Pratite nas

Komentar

IDEMO U ZAGREB

Objavljeno

na

Negdje u magli, negdje u sjeni ostat će sami i zaboravljeni. Jesmo li mi Hrvati dostojni naših djedova, naše tragične povijesti, našeg političkog usuda i svoje povijesne sudbine?

Odgovori se još uvijek ne naslućuju. Ili?!

[ad id=”68099″]

Nitko više i ne zna kada su započeli stopostotni hrvatski ratni vojni invalidi svoj protest u Savskoj, kao i sve u Hrvatskoj postaje nevažno i prolazno što ne ispunja šopingholičarske naslade, znatiželju voajera koji poput kanibala hrane vlastitu dušu tuđom nesrećom i bijedom ili pak ne utažuje glad za iluzijom raja u kojoj sve možeš biti i sve možeš imati (i use i na se i podase ili nadnase kako ti se svidi). Ispražnjeni od stvarnosti i zbilje života događamo se u ritmu realytija (od onih u kojima se rasprodaje vlastita intima i ponosi se onim čega bi se pametan stidio do onih u kojima se iskazuju određene vještine da bi se stvorio krkljanac u kojem je pobjeda sve ili ništa a taština i ego rastu i hrane se svojim trenucima slave). Zalijepljeni za ekran ili ekrane gledamo i najveće glumce među glumcima ljude koji bi u normalnim okolnostima radili ozbiljan posao vođenja poslova za opće dobro (vodili i usmjeravali državu i narod) kako još uvijek biju bitke iz Drugoga svjetskoga rata i kako unatoč i više od pola stoljeća odmaka nije dovoljno da se to prepusti znanosti nego se ostrašćeno ispaljuju meci mržnje od strane pobjednika u one koji bi kao krivci još uvijek morali šutjeti čak i o nepotrebnoj uporabi sile (jer rat je bio završen), o stradanju nevinih (zar Hrvat samim tim što je Hrvat već nije krivac i zaslužio kaznu), o smrtnim presudama bez suđenja tisuća i tisuća onih koji nemaju grobova ni imena jer su zatrpani u rudarskim oknima, kanalima, pokriveni jezerima da se zaboravi, da im se trag zametne i spomen zaboravi. I tako dok jašu konji apokalipse i djeca komunizma nas uvjeravaju da je normalno što i danas postoji gotovo jednak broj primatelja partizanskih (i udbaških i jugooficirskih) i braniteljskih mirovina (onih zbog kojih je na hrvatsku državu pao teško breme njihova izdržavanja i kojega ona ne može podnijeti). Jeste li i kada čuli da se o onim prethodnim mirovinama uopće govori na javnim medijima? Jesu li one ikada postavljane kao problem hrvatske države? Ne!!!

Nitko u hrvatskoj državi nije problem ni lijevih (i nekih navodno desnih, ne zaboravite kao Hrvat, uvijek ako vam je netko navodno previše desno prije ili kasnije pojavit će vam se slijeva) do hrvatskih branitelja. Najopasniji su se pokazali oni koji su u obrani Hrvata i Hrvatske postali stopostotni ratni vojni invalidi. Ti drznici koji nisu htjeli umrijeti za Hrvatsku (čime bi barem donekle riješili problem), nego su se unatoč svim ranama i bolima usudili živjeti i još postavljati neugodna pitanja o odnosu političkih elita (i državnih vlasti) prema Domovinskom ratu, ti ljudi s tjelesnim nedostatcima (koji ih čine nesposobnima za život) usuđuju se, unatoč svim stresovima postaviti kao savjest društva. Zar nisu kao najveće žrtve rata ujedno i bolesnici koji nužno moraju imati i psihološke posljedice i prema tome su neuračunljivi (makar kao njihov ministar bez branitelja)? Zar se nakon svega što je država učinila za njih (a oni ništa za državu, jer ona je, zar ne, nastala partizanskom borbom, Titinim ustavom iz sedamdeset četvrte, nakon što je sve one koji su se zauzimali čak i za njezinu ravnopravnost u Jugoslaviji nešto ranije poslao na ljetovanja od Golog do Gradiške), dakle zar se nakon svega što je država učinila za njih i odvojila tolike novce da kupi njihovu šutnju usuđuju govoriti. Sto posto za Hrvatsku!?

I hoćemo li mi uistinu zakazati?

Idemo li u Zagreb?!!

Drugoga svibnja u Zagrebu nije Thompsonov koncert nego svjedočanstvo Hrvatske stoji li iza naše krvi u Vukovaru, Srednjoj Bosni, Kupresu, zadarskom zaleđu, Lici, Baniji i Kordunu, Slavoniji, stojimo li još uvijek kao nekada na tisućljetnoj želji da konačno budemo svoji na svome? Ima li u nama vjere da se unatoč svim zlouporabama naše slobode isplatio san i vjera u Hrvatsku?

Prisjetimo se na trenutak kako smo slavili nakon Oluje, prisjetimo se na trenutak kako je lijepo bilo biti Hrvat 1998. kada su naši dečki u Francuskoj igrali za Hrvatsku, a mi ovdje znali da je Zvone Boban na Maksimiru započeo borbu za oslobađanje Hrvatske. Danas je tužno što sebi i Vama moram postavljati ova pitanja, a još je tužnije recimo što me sumnja mori zna li i sam Zvone da je to uistinu bilo tako. Znaju li Prljavci što je bila Ruža hrvatska? I koliko još uvijek košta ona čuvena konžerva Čistog hrvatskog zraka? Tisuće dječaka je vjerovalo da vrijedi poginuti. I da ima stvari vrjednijih od života? I krenuli su vođeni dvojicom Franja (Tuđmanom i Kuharićem) u san o slobodi. I tisuće njih je na tom putu zastalo da bismo mi živjeli i još uvijek čuli dah slobode „Iznad polja makova…“. S krunicom na ramenu, s molitvom na usnama suprot smrti, suprot svakoj zlosti… Nitko nam to ne može oduzeti, ako to mi ne učinimo sami.

Ne dopustimo stoga da drugi umjesto nas pišu našu povijest i grade našu budućnost otimajući nam sadašnjost gurajući nas u gospodarsku propast i ekonomsku bijedu. Došlo je vrijeme da se ponovno stane na branik Domovine: 100% za Hrvatsku.

Dolazak u Zagreb da se stane uz Đuru Glogoškog stoga je dužnost svakog onoga koji još uvijek vjeruje da je Hrvatska, unatoč svemu i svima, cilj vrijedan života. Hrvatska slobodnih ljudi, Hrvatska rasterećena bitki za bolju prošlost, Hrvatska uspostavljena našom krvlju i našim snovima u Domovinskom ratu, hrvatska Hrvatska, majka i domovina.

Negdje u magli, negdje u sjeni ostat će sami i zaboravljeni. Jesmo li mi Hrvati dostojni naših djedova, naše tragične povijesti, našeg političkog usuda i svoje povijesne sudbine?

Vrijeme je da se stane opet kao nekada Hrvat do Hrvata, brat do brata: sto posto za Hrvatsku.

Idemo li u Zagreb?!! Ništa se od sebe samo ne događa. Za sve su potrebni ljudi koji vode i organiziraju, hrabre i potiču. Sami staju na čelu i spremni su na žrtvu. Oni su svjedočili vlastitu ljubav (100% za Hrvatsku) i još uvijek svjedoče. Tijelo je njihovo slabo, ali im nisu ubili duh.

A nama?

Za tomislavcity napisao: Marko Tokić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Thompson: ‘Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo koristili u Domovinskom ratu’

Objavljeno

na

Objavio

Management pjevača Marka Perkovića Thompsona na službenoj je Facebook stranici objavio post koji završava pokličem ‘Za dom spremni’.

“Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo s ponosom koristili u Domovinskom ratu – ZA DOM SPREMNI!”, stoji u objavi na facebook profilu Marka Perkovića Thompsona uz koju je objavljen i video s koncerta gdje izvodi pjesmu ‘Bojna Čavoglave’.

Navodno je riječ o snimci snimljenoj tijekom koncerta na Dan pobjede 5. kolovoza u Kninu prije nekoliko godina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar u utorak je priopćenjem izvijestio kako niti može niti želi primiti Medalju grada Zagreba jer ne želi, kako navodi, ni na koji način sudjelovati u žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku, nakon što je, ističe, postao predmetom “kampanje koja poprima sve odlike javnog linča” te neutemeljenih i bespredmetnih optužbi na koje institucije države “znakovito šute”. Za Andriju Hebranga, ovakav je rasplet događaja sramota hrvatske Države.

-Sramota je hrvatske države da je medalju odbio Budimir Lončar, a da dodjelu medalje prethodno nije spriječila Vlada Republike Hrvatske, Hrvatski sabor i institucije koje po ustavu moraju štititi Domovinski rat. Zašto Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju, dapače samo duboku i oštru osudu – rekao je Andrija Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi Hrsvijet

Hebrang nadalje navodi kako je nekadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odgovoran za smrt 7.263 civila.

– Ulogu Budimira Lončara dobro sam istražio kad sam radio svoju knjigu ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’. Tada sam analizirao Ivicu Račana koji je predao oružje Beogradu, odnosno, KOS-u i analizirao sam Lončara koji je glasao u ime Jugoslavije za embargo. Ustvrdio sam u svojoj knjizi da su njih dvojica najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj jer čim smo se naoružali, nažalost ilegalno pa je dulje trajalo, onda se zaustavilo ubijanje civila jer smo ih mogli braniti – kaže Hebrang.

Ocijenio je kako ulogu Budimira Lončara iz 1991. godine možemo pobliže vidjeti iz knjige Carole Hodge ‘Britain and the Balkans (Routledge Advances in European Politics)’, Britanke koja je bila u službi u Ujedinjenim narodima.

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

-Kroz to što je ona napisala, čemu je tada svjedočila i ono što sam ja tada svjedočio, imamo cijelu priču o tome što se dogodilo, tvrdi ratni ministar zdravstva.

Smatra kako postoje najmanje dva razloga zbog kojih Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju već samo duboku i oštru osudu.

-Jedan razlog je što je poput Josipa Manolića 1945. godine bio načelnik OZN-e i to je nešto što će povijest jednog dana istražiti i reći svoju konačnu prosudbu i oko toga nam Lončar i njegovi istomišljenici mogu lagati koliko hoće. Ali u vremenu u kojem smo mi svjedoci, nama koji smo se borili za ovu državu, ne može lagati. Kad sam istraživao zločine nad civilima koje je počinio srpsko-crnogorski agresor onda sam osim evidencije i identifikacije svih ubijenih u svojoj knjizi opisao razloge i zašto je došlo do toga. Jedan razlog je Ivica Račan koji je predao oružje Teritorijalne obrane KOS-u između dva kruga prvih demokratskih izbora 1990. godine. Kad su u prvom krugu komunisti vidjeli da gube onda su brzo predali oružje ne dočekavši drugi krug jer bi onda hrvatski narod bio naoružan i onda bi se rezultati tih izbora mogli i obraniti. Drugi je Budimir Lončar koji je 1991. godine bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije. Prijedlog nekih zainteresiranih zemalja uključujući i službeni Beograd bio je da se proglasi embargo za kupovinu oružja bivšim zemljama Jugoslavije. Zašto? Zato da bi se razlika u naoružanju između Srbije s jedne strane, u čijim rukama je bilo upravljanje s JNA i sa svim oružjem, i ostalih zemalja, uključujući i Hrvatsku, zabetonirala. To je značilo omjer tisuće i tisuće artiljerijskih jedinica i kratkog oružja s jedne strane naprama nula, odnosno lovačkom oružju s druge strane”, rekao je Hebrang i dodao kako se jedino zabranom kupovine oružja to moglo zabetonirati i osigurati brza pobjeda Beograda.

Podsjetio je kako je Hrvatska već tada dobro lobirala u New Yorku te kako smo održavali, u tihoj diplomaciji, pregovore s Narodnom Republikom Kinom koja je kao velika sila imala pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti.

-Kina je prihvatila uložiti veto, ali je imala jedan uvjet. Naime, rekli su, ako vaš ministar vanjskih poslova odbije embargo, onda ćemo mi uložiti veto u slučaju izglasavanja. Taj ministar je bio Budimir Lončar i isključivo o njemu je ovisilo hoće li Kina uložiti veto ili neće. Kako se Lončar jasno opredijelio za embargo, Kina nije mogla ići protiv matične države koja prihvaća taj embargo, a to je onda bila Jugoslavija – podsjetio je Hebrang.

Uvjeren je kako je upravo tu napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama.

-I tu je Budimir Lončar zabetonirao naoružavanje Hrvatske i napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama. Prvo, da su nam pobili 7.263 civila jer nismo imali oružja za braniti ih, zaustavili smo to ubijanje tek kad smo se ilegalno naoružali. Drugo uveli smo mladu hrvatsku državu u sustav međunarodnog šverca oružja kako bi se obranili temelji države. Dakle, natjerao nas je na protuzakonito poslovanje koje se ukorijenilo u nekim elementima države i vuklo je dugo godina tragove. To su njegovi grijesi za koje je trebao biti procesuiran da je Hrvatska bila normalna država – kaže Andrija Hebrang

Smatra kako su od kaznenog progona Lončara spasile prvo priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani, a kasnije i savjetnička fotelja predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću.

-Lako je demantirati priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani jer se može pogledati izjava predsjednika Tuđmana koji je vrlo jasno rekao kako Budimir Lončar zagovara agresorsku stranu. Njega je spasio i njegov istomišljenik u svemu Stjepan Mesić koji ga je 2000. izvukao iz naftalina i dao mu prvu funkciju nakon toliko godina i stavio ga za svog savjetnika. Naravno, isto je nastavio i Ivo Josipović i tako umjesto kazne stigla ga je nagrada – smatra Hebrang.

Na koncu, ponavlja kako je ovo s medaljom grada Zagreba svojevrsna sramota.

-Ponavljam sramota je da ju je odbio on. Mislim kako su se svi odgovorni za čuvanje istine i ugleda Domovinskog rata trebali oglasiti i to osuditi – zaključio je za Direktno Andrija Hebrang, prenosi Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari