Pratite nas

Kolumne

I danas je riječ o protjerivanju, a ne iseljavanju Hrvata

Objavljeno

na

Kad govori o uzrocima odlaska mladih i obrazovanih ljudi u inozemstvo, hrvatska se politika samo prenemaže učenim jezikom u veleumnim analizama koji neodoljivo podsjećaju na marksističko-dijalektičke elaborate iz doba socijalističke izgradnje.

Isto tako kad političari i tzv. stručnjaci raspravljaju o hrvatskoj dijaspori i njenom povratku u domovinu, još se uvijek prema iseljenoj Hrvatskoj osjeti ono komunističko nepovjerenje i samoupravljačka podozrivost prema „hrvatskoj emigrciji“.

Nije li se jedan cijeli odsjek u Službi državne bezbednosti vrlo aktivno radio po „hrvatskoj emigracij“, tzv. ustašijom i tako dobio svoj naziv? To su oni perkovići i mustači koji su organizirali ubijanje hrvatskih domoljuba po inozemstvu. I danas sve ti seminari i kongresi kao da „rade po ustaškoj emigraciji“, rade sve da se dijaspora ne vrati u Domovinu.

Stvari samo treba nazvati pravim imenom, to je početak, i to se podjednako očekuje od demografa, povjesničara, sociologa i političara. A riješenje će doći samo od sebe čim se dijasporu prestane tetirati kao izdajice i klerofašiste.

Svi koji o tome odlučuju moraju se pogledati u oči te naglas i bez uvijenja izreći da se do danas sustavno i planirano nastavlja egzodus Hrvata započet još 1945. To je početak. Taj je odlazak u Republici Hrvatskoj pojačan u razdoblju Milanovićeve SDP-ovske vlade, a nastavlja se za mandata ove Plenkovićeve Vlade nacionalnog spasa. Mladi Hrvati nastavljaju bježati pred djecom i unucima komunizma. Zašto?

Pod izlikom „ustaštva“, i nastavkom stigmatizacije Hrvata kao genocidnog naroda, na djelu je uvijek ista politika zatiranja svega hrvatskog. I danas je riječ o protjerivanju, a ne iseljavanju Hrvata. To traje od svibnja 1945, naime od Bleiburga, ustvari od 1918., uspostave SHS.

Razlika je samo u tome da su Bleiburg, slovenska stratišta i Križni put bili šifra i modus operandi za „konačno rješenje hrvatskog pitanja“, a „proizvodnja gastarbejtera“ koncem šezdesetih predstavlja planirano iseljavanje Hrvata da bi na tako očišćene hrvatske prostore došli Srbi i „deca mešanih brakova“, a sve pod krinkom širenja bratsva i jedinstva.

Iz Jugoslavije je nakon 2. svjetskog rata pobjeglo oko 350 000 Hrvata. Svi su oni doslovno ugrozili svoje živote, i živote svojih obitelji koje su ostavili, da bi se sklonili u inozemstvo i pobjegli pred „konačnim rješenjem hrvatskog pitanja“. Duge cijevi i žica na jugoslavenskoj državnoj granici nisu čuvali državu od vanjskog neprijatelja, već su cijelu državu pretvorile u komunistički gulag. Nije se išlo trbuhom za kruhom; bježalo se i spašavala živa glava pred ozninim i udbinim operativcima komunističke tiranije, spašavao razum i ljudsko dostojanstvo pred kozaračkim kolima jugoslavenskog nacionalizma.

S obzirom da komunizam nije ni znao ni mogao pokrenuti nikakvu proizvodnju – planetarno je bankrotirao svugdje u svijetu, jučer čak i u Sjevernoj Koreji, ostala je samo Rijeka – osim nešto malo u preseljenim tvornicama iz ratnih reparacija, dakle kompletna industrija strojeva, tekstilna i kemijska industrija, a i one su bile kronični gubitaši, Partija je koncem 60-ih odlučila podijeliti putovnice i poslala je preko pola milijuna Hrvata u inozemstvo.

Dobitak je bio najmanje dvostruk: iseljena Hrvatska praznila je prostor srpsko-srbijanskim legionarima i svojim doznakama u milijardama US dolara hranila JNA, mastodonsku saveznu Vladu i njen represivni aparat.

I taj se egzodus Hrvata nastavlja do danas. Građanski osvješteni mladi ljudi željni posla i prosperiteta bježe pred djecom i unucima komunizma kao što su to njihovi očevi i djedovi radili desetljećima prije. Komunistička hobotnica se i dalje umrežava te svojim potomstvom čepi sve bitne društvene i gospodarske pozicije u Hrvatskoj.

Slikovit je primjer Marko Milić, sin „čuvenog“ novinara Gorana, i to nigdje drugdje nego na poziciji Plenkovićeva čovjeka od najvećeg povjerenja. Ili Saša Perković, bivši Mesićev i Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost, sin kažnjenika Josipa Perković osuđenog na doživotni zatvor zbog organiziranja likvidacija političkih protivnika. Dobar je primjer i Ozren Pupovac, marksist i voditelj katedre za (srpsku) dijasporu na Sveučilištu u Rijeci. On je intervencijom oca Milorada, na primjer, vraćen iz inozemstva kao perspektivni marksist.

Očevi su se pobrinuli da preko svoje djece partijska nomenklatura nastavi s radom i zadrži sve poluge političke i gospodarske moći. Zapravo je riječ o zločinačkoj organizaciji – uvijek istoj partijskoj nomenklaturi – koja neprestanom ugradnjom ljudi iz svog legla obnavlja i jača duboku (komunističku) državu. Marko Milić je ugrađen Andreju Plenkoviću, kao što je Andrej Plenković preko očevih komunističkih veza bio letećim startom ugrađen u MVP, tj. u HDZ. Saša Perković na isti je način ugrađen u hrvatsku obavještajnu zajednicu da bi se nastavio kontinuitet Partije.

Iz dijaspore se vratio, na primjer, i Mate Rimac te u Hrvatskoj pokrenuo proizvodnju planetarno poznatih električnih vozila. Kako bi izgledali rezultati inozemne ankete na pitanje tko je čuo za dr. Ozrena Pupovca, a tko za Matu Rimca?

Što je to zapravo hrvatska pamet i tko može Hrvatsku bolje predstaviti svijetu: mladi Pupy, marksističko lupetalo, ili Mate Rimac, konstruktor najbržih električnih automibila na svijetu Concept 1. i Concept 2.? Što možemo očekivati od mladog Pupovca osim formiranje četničkih trojki iz inozemstva i ugradnju istih u obrazovni sustav Hrvatske? A što od Rimca očekuje svijet?

Prema hrvatskoj dijaspori Republika Hrvatska pokazala se maćehom kao i Socijalistička Republika Hrvatska. U „socijalističkoj“ Hrvatskoj dijaspora je bila sinonim za ustašiju, i to je ostalo. Razlika je samo što iseljenu Hrvatsku sada službeno zovemo dijasporom, ali u glavama ove i svih Vlada nakon 2000.

Neprestano je riječ o „hrvatskoj emigraciji“, o ustašama, o izdajicama komunističkog poretka, socijalističke Jugoslavije i socijalističke izgradnje. Stoga sve je uzalud. Dok hrvatskom upravlja komunistička nomenklatura drugog i trećeg naraštaja, djeca i unuci okorjelih komunista, hrvatska će dijaspora i dalje biti hrvatska klerofašistička emigracija i njoj nema povratka u Hrvatsku.

Ustvari Nenad Stazić je bio najiskreniji kad je u Hrvatskom saboru na puna usta izrazio žaljenje da drugovi 1945. nisu do kraja obavili posao. To je Hrvatska danas, to je Plenkovićeva vlada, kad četnik za govornicom u hrvatskom parlamentu žali da nakon rata masovne likvidacije Hrvata nisu dovoljno temeljito obavljene.

Hrvatsku, gospodarski mogu pokrenuti samo slobodnoumni i u inozemstvu školovani Hrvati koji ne znaju ništa o dogovornoj ekonomiji – kao Rimac. Takvih je stotine tisuća ali ih nikada nitko nije pozvao da se vrate u domovinu, a kamoli da država primjeni izraelski model i aktivno poradi na njihovom povratku. Ti Hrvati iz iseljeništva znat će pokrenuti gospodarstvo, zaposliti mladost pod uvjetom da ih država ne ometa i ne bude im maćeha.

L. C. / hrsvijet.net

 

Dijaspora u Hrvatsku lani poslala rekordne 2,1 milijarde eura

 

 

Kada vam budu rekli da ‘dijaspora’ ne treba imati nikakva prava, pokažite im ovaj članak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sukob vjera

Objavljeno

na

Objavio

net.hr

Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.

U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.

Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.

Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.

Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik –  ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak  bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.

Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.

U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari