Connect with us

Politički rentgen

Ide li Plenkovićev HDZ prema liberalnom demokršćanstvu ili mentalnom komunizmu?

Published

on

Danas je postalo kristalno jasno zašto je Katolička crkva u prvo vrijeme žestoko osuđivala „moderni svijet“, a tek onda i liberalizam u njemu kao ideologiju modernizma.

U prvom činu susreta i sukoba eklezijalno kršćanstvo korjenito je odbacilo svaki liberalizam i prosvjetiteljsku baštinu uopće i na toj je filozofiji  crkveno učenje ustrajala bez rezerve, držeći da je i komunizam samo jedna od inačica liberalizma. Iako se komunizam javlja znatno kasnije, službeno ga kršćanstvo osporavalo na identičan način kao i liberalizam, jer oba predstavljaju neku vrstu materijalizma i isključive zaokupljenosti gospodarstvom.

Pri tom je znakovito da je Crkva doduše osuđivala liberalizam, ali ne i ljude koji su živjeli u takvom društvu, jer ne bi bilo moguće osuditi Svijet, a istodobno ljubiti ljude u njemu. Pojavila se realna opasnost da zbog zla svijeta ljubav prema čovjeku s vremenom ne oslabi, jer bi ostala samo mržnja, jednako usmjerena prema drukčijem svijetu i ljudima koji drukčije misle.

U tom kontekstu treba primijetiti pojavu organiziranih skupina vjernika koje sebe nazivaju liberalnim katolicima i građanskim katolicima. Filozofija im je bila da je religija privatna stvar i da se isključivo tiče njihove osobne savjesti ne ulazeći u političku ocjenu svijeta. O tim povijesnim, duhovnim i društvenim gibanjima danas je mnogo toga otkriveno! Netrpeljivost Crkve prema liberalizmu   u prvom razdoblju njihova povijesna susreta polako je splašnjavala i činila se kontraproduktivnom, no odnos liberalizma prema Crkvi, ostao je i nadalje netrpeljiv, bojovan i nepomirljiv. Sukob i osuda više nisu išli od Crkve prema liberalizmu, nego dvosmjernom ulicom od ideologa liberalizma prema Crkvi. Svi utemeljitelji toga idejnog pokreta kao što su N. Machiavelli, T. Hobbes, L. de Montesquieu, J.-J. Rousseau, J. Locke – slažu se bez iznimke u jednome: da prvu i najveću smetnju, koja priječi uspostavu novog slobodarskog poretka, treba tražiti upravo u Katoličkoj crkvi i njezinoj svjetovnoj moći.

Drugi vatikanski koncil upozorava da je služenje Bogu i ljudima sama bit kršćanskog života. Za ostvarenje tog novog načina razmišljanja najvažnija je koncilska Deklaracija o vjerskoj slobodi, koja doduše dokida puku isključivost i zalaže se za poštivanje čovjekove odluke u traženju istine. Treba spomenuti da Deklaracijom zapravo zaokružuje pomirenje Crkve i liberalizma, koliko je to moguće, a da pritom svaka od njih ne izda svoj svjetonazor u bitnom i samosvojnom određenju.

Kršćanstvo i liberalizam u postkomunizmu je tema koja nas zanima i  Ima dovoljno pokazatelja koji upućuju na to da će u bivšim komunističkim društvima – više ili manje – doći do jačeg suprotstavljanja kršćanstva i liberalizma. Treba svakako napomenuti da se u tim društvima kao i u našem pojavio najprije određeni politički dualizam, jer su na poprištu ostale zapravo samo dvije vrste stranaka, uvjetno rečeno, nacionalističke i liberalisitičke. Sve druge stranke i strančice se pojavljuju ali i vrlo brzo nestanu s političke pozornice. U tom su kontekstu neke socijalističke i komunističke stranke pokazale da u sebi imaju više liberalističkih sastojaka od onih koje u svom nazivu nose izraz “liberalne”. Ipak, nacionalistički su tijekovi u postkomunističkim društvima još uvijek toliko prisutni i snažni da je spomenuto sučeljavanje kršćanstva s liberalizmom, čini se samo zaustavljeno ili odgođeno. Kršćani, čini se, moraju tek početi učiti živjeti u opasnostima i izazovima svoje slobode, a razvidno je da nekima to teško pada poslije iskustava i opasnosti neslobode u komunizmu.

Kršćani su  najviše revolucionarno pridonijeli  da se komunizam sruši, ali oslobođeni narodi iz bivših socijalističkih država nisu zbog toga glasovali u njihovu korist. Priklonili su se radije nacionalnim pokretima, liberalnim strankama ili još više neokomunistima, jer su im ovi uvjerljivije jamčili ispunjenje programa liberalnog društva i države blagostanja. Ljudima je  sloboda najvažnija nakon odbacivanja komunističkih okova, a tek onda na red dolaze  etičke dužnosti kao vjerske, političke i moralne obveze. Svjedočimo  trendovima da kršćani u postkomunističkim zemljama nalaze svoju jedinu političku platformu  u ksenofobičnom odbacivanju zapadnjačkih obrazaca vladanja i življenja. Svjedočim sve snažnijoj psihoza urote koja je zahvatila naše društvo, a glavni propovjednici dolaze upravo iz političkih stranaka koje se nazivaju desnim ili demokršćanskim strankama. Isto kao u komunizmu, opet teško možemo živjeti i politički opstati bez stvarnih ili izmišljenih neprijatelja: masona, boljševika, liberala, socijalista, sekti, drugih religija, globalističke zapadne demokracije. Legitimno je da svatko nalazi neprijatelje ondje gdje ih vidi i ne vidi, pa pri tom to koristi  kao strategiju političkog rasta, no nije vjerodostojno kada se zagovornici teorije urote pozivaju na kršćanstvo. Ljudi koji su opsjednuti idejom o svjetskoj opasnosti i sveopćoj uroti prestaju zapravo vjerovati u Božju providnost i predaju se silama zla, nasilja, poraza i smrti.

Upravo teorija urote, izmišljanje nevidljivih neprijatelja, trovanje društva s floskulama o „zlatnom komunističkom mladeži“, o „kurvinskim udbaškim sinovima“, o „Briselskim ćatama“, o „Zrinjevačkim veleizdajnicima“, o  „anemičnim dezerterima“, okidač je za radikalan govor mržnje koji vodi do zločina na Trgu sv. Marka, a jedini cilj takvog javnog diskursa je zapravo stvoriti nemire i nezadovoljstvo u društvu što bi u konačnici trebalo svrgnuti HDZ s vlasti. Činjenica je da između  teorije urote i kršćanske vjere postoji apsolutna nespojivost, pa oni koji sebe nazivaju demokršćanima, nacionalistima ili najvećim Hrvatima čine od sebe sve drugo samo ne tolerantne kršćane i domoljube. U nedostatku intelekta, liderstva i utemeljenih programa, ortodoksna ljevica i krajnja desnica u Republici Hrvatskoj u svojevrsnom su neprirodnom koalicijskom savezu, u neprincipijelnoj koaliciji, a baš to i jedni i drugi spočitavaju Andreju Plenkoviću u kontekstu njegove „hrvatsko-srpske“ koalicije s nacionalnim manjinama.

Nakon sloma Karamarkove „konzervativne revolucije“ za koju nikada nećemo doznati koliko je bila dobra, jer nije realizirana, ali koja je činjenično spasila HDZ nakon Sanaderovih koruptivnih nedjela i u zavidnom nizu pobjeđivala Zorana Milanovića, relativno konsolidirani HDZ legitimno je preuzeo Andrej Plenković i već nakon prve pobjede na parlamentarnim izborima nakon kojih je poraženog Milanovića konačno prisilio na ostavku u SDP-u, najavio je promjenu kursa u HDZ-u. Po njegovoj viziji HDZ prirodno pripada umjerenom desnom centru, HDZ treba biti stranka tolerantnih i umjerenih demokršćana, spremna na inkluzivnost i toleranciju prema svima drugima i drugačijima.

Ima li išta kršćanskije od toga? Ipak, učinio je istu pogrješku kao i Karamarko kada je ušao u koaliciju s Mostom prepustivši im neke važne resore, vjerujući u njihovu političku i ljudsku lojalnost. Plenković je vrlo brzo shvatio da od te lojalnosti nema apsolutno ništa, jer Most je nakon što je srušio Karamarka, po istom modusu operandi neprijateljskim nasrtajima na ministra Zdravka Marića pokušao srušiti i Andreja Plenkovića. U oba slučaja glavna meta MOST-a bio je zapravo jaki HDZ i sprječavanje njihovog daljnjeg političkog rasta. Plenković je vrlo brzo instinktivno shvatio da se ne može suvereno vladati ako u državi ne kontroliraš osnovne poluge vlasti kao što su policija, pravosuđe, financije i obavještajni sustav i radikalnim se potezom riješio nelojalnog koalicijskog partnera MOSTA poklonivši puno povjerenje predstavnicima nacionalnih manjina i HNS-u čiji su trgovački apetiti bili daleko skromniji od MOST-ovih i nisu otupili oštricu Plenkovićeve kontrole nad državom.

Plenković je dobio tanku sigurnost u vladajućoj većini, ali s druge strane dobio je kontrolu nad svim polugama vlast kojom je uspješno završio prvi mandat, da bi na toj istoj filozofiji na zadnjim parlamentarnim izborima doslovno pomeo i ljevicu i desnicu s političke scene. U tom srazu SDP je devastiran do neprepoznatljivosti, a desnica u Republici Hrvatskoj umjesto ujedinjenja još više se razjedinila pod palicom dirigenta Škore. Usput su srušili predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović i ustoličili Zorana Milanovića koje je danas njihov glavni politički megafon! Iskazana netrpeljivost prema Andreju Plenkoviću i traženje njegovog odlaska s političke scene na čemu su gradili svoj politički rast, konačno se upravo njima obila o glavu i sada u hladovini bezidejne oporbe rade upravo ono što su svojim političkim umijećem i zaslužili.

Plenković je svojim bijegom od ekstremne desnice, smještajući HDZ u poziciju umjerenog desnog centra zapravo otupio oštricu napada oponentima i s desne i s lijeve strane. Plenkovićev HDZ više se nije moglo optužiti za ustaštvo i fašizam osobito nakon koalicije sa SDSS-om, a SDP-u i svim lijevim strankama lukavo je oduzeo socijalne politike stalnim ustupcima sindikatima uz pomoć mudrog financijaša Zdravka Marića. Plenković je SDP-u i radikalnoj ljevici sa zadovoljstvom  ostavio  antifašizam i Tita neka se i nadalje ponose i gombaju s mitovima propale povijesti kao jedinom političkom platformom.

Rezultati posljednjih izbora, rezultati svih ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je Andrej Plenković odabrao najbolju moguću političku taktiku. Bez ikakve sumnje, HDZ je danas stranka liberalno-demokršćanskog svjetonazora, a što to točno znači opisano je u uvodnom dijelu ovog teksta. Ogromnu većinu hrvatskog stanovništva čine upravo umjereni, tolerantni liberalni demokršćani koji poštuju slobode drugih, jer jedino poštovanjem tuđih sloboda može se doći i do svoje vlastite slobode. Liberalni demokršćani ujedno su i najšire biračko tijelo  Plenkovićevog HDZ-a i čini se da HDZ-u pod vodstvom Andreja Plenkovića i usred ovih teških i turbulentnih vremena ne prijeti nikakva realna politička opasnost ni s lijeve ni s desne strane. Naprotiv, postoje realni pokazatelji da će HDZ i Republika Hrvatska iz ove krize izaći još jači.

Pobjeda nad COVID-om 19 što neminovno slijedi i uspješna obnova Zagreba besplatnim sredstvima dobivenim iz fondova EU, bit će jako dobre podloge za uvjerljivu pobjedu HDZ-a na predstojećim lokalnim izborima, pri čemu ne bi trebali biti iznenađeni ako HDZ osvoji i sve ključne gradove u Republici Hrvatskoj uključujući i hrvatsku metropolu. Zbog tih predvidivih političkih utakmica dolaze neviđeni i brutalni napadi na daljnji HDZ-ov rast, a za sprječavanje tog izglednog scenarija  koriste svi raspoloživi političko-medijski resursi Milanovićevog Pantovčaka, uključujući i dijelove obavještajnog ili paraobavještajnog podzemlja.

Kazimir Mikašek-Kazo

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari