Pratite nas

Istaknuto

Hvala Kanadi na svemu što je učinila ne samo za kanadske Hrvate…

Objavljeno

na

Neka nikad više ni jedan Hrvat ne poželi napustiti svoju domovinu, nego neka u njoj živi kao u nekoj dalekoj Kanadi

Osvrt kanadske Hrvatice, Valentine Krčmar, o tome kako se s ponosom slave državni blagdani u Kanadi.

Prije nekoliko dana, 1. srpnja, u Kanadi je vrlo svečano proslavljena 150. obljetnica zemlje u kojoj živim već više od 47 godina. Naša Hrvatska stara je više od 900 godina i doista tih 150 godina postojanja nije velik broj, no treba gledati i rezultate tijekom tih 150 godina i shvatiti da malo zemalja može biti tako ponosno na svojih 150 godina kao Kanada.

Nisam željela pisati o toj velikoj proslavi Kanade, koja mi je dala novi dom nakon odlaska iz Hrvatske, i ne samo meni, koja sam bila samo ekonomski emigrant, no bila sam u krivu, jer ovo je velik dan, koji zaslužuje zahvale i čestitke.

Prvi dan srpnja posebno je svečan dan svake godine, no ove je godine proslava bila posebno osmišljena. Posvuda po Kanadi vijorile su se kanadske zastave, mnogi su nosili posebne majice s ispisanim porukama Kanadi, svugdje se vidjela brojka 150, svi su bili uzbuđeni.

Svečane povorke bile su po svim gradovima i selima Kanade, svatko je želio biti dijelom te posebne svečanosti. U Torontu je bila posebno organizirana povorka u kojoj su sudjelovali mnogi koji su našli svoj dom i mir u ovoj prekrasnoj prostranoj zemlji, koja pokriva cijeli sjeverni dio sjevernoameričkoga kontinenta, od jednoga oceana do drugoga.

U svečanoj povorci nacija bili su i kanadski Hrvati, koji su ponosno predstavljali zemlju iz koje su došli i ujedno zahvaljivali zemlji koja im je dala i mir i zadovoljstva života o kojima su mogli samo sanjati. Hodali su, pjevali, plesali u raznovrsnim hrvatskim narodnim nošnjama i mladi i stariji, a njihovi djedovi i bake, prva ili druga generacija Hrvata koji su se domogli Kanade kad im je bilo doista teško, nemoguće živjeti u domovini, ponosno su im mahali.

Za one koji ne znaju dovoljno o Kanadi, nužno je znati da moja Kanada, zemlja koja me je udomila – stara tek 150 godina – ima širom otvorena vrata mnogima koji trpe po cijelom svijetu. Posebno je to bilo vidljivo nakon Drugoga svjetskog rata.

Kako sam bila uključena u politički rad hrvatske zajednice, mogu vam malo napisati o životu onih koji su uspjeli izbjeći Bleiburg i mnogobrojne rudnike, jame, smrti kraj cesta nakon Drugoga svjetskog rata, kad je Tito ubijao Hrvate i druge gdje god je mogao. U svojem sam radu susretala mnoge koji su nosili, a i danas nose, strašna sjećanja na užase nakon Drugoga svjetskog rata.

Mnogi od njih više nisu s nama, u vječnosti su, no Kanada im je dala zaštitu, miran i spokojan dom i na tome Kanadi velika, velika hvala. Često spominjem gđu Pilinger, koja je bježala kako bi spasila sebe i svojega sina nakon smrti supruga koji je ‘odsjedio’ u Staroj Gradiški. Gđa Neda Leipen danas više nije među nama, bježala je nekoliko puta i napokon je došla do Kanade i spokojna života, no djece nikad nije imala jer godine su bile tu. Mnogi iz moje hrvatske zajednice mnogo su pretrpjeli da dođu u Kanadu. Moja prijateljica Ana bježala je iz Bosne, u ljetno doba, preko slovenskih planina, hodajući s malom 6-godišnjom kćeri kroz dubok snijeg.

Takvi su ljudi zahvalni Kanadi na svakoj minuti života u ovoj dobroj zemlji, koja od vas traži samo poštivanje zakona, lojalnost prema državi i rad. Jednostavna zahvala nije dovoljna jer da nije bilo Kanade, kao i mnogih drugih zemalja svijeta koje su pružile gostoprimstvo mnogima koji su očajavali nad svojom ili sudbinom svoje obitelji – danas njih ne bi uopće bilo. Zato velika, velika hvala Kanadi za otvorenu ruku gostoprimstva u trenutcima potrebe.

Potrebno je znati malo o životu ljudi koji su se uspjeli domoći Kanade i potom ovdje osnovali obitelji, dobili djecu, unuke, i ta djeca i unuci plesali su i pjevali po ulicama Toronta na proslavi 150. obljetnice Kanade. Jedan od ljudi koji je obogatio moj život svakako je bio vlč. Josip Gjuran, dugogodišnji župnik torontske župe “Naše Gospe Kraljice Hrvata”. Često smo razgovarali o životu ljudi koji su se uspjeli spasiti, doći u ovu zemlju koja im je pružila gostoprimstvo, ali i obveze.

Pripovijedao mi je kako je susretao ljude, posebno muškarce, u kasnim šezdesetim godinama prošloga stoljeća koji su živjeli u istim prostorijama, spavali u istim sobama i krevetima, čekajući svoje supruge i djecu koji još nisu stigli i često su se mučili po raznim zatvorima tadašnje Jugoslavije. Sjećam se njegovih riječi da su neki kreveti uvijek bili uporabljivani.

Tijekom dana u njima su spavali oni koji su radili po noći, a po noći oni koji su radili danju, a često su bili uporabljivani i za nenadane došljake koji još nisu imali svoj dom. Dok mi je to pripovijedao, osjećala sam koliko ga je boljelo to o čemu je govorio. Trpio je i plakao zajedno s njima, jer bio je i on jedan od onih koji su bili tučeni, maltretirani i zatvarani prije dolaska u Kanadu. Dobro je poznavao sve njihove boli, plakao je zajedno sa svakim od njih, uvijek ih tješio.

Živim u Kanadi od 70-ih godina prošloga stoljeća i često sam znala reći da me zanima kako će izgledati naši nasljednici jednoga dana, jer u Kanadi žive gotovo sve nacije svijeta. Mi imamo troje djece i sedmero unučadi. Mi smo dobro i za to sam doista zahvalna Kanadi. Zahvalna sam na pomoći prigodom našega dolaska u ovu zemlju, koju ipak ne mogu zvati “drugom domovinom” jer čovjek ima samo jedno mjesto gdje se rodio, i to je domovina.

Moja domovina uvijek će biti Hrvatska – tamo sam se rodila. No Kanada nam je dala dom, sreću, mir, rad, budućnost u vrijeme kad nam je trebalo pomoći. Kanada se iskazala prema nama Hrvatima nebrojeno puta. Nemojmo zaboraviti gradonačelnicu grada Mississauge gđu Hazel McCallion, koja je uvijek isticala nas Hrvate i naš udjel u uspjehu i životu Kanade.

Zahvaljujući ovoj dobroj zemlji, mnogi su postigli izvanredne uspjehe. Ne želim spominjati imena jer doista je mnogo onih koji su uspjeli postići mnogo toga, no ništa nismo postigli bez vjere, rada, odricanja, škole i poštivanja zakona. Otvorene su hrvatske škole po cijeloj Kanadi, osnovana razna folklorna društva, razni nogometni klubovi okupljaju mlade nogometaše, sagradili smo hrvatske crkve koje okupljaju mnoge starije i najnovije došljake.

Mi smo slobodni isticati svoje podrijetlo, no uvijek poštujući one oko sebe i kanadske zakone. Posebice ne možemo zaboraviti da je Kanada bila jedna od prvih zemalja koja je priznala mladu Hrvatsku u danima Domovinskog rata. Kako sam bila uključena u politički rad – bila sam u torontskom “Bedemu ljubavi” tih dana – dobro se sjećam da smo imali stalne kontakte i izvanredne odnose s kanadskom Vladom. Velika hvala Kanadi za te dane kad nam je bio nužan svaki prijatelj i velika hvala Kanadi na povjerenju u nas Hrvate!

Kad pogledam uokolo, vidim razne nacionalnosti, razne vjere, razne boje kože, no nitko od nas nema problema s tim. Tko zna s kim će završiti jedno od moje unučadi – kakvo će biti lice mojih budućih naraštaja? Naša hrvatska zajednica pokušava sačuvati svoju posebnost u mnogim stvarima, i to se vidjelo na paradi nacija kad je Kanada slavila svojih 150 godina. Slavili su Kanadu i kanadski Hrvati odjeveni u hrvatske nošnje i u naše prepoznatljive „kockice“, slavili su sretnom glazbom koja je odjekivala torontskim ulicama.

Slavili su slobodu koju osjećaju u životima u Kanadi, ali isto tako u tome što imaju slobodnu, neovisnu Hrvatsku za koju su mnogo učinili. Kanadsko-hrvatska zajednica učinila je mnogo za Hrvatsku kad joj je bila nužna pomoć, a moram isto tako naglasiti da su nam mnogi Kanađani pomogli, jer su shvatili – preko svojih osobnih teških iskustava – što znači boriti se za slobodu. Moram spomenuti jednoga prijatelja nas Hrvata, gospodina Boba Galamagu, podrijetlom Ukrajinca, koji je pomagao “Dori”, i njegova pomoć u radu “Dore” bila je neprocjenjiva. Spominjem samo jednoga, a toliko ih je bilo! Zato hvala svim Kanađanima i Kanađankama koji su nam pomogli na bilo koji način tijekom Domovinskog rata!

Premalo mjesta imam za sve što želim poželjeti Kanadi, zemlji koja mi je, kao i mnogim drugima, dala dom, mir, sigurnost i budućnost. Moja djeca i unuci vjerojatno će nastaviti živjeti u Kanadi jer je za nas povratak u Hrvatsku vrlo nevjerojatan. Jedino što bih htjela na kraju poželjeti Hrvatskoj, svojoj domovini – koja je proslavila tek 26 godina neovisnosti, no iza nje je više od 900 godina opstanka u vrlo teškim uvjetima koji su djelovali na sve nas, posebno na one koji su bježali spašavajući samo svoje živote – jest kanadski napredak.

Želim svojoj Hrvatskoj stabilne zakone, koji se poštuju. Želim joj mir i dobre susjede, jer jedna od sretnih okolnosti Kanade jest njezin susjed, koji nije ni porušio, ni opljačkao, ni pobio pučanstvo svojega sjevernog susjeda, što kod nas u Hrvatskoj nije bio slučaj.

Hvala Kanadi na svemu što je učinila ne samo za kanadske Hrvate, nego i za sve one kojima je bila nužna mirna luka. U ime mnogih kanadskih Hrvata, šaljem čestitke i zahvale Kanadi, zemlji koju smo izabrali za budućnost! A svojoj domovini Hrvatskoj želim “kanadski napredak”; da nikad više ni jedan Hrvat ne poželi napustiti svoju hrvatsku domovinu, nego da u svojoj hrvatskoj domovini živi kao u nekoj dalekoj Kanadi, dobroj zemlji s izvrsnom budućnosti, koja je upravo proslavila 150. obljetnicu!

Valentina Krčmar,
Toronto, Kanada / HKV

Na proslavi u Torontu hrvatske zastave i kvadratići (VIDEO)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

5. studenog 1990. – Osnovana 1. gardijska brigada “Tigrovi”

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1990. godine formirana je Jedinica za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu “Tigrove”.

Bila je formirana od dragovoljaca i dijelova Hrvatske policije. U prvoj fazi svoga djelovanja, kao Jedinica za posebne namjene MUP-a “Rakitje”, izvršavali su delikatne vojno-redarstvene zadaće.

Iza njih su ostale briljantno provedene akcije poput hvatanja Arkana i drugih terorista.

U suradnji sa drugim jedninicama za posebne namjene MUP-a RH proveli su povijesnu akciju na Plitvicama koja je u historiografiji zapamčena kao “Krvavi Uskrs”.

Daljnjim rastom snaga i postupnim formiranjem Hrvatske vojske uvjetovanim stupnjem agresije na Republiku Hrvatsku, “Tigrovi” postaju 1. A brigada ZNG-a, koju čini šest bataljuna (bojni).

Tada su se bojne nazivale prema bazama ili kodnim nazivima i to: 1. bojna-Vrapče (ćukovi), 2. bojna-Rakitje (kosovi), 3. bojna-Pionirac, po Pionirskom gradu (žune), 4. bojna -Kumrovec pa Petruševac (gavranovi), 5. bojna -Vinica kod Varaždina (oblaci) i 6. bojna – Tomislavac po planinarskom domu na Sljemenu (orlovi).

Tijekom ljeta 1991. godine, dio “Tigrova” držao je položaje u Novim Čakovcima, Vukovaru, Dalju, Erdutu, Iloku, Đeletovcima i Tenji.

Tijekom 1991. godine “Tigrovi” su sudjelovali i u borbama na novogradiškom i novljanskom ratištu, te su spriječili namjere banjalučkog da se spoji s bjelovarskim korpusom JNA. Štoviše u operaciji “Orkan ’91” brigada je imala zapaženu ulogu u oslobađanju okupiranog područja. Sredinom 1992. godine brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika.

Sve zadatke uspješno su obavili i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Godine 1993. dijelovi brigade sudjeluju u operaciji “Maselnica”, a 1994. godine brigada je uglavnom neaktivna te je taj period provela u treningu i opremanju.

Ipak ta godina ostat će upamćena kao ona u kojoj je život izgubio jedan od simbola “Tigrova” – heroj Domovinskog rata Damir Tomljanović Gavran. U operaciji “Bljesak”, “Tigrovi” su bljesnuli na njima poznatom terenu zapadne Slavonije, a kruna njihova djelovanja bila je operacija “Oluja”.

Važno je napomenuti činjenicu koja se se često zaboravlja, a to je da je brigada sudjelovala i u ratnim operacijama u BiH, od operacije “Ljeto ’95” do “Južni potez“. Tijekom Domovinskog rata ime i važnost “Tigrova” gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.

U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 367 pripadnika Tigrova dok je 1711 ranjeno, a 201 pripadnik je prošao torture logora. Šestorica se još uvijek vode kao nestali, piše vojna povijest

 

Ministar Krstičević čestitao obljetnicu Tigrovima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari