Pratite nas

Reagiranja

HSP: Ne bi nas iznenadilo da se ovaj ratni zločinac pojavi za saborskom govornicom

Objavljeno

na

Presuda Draganu Vasiljkoviću, kojeg su četnici prozvali kapetan Dragan, u trajanju od svega petnaest godina je poraz hrvatske države i Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske koje je najodgovornije za propuste učinjene u samom zahjevu za izručenje od australskih vlasti u kojemu nisu uvršteni svi zločini koje je Vasiljković počinio ili za koje je odgovoran, smatraju u HSP-u. Njihovo priopćenje donosimo u cijelosti:

Kazna je svakako preblaga. S obzirom da je Vasiljkoviću suđeno prema ranijem zakonu u kojemu je maksimalna kazna za ratne zločine bila 20 godina zatvora, stava smo da je upravo to razdoblje na koje je trebao biti osuđen iako ni maksimalna kazna ne bi bila dovoljna za sve počinjene zločine.

U današnjoj izjavi za Hrvatsku televiziju, Ivica Pandža Orkan istaknuo je da u hrvatski zahtjev za izručenje nije uvršten jedan zločin za koji je Vasiljković i direktno i indirektno odgovoran. Pandža napominje da je Vasiljković osobno vodio napad na središte grada Gline kada je ubijen Egon Scotland, prvi novinar koji je stradao u Domovinskom ratu.

Vasiljković je također isplanirao i vodio operacije u dolini Une gdje su također počinjeni brojni ratni zločini. Najžalosnije je što je svu srpsku dokumentaciju koja je pronađena nakon Oluje Pandža predao Državnom odvjetništvu, no nakon toga nije kontaktiran niti je pozvan na suđenje u Split.

To znači da sva zlodjela koja je Vasiljković počinio i za koja je odgovoran uopće nisu bila predmet suđenja, što je duboko nepravedno i nemoralno.

Jesu li živi Hrvati mogli učiniti napor više da se oduže svojim mrtvim sunarodnjacima koje je ratni zločinac Vasiljković na bestijalan način likvidirao kuda god je prolazio, što svjedoče grobovi po Banovini ili Dalmaciji?

Smatramo da istražni i ekstradicijski pritvor u Australiji Vasiljkoviću ne treba uračunati u vrijeme odsluženja kazne jer je povrijedio institut istražnog zatvora bijegom i neodazivanjem na ročišta.

Cijeli postupak bio je svojevrsni igrokaz koji su akteri odradili samo onoliko koliko su morali da suđenju daju privid ozbiljnosti. Budući je Republika Hrvatska jedina država u kojoj je ratnim zločincima koji su sudjelovali u pobuni protiv Hrvatske dozvoljeno biti saborskim zastupnicima, ne bi nas iznenadilo da se i ovaj danas osuđeni ratni zločinac pojavi za saborskom govornicom.

Zato je potrebno još jednom ponoviti naš raniji zahtjev o nužnosti ukidanju abolicije, Zaključak je priopćenja.

HSP

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Povjesničar opasnih namjera – Klasić po zadatku degradira zrinske žrtve izjednačavanjem balkanskog političara i hrvatskog biskupa

Objavljeno

na

Objavio

hrvoje klasić

Iako sam o Zrinu, kao gradu duhova, zločinu bez kazne i žrtvama bez zadovoljštine pisala još u rujnu 2016., na tužnu obljetnicu zvjerskog partizanskog zločina koji se dogodio u Zrinu 9. rujna 1943., a za koji nitko nije odgovarao, danas se moram ponovo osvrnuti na ovo sveto područje; ovaj put svrhu općeg demantija svojega kolege povjesničara Hrvoja Klasića, koji pokušava relativizirati događaje na ovom području, po principu „cilj opravdava sredstvo“.

Malo krivi „jedne“, malo „druge“ i smatra kako to pridonosi njegovoj znanstvenoj objektivnosti koja je na kraju ipak ostala bez znanstvene argumentacije jer svoje „teze“ nije potkrijepio niti jednim arhivskim dokumentom niti jednim fondom, a tehnički znanstvene „izjave“ stavlja u historiografski kontekst samo na temelju titule koju ima, kao i činjenice da je sveučilišni profesor. Upravo je s time i potvrdio da „se prema prošlosti odnosimo kao prema samoposluzi, u koju pojedinci i dalje ulaze po potrebi i iz nje uzimaju samo što im u tom trenutku treba“.

Navodi potom kako je Crkvu u Hrvata zasmetalo spominjanje malog sela Zrin iz usta Aleksandra Vučića „za koje sam siguran da većina Srba, ali ni Hrvata nije nikad ni čula“. Ovdje se vidi kako prof. Klasić ne razumije da je Crkva u Hrvata ne samo institucija, nego i puls naroda. Nejasno je i na temelju čega prof. Klasić tvrdi da Hrvati nisu čuli za Zrin. Sramotno je da se kao znanstvenik tako paušalno koristi ovakvim tvrdnjama.

Kaže i kako Crkva „na tendenciozan, selektivan i populističko-patetičan način“ reagira na laži. A kako bi drugačije i trebala reagirati, pogotovo kada je u pitanju više od pola stoljeća zločina bez kazne? U toj pak tvrdnji ne objašnjava što je točno „selektivno“ u reakciji Crkve. Tu je i banaliziranje atentata na Stjepana Radića koji je, kako se prema Klasićevom navodu može iščitati, valjda umro od posljedica gripe, a ne atentata.

No, potom čini zaista nedopustivo, a to je komparacija izjave jednog balkanskog političara s tvrdnjama kolege, doktora znanosti, mons. Vlade Košića. On ne samo da izjave komparira, već ih i poistovjećuje, nakon čega govori o dosupnim dokumentima na temelju kojih će on „pojasniti istinu“, ne navodeći koji su to dokumenti.

Na samome početku čini i skandaloznu grešku smještajući to „malo banijsko selo“ u potpuno krivi teritorijalni ustroj jer Zrin je selo na Banovini. Prikazuje potom život u tim krajevima romantično jednostavnim, iako bi trebao znati kakav je sustav represije tu vladao uspostavom Kraljevine SHS i svim daljnjim procesima nakon 1918. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Dakle, nije istina kako je od uspostave NDH na ovim prostorima „krenulo s različitim oblicima zabrana“; to je bila surova stvarnost za civilno stanovništvo desetljećima prije.

Kada govori o „zrinskim ustašama“ i njihovoj reputaciji, nejasni su izvori iz kojih temelji te tvrdnje jer dokumenti koje prilažem govore upravo suprotno. Govore kako su civili Zrina tražili zaštitu države s barem jednim odredom domobrana, a ne smijemo smetnuti s uma kako su domobrani legitimna i međunarodno priznata vojska NDH. Dokumentacija svjedoči i da je stanovništvo opetovano napadano od strane četničkih garnizona, što se sigurno ne bi događalo da su na tome području bili „zrinske ustaše“. Upravo je nepostojanje istih i omogućilo osvajanje Zrina 1943. Tada prof. Klasić donosi i jedini citat u svojem priopćenju, u kojem donosi pregled kako je štab Unske operativne grupe u svojoj zapovijedi od 8. rujna ovako obrazložio napad: „Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom”.

Nije mi jasno, kao kolegici iz struke, kako ovakvu izjavu Klasić nije okarakterizirao kao „selektivnu, tendencioznu i patetičnu“?

Priopćenje Sisačke biskupije temeljem ovog citata naziva očitim primjerom povijesnog revizionizma koji je ideološki obojen, iako i dalje nije jasno temeljem čega ističe ovu klevetu.

Tekst završava klasičnom floskulom o mladima, okretu ka budućnosti i sličnim tvorenicama koje trebaju predstaviti njegov objektivitet koji, nažalost, na znanstvenoj razini i opet uopće nismo vidjeli.

Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić, povjesničarka

9. rujna 1943. – Partizanski zločin u Zrinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Caritas: Sredstva ne dobivamo zahvaljujući ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Caritas Zagrebačke nadbiskupije reagirao je u utorak na medijske tvrdnje glede novca kojeg dobiva, naglasivši da je još prije deset godina potpisan Ugovor s Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, pa nije točno kako sredstva dobivaju zbog nedavno ratificirane konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulskoj konvenciji.

Caritas u priopćenju podsjeća kako uslugu privremenog smještaja djece i odraslih osoba žrtava obiteljskog nasilja. pruža temeljem Ugovora o međusobnim odnosima, sklopljenim 18. veljače 2007. s tadašnjim Ministarstvom.

Temeljem navedenog Ugovora Caritas korisnicima osigurava privremeni boravak, prehranu, održavanje osobne higijene, brigu o zdravlju i pružanje psihosocijalne potpore, ističe se.

Osim toga za korisnike Sigurne kuće Caritas organizira edukativne i kreativne radionice, radno-okupacijske aktivnosti, te aktivnosti sportskog, kulturnog i duhovnog sadržaja, izlete, ljetovanja, zimovanja te mogućnost dodatnog obrazovanja.

Iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije naglašavaju kako sredstvima koja primaju temeljem navedenog Ugovora, od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kroz takozvani sustav „glavarina“ (3.200,00 kuna po korisniku mjesečno), financiraju stručni rad s korisnicima, hranu i higijenu, režijske troškove te plaće stručnog tima.

Podsjećaju da s korisnicima radi stručni tim sastavljen od socijalne radnice, psihologice i obiteljske savjetnice, koji svakodnevno surađuju s nadležnim centrima za socijalnu skrb, policijskim službama, zdravstvenim službama, zavodom za zapošljavanje, ustanovama za obrazovanje djece i odraslih te ostalim srodnim institucijama.

Rad s korisnicama provodi se u skladu s propisima Republike Hrvatske i stručnim standardima, napominje Caritas.
U proteklih 10 godina rada kroz Sigurnu kuću, ističe Caritas, prošle su 404 žrtve obiteljskog nasilja.

Nakon napuštanja Caritasove Sigurne kuće, većina korisnica nastavlja samostalan život (31,68 posto) ili se vraća u primarnu obitelj – roditeljsku kuću (18,63 posto), njih 22,36 pronađe neko treće rješenje, dok ih se 27,33 posto vraća suprugu/partneru.

Prije napuštanja Sigurne kuće za svaku se korisnicu radi procjena potreba i mogućnosti nastavka pružanja pomoći od strane Caritasa.

Sukladno tomu, iako to nije obvezan, Caritas pomaže korisnice i nakon napuštanja Sigurne kuće i to kroz savjetodavnu pomoć, novčanu i materijalnu pomoć, pomoć u opremanju i uređenju stana/ kuće, pomoć u opremanju školske djece i traženju stipendija za njihovo školovanje, dodaje se.

Caritas je priopćenjem reagirao na napise u pojedinim medijima kako je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, odnosno Caritasova Sigurna kuća za žrtve nasilja, među onim ustanovama koje će imati najviše koristi od ratifikacije Istanbulske konvencije.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati