Connect with us

Herceg Bosna

HVO je dva puta spašavao da Bihać ne doživi genocid Srebrenice

Published

on

Danas se bošnjačko Sarajevo prema Hrvatima ponaša kao nekad srpski Beograd prema ostatku bivše tvorevine

U knjizi ‘Pomoć Republike Hrvatske muslimansko – bošnjačkom narodu i Armiji Bosne i Hercegovine tijekom 1991. – 1995. godine’, koja je izašla u nakladi obrane generala Slobodana Praljka, objavljeno je na stotine dokumenata koji i corpus delicti potvrđuju da je humanitarna, vojna i svaka druga pomoć Bošnjacima muslimanima stizala jedino preko teritorija Republike Hrvatske.

U dijelu knjige koji se tiče Bihaća objavljeno je čak 113 dokumenata koji govore o slanju na obuku pilota, otvaranju Ureda okruga Bihaća u Zagrebu, ali i slanja stotina tisuća metaka, RPG-ova, zolja, strojnica, pušaka, topovskih mina, sanitetskog materijala, evakuiranja najtežih ranjenika … U jednome od dokumenata koji potpisuje tadašnji zapovjednik V. korpusa Armije BiH Atif Dudaković, današnji optuženik za ratne zločine, otvoreno se traži pomoć Zagreba da pomogne spas ove enklave, koja je istini za volju, strateški i vojno bila iznimno važna i Hrvatskoj, kako Srbi ne bi uspjeli u cijelosti nesmetano povezati tzv. Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku BiH.

Dva puta spašavan Bihać

Bila je zima 1994. godine, sredina studenoga, postrojba Specijalne policije MUP-a Hrvatske republike Herceg-Bosne kojom je zapovijedao Zlatan Mijo Jelić, zajedno s pripadnicima IV. I VII. gardijske brigade Hrvatske vojske te drugim postrojbama krenule su u prvu veliku ofenzivu kojom je Bihać spašen od sigurnoga pada. Naime, srpske snage s područja RH i BiH usmjerile su svu energiju na slamanje ove enklave svjesne strateške važnosti ovoga područja. Koliko je stanje bilo dramatično, svjedoči i Dudakovićevo pismo upućeno predsjedniku Franji Tuđmanu.

‘Protuofenzivu koju je najavio zločinac Karadžić izvode združene snage Srba iz paradržavnih tvorevina Republike Srpske i Republike Srpske Krajine (Lički, Banijski, Kordunski i Slavonski korpus). Posljednjih dana nekoliko tisuća artiljerijskih i tenkovskih granata palo je po selima Skočaj, Zavalje, Vedro Polje i prigradskim naseljima Bihaća, a po samom gradu djelovalo je četničko zrakoplovstvo raketama. Očita je namjera četnika da se preko sela Zavalje spoje sa snagama iz Ličkoga Petrova Sela, ovladaju aerodromom Željava, platoom iznad Bihaća čime bi kompletan grad i regiju doveli u veoma nepovoljnu situaciju’, piše Dudaković 10. studenoga 1994. godine, dok je stanje još razmjerno bilo pod nadzorom. I traži helikoptersku dostavu pješačkoga strjeljiva, granata, protuzrakoplovnog strjeljiva, granate za RPG-ove te za Pragu, topovske granate, tenkovske granate, eksploziv (trotil)…

Uslijedile su teške borbe za ovu enklavu. Srpske su snage čak ušle u predgrađa Bihaća, a obavještajna izvješća upozoravala su da je samo pitanje sata kada će pasti… Svjesna prijetnje da oko 300.000 ljudi u bihaćkoj enklavi može doživjeti pokolj, Hrvatska šalje ogromnu materijalnu pomoć te žurno pokreće akciju Zima ’94., akciju za spas Bihaća.

Cilj je bio odvratiti srpske snage i pomoći obranu ovoga područja. Jelić je sa svojim vojnicima proveo skoro mjesec dana na planini Staretini, na obroncima Dinare. Temperature su se spuštale do minus 30 stupnjeva. Napredak koji je ostvaren u ovoj akciji bio je bitan za dalje akcije združenih Hrvatskih snaga HVO-a i Hrvatske vojske koje su slijedile 1995. godine, a poznate su kao Skok 1, Skok 2. i Ljeto ’95. koje su prethodile akciji Oluji i konačnoj deblokadi Bihaća. Dvadeset i pet godina kasnije od ovih operacija predsjednik Zoran Milanović odlučio je odlikovati postrojbe HVO-a i Specijalne policije MUP-a Hrvatske republike Herceg-Bosne. I dok je bilo posve očekivano čuti galamu Milorada Dodika i njegovih trbuhozboraca u BiH, jer su hrabri dečki iz HVO-a i MUP-ovi specijalci nanijeli žestoke poraze srpskoj strani, progovorilo je bošnjačko Sarajevo. Prvi na popisu, bošnjački Hrvat Željko Komšić, šef SDP-a Nermin Nikšić i najglasniji šef bošnjačke najveće stranke SDA Alija Izetbegović koji je i sin prvoga bošnjačkog predsjednika Alije Izetbegovića. Kada su ga upitali nakon istupa predsjednika Milanovića kako komentira činjenicu da on odlazi službeno iskazati počast haaškom osuđeniku u funkciji načelnika Glavnog stožera bošnjačke Armije BiH, Izetbegović je negirao presudu iz Haaga u njegovu slučaju.

‘General Delić nije imao nikakvu konkretnu odgovornost za zločine za koje je osuđen, čak niti saznanje da su se oni dogodili u nepristupačnim bosanskim enklavama, za razliku od Zlatana Mije Jelića i ostalih odgovornih za UZP koji je, prema presudi Haaškog tribunala, u pokušaju uspostavljanja hrvatskoga entiteta u BiH, porušio Mostar i Hercegovinu, kroz konc-logore proveo skoro sve muškarce Bošnjake i etnički očistio teritorij pod kontrolom HVO-a. Grupa kojoj pripada Jelić je nanijela trajnu sramotu hrvatskom narodu i u BiH i u Hrvatskoj, i predsjednik Hrvatske bi trebao izbjegavati susret, i svaku vezu sa ovom vrstom ljudi. Rukovanje sa ratnim zločincem ponizila je i njega i Hrvatsku’, rekao je Izetbegović. S odmakom od četvrt stoljeća od tih događaja čovjek sam sebi postavi pitanje jesu li stvarno hrvatski dečki morali ginuti kako bi spasili slom Bihaća, je li Hrvatska morala cijelo vrijeme, pa čak i kada je trajao žestoki hrvatsko-bošnjački rat, propuštati konvoje s naoružanjem Bošnjacima? Hrvatska je strana vjerojatno jedina u svijetu preko čijega teritorija niti jednoga trenutka nije prekidan lanac vojne opskrbe, čak i kad je to naoružanje, namijenjeno za borbu protiv Srba, kasnije korišteno protiv Hrvata u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini.

Zagreb mora ucijeniti Sarajevo

Istodobno, ne postoji niti jedno hrvatsko selo od Ivan Planine, dakle od granice Sarajeva do Mostara, ili pak u trokutu od Travnika do Zenice i Sarajeva u kojemu nad Hrvatima nije počinjen zločin u kojemu nije ubijeno manje od pet Hrvata. A Križančevo Selo, Maljine, Buhine Kuće, Trusina, Grabovica, Stipića Livade s više desetaka ubijenih i masakriranih Hrvata vape za pravdom koju nisu ni danas dočekale.

U Haagu za njih nije bilo pravde koji je pak šestoricu hrvatskih dužnosnika Herceg-Bosne osudio na dugogodišnje zatvorske kazne potvrđujući stereotip o navodnome zajedničkom zločinačkom pothvatu koji danas teško zloporabi bošnjačka politika koristeći se time i kao argumentom za gaženje prava Hrvata. Danas se bošnjačko Sarajevo ponaša prema Hrvatima u BiH kao svojedobno srpski Beograd prema ostatku bivše tvorevine. Odličja koja je generalima Mati Bilonjiću, Iliji Nakiću, Stanku Baji Sopti, Antunu Luburiću, a napose Zlatanu Miji Jeliću dodijelio Milanović važan su kapital Hrvatima u BiH da ih se prizna i potvrdi dijelom Hrvatskih snaga čija je uloga u hrvatskoj slobodi trajno upisana. Ali ponajprije zbog toga da se pomogne raskrinkati haaški zločin nad pravdom, ali i njegov nastavak pred pravosuđem u BiH. U optužnici Miji Jeliću uz ostalo se sudi i Franji Tuđmanu, Gojku Šušku, Mati Bobanu, znanim i neznanim pripadnicima HVO-a, pa čak i kuharima koji su ih hranili ili pak novinarima koji su izvješćivali o stanju na ratištima.

Posve je izvjesno kako tu napisanu optužnicu s rukopisom muslimanske tajne službe Zagreb i Državno odvjetništvo ne će prihvatiti i suditi po drugi put Hrvatima iz BiH što su opstali i ostali na svojoj zemlji. Kada su već politički Zagreb i Mostar u Haagu počinili teški grijeh propusta i nisu obranili istinu o posljednjem ratu, ulogu Hrvatske i Herceg-Bosne, danas državna Hrvatska mora iskoračiti daleko ambicioznije nego što su to rezolucije Europskoga parlamenta, razgovori na Europskome vijeću i davanje izjava koje ponavljaju istu mantru – da Hrvati u BiH moraju biti jednakopravni i imati mogućnost birati svoje predstavnike u vlasti. Jer im bošnjačka strana posve izvjesno više nikada ne će dopustiti te će vjerojatno nakon poteza s ponovnim izborom Željka Komšića pokušati trajno zapečatiti sudbinu Hrvata u BiH s novim UZP-om koji se u šali među Hrvatima u BiH sada preimenuje na ‘Ušao zeleni u Predsjedništvo’. Hrvatska kao članica Europske unije i NATO-a danas može blokirati sve odluke u najvišim tijelima odlučivanja ovih najvažnijih političkih i vojnih saveza današnjice. To pak vrlo jasno znači i da mora poslati poruku bošnjačkoj politici kako će država BiH, za koju su oni navodno najzainteresiraniji, imati blokadu Zagreba dok njihovi sunarodnjaci ne budu makar mogli suvereno odlučivati tko će ih predstavljati u vlasti. Preambiciozno bi od hrvatske Vlade i Predsjednika bilo očekivati da bi se bili spremni založiti za reafirmiranje hrvatske federalne jedinice.

Domagoj Tolić/HKV
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari