Pratite nas

Razgovor

I kulturnjaci su branili Domovinu. To se ne smije zaboraviti!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s Josipom Paladom, hrvatskim književnikom i ratnim zapovjednikom „Satnije hrvatski umjetnici“

Hrvatski književnik Josip Palada (r. 1935.) autor je brojnih pripovijedaka, pjesama, romana, reportaža, feljtona, eseja. Surađivao je u raznim književnim novinama, a izvede su mu i mnoge radio drame. Pisao je i piše i za djecu. Sudjelovao je i u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Objavio je i veliki broj književnih radova na tu temu. Često su ga i nagrađivali. Među ostalim, dobio je i priznanje za najbolju kratku priču na temu „Vukovar, ljubavi moja“.

Gospodine Palada, Vi ste jedini književnik od petsto i nešto članova Društva hrvatskih književnika (DHK), koji se potpisujete kao književnik, ali i ratni zapovjednik postrojbe „Satnija hrvatski umjetnici“, koja je djelovala kao dragovoljačka postrojba u Domovinskome ratu, i to izravno pod zapovjedništvom Glavnog stožera HV-a… – kažemo ovom piscu, a on je odgovorio:

Da, sve je to točno! Bio sam zapovjednik postrojbe koju sam formirao i odabrao od velikog korpusa svih Hrvatskih umjetnika, koji su se dragovoljno javili u svezi Deklaracije o osnivanju „Zbora hrvatskih umjetnika“. Deklaracija je oglašena, donesena i potpisana; 4. listopada 1991., u Društvu hrvatskih književnika uz nazočnost: H. Hitreca, D. Butkovića, M. Bašića, Z. Novak, N. Fabria, A. Novakovića… Potpisali su je predsjednici svih saveza i udruga Hrvatskih umjetnika: Ante Kuduz, Ljubo Šikić, Mladen Bašić, Nedjeljko Fabrio, Zvonimir Torjanac i Ivo Dorogy. Umjetnici su se u to vrijeme već borili  na prvim crtama bojišnica. U Sunji: Slobodan Praljak (pokoj mu duši ), Sven Lasta (pokoj mu duši), Miro Međimorec i mnogi drugi po cijeloj našoj domovini Hrvatskoj.

S pričom o Vukovaru, zapravo istinskom  molitvom:“ Ni mrtvi nisu pobijeđeni“, za koju sam dobio nagradu, želio sam današnjim „slijepcima“ reći: –  Mi smo nažalost i dalje u podlom, krvavom nesmiljenom ratu sa srpskim duhom osvajača, pljačkaša, silovatelja, uništavača, četnika. To istina nije više rat na bojnom polju, već za „zelenim stolom“. Oni i dalje, kako se čini, žive u petsto godišnjem ropstvu turskih silnika, frustrirani i poniženi. Naučili su: krasti, otimati, silovati, tuđe svojatati. Pa, samo se sjetimo: Vukovar nikad nije pao, ni pokoren bio, uz sva njihova rušenja, ubijanja i ostala krvnička nastojanja. Došli su u razrušeni Hrvatski Grad Vukovar. Pobili ranjenike iz bolnice ( izbačene iz svakog stroja otpora ). Nisu ih ubijali junački na Ovčari, metkom, nego masakrirali toljagama i krvavim rukama. Svim ulicama su promijenili ime i ćirilicom, koja nije njihova, nego uzurpirano svjetsko pismo (sjetimo se Ćirila i Metoda. Gdje su bili i koga podučavali? ) Danas to ukradeno pismo hoće kao svoj amblem u gradu heroju, Hrvatskom. Hrvatski čovjek ih je pobijedio u svemu, pa i čovječnosti. Granitne šajkače su dočekale na grobovima poginulih osvajača Srbina, mirnu reintegraciju. Koje je to kršćanstvo? Srpsko!? Četničko? Neka nestanu svi oni koji su otkrivali svoje susjede iz vukovarskih podruma, pokazujući ih podivljalim krvnicima, kao ustaše. Smilujte se i pokažite grobove prokazanih, da ih ljudski, civilizirano, ispratimo, pokopano, jer nisu nestali, nego su u vašim dušama i himbenoj podlosti pokopani. Ovo nije glas mržnje, nego molitve. Smiluj te se! Ja volim svaki život, svakog čovjeka, pa i Srbina!  To je iskrenost moje nagrađene priče i našeg vremena. Bog nas je nadario rajem, a Kaini ga pretvaraju u pakao: ubijajući braću, rušeći, spaljujući, silujući, otimajući ne brinući čak ni za sebe. Slijedi im kazna i prokletstvo.

– Nego, kako ste postali zapovjednik kulturne brigade Hrvatskih dragovoljca umjetnika, te strašne 1991. kada su srpsko – četnički osvajači krenuli na Hrvate?

– Bio sam školovani oficir odmetnute JNA, kao Tuđman, kao Špegelj, kao Stipetić, kao Tus, kao Bobetko, kao mnogi drugi. Služili smo vojsku, školovali se i mnogo toga naučili, osposobili se. Jedina nam je zamjerka počesto bila što smo Hrvati, pa se teško napredovalo i u činu i u povjerenju.U mnogo čemu smo bili  bolji, sposobniji, učeniji. Spomenuti su bili djelatni časnici vojske. Ja sam završio Školu rezervnih oficira veze u Požarevcu. Postigao sam sve potrebne činove, da bih se nakon završenog školovanja, vratio  u Osijek, gdje sam bio regrutiran. Brzo su me pozvali na vježbu u trupu, kako bi mi potvrdili sposobnost i čin rezervnog potporučnika. Vrbovali su me da ostanem u vojsci, ali ja sam odbio Judine škude, odore i stan. Bio sam pjesnik, pisac, već upisan na fakultetu u Zagrebu. Zaposlio sam se kako bih mogao studirati. Već sam 1952. objavljivao priče, pjesme, pisao drame i igrokaze, postao diplomirani glumac. Dobio sam nagradu i za stručnu knjigu.

Kao srednjoškolac, radio sam  u šećerani Osijek cijelu noćnu šihtu, kako bi mogao platiti dom i završiti srednju školu, te diplomirati 1955. Osposobio sam se pa mi spavanje nije bilo potrebno, što će mi pomoći u daljnjem životu, da uz rad završim školovanje i napišem, te objavim preko pedeset naslova: romana, zbirki pripovijedaka, zbirki pjesama, igrokaza, drama, monografija, knjiga eseja, kritika, putopisa. Kad je odmetnuta bivša vojska, odrekla se svih naroda i narodnosti, osim Srba  i četnika, te krenula da 1991. stvori neku novu veliku Srbiju s pripojenim „drugim okom srpstva“, Crnom Gorom, a poslije izgubljenog „ Operetnog rata u Sloveniji“ i razoružanja narodne zaštite u Hrvatskoj, svakom pametnom je bilo jasno; Moramo se organizirati, osposobiti, naoružati i u rat krenuti. Dragovoljci se nisu dvoumili. Hrvatske Leonide su u rat krenule, slabo opremljene, slabo  naoružane, ne da izginu, nego da se obrane, pa makar i toljagama protiv zlotvora i podlaca, Srpskih Kaina. koji su krenuli trećom vojnom europskom  silom ( njihova tvrdnja ), da ubiju i iz Hrvatskog raja istjeraju brata Abela, zvanog Hrvat. Bili su već privilegirani narod u toj našoj Republici, državici. Imali su sve: jezik, narodnost, posao, policiju, vojsku na Hrvatskoj zemlji, koju nikad nisu voljeli i smatrali svojom domovinom, hvaleći se da su stoljećima u tuđem domu. Poželjeli su krv i da postanu gospodari u domu brata Hrvata. E, nećeš Sotono!  Bio sam zaposlen u jednom od 19 OUR-a Pošte i Telekomunikacija Zagreb. Bilo nas je u tom poduzeću preko 25.000 zaposlenih. Od 1956. kad sam se zaposlio stalo sam bio na rukovodećem mjestu. Trideset i pet godina neprekidnog staža. Vojni raspored sam imao u PTT Radionici, u Zagrebu. Već sam bio u činu rezervnog kapetana. Odmah po izbijanju sukoba bio sam raspoređen za rad na terenu i popravcima šteta, kao voditelj stručnih ekipa.  Cijeli radni staž nikada nisam bio na bolovanju.  Od knjižica koje sam imao bio sam član sindikata radnika, čak jedno vrijeme i predsjednik  Sindikata OUR-a, vojnu knjižicu, knjižicu člana Društva hrvatskih književnika i Književnika Herceg – Bosne, te knjižicu Dragovoljnih davalaca krvi i to od prvog davanja u vojci 1955. sve dok me nisu odbili zbog godina starosti davao sam dragovoljno krv potrebnima. Kad je te 1991. pristigla rijeka prijavnih listova dragovoljaca iz kulturnog miljea, kolege su me   zamolile da preuzmem zapovjedništvo, jer i moja se prijava našla među svima ostalima, iako sam već imao ratni raspored. Pristao sam pomoći kolegama iz branše! Po uputama Glavnog stožera HV-a osnovali smo postrojbu sposobnih dragovoljaca. Uvježbali je. Odredili zapovjednike. Teškom mukom nabavili odore, nešto streljiva i oružja. Postrojbu smo prvi put pokazali javnosti kod Mogile u Maksimiru, kao regrutirani dio Zbora narodne garde (ZNG), 20. listopada 1991.  u podne, i tako postali  postrojba  „Satnija hrvatskih umjetnika – ZNG-a“. Drukčije se nije smjelo ni moglo. Smotru je izvršio, u to vrijeme, zamjenik ministra obrane Šuška, Ivan Milas. Vojni zapovjednik  Zbora hrvatskih umjetnika imao je diskreciono pravo izabrati pripadnike ove postrojbe.

Iz rijeke prispjelih prijavljenih listova za dragovoljačkog pripadnika OS RH, kojih je bilo nekoliko stotina, bliže tisući, nego manje, kao dogovoreni zapovjednik izabrao sam nekoliko stotina sposobnih i počeli smo ih uvježbavati u dobivenoj bazi, već od svibnja, a i prije. Odabrao sam studente svih umjetničkih grupacija: Glazbene akademije, glumačke akademije, baletane, kaskadere, mlade glumce, pjevače, svirače, likovnjake, književnike, pa i one koji su tu i tamo objavili ponešto. Znalo se tko je zapovjednik, tko je pomoćnik, tko desetnik. Problem je bila oprema, naoružanje, streljivo. Uspjeli smo za stotinjak umjetnika sve to nabaviti. Prijevoz je bio problem. Glavni stožer, Agotić, Tus i ostali koji su još tada bili u bunkeru pod Gričem, od naših nekoliko prijedloga: da nam daju dio prve crte bojišnice, gdje ćemo djelovati i braniti  „Lijepu našu domaju Hrvatsku“ ili nešto drugo korisno raditi, dobili smo nakon nekoliko dana pismene zapovijesti za tri grupe. Prijevoz – kombi,  i drugu opremu.

Dobro opremljenu grupu za Slavoniju, Osijek i Vukovar vodio je moj pomoćnik i zamjenik književnik Hrvoje Hitrec, uz iskusnog bojovnika i trenera Zorana Šveleca. Stigli su Podravskom magistralom do Osijeka, Vinkovaca i Nuštra. U Vukovar se više nije moglo. Po obavljenom zadatku vratili su se u bazu. Vodili su ratni dnevnik i pismeno nas sažeto obavijestili o svemu: gdje su bili, što su radili i što im se na prvim crtama obrambene zone dogodilo. Drugu grupu je vodio književnik Ivan Tolj i kipar Peruško. Uspjeli su doći do Rijeke, Selca, Senja, Karlobaga. Cilj je bila obrambena zona Split.Po obavljenom zadatku vratili su se u bazu, a nakon toga  s nekoliko grupa došli smo i  do Dubrovnika.Bilo je zamišljeno da  osobno vodim tu grupu i obiđem sve do Dubrovnika, ali mi se razbolio zapovjednik treće grupe, pa sam je preuzeo i tu skupinu.

Brzo smo svojim aktivnostima pokrili cijelu Hrvatsku. Isticala se grupa „Lika“ predvođena Dragom Asićem. Hitrec i ja smo pokrili uz ostalo Istru, Rijeku, Hrvatsko Primorje. Osnovali podružnice postrojbe u Rijeci, Šibeniku, Splitu, Kutini, Osijeku, te ih pridružili postrojbama Hrvatske vojske na domicilnim terenima. Vratili smo izbjeglice iz Dubrovnika i bili prvi u opkoljenom Dubrovniku, uz pomoć jurišnih brodova, prije čuvenog Konvoja brodova, kojeg je organizirao gospodin  ministar dr. Zvonimir Šeparović i probio suludu blokadu JNA koja se priklonila Crnogorcima i srpskim četnicima. Uz ostalo, pohvaljivani smo, odlikovani. Zapovjednik Glavnog stožera general Tus nas je smatrao brigadom vrijednih dragovoljaca po aktivnosti i učincima, a imali smo kakvu, takvu opremu i naoružanje za 250 bojovnika. Uži stožer postrojbe nije dozvoljavao bilo kakvo isticanje imena i snimanja pothvata, da četnici i kulturnjaci – izdajice  nekog ne prokažu, zarobe i na njemu se iživljavaju, kao što su Sven Lastu olajavali da je slabovidni snajperist u Sunji, koji ne vidi ni brdo, a kamo li četnika.Bili smo i djelovali svome Hrvatskom narodu na usluzi do zadnje kapi krvi. Nažalost već su mnogi u majčici zemlji hrvatskoj. I ja čekam svoj odlazak, gluh. slabovidan, šepav, bolestan. Liječnici mi kažu da mi to nije od rata, nego od starosti. Lažu, jer ja sam mlad, ka i onda, prije trideset godina, kad sam dragovoljno stupio u rat da obranim jedino što imamo dom, ognjište i dragu bar  meni i poginulima, ranjenima i preživjelim  bojovnicima, braniteljima  Domovinu nam Hrvatsku – kazao, kao u dahu, Josip Palada.

Razgovarao: Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju sa akademikom Stjepanom Damjanovićem: Uspjesi, ostvarenja i teškoće unutar Matice hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

akademik S. Damjanović

Kada običan čovjek razmišlja o akademicima, tada mu se čini da su to „ možda ljudi puni sebe“, svog ega zbog svojih sposobnosti. Međutim ima sasvim jednostavnih, pristupačnih akademika koji vrlo dobro komuniciraju sa svima. Jedan od takvih akademika je umirovljeni sveučilišni profesor dr. Stjepan Damjanović. Sreli smo se u MH, u Zaprešiću, prigodom sjećanja na sada već nažalost pokojnog akademika Marka Samardžiju. Tom je prilikom svaki sudionik spomena na akademika Marka Samardžiju mogao saznati sve o velikom opusu njegova kulturnog djelovanja. Nakon skupa u MH Zaprešić, zamolio sam akademika Stjepana Damjanović za razgovor, piše Vladimir Trkmić,

Vi ste gospodine Stjepane umirovljeni sveučilišni profesor i akademik. Recite nam nešto o svom profesorskom djelovanju? Jeste li zadovoljni otišli u mirovinu, ili mislite da ste još ponešto mogli ostvariti?

Cijeli radni vijek proveo sam na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. I Katedra i Odsjek mijenjali su za mojega radnoga vrijeme ime, a sada se ovako zovu.  Predavao sam staro (crkveno) slavenski jezik i hrvatski jezik u srednjem vijeku. Znanstveno sam se najviše bavio hrvatskim glagoljaštvom i to najviše s jezikoslovnoga gledišta, zatim poviješću slavistike i kroatistike, a povremeno i drugim temama, posebice poviješću hrvatskoga jezika.

Ima jedna izreka koja nerijetko zvuči kao otrcana fraza: «Uvijek se može bolje».  Kada sam bio mlad, imao sam neke planove. Neki su se ostvarili, neki se nisu ostvarili: pokazalo se da sam, kao i drugi ljudi, kadšto precijenio svoje mogućnosti, kadšto nisam bio dovoljno svjestan složenosti posla koji sam htio obaviti. Ipak, ne žalim ni za čim.  Živimo jedni uz druge, svakom je Bog dao neke darove, treba ih iskoristiti i obogatiti ljude uza se, kao što i oni svojim darovima obogaćuju moj život.

Vi ste akademik. Što to zapravo znači biti akademik? Kako se postaje akademik?

Mnoge države imaju Akademiju znanosti i umjetnosti. S jedne strane žele odati priznanje  svojim istaknutim znanstvenicima i umjetnicima, s druge strane žele imati autoritativnu ustanovu koja može poticati i usmjeravati znanstveni i umjetnički rad. Akademici bi dakle trebali postajati oni koji su se u nekoj znanstvenoj disciplini ili u nekoj grani umjetnosti  osobito istakli. U različitim zemljama takve su ustanove različito organizirane. Današnja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima devet razreda, organizirana je po strukama. Važeći propisi nalažu da ni u jednom trenutku  ne može biti više od  160  tzv. pravih članova (obično ih ima oko 140). Da biste postali akademikom, mora Vas predložiti jedan od Akademijinih razreda ili neka znanstvena ustanova izvan Akademije (sveučilišta, fakulteti, instituti). Slijedi proces (izvješća, glasovanja) u  razredu za koji ste predloženi, a završnu riječ ima Akademijina glavna skupština koja svake druge godine (obično u svibnju) bira nove članove.  Na njoj imaju pravo glasa svi pravi članovi Akademije. Osim pravih postoje tzv. članovi suradnici (u pravilu mlađe osobe za koje se očekuje da u dogledno vrijeme postanu pravi članovi, što se kadšto dogodi, kadšto ne) i dopisni članovi (u pravilu strani državljani).

Često znadem čuti kada su u pitanju neki veći problemi unutar hrvatskog društva da kažu: „Svi šute, nitko ne progovara, pa i akademici šute“. Smatrate li da bi akademici, barem pojedini, trebali biti više prisutni u javnom životu i svakodnevnim problemima unutar hrvatskog društva?

Kada sam od 2014. do 2018. obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske, često su me pitali, ne samo bi li akademici, nego bi li intelektualci uopće trebali češće nastupati u javnosti i izricati svoja mišljenja o najvažnijim problemima koji tište Narod i Državu. Može se reći da bi bilo dobro da više intelektualaca, da više akademika sudjeluje primjetljivije u javnim raspravama.  Osobno mislim da je kad smo ostvarili svoju državu, nastao stanoviti zastoj u tom smislu. Svoju smo državu doživljavali kao nešto krhko i bojali smo se da  prilike u njoj ne pogoršamo kakvim prejakim istupom, kakvom žešćom kritikom. Tako smo propuštali kritizirati očite i velike slabosti. Čak se mogla čuti  rečenica: «On nije dobar čovjek, ali je dobar Hrvat» koja je pokazivala da ljudi  ne znaju što govore. Šutjelo se i iz drugih razloga: dodvoravanja moćnima, osobne koristi . . . No uvijek je ipak bilo onih koji su govorili otvoreno i hrabro, ali pitanje je tko ih čuje/čta. Ne smijete od ustanova i istaknutih pojedinaca očekivati da Vam svako malo pošalju u Vaš poštanski sandučić  mišljenje o nekom problemu, morate se potruditi da nešto pratite, pročitate.

Matica Hrvatska je jedna od najčasnijih ustanova u hrvatskom narodu. Njezino djelovanje je najčasniji put hrvatskih težnja u kulturi, znanosti, književnosti i svim drugim područjima života Hrvata u prošlosti i sadašnjosti. Možemo li biti ponosni na Maticu Hrvatsku?

Bez svake sumnje možemo biti ponosni na ukupnu povijest Matice hrvatske. To naravno ne znači da nije bilo i da nema pogrešaka u njezinu djelovanju., da nema zastoja u radu.   Ništa ljudsko nije savršeno. Matica je u našoj povijesti preuzimala često uloge koje kulturnoj ustanovi ne pripadaju, ali nismo imali državu i potrebne institucije pa je  Matica nastojala taj manjak nadomjestiti i činila je to s puno uspjeha.  Kad smo ostvarili svoju državu, počele su diskusije o tome što bi sada trebala raditi Matica i te su diskusije prisutne u nekom obliku i danas. Ali kad uzmete u ruke «Vijenac», «Kolo», «Hrvatsku reviju «, kad uzmete u ruke desetke časopisa i novina koje Matica izdaje izvan Zagreba u svojim ograncima, kad uzmete u obzir da npr. zadnjih godina Matičina središnjica i njezini ogranci izdaju godišnje više od 200 knjiga, da organiziraju bezbrojne kulturne događaje, jasno je da je i danas dobrodošla i da radi dobro. A prijedlozi kako da radi bolje, uvijek su dobrodošli, osobito kad vode računa o realnim mogućnostima.

Čini mi se da bi list MH „ Vijenac“ mogao biti opsegom tema još raznolikiji. Ima li šanse da „ Vijenac“ postane još bolji. Sa više stranica, više tema iz kulturnog života Hrvata u domovini i inozemstvu?

«Vijenac» je osobita Matičina vrijednost i stoga se stalno raspravlja o tome kako da bude bolji. U  tome nema pune suglasnosti. Često se npr. urednicima i uredništvima prigovara da bi trebalo biti više sadržaja o Matičinim ograncima (ima ih 90- ak  u Hrvatsko i 30 – ak izvan Hrvatske), mnogi nisu zadovoljni kad im «Vijenac» ne objavi tekst (najčešće neki prikaz ili neku recenziju). Nikada novine koje do sebe drže i čuvaju razinu ne mogu sve objaviti, ali siguran sam da bi «Vijenčevi» urednici rado objavili više no što objavljuju kad  bi više stranica imali na raspolaganju , a to znači – trebalo bi više novca. Trebala bi nam nešto bogatija Matica hrvatska.

Uvijek me zanimalo kako se MH kroz povijest održala kao neutralna, apolitična ustanova koja nije nikada zastupala interese i ciljeve samo neke od političkih stranaka.

Matica je bila u prošlosti najvažnija kulturna ustanova nesamostalnoga naroda, naroda koji je uvijek bio podređen nekomu i to je samo po sebi hrvatske intelektualce navodilo na ono bitno: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoju kulturu, hoćemo – ako je ikako moguće – svoju državu. Svi su se okupljali oko tih velikih ciljeva. Pokušaja snažnijih hrvatskih političkih stranaka da  Maticu učine svojom filijalom bilo je, ali nisu uspjeli jer su u Matici uvijek prevladavali oni koji su znali da bi  opredjeljivanje za konkretnu političku opciju  bilo za Maticu kobno.  Sužavalo bi njezinu bazu i prostor njezina djelovanja. Ona može i treba reagirati na društvene  probleme od nacionalnoga značenja, mora uvijek biti za Hrvatsku, a ne za neko političko usmjerenje, ali ona se ne treba miješati u međustranačka prepucavanja i njihovu borbu za vlast.

Ima li MH dovoljno zaposlenika, dovoljno entuzijasta koji pišu, stvaraju? Koji su zapravo problemi MH sa samofinanciranjem, entuzijazmom?

Važno bi bilo da se dogovorimo na najvišoj razini kakvu Maticu hoćemo. Jesmo li  za  skromnu ustanovu koja ima veliku povijest ali u našoj suvremenosti malo znači ili hoćemo snažnu ustanovu koja okuplja intelektualce i umjetnike kojima nacionalni identitet nije prazna fraza, koja ima ozbiljne programe. Ako hoćemo ovo drugo, jasno je da se to ne može samo entuzijazmom, mora se osjetiti snažnija podrška Države nego li  je sadašnja.  Danas je u središnjici Matice hrvatske zaposleno tridesetak ljudi, a samo rijetki ogranci imaju po  jednu profesionalnu osobu. To je premalo. Godišnje Matica dobije iz državnoga proračuna 5 milijuna kuna, a to je dovoljno za plaće uposlenih, za vodu i struju. Matica se natječe za sredstva za programe, skupi izvjesna sredstva i od članarine svojih članova, ali Matičini prihodi nikada ne prelaze deset milijuna godišnje. Ali kažem: sve ovisi o stavovima i dogovorima. Nekome te cifre izgledaju velike, ali ako hoćemo snažnu nacionalnu kulturnu ustanovu, to nisu dovoljna sredstva.  Matičina su velika snaga  ljudi koji se  okupljaju oko njezinih programa i često besplatno oblikuju dobre sadržaje. I danas ih je mnogo.

U europskim zemljama postoje ustanove slične MH. Kako se te ustanove financiraju? Jesu li one u nekom smislu „ moćnije“ od MH? Tu mislim na izdavaštvo, financijsku podlogu, broj zaposlenih, broja članova tih ustanova?

Mnoge zemlje imaju neku nacionalnu kulturnu ustanovu: neke daju prednost promidžbi svoje kulture u inozemstvu, neke pokušavaju utjecati na kulturu u svojoj zemlji, neke i jedno i drugo. Matice su posebnost slavenskoga svijeta i dulju povijest imaju četiri: Matica slovačka, Matica slovenska, Matica srpska i Matica hrvatska.  Borba za to da vlastiti jezik bude službeni u zemlji bila je u temelju svake od njih, ali se prilično razlikuju i njihove povijesti i njihove  sadašnjosti. Npr. naša je specifična po ograncima i velikom broju članova, slovačka je znala imati stotine pa i tisuće zaposlenih jer je njihova Matica radila  ono što radi naša, ali je dugo radila i ono što u nas radi Akademija i neke druge ustanove. Razlikuju se po opsegu posla, ali svima im je očuvanje narodne posebnosti, jačanje nacionalnoga identiteta  u prvom planu.

Što bi vi profesore Stjepane izdvojili kao velika ostvarenja MH od demokratskih promjena u Hrvatskoj do danas?

Matica je kroz svoju povijest izdavala puno knjiga, ali malo ljudi zna da je od demokratskih promjena Matica  izdala više naslova nego u cijeloj prethodnoj svojoj dugoj povijesti! «Vijenac», «Kolo» , «Hrvatska revija», Pet stoljeća hrvatske književnosti» i «Stoljeća hrvatske književnosti», druge sjajne Matičine biblioteke iz prošlosti i sadašnjosti,  povjesnice hrvatskoga naroda, povijesti književnosti, filozofske hrestomatije, izvanredni prevoditeljski dosezi i mnogo toga drugoga nudila je i nudi Matica hrvatska. Nudila je to ne samo u Zagrebu, nego na stotinu i više mjesta  gdje djeluju njezini ogranci. I ne zaboravimo: ima puno malih mjesta u Hrvatskoj gdje se u kulturnom smislu ne bi događala gotovo ništa da nema Matice hrvatske..

 Imate li neki savjet za one koji su entuzijasti, koji žele pomoći MH da ona bude još bolja, još utjecajnija, još uspješnija u izdavaštvu i općenito kao jedna od najčasnijih ustanova u Hrvatskoj? 

Mi smo narod koji voli pretjerivati u pohvalama i pokudama. Svatko tko je malo dulje obnašao kakvu zahtjevniju dužnost u Matici hrvatskoj sto put je doživio da mu netko govori što je sve Matica trebala a nije učinila, što je krivo učinila, što hitno treba učiniti, ali na pitanje tko bi trebao napraviti neučinjeno, u koje vrijeme za koje novce, odgovora nije bilo. Dobro je konstruktivno kritizirati i konstruktivno predlagati. Planovi ne smiju biti popisi želja nego što ambiciozniji  popisi onoga što je moguće učiniti. Svatko bi sam morao sebe pitati što može učiniti za Maticu. I to ponuditi. Nije dobar ni pesimističan stav najčešće izražen rečenicom «A što ja tu mogu?!» Svatko nešto može i to što može treba učiniti.  Darujmo jedni drugima svoje darovitosti, radujmo se darovitosti čovjeka kraj sebe, radimo za boljitak svojih novih naraštaja.

Razgovarao Vladimir Trkmić
Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hodak: HDZ najlakše dođe na vlast nakon mandata SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Gost u Podcastu Velebit je kolumnist i odvjetnik Zvonimir Hodak.

► Što znači ne izglasavanje GUP-a u Gradaskoj skupštini Zagreba? Kakav je to taktički potez koalicijskih partnera HDZ-a i gradonačelnika Bandića?
► Je li na djelu ‘pakiranje Bandiću’?
► Zašto je suradnja s manjinama politička pravovjerna referentna točka za HDZ?

► Je li u Hrvatskoj suveren hrvatski narod ili Ustavni sud?
► Zašto Ustavni sud umjesto Sabora rješava pitanje udomljavanja djece od strane homoseksualnih parova?
► Znači li to da se Plenković nije usudio, nakon političke štete koju je imao s Istanbulskom konvencijom, progurati udomljavanje djece od strane LGBT parova u Saboru?

► Znači li to da Ustavni sud neposredno naređuje svim sudovima da ne poštuju važeći Zakon već primjenjuju mišljenje Ustavnog suda izraženo u donesenoj odluci o udomljavanju djece kod istospolnih parova?
► Kako je Ustavni sud ‘žrtvovao’ Mesića za interese istospolnih parova?

► Kako može biti govor mržnje prokazivanje onih vojnih ili političkih formacija koje su ugrožavale Hrvatsku u Domovinskom ratu?
► Zašto je DORH uložio žalbu na oslobađajuću presudu Damiru Markušu zbog HOS-ovog pozdrava, a zašto je Visoki prekršajni sud prihvatio tu žalbu?
► Treba li na ulazu u Hrvatsku stajati natpis: ‘Ulazite u zemlju u kojoj za zločine protiv nje nitko nikada nije odgovarao’?

► Koliko je jeziv cinizam: ‘Ovdje živi narod čiji veterani zavide onima koji su odmah poginuli’?
► Kakav je to cinizam koji se petokrakom, simbolom pod kojim je vođena agresija na Hrvatsku, diči kao Prijestolnica europske kulture?

► Što znači otvoreno agitiranje za Jugoslaviju i komunizam u Rijeci koja se predstavlja kao Europski grad kulture? Zašto se odbacuju tužbe protiv Pupovca ili Stanimirovića, a siluju one protiv hrvatskih branitelja ili novinara?
► Zašto u HDZ-u imaju praksu munjevitog ograđivanja od svojih članova koji se nađu na nišanu medija?
► Donose li Miroslav Škoro, Suverenisti, Most i ostali koji se okupljaju, alternativu sadašnjem političkom dvostranačju?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari