Pratite nas

I slijepcu bi moralo biti jasno odakle tolika količina nesreće u Republici Hrvatskoj

Objavljeno

na

Kako to shvatiti? Čudnovata je zemlja Republika Hrvatska. Smještena u Srednjoj Europi i na Sredozemlju, prostire se na 56.542 km² kopna  i 31.067 km² teritorijalnog mora. Ima, u blagu podneblju, oko 3.000.000 ha obradiva poljoprivrednog zemljišta i morsku obalnu crtu  dugu 4.398 km. Obiluje slatkom vodom. Udomljuje svega 4.284.889 stanovnika – kao oveći grad. Prekrasno! Ali ta zemlja ne može prehraniti svoje stanovništvo?! Ne može zaposliti sve svoje radno sposobne ljude?! Službeni broj nezaposlenih ubrzano raste. Ovih je dana premašio 370.000. Kako to? Odakle tolika količina nesreće?

Odgovor bi se mogao općenito sažeti u dvije-tri riječi, no bit će razumljiviji ako ga podupre nekoliko visokih pojedinosti. Nije naime sve tako crno kako se čini. Društvenu bijedu na dnu kompenzira  izobilje na vrhu. Eto, Republika Hrvatska ima tri predsjednika – bivšega Stjepana Mesića, sadašnjega Ivu Josipovića i notornoga Milorada Pupovca! – No, ni tu – reći će tkogod – nema blagoslova. Predsjednici su odveć govorljivi. Katkad se i posvade. Udare jedan na  drugoga tako žestoko te se učini da će glave padati.

Kamo sreće da je tako! No to su samo ezoterične kazališne igre. Čim svane novi dan, jasno se vidi da su predsjednici dubinski i te kako složni. Štoviše – monolitni! Kada su ljetos Milanovićeva Vlada i njezina saborska većina iz zasjede zaskočile i teško ozlijedile Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, nijedan od trojice predsjednika nije ni kvrknuo, a kamoli kriknuo! Zašto?

Razbojstvo je, čini se, bilo planirano na najvišemu mjestu. Nemam dokaza, ali nezgodni su indiciji. Pupovac je svojim zastupničkim glasom u Saboru taj (zlo)čin legitimirao. Josipović ga je svojim promptnim potpisom u Uredu predsjednika Republike legalizirao. Mesić ga je, zabavljen o sebi, prešutio. No, teško se, s obzirom na njegov nauk o antifašizmu, može pretpostaviti da bi počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske u tomu ostao izvan igre.

Što tako čvrsto povezuje te ljude? Neki tvrde: dubinske veze sa Srbima i Srbijom. Drugi vele: pupkovina Komunističke partije. Treći: Udba. – To su – odmahuju mudrijaši malo širih vidika – anakronične gluposti. Tko bi se od tih ljudi bez oslonca u inozemstvu drznuo braniti najgnusnije zločine jugoslavenske tajne političke policije?

Ništa od toga nije posve uvjerljivo. Ali u svemu tomu ima ponešto što se ne da previdjeti. Milanovićev ćirilični teror poduprli su Washington i srpski patrijarh Irinej, koji nam je jedinstvenu domovinu lijepo raskomadao čestitavši Božić „braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji“. Vrlo je vjerojatno i da je Milanovićev aforizam o ozbiljnoj državi i „ptičjem rezervatu“ nadahnut u Londonu. Nešto je naime  slično o Josipu Perkoviću, kao baba iz bolesti, rekla Stella Rimington, bivša glavna ravnateljica britanskoga MI5. Ona nikada ne bi drugoj državi izručila visokoga dužnosnika službe državne sigurnosti. To, veli, ozbiljne države ne rade.

Gospođu je Rimington lako razumjeti. Ona govori kao neslužbena glasnogovornica Foreign officea. Ali kako shvatiti Milanovićevu grčevitu obranu zločina nad Hrvatima koji su se u inozemstvu demokratskim sredstvima borili za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske? Ta je obrana ljetos ustala protiv pravne stečevine Europske unije, a ovih je dana boljševički eskalirala u nasrtaj na sudbenu vlast Republike Hrvatske. To je,  da parafraziram Slavka Goldsteina, 1945. – godina koja se vraća. A tri predsjednika Republike Hrvatske, koji su inače svakom loncu poklopac, o tomu složno šute. U skladu s britanskom zamisli o  Zapadnomu Balkanu i u dosluhu s Drugim memorandumom SANU.

I slijepcu bi dakle moralo biti jasno odakle tolika količina nesreće u Republici Hrvatskoj. Ona će biti još veća ako za predsjednika Republike opet izaberemo Ivu Josipovića ili koga drugoga tko će drugarski dijeliti vlast s ovom trojicom.

Benjamin Tolić/hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Oktobarska revolucija jugokomunističkih snaga A. D. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

Volja naroda u preši politike neoproštene pobjede

U razdoblju Tuđmanove „hrvatske mlade demokracije“ proistekle iz volje naroda, poražene snage (komunistička, velikosrpska i jugoslavenska ideja) tijekom listopada u Hrvatskoj su izvele stanovitu „oktobarsku revoluciju“. Na meti zaostalih revolucionarnih snaga bili su hrvatski jezik, Dani kruha, udžbenici… Važne identitetske točke hrvatske većine. U udžbenicima revolucionarima smeta sve što je hrvatsko i kršćansko, Biblija, pa i sam starozavjetni Jahve. Na Danima kruha poraženim snagama smeta ne samo kruh naš svagdašnji već i nazočnost katoličkoga svećenika. A hrvatskom jeziku je, poručuju ocvali pioniri jugokomunizma, navodno „svejedno“ je li srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili behaes gulaš.

Pupovac: Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda

Dodajmo još kako u ofenzivu spada, s jedne strane zaobilaženje Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, koja izjednačava sve totalitarizme, pa zbog toga ne odgovara totalitarnim poraženim snagama od „mlade hrvatske demokracije“. A s druge strane, tu je i kontinuirano olajavanje Hrvatske kao prostora nove fašizacije, što je, da se razmemo, osmišljeno u srbijanskim strateškim dokumentima, a provoditelj olajavanja dolazi iz ovdašnje vladajuće koalicije. Stara je to praksa „na ovim prostorima“. Ono što je na planu totalitarizama osmišljeno u Europi, u nas se prešućuje, a ono što je osmišljeno u „naprednom“ Beogradu, provodi se bez ikakva otpora – u otpor ne ubrajam inscenirane igrokaze npr. Đakića i njegove udruge. To je nama podarila politika „lokomotive Zapadnoga Balkana“, jedan od krakova temeljne politike neoproštene pobjede s kojom se nijedna politička stranka ne želi ozbiljno uhvatiti u koštac.

Takvoj unutarnjoj agresiji Hrvatska se i nadalje ne odupire na onim razinama koje po definiciji moraju skrbiti za nacionalnu sigurnost i ustavnopravni poredak. Pobunjene snage, štoviše, imaju snažnu potporu na političkoj razini. One mogu računati na gotovo pa sve parlamentarne stranke. Stupanj odnarođenosti „političke klase“ dosegnuo je gornju granicu izdržljivosti. Država i nacija strpane su u luđačku košulju. Iz nje mogu promatrati, samo kao zarobljeni statisti, silne uspjehe: predsjedanjem EU, uvođenju eura, petljanjima oko ulaska u „šengensku zonu“, instaliranju najpodobnijih eurofila u tijela EU. S tako slabašnom nacionalnom državom svi njezini protivnici, pa i oni povijesno poraženi, mogu računati na uspjeh svojih dobro osmišljenih, kadrovski ekipiranih (KOG-ova) i vrhunski podmazanih ofenziva i kontraofenziva.

Nacionalna država u svim svojim segmentima izložena je cjelogodišnjoj, non-stop politici neoproštene pobjede. Kako Hrvatskoj može oprostiti pobjedu nad jugoslavenskom, velikosrbijanskom i komunističkom idejom, primjera radi, jedan Milorad Pupovac, kad je on ideološki pravovjerno godine 1991. zastupao totalitarno stajalište da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“, a u naše dane u Hrvatskom saboru izjavljuje: „Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda“?

Cijeđenje životnoga soka i odgoj za neoproštenu pobjedu

Budući da je Hrvatska izašla iz Jugoslavije voljom naroda i bez suglasnosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i bez suglasnosti hrvatskih komunista!), nezadovoljnima preostaje dugotrajna politička borba za uspostavu protuustavnih jugoslavenskih odnosa u bilo kom obliku s cijelom ili samo s nekim dijelovima Hrvatske, te za proglašenje zločinom hrvatski egzodus i uspostavu pune državnosti. Vrhunski je doseg činjenica da takvu politiku izdašno plaća „narod“ protiv čije se volje „politička klasa“ bori namećući Hrvatima dušu i mozak Beograda, kako je to nalagao Vladimir Čerina prije negoli je i sam završio u luđačkoj košulji, baš kao i desetljećima kasnije njegov istomišljenik Jovan Rašković.

Dugotrajna i kontinuirana politička borba protiv iz Jugoslavije izašle Hrvatske, uz pomoć osmišljene širokopojasne politike neoproštene pobjede, poražene snage proistekle iz dvaju nikad lustriranih totalitarizama (komunizma i velikosrpstva), provode na svim strateški važnim područjima nacionalne države. Kako i ne bi!? Vremena imaju napretek. Love, također. Pozicije su im nedodirljive. Sinekure trajne. Politički sustav i izborni sustav posložili su prema svojim, a ne nacionalnim interesima. Višestranačje je svedeno na „jednu, jedinu i jedinstvenu“ partiju s dvije dominantne i nekoliko prikrpanih frakcija. Sve su to pretpostavke za uspješne ofenzive hrvatske manjine uz pomoć kojih se gricka nacionalna država, urušava hrvatska državnost, zaobilazi volja i razvodnjava težnja hrvatskoga naroda. Samo „hulja“ (M. Pupovac) ne može to ne vidjeti.

Još za vrijeme, a osobito poslije izlaska iz Austro-Ugarske Hrvatska je neprestano na meti jugoslavenskih gusaka i srbijanskih agenata. Njima su se u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji pridružile komunističke zmije. Poraz kakav im je nanijela „mlada hrvatska demokracija“ tijekom devedesetih godina, nikad ranije nisu doživjeli. Hrvatska, međutim, nije znala kako pobjedu pretvoriti u trajno stanje države i nacije. S druge strane poražene su snage odmah shvatile kako trebaju raditi samo i jedino na tome da poraz pretvore u pobjedu. Kako bi to ostvarile morale su svojim ciljevima podčiniti političke stranke, kulturalne ustanove, civilno društvo i napokon politički sustav. I tu im treba skinuti kapu, odlično su to odradile, krinkajući krajnje ciljeve i postupne izdaje, uglavnom postizborne.

Posljedica je politički poražena volja hrvatskoga naroda. Sad više ništa ne krinkaju. Preostaje im zatezanje preše i cijeđenje životnoga soka države i nacije. Provode otvorene ofenzive neoproštene pobjede, prolaze kroz državne ustanove, medijski prostor i društvo u cjelini kao kroz rupe ementalera. I pritom izdvajaju nemala sredstva za odgoj novih naraštaja koji će prema Hrvatskoj nastaviti provoditi politiku neoproštene pobjede.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Zdravko Marić: Ne vidim razlog za nastavak štrajka

Objavljeno

na

Objavio

U Washingtonu se održava jesensko zasjedanje MMF-a i Svjetske banke. Glavna tema sastanka je kako izbjeći moguću recesiju u vremenu kada svjetsko gospodarstvo usporava. Samo trgovinski ratovi, među kojima je najveći onaj između Sjedinjenih Država i Kine, svjetsku bi ekonomiju do kraja sljedeće godine mogli stajati oko 700 milijardi dolara.

Hrvatsko izaslanstvo u Washingtonu predvodi ministar financija Zdravko Marić. Evo što je izjavio za Dnevnik HRT-a:

Projekcije MMF-a su gotovo identične našima. U tom smislu su glavni rizici egzogeni – nešto na što ne možemo utjecati – Brexit, trgovinski ratovi, nafta i slično. No ta spoznaja zajedno s našim iskustvima, rekao bih naučenom lekcijom dugogodišnje recesije u Hrvatskoj navodi na zaključak da se trebamo okrenuti sebi i jačati domaće gospodarstvo, proizvodni sektor prije svega, izvoz, smanjiti uvoznu ovisnost hrvatskog gospodarstva uz već tradicionalni i dobrodošao doprinos i investicije, odnosno osobne potražnje u punom rastu.

Na pitanje o mogućem dodatnom zaduživanju, ministar Marić je odgovorio da već u srpnju iduće godine dospijeva obveznica od milijardu i 250 milijuna američkih dolara.

– Kao što smo i nacrtali u strategiji upravljanja dugom u pravilu ta međunarodna dospijeća i refinanciramo na međunarodnom tržištu. Hoće li biti dolar ili euro, to ćemo vidjeti u prvoj polovici iduće godine ali mogu reći da svi ovdje gledaju na Hrvatsku vrlo pozitivno. Popravljen je naš rejting, dobro je trgovanje našim obveznicama i općenito je povoljna situacija na financijskim tržištima, tako da možemo pozitivno gledati prema toj transakciji, kaže ministar.

– Do te transakcije ćemo imati nekoliko aktivnosti i na domaćem tržištu. Krajem 11. mjeseca nam dospijeva jedna domaća obveznica. Radimo s domaćom financijskom industrijom na pripremi izdanja i već sada mogu reći da će ponovno biti uspješno izdanje u smislu cijene, najavio je.

Zamoljen da komentira štrajk prosvjetara koji će ga dočekati u Hrvatskoj, ministar je odgovorio da naprosto trebamo staviti brojke na stol i razmotriti objektivno situaciju.

– Ako uzmemo u obzir sve mjere koje smo poduzeli i koje su nedavno najavljene od strane predsjednika Vlade u Hrvatskom saboru, kada se to provede, dolazi do preko 18 posto povećanja osnovice plaća učitelja i svih zaposlenika u državnim i javnim službama. Tu ni ne ubrajam povećanje neto plaća koje se dogodilo zbog poreznih izmjena. Kada gledamo te brojke, mislim da je to jedna stvarno dobra situacija koju smo uspjeli postići u okviru mogućnosti javnih financija. Jer cijelo vrijeme konsolidiramo javne financije i smanjujemo poreze. Evo sada dižemo i plaće i kada sve to zbrojite, uz dužno poštovanje prema interesu svakoga, ne vidim razlog za nastavak štrajka. Tim više da smo se i obvezali da ćemo napraviti temeljitu reviziju za sve koeficijente i dodatke.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari