. Posljednji vlasnik Zlatne lopte iz redova svjetskih prvaka bio je Brazilac Romario 1994. godine.

“Ponosan sam na to priznanje, ali bio bi sretniji da smo osvojili prvo mjesto. Zahvalio bih se cijeloj ekipi jer bez njih ništa toga ne bi bilo,” dodao je Modrić.

Finale je pratilo 78.000 gledatelja, od čega barem 20.000 hrvatskih navijača, dok je Francuza bilo pet puta manje. Stoga niti ne čudi što je atmosfera u pojedinim trenucima bila kao da se igra na nekom od hrvatskih trgova gdje su ljudi pratili dramu finala. Hrvatski navijači priredili su sjajnu atmosferu na stadionu Lužnjiki, no nažalost ‘slavlje Vatrenih’ pokvarili su francuski nogometaši koji su razbili hrvatske snove o svjetskom naslovu.

“Ludo” je bilo i vrijeme tijekom finala, skoro cijelu utakmicu je nad Moskvom grmilo i sijevalo uz povremenu kišu, u 52. minuti susret je nakratko prekinut nakon što je troje navijača odjevenih u uniforme utrčalo na teren. No, zaštitari su ih brzo iznijeli s travnjaka.

Jak pljusak pratio je i svečanost dodjela medalja nakon utakmice kojemu su prisustvovali hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, odjevena u hrvatski dres, francuski predsjednik Emmanuel Macron, te ruski predsjednik Vladimir Putin. Zanimljivo, organizatori su ekspresno osigurali samo jedan kišobran i to za Putina dok su Grabar-Kitarović i Macron stajali uz svog ruskog kolegu i pokisnuli do kože.

Hrvatska je do srebra u Rusiji stigla pobjedama protiv Nigerije (2-0), Argentine (3-0) i Islanda (2-1) u natjecanju po skupinama, u osmini finala i četvrtfinalu Hrvatska je izbacila Dansku te Rusiju boljim izvođenjem 11-eraca, protiv Danske je rezultat nakon 120 minuta bio 1-1, a protiv Rusije 2-2, da bi u polufinalu sa 2-1 nakon produžetka “pala” Engleska. Nažalost, u finalu se Francuska pokazala previsokom preprekom.

(Hina)

 

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari