Pratite nas

Kolumne

I. Marijačić: Svaki je Hrvat, a ne samo Kordić, zločinac za jugokomuniste kao što su Mrsić, Stazić…

Objavljeno

na

Darijo Kordić i orjunaški žutokljunci

Nakon što je Haaški sud 2004. osudio Darija Kordića na 25 godina zatvora na Haaškomu sudu, njegov odvjetnik Mitko Naumovski nije mogao skriti ogorčenje.

Poručio je glavnomu sudcu da ga može biti stid jer su osudili čovjeka bez dokaza. Da je moj branjenik Kordić doista počinio to što mu se pripisivalo u optužnici, onda ne samo 25 godina, nego ni kazna od pet doživotnih robija ne bi bila dovoljno pravedna, ali on nije počinio ništa od toga, na pravdi Boga poslan je na dugogodišnju tamnicu, govorio mi je tada odvjetnik Mitko Naumovski, danas, na žalost, pokojni.

Dario Kordić izdržao je do kraja svoju zatvorsku kaznu, što u Haagu, što u Grazu. Nije tražio pomilovanje, smanjenje kazne, nije pristajao na nagodbe, lamentacije i optuživanje drugih za svoju sudbinu.

Bio je i ostao utjelovljenje antičkoga stoika koji potiskuje gorčinu u sebi i dubinom svojega bića okreće se višim vrijednostima, duhovnosti i vjeri u Boga. Danas djeluje pomalo kao čudak čak i običnim vjernicima pa ga znaju opisati kao čovjeka koji je možda previše otišao u vjerski fanatizam ili misticizam.

No onaj koga život nije stavio na kušnju sličnu Kordićevoj, da 25 ljeta provede daleko od doma, obitelji i slobode, teško da je u stanju objektivno prosuđivati ljude poput Kordića, a posebno to ne mogu pogani ateisti i agnostici koji ne priznaju i ne daju pravo egzistencije nikomu tko nije kao oni.

HVP

Dario Kordić nije bio vojnik u sustavu HVO-a 1993. kada je dolje bjesnio bellum omnium contra omnes. Bio je prvak HDZ-a u toj i hrvatskoj državi. Ali Haaški je sud upravo je i tražio vodeće političke i vojne dužnosnike HVO-a i Herceg-Bosne u sklopu unaprijed skovane politikantske paradigme s ciljem da skrene fokus i potisne stigmu agresorske države Srbiji tako što će ju prišiti i Hrvatskoj u slučaju BiH te je bošnjačku komponentu jedinu tretirao kao žrtvu.

Kao da su Alijini Bošnjaci jedini legalni vlasnici BiH, a ne još i Hrvati i Srbi. Hrvatskoj je u slučaju Kordića i ostale jedanaestorice obećano brzo suđenje i to u roku od šest mjeseci. Tako je govorio američki izaslanik Robert Gelbrad, ali od predaje 1997. do suđenja prošle su pune dvije godine jer su naravno svi zaboravili to obećanje.

Izmišljena dvostruka zapovjedna crta

Optuženi general HVO-a Tihomir Blaškić već je na prvostupanjskomu sudu bio osuđen na drakonskih 45 godina zatvora zbog ratnoga zločina u Ahmićima. Ono što će se nakon toga događati u Haagu i na relaciji Zagreb-Haag ravno je najmračnijim špijunskim operacijama. U žalbenomu postupku Blaškić, posredstvom odvjetnika Ante Nobila, pravi salto mortale i temeljito mijenja strategiju obrane te u novomu konceptu odgovornost prenosi na Tuđmana, Šuška i Darija Kordića.

Izmišlja se famozna dvostruka zapovjedna crta po kojoj Blaškić, iako prvi zapovjednik, nije bio kriv za Ahmiće jer se plan napada odvijao mimo njega, odnosno namjerno je zaobiđen i navodno nije znao što se događa njemu iza leđa. Da je to uistinu bilo tako, nije li onda bilo lakše smijeniti Blaškića, nego zaobilaziti ga, logično je pitanje, ali logici u Haagu i kasnije u hrvatskomu pravosuđu Bog je rekao laku noć.

Na prvostupanjskomu suđenju Kordić je osuđen na 25 godina zatvora jer je navodno na sastanku u hotelu Vitez dao nalog generalu Blaškiću za napad na Ahmiće i ubijanje civila. Kordić je tvrdio da nije bio na sastanku niti je dao ikakvu zapovijed bilo komu. Sud je, međutim, izveo zaštićenoga svjedoka A. T. kao dokaz da je sastanka i zapovijedi bilo iako zaštićeni svjedok A. T. nije bio izravni sudionik sastanka.

Njemu je navodno o sastanku i Kordićevoj ulozi na njemu rekao Paško Ljubičić koji je nakratko izišao sa sastanka i sve mu ispričao. Ljubičić je demantirao da mu je bilo što govorio, ali uzalud. Zaštićeni svjedok A. T., a kasnije je otkriveno da je riječ o Vladimiru Šantiću, priznao je Sudu, na pitanja obrane, da je Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo od njega tražio da promijeni prijašnju izjavu i tereti Kordića. On kao nije htio pristati, ali budući da je i sam bio osuđen na 24 godine, nema dvojbe da je bio već korumpiran jer mu je kazna nakon korigiranoga svjedočenja smanjena na 18 godina. Šest godina manje za riječ dvije više, bila je očito dogovorena tezga.

Uza sve to, trećejanuarska vlast iz Zagreba šalje krivotvoreno MUP-ovo izvješće o Ahmićima Haaškomu sudu. To je bilo zapravo privatno Nobilovo izvješće o Ahmićima jer on je provodio istragu i utvrdio da njegov branjenik nije kriv, nego da su krivi drugi: krivnja za zločin prebačena, dakle, s Blaškića na druge. Nobilovo izvješće MUP je kao vlastito poslao Haagu izostavivši iz njega ono bitno: da su to sve spoznaje odvjetnika Nobila.

Nakon svega, Haaški sud praktički amnestira Blaškića i pušta ga na slobodu, odnosno smanjuje mu kaznu s 45 na devet godina, a Kordiću potvrđuje prvostupanjsku zatvorsku kaznu od 25 godina zatvora. Kordić je osuđen na tamnicu iako nije bio ni vojnik ni časnik, niti je bio u Ahmićima, a Blaškić koji je za uspješno provedenu akciju u Ahmićima pohvalio podređene časnike i nagradio ih s danima odmora, o čemu postoji pismena Blaškićeva zapovijed, praktički je oslobođen.

Ni danas se ne zna tko je odgovoran za Ahmiće

Haaški sud, odnosno prljava politika koja upravlja njima, postigao je svrhu: osuđujući političara Kordića, osudio je i hrvatsku politiku prema BiH. Kasnije je glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte uvidjela da je Hrvatska poslala krivotvoreno MUP-ovo izvješće o Ahmićima jer joj je u ruke dospjelo ono autentično izvješće u kojemu se kaže da nema nikakvih dokaza za Nobilovu teoriju o Ahmićima.

Zatražila je obnovu postupka Blaškiću, ali Haaški sud je to iz proceduralnih razloga odbio. Kordić je, dakle, poslan na robiju temeljem nagovorenoga svjedoka iz druge ruke i temeljem lažnoga MUP-ova izvješća. Bila je to i ostala jedna od najprljavijih operacija i jedna od najskandaloznijih i najsramotnijih presuda kakva ne bi prošla ni u pravosuđima najzabačenijih kutaka svijeta. Haag je prvo proglasio Blaškića odgovornim za Ahmiće, nakon toga odustao je od Blaškića pa je krivim proglasio Kordića. Još kasnije, Haag je pustio Paška Ljubičića da mu sudi pravosuđe BiH.

U Sarajevu je Ljubičić osuđen na 10 godina, a u presudi je opet navedeno da je za Ahmiće odgovoran general Blaškić dok se Kordić ni ne spominje. Dakle u tom sudskome galimatijasu ne zna se niti je danas ikoga briga tko je uopće odgovoran za Ahmiće.

Dario Kordić već je godinama na slobodi, Na slobodi je i general Blaškić. Koliko znamo, ne sretnu se, ne komuniciraju. Bivši predsjednik Ivo Josipović svim osuđenim časnicima HV-a i HVO-a u svome protuhrvatskome bjesnilu oduzeo je činove, ali ne i generalu Blaškiću jer je bio dio njegova izbornoga tima. Prljavim jugokomunistima kršenje načela zaista nikada nije predstavljao problem.

Presude ‘šestorci’ i Dariju Kordiću vrhunac su cinizma ICTY-a i sramota UN-a

Dario Kordić nedavno je održao predavanje o vjeri studentima jednoga zagrebačkoga studentskoga doma. Bilo je nazočno nekoliko stotina studenata, a organizator je bio don Damir Stojić. Hrvatski Jugoslaveni digli su se na sve četiri. Četvorica orjunaških studenata pokušali su izazvati metež u dvorani i prekinuti skup, ali izbačeni su.

Došli su s transparentom „Kordić koljač“ aludirajući da je Kordić klao po Ahmićima. Ta četvorica, a ne onih 300 i više, bili su vrijedni divljenja starim im mentorima u politici pa su sutradan u Hrvatskomu saboru o Kordićevu predavanju dramatično govorili bivši SDP-ov saborski zastupnik Mirando Mrsić, inače prototip rigidnoga jugoboljševičkoga komunista, kao i Nenad Stazić, a jedva manje mržnje u svome osvrtu dan poslije iskazala je na sjednici Vlade ministrica Blaženka Divjak, članica jugoslavenskoga HNS-a .

Antihrvatska histerija

Sukus njihovih izljeva sadržan je u pitanju može li o Bogu i vjeri govoriti netko tko je, vjeruju oni, ubijao i klao u Ahmićima. U toj provali antihrvatske histerije očekivano su logističku potporu dali komentatori jugoslavenskih listova Novoga lista i Jutarnjega lista te još neki.

Luka Mišetić, odvjetnik generala Gotovine, sve ih je pitao što je to konkretno učinio Dario Kordić. Nisu mu znali odgovoriti, pa su počeli bulazniti gore od Goldsteina ili Klasića kad ih se upita gdje su kosturi navodnih 83000 jasenovačkih žrtava. Mišetić im je jednostavno citirao ulomke presude Kordiću iz koje se vidi da Kordićevi kritičari ne znaju što govore i da nitko od njih niti je čitao presudu niti pojma ima o prljavoj pozadini procesa Kordiću.

Danas je i u ovomu, kao i u bezbrojnim drugim situacijama, suvišan pokušaj argumentiranoga razgovora s ljudima poput Mrsića, Stazića i sličnih. Od zadrtih jugokomunista nije moguće napraviti ne samo Hrvate, nego ni suvisle osobe s kojima je moguć zdravorazumski ili znanstveni dijalog. Jednostavno zato što je hrvatskim komunistima mržnja prema vlastitosti, dakle prema Hrvatskoj i hrvatstvu, dio identiteta koji se ne mijenja ni 30 godina nakon propasti okupacijske Jugoslavije.

Za njih je svaki ekstrovertirani Hrvat potencijalni zločinac i terorist, pa tako i Kordić, Stepinac i još tisuće drugih smaknutih i osuđenih po tuđinskim sudovima. U tomu je njihova razlika u odnosu na sve ostale komuniste po svijetu, u tomu je tragedija i ljudsko ništavilo Mrsića, Stazića, Bauka i sličnih.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

Zaista, zašto je osuđen Dario Kordić?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Vatreni podsjetnik na kršćansku Europu

Objavljeno

na

Objavio

Poslije Uskrsa 2019.

Hitrec

Uskrs je bio sunčan, crkve pune, a ulice prazne, dan u kojem se ispraznost povlači pred smislom.

Kaže mi jedan od novih obraćenika da je nevjerojatno kako se sve poklopilo – Uskrs je pao u nedjelju, čak je i Veliki petak bio baš u petak, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak.

No dobro, događa se, velim mu ja. Pitam ga kakve je pisanice imao na stolu, on me čudno gleda, pa kažem: obojena jaja. Ah to, opusti se on, pa što ne kažete tako, aha, Vi ste od onih koji izmišljaju nove riječi.

Poslao sam ga u Kumrovec, kod gospođe Yu. Poslije mi je bilo žao, ipak se radi o navodno iskrenom obraćeniku i možda jednoga dana dođe pred lice Gospodnje.

Svakako nije od onih koji u tiskovinama jedva susprežu mržnju prema svemu što ima veze s vjerom, kršćanstvom i običajima hrvatskoga, katoličkog puka, to jest naroda kojemu ni druga polovica dvadesetoga stoljeća (do devedesetih) nije mogla istrgnuti iz srca i ruku ufanje predaka, a nije ni prije.

Glede tiskovina: nisu se iskazale u trodnevnim brojevima, sve se više ili manje svelo na iće i piće, stare i nove recepte, a da nije bilo požara u pariškoj Našoj Gospi kršćanstvo bi slabo prošlo.

Ovako su se čak i Francuzi prisjetili stare svoje vjere, zabrinuli se ponešto po Europama, svima su odjednom bila puna usta kršćanstva koje je Unija negdje zametnula da joj ne kvari ugled naprednoga libertijanerskog organizma.

Glede televizija: pamtim izvrstan dokumentarni film Stipe Božića o Caminu, putu sv. Jakova, jednom od fenomena koji je u zadnjih tridesetak godina na veliku prepast nevjernika oživio staru „ulicu“ hodočasnika s ciljem u Santiago de Composteli.

Put inače dug 800 kilometara (sa startom u podnožju Pirineja), ali Stipe prati čovjeka iz Dalmacije, Ivana Kapetanovića, koji je hodao tri tisuće kilometara od hrvatske obale (zaleđa, Lećevice) do sjeverozapada Španjolske, i još korak dalje, do Atlantika.

Požar znamenite Notre Dame izazvao je lavinu ponuda bogatuna iz cijeloga svijeta, koji novčano žele pomoći obnovi i spasiti zdanje kao Quasimodo Esmeraldu. Hrvatska se oprezno ogradila od financijske pomoći, ali je mudro ponudila svoje restauratore koji su se izvještili nakon srpskih razaranja u prvoj polovici devedesetih.

Već 1996. objavljena je velika knjiga o uništavanju sakralnih objekata u Hrvatskoj, pod naslovom „Ranjena Crkva u Hrvatskoj“: na gotovo pet stotina stranica podatci i fotografije zapaljenih, granatiranih i opljačkanih crkava i samostana, od Vukovara do Dubrovnika, štono reče u jednom od predgovora Radovan Ivančević – „nepojmljivo visok broj razorenih ili oštećenih sakralnih, ali i javnih i stambenih zgrada“.

Ivančević je svoj prilog naslovio „Namjerno uništavanje hrvatske kulturne baštine“, smatrajući svojom dužnošću da kao povjesničar umjetnosti pokuša odrediti „opseg i značenje suvremene tragedije hrvatske likovne baštine“.

Jedna je od specifičnosti tragedije, kaže, da su mnogi spomenici hrvatske kulturne baštine uništeni prije nego su Europa i svijet čuli za njih. I obratno, za neke od njih možemo reći da su postali poznati tek otkad ih više nema.

A glede obnove, Ivančević piše te 1996. godine kada je „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja“ još bila u papirima: „Je li sve to pripadalo zaista samo nama ili je dio europske i svjetske kulturne baštine?

Budući da bi nama samima trebalo barem stotinu godina, nadamo se da će nam svi oni koji u našoj kulturnoj baštini vide integralni dio europske kulture i djelić svjetske kulturne baštine, pomoći da sve ponovno obnovimo.“

Ha! Nemam podataka o toj silnoj pomoći , ali ima podataka da su upravo ta Europa i taj „svijet“ mirno gledali srpska razaranja hrvatskih sakralnih zdanja, a tek se nešto malo uzvrpoljili poradi Dubrovnika. Pa zašto bi onda pomagali u obnovi ? Da liječe savjest? Ma kakva savjest.

Uglavnom smo sve sami podignuli iz temelja ili restaurirali spašavajući originale koliko se moglo. Pa nije crkva sv. Stošije Notre Dame da bi se za nju toliki zabrinuli. Naši su restauratori doista učinili čuda, a ima ih mnogo i sjajno rade pa bi i Parizu dobro došli.

Slučaj pariškoga požara još jednom može svratiti pozornost na ratnu odštetu koju od Srbije tražimo i ne dobivamo, ili ne tražimo uopće nego tu i tamo ponetko postavi pitanje, bez odgovora. Kao i oko nestalnih branitelja i civila.

Kao i oko logora u Srbiji, gdje su patile tisuće i tisuće, a mnogi ubijeni. I sada isti oni koji su mirno gledali razaranje Hrvatske, i nadalje s vrućim osjećajima prema Srbiji, zabrinuti da bi Hrvatska mogla staviti veto na ulazak Srbije u EU – traže način kako tu mogućnost izigrati pa sve više raste „pokret“ za proširenje Europske unije bez veta, to jest da se primjerice Srbiju može primiti dvotrećinskom većinom.

Što znači da ne treba ispuniti „uvjete“, što znači da joj ostaje i paradoksalna, podmukla univerzalna jurisdikcija. I što, također, znači da bi EU ostvarila znatne uštede glede prevođenja, jer bi s vremenom uvela „zajednički jezik“- postupno, ucjenjujući Hrvatsku kao i do sada ishodom raznih arbitraža i slično, a hrvatski bi se jezik skuhao u melting BHS loncu.

Europski izbori

Anketa ima već toliko da ih je teško pratiti. Agencijskih, stranačkih, privatnih, neke nekima daju više nego što je realno, drugima manje no što bi zaslužile, a u cijeloj toj gužvi vidljiva su u stvari dva tabora, bez obzira na imena stranaka: tabor srdačnih pristaša Europske unije, ma kakva ona bila, i tabor suverenista koji je isto tako europski. Po čemu?

Po tome što je dio europskog suverenističkoga pokreta koji je gadno uplašio velike europske sile, uglavnom, pa sada i one spuštaju loptu (Juncker) i kunu se svim i svačim da im nije ni na pamet padala Europa bez nacija, bez nacionalnih država, da smo mi idioti krivo shvatili neke neumjesne izjave o naddržavi, i slične. Mislim, idioti jesmo u mnogim stvarima, ali idioti koji dobro pamte.

A dobro je i to što se, eto, u svrhu naguravanja, ali i s plemenitijim namjerama u kampanji za eu-parlament otvaraju nacionalne teme. Od jedne od njih službenu vlast u Hrvatskoj hvata jeza, a to je gospodarski pojas uz naše more, u našem moru – tema koju najveći dio administracije gura pod tepih.

Vrlo začudno, premda je više puta rečeno da se svaka zemlja koja ima more mora o tom moru i brinuti. Nigdje ne piše da je Hrvatska iznimka. Ali mi smo, eto, pristali biti europskim magarcem koji može njakati, ali sve dok ne dobije po gubici. Je li Italija kriva? Ne, ona samo koristi hrvatske političke „specifičnosti“ koje narod ne razumije jer je glup, osim toga vidi da predsjednik (sadašnji, još je tu) Europskog parlamenta ima teritorijalne pretenzije prema Dalmaciji i Istri, pa što da potežemo pitanje gospodarskog pojasa ako će Talijani opet biti na istočnoj obali Jadrana.

I tko uopće dopušta tim hrvatskim suverenistima (ne mislim samo na stranku koja se tako zove, ponavljam) da dovode u pitanje mudrost sadašnje hrvatske državne vlasti – jer ona najbolje zna što Hrvatskoj treba, a gospodarski pojas joj očito ne treba. Sada ima Jedan pojas, jedan put, i kog će joj vraga još neki pojasevi.

No, kako stvari idu, trebat će joj ipak još jedan – pojas za spašavanje. Trebat će Hrvatskoj koja odjednom više ništa ne zna sama, ni sagraditi most, ni brod.

Himna

Stotinu godina nakon“ prisajedinjenja“ (povratka) Međimurja Hrvatskoj, Međimurci su odlučili ući u hrvatsku himnu, to jest ubaciti Muru u Lijepu našu domovinu.

Reakcija za sada nema, osim dežurnog razbajrušenog pseudopovjesničara u tisku, koji se cinično pita zašto ne bismo imali i Čikolu. Ja dajem odlučnu potporu zamisli iz Međimurja, prisjećajući se zgode iz kasne jeseni 1990. kada je dvadesetak nas sjedilo za onim velikim stolom u Banskim dvorima koji još nisu slutili da će godinu potom biti raketirani.

Franjo (Tuđman) je čitao rečenicu po rečenicu prvoga nacrta preambule Ustava. Kada je došao do one kanonske „od Drave do Jadranskoga mora“, ja sam (s nešto zakašnjenja) reagirao u korist Mure, tvrdeći da treba stajati „od Mure i Drave do Jadranskog mora“, što je bilo prihvaćeno.

No, ako se dobro sjećam, u zadnjoj verziji preambule nije se govorilo ni o Dravi, ni Muri, u stvari je tekst bitno promijenjen (mislim da sam možda o tome već pisao). U tekst himne je, kao što znate, ušlo more, ne i Mura. Sada je hora da uđe Mura, s njom posredno i Međimurje kao hrvatsko gnijezdo na sjeveru države, utočište izbjeglica kojima su Zrinski davali zemlju da se ondje nasele.

Josipovićev martirologij

Negdje prije Velikoga petka izvolio je bivši Josipović iznijeti svoje smeće, to jest svoju verziju komunističkih zločina na Širokom Brijegu, poglavito ubojstava fratara koji su po njemu bili „legitimni cilj“.

Očito ne prati rad Postulature i fra JosipovićMiljenka Stojića, nego i dalje čita literaturu na kojoj je odgojen. Da prati, znao bi što se iz minute u minutu događalo u tim užasnim vremenima – istina koju više nitko ne može demantirati, istina o krvoločnim ubojicama koji su u Širokom započeli orgije koje su završene (?) stravičnim rezultatom od 663 pobijena katolička svećenika, redovnika i redovnica. („Narod vam to nikada ne će zaboraviti“, reče Stepinac na suđenju 1946.).

Bilo je ubijanja svećenika i u drugim zemljama gdje je nasilno uveden komunistički poredak, ali tu kod nas vladao je komunizam s ljudskim licem, a ne onim neljudskim.

U Poljskoj su od 1944. do devedesetih godina ubijena 187 svećenika, u Češkoj oko dvadeset, u Slovačkoj 14, u Mađarskoj 10. No da, na istoku Njemačke ustrijeljeno je njih 330. Podatci su to iz „Martirologije“ don Ante Bakovića, koji je i sam već bio gurnut u raku, ali se čudom spasio, inače bi brojka bila 664.

No, isti ti razbojnici s kokardom ili zvijezdom, na isto dođe, nastavili su nakon kraće pauze ubijati svećenike u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ne u tolikom broju, ali bilo bi i više od rečenoga broja (devet) da nije bilo hrvatskih branitelja i da je Hrvatska cijela okupirana.

Razaranja hrvatske sakralne baštine bilo je više nego u Drugom ratu i poraću, kulturocid i genocid ruku pod ruku da zauvijek nestane sve hrvatsko u konačnom rješenju „hrvatskoga pitanja“.

Usput: u Drugom svjetskom ratu „saveznici“ su razorili stari Zadar i mnoge druge gradove uz obalu, prepune hrvatske kulturne baštine – i Zadar je valjda bio „legitimni cilj“ u Josipovićevoj povjesnici.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Muslimanski genocid i konfesiocid  u hrvatskom selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Tamo u bosanskim brdima Lašvanske doline koja skrivaju zatrpane crkve, kapelice samostane i poneku katedralu, bilo je i hrvatsko katoličko selo Miletiči.

Okruženo sa svih strana nacionalnom i vjerskom bodljikavošću Turaka, Neopredjeljeni, ponekad izjašnjavanih Srba ili Hrvata, Jugoslavena a zatim muslimana, pa onda Muslimana i danas Bošnjaka, izgledalo je kao gnijezdo u nepristupačnom bodljikavom grmlju.

Izmjena naziva ograde koja ga neprestano ograđivala, stiskala i prijetila mu da ga uništi, nikako nije govorila da joj se i sam materijal mijenjao.

Mijenjanje imena ograde sela bilo je samo suncokretovo okretanje maske ispod koje se uvijek nalazio isti prijeteči muslimanski nacionalizam i islamski vjerski radikalizam. Svi putevi do sela vodili su kroz muslimanska, što je putniku uvijek namečalo pitanje, pa otkud i kako se uspjelo smjestiti u takvom okruženju, iz kojeg je kroz cijelu svoju povijest bilo napadano.

Odgovor koji je najbliži istini, koji je zapravo sama istina, a ima svoje izvorište u koljenskom prepričavanju stari mladima, je da su i ta sva sada muslimanska sela bila u prošlosti katolička. I svako ono katoličko selo koje je bilo više na udaru krščanofobni Osmanlija, koje je bilo bliže puteva i prometnica, koje je bilo na ljepšem i plodonosnijem mjestu, bilo je i prva, tada ničim moguče zastičena, meta prisilne islamizacije.

A ona katolička sela u tom krvavom turskom kršćanocidu po osvojenoj i porobljenoj Bosni, koja su bila udaljenija od puteva kojima su prolazile turske age i paše, ostajala u neko vrijeme „prirodno” zaštićena u svojoj katoličkoj vjeri.

No, neki kršćani koji su se našli na udaru turskih kršćanofoba pod prijetnjom prisilne islamizacije, da bi zbjegli taj zločin, bježali su, kao cijela sela, ili određene obitelji ili familije koje to nisu mogle prihvatiti, u dubine nepristupaćnih planina. I po svemu sudeći tako je bilo i sa kršćanima koji su se sklonili u šume i brda u okolini Gluhe Bukovice, u selo Miletiće.

Bila je to, najvjerojatnije jedna velika obitelj, ili šira familija, što potvrđuje jedno te isto prezime, cijelog sela, Pavlovići, u selu Miletiči. Znakovito ime sela koje je sve do svog nestanka bilo meta i žrtva islamskog kršćanofobizma.

Meta svojih nekadašnjih sunarodnjaka i suvjernika koji su prisilno prešli na islam. Brutalan i uvijek nasilan odnos njihovih susjeda muslimana prema njima potvrđuje onu staru izreku u Bosni, „poturica gori od Turčina“.  Ali to potvrđuje da su sva ta muslimanska sela oko Miletića usitinu bila kršćanska, katolička.

Zasigurno su žestoko i nemilosrdno napadani, ubijani, ponižavani i istrijebljivani upravo zbog odanosti katoličkoj vjeri svojih djedova i otčeva. Dakako i zbog toga što su jedini u tom svom gnijezdu, svojoj skrovitosti, ostali vjerni Bogu i katoličkom rodu. 

Nisu ih  stoga mogli gledati, jer u svakom pogledu prema njima progonitelji su osjećali i sram i izdaju onoga u čemu su sami bili, i zbog toga što su duboko u šumi skriveni Pavlovići, ostali vjerni.

Stoljeća se Miletići skrivali i branili,  i uz žrtve odupirali napadima brojniji onih koji su prisilno postali poturice gore od Turčina. Svaki njihov prolazak kroz, sad već  sva poturčena sela, bio je hrabar pothvat, popračen vrijeđanjima, ponižavanjima, te nerijetko i fizičkim napadima. Kao stijene gorčevičke držali su se i ne dali, ali hrabro ponekad  i uzvraćali.

Mile-tići su znali biti i hrabri sokolovi i jastrebovi kada je trebalo svjedočiti i braniti vjeru Svetu i krst časni. Natjeravali su svoje progonitelje i džilate da ih respektiraju, bez obzira na svoj mali brojčani odnos prema daleko brojnijim kršćanofobistima.

Vjerojatno ni na jednom drugom beha dijelu nije bila tako snažna i jaka kršćanofobija kao tu prema katoličkim seljanima u Miletićima. Jednostavno taj preživjeli mali živi kršćanski otok bio je veliki trun u oku muslimana. I nigdje tako dugo nije trajao muslimanski proces etničkog i vjerskog čiščenja beha prostora kao u tom selu prema njegovim seljanima.

Zapravo nikada i nije prestajao sve od okupacije Osmanlija kada je i započet, do tada u svijetu, napose na tim europskim teritorijem, nezabilježen kršćanocid. I trajao sve do tragićne 1993. godine kada u selo upadaju susjedi Muslimani sa mudžahedinima i vehabijama.

Petsto trideset godina poslije turske okupacije Bosne u brdima Lašvanske doline muslimanska mržnja, islamski kršćanofobizam, cunamijski splavljuje krsćanski otočić Miletići, i zakopava svaki trag ljudskog i  kršćanskog života. Selo je spaljeno, šestorica civila među njima i jedan šesnaestogodišnjak su ubijeni i spaljeni na kućnom pragu.¨

Naime, selo od 15 obitelji u kojem je živjelo svega  62 seljana nije moglo biti nikakva vojna, ili bilo koja druga prijetnja mudžahedinima i Muslimanima koji su ga okruživali.

Uvećer kasno 24. Travnja 1993. godine Alijini zlikovci s mudžahedinima upali su u selo, na isilovski brutalni način ubili 6 civila, ostatak žitelja odveli i konclogor u Gluhu Bukovicu. Selo je ostalo spaljeno, pusto, bez i jedne žive duše.

Kratko iza tog zločina u Gluhu Bukovicu dolazi Alija sa svojim suradnicima zločincima, i čestita ubojicama na obavljenom poslu. Slika se sa mudžahedinima, i izdaje zapovijed daljnjeg progona i ubijanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.

Poslije svakog okupiranog hrvatskog sela i progona njegovih žitelja Alija dolazi u Gluhu Bukovicu i izdaje daljnje zapovijedi, što je znak da je muslimanski zločin nad Hrvatima Lašvanskog kraja Alijin razrađeni plan, kasnije u  potpunosti realiziran, i danas zabetoniran.

Mnoga od tih sela su i danas pusta, a u ona u koja su se pokušali vratiti prognani Hrvati bili su ubijeni. Miletići su selo bez ikakva ljudskog traga, zaraslo u korov i zatrpanih putova, kako ne bi mogli  ni preživjeli  doći i vidjeti svoje ognjište.

I pored ovakve kataklizmičke slike stradanja Hrvata od strane Muslimana i mudžahedina poglavar Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović piše predsjednici Hrvatske gospođi Kolindi Grabar Kitarović, pismo zbog njenih ukazivanja europskoj i svjetskoj javnosti na opasnost koja dolazi iz BiH od strane radikaliziranih i vehabiziranih Muslimana Bošnjaka, koji je svakim danom sve više.

Kako u ratu tako i u miru muslimanski vjerski poglavari se bave politikom. Nema nikakvih pozitivni promjena u Bosni i Hercegovini. A najzaslužniji za radikalizaciju beha Muslimana, uz Aliju Izetbegovića i njegove mudžahedine, je bivši poglavar IZ BiH, na čijem putu je ostao i ovaj aktualni. Treba li se prisječati Kavazevićevih govora beha Muslimanima u Švicarskoj i Europi.

Muslimanski genocid u hrvatskom selu Miletići pokazao je zašto, i s kojim ciljem je ratni zločinac Alija Izetbegović i sagradio konclogor za hrvatski narod upravo ispod spaljenog i sa zemljom sravnjenog prognanih i poubijanih Milatičana.

A sve to počinjenom zločinu daje karakteristike genocida, naravno i konfesiocida,  jer se vidi da je sistematski planiran, ne samo tijekom muslimanske agresije na srednjobosanske Hrvate, već i daleko prije toga.

Znači muslimanska se agresija na hrvatski narod nikako nije mogla spriječiti, i muslimansko hrvatski sukob je dugoročni plan muslimana i Muslimana, razrađen u okvirima Alijinog manifesta “Islamska deklaracija”.

Vinko Đotlo / Kamenjar.com

 

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

 

Džihadist koji je u Haagu otkrio istinu o suradnji mudžahedina, ‘Armije BiH” i ‘bošnjačkih’ vlasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari