Pratite nas

Idemo još jednom u krug, možda vidimo nešto novo!

Objavljeno

na

Bliže se još jedni izbori, koji na mene – poput svih izbora – djeluju kao vrijeđanje ljudske inteligencije. O toj temi izbora, glasanja, demokracije i sličnih iluzija smišljenih da sakriju stvarnost i istinu od čovjeka, mnogo sam puta iznosio svoj stav pišući članke.

Neki koji dulje prate ovu edukativnu platformu znaju i da je nekolicina ljudi, uključivo i mene – pokrenula proceduru za brisanje naših podataka iz registra birača – o tome se detaljno možete informirati u članku Ples sa ministarstvom uprave.

Na ovaj članak potakla me ova slika:

pusić

Dakle – poziva Vesna Pusić narod da iskoristi svoju moć kako bi birao nju i njezinu rodijačko-korporativno-interesno-parazitsku bratiju u nešto što se naziva europski parlament.

I doista – čovjek svoju moć glasanjem predaje u ruke nekoga tko kroz medije, koje više-manje sami kontroliraju, predstavlja samoga/samu sebe u izdanju koje nije daleko od fantazije.

Međutim, moje shvaćanje glasanja ima više slojeva i dimenzija. Smatram da sam čin glasanja ima višeznačnost i dubinu koja seže i u područje Univerzalnog zakona – jer SVE se u univezumu događa uz suglasnost čovjeka – bila ta suglasnost svjesna, nesvjesna ili prešutna.

Dakle ja biranje ljudi na nekakve funkcije u demokratskom (čitaj robovlasničkom) izbornom procesu vidim na svoj specifičan način – kao prijenos mojih suverenih prava na nekoga koga uopće ne poznajem i tko se prodaje kroz medije, skrivajući svoje pravo lice pod maskom i uvjeravajući ljude da je baš on/ona najbolji izbor, najkompetentniji i najpošteniji i najmoralniji izdanak ljudskoga roda i da za njega/nju/stranku treba zbog toga glasati. Maska je to koja se protokom vremena dezintegrira, pokazujući istinu o tome koga su ljudi birali. I to svi danas jasno vidimo – bivši premijer je u zatvoru, bivši prvi podpredsjednik vlade, koji je ubio ljude upravljajući vozilom također je u zatvoru, ali priprema politički come back na ruinama stranke kojom sada drma žena na slici gore, bivši ministri su u zatvoru ili gule krumpir u zamjenu za zatvorsku kaznu, Linić samo što nije u zatvoru koliko čujem i pratim… i tako unedogled – po čitavoj hijerarhijskoj strukturi političkih pozicija moći na koje su došli ljudi s maskama i uvjerenjem da imaju pravo vladati, ili su nas, ljude, uvjerili da imaju pravo vladati. Pa vladaju.

Jer je par ljudi na nekakvom listiću zaokružilo njihovo ime ili naziv političke opcije kojoj pripadaju.

Idemo matematički razložiti izborni proces. Prvo, idemo pogledati koja bi posljedica izbora bila da SVI glasuju. Drugo, idemo pogledati što se u stvarnosti događa kada ne glasa niti 50% birača. Treće, idemo pogledati moralni aspekt glasanja za BILO KOGA i posljedice toga čina.

1. Na izbore je izišlo 1 000 000 (100%) od 1 000 000 birača. 

Na izborima je bilo ponuđeno 10 političkih opcija, od kojih je opcija 1 dobila 500 001 glasova (50% + 1 glas), opcija 2 dobila je 400 000 glasova (40%), opcija 3 dobila je 60 000 glasova (6%) a sve ostale opcije zajedno dobile su preostalih 39 999 glasova (3.9999%).

Posljedica: politička opcija 1 ima većinu glasova i nameće svoj svjetonazor preostalim biračima, jer kome se fućka za to što njih gubitnika ima 499 999 – neka se izvole pokoriti njihovom viđenju Univerzuma i njihovim odlukama jer njih je birala zapanjujuća većina od jednog birača, a na slijedećim će izborima gubitnici ipak imati šansu osvojiti većinu glasova pa neka onda vladaju kako se njima svidi.

Imamo dakle – vlast većine nad manjinom, ili bolje rečeno, diktaturu većine nad manjinom, uz privid demokracije zbog toga što je robovima koji ne znaju da su robovi bilo omogućeno birati svoga gospodara A, B, C ili D. Ili Z. ili T. Svejedno.

Pretpostavimo da je na slijedećim izborima sve bilo jednako, osim što su političke opcije 1 i 2 zamijenile mjesta.

Posljedica:  politička opcija 2 ima većinu glasova i nameće svoj svjetonazor preostalim biračima, jer kome se fućka za to što njih gubitnika ima 499 999 – neka se izvole pokoriti njihovom viđenju Univerzuma i njihovim odlukama jer njih je biralo zapanjujuća većina od jednog birača, a na slijedećim će izborima gubitnici ipak imati šansu osvojiti većinu glasova pa neka onda vladaju kako se njima svidi.

Ringe ringe raja, i tako ukrug.

I ponovo imamo diktaturu većine nad manjinom, jer robovi koji ne znaju da su robovi uopće ne razumiju što su zapravo izbori. Pače – uopće ne razumiju niti da su robovi jer je to van njihovih pojmovnih mogućnosti, zbog toga što očima ne vide niti lance kojima su okovani, niti kavez u kojemu žive.

2. Na izbore je izišlo 300 000 (30%) od 1 000 000 birača.

To je ono što se uglavnom i događa, kako kod nas tako i posvuda po svijetu. Idemo vidjeti što kaže malo matematike.

Na izborima je bilo ponuđeno 10 političkih opcija, od kojih je opcija 1 dobila 150 001 glasova (50% + 1 glas), opcija 2 dobila je 120 000 glasova (40%), opcija 3 dobila je 18 000 glasova (6%) a sve ostale opcije zajedno dobile su preostalih 11 999 glasova (3.9999%).

Posljedica: politička opcija 1 ima većinu glasova – koja je zapravo smijurija od većine – statistički to je svega 15% + 1 glas – i sada MANJINA nameće svoj svjetonazor preostalim biračima, jer kome se fućka za to što njih gubitnika ima – u ovom slučaju čak 849 999 – neka se svi izvole pokoriti njihovom viđenju Univerzuma i njihovim odlukama jer njih je birala zapanjujuća MANJINA birača što je u fantastičnoj civilizacijskoj tekovini zvanoj DEMOKRACIJA, dovoljno da MANJINA ima iluzorni legitimitet vladanja, a na slijedećim će izborima gubitnici ipak imati šansu osvojiti MANJINU glasova koja će, ako žele vladati, morati biti za 1 glas veća od MANJINE onih drugih političkih opcija.

Oni koji nisu glasali nemaju pravo ništa reći jer sami su si krivi što je izabran bilo tko. Mogli su glasati, i pače – da su svi glasali, svih 100% – imali bismo fenomenalno civilizacijsko dostignuće u svoj svojoj ljepoti i savršenosti – vlast većine nad manjinom. Koja je puno bolja od vlasti manjine nad većinom. U stvarnosti, imali bismo bolju verziju diktature, onu većinsku, od standardne manjinske diktature.

U stvarnosti, vlast osvajaju političke opcije koje su najsnažnije i koje imaju najviše članova. Jer kada pogledamo članstvo političkih opcija – to je članstvo stabilna biračka baza političkih opcija koje se nude – ispada da za političku opciju 1 glasaju samo članovi tih političkih opcija i njihove obitelji, i određen broj simpatizera koje politika ne zanima previše, ali gledaju vijesti na TV-u pa vođeni instinktom krda kreću glasovati. Jedan dio njih će se do slijedećih izbora u u svoj glasački izbor razočarati, pa će novom prilikom glasati za političku opciju 2. U koju će se do slijedećih izbora razočarati pa će glasati opet za političku opciju 1. I tako dok ne umru, ako u međuvremenu ne shvate da ih političke opcije 1-10 muljaju od početka pa prestanu glasati. 

3. Moralni aspekt glasanja za BILO KOGA

Problem je u tome, što je vlast većine nad manjinom – kao i vlast manjine nad većinom – po definiciji – DIKTATURA.

Imam li ja pravo nametati diktaturu svome bratu čovjeku birajući na izborima pobjedničku opciju? Nemam.

Ima li on pravo meni nametati diktaturu birajući na izborima pobjedničku opciju? Nema.

Stoga smatram da ja nemam pravo glasati za bilo koga, posebice ne za pobjedničku opciju – jer bih tada i ja bio taj koji je pritisnuo tipku na kojoj piše DIKTATURA i ta bi radnja za posljedicu imala nametanje mog svjetonazora mom bratu čovjeku koji ima drugačiji svjetonazor. Čak i ako ne glasam – prešutno sudjelujem u nametanju nečijeg svjetonazora nekome. Jedini način da to ne činim, aktivno, pasivno, prešutno, ma na bilo koji način – je da svoje podatke uklonim iz registra birača.

Koja je alternativa?

Vlast nad samim sobom. Čemu bih ja, čovjek stvoren kao muško, bilo kakvoj moralno deficitarnoj političkoj pijavici dao moć da za mene donosi bilo kakve odluke? Što ja od toga imam?

Baš ništa.

Što moralno deficitarna politička pijavica ima od toga?

Sve potrebno za lagodan život u materijalnom svijetu. Automobil visoke klase, vozače, tjelohranitelje, kuhare, dnevnice, izdašnu penziju, medijski prostor za svoju verbalnu diareu zamagljenu skupim parfemom i tako dalje.

Dakle – dajte svoju moć – i odlučite tko će vladati. Nad vama. Kako Vas nutka da učinite ona žena sa gornje slike, koja na poziciji političke moći koju trenutno okupira, razgovara o tko zna čemu sa ostalima iz međunarodne vladajuće kaste, a o čemu mi pojma nemamo. I uostalom, tko smo mi da nam ona išta o tome kaže? Pa ona je vlast, a mi nismo. Šic mrš, kako se svojedobno izrazio njezin bivši kolega koji je sada u zatvoru.

Ili – zašto ne probati malo drugačijim pristupom pokazati svoj stav? Recimo – pokušajte izbrisati svoje podatke iz registra birača – pa ćete vidjeti da to nije nimalo jednostavno.

Zašto je to takav problem? Pa riječ je u 2 klika mišem i jednim pritiskom na tipku DELETE.

Zato jer političkim pijavicama TREBA naša moć jer bez NAŠE moći nema automobila, vozača, tjelohranitelja, kuhara, dnevnica, penzije i medijskog prostora. Makar ne glasali – naši podaci u registru birača, u fantastičnom civilizacijskom dostignuću koje se zove DEMOKRACIJA, znače da smo dali SUGLASNOST i dali LEGITIMET nekima koji su najgori među nama, da čine više-manje što im se svidi na krilima moći koju smo im MI svojom voljom dali – glasujući – ili smo im svoju moć prešutno dali – ako ne glasamo uopće.

I ako se na tome se zaustavimo – valja nam znati i sviješću spoznati – da se naši podaci u registru birača – glasali mi ili ne glasali – koriste za nametanje DIKTATURE osiguravanjem legitimiteta VLADAJUĆOJ KASTI da VLADAJU onima koji ih biraju – ili ne biraju, potpuno svejedno. Savršen sustav za vladajuću kastu – potpuno je svejedno koliko te ljudi bira, dokle god te biraju.

Naši podaci u registru birača daju im kakav takav legitimitet da se prištekaju na energetski šteker naroda i da prosperiraju na tuđoj energiji, ne prestajući srati kako su oni baš super i da će napraviti reforme i da će nam biti puno bolje ako biramo njih, i to već sutra, ili barem druge godine, a najkasnije do 2017, čim poprave to što su njihovi prethodnici zasrali. I istovremeno izaseru gomilu dreka o suprotnim političkim opcijama, jer oni ne valjaju, nemaju pojma, nemaju snagu, nemaju viziju, nemaju kapacitet, nemaju ništa – a oni sve to imaju, i još su pošteni, pa zaista – tko za njih ne bi glasao?

Onaj tko je otvorio oči i spoznao da je sve to ista gomila dreka, čitava ta  rodijačko-korporativno-interesno-parazitska bratija.

poo

I stoga smatram da je sudska tužba za brisanje naših podataka iz registra birača koju sam ja i još nekolicina ljudi podnijeli – iznimno značajan korak naprijed i znak političkim pijavicama da ima ljudi u našoj lijepoj domovini koji su popušili što su imali za popušiti od njihovih spika i da je sada bilo dosta.

Ljudi koji su spoznali da je pijavicama istekao rok trajanja, da nemaju legitimitet vladati nad bilo kime osim nad samima sobom, bez obzira koliko si statuta, pravilnika, zakona i ustava napisali, popravili i prepravili u pokušaju da se čvršće uhvate za energetski šteker naroda.

Ljudi koji nemaju nikakvih ambicija vladati nad bilo kime osim nad samim sobom, ima sve više i više.

Zamislite situaciju da izlaznost ljudi na izbore bude 0%. Pijavice bi se za 5 minuta sasušile na suncu, ili bi postale cirkuske atrakcije za veseli narod.

”A ti si vlast?”

DA JA SAM VLAST; PAČE – JA SAM PREDSJEDNIK!

”Ma nemoj mi reći, i čime ti predsjedavaš?”

OVAJ – VLADOM!

”Što, ti sam?”

IMAM JA I PODPREDSJEDNIKA!

”Čuj stari, da sam ja taj  Vlado, rekao bih ti da si zabiješ podpredsjednikov nos u svoju predsjedničku guzicu, kako biste bili u relativno istoj poziciji, u kojoj obojica imate nos u guzici, ali budući da si ti PREDSJEDNIK, red je da ti imaš relativno bolju poziciju, zar ne?”

”Djeco, ajmo na sladoled, i pustite ovog stričeka na miru, nisu mu sve daske na broju…”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe

Objavljeno

na

Objavio

Laž i licemjerje imaju svoju cijenu; sjetimo se samo popuštanja nacizmu i fašizmu 30-ih godina prošlog stoljeća kad je Europa godinama samo slijegala ramenima, a neke su izrazito demokratske zemlje poput Velike Britanije čak salutirale rastućem nacifašizmu vjerujući da je to napredak, nadajući se da zlo neće baš na njih udariti.

I još gore od toga: demokratska je Europa dopustila da se dva zla spoje u jedno i 23. kolovoza 1939. godine, potpisan je sporazum Hitler/Staljin. A onda je uskoro došao kraj lažima i opaka je istina došla na vidjelo – zlo se ne da umilostiviti, ni na jedan način odobrovoljiti. Naime, početak Drugog svjetskog rata razotkrio je svu pogubnost ugađanja zlu; milijuni su poginuli za licemjerje malobrojnih, jer je demokratska Europa početkom 30-ih željela biti velikodušna i puna razumijevanja prema nacifašizmu, snishodljiva prema rastućem zlu.

Ponavljanje stare pogrješke

Danas je Europa u sličnoj poziciji, na najboljem putu da ponovno plati puni iznos za svoju „velikodušnu“ i nepotrebno naivnu useljeničku politiku prema muslimanskim izbjeglicama, da bude kažnjena (kao i svi njezini građani) za krivu procjenu svojih intelektualnih kapaciteta, kao i za društveno pomodarstvo svojih političkih elita. Ako kojim slučajem dođe do novog rata, taj će se rat voditi bez odora, poput šaha, samo do istrebljenja – samo s crnim i bijelim figurama, otkrivenim licem.

Europljani, a naročito europski političari, imaju dva lica: javno i privatno pa kad se, na primjer, Angela Merkel čudi mladim njemačkim obiteljima koje sa svojom dječicom marširaju uz njemačke neonaciste, ona je samo neiskrena. Odgojena je u jednoumlju DDR-a i dobro zna kako stoje stvari s ideologijom i nasiljem. Ali ni najmoćnija dama svijeta nije slobodna iznijeti svoje iskreno mišljenje, jer se plaši novinara: a sad joj, prema svemu sudeći predstoji kraj političke karijere i njemačkog „Führera“.

Zaista, a teško je govoriti iz današnje perspektive, zlo poznajemo po njegovim učincima – put do pakla je popločan dobrima namjerama – stoga će povijesni sud Angelu Merkel i njezinu povijesnu ulogu suditi kao što je sudio Hitlera; i dobit će sličnu, ako ne identičnu presudu. Političari nisu vladari, nego sluge svojih ambicija.

ISIL je učenik totalitarnih režima i njemačka kancelarka zna o čemu je riječ i kako to ide, ali to ne govori pred kamerama. Kad ne bude ISIL-a, bit će netko drugi, po metodama i zagriženosti još gori. Sve je to poznato i francuskom predsjedniku Macronu; Marseille, na primjer, više ni po čemu nije europski kršćanski grad, izgleda zastrašujuće, apokaliptično, ali se i francuski predsjednik ponaša kao da se ništa strašno u njegovoj zemlji ne događa.

Predsjednici i premijeri EU slično se ponašaju kao francuska i britanska vanjska politika prema Hitleru i Mussoliniju sve do pred Drugi svjetski rat – jednostavno ne žele vjerovati svojim očima i ono što im razum govori. Plaća se tako cijena demokraciji – uvijek postoji sljedeći mandat i birači – a pomodarstvo, podebljano i dokapitalizirano Sorosevim i njemu sličnim financijerima, nas (odnosno pomodnike svojstvene svim dobima ljudske povijesti) „uče“ humanosti, toleranciji, inkluzivnosti, ma i pod cijenu vlastite propasti.

Put ka kolektivnom samoubojstvu

Nakon što se godinama pasivno, zapravo ponosno prepuštala kolonizaciji islamista te olako shvaćala opasnost od već ugrađenog islamističkog militarizma, nakon što je desetljećima, a posljednjih godina napose prihvaćala biti sponzorom stranom tijelu koje nije nikad željelo sudjelovati u izgradnji zajedničkog europskog doma – muslimanima koji ne pripadaju judeokršćanskoj uljudbi, ali bi rado uživali u njenim plodovima, marljivosti i kreativnosti – Europa se našla na raskrižju te mora odmah i bez odgađanja odlučiti, poduzeti radnje i mjere. Možda je, danas, ipak prekasno.

Nije riječ o islamizaciji Europe, nego o kontaminaciji oboljelim svjetonazorom, o terorizmu koji se svaki sat slijeva u Europu. Naravno, Europa može nastaviti s pomodnom velikodušnošću i sebi u toploj kupci “prerezati vene” te gledati kako život iz nje polako istječe, ili se konačno trgnuti i na svaki način obraniti svoj sustav vrijednosti, državljane i teritorij?

Ako nastavi sa starom useljeničkom politikom, Europa ide ka kolektivnom samoubojstvu, u tiho gašenje. I bez obzira na teror islamista, Europa je još krcata lažnog dostojanstva i licemjerno poštuje prava i pravila koja je sama izmislila i koja sada zloupotrebljavaju drugi, a sve u želji da se učini još „boljom“ i „velikodušnijom“. Najstarija velika svjetska kultura je opasno načeta, ali ne islamistima, oni su samo osjetili slabost i čuli zov europskih intelektualista i lažnih čovjekoljubaca. Oni su ugrozili Europljanina, a Europi oduzeli dušu prepuštajući je imigrantima.

Dio trećeg svjetskog rata upravo se odvija na morskim i kopnenim granicama Europe, na Sredozemlju isto kao i na grčko-makedonskoj granici, u Calaisu i svim lukama EU. Pod krinkom teških životnih uvjeta i građanskog rata, uz pomoć živog zida od tisuća djece, dan i noć teče rijeka imigranata (ne)jasnih ciljeva kroz cijelu Europu, kapilarno do svakog europskog kutka. Nema granica, pogranične policije, nema kontrole dokumenata i zdravstvenih certifikata, rampe su dignute i svi su zakoni o prelasku granica suspendirani; ne zna se tko useljava, ljudi bez identiteta hrpimice ulaze i Europa, ta ista Europa o njima ne zna ništa. Ovo je agresija na europsku demokraciju, europsku kulturu, odnosno europski, zapadni i kršćanski način života.

Europljani moraju imati uredne osobne dokumente ako žele putovati Europom, o svakom se Europljaninu sve zna i zato je Europa dosta sigurna. A sada tisuće i stotine tisuća potencijalnih ISIL-ovaca korača u koloni prema EU i raspoređuje se prema već pripremljenim planovima; među njima su možda i oni koji su iščupali Tomislava Salopeka iz automobila, zavezali mu ruke, izgladnjivali i tukli, možda i ubojica koji je jadniku odrubio glavu? Svi zatvori i psihijatrijske ustanove su ispražnjene i mili u bolji život. Gdje je sada empatična hrvatska javnost i novinarska sućutnost? Europski je Janus dobio treće lice; lice prijetvornosti, himbe, licemjerja, a sve zbog „viših“ ideala ili tobožnje ljudskosti.

Smeta im znak križa i svinjetina

Na granicama nema nikakve kontrole, nemoguće im je saznati identitet. Islamističkim militantima djeca ne znače ništa, ni svoja ni tuđa. Nije li dovoljno prisjetiti se atentatora/atentatorica i njihovih ciljeva? Hamas iz dječjih vrtića ispaljuje rakete na Izrael i koristi djecu kao živi zid za svoje teroriste. Arapski sedmogodišnjaci puštaju zmajeve na izraelskoj granici koje vjetar nosi na izraelsko tlo; i kad dotaknu tlo dolazi do zapaljenja, i gore hektari i hektari. Ali ima gore: činjenica da muslimanski imigranti odbijaju pomoć Crvenog križa dovoljno govori kakva opasnost ulazi u Europu, njima se gadi sve što je križ, čak kad im križ spašava život, ili možda ne smiju primiti pomoć?!

Znači li to da će dolaskom u Europu zabraniti, križeve, zvonike, crkve, crkvena zvona? Doduše, križ su pokušali zabraniti i bez migrantske primjese, „ljevičari“ i „slobodoumnici“ sviju vrsta. A nitko ne želi kazati zašto? Jer, katolici (križ) su branili Europu od Osmanlija, Hrvatska je imala tu nesreću biti preziđem kršćanstva, dok su protestanti rovarili iza leđa „reformirajući“ na čelu s Lutherom. I danas se isto ponavlja; Bavarska (katolici) odbijaju migrante, a njemački sjever na čelu s Merkel (protestanti) rovare i sabotiraju. Povijest čovječanstva jest povijest vjere.

Sad je valjda jasno zašto je, na primjer, od 30 gumenjaka koji plove prema grčkim otocima samo jedan rasparan nožem? Da bi skrenuo pozornost i zabavljao grčku obalnu stražu i bio spašavan, kako bi ostali 29 mirno stigli na svoje odredište. I nije to spontani dogovor tko će namjerno probušiti svoj gumenjak, nego naređenje, vertikalna subordinacija, isto kao odbijanje iznemoglih i potrebitih da uzmu pomoć Crvenog križa. Uzeli bi, ali se plaše pravovjernih ISIL-ovaca među njima. Muslimanska invazija na Europu je vojna operacija koju vode ISIL te obavještajne službe Turske i Irana. Zato među imigrantima ima visok postotak mladića i mladih muškaraca.

Europski su političari teško pogriješili u svojim procjenama i krivotvorenom dobročinstvu; ovako otvarajući granice posve su pokleknuli pred svojom pogreškom. Pristali su na sva zla što ih ISIL-ovci rade u svom „kalifatu“: na pljačke, silovanja i ubojstva. Europska politička i intelektualna elita pristala je vođenim hordama otvoriti gradska vrata i svojoj umišljenosti žrtvovati cjelokupno europsko stanovništvo, njegov svjetonazor i kulturu življenja.

Neukusne usporedbe s hrvatskim prognanicima

Zašto među sirijskim izbjeglicama nema Kurda? Oni ne bježe nego se bore za svoju zemlju, buduću državu, njima je jednako teško pod Asadovim režimom kao i pod Turskim, a da ne spominjemo borbe s ISIL-om, ali za Kurde nema uzmaka i bježanja dok se država ne napravi. Zašto zapadna saveznica Saudijska Arabija nije primila svoje „sunarodnjake“, a ima itekako kapaciteta? Jer znaju s kim imaju posla; oni su ipak zapadni muslimani, dakle prema islamskom pravovjerju – nevjernici, heretici i izdajice vjere.

Novinari su opet pokazali da su pravi agitatori tragedija koji žive od sablazni i nasilja. Vidjeli smo ih za vrijeme Domovinskog rata, osjetili njihovu želju da se Hrvatska udavi u vlastitoj krvi, uočili smo njihovo navijačko novinarstvo, doušnički zdrug oko HND, stožera jugonostalgične doušničke mreže.

Dovoljno je znati tko im je predsjednik i dopredsjednik. I za imati malo mira, ne će biti druge nego uskoro objaviti listu novinara doušnika, njihovo kodno ime i po kome/čemu su radili. Zbog njih ljudi ne govore ono što misle, zbog njih su mediji dno dna, a sada u izbjeglicama na hrvatskoj granici, zajedno sa svojim urednicima i šefovima u sjeni, vide mogućnost novog kaosa i novog načina da se naudi Hrvatskoj i sukladno tome djeluju. Nije poznato da je i jedan od novinara otišao u Srbiju ili Makedoniju i za sebe priskrbio i udomio makar i jednog migranta.

Zato je odvratna i neukusna njihova usporedba hrvatskih prognanika – onima koji su za vrijeme srpsko-četničke agresije na Hrvatsku bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u inozemstvo – s muslimanskim izbjeglicama iz Sredozemlja, Iraka i Sirije.

Hrvatski su građani odlazili u inozemstvo s urednim dokumentima, najčešće na poznate adrese svojih rođaka i prijatelja, a granice su prelazili regularno i uz uobičajenu graničnu kontrolu. Istina, Europa je imala razumijevanja za patnje hrvatskog naroda i pomogla je, ali je isto tako činjenica da Hrvati nisu po Europi počinili niti jedan teroristički čin.

Nisu se po Europi šetali s vatrenim i hladnim oružjem i ubijali i terorizirali svoje domaćine! Hrvati koji su nakon Domovinskog rata nastavili živjeti u EU, dobro su se integrirali te svojim školovanjem, znanjem jezika i radom zahvalili domaćinima na pomoći i gostoprimstvu kad je bilo najteže.

Plenkovićeva Vlada vodi veću brigu o migrantima nego o svojim građanima

Vlada Andreja Plenkovića vodi veću brigu o muslimanskim migrantima nego o svojim građanima, Hrvatima koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku trbuhom za kruhom? Hrvati ne napuštaju svoju domovinu u stampedu bez dokumenata, već s urednim dokumentima i ugovorima s inozemnim poslodavcima; sve redom školovani ljudi, mnogi i s radnim iskustvom.

Za mandata ove Plenkovićeve vlade Hrvatsku dnevno napusti 150 radno sposobnih, školovanih Hrvata u potrazi za boljim životom. Nemaju li svi oni prioritet pred svakim strancem, pa bio on i na križ alergičan islamski militarist?

Što su islamisti dobroga donijeli Europi nije retoričko nego vrlo konkretno pitanje? Svakodnevni terorizam i pojačane policijske i vojne mjere, to svakako. Danas su veliki europski gradovi izgubili svoj europski identitet. Nije li dovoljno vidjeti sudbinu Palmyre i poruku koja se šalje Europi; stari grad spomenik srušen do temelja. Taj grad nema nikakve veze ni s kršćanstvom ni s islamom, njegovo rušenje je bez presedana u ljudskoj povijesti, što li su tek namijenili kršćanskim gradovima?

U BiH je između deset i pedeset  tisuća  migranata, Bog ih ne može pobrojati jer borave po džamijama pod patronatom svoje muslimanske subraće. Na albanskoj granici čeka 120 000 migranata. Vjeruje li tko u sposobnost albanske policije i vojske da će ih moći zadržati? I gle „tajminga“; Hrvatskoj počinje, po svim parametrima, najuspješnija turistička sezona od samostalnosti, a migrantska horda dolazi.

Dubrovnik, Zadar, Trogir, Šibenik, relativno su mali gradovi; neka samo (!) tisuću migranata bude smješteno u njih; brojka odmah prelazi 10% domaćeg stanovništva i nastaju ogromni problemi. Pritom dodati turiste koji su u Hrvatsku došli upravo kako bi se odmorili od kalifata uspostavljenih u Francuskoj, Njemačkoj ili Italiji – dobijemo kaos, upropaštenu sezonu i posljedično tomu – gospodarski te ekonomski slom države.

Kad će napokon licemjerni europski intelektualci i političari dati svoj pristanak da se Europa napokon počne braniti od ugroze kojoj je izložena? S druge strane, glave hrvatske političke vrhuške ne smiju stalno pogledavati prema Bruxellesu i slijepo pratiti naredbe „iz centrale“. Ako komu već nije jasno, „stare“ stranke desnice ili desnog centra diljem Europe propadaju zbog svoje sulude migrantske politike te ih zamjenjuju nove kao u Poljskoj, Njemačkoj ili Francuskoj.

S druge strane, iste te stranke u, primjerice, Mađarskoj ili Austriji (i Bavarskoj), su oslušnule bilo svoga puka i zato neprikosnoveno vladaju svojim zemljama. Formula za ostanak na vlasti je vrlo jednostavna: štiti državne interese i brani interese svoga puka. Ujedinjeni europski emirati nisu u interesu ni jedne europske zemlje; a turizam je jedino od čega Hrvatska živi – dokle će se svi praviti ludi?

 

L. C. / hrsvijet.net

 

Viktor Orban: Migranti su muslimanska invazivna sila

 

 

Merkel na rubu očaja: Azilantska kriza može srušiti EU!

 

 

Doktrina kaosa: George Soros daje 500 milijuna dolara za invaziju migranata na Europu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Hrvatska

Sabor odao počast žrtvama atentata u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Hrvatski sabor u srijedu je, na Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve, minutom šutnje odao počast žrtvama atentata počinjenog u beogradskoj Skupštini prije 90 godina, 20. lipnja 1928. godine – Stjepanu Radiću, Pavlu Radiću, Đuri Basaričeku, Ivanu Pernaru i Ivanu Granđi.

“Stjepan Radić ostavio je duboki trag u hrvatskom političkom životu svojim naukom utemeljenim na načelima slobode, društvene pravice i demokratičnosti, kojima je aktivno djelovao na buđenje i osvješćivanje hrvatskog naroda”, naglasio je predsjednik Sabora Gordan Jandroković.

Radić je, podsjetio je, tijekom svog političkog djelovanja imao potporu većine hrvatskog naroda, a u borbi za svoje stavove suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama.

Zastupnike je pozvao da minutom šutnje odaju počast Radiću i hrvatskim zastupnicima, žrtvama atentata, ali i svim drugim hrvatskim žrtvama koji su dali živote u borbi za slobodnu i demokratsku Hrvatsku.

U povodu Dana sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve izaslanik predsjednika Sabora Ante Sanader i zastupnici Žarko Tušek, Kažimir Varda i Branko Hrg položili su vijenac i zapalili svijeće na njihovu grobu na zagrebačkom groblju Mirogoju.

(Hina)

 

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori