Pratite nas

Kolumne

I. Marijačić: Svaki je Hrvat, a ne samo Kordić, zločinac za jugokomuniste kao što su Mrsić, Stazić…

Objavljeno

na

Darijo Kordić i orjunaški žutokljunci

Nakon što je Haaški sud 2004. osudio Darija Kordića na 25 godina zatvora na Haaškomu sudu, njegov odvjetnik Mitko Naumovski nije mogao skriti ogorčenje.

Poručio je glavnomu sudcu da ga može biti stid jer su osudili čovjeka bez dokaza. Da je moj branjenik Kordić doista počinio to što mu se pripisivalo u optužnici, onda ne samo 25 godina, nego ni kazna od pet doživotnih robija ne bi bila dovoljno pravedna, ali on nije počinio ništa od toga, na pravdi Boga poslan je na dugogodišnju tamnicu, govorio mi je tada odvjetnik Mitko Naumovski, danas, na žalost, pokojni.

Dario Kordić izdržao je do kraja svoju zatvorsku kaznu, što u Haagu, što u Grazu. Nije tražio pomilovanje, smanjenje kazne, nije pristajao na nagodbe, lamentacije i optuživanje drugih za svoju sudbinu.

Bio je i ostao utjelovljenje antičkoga stoika koji potiskuje gorčinu u sebi i dubinom svojega bića okreće se višim vrijednostima, duhovnosti i vjeri u Boga. Danas djeluje pomalo kao čudak čak i običnim vjernicima pa ga znaju opisati kao čovjeka koji je možda previše otišao u vjerski fanatizam ili misticizam.

No onaj koga život nije stavio na kušnju sličnu Kordićevoj, da 25 ljeta provede daleko od doma, obitelji i slobode, teško da je u stanju objektivno prosuđivati ljude poput Kordića, a posebno to ne mogu pogani ateisti i agnostici koji ne priznaju i ne daju pravo egzistencije nikomu tko nije kao oni.

HVP

Dario Kordić nije bio vojnik u sustavu HVO-a 1993. kada je dolje bjesnio bellum omnium contra omnes. Bio je prvak HDZ-a u toj i hrvatskoj državi. Ali Haaški je sud upravo je i tražio vodeće političke i vojne dužnosnike HVO-a i Herceg-Bosne u sklopu unaprijed skovane politikantske paradigme s ciljem da skrene fokus i potisne stigmu agresorske države Srbiji tako što će ju prišiti i Hrvatskoj u slučaju BiH te je bošnjačku komponentu jedinu tretirao kao žrtvu.

Kao da su Alijini Bošnjaci jedini legalni vlasnici BiH, a ne još i Hrvati i Srbi. Hrvatskoj je u slučaju Kordića i ostale jedanaestorice obećano brzo suđenje i to u roku od šest mjeseci. Tako je govorio američki izaslanik Robert Gelbrad, ali od predaje 1997. do suđenja prošle su pune dvije godine jer su naravno svi zaboravili to obećanje.

Izmišljena dvostruka zapovjedna crta

Optuženi general HVO-a Tihomir Blaškić već je na prvostupanjskomu sudu bio osuđen na drakonskih 45 godina zatvora zbog ratnoga zločina u Ahmićima. Ono što će se nakon toga događati u Haagu i na relaciji Zagreb-Haag ravno je najmračnijim špijunskim operacijama. U žalbenomu postupku Blaškić, posredstvom odvjetnika Ante Nobila, pravi salto mortale i temeljito mijenja strategiju obrane te u novomu konceptu odgovornost prenosi na Tuđmana, Šuška i Darija Kordića.

Izmišlja se famozna dvostruka zapovjedna crta po kojoj Blaškić, iako prvi zapovjednik, nije bio kriv za Ahmiće jer se plan napada odvijao mimo njega, odnosno namjerno je zaobiđen i navodno nije znao što se događa njemu iza leđa. Da je to uistinu bilo tako, nije li onda bilo lakše smijeniti Blaškića, nego zaobilaziti ga, logično je pitanje, ali logici u Haagu i kasnije u hrvatskomu pravosuđu Bog je rekao laku noć.

Na prvostupanjskomu suđenju Kordić je osuđen na 25 godina zatvora jer je navodno na sastanku u hotelu Vitez dao nalog generalu Blaškiću za napad na Ahmiće i ubijanje civila. Kordić je tvrdio da nije bio na sastanku niti je dao ikakvu zapovijed bilo komu. Sud je, međutim, izveo zaštićenoga svjedoka A. T. kao dokaz da je sastanka i zapovijedi bilo iako zaštićeni svjedok A. T. nije bio izravni sudionik sastanka.

Njemu je navodno o sastanku i Kordićevoj ulozi na njemu rekao Paško Ljubičić koji je nakratko izišao sa sastanka i sve mu ispričao. Ljubičić je demantirao da mu je bilo što govorio, ali uzalud. Zaštićeni svjedok A. T., a kasnije je otkriveno da je riječ o Vladimiru Šantiću, priznao je Sudu, na pitanja obrane, da je Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo od njega tražio da promijeni prijašnju izjavu i tereti Kordića. On kao nije htio pristati, ali budući da je i sam bio osuđen na 24 godine, nema dvojbe da je bio već korumpiran jer mu je kazna nakon korigiranoga svjedočenja smanjena na 18 godina. Šest godina manje za riječ dvije više, bila je očito dogovorena tezga.

Uza sve to, trećejanuarska vlast iz Zagreba šalje krivotvoreno MUP-ovo izvješće o Ahmićima Haaškomu sudu. To je bilo zapravo privatno Nobilovo izvješće o Ahmićima jer on je provodio istragu i utvrdio da njegov branjenik nije kriv, nego da su krivi drugi: krivnja za zločin prebačena, dakle, s Blaškića na druge. Nobilovo izvješće MUP je kao vlastito poslao Haagu izostavivši iz njega ono bitno: da su to sve spoznaje odvjetnika Nobila.

Nakon svega, Haaški sud praktički amnestira Blaškića i pušta ga na slobodu, odnosno smanjuje mu kaznu s 45 na devet godina, a Kordiću potvrđuje prvostupanjsku zatvorsku kaznu od 25 godina zatvora. Kordić je osuđen na tamnicu iako nije bio ni vojnik ni časnik, niti je bio u Ahmićima, a Blaškić koji je za uspješno provedenu akciju u Ahmićima pohvalio podređene časnike i nagradio ih s danima odmora, o čemu postoji pismena Blaškićeva zapovijed, praktički je oslobođen.

Ni danas se ne zna tko je odgovoran za Ahmiće

Haaški sud, odnosno prljava politika koja upravlja njima, postigao je svrhu: osuđujući političara Kordića, osudio je i hrvatsku politiku prema BiH. Kasnije je glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte uvidjela da je Hrvatska poslala krivotvoreno MUP-ovo izvješće o Ahmićima jer joj je u ruke dospjelo ono autentično izvješće u kojemu se kaže da nema nikakvih dokaza za Nobilovu teoriju o Ahmićima.

Zatražila je obnovu postupka Blaškiću, ali Haaški sud je to iz proceduralnih razloga odbio. Kordić je, dakle, poslan na robiju temeljem nagovorenoga svjedoka iz druge ruke i temeljem lažnoga MUP-ova izvješća. Bila je to i ostala jedna od najprljavijih operacija i jedna od najskandaloznijih i najsramotnijih presuda kakva ne bi prošla ni u pravosuđima najzabačenijih kutaka svijeta. Haag je prvo proglasio Blaškića odgovornim za Ahmiće, nakon toga odustao je od Blaškića pa je krivim proglasio Kordića. Još kasnije, Haag je pustio Paška Ljubičića da mu sudi pravosuđe BiH.

U Sarajevu je Ljubičić osuđen na 10 godina, a u presudi je opet navedeno da je za Ahmiće odgovoran general Blaškić dok se Kordić ni ne spominje. Dakle u tom sudskome galimatijasu ne zna se niti je danas ikoga briga tko je uopće odgovoran za Ahmiće.

Dario Kordić već je godinama na slobodi, Na slobodi je i general Blaškić. Koliko znamo, ne sretnu se, ne komuniciraju. Bivši predsjednik Ivo Josipović svim osuđenim časnicima HV-a i HVO-a u svome protuhrvatskome bjesnilu oduzeo je činove, ali ne i generalu Blaškiću jer je bio dio njegova izbornoga tima. Prljavim jugokomunistima kršenje načela zaista nikada nije predstavljao problem.

Presude ‘šestorci’ i Dariju Kordiću vrhunac su cinizma ICTY-a i sramota UN-a

Dario Kordić nedavno je održao predavanje o vjeri studentima jednoga zagrebačkoga studentskoga doma. Bilo je nazočno nekoliko stotina studenata, a organizator je bio don Damir Stojić. Hrvatski Jugoslaveni digli su se na sve četiri. Četvorica orjunaških studenata pokušali su izazvati metež u dvorani i prekinuti skup, ali izbačeni su.

Došli su s transparentom „Kordić koljač“ aludirajući da je Kordić klao po Ahmićima. Ta četvorica, a ne onih 300 i više, bili su vrijedni divljenja starim im mentorima u politici pa su sutradan u Hrvatskomu saboru o Kordićevu predavanju dramatično govorili bivši SDP-ov saborski zastupnik Mirando Mrsić, inače prototip rigidnoga jugoboljševičkoga komunista, kao i Nenad Stazić, a jedva manje mržnje u svome osvrtu dan poslije iskazala je na sjednici Vlade ministrica Blaženka Divjak, članica jugoslavenskoga HNS-a .

Antihrvatska histerija

Sukus njihovih izljeva sadržan je u pitanju može li o Bogu i vjeri govoriti netko tko je, vjeruju oni, ubijao i klao u Ahmićima. U toj provali antihrvatske histerije očekivano su logističku potporu dali komentatori jugoslavenskih listova Novoga lista i Jutarnjega lista te još neki.

Luka Mišetić, odvjetnik generala Gotovine, sve ih je pitao što je to konkretno učinio Dario Kordić. Nisu mu znali odgovoriti, pa su počeli bulazniti gore od Goldsteina ili Klasića kad ih se upita gdje su kosturi navodnih 83000 jasenovačkih žrtava. Mišetić im je jednostavno citirao ulomke presude Kordiću iz koje se vidi da Kordićevi kritičari ne znaju što govore i da nitko od njih niti je čitao presudu niti pojma ima o prljavoj pozadini procesa Kordiću.

Danas je i u ovomu, kao i u bezbrojnim drugim situacijama, suvišan pokušaj argumentiranoga razgovora s ljudima poput Mrsića, Stazića i sličnih. Od zadrtih jugokomunista nije moguće napraviti ne samo Hrvate, nego ni suvisle osobe s kojima je moguć zdravorazumski ili znanstveni dijalog. Jednostavno zato što je hrvatskim komunistima mržnja prema vlastitosti, dakle prema Hrvatskoj i hrvatstvu, dio identiteta koji se ne mijenja ni 30 godina nakon propasti okupacijske Jugoslavije.

Za njih je svaki ekstrovertirani Hrvat potencijalni zločinac i terorist, pa tako i Kordić, Stepinac i još tisuće drugih smaknutih i osuđenih po tuđinskim sudovima. U tomu je njihova razlika u odnosu na sve ostale komuniste po svijetu, u tomu je tragedija i ljudsko ništavilo Mrsića, Stazića, Bauka i sličnih.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

Zaista, zašto je osuđen Dario Kordić?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Beljak – Ilija Čvorović opasan za koaliciju koja hoće na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Beljakova stupidna teza na liniji je onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.

Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom.

“Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu.

Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.

Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više? Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.? Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?

Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinovi daljinski upravljač i njihovom službom? Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića? Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?

Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića. On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane.

No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.

Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.

Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.

Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji.

Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa. Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe! Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića.

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.

Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.

Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma. Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno. Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno.

Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tomasović poručio šefu HSS-a Beljaku: ‘Nisam siguran da Ti ne bih opalio šamarčinu da naletim na Tebe!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

DUJMOVIĆ: Milanovićeva pobjeda izravna je posljedica nesloge na desnici

Objavljeno

na

Objavio

S jedne strane, u Rijeci se spremaju kranovi koji će podignuti višetonsku zvijezdu petokraku na kultni riječki neboder u samom centru grada, s druge strane čelnik povijesnog HSS-a Krešo Beljak najavljuje mogućnost novih likvidacija hrvatskih iseljenika! Dobro došli u Hrvatsku u kojoj je Zoran Milanović predsjednik države, piše Tihomir Dujmović u kolumni za direktno.hr.

Naime, ovo bildanje mišića jugoslavenske komunističke ljevice izravni je ceh pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, jer je kako vidimo jugoslavenska ljevica počela dizati glavu, a još se nije obavila niti predsjednička inauguracija!

Zbog toga je poraz domoljubnih kandidata na predsjedničkim izborima povijesno fatalan, tim prije jer su u prvom krugu pokazali da ukupno gledajući drže većinu. Još ćemo tisuću puta prokleti neslogu na desnici, jer je Milanovićeva pobjeda izravna posljedica te nesloge, a tek ćemo vidjeti kakvu krvavu cijenu će cijela nacija platiti zagovorom poništenja listića!

Tako već prvi dani nakon pobjede Zorana Milanovića pokazuju unutarnji ideološki politički smjer u kojem će zemlju voditi. Vanjskopolitički pak smjer se može nazrijeti u ekspresnom pozivu koji je za posjet Moskvi već dobio od Putina! Mjesec dana prije službene inauguracije!

Osim toga, prvi dani nakon pobjede ljevice osobito pokazuju atmosferu u kojoj ćemo živjeti idućih pet godina, atmosferu koja će zacrvenjeti Hrvatsku do usijavanja, pobijedi li SDP na parlamentarnim izborima! Ima li toliko razuma, pameti i svijesti na domoljubnoj političkoj sceni da se ovaj scenarij nakon zadnjeg poraza zauzda?

Zlatko Hasanbegović je širu javnost nedavno upoznao u Saboru s postojanjem nevjerojatne ideje i već zgotovljenog plana, koja je s onu stranu pameti, da se u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, na kultni riječki neboder u centru grada instalira višetonska zvijezda petokraka napravljena od armiranog betona!

Posljednji put je to palo na pamet krajem Drugog svjetskog rata partizanima kad su netom što su ušli u grad likvidirali oko 700 Riječana, stavili na isti neboder mamutsku zvijezdu petokraku! Ako je ono bio izraz ludila ratnih pobjednika, kako je moguće shvatiti da se posve ista akcija planira 75 godina kasnije?

Potoci nevine krvi tekle su pod petokrakom

Nakon spoznaje o potocima nevine krvi koja je tekla pod tom petokrakom, nakon svih Hudih jama, nakon svih gračanskih stratišta, nakon nepobitne činjenice da je ista petokraka poklala Vukovar i preorala pola Hrvatske, nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o prvoklasnoj političkoj provokaciji koju je “savezna” vlast dužna zauzdati! Jer, višetonska petokraka će se u jednoj zemlji članici Unije, instalirati na vrh riječkog nebodera i nakon svih rezolucija europskog parlamenta i Vijeća Europe na temu komunizma!

Osim toga kran će podignuti višetonsku petokraku na vrh nebodera točno u trenutku dok Hrvatska predsjedava istom tom Europskom unijom! Dvoji li netko, ako se taj performans dogodi, da će u najmanju ruku predstavnici Mađarske, Poljske i Slovačke izraziti javno zgražavanje nad tom činjenicom, što se jasno može iščitati njihovim držanjem spram komunističke povijesti?

Hasanbegovićevo precizno pitanje hoće li Ministarstvo kulture zaustaviti taj plan, nije dobilo odgovor aktualne ministrice kulture koja se pozvala na umjetničku slobodu izražavanja, ali ovdje se ne radi ni o umjetnosti ni o slobodi. Kao što se ni nakon 1945. ta petokraka tamo nije stavila u ime umjetničke slobode!

Radi se o goloj političkoj provokaciji koja traži nedvosmislen odgovor aktualne Vlade koja ima rekvizite kojima može spriječiti tu sramotu. Riječka histerija za titoizmom, komunizmom i petokrakama nadilazi granice zdravog razuma pa s obzirom na to da se ne čuje revolt i bunt Riječana čovjek ima dojam da tamošnji gradonačelnik dijeli po kućama buniku jer samo uz pomoć halucinogenih pripravaka je moguće šutke gledati, pače, pozdravljati to neokomunističko ludilo koje je zahvatilo grad.

Sve je počelo planom o obnovi Titovog broda “Galeb” za što je Obersnel natjerao gradske vijećnike da podignu ruku za kredit od 44 milijuna kuna (obnova Galeba i palače Šećerane)! Za tu svotu, kako je izračunao jedan vijećnik riječkog vijeća, mogao bi se sagraditi dovoljno veliki vrtić u koji bi se mogla upisati sva djeca koja nisu uspjela dobiti vrtić u Rijeci! Ali, ne! Komunistički šaman Vojko Obersnel ne misli tako! Osim toga samo godišnje održavanje broda se procjenjuje na više od pet milijuna kuna i u ovom trenutku nitko ne zna tko će i taj trošak plaćati! Za afirmaciju ovog ludila potrebno je vrijeme tako da obnovljeni Titov brod neće biti obnovljen u vrijeme dok će Rijeka biti europski grad kulture!

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike. Titov “Galeb” ima naime zanimljivu prošlost. Brod nisu gradile marljive ruke Titovih komunista, riječ je o brodu izgrađenom u Genovi davne 1936. godine i bio je namijenjen prijevozu južnog voća.

U libijskoj luci Bengazi brod je 1941. pogođen torpedom i dotegljen je u Trst. Nakon kapitulacije Italije preuzimaju ga Nijemci. Hitlerova mornarica ga je prenamijenila u polagača mina i, da perverzija bude veća, taj je brod širom Kvarnera i sjevernog Jadrana postavio više od pet tisuća mina! Potom su ga saveznici pred Rijekom potopili 1944. godine.

Takav, potopljen, brod je kao svojevrsni ratni plijen izvađen i preuređen 1948. najprije kao mornarički školski brod, potom u Titovu jahtu kojom je on putovao ravno 14 puta.

Za potrebe upotpunjavanja legendi o drugu Titu tvrdilo se da se tim brodom poznate goste vodilo na Brijune, naročito se isticalo da su tim brodom prevezeni Elizabeth Taylor, Richard Burton i Sofia Loren, no čak je i HRT ustvrdio da je to laž. Političari i medijske zvijezde su redovito na Brijune stizali brodom Podgorka.

“Galeb” je funkcionirao 27 godina, Tito se njime koristio godinu i pol. Od njegove smrti, Galeb je bio običan školski brod za pitomce jugoslavenske mornarice. Početkom 1991. odvezen je u Crnu Goru gdje ga potom kupuje jedan grčki brodovlasnik koji je htio od njega napraviti jahtu (brod je duži od stotinu metara). Tako je dotegljen u brodogradilište Viktor Lenac. Kako Grk nije plaćao troškove obnove, brodogradilište ga je prodalo gradu Rijeci za 150.000 dolara.

Inače, da bi se ovaj bezumni spektakl mogao izvesti bila je potrebna pomoć garniture Vlade iz vremena Ive Sanadera, jer je ministarstvo kulture dok je njime rukovodio Božo Biškupić povuklo prvi, ali zlatni potez u tom smislu.

Naime, da Ministarstvo kulture 2006. godine nije “Galeb” proglasilo kulturnim dobrom, ne bi se moglo povući niti jedna kuna europskog novca za njegovu obnovu, a povučen je ogroman novac! Tom odlukom Biškupićeva ministarstva, Galeb je faktički “legaliziran” za buduće akcije riječkog gradonačelnika!

Nakon, dakle, ovakvog bezumnog bacanja novca za obnovu ovog broda, Rijeka je u povodu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, pripremila i sebi i nama, novi jugoslavensko-komunistički spektakl planom o instaliranju višetonske petokrake od armiranog betona na vrh znamenitog riječkog nebodera. Riječani fakat imaju mašte! No, niti to nije sve! U sklopu te manifestacije, očekuje se remek djelo znamenitog sadržaja redatelja Frljića, a poseban spektakl se očekuje kroz zasebnu manifestaciju nazvanu “Jugo-joga”.

Dakle, u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture” pripremljen je i performans “Jugo-joga”. Riječ je, kako stoji u dokumentaciji koja predstavlja cijeli projekt, o “tjelovježbi prisjećanja političkih iskustava i vizualnog nasljeđa kolektivne prošlosti”.

U daljnjem obrazloženju se navodi da: “Performans ‘Jugo-joga’ poziva građane i prolaznike da se priključe izvođenju koreografije u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi poput joga-položaja i sličnih vježbi…svakodnevne prakse usmjerene na tijelo i duh pojedinca uklapaju se u grupnu vježbu, vježbu u kojoj se tijelo prisjeća političkih iskustava i vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…uz zvukove revolucionarnih pjesama i političkih slogana, publika i izvođači postupno se sjedinjuju u kolektivno tijelo u fizičkom obračunu s prošlošću i sadašnjošću”. Dakle, “tijelo se prisjeća vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…”.

Da netko ovako nešto može i zamisliti već je teško povjerovati. Da postoje ljudi koji stoje iza ovog projekta, to je pak na rubu pameti. Ali da postoji hrvatska država i hrvatska državna vlast, uključujući i Ministarstvo kulture koje financijski i programski stoji iza ovakvih programa, to je apsolutno neshvatljivo! Da po Rijeci slučajni prolaznici izvode “jogu u koreografiji u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi iz joga položaja” to je ideja koja u prvom redu traži adekvatnu medicinsku skrb! Tako da bi, osim što bi na odgovornost valjalo pozvati Ministarstvo kulture i aktualnu ministricu, trebalo zamoliti da se u pomoć uključi Ministarstvo zdravstva.

Jer “Jugo-joga” najprije traži temeljitu medicinsku pomoć, detaljne pretrage i pomno promatranje! I dok se u Rijeci sprema spektakl u slavu Tita, komunizma i Jugoslavije kakav nije viđen od Titove smrti, Krešo Beljak je izjavio na informaciju da je UDB-a likvidirala više od stotinu hrvatskih političkih emigranata sljedeće: “Više od sto? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od 1991. do 1999. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDB-i”.

Dakle, “nažalost”… Beljakove isprike djeluju smiješno, kao i stavovi koje su o ovome iznijeli Bernardić i Bauk. Bauk je primjerice ustvrdio da se “Beljak pokušao napraviti pametnim, ali očito nije uspio”. Bernardić je, pak, govorio između ostaloga i o tome kako “Beljak ima osebujan stil…kako je dosta povijesnih podjela, dosta je vraćanja u prošlost…”. Gore dakle od Beljaka jedino su ova bulažnjenja Davora Bernardića. No, ponavljam, nakon pobjede Zorana Milanovića jugoslavenska zmija diže glavu.

Od Rijeke do (za sada) Beljakovog Samobora! Pa nema tome dugo da je Stazić izjavio kako “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Osvoji li na jesen SDP, s ovakvim Stazićem na istaknutom mjestu, vlast, osvoji li tu vlast s moćnim Rankom Ostojićem čija policija nikada nije otkrila tko je stavio svastiku na Poljud, ali je dopustila političku histeriju, tako da danas sve skupa izgleda kao jasna podmetaljka, osvoji li takav SDP vlast u koaliciji s Beljakovim HSS-om i uznapreduje li ovaj lijevi fašizam na ovim temeljima na vjetru koji donosi opijenost vlašću, Hrvatska će se naći na pragu građanskog rata.

Sve se to još može zauzdati, sve se to još može zaustaviti, samo pod uvjetom povijesnog dogovora na domoljubnoj desnici. Ima li na desnici pameti? Ima li na desnici odgovornosti? Ima li na desnici svijesti? Ako nema, teško ćemo se othrvati tome da će malo pomalo cijela nacija vježbati “jugo-jogu” skačući po parkovima u pozama partizanskih junaka i uz prateće revolucionarne pjesme… Dok će višetonske armirano betonske petokrake preplaviti Hrvatsku…

Tihomir Dujmović / direktno.hr

Ivkošić: ‘Mesić, Josipović, Škoro… na istom zadatku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari