Pratite nas

Kolumne

Huškanje Dalmacije protiv “neprijateljskog Zagreba”

Objavljeno

na

Prema studenom svršetku 2014.

Vrijeme pristojno za ovo doba godine, no vozači ipak stavljaju zimske gume (ah, da su očevi sada vladajućih imali gumice!) Klimatske promjene ipak ostavljaju posljedice – lignje plivaju Pantovčakom, a dikobrazi lutaju hrvatskim šumama i gorama. HEP trlja ruke jer u gradovima mjesec dana prije Božića sve svijetli kao za Božić i sve je puno optimizma (Grčić: Veselje ti navješćujem, puče…) dvanaesti kvartal za redom. Meni se čini da svi nekako žele da ova prokleta godina što prije završi, godina ledomorna, kišomorna i sve više gladomorna.

HEP će sagraditi još veće dvore no što ih dovršava u Zagrebu, a struja ne će pojeftiniti jer kiša nije padala gdje je trebala (Sahara, recimo). Benzin je minimalno pojeftinio nakon što je barel nafte pojefitinio maksimalno – rečeno hepovskim rječnikom: benzin je pojefitinio svugdje osim tamo gdje treba. Tako se prave budale od hrvatskih vozača koji plaćaju tolike namete, harače i poreze da će na kraju završiti kao biciklisti, što je ekološki opravdano i samo pomalo sliči na Kinu u doba kulturne revolucije.

Sada se bogata kineska elita vozi u sjajnim autima, putuje po svijetu i gleda gdje bi uložila i koje bi europske zemlje založile, pa su tako svrnuli oči na od Boga i ljudi zaboravljenu jugoistočnu Europu i okupili u Beogradu balkansku sitnež pod kojom u Pekingu ( i Zagrebu) vode i Hrvatsku, a da nije bilo te vucibatine i notornog zločinca Šešelja, pridružila bi se i aktualna vlast u Hrvatskoj – ovako, zbog rečenoga se Šešešlja čak se ni zadnji srbofili nisu usudili iz Zagreba krenuti u Beograd, propustivši priliku da Kinezima legnu pod noge. Još im je u ustima gorak okus od raznih hrvatskosaborskih i bruxelleskih deklaracija suprotiva divljanju haaškoga otpuštenika koje (divljanje) nisu smatrali vrijednim nerviranja jer je na kraju krajeva velika Srbija uglavnom isto što i Jugoslavija čiju sliku ljube, i lijepo bi odšutili da su mogli, ali ih je natjeralo da i oni nešto promrse. Podsjeća me to na onoga bivšeg ministra Jovanovića, a u nastavku teksta objasnit ću zašto.

Hrabri dečki s HTV-a

Mislim da je bila srijeda, kadli sam slučajno u neko čudno podnevno vrijeme vidio izvrstan dokumentarni film (Saša Kosanović) o događajima na lanjskoj utakmici Srbija-Hrvatska u Beogradu, nogometnoj, naime. Gledao sam ja tu utakmicu svojedobno na televiziji, ali bijah uskraćen – kao i vi, poštovani čitatelji – za sve one ljepote što su se tada događale jer je cvala ljubav hrvatske jugoslavenske i četničke srbijanske vlasti pa je sve što bi toj idili stalo na put trebalo biti skriveno od hrvatske publike, ili barem ublaženo. No, kako se stvari mijenjaju na žalost jugoslavena i slične klateži, kako se nad ljubavnu vezu ponekad navuku crni oblaci, tako je valjda procijenjeno da u ovom mračnom šešeljevskom cirkusu i otvorenim (nikad zatvorenim) općim posezanjem za hrvatskim teritorijem – publikum of Croatia može napokon i na Hrvatskoj televiziji vidjeti detalje bračnih nezgoda iz 2013.

Paljenje hrv zastaveDa se hrvatska himna na beogradskom stadionu nije čula od silne dreke, znali smo i tada. No da su drečavci istodobno pokazivali (goli do pojasa) raspoznatljivu gestu klanja prelazeći prljavim prstima preko grla, vidjelo se tek u rečenom dokumentarcu. Krupno snimljena, izbezumljena od mržnje, ta su lica mladih i vrlo mladih ljudi na svoj primitivan i zlokoban način govorila isto što i ispuštenik Šešelj ovih dana, spremni na realizaciju. Šešelj im nije trebao. Da je bilo paljenja hrvatske zastave, znali smo i tada, ali da je izgorjelo njih dvadeset i šest, e to nismo znali jer nam redatelj (urednik) nisu tada pokazali. Da je ondje bio tada još ministar u snazi Jovanović i da je prešutio paljenje zastava, da je ostao do kraja utakmice sretno se smješkajući, i to smo znali, ali je u dokumentarcu objavljena cijela njegova izjava te večeri.

Hrvatsko glumisteNa pitanje kako komentira paljenje hrvatskih zastava, još sav znojan od vatre i blažen što je bio nazočan činu o kojemu valjda sanja svake noći, crveni kadar rumen od ognja izgovorio je nekoliko floskula, a hrvatske zastave jednostavno nije spomenuo, nije se na njih osvrnuo, na pitanje nije odgovorio. Spomenuti dokumentarni film imao je i nenogometnih kadrova, s ljudima koji u Srbiji misle nešto malo drukčije nego većina, a i oni su se vadili na – prečane. Jest da je odvratno što se događalo, ali – koliko se dalo razumjeti – protuhrvatski mrzitelji nisu iz Srbije, nego dolaze na utakmice u Beograd iz Bosne i Hrvatske. Tako se amnestira, kao i za srbijansku agresiju na Hrvatsku: Srbija nema s tim ništa, iz Srbije nisu polazili tenkovi obasipani cvijećem, u Srbiji nije bilo logora. Štoviše, Srbija tada nije ni postojala. Samo Jugoslavija koju su grozni ustaše htjeli „rasturiti”.

Nagrade, nagrade

Da me nešto nije zasmetalo, ne bih komentirao dodjelu nagrada zaslužnim cjeloživotnim i godišnjim kazališnim glumcima jer je predstava bila dosadna kao i uvijek, a tek poneka iskra duhovitosti odmah je gašena vatrogasnim aparatima. Ne bih ni ulazio u to, velim, da se svečanost nije odvijala nekoliko dana nakon neprijateljskoga čina u bivšem HNK u Rijeci kada su, usput, na najprostačkiji mogući način izvrijeđani mnogi hrvatski glumci. A njihovi se kolege nisu oglasili kao branša, kao hrvatski glumci, kao hrvatsko glumište u cjelini koje ne može i ne smije prešutjeti takav skandal jer bi to bilo isto kao da je Hrvatska prešutjela Šešeljevo neprijateljsko divljanje. A moglo se barem nešto oštro i odlučno reći na toj dodjeli nagrada, barem ne bi bilo dosadno. (Jedino je sjajni glumac Lončar rekao nešto u stilu: izbacimo politiku iz kazališta, ali….)

Strossmayer

U utorak, čini mi se, u HAZU je na najvišem katu obilježena obljetnica zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Jedna je velika dvorana ispunjena portretima biskupa Strossmayera, koji je često pozirao u raznim razdobljima života. Najbolje slike: Vlaho Bukovac i Mirko Rački, s naglaskom na Račkom. Predsjednik HAZU, akademik Kusić, govorio o biskupu zaslužnom za hrvatsku kulturu, štoviše na stanovit način spasitelju, a ne samo dobročinitelju hrvatske kulture. Uglavnom točno. Na jugoslavensku biskupovu nit nije se nitko ni osvrnuo, kao da je nije ni bilo, što je neke vjerojatno zasmetalo.

Primjerice Budimira Lončara koji je očito na popisu gostiju mnogih kulturnih institucija i one ga uredno pozivaju na „događaje”, kao da ne znaju što bi od njih ostalo da je embargo na uvoz oružja (embargo na hrvatsku državu) u Lončarovoj produkciji svojedobno imao efekta, kao da ne znaju da bi se vratila JAZ, ali i Jazovka… Usput, čitam razgovor s gospodinom Babićem koji podsjeća na pucnjavu u Australiji svršetkom osamdesetih, kada je pred jugoslavenskim konzulatom teško ranjen mladi Tokić, a jugoslavenskoga pucača tadanja Jugoslavija nije htjela izručiti pa su se „diplomati” morali pokupiti iz Australije. Tko je dočekao pucače i teroriste u Beogradu? Pa tko? Budimir Lončar, Josipovićeva i Mesićeva uzdanica.

Pedofilija

Kolinda Grabar KitarovićPoznajem mnoge mirne i dobrućudne ljude koji su (između ostalog) protiv smrtne kazne bilo gdje u svijetu, ali na spomen pedofila naglo zašute i vidi se da ne bi imali ništa protiv. Kolinda Grabar Kitarović ne ide tako daleko, naravno, ali je njezina ideja o kemijskoj kastraciji pedofila naišla na čudne reakcije crvenoga političkog i medijskog krila (riječ „krila” nije posve dobra jer sada još samo trčkaraju kao kokoši). Otkud to? Pa sjetite se jovanovićevskih nametanja rodne ideologije, sjetite se kako je ubrzo razotkriveno da su očevi te idiotske ideologije bili i jesu – pedofili. Pa ne će valjda sada isti ti crveni kemijski onemoćati svoje ljubimce i satove rodne ideologije u školama zamijeniti satovima kemije…

Šešelj u „Bujici”

Bez obzira tko što mislio o nastupu ispuštenoga srbijanskog zločinca na jednoj hrvatskoj televiziji, zadaća informiranja hrvatske javnosti je na paradoksalan način ispunjena. O Josipoviću i njegovu ocu dobili smo nove podatke, što partizanske što privatne, a poznate o rodoslovnom stablu V. Pusić i njezina brata ponovili kao obvezatno štivo.

2×2 komunikacije

Lažnim anketama napokon netko i parira, naime 2×1 komunikacije, kako se zove nova anketarska sila koju sam zapazio nedavno u vrijeme izbora za Sisačko-moslavačkog župana. Tada je, naime, pogodila rezultat točno u sridu. A što sada kaže o stanju nacije? Da je oko 84 posto Hrvata protiv štetočinja na vlasti – i nije neko otkriće, da je 62 posto Hrvata za prijevremene izbore – lijep je dokaz za ono o čemu larmam već godinu dana, ali da HDZ samostalno ima 36 posto, a SDP i Orah zajedno jedva dvadeset, to je već značajno iznašašće i raduje me. A gdje je još HSS s 3,3 posto, gdje Hrast s 2,4o posto, pa HSP, HSP-AS, BUZ itd. Pa što se čeka s prijevremenim izborima, molim vas? Da krepamo za plotom? Da. A u poznatoj priči „Ljepotica i zvijer” ljepotica u ovom trenutku ima blizu 43 posto, a kuhana noga malo više od 40.

Papa u Bruxellesu

U Dnevniku HTV-a papa je dobio izvrsno osmo mjesto (S. Alfier) jer je bilo važnijih vijesti. Imao je papa što reći u Europi i uglavnom je sve točno rekao, ali se poskliznuo na jugoistočnoj gdje su bili nekakvi ratovi. Da je bio jasniji…neka mu Bog oprosti. Kao da mu je Josipović pisao taj dio govora, oprosti mi Bože.

Podjele i nogomet

Prosvjed nogomet RivaTrideset tisuća na Rivi, kako kažu službeni podatci, četrdeset tisuća po Laliću pozvanom na HTV (ali ga voditeljica neoprezno demantira i izgovara brojku: deset tisuća)…no bilo kako bilo zakuhalo se i zakrvilo. Crveni je plan za sada uspio i Hrvati se podijelili, što je i bit ove operacije vođene s Pantovčaka.

Da plan ne uspije u cijelosti, to jest da na kraju doživi zasluženi poraz, treba utvrditi kronologiju: s Pantovčaka su kao mete označeni Šuker i HNS u drugom pokušaju razaranja hrvatskoga nogometa , nakon što je hrvatski političar srpske narodnosti Jovanović u prvom udario u tvrdo, a jedini je njegov uspjeh bila smrt Vlatka Markovića kojoj su događaji pridonijeli. Sada je palicu preuzeo srpskohrvatski predsjednik Josipović i stao burgijati protiv HNS-a, nesretan što nesposobni njegovi crveni nisu nikada uspjeli preuzeti tu instituciju u kojoj većinu čine grozni hadezeovci.

Riva prosvjed2Brzo su nađene poluge u Splitu sa zadaćom da učine nešto radikalno, kao što je recimo neodigravanje utakmice s Dinamom u Zagrebu, a razlog će biti nepušteni navijači. Taj će događaj, računali su točno na Pantovčaku, podići tlak hajdukovcima u Dalmaciji (ali i Hercegovini), to više što HNS ima na duši i podosta grijeha prema Hajduku. I onda će se dogoditi Riva,ona Riva koje se crveni tako pribojavaju, a sada su je zazvali i trljaju ruke – uspjeli su podijeliti Hrvate, za što im nisu bili potrebni Srbi kao Khuenu.

Lijepo. I što sada? Ako me je išta zasmetalo u toj nogometnoj Rivi, bio je plakat na kojemu je pisalo ZG=BG. Riječ je otvorenom huškanju Dalmacije protiv „neprijateljskog Zagreba”, huškanju koje je latentno od početka stvaranja samostalne hrvatske države i ispililo se tek u neuspješne autonomaške strančice koje su brzo nestale, a upravo su se Dalmatinci pokazali kao strastveni stjegonoše hrvatstva, da ne velim univerzalnog. Takva Dalmacija i Dalmatinci crvenima idu užasno na živce, a kako ništa pametnije nisu smislili, pokušavaju preko nogometa. I za sada uspijevaju.

Stati na loptu – jedina je prava misao izrečena ovih dana, prići problemu racionalno i analitički, vidjeti što jest „politika”, a što nije, razgovarati o nogometu kao igri ako je to u Hrvatskoj moguće, vidjeti točno što je to zasmetalo Hajduk zadnjih godina ili predzadnjih, ispraviti ako je moguće ili se barem ispričati, okrenuti stranicu na način da Hajduk ne bude isključen iz igre (odlučivanja) i – što je najvažnije – razumjeti da su više ili manje opravdane nogometne strasti na bezočan način iskorištene u Josipovićeve svrhe. Učiniti sve to makar netko i ode, pa se za jednu stubu povuče i „kolerični Mamić”. I dobro protresti sudačku organizaciju da se ne događa, kao što se zbilo: nekoliko sati poslije Rive na praznom Poljudu Hajduku nije dosuđen čisti gol.

Nisam ni ja bez veza u Dalmaciji, pa me zovu ljudi, recimo iz Kaštela, ali ne samo iz Kaštela. I prije nego ja – govore isto kao i ja.Već su sve razumjeli.Podli plan s Pantovčaka ne će proći.

Još jednom o monetizaciji

Časopis „Autoklub” koji čitam kao vozač, ali ne u vožnji, nije bio niti jest oduševljen monetizacijskom idejom, što je bilo i jest vidljivo iz niza napisa. Umjesto koncesije strancima, zorno i vjerodostojno časopis tumači kako da hrvatske autoceste ostanu u hrvatskim rukama a u tomu im pomognu – upravo stranci. Kako? Izvorna je zamisao njemačka, a autor ministar prometa Alexander Dobrindt koji umjesto do sada besplatnih autocesta i cesta uopće, uvodi vinjete. Pa ako se želite voziti po bilo kojoj njemačkoj cesti, a nekmoli autocesti, morate zalijepiti vinjetu koja vas košta deset eura za deset dana, 22 za dva mjeseca, godišnje 130.

I u čemu je ljepota toga poteza? Za Nijemce u činjenici da će vinjetu dobivati besplatno, a plaćat će stranci. (Doduše i Nijemci moraju kupiti godišnju vinjetu, ali im se za taj iznos smanjuju drugi vozački porezi). Dobrindt očekuje blizu četiri milijarde eura prihoda. Hrvatska bi po istoj špranci također dobivala godišnje četiri milijarde, ali kuna. A klatež namjerava dati autoceste u beskonačnu koncesiju – za koliko ono? Dvadeset milijardi?

Donosi „Autoklub” i drugi jedan izračun iz kojega proizlazi da su vozači jedini pouzdani punitelji proračuna (državnog, županijskih itd.). S koliko novaca sudjeluju? S milijardama. I tako sve dok ljudi potpuno ne bankrotiraju, dok ne postanemo ekološki čista, biciklistička nacija. I dok na kraju i bicikle ne založimo na pedesetak godina.

Papa u Carigradu

Iskreni sljednik plemenite ideje o jedinstvu kršćana, papa Franjo se u Carigradu lijepo družio s Bartolomejem I. koji je teoretski poglavar pravoslavnih gdje god se nalazili, ali za razliku od katoličkoga poglavara nema u zbilji težinu i moć. Istočnogrčka crkva se atomizirala postajući krunicom državnih crkava, često međusobno suprotstavljenih, pa papa i nema za sugovornika jednu osobu ovlaštenu za pregovore. Dok je tako, sve će ostati na zamisli koja nije od jučer (sjetimo se Križanića). Štoviše, ta je ideja stara isto toliko koliko i raskol .

Bizant i Bugari

U časopisu Nacionalne zajednice Bugara u RH, „Rodna riječ”, piše Diana Glasnova o tisućitoj obljetnici smrti cara Samuila koji je vladao od 997. do 1014. godine i podosta napakostio Bizantu, ali i Hrvatskoj koju je opljačkao sve do Zadra. Progonio je i svoje rođake, te je njih četrnaest našlo utočište kod kralja Držislava koji ih je primio i nastanio u podgrađju Klisa. Po tvrdnji Rudolfa Horvata oni su 994. dali novac za gradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.

A kako je umro? Godina njegove smrti poklapa se s izgubljenom bitkom kod sela Ključ (Belasička bitka) nakon koje su Bizantinci oslijepili petnaest tisuća zarobljenih Bugara, a svakom stotom ostavili po jedno oko da vodi ostale – Samuilu. Kada ih je car vidio, kaže predaja, onesvijestio se i pao na zemlju,umro od srčanog udara.

Nije od toga doba

220px-Spomen ploca Prosinacke zrtve Trg 020809Kad sam već spomenuo Klis i Solin, ne mogu odoljeti i ne reći: autocesta (ili što je već) između Klisa i Solina nije planirana i započeta u vrijeme kralja Držislava, premda se nekima čini da jest. Gradila se svega tridesetak godina, ali je sada napokon dovršena, tvrdi se. Tako je napokon u stvari 2014. dovršena i nacionalistička autocesta Zagreb – Split. Još preostaje završiti nacionalističku autocestu do Dubrovnika, preko nacionalističkog Pelješkog mosta, čiju je gradnju antifašistička aktualna vlast zaustavila prije tri godine. Ako se Hrvate ne može podijeliti, barem ih se može odijeliti, misle oni. Krivo.

Prosinačke žrtve

Ulazimo u prosinac, sjećamo se prosinačkih žrtava. Da? Pitajte koga na ulici, ne će znati o čemu se radi. I o komu. A sve je povezano, tadanja i sadanja Orjuna. Da su se ljudi malo bolje (samo)obrazovali, da više znaju o svojoj povijesti, povijesti svoje domovine, da ih nisu odgajali komunistički udžbenici na koje sve više sliče i ovi današnji hrvatski, sve bi lako povezivali i brzo reagirali. Ovako bi mogli glasovati za Pusiće, Pusićke i Josipoviće, pa postati njihovim prosinačkim žrtvama na izborima.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari