Pratite nas

Kolumne

Ide se!

Objavljeno

na

Iz dubokog razmišljanja me prekinula buka haubica 203mm, buka koja stvara onaj osjećaj u stomaku, onu sreću u srcu. Napokon! Ide se!

[ad id=”68099″]

Moja je smjena bila od četiri do šest. Volio sam tu smjenu… ljeti se brzo počne razdanjivati, a ja sam želio vidjeti, čak i po cijenu da oni vide mene. Noćno slušanje i osluškivanje, poglavito kad zapuše burin koji zašuška nisko raslinje, česminu i makiju nabija napetost. I puno čvršćima od mene.

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Skoro četiri godine su prošle otkad smo mi odlučili staviti glavu u torbu, moja, tada, trudna supruga i ja. Reći će netko da je to bila moja glava, ta – koja je u torbi, a ne njena… pa ona je ostala doma, u stanu, na sigurnom. U taj “sigurni” stan je “zalutalo” (rekli bi oni tako danas) pet njihovih metaka – četiri obična 7,62mm i jedan pancirni 12,7mm (danas točkalo za obilježavanje prije bušenja).

Ali ni to uopće nije bio glavni razlog zašto su “naše glave” bile u torbi… jer mi, doista, imamo ono nešto, ono o čemu pokušava stoljećima pisati proza i poezija ne bi li nekako uspjela prenijeti na papir to nešto što je poneki sretnik, književnik, također osjetio i imao potrebu podijeliti sa svijetom. Nisam još uvijek pročitao književno djelo koje je uspjelo, makar približno, opisati to nešto u naših skoro trideset godina zajedničkog života. Možda čitam krivu literaturu…

Dakle, skoro su četiri godine prošle od kada smo mi stavili glavu u torbu, od kada smo odjeveni u opremu zaduženu od JNA, jer druge nije bilo, s tri različite puške na četiri branitelja, mi (moja supruga, nerođeni sin i ja, ne zaboravite) s češkom Zbrojovkom pedeset-osmicom čija je cijev na oko nosila u desno čak i dok je bila hladna, od kada smo, dakle, sa švedskim Boforsima iz teritorijalne obrane za koje je škver pravio zatvarače i nišanske sprave, jer su ih oni onesposobili u pripremi za agresiju, uspjeli biti dovoljno opasni da se njihov Veliki patrolni brod 31 – Split, vjerojatno jedini brod na svijetu koji je granatirao grad čije je ime nosio, pomakne bliže Braču. Hrabri su oni bili… i motivirani, nadasve, kad ih je četrdeset-milimetarski top s Katalinka (Katalinića brig u Splitu, pr. BT) koji bez promjene zatvarača ne bi ispalio više o tri granate makao najmanje dvije nautičke milje od Splita.

Da… četiri godine od kada bi njihov jebeni metak ili geler u mojoj glavi ubio još dvoje istog trena – i obratno, od kada je ta odgovornost lomila moje psihičko zdravlje do granica koje samo onaj tko je to osjetio može shvatiti… i kakva je čovjek samo jebena izdržljiva životinja, od kada, bez obzira na sve ovo, mi nikad nismo ni trenutka dovodili pitanje da moramo biti tamo gdje smo bili (moja supruga, nerođeni sin i ja) i prenijeti svoje znanje, snagu i sposobnost da otjeramo agresora u tri lepetamo daleko odakle su došli koristeći sve pogodnosti života u zajedničkoj državi, jer bi u suprotnom čuvali ovce u Surdulici, a brod bi vidjeli samo u letnjem bioskopu na Nemanjinoj ledini koji posjeti njihovo selo, i danas, samo dva-tri puta godišnje.

Već se dobro razdanilo, a još se nisam osjećao ugodno… puno je vremena prošlo od zadnjeg terena, predugo. Psihički problemi su se stabilizirali uz redovite medikamente, mada, iskreno govoreći, nikad se nisu ni manifestirali na terenu nego isključivo u kući, a mi nismo (supruga, sada troipogodišnji sin i ja, sjećate se) htjeli propustiti sudjelovanje sada, kad “se ide”. Možda se nisam osjećao ugodno zbog velikog broja prvi put mobiliziranih u postrojbi, razmišljao sam i o tome, ali ne – siguran sam da je samo iščekivanje konačnog rješavanja dugogodišnjeg terora, ubojstava, silovanja, prijetnji, strahova od… od… ma od toga kad će pijanoj budali pasti na pamet da zaspe neki grad do… do… pa do svih ostalih sranja koja smo trpjeli od njih, izazivalo taj čudan osjećaj nervoze. I neugodu… “Ide se sutra!”, slušamo već nekoliko dana. Pa opet ništa…

Već se dobro razdanilo, a ja sam u dubokom razmišljanju. Toliko se straha, razočaranja, mučnine, nemoći, poniženja, bijesa i tko zna koliko još osjećaja, za koje ljudi još nisu ni smislili riječi, skupilo u nama zadnjih godina, toliko da nema tog rođaka, kuma, prijatelja ili susjeda na njihovoj strani za kojeg mi imamo empatiju (supruga, troipogodišnji sin i ja) veću nego… nego, na primjer, prema komarči na nišanu moje podvodne puške. Jesmo li zbog toga mi loše osobe? Ako tako mislite, ne shvaćate vi te osjećaje, za koje ljudi još nisu smislili riječi. Mržnja, ako ste pažljivo čitali, nije spomenuta iako su za nju ljudi izmislili riječ, jer to nije osjećaj koji smo mi osjećali. Mi bismo još odlazili na Svetog Savu i Jovana, i zvali ih na Svetog Antu i Ivana… i na Uskrs, kad bi pao na različite datume, samo da neki vrag nije ušao u njih… Iz dubokog razmišljanja me prekinula buka haubica 203mm, buka koja stvara onaj osjećaj u stomaku, onu sreću u srcu. Napokon! Ide se!

Boris Traljić/Kamenjar.com

facebook komentari

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari