Pratite nas

Kolumne

I danas je riječ o protjerivanju, a ne iseljavanju Hrvata

Objavljeno

na

Kad govori o uzrocima odlaska mladih i obrazovanih ljudi u inozemstvo, hrvatska se politika samo prenemaže učenim jezikom u veleumnim analizama koji neodoljivo podsjećaju na marksističko-dijalektičke elaborate iz doba socijalističke izgradnje.

Isto tako kad političari i tzv. stručnjaci raspravljaju o hrvatskoj dijaspori i njenom povratku u domovinu, još se uvijek prema iseljenoj Hrvatskoj osjeti ono komunističko nepovjerenje i samoupravljačka podozrivost prema „hrvatskoj emigrciji“.

Nije li se jedan cijeli odsjek u Službi državne bezbednosti vrlo aktivno radio po „hrvatskoj emigracij“, tzv. ustašijom i tako dobio svoj naziv? To su oni perkovići i mustači koji su organizirali ubijanje hrvatskih domoljuba po inozemstvu. I danas sve ti seminari i kongresi kao da „rade po ustaškoj emigraciji“, rade sve da se dijaspora ne vrati u Domovinu.

Stvari samo treba nazvati pravim imenom, to je početak, i to se podjednako očekuje od demografa, povjesničara, sociologa i političara. A riješenje će doći samo od sebe čim se dijasporu prestane tetirati kao izdajice i klerofašiste.

Svi koji o tome odlučuju moraju se pogledati u oči te naglas i bez uvijenja izreći da se do danas sustavno i planirano nastavlja egzodus Hrvata započet još 1945. To je početak. Taj je odlazak u Republici Hrvatskoj pojačan u razdoblju Milanovićeve SDP-ovske vlade, a nastavlja se za mandata ove Plenkovićeve Vlade nacionalnog spasa. Mladi Hrvati nastavljaju bježati pred djecom i unucima komunizma. Zašto?

Pod izlikom „ustaštva“, i nastavkom stigmatizacije Hrvata kao genocidnog naroda, na djelu je uvijek ista politika zatiranja svega hrvatskog. I danas je riječ o protjerivanju, a ne iseljavanju Hrvata. To traje od svibnja 1945, naime od Bleiburga, ustvari od 1918., uspostave SHS.

Razlika je samo u tome da su Bleiburg, slovenska stratišta i Križni put bili šifra i modus operandi za „konačno rješenje hrvatskog pitanja“, a „proizvodnja gastarbejtera“ koncem šezdesetih predstavlja planirano iseljavanje Hrvata da bi na tako očišćene hrvatske prostore došli Srbi i „deca mešanih brakova“, a sve pod krinkom širenja bratsva i jedinstva.

Iz Jugoslavije je nakon 2. svjetskog rata pobjeglo oko 350 000 Hrvata. Svi su oni doslovno ugrozili svoje živote, i živote svojih obitelji koje su ostavili, da bi se sklonili u inozemstvo i pobjegli pred „konačnim rješenjem hrvatskog pitanja“. Duge cijevi i žica na jugoslavenskoj državnoj granici nisu čuvali državu od vanjskog neprijatelja, već su cijelu državu pretvorile u komunistički gulag. Nije se išlo trbuhom za kruhom; bježalo se i spašavala živa glava pred ozninim i udbinim operativcima komunističke tiranije, spašavao razum i ljudsko dostojanstvo pred kozaračkim kolima jugoslavenskog nacionalizma.

S obzirom da komunizam nije ni znao ni mogao pokrenuti nikakvu proizvodnju – planetarno je bankrotirao svugdje u svijetu, jučer čak i u Sjevernoj Koreji, ostala je samo Rijeka – osim nešto malo u preseljenim tvornicama iz ratnih reparacija, dakle kompletna industrija strojeva, tekstilna i kemijska industrija, a i one su bile kronični gubitaši, Partija je koncem 60-ih odlučila podijeliti putovnice i poslala je preko pola milijuna Hrvata u inozemstvo.

Dobitak je bio najmanje dvostruk: iseljena Hrvatska praznila je prostor srpsko-srbijanskim legionarima i svojim doznakama u milijardama US dolara hranila JNA, mastodonsku saveznu Vladu i njen represivni aparat.

I taj se egzodus Hrvata nastavlja do danas. Građanski osvješteni mladi ljudi željni posla i prosperiteta bježe pred djecom i unucima komunizma kao što su to njihovi očevi i djedovi radili desetljećima prije. Komunistička hobotnica se i dalje umrežava te svojim potomstvom čepi sve bitne društvene i gospodarske pozicije u Hrvatskoj.

Slikovit je primjer Marko Milić, sin „čuvenog“ novinara Gorana, i to nigdje drugdje nego na poziciji Plenkovićeva čovjeka od najvećeg povjerenja. Ili Saša Perković, bivši Mesićev i Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost, sin kažnjenika Josipa Perković osuđenog na doživotni zatvor zbog organiziranja likvidacija političkih protivnika. Dobar je primjer i Ozren Pupovac, marksist i voditelj katedre za (srpsku) dijasporu na Sveučilištu u Rijeci. On je intervencijom oca Milorada, na primjer, vraćen iz inozemstva kao perspektivni marksist.

Očevi su se pobrinuli da preko svoje djece partijska nomenklatura nastavi s radom i zadrži sve poluge političke i gospodarske moći. Zapravo je riječ o zločinačkoj organizaciji – uvijek istoj partijskoj nomenklaturi – koja neprestanom ugradnjom ljudi iz svog legla obnavlja i jača duboku (komunističku) državu. Marko Milić je ugrađen Andreju Plenkoviću, kao što je Andrej Plenković preko očevih komunističkih veza bio letećim startom ugrađen u MVP, tj. u HDZ. Saša Perković na isti je način ugrađen u hrvatsku obavještajnu zajednicu da bi se nastavio kontinuitet Partije.

Iz dijaspore se vratio, na primjer, i Mate Rimac te u Hrvatskoj pokrenuo proizvodnju planetarno poznatih električnih vozila. Kako bi izgledali rezultati inozemne ankete na pitanje tko je čuo za dr. Ozrena Pupovca, a tko za Matu Rimca?

Što je to zapravo hrvatska pamet i tko može Hrvatsku bolje predstaviti svijetu: mladi Pupy, marksističko lupetalo, ili Mate Rimac, konstruktor najbržih električnih automibila na svijetu Concept 1. i Concept 2.? Što možemo očekivati od mladog Pupovca osim formiranje četničkih trojki iz inozemstva i ugradnju istih u obrazovni sustav Hrvatske? A što od Rimca očekuje svijet?

Prema hrvatskoj dijaspori Republika Hrvatska pokazala se maćehom kao i Socijalistička Republika Hrvatska. U „socijalističkoj“ Hrvatskoj dijaspora je bila sinonim za ustašiju, i to je ostalo. Razlika je samo što iseljenu Hrvatsku sada službeno zovemo dijasporom, ali u glavama ove i svih Vlada nakon 2000.

Neprestano je riječ o „hrvatskoj emigraciji“, o ustašama, o izdajicama komunističkog poretka, socijalističke Jugoslavije i socijalističke izgradnje. Stoga sve je uzalud. Dok hrvatskom upravlja komunistička nomenklatura drugog i trećeg naraštaja, djeca i unuci okorjelih komunista, hrvatska će dijaspora i dalje biti hrvatska klerofašistička emigracija i njoj nema povratka u Hrvatsku.

Ustvari Nenad Stazić je bio najiskreniji kad je u Hrvatskom saboru na puna usta izrazio žaljenje da drugovi 1945. nisu do kraja obavili posao. To je Hrvatska danas, to je Plenkovićeva vlada, kad četnik za govornicom u hrvatskom parlamentu žali da nakon rata masovne likvidacije Hrvata nisu dovoljno temeljito obavljene.

Hrvatsku, gospodarski mogu pokrenuti samo slobodnoumni i u inozemstvu školovani Hrvati koji ne znaju ništa o dogovornoj ekonomiji – kao Rimac. Takvih je stotine tisuća ali ih nikada nitko nije pozvao da se vrate u domovinu, a kamoli da država primjeni izraelski model i aktivno poradi na njihovom povratku. Ti Hrvati iz iseljeništva znat će pokrenuti gospodarstvo, zaposliti mladost pod uvjetom da ih država ne ometa i ne bude im maćeha.

L. C. / hrsvijet.net

 

Dijaspora u Hrvatsku lani poslala rekordne 2,1 milijarde eura

 

 

Kada vam budu rekli da ‘dijaspora’ ne treba imati nikakva prava, pokažite im ovaj članak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: ‘Neka nečista krv natopi naše brazde!’

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj gornji naslov ni jedan ozbiljan urednik u novinama ne bi smio dopustiti. Ovakav otvoreni poziv na ubijanje, na nasilje, osim što je protuzakonit, duboko je bestijalan, nacistički, jer spominje “nečistu krv”, što je nacistima bila sintagma za Židovsku, Romsku…, nearijevsku krv.

Ali ipak, ove riječi iz naslova nisu protuzakonite, dapače, one su se mogle čuti u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji između Francuske i Hrvatske. To su riječi francuske himne, Marseljeze, koja, osim ovog nacističkog stiha, veliča klanje i poziva na osvetu (“ojačaj naše osvetničke mišice”), i sve to zlosilje stihove Marseljeze začinjava “sekularnim” manirima pozivajući se na – Boga.

Francuski “Čavoglave”

Sasvim suprotno, urednik neće imati problema zbog poticanja na nasilje jer, kao i kod nas, ismijavanje ili izrugivanje s himnom kazneno je djelo. No, nikome u Francuskoj ne pada napamet mijenjati riječi himne nastale u kontekstu rata s Austrijom koncem osamnaestog stoljeća. Dakle, ironizirajmo, Marseljeza što je to? To su francuske “Čavoglave”, poznate Thompsonove pjesme nastale u vrijeme Domovinskog rata kada je Hrvatskoj, pa i malim Thompsonovim Čavoglavama, prijetio četnički nož pod grkljanom, a HRT je puštao svako malo kako bi hrvatskim bojovnicima dizao moral. Ukupno je u “mainstream” medijima puštena do sada 1700 puta. Dakle, jedno joj je zajedničko s Marseljezom, to je kontekst rata, a rat nije partija karata ili baletna predstava, nego borba za ono najtemeljnije, a to je goli život, goli fizički opstanak.

I dok su francuski reprezentativci pjevali uoči svake utakmice svoje “Čavoglave”, odnosno Marseljezu, naši su i prije i poslije utakmice pjevali Thompsonovu neslužbenu himnu vatrenih “Lijepa li si”. Usporedite riječi pjesme “Lijepa li si”, imate sve na Internetu, i Marseljeze. Za razliku od francuske himne, neslužbena himna Vatrenih ne sadrži niti “n” od nasilja, niti poziva na osvetu, ubojstvo, nego sve suprotno. No, treba jeušutkati jer spominje, zamislite, Herceg – Bosnu i njeno srce ponosno pa pokazuje “teritorijalne pretenzije” prema susjednoj državi, tako kažu naši napredni, prosvijećeni lijevi, tzv. intelektualci, kojima ne smeta Republika Srpska nastala na genocidu, niti su riječ rekli o nedavnom Vučićevoj namjeri da istu genocidnu srpsku tvorevinu pripoji Srbiji.

Zašto Vrsaljko i Lovren pjevaju u svlačionici “Čavoglave”, a ne recimo “Po šumama i gorama”, ili “Druže Tito, mi ti se kunemo”, zašto je Vatrenima neslužbena himna “Lijepa li si” već više od desetljeća, a ne “Od Vardara pa do Triglava”, ti koji traže već godinama, od Goldsteina danas do neke avetske “Inicijative mladih za ljudska prava”, da se Thompson zabrani, ili da promijeni riječi svojih pjesama, trebaju dati odgovor. No, to je skup ideološki zagriženih, licemjernih tipova kojima nije bilo problem glasati i surađivati s dvaput biranim predsjednikom Republike Hrvatske Stipom Mesićem, najvećim fašistom među antifašistima, za kojega je Jasenovac bio “radni logor”, za kojeg su i NDH i ustaše bila pobjednička država, koji je u Australiji pjevušio ustaške evergrine i usput na putu do Hrvatske “izgubio” nekoliko čekova koje je dobio od tamošnjih ustaša.

Kmečanje iz Kumrovca

KumrovecKada Peđa Grbin, antifašist, SDP-ovac, pijan k‘o trupac viče “Za dom spremni” i pjeva Čavoglave, a nitko ga kao Thompsona i Čavoglave ne napada u zapišanoj birtiji, to je onda simpatično, kada Stazić kaže kako partizani 45. nisu dovršili posao, klanje i ubijanje, kada HAZU-ovac Sandi Blagonić, inače koautor bontona za ponašanje na internetu, grubo, seksistički i rasistički vrijeđa predsjednicu i Vatrene koji su za njega “poluinteligentni” ljudi za koje, i za državu koju predstavljaju, ne može navijati i koji mu idu na živce, kao i ova država, onda ga nagrade apologijom na zloglasnom portalu koji (je) vodi(o) pravomoćno presuđeni kriminalac koji je za zamračenje milijunskog iznosa gulio krumpire, ali zato piju krv optuženom Luki Modriću.

Što je, dakle, problem s Thompsonom? Ništa, ama baš ništa, i u tome je cijeli problem. Čavoglave, kao i Marseljeza, imaju svoju kontekst, “Lijepa li si”, himna Vatrenih, također nije nikakav problem, kao ni Herceg-Bosna, s obzirom na diskriminirajući položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, Geni kameni su ono od čega je sazdana naša repka. Ne mogu Vatreni pjevati niti se paliti na Zdravka Čolića iz jednostavnog razloga – to su “Djeca Oluje” i vjetra s Dinare koji je otpuhao tih glasnih pet posto “Djece Kumrovca” koji zato kmeče. Pa i na Thompsona, čim se negdje pojavi…

Ivica Šola
Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Što će biti s Hrvatskom kad dobije migrantski hot-spot u ispražnjenoj Hercegovini?

Objavljeno

na

Objavio

Dok premijer vrši zasluženo morsko kupanje, dok predsjednica nastavlja vršiti druženja s narodom, dok nas medijski tvorci našeg mišljenja nastoje uvjeriti da su upravo pjesme i pjevači trenutačno ključni problem hrvatske sadašnjosti i budućnosti, a vrijedni novinarski istraživači, (zlo)upotrebljavajući tragičnu smrt Mattea iz Zaprešića nas potiču da pojurimo smijeniti šeficu hitne službe, jer bi baš ona mogla biti krivac za sav kolaps i bijedu državnog, a ne samo zdravstvenog sustava, čini mi se da bi ipak do jeseni bilo važno znati odgovor na pitanje koje ne stiže na red od pustih kupanja, pjesama i pjevača: kamo ide Hrvatska?

Zašto do jeseni, ako već tolika ljeta, zime i jeseni to ne znamo? Pa zato što će ove jeseni biti velika koncentracija događaja i procesa: u susjedstvu i u Europi koji bi dugoročno mogli odrediti kamo ide Europa. Ti nas procesi neće mimoići čak ni bude li Hrvatska stajala (čitaj padala i trulila) u mjestu, kao što se upravljači državom svojski trude.

U susjedstvu, u BiH, najesen su izbori koje će po svoj prilici Dodikova Republika Srpska, uz potporu Moskve i dakako Beograda, nastojati iskoristiti za novi iskorak prema državnosti i izlasku iz BiH. Dok Putin otvoreno podupire te ambicije, Vučić nastoji pomoći čvrstim stavom prema Zapadu oko Kosova i srpske suglasnosti s realnošću države Kosovo. Bošnjačka politička scena će stranačkim previranjima unatoč (nastojanje da se oslabi Bakira Izetbegovića) i time ojača „građanski“ legitimitet prema Zapadu, ostati ujedinjena u zajedničkom bošnjačkom cilju: preuzeti potpuno Federaciju BiH i potpuno potisnuti Hrvate kao politički faktor, odnosno konstitutivni narod.

HDZ-BiH doktora akademika Dragana Čovića, sastavljen mahom od klijentelističke mreže starih jugoslavensko – komunističkih kadrova i njihovih potomaka, će kao i uvijek dosad nastojati očuvati ekskluzivitet na zastupanje hrvatskog naroda i koliko je moguće osvojiti neke dionice u federalnoj i državnoj vlasti, kao što to čini od izbora do izbora. Prema načelu: poslije mene i mojih potop. A potop je blizu.

Što se tiče doktora akademika Čovića i prijatelja, problema neće biti: za Vučića i Dodika je učinio toliko da uvijek može na kajmak na Zlatibor ili na pecanje na Vrbas, za Bošnjake je učinio toliko predajući im i izručujući Hrvate kao politički čimbenik u BiH da mu mogu oprostiti sve istrage i koruptivne makinacije, Putin nikada ne ostavlja svoje suradnike nezbrinute i na cjedilu. Kako se priča, mostarski akademik, počasni doktor zagrebačkog sveučilišta i njegovi klijenti imaju više nekretnina i u Austriji nego cijela Kurzova vlada. A i u Zagrebu ga vole na oba brda.

I Hrvati iz BiH, kao hrvatski državljani će se snaći, kao uvijek dosad: Irska i Njemačka su za njih otvorene. Ali što će biti s Hrvatskom kada nakon migrantskog hot-spota uz granicu u Velikoj Kladuši dobije, sljedeći hot-spot u ispražnjenoj Hercegovini, kada se srpsko – ruski kamp za oružanu obuku omladine preseli sa Zlatibora u Trebinje? Hoće li postati djelomično zapadna jugoslavenska krajina, a djelomično zapadni turski pašaluk? E, to je ono pitanje za jesen.

U Europi sljedeću jesen obilježavaju pripreme za europske izbore i rasprave o budućnosti EU-a, dvojba između federalističke naddržave (Merkel – Macron) i zajednice suverenih europskih država (tzv. Nova Europa, Italija…). Federalisti su u defanzivi jer je pozicija njemačke kancelarke Merkel iznimno uzdrmana, a francuski predsjednik Macron je u političkom padu, dok istodobno u pomoć suverenistima najesen stiže strateg Trumpove kampanje Steve Bannon, kako bi već za sljedeće europske izbore pokušao ujediniti novu europsku konzervativnu desnicu. Gdje je tu Hrvatska? Naizgled u shizofreniji.

Jedina smislena vanjskopolitička inicijativa koja se pojavila u posljednjih petnaestak godina, a to je Inicijativa Triju mora, koju je pokrenula predsjednica Grabar- Kitarović, ostaje u Hrvatskoj sve više bez sadržaja, a moguće i bez trećeg ili ako hoćete bez prvog – Jadranskog mora. LNG na Krku, koji je trebao biti glavni energetski motor te inicijative s hrvatske strane, sve je dalji od realizacije i sve je očitije da ga ruski energetski lobiji u Vladi i pri vladi uspješno opstruiraju.

Druge države na trasi Tri mora ozbiljno pripremaju projekte koji bi čvršće povezali nekadašnju srednju Europu. U Hrvatskoj ni „p“ od projekata.

Premijeru Plenkoviću su očito nesimpatični i srednja Europa i Višegradska skupina, i LNG i SAD i Inicijativa triju mora i novi suverenistički konzervativizam, već su mu puno draži i bliži federalistički i neoliberalni europski koncepti osovine Merkel-Macron i energetsko-političko partnerstvo Merkel-Putin. To našeg premijera vodi prema Bruxellesu, njegove koalicijske partnere prema zamamnim bankovnim računima, a Hrvatsku prema Beogradu.

Tako upravljana Hrvatska niti najesen izvjesno neće promijeniti smjer, osim ako se promijeni ekipa za upravljačem. Postoje potencijali koji bi mogli potaknuti promjene: razvoj oko referenduma za promjenu izbornog zakona, crna bilježnica Ivice Todorića i daljnji razvoj u Agrokoru, razvoj istrage za Ovčaru i istrage protiv pukovnika Lukajića za Manjaču, razvoj u Uljaniku… Ali čak i ostane li Hrvatska stajati u mjestu, svijet oko nas neće stati. Samo ćemo u mjestu propadati.

Višnja Starešin/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari