I Madžari izvrgnuti srpskim najezdama

Zamrljane dionice povijesti koje smo naslijedili iz prethodnog režima u ova se dva desetljeća uspješno čiste. Na domoljubnom polju Madžara na sjeveru Srbije ( i na jugu madžarskoga nacionalnog prostora) ističe se Atilla Delvideki, povjesničar vrlo zanimljivih i vrijednih dosega. Stvarnost Srbije, zemlje s velikim brojem nacionalnih skupina, pokazuje da su bajne mogućnosti za manjine ostale samo na papiru izglasanih zakona, dok je u stvarnosti manjinska sudbina vrlo teška nerijetko opasna. Manjine i manjinski intelektualci najbolje stoje ako podupru aktualnu politiku Beograda, bez obzira na interese zajednice iz koje su potekli. Stoga su u Vojvodini službeni povjesničari uglavnom sateliti službene politike, dok su oni koji bi htjeli dati pravi uvid u povijest svoga kraja malobrojni i uglavnom ignorirani.

[dropcap]P[/dropcap]osebno je važno mjesto za madžarske manjine. Ona je u Vojvodini relativno u velikom broju i prema stavu svojih pripadnika vrlo samosvjesna, stoga ju je teško utopiti ili asimilirati u većinski narod u Vojvodini ili Srbiji. Madžarska zajednica iznjedrila je povjesničara čije se tvrdnje ne podudaraju sa službenom poviješću i čija je oštrina zaključaka iznimna. Ne čudi da je njegov rad ignoriran u srpskoj znanosti, iako svojim kvalitetama nadvisuje srpske standarde.

Najezde

Atilla S. Delvideki je 2009. god tiskao knjigu znakovita naziva „Poglavlja iz povijesti rašanskih najezda=Groblja u plamenu:Prešućene tajne i strahote odcjepljenja takozvane Vojvodine (1268.-1868.)“

Iako si je u zadaću uzeo preveliko razdoblje od srednjega vijeka do danas, najzanimljivije i najpotresnije činjenice su o madžarskoj revoluciji iz 1848.god. Delvideki dokazuje da je u „južnoj Madžarskoj „ ( tako naziva Vojvodinu ) bjesnio građanski rat. Nakon revolucionarnih događaja u Habsburškoj Monarhiji Srbi su poduzeli cijeli niz koraka kako bi zavladali što većim prostorom „Vojvodine srpske „, paradržave koja je trebala izrasti na madžarskom, rumunjskom i hrvatskom teritoriju i koja je u šovinističkim planovima zauzimala daleko veći dio od današnje Vojvodine.Zanimljivo je da je jedan od prijedloga bio da se nizinska srpska država naziva despotovinom ali je napušten kao anakron. Dakako nisu samo madžari poduprli revoluciju, među njima se našlo podosta drugih naroda, tako da je hrvatski srbin Jovan Damjanović (Damjanits Janos ) i danas slavljen madžarski general iz te revolucije, ali tek kao jedan od desetaka tisuća nemadžara koji su se borili na strani revolucionara.

Delvideki donosi dokaze na temelju kojih zaključuje o genocidnom nizu srpskoga širenja na sjever još od kasnog srednjeg vijeka do suvremenog doba. Kao turski vojnici i dostojanstvenici upravo su oni zavladali velikim područjima ugarske države. Želja iz srednjovjekovne srpske države postala je tako stvarnost kada se dio Srba odlučio za islam i tursko podaništvo. Za vrlo važan uzrok sukoba između Srba i Madžara u osvit građanskog društva Delvideki uzima Garašaninov san o velikoj Srbiji. U „Načertaniji „ je planirao da pošalje oštroumne i vjerne ljude koji bi izvješćivali o stanju u susjednim državama. Srbi su već 1844. God. Krenuli huškati na antimadžarsko raspoloženje prema Srbima u kneževini Srbiji.Nakon propagandnog rata (veljača 1848. Članak „Osvešćenje „  u srpskim novinama tiskanim u Pešti ) došao je pravi:

U Novom Sadu već 21.3.1848. organiziraju se oružani odredi Srba. Potom slijede prijetnje o  istrebljivanju „mađarije“. Time je, prema Delvedekiju, onečovječenje Madžara započelo i polako navikavalo Srbe na masovna ubojstva. U Novom Sadu su 6.4.zamijenili gradsko poglavarstvo, tako da su postavili srpske kadrove. Udarna snaga srpske vojske postaju paravojnici koji stižu iz srpske kneževine, tada službeno u okvirima Turske, i koji započinju ratovati na neuobičajen okrutni način. Delvideki često govori o paralelama između dva stoljeća. I Milošević je organizirao faze genocidne politike: razvrstavanje, označavanje, onečovječenje, istrebljivanje i (na kraju ) poricanje. Zanimljivo je u sudbini Madžara 1848./9. Prepoznati hrvatsku sudbinu s kraja osamdesetih i u devedesetim godinama prošloga stoljeća

Srpski zločini

Kako su to Srbi ratovali protiv Madžara ?

Prema „Kozlonyu“ glasniku madžarske vlade u Sentomasu ( srpski : Srbobran ) su 14.7. pucali po zarobljenoj madžarskoj djeci. Žene su polunage morale plesati kolo pod prijetnjom biča.. Kosturnica u Bačkom Gradištu zvana Csonthalom predstavlja visoko brdo kostiju, danas prekriveno zemljom i raslinjem, pravi je svjedok razmjera genocida 1848./9. Onoga u kojem su ( prema Stratimirovićevoj uputi ) „ s mačem u hrabroj srpskoj desnici iskorijenili „.

Nakon zauzimanja istoga mjesta srpski su neregularci u mjesnoj crkvi napravili piramidu od dječijih glava, ispred oltara. Stijeg srpske zastave zaboli su u lubanju dječaka plave kose, kako izvješćuju madžarski povjesničari. Delvideki nije mogao nabrojati sva mjesta zločina. Oni manji mjere se desetcima i stotinama poginulih ili pogubljenih, oni veći-poput Sente, Kanjiže, Bačkoga Gradišta i Sentomasa-više tisuća u svakom mjestu.Rad Delvidekija  karakterizira obilje detalja, stoga je informiran i spreman za polemiku. Tako govori o izazivačkom stavu madžarske strane prema srpskoj , barem kako shvaća službena srpska povijest i kako je shvaćala povijest u bivšoj SFRJ. Kossuth je, prema njima , tijekom sjednice  madžarskoga parlamenta u požunu 9.4.1848. imao sastanak sa Stratimirovićem. Nije slušao sugovornika, već je mogući dogovor sa Srbima grubo odbio izjavom:

[quote]Neka onda među nama mač odluči[/quote]

Srpska povijesna znanost i općepojmovni svijet tom su rečenicom mogli opravdati svako zločinstvo jer je jedna strana sama izabrala rat. Kossuthov sin Ferenc pak tvrdi kako je njegov otac izjavio da se nije sreo s Stratimirovićem prije 1865., što je Kossuth stariji i zapisao na margini jedne povijesne knjige iz svoje knjižnice. Delvideki otkriva da su glasine o gruboj i izazivačkoj izjavi počele u privatnim pismima od 22. Travnja najranije, osam dana nakon povratka srpske delegacije iz požuna. U srpskom tisku se pojavljuje tek sredinom svibnja u „Vjestniku „ iz Srijemskih Karlovaca, znači nakon dosta vremena dovoljnoga za inkubaciju virusa legende ! U sukobu sa činjenicama tračerska izmišljotina presađena u povijesnu činjenicu gubi istinitost.

Današnje stanje

Retrogradna srbizacija i demadžarizacija povijesti koriste se i danas kao oružje za potpirivanje mržnje. Analogije s Hrvatim otvorene su i jasne.

Čak štoviše, Srbi su pod utjecajem školstva i opisane srpske službene povijesti potpuno nesvjesni stradanja drugih naroda, za koje su odgovorne srpske vlasti iz raznih vremena, sve do najnovijih.

Delvideki ja ( zapravo pseudonim koji koristi kako bi mogao živjeti u srpskoj uličnoj demokraciji )podupire veliki broj povjesničara i publicista iz Madžarske.

Mario Berenčić

Kamenjar.info/kučibaba

Što vi mislite o ovoj temi?