Pratite nas

Reagiranja

Hrvoje Zekanović pozvao sve ministre i zastupnike vladajuće većine da kažu DOSTA!

Objavljeno

na

Nakon novih skandaloznih Vučićevih izjava kojim se negira srpska agresija na Hrvatsku i očite podrške Pupovca, pozivam sve ministre i zastupnike vladajuće većine da kažu DOSTA!

Bolje novi izbori nego konstanta poniženja! Samo bojim se da će osim poneke izjave, itko imati hrabrosti napraviti jedino logično pa reći, DOSTA JE! Premijer je uspio, jer svima je očito draža fotelja nego neizvjesnost novih izbora, napisao je Zekanović.

Podsjetimo Predsjednik RS Vučić je, obraćajući se nazočnima na “Obilježavanje Dana sjećanja”, poručio da Srbija više neće biti samo utočište, već i zaštita, da će stajati uz svoj narod i da neće dopustiti da bude proganjan i ubijan.

Zahvalio je svim ljudima koji su došli istaknuvši da su se okupili svi srpski politički predstavnici iz RS, BiH, Crne Gore, Hrvatske…

“Svi su ovdje večeras i čini mi se da večeras svi Krajišnici, gdje god da žive, od Busija do Kanade, do Futoga do Austrije, znaju da nisu sami, i da su svi Srbi s njima, da neće biti sami jer Srbija možda može bez Krajine, ali bez Krajišnika ne može”, naveo je predsjednik.

Istaknuo je da danas obilježavaju najstrašniji dan u novijoj povijesti, “golgotu čitavog naroda na čija leđa je natovaren križ porijekla i vjere, naroda koji je šiban mržnjom”.

Kako je rekao, cilj okupljanja je svjedočenje da je svaki zločin vječan i se ne može zaboraviti.

Jedna od prognanih, Jelena Knežević, čiji je otac, pripadnik Vojske RS, poginuo u ratu, ispričala je da će uvijek pamtiti osjećaj straha i nemoći.

“U našu kuću ušla su dva nepoznata čovjeka, bila sam mala da bih razumjela, ali sjećam se majčinog krika i sestrinih suza i straha koji me je obuzeo. Hrabri ginu na prvim linijama fronta, ali ne umiru, žive u sjećanjima onih koji ih vole”, rekla je Kneževićeva.

Ispričala je da ju je 3. kolovoza 1995.(?) godine u zoru probudio majčin glas i granate.

“U panici pakiramo nešto garderobe, hrane, vode dokumenta i slike. Moramo napustiti kuću. Kuda ćemo? Ne znamo. Ne zna ni naša majka. Ima dvije ruke da prigrli nas troje i ponese dva kofera. Vratit će se, tiho progovara, ali se ne okreće i kuću ne gleda dok nas podiže u kamion koji ide od Petrovca, prvog sigurnijeg mjesta”, rekla je Kneževićeva.

Sjeća se da je kolona bila prepuna uplakanih, gladnih i žednih ljudi koji su unezvjerenim pogledom tražili najmilije moleći Boga da su živi.

“Možete li zamisliti one koji će slaviti Jelenine suze (Jelena Knežević, jedna od prognanih u akciji ‘Oluja’) i njenu bol. Ako im je za slaviti, neka slave, a mi možemo s mnogo ponosa gledati u budućnost, ne samo zbog Tesle i Milutina Milankovića, već i zbog Krajišnika koji su ovdje kod nas i koji su budućnost Srbije i svijeta”, naveo je Vučić.

“Nacisti su 4. kolovoza 1944. godine, provalili u sigurno skrovište židovske djevojčice Ane Frank i odveli je u logor, da umre. Oni koji su, na isti taj dan, 4. kolovoza 1995. godine provalili u Krajinu, ubili više od dvije tisuće ljudi i 250.000 prognali, samo su ponovili istu stvar. Isti zločin protiv nekoga tko je različit, ima drukčije ime, porijeklo i nekog svog Boga”, rekao je Vučić.

“Srbija, koja jako dugo nije shvaćala da tragedije ne počinju kada se ne razumiju riječi, nego kada se ne razumije šutnja. I tu šutnju, tešku šutnju svog naroda, svojih Krajišnika, nismo razumjeli, previše dugo, gotovo punih 18 godina, naveo je predsjednik istaknuvši da je Srbija danas u ime svojih, progovorila.

Poručio je Srbima i svima drugima: “Više nikada nikakvih Oluja, za Srbe, zato što su Srbi, neće biti”. Kako je istaknuo, Srbi se nemaju čega sramiti.

“Previše je, dragi Krajišnici, velikih Srba, a pogotovo velikih Srba iz Hrvatske, onih zbog čijih pronalazaka danas svoju sramotu ne slave u mraku, i bez mikrofona, da bi se mi sramili”, rekao je Vučić.

Vučićev govor počinje na 1:05:15, unutra su i Čavoglave i Hitlerovo konačno rješenje……

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

LUČIĆ: Za Vildanu Selimbegović ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne

Objavljeno

na

Objavio

UREDNICA OSLOBOĐENJA NE MOŽE SE OSLOBODITI PARTIJSKE TRADICIJE

Opet se oglasila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica Oslobođenja. Uglavnom neodgovorno i neuredno, kao i ranije. Ni riječi o avetinjskoj “vjestici” koja jest i nije objavljena u njezinim novinama, koje i ima i nema, poput čudesne Jelene iz sjajne Andrićeve pripovijetke. U bijegu od uzroka i razloga polemike, daleko od činjenica i logike, navela je nekoliko podataka iz mog više puta objavljenog životopisa, dodala pokoju izmišljotinu tipa “rekao joj prijatelj” i krenula s konstrukcijama. Najprije je podijelila uloge i tipično za nemoralne osobe proglasila se uzornom i moralno superiornom. Puna ljubavi i razumijevanja za druge i drugačije nazvala me je “mrziteljem svega drugog i drugačijeg”. Da ne bi bilo zabune, pojasnila je da mrzim sve one koji ne dijele moje “svjetonazore”. Baš tako, citiram: “…potpiruje mržnju prema svima koji ne dijele njegove svjetonazore.” Ona piše, a valjda i misli, da ljudi imaju više svjetonazora pa ih s drugima dijele ili ne dijele, ko kruške po Travniku. Uopće ne sumnja glodurica da su ti moji “svjetonazori”, koliko god ih bilo, svi fašistički. Kaže, poraženi su i u onome i u ovome ratu. Prihvatila je moju primjedbu da nisam sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, ali je odmah podmetnula: “da jest, bez sumnje bi bio na onoj strani koja danas ne može prežaliti što su Hitlerove postrojbe poražene”. Tu je gospođa od kakve-takve novinarke i urednice postala gatara; čita misli, proriče budućnost, ali i učitava prošlost. Ona bi bez sumnje bila na pravoj, “antifašističkoj” strani, što dokazuje i “antifašističkom tradicijom” novina koje uređuje. Već je vidim s crvenom petokrakom na šajkači kako s Pala juriša na Sarajevo u oslobodilačkom pohodu. Što bi tek pisala da joj je vlasnik Heineken umjesto Sarajevske pivovare. Ipak, dovoljno je to što je ona u “ovom” ratu bila na pravoj strani, zajedno s Cacom, Ćelom, Abu Malijem, Abu Hamzom, Jukom, Zukom i Zoljom.

Što se tradicije Oslobođenja tiče, suvišno je danas dokazivati da je ona bila i ostala jednoumna i totalitarna, Druge i drugačije je isključivala na svaki način, pa i fizički. Podsjetit ću one koji su možda zaboravili “sretna vremena” i “slavnu tradiciju”, da je Oslobođenje bilo službeno glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda odnosno Saveza komunista SR BiH. Iz njega su radni ljudi i građani svakodnevno upijali mudrosti Milana Uzelca, Nenada Guzine, Seida Maglajlije i sličnih komunističkih klasika. Redovito su objavljivane plahte izvješća sa sjednica, konferencija i plenuma na kojima su se odgovorni drugovi i još odgovornije drugarice odlučno zaklinjali kako nema povratka na staro, nema restauracije građanskog sistema, nema povratka kapitalizma, a nije bilo ni robe široke potrošnje. Dok su neprijateljski elementi tvrdili da struje nema svaki drugi dan, odgovorni patrioti su im se suprotstavljali tvrdnjom da struje ima svaki drugi dan. Bilo je i goriva, 20 litara po autu mjesečno, jedan dan voze parni, drugi dan neparni. Da ne spominjem onu stariju tradiciju Đure Pucara, Uglješe Danilovića, Osmana Karabegovića, Vlade Šegrta i sličnih demokrata i liberala, što su u poratnim godinama s istim žarom smicali i ljude i koze.

Pred sami kraj komunističkog režima, 1987. godine, na devetom, pretposljednjem kongresu, donesena je rezolucija u kojoj piše i sljedeće: “Zadatak je marksističke stvaralačke kritike da, u okviru estetskog pluralizma kao oblika slobode stvaralaštva, ne dopusti da se krijumčari ideološki i politički pluralizam nacionalističkog, građanskog ili bilo kojeg drugog antikomunističkog tipa.” Estetski pluralizam? To je kao da biraš koga ćeš od gore nabrojenih klasika čitati: poeziju Đure Pucara, prozu Osmana Karabegovića, političku teoriju Uglješe Danilovića ili sabrana djela Nijaza Durakovića. Ništa od svega toga, bila su to samo lupetanja čiji je smisao bio gradnja legitimiteta za puno jednostavnije i konkretnije stvari. Naime, nakon svih tih ideoloških eskapada i sve revolucionarne isključivosti i zagriženosti, u fusnoti je zabilježeno da je prema podacima Službe društvenog knjigovodstva “posljednjih godina kod svakog drugog korisnika društvenih sredstava nađena povreda zakonskih propisa”. Drugovi su krali! Drugovi su nemilice krali, pljačkali, utajivali, krijumčarili, otimali, krivotvorili i baš ih je bilo briga što piše u službenom glasilu Saveza socijalističkog radnog naroda. Toliko ih nije bilo briga da su nakon svega dopustili da te novine kupi lokalni pivar i da ih uređuje Vildana Selimbegović. U Sarajevu bez sumnje ima pametnih ljudi koji bi bili u stanju napraviti dobre novine, ali gazdi treba netko bez morala i skrupula, netko tko će oblatiti i diskvalificirati političku i poslovnu konkurenciju. Ona nije imala problema s profesionalnom etikom ili osobnim moralom. Bez oklijevanja je prisvajala, potpisivala i objavljivala razne paraobavještajne uratke kao svoje “istraživačke” tekstove. Bio je to vrhunac podlosti i dojavničkog novinarstva, u Sarajevu odavno poznatog kao “vildanovština”. Koliko god sam ja bio obavještajac, još više je ona bila “paraobavještajka”.

Vildana Selimbegović je u skladu s opisanim moralnim dometima i intelektualnim sposobnostima te s tradicijom lista koji uređuje zaključila kako petorica od šestorice Hrvata koji su osuđeni pred Haškim tribunalom danas “okajavaju i Lučićeve grijehe”. Dodala je i kako je general Praljak “popio otrov u haškoj sudnici” kako bi neki drugi generali, a tu aludira na mene, “bili zbrinuti u zagrebačkim institutima”. Doista jeziva optužba, bilo bi krajnje nemoralno ne osvrnuti se na nju i ne vidjeti na čemu se temelji. Koji su to “Lučićevi grijesi”? Prvi moj grijeh, po ocjeni Vildane Selimbegović, jest taj što sam “u septembru 1993. zapovjednim tonom” tražio od upravitelja vojnog zatvora da dvojici djelatnika SIS-a omogući “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”. Činjenica je da sam u više navrata tražio trenutačno oslobađanje zatvorenika iz Gabele i Dretelja, a ponekad i pojedinačno oslobađanje nekih od njih. U tom kontekstu sam 19. rujna 1993. tražio “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”. Imalo inteligentan analitičar shvatio bi na temelju “zapovjednog tona zahtjeva za nesmetan uvid” da je do tada bilo smetnji i da nije bilo moguće dobiti realan uvid u stanje. Vjerujem da bih i uspio u svom naumu da muslimanski vojni i politički vrh nije tih dana pokrenuo operaciju “Neretva 93.” koju je vodio Sefer Halilović, a kojem je Vildana Selimbegović pisala i uređivala memoare. Ne znam je li i ona sudjelovala u koljačkom pohodu od Trusine do Grabovice i južnije, ali  je teško vjerovati da ne zna ništa o tome.

Drugi moj “grijeh” je u tome što sam u prosincu 1993. “revnosno, na 24 stranice potpisao i u Zagreb poslao saznanja o kriminalnim radnjama na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Radilo se o podacima prikupljenim s terena, neki su iz sudske ili policijske evidencije, a neki su obavještajni podaci manje ili veće pouzdanosti, koje je tek trebalo provjeriti. Vrijeme je pokazalo da je veći dio informacija bio točan, dok se za dio utvrdilo da nisu točni. Takvo zbirno izvješće poslano je i u Zagreb jer se dio osumnjičenih za počinjena kaznena djela kretao i po Hrvatskoj pa je bilo uobičajeno i opravdano nadzirati njihovo djelovanje. To izvješće, kao i brojna njemu slična, pokazuju da sam svoj posao radio odgovorno i časno. Istraživao sam sva kaznena djela bez obzira na to tko je počinitelj. Volio bih vidjeti da je netko radio nešto slično u Sarajevu, da ne spominjemo dio središnje Bosne pod kontrolom Armije BiH ili sjevernu Hercegovinu. Upravo to dokazuje da nije bilo nikakvog “udruženog zločinačkog poduhvata” kojem bih pripadao, jer kakva bi to bila “zločinačka organizacija” koja istražuje i dokumentira “svoje zločine” i još šalje izvješća o tome.

Nije dovoljno biti glup, treba biti pokvaren pa optužiti policajca odnosno obavještajca za zločine koje je istraživao i otkrivao. Naravno, postoji i drugo objašnjenje tipično za šoviniste ograničenog intelekta i nikakva morala: Svi ste vi isti, svi ste vi fašisti, što god radili i kako god se ponašali. Vrhunac podlosti i zloće vidim u rečenici: “u njegovom svijetu uniformirana lica mogu silovati žene, ali žene ne mogu dobiti priliku da misle svojom glavom.” Koja jeftina upotreba kriminalističkog dosjea i silovanih žena, koja kukavička i podla insinuacija. Ili je to možda vrhunac gluposti nekoga tko doista ne misli svojom glavom, nego postupa po davno postavljenim propagandnim obrascima. Na seminaru za radnike Udbe, u svijetu Vildane Selimbegović, održanom u Sarajevu nekoliko godina prije njezina rođenja utvrđene su teze o “primjeni zakonskih propisa u vezi politike gonjenja klera”. U njima je definirano i kazneno djelo “neprijateljske propagande” iz članka 118. Kaznenog zakona. Djelatnicima Udbe je objašnjeno: “Neprijateljska propaganda je iznošenje i prenošenje izvjesnih činjenica upravljenih na pridobivanje pristalica za nešto…

Za postojanje djela nije bitno da li se iznose istinite ili lažne činjenice, nego je bitno zašto se te činjenice iznose i u kojoj su mjeri one podobne da se njihovim iznošenjem postigne ono što se želi…” To je ta tradicija koju baštini i slijedi dnevni list Oslobođenje. Unutar te i takve tradicije, kao Hrvat svjestan svoga identiteta, ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne i bez obzira na to jesam li sprečavao ili činio zločine. Jer ja sam taj drugi i drugačiji, a moje su želje suprotstavljene njihovim. Znam da je to tako, i ne pokušavam stvari zvati drugim imenom. Mi smo bili i zauvijek ćemo ostati na suprotnim stranama, toliko suprotnim i suprotstavljenim da je i svaka daljnja rasprava besmislena, piše Ivo Lučić za Globus.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Neki bi bacali bombe na prosvjednike u Vukovaru

Objavljeno

na

Objavio

Govor mržnje na Twitteru

Da su riječi gradonačelnika Vukovara o bolesnom društvu apsolutno točne,  svjedoči nezapamćen govor mržnje, koji je zavladao na društvenim mrežama poput Twittera.

Kako se radi o eklatatnom kaznenom dijelu, ništa manjem od poruka upućenim pojedinim političarima gdje autori tih poruka , završavaju 30 dana u pritvoru, najmanje što se očekuje od nadležnih institucija je privođenje na informativni razgovor.

Prijetnja bacanja bombe na prosvjednike u Vukovaru, te na taj način „rješavanja hrvatskog pitanja” nije nimalo benigna prijetnja,

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari