Pratite nas

Analiza

‘HVO je bio jedina multietnička vojska u ratu u BiH’

Objavljeno

na

Prema dostupnim podacima i vjedočenjima, HVO je bio jedina prava multietnička vojna formacija u ratu u Bosni i Hercegovini, ali i šire, prije svega Hrvata i Muslimana, kao i ostalih koji su im se pridružili.

O tome govori podatak da je HVO 1992. u svojim redovima imao 30 posto Muslimana. U jeku muslimansko-hrvatskog sukoba, sredinom 1993., Ured predsjednika HZ H-B priopćava: “HVO je muslimanski kao i hrvatski”.

Prema izvješću od 9. lipnja 1993., kada je već otpočeo hrvatsko-muslimanski sukob, u Operativnoj zoni Jugoistočna Hercegovina bilo je dvije i pol tisuće muslimanskih vojnika, brigade u Rami i Livnu po četvrtinu, u Tomislavgradu desetina pripadnika, a uosam brigada u Posavini postotak je varirao od 10 do 60 posto. Muslimani u Posavini nisu osnivali svoje muslimanske postrojbe, nego su svi bili uključeni u brigade HVO-a, ali uz amblem HVO-a na rukavu nosili su i obilježja ABH.

U Kažnjeničkoj bojni od 280 pripadnika, njih 116 bilo je muslimanske nacionalnosti. U Livnu su Muslimani u sklopu HVO-a osnovali vlastitu bojnu, s obilježjima ABH. U veljači 1993. u Prvoj brigadi HVO-a Čapljina više od 50 posto pripadnika na prvoj crti prema srpskom neprijatelju, u dodiru s Hrvatskom vojskom koja drži liniju prema Dubrovniku, bili su Muslimani. Brojni svjedoci Muslimani ističu da je HVO Stoca imao 60-70 posto Muslimana u svom sastavu te da je nakon oslobađanja toga grada 90 posto Muslimana odgovorilo pozivu na mobilizaciju, tako da su ustanovljene dvije bojne s nacionalnom strukturom 50:50.

Boban govori o dobroj suradnji s Muslimanima: “U postrojbama Hrvatskog vijeća obrane, koje se jedino suprotstavilo agresiji na Herceg-Bosnu, od početka sudjeluju i branitelji iz redova muslimanskog naroda. Deset je bojni sastavljeno od Muslimana, koje su pod zapovjedništvom Hrvatskog vijeća obrane, u Mostaru, Čapljini, Stocu, Livnu, Konjicu, Jablanici, Tomislavgradu, Bosanskom Brodu, Derventi, Orašju, Odžaku, Modriči, Bosanskom Šamcu. U zajedničkoj borbi nikad nije bilo problema.”

U mnogim područjima ustanovljene su obje formacije, HVO i Armija BiH, koje su bile u stalnom kontaktu i koordinaciji – s različitim iskustvima. Slijedilo se uglavnom pravilo da se priznavalo zapovjedništvo one komponente oružanih snaga koja je imala više jedinica i vojnika. Tako je HVO bio subordiniran u Sarajevu, Bihaću ili Tuzli, a Armija BiH u Mostaru ili Stocu.

HVO je imao multietničku strukturu brigada u regiji Tuzla, s time da se nalazio u liniji zapovijedanja 2. korpusa ABH, ali organizacijski, logistički i kadrovski bio je pod Glavnim stožerom HVO-a.

Fingirana multietničnost

Za razliku od Armije Republike BiH, koja se predstavljala kao multietnička, a zapravo je bila muslimanska vojska, vojni ekspert Davor Marijan zaključuje: “Valja napomenuti da je HVO u BiH bila vojska s najvećim stupnjem pripadnika druge nacionalnosti, iako se to konstantno prešućuje i negira.” Trideseti lipnja 1993. bio je prekretnica, kada je dio Muslimana u redovima HVO-a počinio vrhunski čin izdaje ubivši tijekom noći svoje suborce u napadu na Mostar i južnu Hercegovinu.

Multietničnost HVO-a priznaje i šef sigurnosne službe ABH Fikret Muslimović u svom tekstu objavljenom 7. veljače 1993.: “U Armiji RBiH još uvijek se na važnijim funkcijama u štabovima nalaze Hrvati, ali ih nema kao vojnika u jedinicama. Međutim, kada je u pitanju HVO, stanje je obrnuto jer u nekim postrojbama ima čak i do 70 % Bošnjaka…”

Brojni dokumenti iz svih općina, uključujući Tuzlu ili Bihać, pokazuju da su ista prava imali svi pripadnici HVO-a bez obzira na nacionalnost te da se, u tom pogledu, ništa nije promijenilo nakon konflikta 1993. godine.

Istodobno, samo kao propagandu Izetbegović, na primjer u predgovoru “Pogubnost dvolične politike” u knjizi Cirila Ribičiča “Geneza jedne zablude”, promiče navodnu multietničnost ABH, a osuđuje HVO kao “jednonacionalnu vojnu formaciju”. U Odluci o formiranju jedinica Teritorijalne obrane, u svibnju 1992. godine, kojom se u 44 različite jedinice imenuje isto toliko zapovjednika – nema ni jednog Hrvata. Ili, u Odluci o unapređenju u činove u Armiji BiH, koju također potpisuje Izetbegović, navodi se 227 časnika, od čega samo tri nemuslimana. Promaknuti su i časnici odreda El Mudžahedin 3. korpusa.

Zamjenici Sefera Halilovića, zapovjednika ABH, bili su Šiber i Divjak, koji su uglavnom služili kao vanjski dokaz navodne multietničnosti Armije BiH, što potvrđuje sam Izetbegović u razgovoru s Tuđmanom: “Ja vam samo mogu reći da Divjak nema nikakvog utjecaja konkretno na vođenje operacija, onoliko koliko ima kod vas jedan Srbin na vlasti, u nekom parlamentu, i tako, i toliko i Divjak ima tamo.”

Potvrđuje to u svom pismu Izetbegoviću sam Divjak, inače zamjenik načelnika Štaba Vrhovne komande ABH: “Za trinaest mjeseci rata nikada nisam tretiran kao zamjenik, već kao ‘treći’. To potkrepljujem činjenicom da nikada nisam bio uključen u planiranje i organiziranje operacija, borbi i bojeva Armije Republike Bosne i Hercegovine.” Nešto poslije slično pismo Divjak upućuje komandantu Štaba Vrhovne komande ABH: “Pitam Vas, da li ste se osjećali pravim komandantom Armije RBiH kada su na referiranju u Zenici s Vama sjedili predstavnici samo jednog naroda, a zalažete se za multinacionalnu armiju?!”

Uostalom, Armija BiH je i nastala kao muslimanska vojska. Sefer Halilović u knjizi “Lukava strategija” piše: “Osnovni zadatak PL BiH (Patriotske lige, nap. a.) zaštita je muslimanskog naroda.” Ukupna organizacija Patriotske lige bila je organizirana u tajnosti pod nadzorom SDA i Izetbegovića dva mjeseca prije osnivanja HVO-a. Dok je Izetbegović zagovarao u javnim istupima integritet BiH i ravnopravnost konstitutivnih naroda, potajno je kreirana odvojena vojna organizacija, čiji je zadatak bio obrana samo muslimanskog naroda.

Govoreći o srpskoj agresiji, ABH, odnosno muslimanska vojska potpuno negira HVO na svom prvom ratnom savjetovanju u rujnu 1992.: “Otpor ovom nečuvenom nasilju pružila je jedina organizirana snaga Patriotska liga, koja je donekle probudila učmalu svijest muslimanskih masa, da im na vrijeme ukaže na sve opasnosti i da ih organizira za oružanu borbu.”

Pisac bošnjačke povijesti Mehmedalija Bojić navodi da su do kraja 1991. “gotovo sve općine u BiH imale štabove PL-a. Formirani su i regionalni štabovi za Banjaluku (sa sjedištem u Prijedoru), Tuzlu, Bihać, Mostar, Livno i Sarajevo.

Štabovi PL-a radili su na formiranju jedinica i izradi operativnih planova, na sistemu veza, prikupljali su podatke o protivnicima Republike BiH, nabavljali naoružanje. PL je početkom 1992. imao u evidenciji oko 100.000 ljudi”. U istom dokumentu obrazlaže se zašto su u njezinu sastavu uglavnom Muslimani: “Klasičan genocid nad muslimanskim narodom bitno je utjecao na sastav boračkog i starješinskog kadra naše armije.”

Zajedničko zapovjedništvo

Mate Boban iznosi vrlo jasno stajalište o ključnom pitanju međusobnih odnosa HVO-a i ABH u kolovozu 1992.: “Izvolimo zajedničko zapovjedništvo. Po vojnim stručnjacima od toliko i toliko ljudi, neka glavni zapovjednik bude Musliman, dozapovjednik Hrvat, načelnik Hrvat, donačelnik Musliman, tako da prostornu strukturu ukinemo, stavimo vojne jedinice pod zajedničko zapovjedništvo prema broju vojnika i izvolimo odmah to napraviti.

I to zapovjedništvo onda neka određuje koje će akcije izvoditi koja jedinica i koje su to jedinice, koji sastav, oružje itd. To je vrlo jednostavna logika.” U listopadu 1992. godine Izetbegović izjavljuje da se uskoro “može očekivati uspostavljanje jedinstvenog zapovjedništva Oružanih snaga BiH od čelnika ABH i HVO-a”.

HVO je cijelo vrijeme bio za osnivanje zajedničkog zapovjedništva, na vrlo jasnim principima, koje ističe predsjednik HVO-a HZ H-B: “Nema mogućnosti za uspješan rat ako postoje dvije vojske na istom području. Naš je prijedlog da u područjima gdje je HVO snažniji od ABH, HVO ima zapovjedništvo nad svim trupama. Suprotno na drugim područjima. To je suština sporazuma o zajedničkom zapovjedništvu. Kriterij bi bio broj vojnika na prvoj crti…

Mislim da je to jedino razumno i jedini način da se zaustavi rat između dviju vojska i da obrana bude uspješna.”

Cijelo razdoblje HVO je inzistirao na formiranju zajedničkog zapovjedništva s Armijom RBiH, u namjeri da se osigura efikasnija obrana. Za vojni dio, stav hrvatskog vodstva, izražen na sastanku s predsjednikom Tuđmanom u srpnju 1992. godine, bio je eksplicitan: “Što se tiče formulacije HVO-a – treba biti zajednička komanda u vrhovnoj komandi oružanih snaga BiH.”

U zajedničkoj izjavi od 25. travnja 1993. ističe se: “Potpisnici ove zajedničke izjave pozivaju sve zapovjednike i postrojbe Armije BiH i HVO-a na bezuvjetno poštivanje svih do sada postignutih sporazuma između predstavnika hrvatskog i muslimanskog naroda u Republici Bosni i Hercegovini.

Napose pozivaju vojne postrojbe Armije BiH i HVO-a da bez odgađanja započnu izvršavanje sporazuma o tome da su Armija BiH i HVO jednako legalne postrojbe i o ustanovljavanju zajedničkog zapovjedništva tih snaga sastavljenog od predstavnika oba stožera.”

U dodatku na spomenutu zajedničku izjavu, Halilović i Petković potpisuju dokument “Armija BiH i HVO zadržat će svoje zasebne identitete i ustrojstva zapovjedništva… Oni će formirati zajedničku komandu, koja će biti odgovorna za kontrolu operacija vojnih oblasti… Svaki vojni okrug imat će operacijsku kontrolu nad svim postrojbama Armije BiH i HVO-a na svojim područjima”.

Ne samo da je HVO bio multietnička formacija i da je stalno inicirao uspostavu zajedničkog zapovjedništva, a ABH htio je asimilirati HVO, nego je ABH, što pokazuju brojne zapovijedi, tretiran kao saveznik u planiranju HVO-a.
Priredio: Jadranko Prlić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari