Pratite nas

Reagiranja

Ideološki slojevi izvanrednog otkaza

Objavljeno

na

Izvanredni otkaz Hininoj novinarki Smiljani Škugor Hrnčević spada u slučajeve koji razotkrivaju dubinu političke i ideološke podijeljenosti hrvatskog društva te dvostruke kriterije i licemjerje koje dominira iza kulisa novinarske profesije.

Smiljana Škugor Hrnčević optužena je, i izvanrednim otkazom brzopotezno osuđena, da je s Hinina deska ukrala tuđi tekst te ga pustila u objavu na nekoliko internetskih portala, koji su to dodatno začinili konstatacijom da se u državnoj agenciji provodi cenzura kako bi se uoči izbora zaštitilo bivšeg ministra rada u Milanovićevoj vladi Miranda Mrsića, čija je supruga (odnosno njezina tvrtka) za vrijeme njegova ministrovanja ostala dužna HZZO-u 10,6 milijuna kuna, piše Mladenka Šarić/Dalje.com

Njezin slučaj izaziva polemike samo na društvenim mrežama, dok u tradicionalnim medijima ni za njezin otkaz, ali, bogme, niti za dug Mrsićeve supruge ne postoji značajan interes. Zapravo gotovo nikakav! Iako bi bilo logično da od dana objave informacije mediji „progone“ bivšeg ministra, da ga kamere čekaju pred kućom, da mu novinari suprugu čekaju pred uredom ne bi li dobili odgovore na ozbiljna pitanja o našem novcu koji je negdje, valjda u nečijem džepu, netragom nestao, to se ne događa. Medijskih „sačekuša“ kakve smo viđali pred domom Sanaderovih ili pred središnjicom HDZ-a, dok se čekalo Karamarka da odgovori zašto se prodao MOL-u kroz ugovor težak cca 20.000 kuna mjesečno, koji je tvrtka njegove supruge imala s njihovim kućnim prijateljem, inače savjetnikom mađarske naftne kompanije, u slučaju Mrsićevih nema. Oni žive kao da se ništa nije dogodilo. Nitko ih ništa ne pita, a oni se ne javljaju. Pa, i zašto bi kad ih nitko ne traži…

U priči o golemom dugu prema HZZO-u, koji će uskoro u zastaru pa država neće dobiti ni lipe ako se ne dogovori nekakva višegodišnja nagodba za namirenje barem dijela duga kroz skupe lijekove koje je za HZZO nabavljala Mrsićeva supruga, nagrabusila je samo novinarka, koja je brzopotezno izbačena na ulicu. Za Hrvatsko novinarsko društvo, koje je prije dva dana objavilo oštro priopćenje kako je zahvaljujući politici ministra kulture Hasanbegovića 280 novinara neprofitnih medija ostalo bez prihoda, novinarka Škugor Hrnčević ne postoji. Ona može bez prihoda. Ni njezin slučaj, odnosno slučaj Mrsić, za njih ne postoji. Sveli su ga isključivo na promlem krađe teksta, kao da ne postoje apsolutno nikakvi drugi slojevi u toj priči, koji bi, za razliku od članova Upravnog vijeća i glavnog uredništva Hine, novinarskoj udruzi trebali biti zanimljivi i važni. No, Smiljana Škugor Hrnčević za njih nije novinarka, ona je rigidna desničarka i valjda je, što se njih tiče, i treba šutnuti nogom u guzicu. U HND-u vjerojatno misle da je ona ionako HniP-ova, pa neka je oni podupiru. Za one koji ne znaju to je drugo novinarsko društvo, stvoreno kao alternativa krovnoj udruzi HND-u, za koju su mnogi smatrali da neobjektivno tretira novinare i radije štiti lijeve od desno orijentiranih. Uglavnom, HNiP joj je dao potporu, a HND, koji je i dalje krovna strukovna udruga, i dalje šuti. Njihov je stav formalistički: onoga tko je prekršio pravilo treba kazniti neovisno o tome što je javnost uistinu imala pravo znati takvu informaciju prije izbora. Mislim, kad je već isplivala uoči izbora, zar ne… Ne zato što možda netko zbog toga ne bi glasovao za Mrsića, nego jednostavno zato što je – ima pravo znati. Ima pravo, i – točka.

U pokušaju predizbornog zatajivanja po bivšeg ministra vrlo neugodne informacije Hina se poziva na profesionalno pravilo da je priča trebala biti potvrđena iz više izvora i da punih 12 dana nisu uspjeli doći baš do nikoga s tzv. druge strane. Da mediji, pa i Hina, postupaju kao što se brani glavno uredništvo Hine u ovom slučaju, mogli bi u svakoj škakljivoj situaciji nazivati do sudnjega dana tzv. drugu stranu i negativnu informaciju ne bi objavili nikad jer im se, eto, nitko nije javio. To bi, valjda, bilo profesionalno! Dakle, mediji, uključujući i agencije, puno puta završavaju potragu za dodatnom potvrdom ili komentarom jednostavnim navođenjem imena svih osoba ili tvrtki u kojima su pokušali dobiti dodatnu informaciju i konstatacijom da su se oglušili, što također govori samo za sebe. Ovdje je potraga za komentarom, koja je trajala predugo, poslužila kao alibi za odgodu objavljivanja informacije koja bi biračima mogla biti relevantna.

Zaplet u vezi duga Mrsićeve supruge, koji je nastao i ostao nenaplaćen u vrijeme dok je on bio ministar, sasvim je očito bio duboko umočen u predizbornu kombinatoriku. Hina je, nažalost, kao i HRT pod patronaom politike, pa se ravnatelji(ce) i glavna uredništva mijenjaju ovisno o ishodu izbora. HDZ postavlja svoje. SDP ruši njihove, pa postavlja svoje. I tako ukrug. Smiljana Škugor Hrnčević bila je ravnateljica u vrijeme HDZ-a, u mandatu prije sadašnje, Branke Valentić, koja je na tu dužnost došla s mjesta glasnogovornice Hrvatske stranke umirovljenika i bila je dio HSU-ove kvote u kadrovskoj križaljci Kukuriku koalicije. I, molim vas, nemojte mi sad samo s natječajima… Politički je došla, politički će nestati, a sve ostalo su fantazije o standarima.

Držimo li se kruto pravila može se reći da je Smiljana Škugor Hrnčević zaslužila izvanredni otkaz što je uzela tekst i proslijedila ga jednoj političkoj stranci. Za svoje se radno pravo može i mora boriti na sudu, jer zakoni se moraju poštovati. No, u ovom se slučaju ne radi samo o zakonskoj normi koja je prekršena, nego o pitanju je li prihvatljivo da moralna obveza da se na vrijeme omogući biračima uvid u važnu informaciju opravdan razlog za kršenje zakona. Sjetimo se Ankice Lepej, koja je ukrala povjerljivi podatak o štednji koju je tadašnji predsjednik RH Franjo Tuđman imao u banci u kojoj je ona radila, a koji nije bio prikazan u njegovoj imovinskoj kartici i proslijedila ga medijima. Dobila je otkaz, logično. Prekršila je zakon. No, nije bilo udruge, uključujući i novinarsku udrugu, koja nije ustala u zaštitu njezine egzistencije i obranu njezina nezakonitog čina kao iznimno moralnog i hrabrog. Smatrala je, i bila je u pravu, da javnost ima pravo znati tu informaciju. Dakle, Smiljana Škugor Hrnčević jest prekršila propis, ali razlog zbog kojeg je to učinila opravdava način na koji je učinjeno. Ankica Lepej je i danas heroina. Smiljana Škugor Hrnčević dobila je razumijevanje samo marginalnih udruga bliskih desnome svjetonazoru. Lepej je, međutim, i eto razlike među slučajevima, bila protiv Tuđmana i HDZ-a, a Škugor Hrnčević je protiv SDP-ova bivšeg ministra, koji je u trenutku objavljivanja informacije o supruginu dugu bio nositelj liste Narodne (SDP-ove) koalicije u VI. Izbornoj jedinici. Biti protiv HDZ-a i Tuđmana za one je koji su branili čin Ankie Lepej je bilo pohvalno, dok je ukazivanje na aferu iz SDP-a, čini se, strašno zlodjelo.

Hrvatska javnost kakvu želim jednom vidjeti trebala bi biti dosljedna, principijelna i poštena, pa jednako štititi one s kojima se ideološki ne podudara, kao i one s kojima se slaže. Ovako će uvijek biti neki „naši“ i neki „njihovi“, grijesi „naših“ bit će prihvatljiviji, a grijesi „njihovih“ grozni zločini koje treba strogo kazniti.

Na koncu, ima niz pitanja koja izviru iz ovog slučaja: hoće li DORH pokrenuti nekakvu istragu, hoće li Povjerenstvo za sukob interesa utvrditi je li Mrsić kao ministar štogod pogodovao ženi, tko će odgovarati za milijunski dug, tko će odgovarati ako država ostane bez ičega, hoće li SDP i dalje šutjeti o tome…

I za kraj, ali ne najmanje važno, da je Mirando Mrsić frajer, u mom dalmatinskom rezonu to znači pošten i vjerodostojan čovjek, javno bi pozvao Hinu da povuče izvanredni otkaz, neovisno o tome bi li to Hina učinila ili ne, a javnosti bi se ispričao što je sve ove tjedne kukavički šutio, objasnio bi o čemu se radi i kazao – gdje je nestao novac.

Mladenka Šarić/Dalje.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bernardiću, može li se u isto vrijeme biti Frljićev fan i katolik-vjernik?

Objavljeno

na

Objavio

Oko gurua i promotora današnjeg sirovog rasizma, primitivizma i banalnosti što ih u Hrvatskoj pod krinkom kulture i „umjetničkih sloboda“ širi opskurni ekshibicionist Oliver Frljić, iz dana u dan okuplja se sve brojnija „krema“ uglednika lijevo-liberalnog spektra.

Lete kao muhe na g**** (rekli bi feralovci)

Biti viđen na određenim mjestima u gradu u sasvim određeno vrijeme (po svaku cijenu – živ ili mrtav, pogotovu u Kerempuhu) jedno je od pravila koje ima svoju svrhu u posvemašnjoj estradizaciji političkog života kojoj smo svjedoci zadnjih godina, dok povod i nije tako važan. Jedini je uvjet da to budu pripadnici „našeg“ čopora i da je događaj odraz „progresivističke“ lijevo-liberalno-anarhističke struje, kako bi se opetovano i uvijek iznova dokazala pravovjernost i pripadnost „antifašističkom“ plemenu. Takva stalna dokazivanja među ostalim su nužna kako te čopor ne bi odbacio, ili ne daj Bože optužio za „klizanje u desno“ što je gore od svake anateme.

Tog zlatnog pravila drži se i predsjednik najjače oporbene stranke Davor Bernardić koji se u kratko vrijeme od kad je preuzeo SDP uspio toliko iskompromitirati da se sve češće postavlja pitanje može li se niže pasti (i to od simpatizera i članova njegove stranke). Neki čak vele da je bivši „mladi lav“ SDP-a (koji se u međuvremenu pretvorio u jazavca) – zamislite: „prolupao“, jer navodno na svome fb profilu u zadnje vrijeme objavljuje imbecilne sadržaje, pa su neki čak pomislili kako mu je stranica hakirana.

No, na stranu njegov fb profil i sklonosti komunikacije putem društvenih mreža.

Mene on zanima iz sasvim drugih razloga. Dakako, kao pojava, a ne osoba.

Pitam se, može li čovjek u isto vrijeme odlaziti u crkvu na Svete Mise (iz čistog mira i ničim izazvan, dakle, vlastitom voljom), a u isto vrijeme posjećivati opskurne rasističko-fašističke i sotonističke seanse koje u Kerempuhu svako malo priređuje notorni Frljić. Može li katolik-vjernik „u slobodno vrijeme“ (kad „odradi Misu“) biti poklonik i obožavatelj Antikrista?

Eto, to me zanima.

Dopuštam da sam kao „desničar“ i „taliban“ do te mjere ograničen i zaostao da ovu dijalektiku nisam u stanju shvatiti, ali, eto, postavljam to pitanje, iako znam da mi nitko neće odgovoriti.

Istini za volju, kad je u pitanju „umjetnik“ rasističko-šovinističko-fašističke orijentacije Oliver Frljić, uvjeren sam da je ne biti nazočan na njegovim sotonističkim obredima pitanje mentalne higijene, časti i dostojanstva ljudske osobe kao takve, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru čovjek pripada.

Možda sam staromodan, ali doista tako mislim.

Perfidno i smišljeno koristiti umjetničku slobodu i formu „satire“ kako bi se na najvulgarniji, najsiroviji i najprimitivniji način pljuvalo na neki narod ili vjersku zajednicu, prljavština je kojom se mogu baviti samo individue bez trunke morala, savjesti i karaktera, a podržavati takve, u najmanju ruku predstavlja sudioništvo u tom zločinačkom pothvatu.

Zločinačkom pothvatu – upravo tako.

Jer sijati mržnju i netrpeljivost, grubo izvrgavati ruglu bilo koju društvenu, nacionalnu ili vjersku skupinu (u ovom slučaju Hrvate, katolike i muslimane), ravno je zločinu i oni koji to čine zločinci su.

Činjenica da su naši „uglednici“ iz političkog i javnog života koje ponekad viđam u crkvi (katoličkoj, da ne bi bilo zabune) u isto vrijeme fanovi sotonista i rasista Frljića, neminovno znači da su ili podvojene ličnosti ili varaju jednoga od dva „boga“ kojima se klanjaju.

Treća mogućnost je, naravno, da ne vjeruju ni u što i da u crkvu idu reda radi ili po naputku PR stručnjaka – da budu viđeni, što doduše nije tako rijetka pojava i kod nas običnih ljudi. Samo što naša motivacija nije lov na glasove, a to je ipak značajna razlika.

Ući u crkvu, moliti se Isusu Kristu, slušati Evanđelje (možda čak primiti u usta i hostiju) pa se potom zaputiti na opskurnu seansu koja je sotonistički obred potaknut najnižim i najsirovijim strastima i produkt mržnje i zloće nije običan grijeh nego svetogrđe.

Između Sotone i Krista se mora izabrati, jer jedno s drugim ne ide nikako.

Može li ljevičar biti vjernik? Naravno, zašto ne bi mogao?

Ali, onaj tko je blizak Antikristu, sam je podigao zid između sebe i Boga.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Sramota. Šerbedžija dobio priznanje za hrabro suprotstavljanje ratu!

Objavljeno

na

Na početku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata glumac Rade Šerbedžija odselio je u Beograd, gdje je odmah snimio i film s naslovom „Dezerter“. Nakon toga otišao je „u svijet“, dok su se njegove kolege ostale boriti se protiv srbijanskog agresora, kao primjerice veliki Sven Lasta.

Kritičar Ivan Starčević je pisao da je ovaj film snimljen u srušenom Vukovaru, usred rata, te da na taj način veliča JNA i napad na Hrvatsku, a „lepi Rade“ je na to odgovorio da to nije istina, da je film snimljen u – Beogradu! Kakva razlika? Pa, u to vrijeme Beograd je bio glavni grad četnika, a Vukovar u njihovim, krvavim, rukama!

Međutim, otkako se kao „dezerter“, nakon Domovinskog rata, vratio u Hrvatsku, gdje su ga pojedinci dočekali kao „junaka“ sve mu se opet otvorilo. Dobio je, za svoj privatni teatar, i jedan od najljepših Jadranskih otoka Brijune, ali i niz drugih pogodnosti.

Što bi sve dobio da je ostao u Hrvatskoj i stao na stranu žrtve?

Međutim, bez obzira na njegove „velike“ uspjehe Hrvati ga ne nagrađuju, jer prema svemu sudeći dovoljno ne prepoznaju sve te njegove silne „zasluge“ za hrvatsku kulturu, što se ne može reći za strance. Sada su ga (subota, 20. siječnja) nagradili i Talijani. Dobio je specijalnu nagradu Eastern Star 2018.“ Filmskog festivala u Trstu, priopćeno je iz Teatra Ulysses.

S obzirom da smo već „naviknuti“ na Šerbedžijine „velike svjetske uspjehe“ to nas ni malo ne začuđuje, ali nas je na određeni način šokiralo obrazloženje žirija koji je objasnio da se Šerbedžija ne nagrađuje samo zbog „njegova umjetničkog angažmana, nego i zbog njegova zalaganja za civilno društvo te hrabrog i beskompromisnog suprotstavljanja ratu“!

Bože, pomozi!

Šerbedžija se suprotstavio agresiji na Republiku Hrvatsku na način da je pobjegao čim je pukla „prva puška“. Je li to taj talijanski način „hrabrog i beskompromisnog suprotstavljanja ratu?

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari