Pratite nas

Kolumne

I poslije izbora izbori?

Objavljeno

na

Ključni preduvjet za izborni uspjeh je da Andrej Plenković posluša savjet mudrog akademika Ivana Aralice – da pronađe mjesto Tomislavu Karamarku u stranci i državi, ako ovaj to bude poželio…

Jednom se neki priznati nogometni trener pohvalio kako i od stolice može napraviti braniča, aludirajući na ne baš zahtjevnu ulogu te igračke pozicije u njegovo doba, ali i hvaleći vlastite sposobnosti.

U narodu se, pak, kao metafora za teško izvedivu zadaću uvriježila ona o jednoj drugoj vrsti stolice i piti koja bi se od nje trebala napraviti. Ipak, zadatak kojeg se nedavno uhvatio Andrej Plenković, a radilo se o ustoličenju Drage Prgometa za zagrebačkog gradonačelnika – i to, ni manje ni više, nego na listi HDZ-a – doimao se još zahtjevnijim. Nije mala stvar privoljeti birače da daju vjeru nevjeri i podrže kandidata koji se dosljedno zalaže za vrijednosti upravo suprotne onima stranke koju bi trebao predstavljati. Kandidat je to po mjeri Branka Roglića, tog vodećeg domaćeg distributera stranih roba i nastranih ideja soroševskog usmjerenja, eksponenta struktura koje su zdušno provodile detuđmanizaciju. A takvih se – kakve svijećom treba tražiti među onim članovima i simpatizerima HDZ-a koji nemaju nikakvu osobnu korist od stranke – pri samom stranačkom vrhu uvijek nekako nađe. Kumuju li tome neke izvanredne sposobnosti, nedokučive umu promatrača sa strane, ili naklonost klijentističkih struktura naslijeđenih iz vremena komunizma, tko će ga znati? Kako bilo, takvi toliko bodu oči da se nerijetko čini kako ih je mnogo više nego što ih stvarno ima.

Naravno, Drago Prgomet nije prošao na izborima kao bos po trnju zato što nije prepoznat, nego upravo zato jer je prepoznat. Da kojim slučajem nije prepoznat, prošao bi znatno bolje. Usiljeno i blazirano ozračje stvoreno oko “brenda Prgomet” odrazilo se i na rezultate izbora za gradske četvrti i mjesne odbore, makar tamo formalno nije bilo njegova imena na listićima. Izbornom ponudom poniženi birači HDZ-a Prgometovu su kandidaturu pročitali tek kao uputu da daju glas nekom drugom, uglavnom Milanu Bandiću. Kruna svega je mizeran rezultat u utrci za gradonačelnika od 5,6% unatoč svekolikoj medijskoj podršci, marketingu i zamjetnom angažmanu predsjednika Vlade i stranke Plenkovića koji je od početka čvrsto stao iza kandidata. Od samog rezultata jadniji je bio tek Prgometov pokušaj umanjivanja debakla izmotavajući se kako je polučio bolji rezultat od Margarete Mađerić na prethodnim izborima. Ona je, dodaje, imala potporu osam stranaka, dok je on ostao sam samcat na vjetrometini, bez igdje ikoga svoga. Doduše, nije ih bilo osam, nego pet, i to jedva postojećih stranaka u okolnostima konsolidacije stranke nakon teškog poraza na parlamentarnim izborima. Lokomotiva je za sobom povukla nekoliko, u pogledu glasova, skoro posve praznih vagona, samo kako bi se stekao dojam kakvog-takvog “vlakića”. No, unatoč nedostatku vidljive potpore vrha stranke barem je lista prošla pristojno, za skoro 3% bolje od Prgometove. Tako je, u neku ruku, ostvaren san Branka Roglića da spoji Ivu Josipovića i Dragu Prgometa. Spojio ih je skroman izborni rezultat.

Isključi li se mogućnost da je Plenković doista povjerovao kako od stolice može napraviti beka, logičnim objašnjenjem ovog manevra doima se izlika za ovladavanje strankom na operativnoj razini. U tom slučaju slab rezultat je planiran i očekivan pa Plenković sad može mirne duše reći – “Ja sam svoje obavio, učinio sve za Dragu, a zakazali ste vi na terenu, u gradskoj organizaciji HDZ-a!” Ma, tko je još vidio da bi odgovornost bila na izborniku samo zato što je u vatru gurnuo igrača s dvije lijeve noge i još ga proglasio kapetanom momčadi?

Unatoč zagrebačkoj ekshibiciji, ne može se poreći kako je izvojevana uvjerljiva izborna pobjeda. Usporede li se rezultati s onima na prethodnim lokalnim izborima, što predstavlja razumnu mjeru za njihovo vrednovanje, HDZ je zadobio povjerenje preko 30 tisuća glasača više, dok je najveći protivnički blok, iako pojačan HSS-om, u minusu za 60 tisuća glasova. No, gorak okus ostavio je ishod u velikim gradovima, ta kronična boljka HDZ-a. Slično kao u Zagrebu, gdje Drago Prgomet nije dosegao ni pola glasova liste koju je predvodio, niti dvoje ad hoc kandidata u Osijeku (Ivana Šojat) i Rijeci (Kristijan Staničić) nisu se proslavili. Dobili su tek negdje oko tri četvrtine glasova liste, ali i otprilike dvostruko manje glasova nego HDZ-ovi kandidati za župana – promatrano samo na području tih gradova, ne cijelih županija. Na visini zadatka pokazao se jedino Krstulović Opara koji je u Splitu, osim dobrog izbornog rezultata i plasmana u drugi krug, uspio dobiti više glasova od liste.

U “najlipšem gradu na svitu” izborno će pripetavanje biti iznimno zanimljivo. Sukladno staroj hrvatskoj sklonosti podjelama sraz se već najavljuje kao sudar primitivnog “vlaja”, ognjištara Keruma i mlakog, fetivog Splićanina, “masončine” Opare. Računajući kako su “njegovi” sad većina, a na veselje onih koji Hrvatima nikad nisu željeli dobro, “vlaj” nije odolio raspiriti vatru na ovu temu. Donekle je razumljiv zazor dobrog dijela našeg svijeta prema ljudima koji dolaze iz područja kulture, ponajviše jer se ovdje pod kulturom predugo prodaju nedjela okorjelih jugo-terorista. No, ne razvije li se među Hrvatima svijest da im trebaju i kerumi i opare, bez obzira na očite, nemale razlike, teško da se mogu nadati boljoj budućnosti. Napokon, rezultati izbora za liste gotovo pa jednoznačno ukazuju na buduću suradnju HDZ-a i Kerumove stranke, kako u gradu Splitu, tako i u županiji Splitsko-dalmatinskoj. Poslije izbora će ionako jedan drugome trebati pružiti ruku, ne samo u čestitarske svrhe.

“Sunčani, lipi cvit Mediterana” nije samo jedan grad među mnogima, nego je, prije svega, ključna geostrateška točka na istočnoj obali Jadrana, prirodno gravitacijsko središte područja od Kupreških do Splitskih vrata, te od Zadra do Kotora, na kojem obitava oko 1,25 milijuna stanovnika. Krstulović Opara pokazuje da je svjestan toga bez obzira što mu takve izjave ne donose puno političkih bodova. Uz to, zagovara i približavanje Hrvatske zemljama Višegradske skupine ukazujući na važnost Splita kao svojevrsnih južnih vrata u tom kontekstu. Zanimljivo je kako su i predsjednik Vlade Plenković i ministar vanjskih poslova Stier prilično hladni prema skupini srednjoeuropskih zemalja kojoj Hrvatska povijesno i civilizacijski pripada. Ali zato ju rado spominje predsjednica Republike u čijem je Uredu Krstulović Opara bio angažiran prije kandidature za čelnog čovjeka Splita. S druge strane, Željko Kerum je, iako nerijetko netaktičan na riječima, po svoj prilici iskren i dobronamjeran čovjek s razvijenim osjećajem za bližnjeg i zajednicu, uvijek spreman pomoći kad zatreba. No, unatoč tim kvalitetama i velikom poslovnom iskustvu teško se oteti dojmu kako se njegovi planovi i poimanje grada ne protežu dalje od područja između Zapadne i Istočne obale, te da mu pogled ne seže iza Mosora – ne samo zbog fete pršuta zalijepljene na čelo. Konačno, nije se zgoreg prisjetiti i kako je svojedobno bio spreman pohitati čak i do Sabora – za što je, inače, kao izabrani zastupnik rijetko nalazio vremena – samo kako bi, kao član kluba zastupnika kojeg je dijelio s Jadrankom Kosor i sestrom Nevenkom, podržao Milanovićevu inicijativu za ustavne promjene s ciljem sprječavanja izručenja Perkovića i Mustača. Bilo bi zlonamjerno iz toga izvlačiti zaključak o dragovoljnoj suradnji s baštinicima obavještajnog aparata iz komunističkog totalitarizma, ali ova epizoda zorno pokazuje svu krhkost i ranjivost našeg čovjeka kad se odijeli od matice. Pa i onog, naizgled najtvrđeg!

Bez obzira na neprijepornu važnost drugog kruga izbora u Splitu, za HDZ će se u nedjelju važnije trke voditi drugdje. Nisu to ni izbori u Dubrovniku, pa čak niti oni u Osječko-baranjskoj županiji u kojoj je punim sjajem zasjala nova zvijezda na hrvatskom političkom nebu – Ivan Anušić. Pomalo paradoksalno, strateški najvažniji izbori za HDZ odvijat će se tamo gdje ta stranka kandidata u drugom krugu uopće nema – u Gradu Zagrebu i Varaždinskoj županiji. U oba slučaja s jedne strane stoje kandidati rigidnog, ideološki isključivog krila HNS-a, podržani SDP-om (Mrak Taritaš i Štromar), a s druge kandidati stranaka drukčijeg svjetonazorskog profila od HDZ-a kojima je pragmatična suradnja na gospodarskom polju ipak ispred ideoloških pitanja (Bandić i Čačić). To su, uostalom, potvrdili podržavajući u Saboru i ovu i prethodnu HDZ-ovu vladu, a da u njoj nisu izravno sudjelovali. I to bez uvjetovanja i isključivanja nepoželjnih.

Pobjede Čačića i Bandića dvojako bi proširile manevarski prostor HDZ-u. Poboljšale bi mu pregovaračku poziciju pri preslagivanju vladajuće većine, a istodobno bi mu uspjeh izglednih saveznika dao i vjetar u jedra pred moguće prijevremene parlamentarne izbore. Bandićeva lista je, osim u Gradu Zagrebu (23% glasova), prvi put ostvarila i sasvim solidne rezultate u županijama koje čine izborne jedinice zajedno s dijelovima Grada Zagreba – u Zagrebačkoj 14%, u Sisačko-moslavačkoj 8%, dok je u Koprivničko-križevačkoj njegov partner Lacković dobio 18% glasova. Ostvari li upola ovakav rezultat na nacionalnim izborima, Bandić bi osvojio najmanje 6 mandata ne računajući tradicionalne saveznike iz redova nacionalnih manjina. S druge strane, eventualnom pobjedom Čačića u Varaždinskoj županiji stekli bi se preduvjeti da preuzme nadzor nad dijelom HNS-a u sjeverozapadnoj Hrvatskoj koji jedini igra značajniju ulogu na državnim izborima (barem 4 zastupnika). Čačićeva je stranka, naime, na lokalnim izborima nastupila i kao koalicijski partner ponovo izabranog međimurskog župana Posavca koji ne pripada tvrdolinijaškoj struji HNS-a predvođenoj Vesnom Pusić i Beus-Richemberghom.

Iako bi mnogi članovi i simpatizeri HDZ-a zacijelo radije vidjeli neke druge u ulozi Bandića i Čačića, glasačka struktura realno to ne dopušta. Plod je to ustrajnog medijskog rada u ovom stoljeću i jednostavno nema drugog načina za ostvarivanje većine, nego da se zagrabi u suparnički glasački prostor. To diktiraju i pravila igre određena razmjernim izbornim zakonom koji potiče stranačku rascjepkanost, ali i trenutno stanje na hrvatskoj političkoj sceni gdje sve više mjesta zauzimaju opcije kojima nije cilj vladati, nego se u Saboru ugnijezditi kako bi mogli, lišeni svake odgovornosti, do mile volje docirati i kritizirati.

Rezultati lokalnih izbora jednostavno mame HDZ i na one parlamentarne, jer su odškrinuli vrata stabilnoj većini kojom bi se zaobišla tzv. velika koalicija s SDP-om, ali i drugi njegovi partneri, uključujući IDS, Vrdoljaka i Beljaka, pa čak i Pupovac. Ako se vodstvo HDZ-a za to odluči, nove izbore bi trebalo raspisati što prije, uz uvjet da u međuvremenu ne bude daljnjih potresa oko Agrokora. Tome u prilog ide nekoliko čimbenika.

Na lokalnim izborima testiran je utjecaj priče o Agrokoru i burne rastave s Mostom na reprezentativnom uzorku biračkog tijela, budući sumarni rezultati na razini županijskih skupština prilično dobro preslikavaju odnose na državnoj razini. A oni su pokazali da je HDZ iz toga izašao praktično neokrznut, ako ne i ojačan. Zbog zasićenja višekratnim izborima u kratkome vremenu, ali i ljetnog termina, očekivana je manja izlaznost što, uz očitu slabost glavnih protivnika, pogoduje dobro organiziranoj stranci poput HDZ-a. HDZ-ovi partneri (Bandić i Čačić) su u naletu pa bi na krilima dobrih rezultata, ostvarenih na netom okončanim lokalnim izborima, mogli prenijeti svoju popularnost s lokalne na državnu razinu u bitno većoj mjeri nego na dosadašnjim parlamentarnim izborima.

Ipak, ključni preduvjet za izborni uspjeh je da Andrej Plenković posluša savjet mudrog akademika Ivana Aralice – da pronađe mjesto Tomislavu Karamarku u stranci i državi, ako ovaj to bude poželio. Drugim riječima, predsjednik HDZ-a bi u duhu djelovanja predsjednika Tuđmana trebao prihvatiti sve one koji mogu pridonijeti boljitku stranke, makar mu osobno i ne bili sasvim po volji. Naravno, podrazumijeva se i da nema više igranja “prgometa” na što su Plenkovića birači pravovremeno upozorili, a na predsjedniku HDZ-a je hoće li to uvažiti, ili će se nastaviti igrati sa stolicama. Ta igra može biti vrlo riskantna, jer nema te stolice koju se ne bi moglo izmaknuti.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari