Pratite nas

U potrazi za Istinom

IDS nema namjeru ispoštovati Rezoluciju EU!?

Objavljeno

na

Na moje pitanje kada će  provesti u Hrvatskoj Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) , upućeno 15. listopada 2019.godine;

  1. Vladi Republike Hrvatske, odnosno predsjedniku Vlade g. Andreju Plenkoviću
  2. Saboru Republike Hrvatske, odnosno predsjedniku Sabora g. Goranu Jandrokoviću
  3. Županu  Istarske županije g. Fabriziu Radinu
  4. Gradonačelniku grada Pule g. Borisu Miletiću

https://hrvatskepraviceblog.wordpress.com/2019/10/15/pitam-kada-ce-se-provesti-u-hrvatskoj-rezolucija-europskog-parlamenta-od-19-rujna-2019-godine-kojom-se-izjednacuje-nacisticke-i-komunisticke-zlocine/

Odgovor sam dobila samo od  Ureda gradonačelnika Grada Pule. Ostali  se nisu udostojili  odgovoriti, očito smatrajući  da hrvatskim građanima  nisu dužni davati informacije, iako ih Zakon o pravu na pristup informacijama  na to obvezuje;

Članak 20.

(1) Na temelju zahtjeva za pristup informaciji tijelo javne vlasti će odlučiti najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

odgovor Grada Pule

PREDMET: Zahtjev za pristup informacija
– odgovor, dostavlja se

Poštovana, gđo Benčik,
u svezi Vašeg zahtjeva za pristup informacijama od 15. listopada 2019. godine očitujemo se kako slijedi:
tekovine i vrijednosti antifašizma duboko su utkane u temelje suvremene Pule, a na njima je stvorena i hrvatska država. Ideali zbog kojih su u prošlom stoljeću ginuli naši sugrađani, žive i danas. To su načela suvremenog poimanja antifašizma, koje se identificira s idealima slobode, demokracije, socijalne pravde i ravnopravnosti među ljudima.
Zločine treba jasno i nedvosmisleno osuditi, a hrabrih se ljudi koji su se u teškim vremenima borili protiv zla i koji su stvorili temelje za našu današnju slobodu, moramo se prisjećati i odavati zasluženu počast.
Poštujemo sve donesene odluke Europske unije koje su izglasane u želji da zajedno zakoračimo u novo vrijeme razvoja i napretka svih europskih država te iskazivanja poštovanja prema svim nevinim žrtvama koje su se dogodile u sukobima u 20. stoljeću.
S poštovanjem,

Službenik za informiranje

Eva Barbir

Analiza odgovora u odnosu  na postavljena pitanja

Korektno od  strane Ureda gradonačelnika Grada Pule što su odgovorili u razumnom roku, međutim nisu dali nikakav jasan i suvisli odgovor, već uopćene PR parole, koje u osnovi nisu ni točne! Odgovor kojeg javno objavljujem, jer je i pitanje bilo postavljeno javno, je samo običan pamflet koji pokazuje uporno  nepriznavanje povijesnih činjenica i u suštini protivan Ustavu RH.

“tekovine i vrijednosti antifašizma duboko su utkane u temelje suvremene Pule, a na njima je stvorena i hrvatska država” To jednostavno nije točno i nije u skladu sa Ustavom RH, a suprotno je i članku 3 i 5 Rezolucije EU Parlamenta.

Članak 3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi; i pod točkom;

Članak 5.poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;

Članak 18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

Citiram Ustav RH u kojem izričito piše da je država Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu;

“Na povijesnoj prekretnici odbaciva­nja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom vo­ljom potvrdio svoju tisućgodiš­nju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuva­nje Republike Hrvat­ske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”

Samostalna država Hrvatska stvorena je u Domovinskom ratu, oslobodivši se od agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, Jugoslavenske narodne armije (JNA) te Srbije i Crne Gore. Nigdje tekovina i vrijednosti antifašizma u Ustavu RH nema!

“Ideali zbog kojih su u prošlom stoljeću ginuli naši sugrađani, žive i danas. To su načela suvremenog poimanja antifašizma, koje se identificira s idealima slobode, demokracije, socijalne pravde i ravnopravnosti među ljudima”

Istra danas živi antifašizam, izjavljuju IDS-ovi čelnici!

Pogrešno; Istra danas živi u slobodnoj, višestranačkoj i pluralističkoj demokraciji!

Antifašizam – komunizam se kompromitirao i proizveo veći broj žrtava nego fašizam i nacizam zajedno.

Da otklonimo zamjenu teza citiram dio intervjua gradonačelnika Pule Borisa Miletića;

http://www.5portal.hr/vijesti_detalj.php?id=14497

“Ali po tome petokraka po Vama nije kompromitirana?

Boris Miletić- Petokraka je bila na čelima partizana koji su našu Istru oslobodili.

Ali i na čelima drugova koji su ljude slali na Goli otok?

Boris Miletić-To je strašno, to se ne smije ponoviti. To smo osudili.

U Zagrebu je ukinut Trg Maršala Tita, a, koliko sam shvatila, Titov park u Puli ostaje.

Boris Miletić -Titov park ostaje. To je omiljeno okupljalište mladih, drago mi je da smo istaknuli istaknute istarske antifašiste na jednom mjestu i da se time ponosimo.

Riječ je o režimu koji je prije svega bio nedemokratski, u njemu su zatvarani politički protivnici, u njemu je bila nesloboda, nisu li to vrijednosti koje mladi koji se okupljaju u Titovom parku ne trebaju nasljedovati?

Boris Miletić-Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kako jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.”

E pa tko su bili ti antifašisti koji su sa kapom partizankom oslobodili  Istru? Komunisti naravno! Kako se onda može reći da “Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kao jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnooslobodilačke borbe”

Ne može se nikako ” vrlo jasno razlikovati komunizam od antifašizma i narodnooslobodilačke borbe” Ne može,  jer se radi o istim ljudima i istoj stranki Komunističkoj partiji Jugoslavije, koja je organizirala i vodila narodnooslobodilački rat  i poslijeratno državno i društveno uređenje Jugoslavije! Kada Boris Miletić to kaže pokazuje nažalost totalno neznanje iz povijesti bivše Jugoslavije ili svijesno manipulira javnim mnijenjem!

Analiza korak po korak

Koja partija i koji ljudi su vodili NOB?

Koja partija i koji ljudi  su  stvarali totalitarno komunističko društveno uređenje nakon NOB i završetka rata?

Koja partija i koji ljudi su bacali ljude u fojbe, ubijali svećenike i protjerali oko 200 000 Talijana iz Istre, tako da je grad Pula 1948. godine brojao 3 000 stanovnika.

toscana

“tekovine i vrijednosti antifašizma duboko su utkane u temelje suvremene Pule”Netočno , evo i zbog čega nisu;

Godine 1946. C. Schiffer bilježi da u Puli živi 87.787 stanovnika (54.074 (64%) Talijana, 27.102 (32%) Hrvata, 771 Slovenac. Godine 1931. Pula je brojala 41.439 stanovnika, a polovicom 1947. godine ostalo je tek oko tri tisuće stanovnika. Evo koje su se i kakve tekovine i vrijednosti antifašizma duboko usjekle u pamćenje Puljana i Polesana koji su ostali u Puli;

U dva mjeseca narodne vlasti OZNA je pohvatala i likvidirala mnoge preostale fašiste i sve za koje se sumnjalo da imaju bilo kakve veze s njima, pa je stradalo i mnogo nevinih ljudi. U stanovnike Pule uvukao se veliki strah. U gradu vladaju bolesti, glad, šverc, pljačke, što se nije bitno promijenilo ni kada je nakon dva mjeseca Pula došla pod američki protektorat. Stanovništvo se počelo nacionalno dijeliti. Hrvati su željeli da grad pripadne Jugoslaviji, a talijanski građani Italiji. Organizirale su  se demonstracije, ljudi su se počeli mrziti, fizički sukobljavati. Zbilo se i nekoliko krvavih događaja, poginulo je dosta ljudi, američka uprava ništa nije učinila da bi se situacija popravila. I onda je odlučila svjetska politika – na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946.godine odlučeno je na osnovi nacionalne strukture stanovništva u Istri da Pula pripadne Hrvatskoj, odnosno tada FNR Jugoslaviji! Sva talijanska imovina oduzima se i pripada Jugoslaviji, a talijanska država nadoknađuje štetu do dogovorene vrijednosti onima koji odluče napustiti Jugoslaviju. U gradu očaj, panika, ljudi se boje terora, osvete, boje se povratka OZNE i dolaska Rusa i novih likvidacija.

esuli

Egzodus je počeo i više ga ništa nije moglo zaustaviti, Jugoslavenska komunistička vlast nije pokušala zaustaviti odlazak tih ljudi. Kad je nakon remonta 1948. TOSCANA krenula na dugačka putovanja za Australiju, Južnu i Sjevernu Ameriku te Kanadu prevozeći u prekomorske zemlje uglavnom talijanske emigrante, na brodu se našlo dosta ljudi koji su s istim brodom napustili svoja ognjišta u Puli. Nisu se naime, snašli u Italiji jer talijanska vlada nije ispunjavala sve obveze preuzete za zbrinjavanje izbjeglica, emigrantske organizacije su im pomagale koliko su mogle oko pronalaženja posla ili nekog pristojnog smještaja. Optanti su uglavnom bili  smještani u sabirne kampove, a u jednim rimskom kvartu izgrađeno je cijelo naselje gdje je smješteno sedamsto obitelji iz Dalmacije i Istre. Mnogi stariji ljudi tu su vrlo brzo umrli od tuge ili bolesti.

lt-Toscana-depart-3

Isti ljudi, uvijek ista partija i isti ljudi!

Komunistička partija Jugoslavije vodila je Narodnooslobodilačku borbu, oslobađala od fašizma i uvela teror i strahovladu nakon rata, slala ljude na Goli otok sa crvenom zvijezdom na kapi partizanki i u svim državnim dokumentima na dnu je pisalo” Smrt fašizmu, sloboda narodu” u svim dokumentima!!!

Upravo sam ovim putem dokazala da su nepobitno komunisti bili ti koji su se da sakriju svoju zločinačku prošlost i karakter vlasti, preobukli u antifašiste i nemaju  više potporu u EU za taj  antifašizam, nemaju  jer je antifašizam u stvari bio komunizam i proglašen je istim zlom kao i nacizam.

Rezime žrtava koje su Titovi komunisti- antifašisti pobili u Istri, a za koje IDS-ov gradonačelnik Boris Miletić  kaže “Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.” Nevjerojatne  eskapade, totalno izvan svakog logičnog promišljanja jer je antifašizam u Hrvatskoj neodvojiv od komunizma, a to je i EU Parlament ustvrdio u svojoj Rezoluciji! Jesu li ubijanje i progoni  ” pozitivne stvari”???

  • 24. kolovoza 1947. godine, zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
  • 11.rujna 1946 godine odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
  • Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
  • Istarski narodnjaci su bili čuvari nacionalne svijeti kod Istarskih Hrvata u prvoj polovici 20. stoljeća i najsnažnija oporbena snaga fašizmu i sustavnoj talijanizaciji. Uživali su veliki ugled među istarskim Hrvatima, a potporu su imali u istarskom narodnom svećenstvu. Narodnjaci su se ideološki razlikovali od NOP-a te nisu prihvaćali sve NPO-ovske ideje, napose kad je u pitanju represivni dio prema ne hrvatskom stanovništvu i svećenstvu. „Ortodoksni odnosno tvrdi komunisti, narodnjake su smatrali klasno stranim elementom i stoga oportunistima.“  Komunisti su brzo obračunali s najvećim dijelom istarskih narodnjaka u vremenu od 1944. do 1945. godine.
  • Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.

 

Nakon eksplozije, nastala je panika i Talijani su počeli masovno iseljavati.  Pogrom Talijana iz Istre, i ne samo Talijana, već i istarskih narodnjaka, djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili neselektivno su ubijani  i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe.

Iselilo se ili  optiralo je preko 200 000 ljudi iz Istre. Brojke variraju ovisno o izvoru. Napisane su brojne knjige na tu temu i sa talijanske i sa istarske strane. Činjenica je da je Titov komunistički režim kriv za taj drugi egzodus stanovništva  Istre u povijesti!

pula egzodus

Ina kraju odgovora piše;

” Poštujemo sve donesene odluke Europske unije koje su izglasane u želji da zajedno zakoračimo u novo vrijeme razvoja i napretka svih europskih država te iskazivanja poštovanja prema svim nevinim žrtvama koje su se dogodile u sukobima u 20. stoljeću”

Pa ako gradonačelnik Pule  poštuje sve odluke Europske unije,  neće valjda  trebati intervencija iz  EU  da makne naziv  Titov park, da makne crvenu zvijezdu! Upravo je EU ta koja je donijela Rezoluciju, ta EU  kojoj su oni  stremili i u kojoj su  Istru  htjeli pozicionirati kao Euroregiju Istru!!! Ako ih  još nitko nije naučio kako se vlast gradi demokratski, a ne  totalitarno, onda će ih upravo EU naučiti.

Sve totalitarne sustave treba osuditi ,kao i njihove simbole. Pod crvenom zvijezdom počinjeni su se stravični i masovni zločini ,ne samo u poraću nakon 2.svjetskog rata ,nego i u Domovinskom ratu, kao i pod ustaškim ,četničkim i fašističkim simbolima. Ne može se jedan totalitarizam osuditi ,a drugi ne, jedan amnestirati i negirati ,a drugi osuđivati!

I upravo je to  bit postavljenog pitanja!

Pitam se hoće li i mene IDS-ov gradonačelnik Pule tužiti za napisanu riječ, kao što je počeo sa tužbom protiv Bruna Langera  i Monike Udovičić?

Pa da vidim kako  poštuje;

  • Povelju Europske unije o temeljnim pravima Članak 11.
    Sloboda izražavanja i informiranja
  • Povelju UN o ljudskim pravima Članak 19.
    Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja;
  • Ustav Republike Hrvatske Članak 38.
    Jamči se sloboda miš­­­lje­­­nja i izražava­­­nja misli.

I kao što je Pilat rekao Isusu” Ti meni o istini dok ja imam moć….?“,tako Boris Miletić nastupa sa pozicije moći, koju su mu birači omogućili, do kada ?

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu

Objavljeno

na

Objavio

Kad je svojedobno aktualna predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović izjavila kako se u Jugoslaviji nije moglo birati između više vrsta jogurta, dežurni apologeti Jugoslavije digli su se na zadnje noge kako bi osporili tu izjavu. A bilo je, zapravo, riječ o figurativnome govoru kojim se htjelo ukazati na ruglo jugoslavenske socijalističke ekonomije. Kad je nedavno Grabar Kitarović u Washingtonu prilikom dodjele nagrade Fulbright za životno djelo rekla kako je rođena s krive strane željezne zavjese isti jugo-apologeti, strateški raspoređeni u svim tzv. mainstream medijima, krenuli su u dvadesetu neprijateljsku kontraofenzivu kako bi tu izjavu ismijali i izrugali joj se. Ne postoji vjerojatno niti jedan slučaj kritike Jugoslavije koji u nazovi-hrvatskome medijsko-političkom prostoru posljednjih dvadesetak godina nije naišao na bjesnilo jugoslavenskih hagiografskih falanga koje redovito kreiraju medijske tjeralice za svakoga tko se usudi iole kritički progovoriti o povijesti bivše Jugoslavije. Države nastale i raspadnute na zločinu koja je u svojoj esenciji značila negaciju hrvatskih interesa. Neki jugo-apologeti idu toliko daleko da razdoblje Jugoslavije nazivaju razdobljem ‘prosvijećenosti i modernizma’ (Vuk Perišić).

U dvama nastavcima u Hrvatskome tjedniku prikazat ćemo što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu. Taj će prikaz vrlo jasno pokazati kako i izjava o jogurtu i izjava o željeznoj zavjesi imaju svoje utemeljenje te da iza njihove kritike zapravo stoje apologeti i ljubitelji zločinačke Jugoslavije koji su u bivšem sustavu (ili pak njihovi biološki ili ideološki predci) izgradili svoje karijere i biografije. Uvodno je apostrofirano da je jugoslavenska ekonomija predstavljala ruglo. Da, socijalistička jugoslavenska ekonomija, kao i svaka socijalistička ekonomija, zaista je predstavljala ruglo, a upravo iz toga rugla Hrvatska i danas vuče svoje ekonomske probleme.

U drugoj Jugoslaviji uspostavljen je komunistički poredak, što je uz uspostavu jednostranačke vlasti i likvidacije političkih protivnika, podrazumijevalo i ukidanje slobodnoga tržišta te formiranje tzv. planske privrede pod nadzorom države. Provedena je agrarna reforma kojom su temeljito izmijenjeni vlasnički odnosi, potom kolektivizacija, a umjesto slobodnoga tržišta roba, država uvodi raspodjelu potrepština za život na temelju doznaka. Potrošači dobivaju bonove za kupovinu strogo određenih mjesečnih količina hrane, odjeće i obuće. (Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, 2003., 286.) Ab ovo radilo se o sustavu koji je bio osuđen na neuspjeh. Socijalistička ekonomija raspala se baš svugdje na svijetu, ako tu ne računamo ekonomske gigante Sjevernu Koreju i Kubu, pa čak i u Kini koja je od sedamdesetih godina počela prihvaćati tržišne reforme i na tomu graditi svoj ekonomski rast.

Pomoć Zapada i ekonomska diskriminacija Hrvatske

Iako jugoslavenski apologeti vole govoriti o Jugoslaviji kao o socijalno-ekonomski uspješnoj državi, jedino razdoblje kad zaista možemo govoriti o gospodarskome iskoraku jugoslavenske ekonomije ono je od 1955. do 1961. Govorilo se tada o jugoslavenskome ekonomskom čudu i o tomu kako će Jugoslavija u sljedećih desetak godina dostići visokorazvijene zemlje. Ekonomski uspon bio je, međutim, poglavito posljedica dvaju čimbenika. Komunalni sustav uveden 1955., unatoč svim slabostima, davao je određen prilog gospodarskom usponu. Ipak, ključna je bila ekonomska pomoć SAD-a i država zapadne Europe. Statistike pokazuju da je od 1952. do 1960. pomoć pokrivala i do polovice svih jugoslavenskih ulaganja. Unatoč pogoršanju odnosa s Istokom, razmjena roba nije posve prekinuta pa se dio jugoslavenskih proizvoda plasirao na istočno tržište. Počinju pristizati hladnjaci, radio-aparati, električni štednjaci itd., što pozitivno utječe na pozitivna gospodarska kretanja i podizanje standarda. (Matković, 2003., 331.-333.)

Akademik Vladimir Stipetić naglašava da je Jugoslavija dobivala znatnu pomoć od SAD-a. Vojna pomoć najčešće je dolazila kao kredit, ali i s cijenama koje su bile simbolične: lovački mlazni zrakoplovi, primjerice, ‘kupovali’ su se po cijeni od samo 10.000 američkih dolara. Pomoć se sastojala i u isporukama hrane Jugoslaviji na osnovi P. L. 480 kojim se hrana kupovala na 40-godišnji kredit uz kamatu od 2 posto i otplatu u dinarima. A ta su se dinarska sredstva, counter-part fondovi, koristila za određene projekte, npr. u Hrvatskoj za izgradnju jadranske magistrale od Rijeke do Splita. Na ta su se sredstava pomoći šezdesetih godina nadovezali brojni povoljni inozemni krediti, koji su povećavali domaće investicijske potencijale. U istom su smjeru djelovale i sve veće doznake tzv. privremenih radnika u inozemstvu. (Vladimir Stipetić, Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.), 2012., str. 326.) No okolnosti i čimbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu imali trajan učinak. Uslijedilo je krizno razdoblje koje je temeljito protreslo jugoslavensko društvo i državu. Stanje krize bilo je permanentno stanje jugoslavenske ekonomije.

K tome, Hrvatska je bila ekonomski diskriminirana. Potkraj pedesetih čak je i hrvatsko komunističko vodstvo spoznalo da u raspodjeli saveznoga kapitala Hrvatska prolazi lošije od ostalih, a relativno zaostajanje Hrvatske potvrđivali su i statistički podatci. Od 1953. do 1959. porast jugoslavenske privrede iznosio je 202 %, a Hrvatske samo 19 %. (Matković, 2003., 338.) Ostavljeno bez zapadne pomoći, jugoslavensko je gospodarstvo početkom šezdesetih počelo gubiti dah: zastala je industrijalizacija, a poljoprivreda je nazadovala. Umjesto visoke produktivnosti i integriranja u međunarodno tržište, Jugoslavija je zaostajala u zatvorenoj gospodarskoj politici, što su i promatrači u partijskom vrhu sve više uočavali. (Matković, 2003, 345.) Nakon temeljitoga razmatranja općega gospodarskog stanja u državi, partijski vrh odlučio se za promjene u gospodarskom sustavu. Promjene su započele 1964., a nastavljene 1965. te su poznate pod nazivom privredna reforma. Doneseno je 30-ak zakona i odluka o gospodarstvu. Osnovni cilj reforme bio je intenzivnije privređivanje, poštivanje ekonomskih kategorija, brže povećanje produktivnosti primjenom racionalnijih ekonomskih mjerila i šire uključivanje u međunarodnu podjelu rada te dalje razvijanje društveno-političkih odnosa na načelima samoupravljanja. Isticalo se da gospodarski život zemlje ima regulirati tržište, a ne država. Državno određivanje cijena trebalo je prepustiti tržištu. Ukinuti su državni investicijski fondovi, kapital je prenesen na banke i poduzeća, a uveden je i konvertibilni dinar. Na samom početku reforma se sukobila s pitanjem nerentabilnih poduzeća koja nisu mogla izdržati gospodarsku utakmicu, a na drugoj strani s teškoćama u izvozu. (Matković, 2003., 347.)

Iseljavanje Hrvata, duboka kriza i bezuspješne reforme

Reforma je dovela do zastoja u većem broju industrijskih grana, što je rezultiralo odljevom radne snage u inozemstvo. Velik broj Hrvata iz Hrvatske i BiH odlazi na tzv. privremeni rad u inozemstvo, a najviše u SR Njemačku. Hrvati 1971. čine 22,1 posto stanovništva Jugoslavije, a u ukupnom broju migranata – 763.000 – zastupljeni su s 39 posto. Tzv. gastarbajteri često su privremeni boravak pretvarali u stalni, ali su održavali veze s domovinom i donosili Hrvatskoj znatan novac, jer su prema novim pozitivnom jugoslavenskim propisima mogli inozemne zarade legalno doznačavati u domaće banke. Gastarbajteri su gradili kuće, donosili materijalna dobra (automobili, kućanski aparati) tako da je mnoge nerazvijene krajeve Jugoslavije između polovice šezdesetih i polovice osamdesetih preobrazio rad njihovih stanovnika u inozemstvu. (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, 2003., 331.)

Činjenica da je najveći broj iseljenika bio iz Hrvatske, može se eksplicirati činjenicom da je u Hrvatskoj privredna reforma donijela razočaranje. Očekivanja Hrvata nisu se ispunila, a u pojedinim je aspektima njihov gospodarski položaj pogoršan. Reformu su izborile snage koje su se zauzimale za prijenos ovlasti, no činilo se da je samo dalje učvršćena centralizacija sredstava. Čak i četiri godine nakon reforme, beogradske su banke čvrsto držale uzde jugoslavenske privrede tako što su kontrolirale više od polovice ukupnih kredita i oko 81, 5 posto stranih kredita. (Sabrina P. Ramet, Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005., 292.)

Godine 1979. dolazi do zastoja rasta proizvodnje, a nastali su i golemi poremećaji u radu gospodarstva. S tržišta nestaje mnogo uvozne robe. Država nije mogla plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, a nastali su i prekidi u procesu proizvodnje. Nastupila je stagnacija proizvodnje, kao posljedice sniženja produktivnosti rada. Počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijarda dolara. Bruto akumulacija i realni osobni dohodak neprekidno su padali. Politika razvoja i sve nesređenije stanje u privredi razarali su gospodarske kriterije i rasplamsavali visoku inflaciju. Pad standarda, velika nezaposlenost i visoka inflacija ukazivali su na duboku krizu koja je značila gospodarski slom. Unatoč tomu, država je i dalje nastavljala s politikom spašavanja nerentabilnih poduzeća i sprječavanja uključivanja u svjetsko tržište. (Matković, 2003., 379.)

Partijski je vrh tek 1983. priznao stvarno stanje ekonomske krize i tada su donesene Polazne osnove dugogodišnjega ekonomskog programa stabilizacije, kao programa za svladavanje ekonomske krize. Cijeli se, međutim, program ekonomske stabilizacije svodio na preporuku da se što više ‘primjenjuju ekonomske zakonitosti i da se po njima posluje’. No u novome programu nije se uspjelo formulirati i praktički oblikovati novi tip robne proizvodnje, pa ni ovaj pokušaj gospodarske reforme nije uspio. Njegovu je potiskivanju pridonijelo opće političko ozračje posije Titove smrti, koja je dovela i do duboke političke krize. (Matković, 2003., str. 388.-389.)

Nakon Titove smrti gospodarska bilanca Jugoslavije bila je porazna: savezna se vlada suočila s činjenicom da je nemoguće otplaćivati vanjski dug od gotovo 20 milijarda dolara. Vodili su se teški pregovori s međunarodnim bankarskim institucijama jer je Zapad želio očuvati Jugoslaviju. Zbog interesa očuvanja Jugoslavije, dobivene su djelomične odgode plaćanja, no jugoslavensko je gospodarstvo bilo pod teškim teretom tzv. dužničke krize. Zbog nedostatka deviza, nije bio moguć uvoz nafte u dovoljnim količinama. Mjere štednje ne samo da nisu mogle biti trajno rješenje nego su donosile velike štete (primjerice, par-nepar vožnja). U trgovinama je uzmanjkalo namirnica koje su se u potpunosti ili djelomično uvozile (kava, čokolada, deterdženti). Takve nestašice poticale su kupovinu u inozemstvu, ponajprije Austriji i Italiji, što je rezultiralo odljevom konvertibilnih valuta. (Goldstein, 2003., 351.-352.)

Financiranje tzv. nerazvijenih republika i pokrajina

Posebno osjetljivo bilo je pitanje ekonomskih odnosa između republika, koje je pospješilo kasniju dezintegraciju komunističke Jugoslavije. Sve su češće bivale javne polemike o načinu potpomaganja nerazvijenih republika (Makedonija, BiH, Crna Gora) i Autonomne pokrajine Kosova. Hrvatska i Slovenija davale su 60 posto novca za te namjene, a problem se nije rješavao. Štoviše, jaz između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika bio je sve veći. Primjerice, 1981. društveni proizvod po stanovniku Slovenije bio je 78 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a kosovski tek 32 posto jugoslavenskoga prosjeka; dakle slovenski je bio 5,5 puta veći od kosovskoga. Hrvatski je društveni proizvod bio 28 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a najrazvijeniji dijelovi Hrvatske (Zagreb s okolicom te obala) malo su zaostajali za Slovenijom ili ju čak nadmašivali, (Goldstein, 2003., 353.) (Zagreb je imao 111 posto veći društveni proizvod od jugoslavenskoga.)

Jedan od najvažnijih ekonomskih problema komunističke Jugoslavije odnosio se, dakle, na ‘korigiranje enormnih razlika u temeljnima makroekonomskim pokazateljima (BDP-u i razini zaposlenosti) među federalnim jedinicama. Savezne regulativne institucije koje su trebale korigirati te razlike, proračun federacije i Fond za financiranje razvoja nedovoljno razvijenih republika i pokrajine Kosovo, pokazale su se tijekom 80-ih godina 20. st. nedostatnima za ublažavanje golemih razlika u ekonomskoj razvijenosti. Uz to, usporedno s približavanjem bankrota socijalizma, zapadne republike (Slovenija i Hrvatska) počele su u sve većoj mjeri osporavati regulativnu ulogu saveznih fiskalnih institucija.’ (Zdravko Petak, ‘Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije’, u: Dijalog povjesničara-istoričara, str. 62.-63.)

Hrvatskoj i Sloveniji posebno je smetalo razvijanje paralelnih industrijskih pogona koji su već postojali i dobro poslovali u svojim republikama. Te su nove industrije često poslovale s velikim gubitcima, što je i očekivano jer u temelju tih investicija nisu bili gospodarski, nego politički interesi. Primjerice, nakon premještanja središta industrije čelika iz Slovenije u BiH, postalo je jeftinije uvoziti čelik nego ga proizvoditi u Jugoslaviji. Tržišna reforma iz 1965. otkrila je da 600.000 industrijskih radnika, gotovo polovica industrijske radne snage, radi u poduzećima koja posluju s gubitkom. (Ramet, 2012. 332.) Unatoč tomu što je polovica industrijske snage radila u nerentabilnim poduzećima, nastavilo se s financiranjem tih poduzeća. Svaka sličnost s kasnijim financiranjima gubitaša kao što je, primjerice, Uljanik, naravno da nije slučajna. Hrvatska je zapravo zadržala isti socijalistički model i sve do danas ga se nije riješila.

Upad Miloševića u federalni monetarni sustav

Krajem 1989. Ante Marković kao predsjednik tadašnje vlade iznio je program gospodarske reforme s osnovnim ciljem obaranja inflacije i uvođenja tržišnih elemenata. Odnos dinara i njemačke marke bio je zaleđen, predviđene su konvertibilnost dinara, stabilizacija državnoga proračuna i potrošnja te restriktivna monetarna politika. Zapadne banke obećale su financijsku pomoć, ali se koncept pokazao nerealnim. ‘Marković je želio obećanjima o gospodarskom preporodu zadobiti povjerenje svih ili barem većine građana Jugoslavije, ali oni više nisu vjerovali ni u kakvu Jugoslaviju. Markovićev program, međutim, doživio je slom – njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) poraženi su na izborima, a Savez reformskih snaga, koji je osnovao u srpnju 1990., bio je poražen na izborima u BiH, Makedoniji te Srbiji i Crnoj Gori. Markovićev program nije bio realan i zbog toga što savezna vlada nije kontrolirala ni gospodarske funkcije: Milošević je početkom 1991. za Srbiju povukao oko dvije milijarde dolara iz primarne emisije Narodne banke Jugoslavije, a istodobno je u Srbiji rekvirirana imovina većine hrvatskih i slovenskih poduzeća.’ (Goldstein, 2003., 375.)

Oduzimanje imovine hrvatskih i slovenskih poduzeća i upad Srbije u federalni monetarni sustav kao i uskraćivanje poreznih uplata u savezni proračun iz zapadnih republika de facto su doveli do kraja jedinstvenoga jugoslavenskog tržišta i time pridonijeli raspadu Jugoslavije koji će uslijediti. Suprotstavljeni interesi jugoslavenskih republika, neodrživost planske privrede kao i uskraćivanje daljnje izdašne pomoći Zapada Jugoslaviji (čimbenik koji je uz doznake iseljenika održavao jugoslavensku ekonomiju) zbog gubitka važnosti geopolitičkoga položaja (pad Berlinskoga zida) jugoslavensku su ekonomiju dovele do kraha, a uslijedit će i krvavi raspad jugoslavenske države. Ekonomskim i socijalnim problemima današnje hrvatske države jugofili se često koriste kao argumentom za olakšavanje po Hrvatskoj. Međutim, pri tom prešućuju kako su ti problemi većim dijelom naslijeđeni iz bivšega sustava. A među njima i korupcija koja je, protivno uvriježenim medijskim lažima, bila široko rasprostranjena i u vremenu Jugoslavije. Sam je Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. zapazio: ‘Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekoga drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije, mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira s onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali, tamo se korupcija često svršava s gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo do sada. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal, treba odmah poduzeti mjere protiv toga’ (Zvonimir Despot, Tito – Tajne vladara – Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza, Večernji list, 2009., 99.).

Tito je bio autor znamenite izreke da se ne treba držati zakona kao pijan plota pa je i više nego komičan i licemjeran njegov antikorupcionaški govor (kao što je licemjerno i spominjanje prava radnika od strane osobe koja je bila veći hedonist od najpokvarenijih zapadnih buržuja), no on s druge strane predstavlja nesporan dokaz kako je Jugoslavija bila duboko prožeta kriminalom i korupcijom (Tito: ‘masovna pojava’). Milovan Đilas, istaknuti Titov suradnik i komunist, u svojoj disidentskoj fazi zapisao je kako je ‘marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo (…) neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće’ (Milovan Đilas, Vlast i pobuna, 2009., 70.). Ono što je Đilas zapazio, sada već davnih godina (a što su pokazali raspadi socijalističkih sustava diljem Europe) jugoslavenski apologeti ni danas ne žele priznati, pa otud i bjesomučni napadi na kritičare ekonomskoga modela Jugoslavije koji je Hrvatska, na žalost dobrim dijelom preuzela (zaduživanje, klijentelizam, doznake iseljenika, siva ekonomija). Ne zato što to i sami ne vide, nego zato što je Jugoslavija njima zaista bila ekonomski isplativa.

Ne laje psa zbog sela, nego zbog sebe.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/hkv/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Na laži o ‘masovnim srpskim žrtvama’ nasjeo je i Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Morbidna igra brojki  i manipulacija srpskim žrtvama na području tek uspostavljene NDH, započela je već početkom ljeta 1941. godine, kao zajednički projekt Srpske pravoslavne crkve, četničkog pokreta i kvislinškog srbijanskog režima Milana Nedića, uz pomoć dijela izbjegličke „vlade“ u Londonu, te srpskih agenata i propagandnih centara u zapadnoj Europi i SAD-u.

Nedićeva vlada formirala je ubrzo nakon početka rata u Beogradu „Komesarijat za izbeglice i preseljenike“ s težišnom zadaćom da se protiv NDH povede široka propagandna kampanja u svrhu „dokazivanja“ (izmišljenih) „masovnih pogroma nad srpskim narodom.“ Za potrebe prikupljanja podataka i izrade propagandnog materijala ustrojena je posebna „Komisija“ u kojoj su veliku ulogu igrali klero-fašisti iz redova SPC (okupljeni u „Komisiju Sv. Sinoda za prikupljanje podataka o stradanju Srpskog naroda“). Njezina djelatnost sastojala se u prikupljanju, sistematiziranju, obradi i raspačavanju svega onoga što bi moglo poslužiti  kao „dokaz“ o „masovnoj represiji nad Srbima u NDH“, ne bi li se time izazvala reakcija Nijemaca protiv ustaša i tako oslabio Pavelićev režim.

Već u ljeto 1941. godine, Nedićeva vlada uputila je njemačkom zapovjedništvu i svojim propagandnim centrima u svijetu, te izbjegličkoj „vladi“ u Londonu dva „Memoranduma“ s  lažiranim i drastično uvećanim brojkama „srpskih žrtava“ u NDH, po kotarima (o čemu detaljno piše dr Ljubo Boban u svojoj trilogiji Kontroverze iz povijesti Jugoslavije i pobija megalomanske brojke). Ovi pamfleti, u kojima su se spominjale stotine tisuća ubijenih srpskih civila, bili su dostavljeni kao službeni dokumenti srpske Vlade njemačkom zapovjedništvu u Srbiji, a posredstvom specijalnih srbijanskih agenata  i izbjegličkoj „vladi“ u Londonu, svim stranim veleposlanstvima i konzularno-diplomatskim predstavništvima s kojima se moglo stupiti u kontakt, i medijima diljem Zapadnog svijeta.

Prvi „Memorandum“ upućen je već 09. srpnja 1941. godine njemačkom generalu Ludwigu v. Schröderu, dok je drugi (prošireni), u kolovozu iste godine proslijeđen generalu H. Danckelmannu. Pisao ih je profesor Pero Slijepčević, a u London prenio Miloš Sekulić, istaknuti član Srpske zemljoradničke zadruge blizak generalu Milanu Nediću i četničkom vođi Draži Mihailoviću. U rujnu 1941. godine, najnovija verzija „Memoranduma“  bila je već u Londonu.

U tom pamfletu, tvrdi se kako je u prva 4 mjeseca postojanja NDH, na tom području pobijeno čak više od 180.000 Srba!? 

Preko dobro organizirane mreže srpskih agenata, ove se laži medijski šire od Londona do SAD-a, a broj se uskoro udvostručuje, pa je neupućena međunarodna javnost obaviještena kako broj „srpskih žrtava“ na području NDH iznosi preko 360.000, a do proljeća 1942. godine i nevjerojatnih 800.000 (!), što je bilo odbačeno kao laž čak i od SSSR-a.

Lažni podaci o srpskim žrtvama u NDH izazvali su pravu pomutnju i oštre sukobe i unutar same izbjegličke „vlade“.

Jedan od onih koji su se od početka odlučno suprotstavljali takvoj vrsti propagande bio je njezin član, hrvatski političar iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj, Sava N. Kosanović (političar, publicist, bivši generalni tajnik Samostalne demokratske stranke i istaknuti član SDK – Seljačko-demokratske koalicije) koji je emigrirao u SAD. Kao veliki protivnik svakog ekstremnog nacionalizma i šovinizma, Kosanović je u svojstvu člana izbjegličke „vlade“ bez ikakvoga okolišanja svoje stavove izražavao otvoreno i javno, prije svega prema onima koji su trovali hrvatsko-srpske odnose, pa i američkom Srbobranu (list oko kojega su se okupili najradikalniji nacional-šovinisti uz redova srpske emigracije predvođeni pjesnikom, velikosrpskim fašistom i rasistom Jovanom Dučićem), nazivajući njegove urednike i novinare „nesavjesnim“, „neinteligentnim“ i „poluinteligentnim ljudima“ koji „nasjedaju podvali“ i „nesvjesno služe Hitleru“.

U tom smislu, znakovito je pismo što ga je Kosanović uputio svome ujaku Nikoli Tesli, a iz kojega je vidljivo kako mu nastoji pojasniti o čemu je riječ (vezano za pokrenutu kampanju preuveličavanja srpskih žrtava na području NDH i posljedice koje to može imati), ali ono isto tako potvrđuje da je čak i Tesla kao apolitična osoba i sam postao žrtvom Nedićeve i Dučićeve propagande i povjerovao u lažne podatke koji su proturani iz Srbije.

Nakon što je američkom listu Pittsburg dao intervju u kojemu je osporio i najoštrije osudio ovu sramnu manipulaciju žrtvama i iskonstruirane brojke, Kosanović je bio izvrgnut bespoštednoj medijskoj kampanji i teškim napadima iz krugova dobro organizirane i u SAD-u prilično utjecajne srpske ekstremne emigracije. U te laži očito je povjerovao i N. Tesla, što je vidljivo iz teksta koji slijedi.

Kosanović, dakle, 20. studenoga 1941. godine, svom slavnom ujaku piše:

Poštovani i dragi Ujače. Pišem Vam jako uzbuđen. Rekoste mi na telefon da ste čitali što sam ja kazao. Ako je to ono što iznosi ‘Srbobran’ – onda ste, naravno, sasvim krivu sliku morali dobiti. Ono što ‘Srbobran’ iznosi najprostija je kleveta neinteligentnih i nesavjesnih ljudi. A Vi ste u životu imali da iskusite mnogi put – uvrjedu i objedu. Molim Vas zato najljepše, pročitajte ovaj moj intervju, što sam ga dao Pitsburgu. Ovo kako sad piše ‘Srbobran’, protivno je ne samo Kralju Petru i vladi Stojadinovićevoj čiji sam član, nego apsolutnim interesima Jugoslavije, Ruzveltovoj politici u Rusiji. Tobožnji dokumenat koji je objavljen užasno je tendenciozan i namjera mu je bila da opravda Nedića u Beogradu, koji tobož brani Srbe iz Hrvatske – dok u isto vrijeme, po nalogu Hitlera, strijelja Srbijance. U današnjem ‘Timesu’ ima stvarni demanti onih strahovitih cifara, nabacanih bez osjećaja i srca za one, koji pate. Nije istina i ne može biti istina da su Pavelić i Hrvati isto. Kad bi tako bilo ne bi se Jugoslavija nikad stvorila. Izdajica ima svuda, ima ih i među Srbima, ali se nesmije generalizirati. Zašto je Pavelić strijeljao imnoge najbolje među Hrvatima? Mačekov život je u stalnoj opasnosti, ali ga ne ubijaju samo zato jer se boje još veće reakcije. Ali bez obzira na sve, Srpstvo mora da bude nosilac ujedinjenja cijelog Balkana. Ona šaka poluinteligentnih ljudi oko ‘Srbobrana’ nasjela je jednoj podvali sa strane. Grehota je da nesvjesno služe Hitleru. Ali kad su mogli lomiti koplja za Stojadinovića u času kad je ubijao Čehoslovačku, išao Hitleru i Musoliniju, inicirao još pre pet godina katastrofu – e, onda, bogami, dužnost bi im bila da pomažu vladu u naporu za spasavanje, vladu iza koje stoji zbilja sav narod i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, a to je ova naša vlada. Vaše ime najpoštovanije je ime što ga imamo – vole Vas jednako i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, i ovđe u emigraciji, i u zemlji. Vaše ime nesmije se zloupotrebiti. To sam želio. Poštuje Vas Vaš nećak Sava N. Kosanović.“ (William H. Terbo, Nikola Tesla’s Grand-Nephew; At the Tesla Memorial Conference in New York City January 5-7, 2013.; Nikola TeslaPrepiska sa rodbinom, Novi Sad: Akademska knjiga, 2013.; str.. 334. i 335. s ćirilice preveo i istaknuo: Z.P.)

Na negativne reakcije koje su uslijedile od službenih izvora iz Londona, Washingtona, pa čak  i iz Moskve – gdje su takvi podaci o „srpskim žrtvama“ ocijenjeni kao nevjerodostojni, velikosrpska propaganda odgovorila je još jačom kampanjom u prilog iznesenim lažnim tvrdnjama i taj je smjer zadržala kako tijekom rata, tako i u razdoblju poraća.

Olako izricane tvrdnje o 800 tisuća, milijun, pa čak i više „srpskih žrtava“ koje su stradale od „ustaškog noža“ bile su planski usmjerene na poticanje anti-ustaškog ali i anti-hrvatskog raspoloženja među Srbima u okupiranoj Jugoslaviji, uz potpuno zanemarivanje svega što se događalo, kako u razdoblju Kraljevine Jugoslavije (vezano za velikosrpski teror i diktaturu), tako i prije proglašenja NDH, poglavito kad su u pitanju srpski masakri i progoni hrvatskog i muslimanskog stanovništva diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske već od ožujka 1941. godine, kad na ova područja pristižu četničke postrojbe iz Srbije koje se priključuju kraljevskoj vojsci. Isključivi cilj vojske u raspadanju i četnika bilo je sprječavanje nastanka bilo kakve hrvatske države i oni su od početka u savezu, a na područjima južne Like i zapadne Bosne ubrzo im se pridružuju i komunisti.

Isti izvor koji je skrojio spomenute „memorandume“, objavio je i „Popis svih oficira jugoslovenske vojske koji su ušli u sastav ustaške vojske“ (O čemu izvješćuje agent UNS-e iz Beograda pod br. 20/1943.; izvor: HDA MUP RH, I – 39, 567.),  kako bi se omogućilo njihovo etiketiranje i kasniji progon. Nedićeva „Komisija“ izravno je izrađivala i poticala nastanak brojnih krivotvorina koje su kasnije poslužile kao temelj za pisanje pamfleta – poput Novakovog Magnum crimena i sličnih spisa.

Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući ne samo Židove i Rome nego i srpske civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetke tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata).

U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške „vlade“ detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i na drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. „Memoranduma“ donosi dr. Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula).

U već spomenutom dokumentu kojega u spomenutoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji ulaze u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti 771.168 katolika, do se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se tiče „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca), on se pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu se potpuno zanemaruje činjenica da niti svi pravoslavci nisu Srbi).

Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se samo donekle ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata.

Suradnje između Srbije i NDH bilo je, međutim, i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina.

U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do jeseni 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavničtvo Nezavisne Države Hrvatske“).

U prilog ovoj tvrdnji evo jednog citata iz srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa  HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.)

Aleksandar Vojinović je na temelju arhivskog gradiva napisao i knjigu (NDH u Beogradu, Zagreb, 1995.) u kojoj znanstvenom metodologijom izbosi istinu o ovoj temi.

Dakle, dok se na više razina surađivalo s Pavelićem i NDH, u isto se vrijeme iz Beograda na jedan zaplotnjački način širila otrovna propaganda uz tvrdnje kako su Srbi na tom području „izloženi pogromu i genocidu“.

Može li tko zamisliti da se u vrijeme „masovnih pokolja Srba“ (koji su u NDH tobože „pred istrebljenjem), Beogradom šeću ustaški časnici (u službenim odorama s insignijama NDH), voze svojim službenim automobilima na kojima vijore zastavice NDH i neometano rade u zadnju na čijem su pročelju istaknuti grb i zastava NDH? I da pri svemu tomu kroz cijelio vrijeme djelovanja tog Konzulata (od proljeća 1941. do jeseni 1944. godine) nije zabilježen ni jedan jedini ozbiljniji incident u njegovoj blizini (osim povremenih podrugljivih pjesama u kojima se u tadašnjoj „antifašističkoj“ Srbiji jednako ismijavalo i Tita i Antu Pavelića)?

Ništa novo, rekli bismo mi koji smo preživjeli 90-e godine XX stoljeća.

Uostalom, ne nastavlja li se to i danas, 28 godina nakon krvave i brutalne agresije što su je velikosrpski fašisti s osloncem na „JNA“, u suradnji s Crnom Gorom i koristeći svoju petu kolonu u Hrvatskoj i BiH izvršili s ciljem zatiranja svega što nije srpsko?

Lažni i zloćudni mitovi o „ustaškom Jasenovcu“, o „dječjim logorima“ i uspostava novih (primjerice, o Dijani Budisavljević koja je „protiv volje režima NDH i tajno“ – što je jedna od najopskurnijih izmišljotina koja može poteći samo iz bolesnih mozgova – „spasila 10.000 srpske djece ispod ustaškog noža“) i dalje su dijelom naše stvarnosti.

Umjesto da se ujedinimo i radimo na otkrivanju istine i skidanju nametnute hipoteke „genocidnosti“ s našeg hrvatskoga naroda, mi se međusobno sukobljavamo i bavimo tričarijama.

Bog nam je, čini se, dao sve osim pameti.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari