Pratite nas

Kolumne

Hvala Bogu da smo, zahvaljujući Šeksu, Kosorici i lažnom referendumu, ušli u EU

Objavljeno

na

Sada zamislite one jadne zatucane Ruse koji su izvan EU!

Hvala Bogu da smo, zahvaljujući Šeksu, Kosorici i njihovom lažnom referendumu ušli u EU. Da se referendum morao održati po pravilima koje sada politička nomenklutura želi nametnuti Željki Markić, ostali bismo mi na brdovitom Balkanu.

Fatalisti bi rekli “pa što?”.

hrvatska-europska-unija-proslavaSasvim drugačije bi zvučala vijest koja nam dolazi od naših ratnih saveznika iz 2. svjetskog rata, a to je radosna činjenica da je incest prirodno čovjekovo pravo. Da nismo u EU, ta bi vijest balkancima ušla na jedno klempavo uho i brzo izašla kroz drugo neoprano. Ali sad smo mi unutra zahvaljujući Vladi i Jadrankinoj vladi. Mi smo dio epohalnog otkrića. Sad se ponosni ex balkanski očevi mogu s zanimanjem zagledati u stražnjice svojih sestara i kćeri. Sad ona genijalna i poznata balkanska uzrećica j…. ti sestru ima puno šire značenje. Sestre će recimo biti na daleko većoj cijeni nego dosad. Uz dosadašnje dostignuće, kao što je homoseksualnost, sad imamo još veće i još naprednije: incest. Očekuje se da se legalizira i približi radnom narodu i narodnostima čak i seks sa životinjama. Svi manje više, osim nekoliko psihopata, volimo životinje. Empirijsko istraživanje u EU pokazat će da životinje, uz uzajamnu ljubav prema ljudima, očekuju i nešto više. Do sada su nešto više osjetile pudlice i pekinezeri. Sad je prvi zadatak EU seksolozima da vide što o tome misle recimo konji. I onda na kraju majka svih otkrića. I tu se u EU otišlo dosta daleko. Osobito u naprednoj Nizozemskoj. Pedofilija! Treba samo znanstveno zaključiti da je naravno pravo ljudi u EU da naganjaju djecu gdje stignu. Tu nam je oči otvorio Alfred Kinsey svjetski priznat homoseksualac i pedofil ali ni on ne može otvoriti krmeljave oči ognjištarima, rigidnim desničarima i antieuropejcima. Jedino što takovi znaju je zagasiti svjetlo i raditi djecu, pa dok ide ide. Srećom imamo herr Štulhofera i udrugu Queer i njenu perjanicu Zvonimira dobricu koji nam svako malo dovode u Lijepu našu prijatelje naše dijece pedofile. Njima u čast mi smo čak modernizirali i humanizirali naš Kazneni zakon pa danas, ako recimo klipan koji nije navršio 15.g., siluje curicu od 14.g., on kazneno ne odgovara. Eventualno mora – to ako želi – otići u Centar za socijalni rad gdje će ga tete povući za uši i reć “ne, ne! To se ne smije raditi! Ako to još jednom napraviš pozvat ćemo ti roditelje na razgovor”.

Sada zamislite one jadne zatucane Ruse koji su izvan EU. Džabe im Tolstoj, Dostojevski, Šolohov, Majkovski, Puškin, Čehov. Što im vrijede 5 Nobela za književnost koju su dobili Ivan Aleksejević Bunjin, Boris Leonidović Pasternak, Mihael Aleksandrovič Šolohov, Aleksandar Isajevič Solženjicin i Joseph Brodsky kad nisu na vrijeme shvatili vrijednost incesta i pedofilije te istospolnih brakova. Sergej Aleksandrovič Jesenjin, najveći ruski pjesnik sela i prirode, nije imao tu sreću da dočeka otkriće kako je incest prirodno pravo nas pripadnika drage Europske unije. Eu – koja je iz svog Lisabonskog sporazuma izbacila kršćanstvo – nije po tome različita od ISIL-a koji imaju isti stav prema kršćanstvu. Zato su u EU svi pravi i tvrdi borci protiv korupcije. Od 27 kandidata za mjesto povjerenika u novoj Komisiji – pod vodstvom Jean-Claudea Junckera – više od njih polovice nema ništa, ni dionice, ni ušteđevine, ni nekretnina. Kao novi EU ministri u idealnoj su poziciji da tu svoju imovinsku karticu kroz 4 g., malo upotpune. Još je najbogatiji povjerenik ili ti ministar drug koji je 1990.g., bio komandir milcijske stanice u Omišu. I zato, hvala ti Bože, što si nam podario i HDZovu vladu i Vladu Šeksa i mudru Jadranku pa smo se u zadnji čas ukrcali u Titanic koji je već lagano tonuo. Iako sam to već negdje pročitao, tek sad mi je ta misao počela prodirati u moju retrogradnu desničarsku podsvijest. Putin. Vladimir Vladimirovič Putin. Zadnja linija obrane protiv homića, pedofila, incesta, istospolnih brakova.

Immanuel Kant je napisao: “Tko svoju požudu zna zadovoljiti, pametan je, tko je zna obuzdati, mudar je”.

kant cbJoš Hrvatska ni propala…. Dok je kreativnih i pametnih Hrvata i Hrvatica uvijek ima nade. Oduševila me ovih dana profesorica Marina Čubrić. Ona godinama sastavlja pitanja za testove hrvatskog jezika na državnoj maturi. U njima uvjiek ista pitanja o Krleži, Mažuraniću, Držiću, Maruliću, Menčetiću, Luciću, Zoraniću, Hektoroviću. Marina umire od dosade. Često joj od zijevanja idu krokodilske suze na oči. Jednog lijepog kišnog dana potužila se naša Marina novinarki Večernjaka Ireni Kusturi: “Trebamo zaboraviti ovo što imamo i krenuti ispočetka…” Nešto k’o partizani 45-te godine. Prije rata nismo imali ništa, a onda su došli Nijemci i uništili nam sve. Profa priznaje da je to vrh hrvatske i renesansne književnosti. Ali zašto mučiti jadnu djecu s Krležom i njegovim Glembajevim. Ili tupiti ih s Mažuranićem i Smail-agom Čengićem. To neka uče djeca u Bosni. Profesorica je pokrenula kulturnu revoluciju. Gledam neki dan na TV-u novinarku inspirirana mudrim prijedlogom, pita klinčadiju što bi oni odabrali za obaveznu lektiru. Mladi, kao i uvijek, mudri i progresivni. Djevojčice kažu da ima krasnih ljubića i da je to to. Jedan naročito književno nadaren misli da bi bilo dobro razmisliti o Gospodaru prstenova. Nitko ni riječi o Shakespearu, Cervantesu, Dostojevskom i što je upravo skandalozno nitko ni da spomene “Što je muškarac bez brkova” češki afirmiranog Ante Tomića.

Što je tek s Jergovićem, Juricom Pavičićem, mladim i perpektivnim Predragom Matvejvićem. Za Slobodana Novaka i Ivana Aralicu nisu ni čuli. Za Karla Marxa su čuli jer je pisao lijepe romane o Winnetou, Old Šeterhendu i Old Surehendu. I zato palac gore za zdrave i progresivne ideje naše Marine. Ne mogu našu djecu tupiti stari i ofucani pisci. Djeca su stalno na internetu, igraju igrice, pomalo i šmrču i onda – umjesto da ih se relaksira – plaši ih se sa Krležom i Mažuranićem. To dječicu čini nervoznima pa učitelji i profesori ponekad popiju i koju šljagu, šamarčinu i vritnjak. Ako im učitelji i profesori to, ne daj Bože, zamjere i krivo ih pogledaju odmah se diže kažiprst Ivane Milas pravobraniteljice za djecu. I profe su manje od makova zrna. Još da umjesto Glembajevih i Smrti Smail-age Čengića mogu na maturi pričati o ljubićima i Karl Marxu i njegovim Indijancima djeca nikada ne bi imala ozbiljan razlog za tabanje profesora.

Aristotel je napisao:” Dosada i dokolica su majka filozofije”. I “Sreća se nalazi u dokolici”. Stoga, omogućimo našoj djeci da budu sretni filozofi.

ivo josipovicCrveni pomalo paničare od straha zbog gubitka vlasti. Gledajući naše nadasve objektivne i naštimane ankete, strah je bezrazložan. ORaH i SDP zajedno uz lijevu falangu imaju dvostruko više glasača od HDZ. Ako se prvima još pridruže strogo lijevo neutralni IDS i milijun gledatelja Žikine dinastije, koji su sigurni da nam je bilo bolje kad smo imali samo jednu stranku našu dragu partiju, onda je HDZ u banani.

Neće mu pomoći ni masovni i moćni HSLS, a ni stoljetni HRAST. Čudno! Iako su ankete naručene i naštimane, crveni ipak osjećaju neki unutrašnji nemir. Zato pulski SDP ide s novom i modernom inicijativom dok su još na vlasti. Pulskom gradonačelniku bit će poslan prijedlog koji će ga sigurno obradovati. Tražit će se da se u Istri vrate školama stara dobra partizanska imena. Time će, smatraju mudri SDP-ovci, riješiti mnoge nagomilane probleme našeg školstva. Na štih će opet doći Moša Pijade kojeg dječica obožavaju. Bio je njihove visine i nije pobio više od 50.000 narodnih neprijatelja. Pa legendarni Savo Kovačević, koji je lažirao Bitku na Neretvi, srušio most i onda prešao s narodnom vojskom preko njega. Pa Osnovna škola Aleksandar Ranković u koju će ići unuci naših udbaša ili praunuci oznaša koji će proučavati lik i djelo legendarnog Bude Lončara. No, povodom te humane i lirske inicijative, došli smo slučajno i do jedne povijesne istine koju nam je servirao, u vidu zmijskih nogica, Peđa Grbin. Kaže Peđa kako partizanska imena nisu sporna i objašnjava: “Tu mislim na ime Vladimira Gortana, osobe koja se zalagala za povratak Istre matici Hrvatskoj i kojeg su fašisti streljali prije nego što je rat i počeo”.

Neprezni Peđa! Ognjištarski intelektualci neprekidno nam podmeću tzv. Rapalski ugovor koji je sklopljen u Rapalu, gradiću pokraj Genove 12. studenog 1920.g., a potpisali su ga prestavnici Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije. U ime naše nikad prežaljene Kraljevine, ugovor su potpisali premijer Milenko Vesnić (nije rod s Vesnom Pusić) i ministar vanjskih poslova dr. Ante Trumbić. Tim ugovorom Italiji je pripojen Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža i slobodna država Rijeka. Zbog općeg oduševljenja tim ugovorom, isti je 26. lipnja 1921.g., ozakonjen bez parlamentarne rasprave i potvrđen kraljevom odlukom. I tako se velikosrpska politika nagodila s Talijanima. I Gortan se s pravom zalagao za povratak Istre Hrvatskoj. I kaj sad? Došla je tzv. zločinačka NDH i Dr. Ante, ali Pavelić prodao Italiji Istru, Rijeku, otoke, Zadar i da ne nabrajamo dalje. Ukratko sve ono što je good gay Trumbić predao Talijanima u ime kralja još davne 1920.g. i Talijani, kad su se herojski predali saveznicima 1943.g., sve su to – kao ratni gubitnici – predali natrag dr. Anti. Pogodite kojem? A onda su oni, koji su 41. godine otišli u četnike, a 45. godine se vratili iz partizana, sve škole nazvali partizanskim imenima. Nakon toga su 45 godina učitelji i profesori ostapbenderovski podučavali školarce o Pavelićevoj prodaji Istre Musoliniju. Nakon predavanja učitelji i profesori, u obližnjoj bi krčmi popili par musolinija, pa potom otišli kući na povijesno spavanje. Napokon nam je dragi Peđa priznao da je Vladimir Gortan tražio povrat Istre matici Hrvatskoj i prije nego što je rat počeo i prije nego je tu istu Istru Pavelić poklonio Musoliniju. I onda je počeo rat.

Još je grčki tragičar Eshil u okovanom Prometeju napisao: “Prva žrtva rata je istina”.

Zvonimir Hodak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari