Connect with us

Kolumne

I Zorana je trebalo u hrvanje

Objavljeno

on

isječak/Youtube

Pomalo u sjeni predizbornog pripetavanja ostalo je prikriveno kako je Hrvatska konačno dobila pobjednika verbalnog okršaja između dva zagrebačka brijega. A iz toga što on nije proglašen na sva zvona jasno je i o kome se radi.

Zoran Milanović je u sraz ušao kao neprijeporni favorit. Em se Plenković tim sportom, a prepiranje je posrijedi, bavi tek poluamaterski, u fušu, dok je Milanoviću to fah, ne bavi se drugim nego time. Em Plenkoviću odgoj nalaže da se sâm ograniči pravilima pa je u ring ušao kao boksač starog kova, oslonivši se tek na udaranje šakama isključivo iznad pojasa. Dotle Milanović ne samo što se nije opterećivao takvim skrupulama, nego se, štoviše, figurativno rečeno, koristio svim tehnikama na raspolaganju MMA borcu. K tome je i sva publika, sva ta silna medijska rulja, kako omladinci na Plenkovićevim konferencijama za tisak, tako i doajeni pisane i ine riječi, bili po vokaciji konzerve ili liberali, zauzela jasnu navijačku poziciju svrstavši se na stranu siledžije, na stranu divljaštva spram donkihotovskog pokušaja očuvanja kakvog-takvog dostojanstva.

U takvu ozračju ne čudi što su i pravila bodovanja išla Milanoviću na ruku, dodatno smanjujući Plenkovićeve ionako male šanse za uspjeh. Naime, u domalo normalnim okolnostima verbalni bi sraz presudili elementi temeljeni na argumentima, logici, istini…

No, u novonastalom okruženju, to su na zadnjoj rupi svirale, efemerne pojedinosti koje prolaze posve nezapaženo. Na stranu sad vulgarnosti i kavanski rječnik što dolazi isključivo s jedne strane, a nije penalizirano čak ni javnim opomenama, a kamoli diskvalifikacijom, pa se ušuljalo u kodeks kao konvencionalno prihvaćeno nepisano pravilo ponašanja.

Drugim riječima, verbalno barbarstvo se izobičajilo postajući novo normalno, poslije kojeg više nema povratka na staro. Ostavljajući po strani čak i iživljavanje udarcima ispod pojasa u vidu živopisnih etiketa mahom animalnog porijekla, iole razboriti sudac bi Milanovića diskvalificirao već i stoga što je prekršio sve žive norme samo na primjeru Zlate Đurđević.

Od nepoštivanja zakona držeći se sulude maksime da zakon ne vrijedi sve dok se ne utvrdi suprotno, iako civilizirani pravni sustav ne može funkcionirati nego upravo obrnuto – da zakon vrijedi sve dok se ne pokaže neustavnim. Milanović je u magnovenju, poslužimo li se frazom karakterističnom za inačicu „našeg jezika“ za kojom Milanović prečesto poseže da već time ne bi kompromitirao instituciju hrvatskog predsjednika, prijetio kako će svečano proglasiti lažovom i klevetnikom svakoga tko kaže da je Zlata Đurđević bila protiv Lex Perković, mada to nitko ozbiljan ne spori. No, itekako je sporno što se dotična protivila odluci Vrhovnog suda o izručenju Perkovića i Mustača. A to ne čini prekid, nego kontinuitet s njezinom kritikom notornog Milanović-Miljenićevog zakona. Đurđević, naime, nije bila protiv Lex Perković zato što bi se protivila njegovoj svrsi i namjeri, nego zato što je mislila da nije bio dovoljno dobar da bi ispunio ciljeve. Kritizirala je zakon onako kako navijač kritizira taktiku svoje ekipe sluteći da ona vodi u poraz, a ne zato što bi volio da njegovi izgube. I nijednog medijskog sudca da to primijeti. Dobro, nije lako ići protiv namisli srdaca,… a još je teže postaviti se kontra namisli vlasnika.

I kako to obično biva, tamo gdje ne igraju argumenti, logika i istina, presuđuje zakon ulice. Iako nepisan, dovoljno je jasan da svakome bude očito kako je poražen onaj koji u nadmetanju prvi prestane biti originalan, bilo ponavljajući suparnikov potez, bilo preuzimajući njegove riječi. Konkretno, poražen je onaj koji kad mu se kaže – Ti si budala! – očajnički odgovara – Ne, ti si budala!

Unatoč silnoj raskoši vokabulara, mahom ukorijenjenog u popularnoj jugo-kulturi u razdoblju od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, kojim kao fakir kobre očarava svoje najvjernije poklonike, napose one nacionalno osviještene, tradicionalne, konzervativne, Milanović se neoprezno dao nalijepiti na bozu i ostao prisiljen tapkati. „Ja prodajem bozu? Ma, ne, on je krkao bozu, a ja viski i pivo.“ Premda podbuhlost karakteristična za revne potrošače spomenutih pića sugerira da je Milanović u rečenici, kojom je ponavljajući „komitetsku frazetinu“ potpisao poraz, začudo izrekao i nešto istinito, teško se oteti dojmu kako oni koji kupuju to što on prodaje moraju biti na nečem jačem i miomirisnijem, primjerice na kolonjskoj vodici.

Na marginama sraza s predsjednikom Vlade Milanović je simultano tuširan i protiv suparnika s istog brda, ali nešto lakše kategorije – predsjednika Sabora. Naime, i tu je bio prinuđen tapkati ponavljajući suparnikov potez. Nekonvencionalni Jandrokovićev odgovor na Milanovićevu provokaciju, pokazivanje fotografije u kupaćim gaćicama, nadasve je sablaznio dežurne moraliste u liberalnim medijima.

Fanfulje, cijepljene i redovito docjepljivane protiv svakog srama, sad su se, kao da su netom skinule burku, zgražale nad prizorom muškarca u kupaćim gaćicama, što u Hrvatskoj na javnim mjestima već desetljećima i nije neka senzacija. Štoviše, iako po skladnosti tjelesne građe sigurno ulazi u 5 do najviše 10% hrvatskih muškaraca dobi u kojoj se slikao, neki su stali čak ismijavati Jandrokovićev fizički izgled. Na to se, nošen natjecateljskim žarom, nadovezao Milanović ne časeći časa kopirati suparnika i odgovoriti slikom na sliku, čisto da pokaže kako, evo, i on ima sliku u kupaćima.

E, sad, izuzme li se doduše ne posve nerealna mogućnost da je izvor slike dječarca od nekih 11-12 godina – koja je ekskluzivno osvanula u večernjem kuriru, valjda u sklopu strategije te tiskovine da se pozicionira u zajednici pedofila – arhiva Nevena Ciganovića, nema druge nego da im ju je osobno doturio visoki izvor s Pantovčaka. Kako bilo da bilo, bez njegova odobrenja, vrlo vjerojatno i poticaja, sliku ne bi ni objavili. A da je autentična, potvrđuje to što se Milanovića, ako ni po čemu drugom, može identificirati prema izrazu lica. Vuče li još iz tih dana alergiju kojoj duguje učestalo šmrcanje, iz slike se ne može pouzdano utvrditi, no da je već tada bio ljut, gotovo pa i alergičan na čitav svijet, itekako može! Sve u svemu, dok se otada fizički podosta promijenio, čini se da mu je mentalna dob ostala ista, kao u kamen uklesana.

I dok u nadgornjavanju s ekipom sa susjednoga brijega bilježi zaostatak 0:2, Milanović je nisku poraza odlučio zaokružiti na 0:3 autogolom u Čakovcu za pohoda tamošnjim drugovima. Naime, pripetilo mu se ono najgore, prava noćna mora za svaku ludu koja iole drži do sebe  – morao se sâm smijati vlastitim forama. Ipak, bitnije od onoga kako su Milanović i Jandroković izgledali nekoć je kako izgledaju sada. I dok se na Jandrokovićevoj liniji, unatoč sjedinama kojima nije izbjegao, ne osjeća teret javnih dužnosti, što se nerijetko manifestira primjetnim zadebljanjem vrata, u Milanovića to ipak nije slučaj.

Riba, doduše, jest zdrava namirnica, no ako slistiš baš sve ostatke na koje putem naiđeš, nemaš se čemu čuditi bude li ti bujao samo jedan mišić – onaj podbradnjaka. Prepustiš li se k tome i drugim čarima dokolice i hedonizma, još manje mjesta čuđenju ima atrofira li ti usporedno i mišić u glavi, poprimajući obličje smežuranog tartufa. Unatoč jasno vidljivim naznakama krivoga srastanja, Milanoviću se jedno mora priznati. Ispravio je grešku svog oca poslavši maloga na hrvanje. Čak i ako je to bila ideja jedine donekle suvisle osobe u neposrednom mu okruženju, one koja puritanski vodi brigu o pomalo asketskom obiteljskom jelovniku na granici nutricionističke diktature, ipak ostaje neprijeporna Milanovićeva zasluga što nije spriječio sina da se bavi tim fizički iznimno zahtjevnim sportom. Tim više što je tu previše muke i odricanja, na kraju krajeva i onoga što Milanović stariji najviše prezire – pravila igre – da bi to preporučio ikome, a kamoli potomku svome. I sad je na plećima tog mladog nadarenog sportaša bremenita zadaća povratiti čast ne kroz samo jedno pokoljenje obeščašćenoj lozi Milanovića.

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari