Pratite nas

Kolumne

I. Marijačić: Svaki je Hrvat, a ne samo Kordić, zločinac za jugokomuniste kao što su Mrsić, Stazić…

Objavljeno

na

Darijo Kordić i orjunaški žutokljunci

Nakon što je Haaški sud 2004. osudio Darija Kordića na 25 godina zatvora na Haaškomu sudu, njegov odvjetnik Mitko Naumovski nije mogao skriti ogorčenje.

Poručio je glavnomu sudcu da ga može biti stid jer su osudili čovjeka bez dokaza. Da je moj branjenik Kordić doista počinio to što mu se pripisivalo u optužnici, onda ne samo 25 godina, nego ni kazna od pet doživotnih robija ne bi bila dovoljno pravedna, ali on nije počinio ništa od toga, na pravdi Boga poslan je na dugogodišnju tamnicu, govorio mi je tada odvjetnik Mitko Naumovski, danas, na žalost, pokojni.

Dario Kordić izdržao je do kraja svoju zatvorsku kaznu, što u Haagu, što u Grazu. Nije tražio pomilovanje, smanjenje kazne, nije pristajao na nagodbe, lamentacije i optuživanje drugih za svoju sudbinu.

Bio je i ostao utjelovljenje antičkoga stoika koji potiskuje gorčinu u sebi i dubinom svojega bića okreće se višim vrijednostima, duhovnosti i vjeri u Boga. Danas djeluje pomalo kao čudak čak i običnim vjernicima pa ga znaju opisati kao čovjeka koji je možda previše otišao u vjerski fanatizam ili misticizam.

No onaj koga život nije stavio na kušnju sličnu Kordićevoj, da 25 ljeta provede daleko od doma, obitelji i slobode, teško da je u stanju objektivno prosuđivati ljude poput Kordića, a posebno to ne mogu pogani ateisti i agnostici koji ne priznaju i ne daju pravo egzistencije nikomu tko nije kao oni.

HVP

Dario Kordić nije bio vojnik u sustavu HVO-a 1993. kada je dolje bjesnio bellum omnium contra omnes. Bio je prvak HDZ-a u toj i hrvatskoj državi. Ali Haaški je sud upravo je i tražio vodeće političke i vojne dužnosnike HVO-a i Herceg-Bosne u sklopu unaprijed skovane politikantske paradigme s ciljem da skrene fokus i potisne stigmu agresorske države Srbiji tako što će ju prišiti i Hrvatskoj u slučaju BiH te je bošnjačku komponentu jedinu tretirao kao žrtvu.

Kao da su Alijini Bošnjaci jedini legalni vlasnici BiH, a ne još i Hrvati i Srbi. Hrvatskoj je u slučaju Kordića i ostale jedanaestorice obećano brzo suđenje i to u roku od šest mjeseci. Tako je govorio američki izaslanik Robert Gelbrad, ali od predaje 1997. do suđenja prošle su pune dvije godine jer su naravno svi zaboravili to obećanje.

Izmišljena dvostruka zapovjedna crta

Optuženi general HVO-a Tihomir Blaškić već je na prvostupanjskomu sudu bio osuđen na drakonskih 45 godina zatvora zbog ratnoga zločina u Ahmićima. Ono što će se nakon toga događati u Haagu i na relaciji Zagreb-Haag ravno je najmračnijim špijunskim operacijama. U žalbenomu postupku Blaškić, posredstvom odvjetnika Ante Nobila, pravi salto mortale i temeljito mijenja strategiju obrane te u novomu konceptu odgovornost prenosi na Tuđmana, Šuška i Darija Kordića.

Izmišlja se famozna dvostruka zapovjedna crta po kojoj Blaškić, iako prvi zapovjednik, nije bio kriv za Ahmiće jer se plan napada odvijao mimo njega, odnosno namjerno je zaobiđen i navodno nije znao što se događa njemu iza leđa. Da je to uistinu bilo tako, nije li onda bilo lakše smijeniti Blaškića, nego zaobilaziti ga, logično je pitanje, ali logici u Haagu i kasnije u hrvatskomu pravosuđu Bog je rekao laku noć.

Na prvostupanjskomu suđenju Kordić je osuđen na 25 godina zatvora jer je navodno na sastanku u hotelu Vitez dao nalog generalu Blaškiću za napad na Ahmiće i ubijanje civila. Kordić je tvrdio da nije bio na sastanku niti je dao ikakvu zapovijed bilo komu. Sud je, međutim, izveo zaštićenoga svjedoka A. T. kao dokaz da je sastanka i zapovijedi bilo iako zaštićeni svjedok A. T. nije bio izravni sudionik sastanka.

Njemu je navodno o sastanku i Kordićevoj ulozi na njemu rekao Paško Ljubičić koji je nakratko izišao sa sastanka i sve mu ispričao. Ljubičić je demantirao da mu je bilo što govorio, ali uzalud. Zaštićeni svjedok A. T., a kasnije je otkriveno da je riječ o Vladimiru Šantiću, priznao je Sudu, na pitanja obrane, da je Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo od njega tražio da promijeni prijašnju izjavu i tereti Kordića. On kao nije htio pristati, ali budući da je i sam bio osuđen na 24 godine, nema dvojbe da je bio već korumpiran jer mu je kazna nakon korigiranoga svjedočenja smanjena na 18 godina. Šest godina manje za riječ dvije više, bila je očito dogovorena tezga.

Uza sve to, trećejanuarska vlast iz Zagreba šalje krivotvoreno MUP-ovo izvješće o Ahmićima Haaškomu sudu. To je bilo zapravo privatno Nobilovo izvješće o Ahmićima jer on je provodio istragu i utvrdio da njegov branjenik nije kriv, nego da su krivi drugi: krivnja za zločin prebačena, dakle, s Blaškića na druge. Nobilovo izvješće MUP je kao vlastito poslao Haagu izostavivši iz njega ono bitno: da su to sve spoznaje odvjetnika Nobila.

Nakon svega, Haaški sud praktički amnestira Blaškića i pušta ga na slobodu, odnosno smanjuje mu kaznu s 45 na devet godina, a Kordiću potvrđuje prvostupanjsku zatvorsku kaznu od 25 godina zatvora. Kordić je osuđen na tamnicu iako nije bio ni vojnik ni časnik, niti je bio u Ahmićima, a Blaškić koji je za uspješno provedenu akciju u Ahmićima pohvalio podređene časnike i nagradio ih s danima odmora, o čemu postoji pismena Blaškićeva zapovijed, praktički je oslobođen.

Ni danas se ne zna tko je odgovoran za Ahmiće

Haaški sud, odnosno prljava politika koja upravlja njima, postigao je svrhu: osuđujući političara Kordića, osudio je i hrvatsku politiku prema BiH. Kasnije je glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte uvidjela da je Hrvatska poslala krivotvoreno MUP-ovo izvješće o Ahmićima jer joj je u ruke dospjelo ono autentično izvješće u kojemu se kaže da nema nikakvih dokaza za Nobilovu teoriju o Ahmićima.

Zatražila je obnovu postupka Blaškiću, ali Haaški sud je to iz proceduralnih razloga odbio. Kordić je, dakle, poslan na robiju temeljem nagovorenoga svjedoka iz druge ruke i temeljem lažnoga MUP-ova izvješća. Bila je to i ostala jedna od najprljavijih operacija i jedna od najskandaloznijih i najsramotnijih presuda kakva ne bi prošla ni u pravosuđima najzabačenijih kutaka svijeta. Haag je prvo proglasio Blaškića odgovornim za Ahmiće, nakon toga odustao je od Blaškića pa je krivim proglasio Kordića. Još kasnije, Haag je pustio Paška Ljubičića da mu sudi pravosuđe BiH.

U Sarajevu je Ljubičić osuđen na 10 godina, a u presudi je opet navedeno da je za Ahmiće odgovoran general Blaškić dok se Kordić ni ne spominje. Dakle u tom sudskome galimatijasu ne zna se niti je danas ikoga briga tko je uopće odgovoran za Ahmiće.

Dario Kordić već je godinama na slobodi, Na slobodi je i general Blaškić. Koliko znamo, ne sretnu se, ne komuniciraju. Bivši predsjednik Ivo Josipović svim osuđenim časnicima HV-a i HVO-a u svome protuhrvatskome bjesnilu oduzeo je činove, ali ne i generalu Blaškiću jer je bio dio njegova izbornoga tima. Prljavim jugokomunistima kršenje načela zaista nikada nije predstavljao problem.

Presude ‘šestorci’ i Dariju Kordiću vrhunac su cinizma ICTY-a i sramota UN-a

Dario Kordić nedavno je održao predavanje o vjeri studentima jednoga zagrebačkoga studentskoga doma. Bilo je nazočno nekoliko stotina studenata, a organizator je bio don Damir Stojić. Hrvatski Jugoslaveni digli su se na sve četiri. Četvorica orjunaških studenata pokušali su izazvati metež u dvorani i prekinuti skup, ali izbačeni su.

Došli su s transparentom „Kordić koljač“ aludirajući da je Kordić klao po Ahmićima. Ta četvorica, a ne onih 300 i više, bili su vrijedni divljenja starim im mentorima u politici pa su sutradan u Hrvatskomu saboru o Kordićevu predavanju dramatično govorili bivši SDP-ov saborski zastupnik Mirando Mrsić, inače prototip rigidnoga jugoboljševičkoga komunista, kao i Nenad Stazić, a jedva manje mržnje u svome osvrtu dan poslije iskazala je na sjednici Vlade ministrica Blaženka Divjak, članica jugoslavenskoga HNS-a .

Antihrvatska histerija

Sukus njihovih izljeva sadržan je u pitanju može li o Bogu i vjeri govoriti netko tko je, vjeruju oni, ubijao i klao u Ahmićima. U toj provali antihrvatske histerije očekivano su logističku potporu dali komentatori jugoslavenskih listova Novoga lista i Jutarnjega lista te još neki.

Luka Mišetić, odvjetnik generala Gotovine, sve ih je pitao što je to konkretno učinio Dario Kordić. Nisu mu znali odgovoriti, pa su počeli bulazniti gore od Goldsteina ili Klasića kad ih se upita gdje su kosturi navodnih 83000 jasenovačkih žrtava. Mišetić im je jednostavno citirao ulomke presude Kordiću iz koje se vidi da Kordićevi kritičari ne znaju što govore i da nitko od njih niti je čitao presudu niti pojma ima o prljavoj pozadini procesa Kordiću.

Danas je i u ovomu, kao i u bezbrojnim drugim situacijama, suvišan pokušaj argumentiranoga razgovora s ljudima poput Mrsića, Stazića i sličnih. Od zadrtih jugokomunista nije moguće napraviti ne samo Hrvate, nego ni suvisle osobe s kojima je moguć zdravorazumski ili znanstveni dijalog. Jednostavno zato što je hrvatskim komunistima mržnja prema vlastitosti, dakle prema Hrvatskoj i hrvatstvu, dio identiteta koji se ne mijenja ni 30 godina nakon propasti okupacijske Jugoslavije.

Za njih je svaki ekstrovertirani Hrvat potencijalni zločinac i terorist, pa tako i Kordić, Stepinac i još tisuće drugih smaknutih i osuđenih po tuđinskim sudovima. U tomu je njihova razlika u odnosu na sve ostale komuniste po svijetu, u tomu je tragedija i ljudsko ništavilo Mrsića, Stazića, Bauka i sličnih.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

Zaista, zašto je osuđen Dario Kordić?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

Objavljeno

na

Objavio

Odzvonilo je silovateljima u Lepoj njihovoj. Lex Veljača uskoro će počistiti sve smeće s “ovih prostora“. Kao kad je Heraklo od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale.

Heraklo je u našem slučaju ministar Bošnjaković, a Euristeja je udruga “Spasi me“ na čelu s legendarnom Jelenom Veljačom. Ona je, preselivši se u Beograd, iznenada shvatila gdje je do tada živjela. I vratila se na velika vrata. Plenki je to prvi shvatio i eto nama po tko zna koji puta noveliranja Kaznenog zakona RH. Uglavnom, dobit ćemo nešto oštrije sankcije nego do sada. I do sada je svako fizičko i seksualno nasilje bilo kazneno djelo. Ono što će biti “tvrd orah“ je slučaj kad mala čela nude velika načela. A to je odredba gdje spolni odnos bez pristanka postaje vrsta silovanja. Englezi se “k’o pijani plota“ stotinama godina drže svog “Criminal law“, a HR-u ovo je već “stota“ izmjena.

Vratimo se na spolni odnos bez pristanka koji postaje “vrsta silovanja“. Što je sa suprugom kojeg njegova supruga prijavi za silovanje, doduše bez fizičkog nasilja, ali bez njenog izričitog pristanka. Može to žena, kad se posvađaju, i naknadno shvatiti da suprugu zapravo zadnji puta kad su imali odnose nije uopće bila dala svoj pristanak. Ionako su bili (najvjerojatnije) sami u krevetu! Takvom suprugu od sada prijeti minimalno godina dana ”bukse” bez obzira što će on vjerojatno tvrditi da nije znao da treba usmeni ili pismeni pristanak supruge, da su to do sada rješavali na konkludentan način, da nije znao kako sada mora svaki puta kad legne sa ženom osigurati čvrsti dokaz da je ona pristala. Možda pisanu potvrdu, ovjerenu kod javnog bilježnika?!

Nekom će ovaj moj stav izgledati kao nepotrebno karikiranje i protivan zaštiti žena od seksualnog nasilja. No, kako je iza mene skoro 50-godišnja odvjetnička praksa dobro znam kako će ovo “silovanje bez pristanka“ biti i te kako zloupotrebljavano. Bit će zabavno pratiti suce u kaznenim predmetima kad supruga tvrdi da je “silovana“, a suprug se brani da je do sada “silovao“ svoju zakonitu na taj način bezbroj puta, a sada odjednom mora u Lepoglavu dok se supruga oporavlja od “šoka“ uz pomoć nekoga tko je tu dozvolu još davno, kad se ženio, dobio. Bit će kod nas puno loše informiranih supruga punih “podijeljenih osjećaja“. Rješenje se nazire u građanskopravnoj sferi. Možda da supružnici sklope “bračni ugovor“ kod javnog bilježnika po kojem suprug ne mora imati posebnu usmenu ili pisanu dozvolu za seks sa svojim zakonitom…

Kad smo već spomenuli “podijeljene osjećaje“, kako bi ih bolje upoznali, evo jednog sugestivnog primjera. Podijeljeni osjećaju javljaju se, na primjer, kad vam zločesta punica s vašim novim autom odleti u provaliju…

Srpski logori za neke su plod mašte desnih krkana

O Jasenovcu svi znaju sve. Neki progresivniji tvrde i pišu o milijun žrtava. Kao, recimo, patrijarh Irinej. Za srpske logore iz Domovinskog rata ne zna baš nitko. Osim onih 30-tak tisuća koji su prošli kroz njih. Ta golgota ne zanima ni Pupovca, ni Bošnjakovića, ni Radu, ni Jakovčića iz Documente, ni Antu Tomića i ljevičarske kolumniste iz Jutarnjeg, 24 sata, Indexa, net.hr, ni Šprajca, SDP, HDZ, Žonju, Jakovčića iz IDS-a, Miletića, Robya Bajrušija itd. Lijeva medijska falanga “prosto ne može da veruje“ da su ti logori stvarno postojali.

Logori gdje se je tuklo, ubijalo, mučilo i gazilo ljudsko dostojanstvo.  Jeste li igdje pročitati da je dan 14. kolovoza obilježen kao dvadeset i dvogodišnjica velike razmjene logoraša kod Nemetina u kojoj je na slobodu iz logora bilo pušteno 714 naših branitelja i civila? Old sad story! Ti logori kao da su plod mašte desnih krkana. Nitko od naših vrlih političara, posebno onih HDZ-ovih i HNS-ovih, nisu došli ni blizu, niti su pustili o tome glasa. Naravno, ni vrhunski stručnjaci za sve logore iz SDSS-a.

Ali zato se kao muhe skupe na svakoj “komemoraciji“, od one u Srbu do obilježavanja žrtava svakog ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata. Nema, recimo, u “slobodarskom“ Indexu, Jutarnjem, Večernjaku, ni na RTL-u ni riječi o brojnim svjedocima koji mogu svjedočiti o zlodjelima u tim srpskim logorima.

Jakovina, Markovina, Klasić i slični ”istoričari” vjerojatno misle da su ti logori samo “osveta“ za sve ono što se događalo u Jasenovcu. Ako Documenta, Pupovac, Frljić, Čičak, Pilsel i sve te njihove para-humanitarne organizacije očito pojma nemaju što je proživljavalo oko 30 tisuća ljudi u tim logorima onda se samo od sebe nameće jedno jako ružno pitanje: što bi bilo s Hrvatskom da smo kojim slučajem Domovinski rat izgubili? Koliko nula bi brojci 30 trebali još nadodati? Dobro, kod mene osobno ne bi se promijenilo ništa drastično. Ova depresivna kolumna bi i dalje izlazila. S time da bi je pisao na Golom otoku klešući je u kamenu.

“Oslobodioci” i Zrin

Ovih dana, točnije 9. rujna, nigdje ni slova o brutalnom partizanskom zločinu u mjestu Zrin na obroncima Zrinske gore. Toga dana 1943.g. naši “osobodioci“ ušli su u Zrin i pobili 291. mještanina.

Naravno, proglasiše sve civile ustašama tako da je uspjelo preživjeti svega 16 osoba. Ni Turci u rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskog nisu u jednom danu pobili toliko ljudi i opljačkali ih. I danas, nakon sramotne šutnje o pravom karakteru NOB-a, biskup Košić žali za ubijenim “ustašama“, umjesto da, zajedno sa sisačkom Ikačom, evocira uspomene na “herojski“ čin “oslobodioca“ koji su u jednom danu skoro 300 civila oslobodili života u malom tragičnom hrvatskom mjestu. I na kraju krajeva, tko će pisati o tom stravičnom komunističkom zločinu? Jutarnji, Večernji u Gerinom Obzoru, Novi list, Slobodna, Indeks, Net.hr, 24sata? Hoće – naravno – ali samo u kontekstu Nikole Šubić Zrinskog. Možda Klasić, Jakovina i ekipa znaju da je i to bila samo ”pravedna osveta” za sve ustaške zločine.  Ali onda su trebali krenuti na ustaše, a ne čekati maršala Tolbuhina da odradi posao za naše “narodne heroje“.

Već sam gore napisao da smo slučajno izgubili Domovinski rat, da bi ovu kolumnu pisao na Golom otoku. I tamo bi mi se dogodila najgora moguća kombinacija. Kako bih zbog godina zasigurno bolovao od Alzheimera i usput dobio proljev, počela bi trka lijevo, desno, a ne znaš ni gdje ni zašto?!

Hajmo i dalje ostati u mračnom snu da smo slučajno izgubili Domovinski rat. Većina će zaključiti da taj rat nismo ni slučajno mogli izgubiti. To je točno. Međutim, bi li neki budući apstraktni rat mogli ipak popušiti? Ideju mi je dala kolumna u Večernjem novinara čije tekstove nikada nećete uspjeti pročitati u Večernjakovom Obzoru. Autor kolumne je, naravno, Davor Ivanković. Tema su srpski oficiri i provokacija s ulaskom u Hrvatsku na liturgiju u Jasenovcu.

U isto vrijeme srpski “mirotvorac“ Vučić s ushićenjem je pratio vježbe policijskih snaga Srbije. Užario se od sreće gledajući topove od 20 do 40 mm, rakete, naoružane policijske helikoptere, nove mitraljeze s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Otprilike u isto vrijeme u Zagrebu je bila obljetnica specijalaca iz Lučkog.

Naravno, bez topova, raketa, naoružanih policijskih zrakomlata, mitraljeza s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Razlog? Hrvatska policija ne posjeduje takvo naoružanje. Da se naša policija pokuša naoružati poput vojske, kao što je to slučaj u Srbiji, možete samo zamisliti kakva bi graja nastala. Troši se novac na oružje umjesto na vrtiće, škole, ekologiju, stanove za imigrante. Puhovski, Tomić, Pavičić, Rada, Žonja, Toma, Beljak, Bajruši, Vlašić, Documenta… svi bi oni odmah digli graju do neba…

Tomu još treba dodati da se ovih dana u Srbiji uvodi obavezni vojni rok i da će za sedam godina imati kompletno obučenih oko 50.000 vojnika. Samo politički glupani mogu zanemariti činjenicu da danas u Srbiji Hrvatsku smatraju vojnim neprijateljem broj jedan. Samo političke guske će se i dalje k’o pura dreku čuditi povratku HV-a u kasarne.

Srbi se hvale da im je Trump u zamjenu za priznanje Kosova obećao 14 potpuno novih F-16 i 10 milijardi dolara za vojnu infrastrukturu. Nakon propasti kupnje aviona od Izraela ministar Krstičević za kaznu “kleči na kuruzi“, a Srbija se rapidno naoružava. Miroslav Lazanski, prijatelj Jelene Lovrić, odlazi za ambasadora u Moskvi, a po zaključku Davora Ivankovića Srbija se približava  vojnoj opremljenosti iz 1991.g. “kad je bila 10 puta moćnija od nas“. I na kraju, je li o rapidnom naoružanju Srbije i autsajderskom ponašanju Hrvatske i jednu jedinu riječ rekao bilo tko od naših predsjedničkih kandidata? HV i naša nacionalna sigurnost je za njih periferna tema.

Pitali Rusi Tuđmana što ima protiv Srba? Gardijske brigade – odgovorio je Tuđman.

Budite sigurni da Papa tako skoro neće priznati Kosovo

Aleksandar Vučić je posjetio Vatikan. U Apostolskoj palači primio ga je papa Franjo. Vučić je izjavio da će zamoliti papu Franju da ne prizna Kosovo. Budite sigurni da Papa neće priznati Kosovo. Barem ne tako skoro. Vučić bi jako “voleo“ da Papa posjeti Srbiju, ali za taj “sveti“ čin nema suglasnost SPC-e. “Veliki patrijarh” pozdravlja papu Franju, a on “velikog“ Patrijarha.

Vučić kaže kako mu je Papa u više navrata rekao da izuzetno cijeni Patrijarha Irineja, bez čije dozvole ne može doći u posjet Beogradu. Papi su sada samo Beograd i Moskva “tiha želja“ jer nema poziva za posjetu.

U Hrvatsku može doći kad god zaželi, ali nakon svega što je čuo o Hrvatskoj od “Velikog Patrijarha” još će malo razmisliti. Vučiću je dobri Papa poklonio medaljon mira i protumačio mu njegovo značenje. Vučić je to navodno shvatio na jedan posebni transcendentni način ili kao svojevrsni oprost Pape miroljubivoj Srbiji koja je, onako usput rečeno, izazvala Prvi svjetski rat, a nakon pada komunizma, i čitav niz ratova na području bivše SFRJ, a koja je zbog toga bila osuđena za genocid u Srebrenici, za ubijanje u Vukovaru itd.

Srbija je sve uspješnija u pokušaju sprječavanja proglašavanja kardinala Alojzija Stepinca svetim. Papa Franjo misli kako za zbližavanje dvije Crkve nisu potrebne teološke rasprave jer, kako reče, “ujedinjeni smo u krvi“. Slažem se. Teološke rasprave potrebne su samo oko kanonizacije kardinala Stepinca. A što se tiče krvi, počevši od Prvog svjetskog rata pa zaključno do Kosova i Vukovara, tu ne da smo se “ujedinili“ nego smo se skoro i udavili ujedinjeni. I da dobri papa Franjo nije izabran za papu, vjerojatno nikada ne bi skužili kako smo se ujedinili i sa SPC-om. Nekako u isto vrijeme kad tu istu crkvu Crna Gora proglašava terorističkom organizacijom.

Uglavnom: “Ex nihilo, nihil fit” ili od ničega ništa.

Silvek Tomašević se u Rimu pita: “Može li kip pokvariti odnose dvaju susjeda? Kip razdora je pjesnik i političar Gabriele D’Annunzio, koji je postavljen u Trstu točno na stotu godinu kad je dotični Gabriel sa oko 2.000 perjem okićenih vojnika u operetnom puču ušao u Rijeku. Ta okupacija je trajala 16 mjeseci i za divno čudo nisu legionare od tamo istjerali Titovi partizani jer tada još nije bilo šume Brezovica niti su se u Srbu okretali svećenici na ražnju.

Fašistu D’Annunzija izbacili su iz Rijeke talijanski vojnici. Znači “kipek“ patuljastog Gabriela ne može pokvariti vječno prijateljstvo dvaju naroda i narodnosti. Onako usput, sjetih se kako je maršal Tito naredio 4. armiji JNA da 1. svibnja 1945.g. “oslobodi“ Trst od Nijemaca koji su još pred 25 dana bili napustili grad. Tada se naša “herojska“ armija ušuljala u grad. No, 2. svibnja u Trstu se iznenada pojavila Druga novozelandska divizija. Narod je, naravno, bio na strani JNA oslobodioca jer su oni odmah uveli policijski sat i radnu obvezu što je ljude do kraja oduševilo.

U tom oduševljenju stanovništvo je počelo opsjedati zapovjedništvo generala Gentriyja tražeći pomoć i zaštitu od “oslobodioca“. Zatim je “fašist“ Churchill dao naredbu feldmaršalu Alexanderu da ne dolazi u obzir bilo kakav sporazum s partizanima, a osobito stoga što nisu imali podršku Staljina. Za to vrijeme je Tolbuhin već bio negdje oko Beča. Nakon svega, Titovi su partizani krenuli u pobjednički rikverc i u nove pobjede protiv razoružanih fašista – na Bleiburgu. Već tada su počeli nicati Titovi kipovi po čitavoj Jugi. Ali to nije moglo pokvariti odnose dvaju susjeda.

Pitao me neki moj znanac u žaru diskusije: ako je Tito navodno vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj, kako to da je današnja Hrvatska manja od one iz NDH?

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: U što se to pretvorila Lijepa naša?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari