Connect with us

Kolumne

I kad ne zabije, i kad joj se nož u leđa zabije, Hrvatska ide dalje

Objavljeno

-

Facebook

Kako (na)opakost glavnine medija u Hrvatskoj i nije neka novost, uopće nema mjesta čuđenju što im s naslovnica dugo nije silazila vijest tipa da je pas ugrizao čovjeka, pa su se tako danima skanjivali nad psovkom u svijetu nogometa, miljeu gdje je ona prije pravilo no iznimka.

Ali zato posve zanijeme kad čovjek ugrize psa, primjerice, kad jedan školovani diplomat opetovano javno opsuje i ustrajno se služi krajnje vulgarnim rječnikom. Privučen moguće i time što se ovdašnji tisak toliko uskomešao zbog prostačke izjave kanadskog izbornika pred utakmicu s Hrvatskom, Zoran „Je*ote!“ Milanović je odlučio zaputiti se u Katar, u nadi, valjda, da se tamo održava neki plenum ili kongres prostaka.

 

„Win-win“ zicer za Z-orana

Kao povod za maskiranje prave misije dobro mu je došla utakmica Vatrenih, a s kim će na tekmu, nego najbolje s nekim, osvjedočeno mu odanim drugom iz zavičaja. Tu ga, međutim, dočeka dvostruki hladan tuš. Miroljub Bulj se zahvalio na pozivu. Ne zato što bi se bojao da će ga netko uvaljati u vreli katran i izlijepiti mu kožu perjem. Ma, zna on dobro da to nije taj katran. Isprepadalo ga je to što je ovaj Katran suparnik velikoj Rusiji u plinskom poslu pa bi se taj put mogao protumačiti kao odstupanje od politike nesvrstanosti, a samim time, naravno, i kao objava rata Rusiji. Uostalom, otkako je doznao da kadgod krava pr’ne, proizvede nezanemarive količine metana, plina direktno konkurentnog ruskome, Bulj više ne poji niti ‘rani izgladnjele susjedove krave, jer što bi to bilo nego objava rata Rusiji? Ni s drugim mu jaranom, Kotromanom, Milanović nije bio bolje sreće. Kad su višednevni obiteljski izleti posrijedi, poput onoga tamo daleko dolje u Australiju, ali i bliže, recimo, na Mali Lošinj, on je uvijek za. Ali letanje na srednju relaciju tamo-vamo u jednome danu nije mu tako privlačno. Povrh toga, tamo sama pržina i ravno, a njemu baš ćeif verati se po planinčugama. Nakon odbijenice obojice drugara, Milanović je naprosto bio primoran u oazu usred pustinje povesti nju – Šnitu. Posve razumljivo, jer još je daleko doba (školske) godine, kad dotična ordinira prosvjetljujući prosvjetne djelatnike i institucije, pa sad ima vremena napretek. Kao, uostalom, i on.

Putom u Katar na utakmicu Hrvatska-Belgija Milanović je u svakom slučaju bio na dobitku. Ako Hrvatska prođe, makar i ne poderao glasnice, moći će reći kako je bio tamo, tako si urezavši još jednu domoljubnu recku u dosje. Ako, pak, kola Vatrenih zapnu u pijesku, kazat će – Plenković je prodao utakmicu radi karijere u Bruxellesu. Doista školski primjer „win-win“ situacije! Ujedno, obzirom da obližnji Emirati slove popularnim špijunskim stjecištem, Casablancom naših dana, Z-oran se zacijelo ponadao i da bi ga mogao pohoditi kakav šeik od povjerenja. Po mogućnosti, i doturiti mu depešu s instrukcijama kako se dalje koristiti hrvatskim Ustavom u svrhu sprječavanja vojne pomoći Ukrajini.

 

Košnica za trutove

Milanović je utakmicu pratio u društvu persone doista osebujnog modnog izričaja (Što ono bi? Otpravnik vlakova u sovjetiziranoj inačici Vlaka u snijegu?), tek ponešto manje smrknut nego za finala europskog vaterpolskog prvenstava, kad je Hrvatska osvojila zlato. Dojmove nakon utakmice sažeo je jednako hladno i neutralno kao svojedobno poprativši oslobađanje generala Gotovine i Markača iz Haaga. Ne pokazujući ni natruhu prirodne radosti i žara zbog svehrvatskog nacionalnog uspjeha, gnjecavo je tek procijedio kako je to moglo otići i na jednu na drugu stranu (onda 3:2, a lako je moglo biti 2:3, a i sad smo mogli pobijediti, ali i izgubiti). U svakom slučaju, pokazao je nemjerljivo više neutralnosti, ali i manje srčanosti, nego kad običava komentirati rat u Ukrajini i sve povezano s njim. Tad, naime, uopće nije sramežljiv u hvalospjevima nepobjedivoj Zbornajoj komandi poput, recimo, saborskih mu slugana čije srce kuca u istom ritmu. Mada, ne treba im to uzimati za veliko zlo. Znano je, naime, kako je u naravi aparatčika svih fela stvaranje svojevrsnog metajezika pa ni Milanovićevi saborski trabanti – kao savršeni, 100%-tni uhljebi s 0% odgovornosti – u tome nisu iznimka. Tako u njihovu vokabularu izraz „hrvatski Ustav“ u kontekstu osujećivanja sudjelovanja Hrvatske u europskoj misiji vojne pomoći Ukrajini poprima posve novo, šifrirano značenje. Stoga, kad kažu da su prisegnuli hrvatskom Ustavu, da su njegovi beskompromisni čuvari, pa su, stručno ga tumačeći, već u 45. pokušaju uočili kako je procedura komunikacije između Vlade i Predsjednika neustavna, čak i da je sama rasprava na određenu temu neustavna, dovoljno je tek riječi „hrvatski Ustav“ zamijeniti riječima „Vladimir Putin“, i stvari, poput lego kockica, sjedaju na svoje mjesto. Pomogli bi oni napaćenim Ukrajincima, ali siroti ne mogu kad im Put…, ovaj Ustav, to ne da.

Slijedom toga, nema druge no nadati se kako slovenski predsjednik Pahor u sklopu nedavnog posjeta kolegi mu Milanoviću nije poklonio nastambu za pčele samo zagrebačkom Zoološkom vrtu, nego i sličnu za trutove Pantovčaku. U njoj bi, naime, matični trut mogao pružiti utočište saborskim trutovima, izbjeglim od terora neustavnim saborskim raspravama i glasovanjima, u znak zahvale zbog neporecivih im zasluga za to što je uopće u prilici danas o državnom trošku pohoditi Katar. Ali i predstavljati Hrvatsku po svijetu na način, koji iz dana u dan sve jasnije razotkriva kako su se pritom prije vodili onom „sličan se sličnome raduje“ nego onom „suprotnosti se privlače“. Glede same utakmice s Belgijom, čast trudu i nogometnom umijeću igrača i izbornika, izgleda da su se u susretu ravnopravnih momčadi presudnima ipak pokazale dvije pojave oko terena. Prvo, na tribinama se odvijao sraz dviju energija suprotnih predznaka, gdje je, ovaj put, za razliku od predsjedničkih izbora, energija Kolinde Grabar Kitarović neutralizirala, čak i nadvladala, onu Zorana Milanovića. Drugo, Belgijci su se uoči utakmice požalili kako u svojim redovima imaju izdajnika, koji narušava ozračje u reprezentaciji otkucavajući škakljive informacije tamošnjim medijima. S druge strane, hrvatski se izdajnik ipak držao podalje stručnog stožera, igrača i svlačionice, pa čak i glavnine navijača na tribinama, tako da nije mogao utjecati na ozračje oko momčadi kao u doba dok je premijerovao.

 

Sudačke nedosljednosti dosljedno na štetu Hrvatske

Hrvatska ide dalje unatoč tome što se u ključnim trenutcima utakmice opet pokazalo kako nije miljenica krovne svjetske nogometne organizacije. Da danas tamo ne uživa ni približan status kao, recimo, u Francuskoj ’98, kad joj se u rubnim situacijama čak i pogodovalo (kazneni udarac protiv Rumunjske i crveni karton njemačkom igraču u četvrtfinalu), jasno je izašlo na vidjelo u finalu prethodnog Svjetskog prvenstva, a slično se, evo, i ponavlja, sve manje sluteći na slučajnost. Osobito je zanimljivo usporediti situaciju oko zaleđa, koje je prethodilo već dosuđenom kaznenom udarcu za Hrvatsku protiv Belgije, s onom kod prvog gola u finalu Svjetskog prvenstva prije četiri godine. U oba navrata igrač momčadi u napadu nije igrao loptom, ali je iz pozicije zaleđa ipak utjecao na igru. S tom razlikom što se francuski igrač Pogba tada nije našao u milimetarskom zaleđu kao Lovren sada, nego je prosječnom ljudskom oku, i bez potrebe za ponovljenom snimkom, to bilo jasno vidljivo. Razlika je i u posljedicama – Pogba je, uključivši se u igru iz zaleđa, izravno iritirao Mandžukića u skoku, uslijed čega je ovaj zabio priznati autogol, dok je sad već dosuđeni kazneni udarac zbog istog tipa prekršaja opozvan. Premda se pravila nogometne igre u tom pogledu u međuvremenu nisu promijenila, primjena je očito bila nedosljedna. K tome, ovakvo je milimetarsko zaleđe iz više razloga sporno. Prije svega, imajući u vidu kako takvih situacija, naguravanja u liniji pred šesnaestercem poredanih igrača dok iščekuju ubacivanje lopte iz slobodnog udarca, na prosječnoj utakmici bude nekoliko, upravo je statistički nevjerojatno kako se tako tanko zaleđe na prvenstvu dotad još nije zbilo. A upitno je i koliko uopće ima smisla tretirati zaleđem ono što ljudsko oko ne može registrirati čak ni na usporenoj snimci. Takav pristup u emocijama intenzivno nabijenom, globalnom sportu neumitno ostavlja opor dojam. Ujedno i nameće pitanje uvođenja određene tolerancije u takvim rubnim situacijama nasuprot slijepom povjerenju u ne baš tako transparentnu tehnologiju, koja, ma kako vrhunska bila, uvijek ostavlja dvojbe oko pravilne primjene, napose kad se čovjek u istinu nikako ne može uvjeriti vlastitim očima. Još pouzdaniji znak nesklonosti Fife prema Hrvatskoj predstavlja suđenje u situacijama koje nisu tako atraktivne javnosti, a nisu ni pod elektronskim nadzorom, pa se brzo zaborave. Upravo zato mogu poslužiti kao pokazatelj (pod)svjesnog sudačkog navlačenja i usmjeravanja vode na nečiji mlin. Tako je prema prosudbi HRT-ovog eksperta za suđenje, Strahonje, u trenutcima kad se utakmica lomila, između 72. i 78. minute, engleski sudac progledao Belgijcima kroz prste u čak tri navrata ne dosudivši prekršaje u polju u korist Hrvatske, time zasigurno davši zamah njihovim jurišima. No, možda se i ne treba toliko čuditi što Hrvatska danas ovako slabo kotira u Fifi, kad je najviše pozicionirani Hrvat u vrhovnim nogometnim udrugama, nekad u Fifi, danas u Uefi, ne samo trut, nego, s tim ruku pod ruku, i deklarirani milanovićevac.

 

Tata Ćirino proročanstvo

Unatoč nemalim zaprekama na putu, Hrvatska je po drugi put zaredom ušla u eliminacijsku fazu natjecanja Svjetskog prvenstva, a o kakvu se uspjehu radi, zorno pokazuje to što tamo po drugi put zaredom nema jedne Njemačke, dok Italija po drugi put zaredom uopće nije sudionik Svjetskog prvenstva. Premda se Japan čini slabijim suparnikom od očekivane Španjolske – koja je, po svoj prilici, namjerno izbjegla Hrvatsku (ali i Brazil kasnije), a još je veći kompliment Hrvatskoj što je tek jedan gol Švicarske ili Kameruna falio i da ju Brazil eskivira – u taktičkoj pripremi utakmice nužno je voditi računa i o očekivanom kriteriju suđenja. Naime, u praksi se primjenjuje nepisano pravilo prilagođavanja kriterija prosudbe prekršaja u korist momčadi s fizički osjetno slabijim igračima, a Japanci su upravo takvi. Toga je suparnik, naravno, svjestan i ne libi se koristiti tim oruđem. Tako je u određenim situacijama, primjerice, pri ubacivanju lopte u njihov šesnaesterac, uobičajeno svirati prekršaj za njih čim neki njihov igrač padne, pa makar to bilo i uslijed blagog povjetarca. To upućuje na dodatan oprez uoči sraza s ovim, nogometnim umijećem nesumnjivo izvrsno potkovanim, poštovanja vrijednim i, nadasve, fanatično upornim suparnikom, s kojim je Hrvatska u prošlosti uvijek teško izlazila na kraj. Stoga je možda upravo sad pogodan čas prisjetiti se izjave legendarnog Ćire uoči utakmice s Japanom na Svjetskom prvenstvu ’98 u Francuskoj. Kad su ga japanski novinari upitali kako može biti toliko siguran u uspjeh Vatrenih kad je u dotad jedinom njihovom srazu Japan pobijedio Hrvatsku. Ćiro je u svom stilu ispalio kako Japan nije pobijedio Hrvatsku jedanput nego triput. Ostavši u čudu, jer dotad su se te dvije reprezentacije susrele svega jednom, japanski su ga novinari zamolili pojašnjenje. A Ćiro, kakav već jest, k’o iz topa grunu kako je Japan pobijedio Hrvatsku triput  – prvi put, zadnji put, i… nikad više! Iz njegovih usta u Božje uši!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari