Connect with us

Kolumne

Ide se!

Objavljeno

on

Iz dubokog razmišljanja me prekinula buka haubica 203mm, buka koja stvara onaj osjećaj u stomaku, onu sreću u srcu. Napokon! Ide se!

[ad id=”68099″]

Moja je smjena bila od četiri do šest. Volio sam tu smjenu… ljeti se brzo počne razdanjivati, a ja sam želio vidjeti, čak i po cijenu da oni vide mene. Noćno slušanje i osluškivanje, poglavito kad zapuše burin koji zašuška nisko raslinje, česminu i makiju nabija napetost. I puno čvršćima od mene.

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Skoro četiri godine su prošle otkad smo mi odlučili staviti glavu u torbu, moja, tada, trudna supruga i ja. Reći će netko da je to bila moja glava, ta – koja je u torbi, a ne njena… pa ona je ostala doma, u stanu, na sigurnom. U taj “sigurni” stan je “zalutalo” (rekli bi oni tako danas) pet njihovih metaka – četiri obična 7,62mm i jedan pancirni 12,7mm (danas točkalo za obilježavanje prije bušenja).

Ali ni to uopće nije bio glavni razlog zašto su “naše glave” bile u torbi… jer mi, doista, imamo ono nešto, ono o čemu pokušava stoljećima pisati proza i poezija ne bi li nekako uspjela prenijeti na papir to nešto što je poneki sretnik, književnik, također osjetio i imao potrebu podijeliti sa svijetom. Nisam još uvijek pročitao književno djelo koje je uspjelo, makar približno, opisati to nešto u naših skoro trideset godina zajedničkog života. Možda čitam krivu literaturu…

Dakle, skoro su četiri godine prošle od kada smo mi stavili glavu u torbu, od kada smo odjeveni u opremu zaduženu od JNA, jer druge nije bilo, s tri različite puške na četiri branitelja, mi (moja supruga, nerođeni sin i ja, ne zaboravite) s češkom Zbrojovkom pedeset-osmicom čija je cijev na oko nosila u desno čak i dok je bila hladna, od kada smo, dakle, sa švedskim Boforsima iz teritorijalne obrane za koje je škver pravio zatvarače i nišanske sprave, jer su ih oni onesposobili u pripremi za agresiju, uspjeli biti dovoljno opasni da se njihov Veliki patrolni brod 31 – Split, vjerojatno jedini brod na svijetu koji je granatirao grad čije je ime nosio, pomakne bliže Braču. Hrabri su oni bili… i motivirani, nadasve, kad ih je četrdeset-milimetarski top s Katalinka (Katalinića brig u Splitu, pr. BT) koji bez promjene zatvarača ne bi ispalio više o tri granate makao najmanje dvije nautičke milje od Splita.

Da… četiri godine od kada bi njihov jebeni metak ili geler u mojoj glavi ubio još dvoje istog trena – i obratno, od kada je ta odgovornost lomila moje psihičko zdravlje do granica koje samo onaj tko je to osjetio može shvatiti… i kakva je čovjek samo jebena izdržljiva životinja, od kada, bez obzira na sve ovo, mi nikad nismo ni trenutka dovodili pitanje da moramo biti tamo gdje smo bili (moja supruga, nerođeni sin i ja) i prenijeti svoje znanje, snagu i sposobnost da otjeramo agresora u tri lepetamo daleko odakle su došli koristeći sve pogodnosti života u zajedničkoj državi, jer bi u suprotnom čuvali ovce u Surdulici, a brod bi vidjeli samo u letnjem bioskopu na Nemanjinoj ledini koji posjeti njihovo selo, i danas, samo dva-tri puta godišnje.

Već se dobro razdanilo, a još se nisam osjećao ugodno… puno je vremena prošlo od zadnjeg terena, predugo. Psihički problemi su se stabilizirali uz redovite medikamente, mada, iskreno govoreći, nikad se nisu ni manifestirali na terenu nego isključivo u kući, a mi nismo (supruga, sada troipogodišnji sin i ja, sjećate se) htjeli propustiti sudjelovanje sada, kad “se ide”. Možda se nisam osjećao ugodno zbog velikog broja prvi put mobiliziranih u postrojbi, razmišljao sam i o tome, ali ne – siguran sam da je samo iščekivanje konačnog rješavanja dugogodišnjeg terora, ubojstava, silovanja, prijetnji, strahova od… od… ma od toga kad će pijanoj budali pasti na pamet da zaspe neki grad do… do… pa do svih ostalih sranja koja smo trpjeli od njih, izazivalo taj čudan osjećaj nervoze. I neugodu… “Ide se sutra!”, slušamo već nekoliko dana. Pa opet ništa…

Već se dobro razdanilo, a ja sam u dubokom razmišljanju. Toliko se straha, razočaranja, mučnine, nemoći, poniženja, bijesa i tko zna koliko još osjećaja, za koje ljudi još nisu ni smislili riječi, skupilo u nama zadnjih godina, toliko da nema tog rođaka, kuma, prijatelja ili susjeda na njihovoj strani za kojeg mi imamo empatiju (supruga, troipogodišnji sin i ja) veću nego… nego, na primjer, prema komarči na nišanu moje podvodne puške. Jesmo li zbog toga mi loše osobe? Ako tako mislite, ne shvaćate vi te osjećaje, za koje ljudi još nisu smislili riječi. Mržnja, ako ste pažljivo čitali, nije spomenuta iako su za nju ljudi izmislili riječ, jer to nije osjećaj koji smo mi osjećali. Mi bismo još odlazili na Svetog Savu i Jovana, i zvali ih na Svetog Antu i Ivana… i na Uskrs, kad bi pao na različite datume, samo da neki vrag nije ušao u njih… Iz dubokog razmišljanja me prekinula buka haubica 203mm, buka koja stvara onaj osjećaj u stomaku, onu sreću u srcu. Napokon! Ide se!

Boris Traljić/Kamenjar.com

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari