Pratite nas

Analiza

Ideologije današnjice: Što je to neoliberalizam?

Objavljeno

na

Kriza privatnih dugova 2008. niknula je u samo jednoj zemlji, SAD-u, i odande se proširila, pošto su američke banke nesigurna potraživanja hipotekarnih zajmova upakirale i rasprodale po cijelom svijetu. Ta je kriza izraz prihvaćanja prezaduženosti i pohlepe kao nečeg normalnog i, utoliko, ona je i antropološka i etička kriza

U minulom stoljeću, od Sarajevskog atentata do danas, Europom su prohujala tri liberalizma i tri totalitarizma, a hrvatskim zemljama dva od tri liberalizma te sva tri totalitarizma. Kad su prije četvrt stoljeća slobodarski berlinski građani srušili komunistički Zid, granulo je Proljeće narodâ i nije došlo ni do kakva „konca povijesti“, kako je to tvrdio Francis Fukuyama, a ni do nekog novog „sraza civilizacija“, kako je predviđao drugi žrec slavodobitnoga Zapada, Samuel Huntington. Nije došlo ipak ni do umiranja ideologija. One su i dalje tu, žive i prisutne. Dogodio se tada, zapravo, samo blag osvit nade u slobodu i demokraciju, koji je odmah obasjao ružno lice jedne pretenciozne ideologije i  davno viđene, „mamonske“ idolatrije.  Dugo se vremena naime držalo da je neoliberalizam ideologija in statu nascendi (u nastajanju), da bi se na koncu ipak shvatilo da je riječ o krajnjem obliku jedne od liberalnih ideologija.

Vijenac 545 naslovna_mediumNeoliberalizam je politička filozofija koja polazi od postavke da nije ni potrebno ni poželjno da javna vlast (država) intervenira u gospodarske i u društvene odnose. Na gospodarskom području ona polazi od poznate paradigme praoca ekonomskoga liberalizma, Adama Smitha, škotskoga profesora moralne filozofije, o „nevidljivoj ruci tržišta“ koja bi sama od sebe, ako je slobodna od državne intervencije, trebala savršeno voditi do ravnoteže ponude i potražnje, do pravedne cijene i profita, ukratko – do učinkovitosti i bogatstva društva. Na političkom i institucionalnom polju, neoliberalna ideologija zagovara „minimalnu državu“ i općenito rudimentarnu javnu vlast, kao i njima suprotstavljenu slobodu samoorganiziranja pojedinaca i interesnih skupina.

Ako trenutno zapostavimo činjenicu da liberalne ideje vuku korijen iz prirodne težnje čovjeka za slobodom (libertas), pa tako i iz kršćanske objave i kršćanskih vrijednosti, te krenemo od njezinih prosvjetiteljskih izvora, onda, kako ističe francuski filozof Philippe Nemo, možemo razlikovati tri razine, odnosno vrste liberalizma: prvo, liberalizam koji slobodi podređuje sve ostale vrijednosti, pa tako i napredak, a i brigu za svakog bližnjega. Toj, često elitističkoj, koncepciji „slobode zbog nje same i za nju samu“, bliski su bili različiti mislioci, od Cicerona, pa preko agnostikâ Tocquevillea i Montesquieua, do današnjih anarhistâ, s njihovim odbacivanjem „i Boga i gospodara“.  Druga razina vidi u slobodi put, sredstvo i način napretka. Toj „sredstvovnoj“ viziji slobode bliski su filozofi utilitaristi, od Spencera do Hayeka, kao i „klasični“ i „neoklasični“ ekonomisti… To je ideja da sloboda služi, da je korisna napretku, ali napretku za većinu, pa zaboravlja i žrtvuje manjinu, „one koji ne mogu, koji nisu kadri pratiti ritam…“, ukratko najsiromašnije i najnezaštićenije. Takav liberalizam gleda na kršćanstvo i njegovu „ljubav prema bližnjima“ kao na primitivni i plemenski smisao za „blisko“, a ne želi vidjeti etičku dimenziju  kršćanstva, njegovu evanđeosku caritas i sućut, pa i za udaljenog brata i sestru. Treća razina liberalizma jest ona koja od vrijednosne ideje slobode traži i očekuje više od evolucije i napretka „za njih same i zbog njih samih“. Ona traži da i sloboda i napredak vode i služe višim, duhovnim i etičkim vrijednostima i ciljevima, sve do kršćanske etike ljubavi prema bližnjima. U tom poimanju liberalizma nalazimo, među mnogima, i tenore kršćanstva, od sv. Tome Akvinskog do don Luigi Sturza, osnivača političkih struktura socijalnih kršćana. Tu razinu liberalizma zagovarao je još i filozof i književnik romantizma Benjamin Constant,  kad je govorio da „sloboda uvijek traži građanina, a ponekad i junaka… i uz pomoć građanskih vrlina stvara junake i daje im snagu da budu i mučenici“.

Ideja slobode radi nje same, kao vrijednosti koja isključuje, pače žrtvuje sve druge vrijednosti, izražava se u političkom anarhizmu, ali i u suvremenoj socijalnoj anomiji – svijetu i društvu bez pravila, pa i javnoga, građanskog morala. Ona nema posebnoga gospodarskog izraza. Za razliku od toga, liberalizam kao izraz slobode koja služi evoluciji, odnosno ne samo intelektualnom nego i političkom i gospodarskom napretku, pretendira na to da sloboda omogućuje optimalnu korisnost – za većinu, premda ne i za sve. Pristalice te varijante liberalizma ustrajavaju na autonomiji pojedinca, a posebice na slobodi poduzetništva i trgovine, kao i na pravu apsolutnog vlasništva… ali i na paroli „snađi se sam“.  Oni se načelno suprotstavljaju privilegijima i promiču ideju jednakosti, ali i ograničavanja države i njezine intervencije u gospodarsku, pa i u socijalnu sferu. Toj razini liberalizma središte je homo oeconomicus, proizvođač i potrošač, ali i pravo da se zadovoljstvu većine žrtvuje manjina, koja nije kadra nositi se s totalnom utakmicom, posebice gospodarskom. Pristalice te razine u tržištu vide ne samo moralnu vrijednost, jer služi kao mjesto razmjene dobara, dakle i za siromašne, nego i kao sredstvo pacifikacije ljudskih odnosa. Oni u nevidljivoj ruci tržišta, koja regulira odnos ponude i potražnje, vide  savršenost, kao što su kasniji komunistički ideolozi vjerovali u savršeni plan. Za sljedbenike treće razine liberalizma, i sloboda i evolucija / napredak jesu vrijednosti, ali oni ne teže ni slobodi ni napretku radi njih samih, nego radi ostvarivanja viših, duhovnih ciljeva. Ta je razina u stanju razriješiti problem spojivosti kršćanstva s liberalizmom jer, ako se žele postići viši duhovni ciljevi i vrijednosti, onda se mora prihvatiti i vrijednost slobode i ideja napretka. Kršćaninu ne treba sloboda u istom smislu kako ju promiče anarhist, ili utilitarist i njegov homo oeconomicus, nego on slobodu treba još potpunije, jer bez nje nije kadar ljubav pretvoriti u djela. Zato ima pravo filozof Philippe Nemo kad drži da „kršćanin teži i Istinitom i Lijepom – samo u cilju Dobra“. Kršćanin bi se trebao osjećati lijepo i bratski sa svim sirotama, ali ne zastati na tom psihologiziranju ljubavi prema bližnjemu, jer ljubav nije tek osjećaj bliskosti i sućuti, ona je teološka vrijednost.

Ono što danas nazivamo neoliberalizmom želi se predstaviti kao nova, suvremena varijanta liberalizma druge razine, tj. slobode radi evolucije i napretka. No taj je neoliberalizam pošao dalje od te, naizgled prirodne, sheme i postao je dogmom. On pretendira na savršenost tržišne samoregulacije, a od rušenja Berlinskog zida i na svojevrsni „konac Povijesti“ u stilu „mi smo tu, zauvijek, i bez ikakve moguće konkurencije“.

Neoliberalizam i suvremene krize

Neoliberalni ekonomsko-politički koncept nastao je kao prešutni dogovor dviju međunarodnih financijskih institucija – Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke (i drugih sličnih ustanova), ali još navlastito Riznice SAD-a, države koja je najvažniji dioničar tih dviju Bretton-Woodskih institucija. Bio je to uniformni odgovor neoliberalnih institucija na krize koje su zaredale, najprije u Indokini, pa u Latinskoj Americi te u Rusiji, u dvama posljednjim  desetljećima prošlog stoljeća, a zatim je proširen i na tzv. tranzicijske zemlje. Navedene ustanove uvjetovale su svoju pomoć državama u gospodarskim i financijskim teškoćama ne samo zahtjevom da ostvare makroekonomsku stabilnost: proračuna, valute, dûga i trgovine… nego su uz te strukturne reforme promicale još i neoliberalnu dogmu da tržište može samo sobom učinkovito, pače savršeno upravljati. Zato se u praksi Washingtonski konsenzus sveo na zahtjeve državama u teškoćama, uključujući i tranzicijske države, da svoju intervenciju na tržištu svedu na najmanju moguću mjeru, da ne bi smanjivale djelotvornost nepogrešive „nevidljive ruke tržišta“ i to po ovom jednostavnom receptu:

Privatizirati javna poduzeća, kao što su željeznice, energetske tvrtke i zračni prijevoznici, i otvoriti konkurenciji javne usluge, sa svrhom smanjenja poreza i javnih dažbina, a sve s apriornom dogmom da je „država loš gospodarstvenik“.

Deregulirati, tj. ukidati pravne norme, pa i one koje se odnose, primjerice, na sigurnost prometa, kad one sputavaju pojedine gospodarske dionike, premda su te norme služile da unesu reda i sigurnosti u gospodarske djelatnosti, ali i da štite prava radnika te prirodni i ljudski okoliš.

Liberalizirati područje razmjene, odnosno trgovine roba i usluga, kao i kretanja kapitala, bez obzira na rizike nepravedne trgovine te nestalnoga, virtualnog i spekulativnog kapitala.

Ovakav diktat međunarodnih financijskih institucija i vodeće svjetske sile i gospodarstva ne bi bio ni zamisliv ni moguć da mu nisu otvorili vrata državnici koji su ga mogli nametnuti urbi et orbi. Evo dakle izjava koje bitno karakteriziraju s jedne strane uklanjanje Države i Politike s mjesta zaštitnika javnog interesa i zajedničkog dobra, a s druge strane promoviranje individualizma i egoizma. U nastupnom govoru početkom 1981. novoizabrani američki predsjednik Ronald Reagan izjavio je: „U sadašnjoj krizi Vlada nije rješenje za naše probleme, Vlada je ta koja je problem“. S  druge strane, njegova britanska kolegica, Margaret Thatcher, koja je stupila na vlast godinu prije Reagana, iznijela je svoj individualistički credo nešto kasnije, u jednom intervjuu, i to ovim riječima: „Društvo? Takvo što ne postoji! Postoje samo pojedini muškarci i žene, postoje i obitelji“. Na tim je osnovama nastajalo neoliberalno jednoumlje i tsunami što je protutnjao svijetom zahvativši i sve tranzicijske zemlje, pa i Hrvatsku, s formulom, opet Margaret Thatcher: TINA – There is no alternative (/našem sustavu/ nema alternative). To jednoumlje podarilo je prvenstvo privatnim i skupnim probicima nad javnim interesom i nad općim dobrom, a to znači gospodarstva i kapitala nad Državom i Politikom; pednost pojedincu, proizvođaču i potrošaču, nad integralnom osobom; kao i dereguliranim financijama – nad ekonomijom i nad državom, jer je sve postalo robom, pa i sâm novac, kako stvarni tako i virtualni.

Od krize privatnih
do krize javnih dugova

Kriza privatnih dugova 2007/08. niknula je u samo jednoj zemlji, SAD-u, i odande se proširila, pošto su američke banke nesigurna potraživanja hipotekarnih zajmova upakirale i rasprodale po cijelom svijetu. Ta je kriza i izraz prihvaćanja prezaduženosti i pohlepe kao nečeg normalnog i, utoliko, ona je i antropološka i etička kriza. U svom ishodištu ova je kriza od bankarske postala financijska, zatim gospodarsko-socijalna, pa na koncu još i politička. U Hrvatskoj ona skriva strukturnu gospodarsku i financijsku krizu, a u svijetu onu okoliša i klimatskih promjena te posebice krizu vode i hrane. Do ove višestrane krize došlo je zbog prevlasti novoga, kockarskog, kasino-kapitalizma, koji je u uvjetima deregulacije i lakog novca nametnuo hazarderske rizike i prekomjerno zaduživanje kao normalu; kao i zbog prekomjerne potrošnje i uništavanja neobnovljivih dobara,  sirovina i energenata, ali i zbog ugrožavanja stvorenoga. I tad uskaču države kao najviše instance javnoga povjerenja pa tisućama milijarda dolara javnoga novca otkupljuju nesigurna privatna potraživanja i spašavaju privatne banke i privatna poduzeća; te stvaraju javne fondove poticaja privatnom gospodarstvu.

Ukratko, oni isti neoliberali, koji su još jučer zahtijevali da se država i politika ne miješaju u ekonomiju, zavapili su za njihovom pomoći i dogodile su se najveće intervencije države u gospodarstvu od Velikog sloma s konca 30-ih godina minulog stoljeća, koje se procjenjuju, samo za prvi val pomoći države, na oko 4.000 milijarde dolara. Dolazi dakle do javnog hold-up-a, tj. do socijalizacije gubitaka, do transfera privatne neodgovornosti i pogrešaka na cijelu zajednicu, kao i do siromašenja zajednice i naraštaja koji dolaze. Danas više nije upitno to da su privatne banke i tvrtke upravo s tom pomoći i računale i to je onaj pravi „moralni rizik“ koji neoliberali pripisuju radnicima, kad neki od njih zlorabe socijalu, ili siromašnima koji dižu zajam za stan, a nisu kadri vraćati ga. Jer velike banke i osiguravajuća društva bili su ti koji su išli s logikom mi smo toliko veliki i značajni, da ne smijete pustiti da propadnemo (too big to fail). Intervencije država znatno su povećale javni dug i on prekomjerno zadužuje sadašnju generaciju i generacije koje dolaze, pa se i s tog razloga nije moglo izbjeći da 2011. ne dođe do krize javnih dugova.

Do njih je došlo ne samo zbog spašavanja banaka, osiguravajućih društava i poduzeća, nego i zbog opće prezaduženosti država, do koje pak dolazi još i zbog mentaliteta kratkoročnosti političara, koje je opijala logika laka novca i nebriga za vrijeme poslije njihova mandata. U svijetu su te krize izazvale najprije snažnu recesiju, a zatim su potaknule na nove oblike međunarodnoga financijskog upravljanja kroz koordinaciju G-20, kao i na snaženje MMF-a i drugih institucija koje se bave javnim dugovima. U  Europskoj Uniji pak kriza je potaknula na znatnu financijsku solidarnost s perifernim državama članicama – Grčkom, Portugalom, Španjolskom, Irskom; na stvaranje novih fondova za pomoć državama i za zapošljavanje, posebice mladih; na otkup državnih obveznica i dugova; na strožu kontrolu nad bankama, da ne bi postale too big to fail; ali i na održavanje imperativa da EU ostane „socijalno tržišno gospodarstvo“.

Recesija je prestala u SAD-u još koncem 2009, pa zatim u Europi koncem 2012, s predviđanjem „rasta na W“ (gore-dolje). No razina zaposlenosti od prije krize nije dosegnuta i izlazak iz krize gotovo je svugdje rezultirao gubitkom radnih mjesta u usporedbi s vremenom prije krize i nižom stopom rasta gospodarstava. Rast BDP-a mora naime biti 3–4 posto godišnje, a da ne bude porasta nezaposlenosti. A kako od krize pobornici neoliberalizma zagovaraju fleksibilnost politike zapošljavanja – što u biti znači prije svega lakoću otpuštanja zaposlenika – trajna zaposlenost postaje sve rjeđa, a siromaštvo se javlja i među onima koji imaju posao.

Spori izlazak iz recesije otvorio je i četvrti stadij krize te je ona postala još i politička, što se posebno pokazalo u Grčkoj, ali i u više drugih zemalja članica EU, gdje je proračunski deficit  zahtijevao snažno „stezanje remena“. S druge strane, mjehur od sapunice nekretnina u Irskoj i Španjolskoj rezultirao je snažnom nezaposlenošću – od 20 posto i više, posebice mladih i obrazovanih. Krizno stanje i mjere spašavanja utječu na smanjenje domaćih socijalnih mjera i programa; na smanjenje pomoći i izravnih ulaganja u nerazvijenije zemlje; a sve pred stalno rastućim potrebama za borbu protiv klimatskih promjena, koja se odgađa, a time se potrebe za financiranjem borbe protiv ovih promjena samo povećavaju.

Uzroci krize

Uzroci krize nisu samo antropološki i etički, oni su tehnički i stručni, ideološki i politički. Nestalo je organiziranog tržišta jer se s deregulacijom od 80-ih godina prošlog stoljeća naglo odustajalo od pravila opreza i razboritog rizika. Tako je nastao shadow banking system,  koji nobelovac-ekonomist Krugmann naziva „fantomskim sustavom institucija koje funkcioniraju kao investicijske banke… ali su ustrojene tako da izbjegnu regulaciju“. Taj često virtualan kockarski sustav financijskih institucija i fondova vrti oko 10.000 milijarda dolara, odnosno isto koliko i klasični, stvarni bankarski sustav. Nestalo je transparentnosti tržišta i postalo je bjelodano da nema „nevidljive ruke tržišta“  jednostavno zato što je  informacija na tržištu nesavršena, tj. djelomična, pa i lažna, a paketi i kokteli su zamračeni, posebice kod netransparentnih tzv. deriviranih proizvoda, koji su ostali izvan nadzora  središnjih banaka i državnih riznica. Te „proizvode“ milijarder  Warren Buffet naziva „financijskim oružjem za masovno uništavanje“. Nerazvidnost tržišta povećale su i agencije za ocjenu rizika, koje istovremeno i savjetuju i ocjenjuju, a plaćaju ih – oni koje one procjenjuju, što je očit sukob interesa.  Nestalo je i industrijskog – menadžerskog – kapitalizma i obiteljskih poduzeća. Pojavio se novi oblik „superkapitalizma“, kako ga naziva posljednji Clintonov ministar rada Robert Reich, s tisućama malih dioničara i snažnim, bogato plaćenim upravama, dok svim tim novim oblikom  kapitalizma u velikoj mjeri upravlja financijalizirana kasino-ekonomija i osobito spekulativni kapital. Nestalo je i razboritosti i umjerenosti, pa se prihvaća preuzimanje najvećeg rizika, što „legitimira pravo“ na najveći profit (15–25 posto) i na pohlepu, na skandalozne plaće, na stock-options (opcije menadžera na buduće dionice), na milijunske bonuse i otpremnine menadžera. A sve se to zbiva uz dugogodišnje opadanje nižih plaća: u 30 godina (1976–2004), one padaju sa 77–78 posto BDP-a na 67 posto, usprkos povećanoj produktivnosti rada, što izaziva siromašenje srednje klase koja je stup svakoga suvremenog društva. Nejednakost je povećana  i zato što su od 1970. kroz tzv. deregulaciju ukidane i institucije nadzora i arbitriranja (između različitih interesa), ali i sve češćom anomijom, tj. ukidanjem pravila i zakona koji su ograničavali nejednakost. I ne samo to, nego je s povećanjem nejednakosti povećano i nepovjerenje među ljudima, i to navlastito kod nas, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, gdje je  međusobno povjerenje znatno niže od svih tranzicijskih država. Nestalo je i novca kao protuvrijednosti proizvedenih roba i pruženih usluga. Novac je postao potpuno osamostaljena roba. Nestalo je i štednje, što je jedan od izvornih uzroka krize, posebice u SAD-u, ali ne u Europi, ni u Aziji. Potrošnja iznad mogućnosti i prekomjerna zaduženost postale su pravilom. Tako je ukupna zaduženost SAD-a u prosincu 2010. iznosila 14.000 milijarda dolara, što čini 97 posto vrijednosti godišnjeg BDP-a, a od toga 2/3 bio je javni dug. Istodobno ukupna zaduženost država EU-27 iznosila je 80 posto BDP, a Hrvatske 102 posto. Zaduženost domaćinstva u SAD-u iznosila je 130 posto godišnjih prihoda, dok je  u EU oko bila oko 80 posto. I, na koncu, investicije i rast, ali što je još gore i potrošnja – i javna i privatna – u posljednjih dvadesetak godina financiraju se sve više iz zajmova, a sve manje iz vlastite štednje, a što znači  neodgovorno zaduživanje budućih naraštaja.

Ideološki i politički uzroci

Neoliberalizam je doveo do kapitulacije politike i Države pred ekonomijom, a Države i ekonomije pred financijama. I desne i lijeve stranke i opcije kapitulirale su pred „jedino mogućom, uspješnom ekonomijom u nepovratnom kontekstu globalizacije“, sve po ultraliberalnoj formuli Margaret Thatcher: TINA. U tom su se smislu javni interes i zajedničko dobro povukli pred privatnim probitcima, a porezni udar obrušio se na rad, a ne na kapital. U mnogim razvijenim zemljama došlo je do postupne privatizacije temeljnih služba javne jednakosti, zdravstva i školstva. Rezultat takva jednoumlja nestajanje je ekonomske i socijalne kohezije mnogih razvijenih društava, egzodus mladih i besperspektivnost starijih.

Neoliberalni kapitalizam i tržišni fundamentalizam temelje se na vrlo siromašnoj, redukcionističkoj antropologiji, koja osobu svodi na individuu: na racionalnog račundžiju i zainteresiranog egoista, uz to još samo proizvođača i još više potrošača, posebice potrošača „nove robe“, novca i poželjnoga ropskog dužnika. Taj novi oblik kapitalizma ne želi u čovjeku vidjeti integralnu osobu – obdarenu razumom, slobodnom voljom i moralnim zakonom – i solidarnog, zauzetog građanina. Ovdje se valja prisjetiti da je u sličnim okolnostima krize,  nakon Velikog sloma, 1936. Franklin D. Roosevelt ustvrdio: „Uvijek smo znali da je bešćutni egoizam moralno loš; sad znamo da je i ekonomski loš.“ Podsjetimo na koncu da je demokracija uvijek počivala na odnosu povjerenja, a za „30 zlatnih godina“ razboritog kapitalizma (1950–80) još i na socijalnoj „državi blagostanja“. Danas je predstavnička demokracija u krizi jer neoliberalni etički relativizam i individualizam čine da slabi jednodušnost oko zajedničkih vrijednosti. Javnog interesa i zajedničkog dobra.

Sve je jasnije da svijet i Europa, a još više Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ne mogu nastaviti ovim opasnim putovima neoliberalne anomije i nihilizma. Iz ove krize neće biti moguće izići, ako se ponovno ne uspostavi sustav vrijednosti, tj. ako se ne rehabilitira Politika i Država i ne povrati se njihov primat kao jedinih legitimnih zaštitnika i promicatelja javnog interesa i općeg dobra. Neće se dogoditi izlazak iz krize ni ako se ne vrati red u ekonomiju i u tržište razboritim pravilima, potrebna za zaštitu od kriza i za solidarnost prema najslabijima: ako se ne povrate financije u ulogu servisa ekonomije, građana i javnih zajednica; ako se ne vrati ideja vizije za društvo i poštivanje dugotrajnosti; ako se ne moralizira svijest o okolišu, kao i o nužnosti očuvanja Stvorenoga, kao osnovi međunaraštajne solidarnosti; i, na koncu, ako već naš naraštaj ne promijeni načina življenja i ne okrene se novom, umjerenijem načinu ophođenje s prirodnim i ljudskim okolišem. Jasno je da te potrebe postavljaju i brojna pitanja, pače dvojbe, kao što su ove: je li i kako moguće moralizirati kapitalizam i financije, kad više ne postoji građanska suglasnost oko vrijednosti; je li gotovo s političkim i ekonomskim jednoumljem (TINA) i s pričom o „minimalnoj Državi“ i o „nevidljivoj ruci“ tržišta; i nije li potrebno ekološko i socijalno obraćenje već ovog naraštaja? I, na koncu ovog površnog prikaza nekih od aspekata i manifestacija neoliberalizma, valja se prisjetiti da je Politika  briga i rad za Polis / Zajednicu, a za kršćane još i διακονία, tj. služenje; da je ekonomija spoj riječi οικία – kuća zajednička – i νόμος  – pravilo / zakon; kao i to da nam valja početi drukčije razmišljati i razboritije živjeti.  A ništa od toga neće biti izvedivo ako ne budemo razvijali  participativne i subsidijarne oblike demokracije, ako ne budemo gradili nove uzajamnosti i ako se ne okrenemo trećoj razini liberalizma, koja je jedina spojiva s univerzalnim vrijednostima – baštinik kojih je i naš hrvatski narod – kao i potrebama našega vremena te svijeta koji trebamo ostaviti djeci i unucima.

autor Neven Šimac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Objavio

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Milošević nije definiran kao član udruženog zločinačkog pothvata, a Tuđman jest

Objavljeno

na

Objavio

Analitički pogled na presudu Ratku Mladiću

Manje-više svi ćemo se složiti da prvostupanjska presuda Ratku Mladiću (doživotna kazna zatvora) nije iznenađujuća ni za koga. Dapače svaka druga presuda bi bila totalna blamaža Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Presuda obuhvaća zločine i incidente koji su već ranije bili pravomoćno presuđeni u predmetima bosanskim Srbima Zdravku Tolimiru, Ljubiši Beari, Radislavu Krstiću, Vujadinu Popoviću, Dragi Nikoliću i prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću.

Također nije iznenađenje što je genocid utvrđen samo za Srebrenicu, a ne i za druge lokalitete, jer je tako utvrđeno i u navedenim ranijim presudama. Sad dolazimo do dviju okolnosti u presudi, koje su meni izuzetno zanimljive i blago rečeno vrlo neobične i vrlo neugodne za Hrvatsku.

Prva okolnost Slobodan Milošević i najviši dužnosnici Srbije odnosno Jugoslavije i vojni vrh iz tog vremena nisu definirani članovima udruženog zločinačkog pothvata. Ako to usporedimo s prvostupanjskom presudom u slučaju Prlić, Praljak, Petković i drugi (svi su proglašeni krivima, a Prlić je kao prvooptuženi osuđen na 25 godina zatvora) u kojoj su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali predstavnici tadašnje hrvatske vlasti postulirani kao članovi udruženog zločinačkog pothvata, smatram da je to vrlo problematično i da dovodi Hrvatsku i pripadnike vlasti u prilično nezavidan položaj.

Druga okolnost se ne tiče same presude, ali mi se čini vrlo značajna. To je činjenica da se sukob Muslimana i Srba od svibnja 1992. nadalje u BiH ne smatra međunarodnim nego isključivo internim sukobom, stoga Mladić nije bio ni optužen niti osuđen za teška kršenja i povrede Ženevskih konvencija.

Ako to usporedim s predmetima u kojima su Hrvati iz BiH bili ili osuđeni ili okrivljenici, to je također vrlo neobično jer je međunarodni karakter sukoba Hrvata i Muslimana definiran u svim predmetima u kojima su donesene osuđujuće presude.

Kada sve to usporedite, proistječe da Beograd (koji je bio mozag)nije imao nikakvog utjecaja na sve što se događalo u BiH za razliku od Zagreba koji se po presudama i Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću te Prliću i drugima dovodi u tijesnu vezu s ratnim događanjima u BiH.

Sve to skupa dosta je problematično i velika zamka Hrvatskoj i daleko je od uvjetno kazano određene izbalansirane istine u mjeri u kojoj istina uopće može biti rezultat rada nekog suda.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari