Pratite nas

Kolumne

Hvala Bogu da smo, zahvaljujući Šeksu, Kosorici i lažnom referendumu, ušli u EU

Objavljeno

na

Sada zamislite one jadne zatucane Ruse koji su izvan EU!

Hvala Bogu da smo, zahvaljujući Šeksu, Kosorici i njihovom lažnom referendumu ušli u EU. Da se referendum morao održati po pravilima koje sada politička nomenklutura želi nametnuti Željki Markić, ostali bismo mi na brdovitom Balkanu.

Fatalisti bi rekli “pa što?”.

hrvatska-europska-unija-proslavaSasvim drugačije bi zvučala vijest koja nam dolazi od naših ratnih saveznika iz 2. svjetskog rata, a to je radosna činjenica da je incest prirodno čovjekovo pravo. Da nismo u EU, ta bi vijest balkancima ušla na jedno klempavo uho i brzo izašla kroz drugo neoprano. Ali sad smo mi unutra zahvaljujući Vladi i Jadrankinoj vladi. Mi smo dio epohalnog otkrića. Sad se ponosni ex balkanski očevi mogu s zanimanjem zagledati u stražnjice svojih sestara i kćeri. Sad ona genijalna i poznata balkanska uzrećica j…. ti sestru ima puno šire značenje. Sestre će recimo biti na daleko većoj cijeni nego dosad. Uz dosadašnje dostignuće, kao što je homoseksualnost, sad imamo još veće i još naprednije: incest. Očekuje se da se legalizira i približi radnom narodu i narodnostima čak i seks sa životinjama. Svi manje više, osim nekoliko psihopata, volimo životinje. Empirijsko istraživanje u EU pokazat će da životinje, uz uzajamnu ljubav prema ljudima, očekuju i nešto više. Do sada su nešto više osjetile pudlice i pekinezeri. Sad je prvi zadatak EU seksolozima da vide što o tome misle recimo konji. I onda na kraju majka svih otkrića. I tu se u EU otišlo dosta daleko. Osobito u naprednoj Nizozemskoj. Pedofilija! Treba samo znanstveno zaključiti da je naravno pravo ljudi u EU da naganjaju djecu gdje stignu. Tu nam je oči otvorio Alfred Kinsey svjetski priznat homoseksualac i pedofil ali ni on ne može otvoriti krmeljave oči ognjištarima, rigidnim desničarima i antieuropejcima. Jedino što takovi znaju je zagasiti svjetlo i raditi djecu, pa dok ide ide. Srećom imamo herr Štulhofera i udrugu Queer i njenu perjanicu Zvonimira dobricu koji nam svako malo dovode u Lijepu našu prijatelje naše dijece pedofile. Njima u čast mi smo čak modernizirali i humanizirali naš Kazneni zakon pa danas, ako recimo klipan koji nije navršio 15.g., siluje curicu od 14.g., on kazneno ne odgovara. Eventualno mora – to ako želi – otići u Centar za socijalni rad gdje će ga tete povući za uši i reć “ne, ne! To se ne smije raditi! Ako to još jednom napraviš pozvat ćemo ti roditelje na razgovor”.

Sada zamislite one jadne zatucane Ruse koji su izvan EU. Džabe im Tolstoj, Dostojevski, Šolohov, Majkovski, Puškin, Čehov. Što im vrijede 5 Nobela za književnost koju su dobili Ivan Aleksejević Bunjin, Boris Leonidović Pasternak, Mihael Aleksandrovič Šolohov, Aleksandar Isajevič Solženjicin i Joseph Brodsky kad nisu na vrijeme shvatili vrijednost incesta i pedofilije te istospolnih brakova. Sergej Aleksandrovič Jesenjin, najveći ruski pjesnik sela i prirode, nije imao tu sreću da dočeka otkriće kako je incest prirodno pravo nas pripadnika drage Europske unije. Eu – koja je iz svog Lisabonskog sporazuma izbacila kršćanstvo – nije po tome različita od ISIL-a koji imaju isti stav prema kršćanstvu. Zato su u EU svi pravi i tvrdi borci protiv korupcije. Od 27 kandidata za mjesto povjerenika u novoj Komisiji – pod vodstvom Jean-Claudea Junckera – više od njih polovice nema ništa, ni dionice, ni ušteđevine, ni nekretnina. Kao novi EU ministri u idealnoj su poziciji da tu svoju imovinsku karticu kroz 4 g., malo upotpune. Još je najbogatiji povjerenik ili ti ministar drug koji je 1990.g., bio komandir milcijske stanice u Omišu. I zato, hvala ti Bože, što si nam podario i HDZovu vladu i Vladu Šeksa i mudru Jadranku pa smo se u zadnji čas ukrcali u Titanic koji je već lagano tonuo. Iako sam to već negdje pročitao, tek sad mi je ta misao počela prodirati u moju retrogradnu desničarsku podsvijest. Putin. Vladimir Vladimirovič Putin. Zadnja linija obrane protiv homića, pedofila, incesta, istospolnih brakova.

Immanuel Kant je napisao: “Tko svoju požudu zna zadovoljiti, pametan je, tko je zna obuzdati, mudar je”.

kant cbJoš Hrvatska ni propala…. Dok je kreativnih i pametnih Hrvata i Hrvatica uvijek ima nade. Oduševila me ovih dana profesorica Marina Čubrić. Ona godinama sastavlja pitanja za testove hrvatskog jezika na državnoj maturi. U njima uvjiek ista pitanja o Krleži, Mažuraniću, Držiću, Maruliću, Menčetiću, Luciću, Zoraniću, Hektoroviću. Marina umire od dosade. Često joj od zijevanja idu krokodilske suze na oči. Jednog lijepog kišnog dana potužila se naša Marina novinarki Večernjaka Ireni Kusturi: “Trebamo zaboraviti ovo što imamo i krenuti ispočetka…” Nešto k’o partizani 45-te godine. Prije rata nismo imali ništa, a onda su došli Nijemci i uništili nam sve. Profa priznaje da je to vrh hrvatske i renesansne književnosti. Ali zašto mučiti jadnu djecu s Krležom i njegovim Glembajevim. Ili tupiti ih s Mažuranićem i Smail-agom Čengićem. To neka uče djeca u Bosni. Profesorica je pokrenula kulturnu revoluciju. Gledam neki dan na TV-u novinarku inspirirana mudrim prijedlogom, pita klinčadiju što bi oni odabrali za obaveznu lektiru. Mladi, kao i uvijek, mudri i progresivni. Djevojčice kažu da ima krasnih ljubića i da je to to. Jedan naročito književno nadaren misli da bi bilo dobro razmisliti o Gospodaru prstenova. Nitko ni riječi o Shakespearu, Cervantesu, Dostojevskom i što je upravo skandalozno nitko ni da spomene “Što je muškarac bez brkova” češki afirmiranog Ante Tomića.

Što je tek s Jergovićem, Juricom Pavičićem, mladim i perpektivnim Predragom Matvejvićem. Za Slobodana Novaka i Ivana Aralicu nisu ni čuli. Za Karla Marxa su čuli jer je pisao lijepe romane o Winnetou, Old Šeterhendu i Old Surehendu. I zato palac gore za zdrave i progresivne ideje naše Marine. Ne mogu našu djecu tupiti stari i ofucani pisci. Djeca su stalno na internetu, igraju igrice, pomalo i šmrču i onda – umjesto da ih se relaksira – plaši ih se sa Krležom i Mažuranićem. To dječicu čini nervoznima pa učitelji i profesori ponekad popiju i koju šljagu, šamarčinu i vritnjak. Ako im učitelji i profesori to, ne daj Bože, zamjere i krivo ih pogledaju odmah se diže kažiprst Ivane Milas pravobraniteljice za djecu. I profe su manje od makova zrna. Još da umjesto Glembajevih i Smrti Smail-age Čengića mogu na maturi pričati o ljubićima i Karl Marxu i njegovim Indijancima djeca nikada ne bi imala ozbiljan razlog za tabanje profesora.

Aristotel je napisao:” Dosada i dokolica su majka filozofije”. I “Sreća se nalazi u dokolici”. Stoga, omogućimo našoj djeci da budu sretni filozofi.

ivo josipovicCrveni pomalo paničare od straha zbog gubitka vlasti. Gledajući naše nadasve objektivne i naštimane ankete, strah je bezrazložan. ORaH i SDP zajedno uz lijevu falangu imaju dvostruko više glasača od HDZ. Ako se prvima još pridruže strogo lijevo neutralni IDS i milijun gledatelja Žikine dinastije, koji su sigurni da nam je bilo bolje kad smo imali samo jednu stranku našu dragu partiju, onda je HDZ u banani.

Neće mu pomoći ni masovni i moćni HSLS, a ni stoljetni HRAST. Čudno! Iako su ankete naručene i naštimane, crveni ipak osjećaju neki unutrašnji nemir. Zato pulski SDP ide s novom i modernom inicijativom dok su još na vlasti. Pulskom gradonačelniku bit će poslan prijedlog koji će ga sigurno obradovati. Tražit će se da se u Istri vrate školama stara dobra partizanska imena. Time će, smatraju mudri SDP-ovci, riješiti mnoge nagomilane probleme našeg školstva. Na štih će opet doći Moša Pijade kojeg dječica obožavaju. Bio je njihove visine i nije pobio više od 50.000 narodnih neprijatelja. Pa legendarni Savo Kovačević, koji je lažirao Bitku na Neretvi, srušio most i onda prešao s narodnom vojskom preko njega. Pa Osnovna škola Aleksandar Ranković u koju će ići unuci naših udbaša ili praunuci oznaša koji će proučavati lik i djelo legendarnog Bude Lončara. No, povodom te humane i lirske inicijative, došli smo slučajno i do jedne povijesne istine koju nam je servirao, u vidu zmijskih nogica, Peđa Grbin. Kaže Peđa kako partizanska imena nisu sporna i objašnjava: “Tu mislim na ime Vladimira Gortana, osobe koja se zalagala za povratak Istre matici Hrvatskoj i kojeg su fašisti streljali prije nego što je rat i počeo”.

Neprezni Peđa! Ognjištarski intelektualci neprekidno nam podmeću tzv. Rapalski ugovor koji je sklopljen u Rapalu, gradiću pokraj Genove 12. studenog 1920.g., a potpisali su ga prestavnici Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije. U ime naše nikad prežaljene Kraljevine, ugovor su potpisali premijer Milenko Vesnić (nije rod s Vesnom Pusić) i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić. Tim ugovorom Italiji je pripojen Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža i slobodna država Rijeka. Zbog općeg oduševljenja tim ugovorom, isti je 26. lipnja 1921.g., ozakonjen bez parlamentarne rasprave i potvrđen kraljevom odlukom. I tako se velikosrpska politika nagodila s Talijanima. I Gortan se s pravom zalagao za povratak Istre Hrvatskoj. I kaj sad? Došla je tzv. zločinačka NDH i Dr. Ante, ali Pavelić prodao Italiji Istru, Rijeku, otoke, Zadar i da ne nabrajamo dalje. Ukratko sve ono što je good gay Trumbić predao Talijanima u ime kralja još davne 1920.g. i Talijani, kad su se herojski predali saveznicima 1943.g., sve su to – kao ratni gubitnici – predali natrag dr. Anti. Pogodite kojem? A onda su oni, koji su 41. godine otišli u četnike, a 45. godine se vratili iz partizana, sve škole nazvali partizanskim imenima. Nakon toga su 45 godina učitelji i profesori ostapbenderovski podučavali školarce o Pavelićevoj prodaji Istre Musoliniju. Nakon predavanja učitelji i profesori, u obližnjoj bi krčmi popili par musolinija, pa potom otišli kući na povijesno spavanje. Napokon nam je dragi Peđa priznao da je Vladimir Gortan tražio povrat Istre matici Hrvatskoj i prije nego što je rat počeo i prije nego je tu istu Istru Pavelić poklonio Musoliniju. I onda je počeo rat.

Još je grčki tragičar Eshil u okovanom Prometeju napisao: “Prva žrtva rata je istina”.

Zvonimir Hodak

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Frustracije koje proizvodi hrvatska atmosfera učmaloga političkog smrada

Objavljeno

na

Objavio

Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju.

Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura.

Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina.

Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.

Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire.

Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države.

Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.

Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.

Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija?

Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda.

To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.

Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj.

A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.

Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.

Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.

Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije.

Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.

Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari