Pratite nas

Analiza

‘HVO je bio jedina multietnička vojska u ratu u BiH’

Objavljeno

na

Prema dostupnim podacima i vjedočenjima, HVO je bio jedina prava multietnička vojna formacija u ratu u Bosni i Hercegovini, ali i šire, prije svega Hrvata i Muslimana, kao i ostalih koji su im se pridružili.

O tome govori podatak da je HVO 1992. u svojim redovima imao 30 posto Muslimana. U jeku muslimansko-hrvatskog sukoba, sredinom 1993., Ured predsjednika HZ H-B priopćava: “HVO je muslimanski kao i hrvatski”.

Prema izvješću od 9. lipnja 1993., kada je već otpočeo hrvatsko-muslimanski sukob, u Operativnoj zoni Jugoistočna Hercegovina bilo je dvije i pol tisuće muslimanskih vojnika, brigade u Rami i Livnu po četvrtinu, u Tomislavgradu desetina pripadnika, a uosam brigada u Posavini postotak je varirao od 10 do 60 posto. Muslimani u Posavini nisu osnivali svoje muslimanske postrojbe, nego su svi bili uključeni u brigade HVO-a, ali uz amblem HVO-a na rukavu nosili su i obilježja ABH.

U Kažnjeničkoj bojni od 280 pripadnika, njih 116 bilo je muslimanske nacionalnosti. U Livnu su Muslimani u sklopu HVO-a osnovali vlastitu bojnu, s obilježjima ABH. U veljači 1993. u Prvoj brigadi HVO-a Čapljina više od 50 posto pripadnika na prvoj crti prema srpskom neprijatelju, u dodiru s Hrvatskom vojskom koja drži liniju prema Dubrovniku, bili su Muslimani. Brojni svjedoci Muslimani ističu da je HVO Stoca imao 60-70 posto Muslimana u svom sastavu te da je nakon oslobađanja toga grada 90 posto Muslimana odgovorilo pozivu na mobilizaciju, tako da su ustanovljene dvije bojne s nacionalnom strukturom 50:50.

Boban govori o dobroj suradnji s Muslimanima: “U postrojbama Hrvatskog vijeća obrane, koje se jedino suprotstavilo agresiji na Herceg-Bosnu, od početka sudjeluju i branitelji iz redova muslimanskog naroda. Deset je bojni sastavljeno od Muslimana, koje su pod zapovjedništvom Hrvatskog vijeća obrane, u Mostaru, Čapljini, Stocu, Livnu, Konjicu, Jablanici, Tomislavgradu, Bosanskom Brodu, Derventi, Orašju, Odžaku, Modriči, Bosanskom Šamcu. U zajedničkoj borbi nikad nije bilo problema.”

U mnogim područjima ustanovljene su obje formacije, HVO i Armija BiH, koje su bile u stalnom kontaktu i koordinaciji – s različitim iskustvima. Slijedilo se uglavnom pravilo da se priznavalo zapovjedništvo one komponente oružanih snaga koja je imala više jedinica i vojnika. Tako je HVO bio subordiniran u Sarajevu, Bihaću ili Tuzli, a Armija BiH u Mostaru ili Stocu.

HVO je imao multietničku strukturu brigada u regiji Tuzla, s time da se nalazio u liniji zapovijedanja 2. korpusa ABH, ali organizacijski, logistički i kadrovski bio je pod Glavnim stožerom HVO-a.

Fingirana multietničnost

Za razliku od Armije Republike BiH, koja se predstavljala kao multietnička, a zapravo je bila muslimanska vojska, vojni ekspert Davor Marijan zaključuje: “Valja napomenuti da je HVO u BiH bila vojska s najvećim stupnjem pripadnika druge nacionalnosti, iako se to konstantno prešućuje i negira.” Trideseti lipnja 1993. bio je prekretnica, kada je dio Muslimana u redovima HVO-a počinio vrhunski čin izdaje ubivši tijekom noći svoje suborce u napadu na Mostar i južnu Hercegovinu.

Multietničnost HVO-a priznaje i šef sigurnosne službe ABH Fikret Muslimović u svom tekstu objavljenom 7. veljače 1993.: “U Armiji RBiH još uvijek se na važnijim funkcijama u štabovima nalaze Hrvati, ali ih nema kao vojnika u jedinicama. Međutim, kada je u pitanju HVO, stanje je obrnuto jer u nekim postrojbama ima čak i do 70 % Bošnjaka…”

Brojni dokumenti iz svih općina, uključujući Tuzlu ili Bihać, pokazuju da su ista prava imali svi pripadnici HVO-a bez obzira na nacionalnost te da se, u tom pogledu, ništa nije promijenilo nakon konflikta 1993. godine.

Istodobno, samo kao propagandu Izetbegović, na primjer u predgovoru “Pogubnost dvolične politike” u knjizi Cirila Ribičiča “Geneza jedne zablude”, promiče navodnu multietničnost ABH, a osuđuje HVO kao “jednonacionalnu vojnu formaciju”. U Odluci o formiranju jedinica Teritorijalne obrane, u svibnju 1992. godine, kojom se u 44 različite jedinice imenuje isto toliko zapovjednika – nema ni jednog Hrvata. Ili, u Odluci o unapređenju u činove u Armiji BiH, koju također potpisuje Izetbegović, navodi se 227 časnika, od čega samo tri nemuslimana. Promaknuti su i časnici odreda El Mudžahedin 3. korpusa.

Zamjenici Sefera Halilovića, zapovjednika ABH, bili su Šiber i Divjak, koji su uglavnom služili kao vanjski dokaz navodne multietničnosti Armije BiH, što potvrđuje sam Izetbegović u razgovoru s Tuđmanom: “Ja vam samo mogu reći da Divjak nema nikakvog utjecaja konkretno na vođenje operacija, onoliko koliko ima kod vas jedan Srbin na vlasti, u nekom parlamentu, i tako, i toliko i Divjak ima tamo.”

Potvrđuje to u svom pismu Izetbegoviću sam Divjak, inače zamjenik načelnika Štaba Vrhovne komande ABH: “Za trinaest mjeseci rata nikada nisam tretiran kao zamjenik, već kao ‘treći’. To potkrepljujem činjenicom da nikada nisam bio uključen u planiranje i organiziranje operacija, borbi i bojeva Armije Republike Bosne i Hercegovine.” Nešto poslije slično pismo Divjak upućuje komandantu Štaba Vrhovne komande ABH: “Pitam Vas, da li ste se osjećali pravim komandantom Armije RBiH kada su na referiranju u Zenici s Vama sjedili predstavnici samo jednog naroda, a zalažete se za multinacionalnu armiju?!”

Uostalom, Armija BiH je i nastala kao muslimanska vojska. Sefer Halilović u knjizi “Lukava strategija” piše: “Osnovni zadatak PL BiH (Patriotske lige, nap. a.) zaštita je muslimanskog naroda.” Ukupna organizacija Patriotske lige bila je organizirana u tajnosti pod nadzorom SDA i Izetbegovića dva mjeseca prije osnivanja HVO-a. Dok je Izetbegović zagovarao u javnim istupima integritet BiH i ravnopravnost konstitutivnih naroda, potajno je kreirana odvojena vojna organizacija, čiji je zadatak bio obrana samo muslimanskog naroda.

Govoreći o srpskoj agresiji, ABH, odnosno muslimanska vojska potpuno negira HVO na svom prvom ratnom savjetovanju u rujnu 1992.: “Otpor ovom nečuvenom nasilju pružila je jedina organizirana snaga Patriotska liga, koja je donekle probudila učmalu svijest muslimanskih masa, da im na vrijeme ukaže na sve opasnosti i da ih organizira za oružanu borbu.”

Pisac bošnjačke povijesti Mehmedalija Bojić navodi da su do kraja 1991. “gotovo sve općine u BiH imale štabove PL-a. Formirani su i regionalni štabovi za Banjaluku (sa sjedištem u Prijedoru), Tuzlu, Bihać, Mostar, Livno i Sarajevo.

Štabovi PL-a radili su na formiranju jedinica i izradi operativnih planova, na sistemu veza, prikupljali su podatke o protivnicima Republike BiH, nabavljali naoružanje. PL je početkom 1992. imao u evidenciji oko 100.000 ljudi”. U istom dokumentu obrazlaže se zašto su u njezinu sastavu uglavnom Muslimani: “Klasičan genocid nad muslimanskim narodom bitno je utjecao na sastav boračkog i starješinskog kadra naše armije.”

Zajedničko zapovjedništvo

Mate Boban iznosi vrlo jasno stajalište o ključnom pitanju međusobnih odnosa HVO-a i ABH u kolovozu 1992.: “Izvolimo zajedničko zapovjedništvo. Po vojnim stručnjacima od toliko i toliko ljudi, neka glavni zapovjednik bude Musliman, dozapovjednik Hrvat, načelnik Hrvat, donačelnik Musliman, tako da prostornu strukturu ukinemo, stavimo vojne jedinice pod zajedničko zapovjedništvo prema broju vojnika i izvolimo odmah to napraviti.

I to zapovjedništvo onda neka određuje koje će akcije izvoditi koja jedinica i koje su to jedinice, koji sastav, oružje itd. To je vrlo jednostavna logika.” U listopadu 1992. godine Izetbegović izjavljuje da se uskoro “može očekivati uspostavljanje jedinstvenog zapovjedništva Oružanih snaga BiH od čelnika ABH i HVO-a”.

HVO je cijelo vrijeme bio za osnivanje zajedničkog zapovjedništva, na vrlo jasnim principima, koje ističe predsjednik HVO-a HZ H-B: “Nema mogućnosti za uspješan rat ako postoje dvije vojske na istom području. Naš je prijedlog da u područjima gdje je HVO snažniji od ABH, HVO ima zapovjedništvo nad svim trupama. Suprotno na drugim područjima. To je suština sporazuma o zajedničkom zapovjedništvu. Kriterij bi bio broj vojnika na prvoj crti…

Mislim da je to jedino razumno i jedini način da se zaustavi rat između dviju vojska i da obrana bude uspješna.”

Cijelo razdoblje HVO je inzistirao na formiranju zajedničkog zapovjedništva s Armijom RBiH, u namjeri da se osigura efikasnija obrana. Za vojni dio, stav hrvatskog vodstva, izražen na sastanku s predsjednikom Tuđmanom u srpnju 1992. godine, bio je eksplicitan: “Što se tiče formulacije HVO-a – treba biti zajednička komanda u vrhovnoj komandi oružanih snaga BiH.”

U zajedničkoj izjavi od 25. travnja 1993. ističe se: “Potpisnici ove zajedničke izjave pozivaju sve zapovjednike i postrojbe Armije BiH i HVO-a na bezuvjetno poštivanje svih do sada postignutih sporazuma između predstavnika hrvatskog i muslimanskog naroda u Republici Bosni i Hercegovini.

Napose pozivaju vojne postrojbe Armije BiH i HVO-a da bez odgađanja započnu izvršavanje sporazuma o tome da su Armija BiH i HVO jednako legalne postrojbe i o ustanovljavanju zajedničkog zapovjedništva tih snaga sastavljenog od predstavnika oba stožera.”

U dodatku na spomenutu zajedničku izjavu, Halilović i Petković potpisuju dokument “Armija BiH i HVO zadržat će svoje zasebne identitete i ustrojstva zapovjedništva… Oni će formirati zajedničku komandu, koja će biti odgovorna za kontrolu operacija vojnih oblasti… Svaki vojni okrug imat će operacijsku kontrolu nad svim postrojbama Armije BiH i HVO-a na svojim područjima”.

Ne samo da je HVO bio multietnička formacija i da je stalno inicirao uspostavu zajedničkog zapovjedništva, a ABH htio je asimilirati HVO, nego je ABH, što pokazuju brojne zapovijedi, tretiran kao saveznik u planiranju HVO-a.
Priredio: Jadranko Prlić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Ako Hrvatska ne može kupiti F-16 Barak, a ni novi F-16, što je dakle alternativa?

Objavljeno

na

Objavio

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav je SAD partner Hrvatskoj

Hrvati vole američke filmove. A u mnogima postoje scene vjenčanja. A te scene postaju dramatične u trenutku kada svećenik, na kraju obreda vjenčanja upita sve prisutne: “Ako netko ima nešto protiv ovog braka, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti.”

U, dakle, hollywoodskom filmu, scenaristi, pogotovo u komedijama, vole stvoriti situaciju da se netko od likova u zadnjim sekundama odluči sabotirati vjenčanje. No, to je Hollywood.

U filmu u kojem sudjeluju američki scenaristi iz Washingtona, u stvarnom životu, takvo se miniranje “braka” ne događa.

No, upravo se dogodilo Hrvatskoj kojoj se u zadnjem činu pred potpisivanje međudržavnog ugovora o nabavi ratne eskadrile izraelskih F-16 Barak dogodilo da je svjedok iz Washingtona uzviknuo da se protivi.

Izraelci će to nazvati “blokadom” iz SAD-a, a Amerikanci će Hrvatima poručiti da je to netočno te da, kao što stoji u poruci State Departmenta, SAD snažno podupire modernizaciju obrane Hrvatske i kupnju borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, piše Davor Ivanković / Večernji list

Bilo da je riječ o blokadi ili o “snažnom podupiranju modernizacije obrane RH”, posljedice su te da posao oko F-16 sada “visi”. A time “visi” i dvogodišnji napor MORH-a i Vlade RH, koliko cijela ova priča već traje.

U te dvije godine Hrvatska se prvo odlučila na hrabar korak da krene u nabavu eskadrile vrhunskih višenamjenskih zrakoplova.

Potom je organizirala međunarodni natječaj na koji se javio i SAD, s ponudom eskadrile potpuno novih F-16 Block 70/72, za 1,6 milijardi dolara, te Izraelci koji su zatražili 500 milijuna dolara.

Na natječaju se Hrvatska odlučila za izraelske avione Barak jer ponuda nije uključivala samo goli avion nego i potpunu konfiguraciju, obuku i prijenos iskustava najvještijih pilota. Odluka o izboru izraelskih zrakoplova usvojena je prije skoro 14 mjeseci.

Recimo da je u filmskom žargonu to bio čin zaruka između Hrvatske i Izraela. Da je namjera bila da te zaruke završe i brakom, svima je bilo jasno i transparentno. I Amerikanci su na nizu pripremnih sastanaka i s Izraelcima i s Hrvatima dali suglasnost, kako za zaruke tako i za sklapanje braka.

Postavili su tada mladoženji iz Izraela i neke tehničke uvjete, no nisu se protivili. Naprotiv. Kako su mjeseci, pa i cijela godina prolazili, ženici su održali jedanaest sastanaka stručnjaka kojima je do u detalj dogovoren “sadržaj braka”, ugovor od 450 stranica.

Taj je posao dovršen ljetos. Nakon toga Hrvatska i Izrael poslali su pozivnice za vjenčanje koje se trebalo dogoditi do kraja ove godine. I kada je sve došlo do oltara, iz Washingtona su raspustili svitu.

U svemu, koliko možemo shvatiti, SAD se ne ljuti na Hrvatsku, ljuti se iz nekih razloga na Izrael. No, to nije nikakva utjeha Hrvatskoj. Ona je sada u ponižavajućoj situaciji. Jer SAD ne da Izraelu da preproda svoj F-16 u konfiguraciji koju je naručila Hrvatska.

Problem je u tome što se Hrvatska čvrsto odlučila za F-16 Barak, a ne za neki “siromašniji” F-16. Ono što želi nabaviti RH posjeduje samo Barak i najnoviji američki F-16 zadnje generacije.

No, takav iz SAD-a Hrvatska si ne može financijski priuštiti, i to je SAD-u od početka bilo jasno. Ako se SAD i Izrael ne dogovore i riješe “tehničke” probleme, to znači da Hrvatska ne može kupiti Barak, a kao što vidimo ne može kupiti ni novi F-16. Što nam je dakle alternativa?

Na to bi trebao odgovor dati onaj koji je odgodio vjenčanje. Iz SAD-a kažu da imaju problem s Izraelcima zbog zaštite sigurnosti osjetljive američke vojne tehnologije. Mi možemo samo nagađati na što se to konkretno odnosi.

Američki veleposlanik Robert Kohorst bio je brutalno jasan pa je poručio da “Izraelci moraju prihvatiti naše tehničke zahtjeve”.

SAD i Hrvatska već 30-ak godina dokazuju svoje savezništvo i SAD je puno puta Hrvatskoj dokazao da je strateški partner.

No, ni Hrvatska nije bila loš saveznik. Od vremena kada su vojne pobjede HV-a u 1990-ima osigurale “Pax americana”, do operacija NATO-a širom svijeta gdje se Hrvatska redovito dokazuje kao “zemlja iznad svojih mogućnosti”, kako je to primijetio aktualni ministar obrane SAD-a James Mattis na svojim brojnim sastancima s našim Damirom Krstičevićem.

A kad smo već kod intelektualnog vlasništva, sjetit će se i SAD i Izrael kakav im je poklon o kojem su mogli samo sanjati omogućila Hrvatska početkom 2000-ih, a koji su dobili i zato što Hrvatskoj “intelektualno vlasništvo” nije bilo važnije od strateškog savezništva sa SAD-om.

Drugim riječima, Hrvatska jest mala, no najviše voli biti u vrhu s najjačima, što je dokazala kako na bojnom polju tako i na sportskom primjerice.

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav su doista SAD partner Hrvatskoj. Što će biti pouka i drugim malim državama koje vole misliti da su dio tima koji predvodi SAD.

Davor Ivanković / Večernji list

 

Krstičević: Nismo dobili službenu obavijest o stopiranju isporuke F – 16 Hrvatskoj

 

 

 

Američko veleposlanstvo o F-16: Surađujemo s RH i Izraelom u pronalasku prihvatljive opcije

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što je sve do sada uništio Komšić?

Objavljeno

na

Objavio

Treće nametanje Željka Komšića za predstavnika Hrvata iz Federacije BiH u Predsjedništvu BiH zaoštrilo je ne samo međustranačke i međuentitetske nego i onako ne baš primjerene međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini.

Ako je suditi i po retorici i svemu što se događa na i oko konstituirajuće sjednice novoizabranih članova Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, Srbina iz entiteta Republika Srpska te praktično dva bošnjačka člana iz Federacije BiH, nekadašnjeg pripadnika tajne bošnjačke policije AID Šefika Džaferovića i Željka Komšića, bez legitimiteta naroda, u čije ime je zauzeo najvišu funkciju u izvršnoj vlasti, od završetka rata 1995.pa do danas, rijetko kada sa su bile veće političke tenzije, piše Slobodna Dalmacija u prilogu Spektar.

Sama inauguracija novih članova Predsjedništva BiH bila je tek uvertira da će funkcionirati poput rogova u vreći. Prvi detalj koji je svima upao u oči jeste činjenica da se nikada do sada nije dogodilo da su najviši politički i vjerski predstavnici jednog od tri naroda bojkotirali svečanu sjednicu. Međutim ovaj puta doskorašnji hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović nije htio biti ni u zemlji, a kamoli na svečanoj sjednicu sjednici u društvu sa njegovim nasljednikom Komšićem.

Uzoriti kardinal Vinko Puljić, također, nije želio biti nazočan inauguraciji. Za razliku od Čovića on je javno i jasno iznio svoje razloge. Kardinal Puljić je otkrio kako nije mogao proći preko uvreda koje je doživio od Komšića, čiji izbor je nazvao zakonski nepravednim, da bi nakon toga od Komšića dobio uvrede i moralne prodike te etiketu nacionaliste i fašiste. Onako kako su to radili komunisti u bivšem sustavu, to je „predsjednik građanin“ udijelio kardinalu.

Također, nije dugo trebalo čekati na prve nesporazume nakon „svečane“ inauguracije. Prvi sukob na relaciji Dodik- Komšić – Džaferović dogodio se već prigodom predaje vjerodajnica od strane novoimenovanog veleposlanika Srbije u BiH Aleksandra Đorđevića predsjedavajućem Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku u zgradi Predsjedništva BiH. Naime tamo se na nezadovoljstvo Komšića i Džaferovića ukazala i vidno, po prvi puta,i zastava Republike Srpske.

Sukob zbog zastave RS

Taj čin isticanja zastave entiteta Republike Srpske razljutio je Džaferovića i Komšića, da bi, pod okriljem noći, a po naređenju Ureda bošnjačkog člana Predsjedništva BiH zastava uklonjena. Dodik je noćno uklanjanje zastave RS ispred njegovog ureda u zgradi Predsjedništva ocijenio nedopustivim i skandaloznim činom koji, što po njemu, predstavlja pokušaj Džaferovića i Komšića da mu pošalju poruku da tamo nema mjesta za Srbe. Slijedećeg jutra zastava je vraćena, ali koliko je zapaljiva retorika i „guranje prsta u oko“ utjecala na podizanje tenzija u zemlji moglo se posvjedočiti vrlo brzo kada su Dodiku i članovima njegovog ureda stigle prijetnje smrću od strane nepoznatog muškarca s njemačkog broja.

Ni jedan Dodikov nastup u političkom Sarajevu nije dočekan s odobravanjem. Od toga da će se zalagati za vojnu neutralnost BiH, ukidanja visokog predstavnika do odlaska stranih sudaca. Dodik je tako otkrio da će kao član Predsjedništva putovati s putovnicom Republike Srbije, a ne zemlje čiji je član Predsjedništva te kako više voli Srbiju, nego BiH i da je BiH njegovo radno mjesto i ništa više.

Nakon ovakve uvertire nameće se pitanje koliko će se ovakva uistinu napeta situacija i nategnuti odnosi među trojicom članova predsjedništva BiH, a dok se vodi borba oko slaganja parlamentarnih većina na svim razinama, od države, preko entiteta do županija, odraziti na funkcioniranje Predsjedništva te same države, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. Jer to ipak zahtjeva kakvu takvu suradnju i međusobnu snošljivost i uvažavanje.

O tome za Spektar govore prof. dr. Dražen Barbarić iz Centra za politološka istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. Šaćira Filandru, s Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu i Zoran Krešić, politički analitičar iz Mostara.

Barbarić: Dvije isključive politike u Predsjedništvu

-Već sada je izvjesno da će se u Predsjedništvu BiH voditi dvije potpuno isključujuće politike. Ne radi se samo o identitetskim razlikama i suštinskom razmimoilaženju u viziji buduće BiH, već i narativnim razlikama koje će se svaki put međusobno konfrontirati – kaže prof. Barbarić, naglašavajući kako će ovakva konstelacija Predsjedništva BiH neprestano proizvoditi medijski sadržaj optuživanja, prepucavanja i stalnog političkog sadržaja koji će koristiti i drugi akteri. Drži kako će ono biti potpuno nefunkcionalno i samo na načelnoj razini će predstavljati političku moć i volju.

-To će se svakako reflektirati i na vanjsku politiku BiH, ona će biti potpuno nekoherentna, prepuna proturječnosti i u određenim slučajevima groteskna. Imat ćemo situaciju u kojima će članovi Predsjedništva imati dijametralno suprotne stavove o ključnim vanjskopolitičkim temama. Ulazak u EU će ostati kao smokvin list, svi će se zaklinjati i pružati mu potporu, ali je iskreni pristup pod velikim znakom upitnika. Utjecaj vanjskih silnica (EU, Turska, Rusija i SAD) očitovat će se kroz različite silnice i u ovom trenutku je nemoguće predvidjeti njihovu manifestaciju, ali poznajući sadašnji sastav državnog Predsjedništva teško je očekivati uravnoteženje i balansiranje između navedenih aktera-mišljenja je prof. Barbarić.

Filandra: Stvari kulminirale zbog Komšića

Za prof. Šaćira Filandru nema dileme da se vanjskom promatraču trenutne prilike u BiH nadaju kaotičnim, turbulentnim, da ne kažemo uznemirujućim, budući se visok stupanja političke nestabilnosti i raznih prijepora iskazao činom izbora, a zatim i inauguracije članova Predsjedništva BiH.

-Prijepor se u suštini vodi oko različitih tumačenja i dijametralno suprotnih percepcija oko kategorija legalnosti i legitimnosti u političkom sistemu zemlje. Stvar je ovoga puta prilično u javnosti kulminirala jer su prijepori iz sfere političkih i stranačkih elita ovoga puta prenijeti na niže nacionalne razine, tako da se javnost, i to je ono što je u svemu negativno, u potpunosti polarizirala na etničkoj osnovi-naglašava prof Filandra, dodajući kako suprotstavljene percepcije stvarnosti, posebno hrvatska i bošnjačka, dovode do ozbiljnog narušavanja ionako krhkog povjerenja u institucije države te do produbljivanja međunacionalnih odnosa.

Unutar hrvatske percepcije, grubo govoreći, vlada stav da je izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH i nelegalan i nelegitiman, da je to bošnjačka zavjera protiv Hrvata usmjerena na umanjenje njihovih konstitutivnih prava dok Bošnjaci dijele uvjerenje da je Komšićev izbor i legalan i legitiman te da je u potpunosti suglasan slovu ustava zemlje. Ističe činjenicu kako od domaćih aktera niti od institucija međunarodne zajednice, posebno Visokog predstavnika Valentina Inzka kao instance zadužene za tumačenje ustava zemlje, nema još vidljivih pokušaja medijacije u ovom sporu.

-U svemu se najkomotnije ponaša gospodin Dodik koji se, eliminirajući opoziciju u vlastitom entitetu, predstavlja i kao zagovornik budućih hrvatskih interesa, a što mu dodatno priskrbljuje političku moć. Dodikovo predsjedavanje Predsjedništvom BiH u njegovom prepoznatljivom stilu započelo je iskricama i sitnim provokacijama koje pune novinske stupce i uveseljavaju dijelove javnosti. U BiH je mnogo i naslijeđenih i svakodnevno stvarajući političkih problema koji ozbiljno narušavaju kredibilitet zemlje, kako u očima njenih građana, gdje je vidan nedostatak emocionalnog legitimiteta države, tako i u očima međunarodnih aktera-uočava prof. Filandra detektirajući kako je ključni trenutno problem odnos Bošnjaka i Hrvata.

-Njihove pozicije su trenutno nesumjerljive i svakim danom se maksimaliziraju. Bošnjaci su uvjereni, i to je značaj te negativne percepcije, da hrvatski političari nastoje da kroz izborni zakon ponovo uspostave Herceg-Bosnu, dok Hrvati razvijaju stav da ih Bošnjaci žele do neprepoznatljivosti minimalizirati. Ovaj sukob sjajno koriste postojeće političke elite te ga instrumentaliziraju za učvršćivanje svojih političkih, statusnih i ekonomskih pozicija-ističe on, dodajući kako sve podsjeća na devedesete, a nacionalizam je u BiH biznis.

-Za to vrijeme političari iz entiteta Republika Srpska, uz nemalu pomoć Beograda i Moskve, su zadnjih godina uspjeli poziciju svog entiteta učiniti neupitnom i političke sukobe transponirati na odnose Hrvata i Bošnjaka. Pri tome su hrvatski političari za ostvarenje svojih maksimalističkih ciljeva uzeli Banju Luku za saveznika, a ne Sarajevo, što je u osnovi dovelo do produbljivanja nepovjerenja između Hrvata i Bošnjaka i do, u konačnici, nereformiranja izbornog zakona i biranja Komšića kao člana Predsjedništva države iz reda Hrvata-mišljenja je prof. Filandra.

Krešić: Predstoje nam četiri najteže godine od rata

-Ako je suditi po posljednjim dvorskim i inim intrigama u vrhu države kojima je prethodila ksenofobična kampanja mržnje s posljednjih izbora onda bi predstojeće četiri godine u zemlji mogle biti najgore od završetka rata u Daytonu – skeptičan je analitičar Zoran Krešić, dodajući kako on osobno ne bi čak ni isključio mogućnost da nataložena mržnja, nepovjerenje te pokušaji da se provede, rekao bi, miloševićevski koncept iz Jugoslavije s većinom jednoga naroda, majorizacijom i asimilacijom, dovede čak i do sukoba.

Po njemu, isti problemi, isti obrasci ponašanja, pa i politike dominiraju kao i prije tri desetljeća. Drži kako je izbor Komšića u hrvatsku fotelju rezultat ‘uspješne’ kampanje ‘neka susjednu crkne krava’ te kako je analfabetima jasno kako je Komšićevo nametanje Hrvatima rezultat jedne sulude medijske kampanje koja je trebala Bošnjacima ogaditi drugu stranu – Hrvate, a napose jedinog ozbiljnog takmaca s druge strane Dragana Čovića.

-Iako je u suštini to tek jedan Facebook osvrt, a vjerojatno se uvijek bolje vidi s vremenskog i prostornog odmaka, najbolju ocjenu onoga što se događa u BiH dali su književni velikani i novinari Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović.

Na djelu je, kaže Jergović, očitujući se na ZAVNOBiH, pokušaj bošnjačkih nacionalista da prekroje ‘ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska’ i pretvore je u novu formulu ‘bošnjačka i bosanska, tobože građanska, pa još ostavljena Redžepu Erdoganu u amanet’. Komšić je naslijeđe tog ‘građanskobošnjačkog’ nacionalizma čiji jedina rezultanta treba biti asimiliranje Hrvata i njihovo gušenje u zagrljaju ‘građana’-kaže Krešić.

Prema njegovu mišljenju još jedan igrač u Predsjedništvu Milorad Dodik imat će svoju posebnu srpsku agendu i da je on čak i ne krije, te da je ona identična još od referenduma 1992. kada su Srbi bili protiv neovisne BiH i za ostanak u krnjoj Jugoslaviji.

– Nesumnjivo da će obračun ove dvije koncepcije imati potencijala potpaliti fitilj. S treće pak strane ako je bilo što antihrvatska kampanja s Komšićem dobro učinila onda je to homogeniziranje Hrvata u BiH-zaključuje Krešić.

Miroslav Landeka/Slobodna Dalmacija

Dekan sarajevskog FPN-a kaže da je nepošteno da Bošnjaci biraju Hrvatima člana predsjednistva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari