Pratite nas

Kolumne

HVALA TI, BOSNO PONOSNA!

Objavljeno

na

Hvala, Tebi Majko Bosno ponosna! I s ovu stranu rijeke Une mi te smatramo našom drugom i dragom domovinom, našom blizanjkinom, našom sestrinskom državom, i puni smo ljubavi za Tebe i Tvoj prosperitet.

Imali smo zajedničke kraljeve, banove, hercege; Kulina Bana, Kralja Tvrtka i Kralja Stjepana Tomaševića i nekoliko drugih iz obitelji Kotromanića. I prije neg Osmanlije ugaziše u Bosnu ponosnu, svi bijasmo jedne vjere. Mi smo se lakše održali, jer nismo bili u cijelosti pokoreni i lakše smo sačuvali djedovsku vjeru, a vi ste bili više na udaru, pa najčešće niste ni imali izbora, trebalo je na bilo koji način spašavati glavu.

Da je to bilo tako treba samo zaviriti u crkvene matične knjige rođenih stare i tristo ili četiristo godina, one se mogu naći na nekim mjestima u BiH, vjerojatno u Sarajevu i Mostaru, ako ne tada sigurno u Istambulu. Ili još lakše u knjigu Fra Dominika Mandića – Etnička povijest BiH, gdj je taj prijelaz na islam vrlo detaljno i argumentirano obrađen po pojedinim područjima, i koji se poziva na crkvene matične knjige iz tog vremena.

U njima često piše; Hasan, sin Ante i Marije, rođen…! Ili, Fatima, kćerka Franje i Elizabete, rođena…! i sl. Ali vrijeme čini svoje, i za to imamo puno razumijevanja. Ljudima se treba i mora osigurati sloboda, sloboda življenja i svaka druga duhovna i materijalna sloboda.
Svaki čovjek je voljom Boga rođen slobodan, ali ga prečesto ljudi odmah stavljaju u okove, zadojeni razlikama koje su u pravilu nametnuli strani moćnici..

U dalekom Vancouveru u Kanadi, istražujući porijeklo naroda, (koje mi nismo naručili), nađoše da smo genetski braća, da smo niknuli iz istog korijena. Božji rukopis je u svakom ljudskom tijelu to zapisao neizbrisivo i nepogrešivo.

Povijest je pokazala da su najgori politički savezi među narodima bili oni koji su se temeljeni na istoj vjeri, jer vjera je nešto Božje, bila ovakva ili onakva, a savez mačeva koji počiva na vjeri, je djelo boga zla! Ratovale su međusobno i katoličke s katoličkim državama, i pravoslavne s pravoslavnbim državama, protestantske s protestanskim državama, a da posebno ne kažem islamske države s islamskim državama. Ovo zadnje ne treba ni spominjati jer takvi ratovi već decenijama i ne prestaju.

Svi se moramo pitati u sukobu tih svjetonazora, bilo vjerskih, bilo ideoloških ili bilo kakvih drugih – gdje je tu čovjek?! Gdje je njemu mjesto? Njega nema jer je postao žrtva. Čovjek je žrtva u svim narodima.

Naša Bosno ponosna, u tvome srcu je 1914. g. od strane opakih ljudi i njihove zle politike ubijen i nadvojvoda Franjo Ferdinand, čovjek koji se zalagao za slobodu svih naroda u nekadašnjoj državi Austro-Ugarskoj. Upravo zbog toga je i ubijen, jer opaki ljudi nisu htjeli da, među ostalim, i ti Bosno ponosna imaš slobodu i svoj dio zemlje i neba. Da imaš pravo na Sunce da te grije kao i sve druge slobodne narode.

Te, 1914. g. sve je krenulo po zlu i u tebi i u sestrinskoj Hrvatskoj. To zlo, ili posljedice tog zla još uvijek traju više od sto godina. Na naše zemlje i prostore izliveno je moralno blato, koje nam nikada neda da se očistimo, operemo, umijemo i da međusobno živimo u poštivanju, radosti i slobodi.

Neko jagnje muti vuku vodu u rijeci, iako je pije nizvodno od vuka. Vuk stalno pita zašto mi mutiš vodu?! Mi smo dva jagnjeta i uvijek nas napada isti vuk da mu mutimo vodu – on traži pravdanje da nas proguta i da nas više ne bude.

Kad se 1991.g. Hrvatska našla u smrtnoj opasnosti pred ognjem i mačem opakih ljudi, i prijetilo joj je potpuno uništenje, uključujući živote cijelog naroda. Ubrzo je vuk počeo trgati i tijelo naše sestrinske države Bosne i Hercegovine. U tako teškoj situaciji smogli smo snage da primimo na stotine tisuća izbjeglica iz vaše zemlje, a pri tome nismo gledali ni na naciju ni na vjeru, već samo na čovjeka. Spasiti jedni druge. Spašavajući jedni druge spašavali smo i sebe sama. Zato nas je još više zabolio suludi međusobni sukob između hrvatskog i bošnjačkog etnosa, kojeg su skrivili pojedinci i s jedne i s druge strane. Na sreću to smo nadišli i shvatili da time samo pomažemo zajedničkom neprijatelju.

Kad se dogodila Srebrenica, svi smo to osjećali kao rane u vlastitoj duši i grcali smo u sebi od bola, zašto se to događa pred očima svijeta. Kad je još veća tragedija zaprijetila Bihaću, shvatili smo da ga može spasiti samo hrvatska vojska i to smo dobro odradili.
Nesporna je spoznaja da se nije Hrvatska obranila, da se ne bi mogla obraniti ni BiH.
Da nije bilo hrvatskih postrojbi formiranih od domaćeg stanovništva u BiH, zasigurno ta obrana ne bi bila uspješna. To bi se dalo i matematički dokazati. Za spas BiH nikada od nikoga nismo tražili zahvalnost, ni za vrijeme rata, ni cijelo vrijeme poslije rata do danas. Takvu zahvalnost nismo tražili ni od BiH. Sloboda se ne naplaćuje naknadno, to nam je dobro poznato.

Kako je bilo lijepo čuti kad su Srebreničke majke koje su moralna vertikala cijele BiH, na komemoraciji u Srebrenici za našu Predsjednicu rekle – “da je hrvatska Predsjednica i naša (bosanska) kraljica”.

A sad, odjednom Bosna ponosna, ne Ona već neodgovorni političari u njeno ime, hapse svoje branitelje bosanske Hrvate, i odvode ih u zatvore i pred sudove da im se sudi, a u njeno ime hapsi ih policija agresorkog naroda, čije su ruke krvave do lakata srebreničkom i stotinama drugih tragedija u BiH i Hrvatskoj.

Pitamo se tko iza toga stoji? Nikako ne možemo prihvatiti činjenicu da iza toga stoji Bošnjački narod. Bojimo se da iza toga stoje oni koji traže savez mačeva na podlozi islama, i to onog dalekog iz azijskih i afričkih pustinjskih zemalja koje nemaju nikakve veze s Bošnjacima i njihovim mentalitetom, čak ni rasno nisu blizu. Taj azijski i afrički islam nikada neće donijeti dobro ni BIH-u, ni Bošnjacima. Njihov jedini cilj je zauzeti prostore u dijelovima Europe, radi svog naseljavanja. Kad se učvrste protjerivat će domaće starosjedioce, cijele narode i pri tome neće im biti niti najmanje važno tko je Hrvat katolik, a tko musliman Bošnjak. U BiH tada i Bošnjaci i Hrvati doživjet će sudbinu američkih Indijanaca ili australskih Aboriđina.

Vjera u kojoj živimo još od stoljeća sedmog podučava nas da trebamo ljubiti i svoje neprijatelje. Mi u bosanskom narodu nikako ne možemo gledati svoje neprijatelje. To ne želimo, i to nećemo nikada učiniti. Oni su naša braća po krvi i to će uvijek ostati. Protagoniste progona hrvatskih branitelja BiH-a buduće bratstvo naših naroda će se njih sramiti i oni će biti u povijesti crne ovce, koje će svatko prezirati.

Da ne znam koliko stotina ili tisuća hrvatskih branitelja Bosne, (onih iz Hrvatske i onih iz same BiH) pohapse, pokazat će se da su političari koji to rade neljudi, da su time neprijatelji vlastitog naroda, uopće neprijatelji čovjeka koji upravo zbog takvih postaje žrtva, a mi ćemo i dalje našoj dragoj majci Bosni i Hercegovini pjevati ode.

NAŠA MAJKA
BOSNA I HERCEGOVINA

Nad Vrbasom mjesec sija,
Banja Luka grad se bijeli.
Dušmanska se sila svija
mi stupamo, hrabro, smjeli!

Sarajevom grme gromi-
olovo se srcem topi!
Obruč smrti sad se lomi,
da zauvijek oči sklopi.

Ustaj,Tvrtko, konja jaši,
nek pod tobom sav se pjeni!
Kulin bane, sablju paši
na dušmane sada kreni!

Drino vodo, samo tečno!
Romanijo, goro rosna!
Neka živi, živi vječno
naša majka ponos Bosna.

( Zagreb, 1993)

Mile Prpa

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari