Pratite nas

U potrazi za Istinom

IDS od samog osnivanja nije pokazao političku volju da podrži stvaranje Hrvatske države!

Objavljeno

na

 Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i statusu Istra regija, stalno je podrivanje državnog ustrojstva I suvereniteta RH!

I koliko god se Boris MILETIĆ branio i tumačio, Programske deklaracije ga demantiraju i razgolićuju u njihovoj očitoj autonomaškoj politici.

Kratki pregled povijesti Istre

11.st.prije Krista

Istru naseljava prapovijesno pleme Histri po kojima je Istra i dobila ime. Histri su se bavili lovom ,ribolovom.stočarstvom ,poljodjelstvom i trgovinom.

178. i 177. prije Krista

Rimljani pokoravaju Histre i preuzimaju vlast na području današnjeg istarskog poluotoka.

489. godine

Nakon pada Rimskog carstva Istra pada pod vlast Ostrogota.

539. godine

Bizant zauzima Istru te izgrađuje kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču s čuvenim mozaikom.

Početak 7. st.

Avarsko-slavenski upadi i naseljavanje Slavena. Gradovi u unutrašnjosti srušeni su i napušteni dok priobalje odolijeva napadima .Hrvatska plemena naseljavaju se u unutrašnjosti Istre.

778. godine

Istra postaje dio franačke države pod vodstvom Karla Velikog. Karlo Veliki priznaje upravu akvilejskog patrijarha.

10. i 11. st.

Istrom su u 10. i 11. st. vladale njemačke feudalne obitelji. Istra je zasebna markgrofovija koju njemački carevi daju u feud raznim velikaškim obiteljima.

1145. godine

Pula, Kopar i Izola poraženi su od strane Venecije te su morali prisegnuti na vjernost duždu.

13.st.

Vlast patrijarha je oslabila te su se istarski gradovi redom predavali Veneciji: Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.

1325.godine

Nastaje prvi glagoljski hrvatski spis Istarski razvod, zapisnik o razgraničenju općina srednje i jugoistočne Istre.

1797. godine

Padom Mletačke Republike, Istra potpada pod vlast Napoleona, ali Napoleon predaje Veneciju zajedno s mletačkim dijelom Istre i Dalmacije Austriji u zamjenu za Lombardiju i Nizozemsku.

1805. godine

Napoleon ponovno zauzima bivšu mletačku Istru.

1809.godine

Cjelokupan istarski prostor pripojen je Napoleonovim ilirskim provincijama.

1814. godine

Istra postaje dijelom Austro-Ugarske monarhije, kao zasebna teritorijalna jedinica s glavnim gradom Trstom, a od 1825. g. glavni grad postaje Pazin.

1866. godine

Pula postaje glavna luka austrijske carske mornarice.

Druga polovica 19. st.

Borba za nacionalnu i političku jednakopravnost hrvatskog i slovenskog stanovništva u odnosu na talijansko. Predvodnik borbe za hrvatska prava u Istri bio je biskup Juraj Dobrila. Njegova je koncepcija bila – aktivirati narod na planu nacionalne samoobrane, njegovati narodni jezik, čuvati tradiciju, podići se ekonomski i politički, prihvatiti nova civilizacijska i kulturna dostignuća.

1. svjetski rat

Dolazi do prekida nacionalnih borbi, a Italija pokazuje jasan interes za istočnom obalom Jadrana. 1915. g. dolazi do tajnog dogovora u Londonu prema kojem su Italiji obećani južni Tirol, dio Dalmacije te Istra s Trstom i Goricom.

1920. godina

Kraljevina Jugoslavija prepušta Istru Italiji  Rapalskim ugovorom!

Razdoblje između 2 svjetska rata

Talijanska vlast u Istri zatvara sve oblike hrvatskog i slovenskog javnog života; zatvaraju se škole, kulturne ustanove, dolazi do talijanizacije hrvatskih imena. Uslijedio je masovni egzodus hrvatskog stanovništva u Kraljevinu Jugoslaviju i po svijetu.

2. svjetski rat

Nakon kapitulacije Italije, 1943. godine, dolazi do sveopćeg narodnog ustanka u Istri. Protjerana je fašistička vlast, a istarski rodoljubi samoorganiziravši se donosi proglas o oslobođenju Istre i njezinom pripojenju Hrvatskoj u novoj Jugoslaviji. U sklopu završnih operacija za oslobođenje cjelokupnog južnoslavenskog prostora, oslobođena je i Istra, 9. svibnja 1945. godine.

Razdoblje nakon 2. svjetskog rata

Istarski poluotok je Sporazumom iz Beograda 1945. godine podijeljen u dvije zone – zonu A i zonu B. Zona A je bila pod anglo-američkom, a zona B pod jugoslavenskom vojnom upravom. Mirovnim ugovorom u Parizu, 1947. godine, Pula je kao dio zone A pripala Jugoslaviji, dok je područje sjeverno od Mirne postalo tzv. „Slobodni teritorij Trsta“. Konačna državna granica definirana je Osimskim sporazumom 1976 godine ,u kojem su utvrđena prava talijanske nacionalne manjine.

1990.godine

Raspadom Jugoslavije, pošto su Hrvatska i Slovenija međunarodno priznate kao samostalne i nezavisne države, njezine republičke granice postale su državne. Istra je u sastavu republike Hrvatske i čini jednu od 20 hrvatskih županija.

OSNIVANJE IDSa I VLADANJE ISTROM

IDS upravlja i vlada Istrom kao da je njegovo privatno leno već 25 godina.

Damir Kajin stalno iznosi podatke koliki je nesrazmjer imovine dužnosnika IDSa i funkcije koju obnašaju i koliki je nesrazmjer u odnosu kada su došli na funkciju i sada, ili kada su neki otišli sa funkcije. Ima podataka o velikim iznosima na bankovnim računima u jednoj Austrijskoj banci na popisu kojih su i dužnosnici IDSa.
Nepotizam , korupcija , kriminal  i narkomafija caruju ,dok državne institucije sve to “ne vide i ne čuju”

Tri su se  “samoubojstva ” i to mladih ljudi već dogodila povezana sa IDS-om, koje li slučajnosti? Damir Kajin bivši IDSov  zastupnik u Hrvatskom Saboru ,sa najdužim stažom saborskog zastupnika stalno iznosi podatke o kriminalu i korupciji u IDSu. Međutim odgovorne institucije ne reagiraju,već naprotiv njega se sudski proganja.

I tako Boris Miletić objavi na svom FB profilu putovnicu “Republike Istre “da se  narod zabavlja i ne postavlja nezgodna pitanja o načinu njihove vladavine Istrom kroz 25 godina.

Međutim nije ta famozna Putovnica  ni tako bezazleno postavljena na FB stranicu Pulskog gradonačelnika, nije ona samo kost oko koje su se u javnosti razvile polemike,već je ona dio programa IDSa,utkana u Programskoj deklaraciji IDSa!

Pogledamo li povijest IDSa od formiranja stranke 14,veljače 1990 godine i Programsku deklaraciju koja je usvojena  te projekat Zemlja Istra ,vidi se da se krenulo u osnivanje stranke sa idejom autonomaštva ,kako je rekao jedan od osnivača Ivan Pauletta;

“IDS su osnovali autohtoni Istrijani kako bi vratili duh predaka , koji nikada nisu bili svoj na svome”

Citiram iz Programske deklaracije IDSa o Istrijanstvu:

“Istrijanstvo je svijest o pripadnosti slavenskog i latinskog stanovništva Istre zajedničkoj višekulturnoj realnosti Istre”

Nigdje se na spominju istarski Hrvati ni Država Hrvatska!

Moram naglasiti da IDS nije sudjelovao na prvim parlamentarnim izborima u RH 22,travnja 1990 godine .

Proglasio je te izbore nedemokratskim i preporučio svome članstvu  da glasa za SKH-SDP. i ne samo to već se zalagao za :

” Konstituiranje Jugoslavije kao demokratske i legitimne federacije”
Sjećam se letaka koje se bacali iz aviona da se ne glasuje za samostalnu Hrvatsku!

Također žestoko su se IDSovci bunili ,čak i u Saboru zbog velikog prihvata prognanika i izbjeglica,iz razloga  da će promjeniti strukturu stanovništva!

07. srpnja 1991 godine na Prvom redovnom Saboru IDSa  izabran je za predsjednika Ivan Jakovčić i od tada je konstanta IDSove politike neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskim Hrvatima , nijekanje hrvatskih dijalekata u Istri i stvaranje pojma Istrijana i Istrijanstva.

Kulminacija i legalizacija takve politike događa se na Saboru stranke 23.travnja 1994 godine kada se u Rovinju donose četiri tzv. Rovinjske deklaracije:

-O demokratizaciji Republike Hrvatske
-O regionalnom ustrojstvu Republike Hrvatske
-O autonomiji Istarske županije i
-O Euroregiji Istri

Svaki član IDSa dužan je postupati po tim deklaracijama!

Dio deklaracije:

  • Županija Istarska ima zakonodavno tijelo ĉiji je naziv Istarski Sabor – Dieta Istriana, a sastavljeno
    je od 40 fiducijara.
    Županija Istarska ima izvršno tijelo Vladu Županije Istarske koju bira zakonodavno tijelo.
    Županija Istarska ima Predsjednika Županije Istarske kojega bira zakonodavno tijelo.
  • Županija Istarska sukladno interesima Republike Hrvatske i principima solidarnosti s drugim Županijama ima zakonodavnu nadležnost u slijedećim podruĉjima:
    1. ustrojstvu županijskih ureda i statusa zaposlenog osoblja,
    2. ustrojstvu županijskih ustanova i poduzeća te statusa zaposlenog osoblja,
    3. obrazovanje i osnivanje obrazovnih ustanova,
    4. zdravstvo i socijalna skrb te osnivanje zdravstvenih i ustanova socijalne skrbi
    5. kultura i sport te osnivanje kulturnih i sportskih ustanova,
    6. promet i prometnice, transport, vodovodi i javni radovi,
    7. urbanizam i prostorno planiranje, zaštita okoliša te stambeno-komunalni poslovi,
    8. zaštita prirode, a posebno flore, faune i pejzaža,
    9. turizam, ugostiteljstvo i zabava,
    10. zaštita povijesnog, kulturnog i ambijentalnog prostora Istre,
    11. radio i TV postaje,
    12. energetska postrojenja,
    Županija Istarska posebnim zakonom na temelju referenduma može promijeniti podruĉje i imena
    općina i gradova te sjedište Županije.
    Županija Istarska ima upravni djelokrug u prvom i drugom stupnju u podruĉju zakonodavne
    nadležnosti.
  • Županija Istarska ima vlastita dobra i vlastitu imovinu.Vlastita dobra jesu:poljoprivredno i građevinsko zemljište, šume, rudnici, iskopi, pitke i termalnevode i pomorsko dobro.Vlastita imovina je: nepokretna i pokretna imovina županijskih ureda, odjela, službi, ustanova ipoduzeća.
  • Županija Istarska ima vlastiti proraĉun kojeg utvrđuje zakonodavno tijelo.To je samo jedan dio deklaracije koji sam kopirala da predočim kako je Istra zamišljena kao država sa zakonodavnom i izvršnom vlasti. A da se zamaskira državotvornost Istre u naslovu su stavili da je Hrvatska nedjeljiva!

Ističem četiri, ,najvažnije činjenice koje su tijekom komunističke vladavine (1945.-1990.) oblikovale ,,istarsko društvo” i koje su se u trenutku promjene pokazale lošim, protivnim, čimbenikom u stvaranju mlade Hrvatske države.

-Prvo, iz Istre je nakon 2 .svjetskog rata, ali i kasnije, protjerano i izbjeglo najmanje polovica stanovništva. To je nesumnjivo smanjilo, gotovo posve poništilo, mogućnost otpora novoj komunističkoj vlasti, tako da se ta vlast mogla ponašati kako je god htjela i biti bezobzirna  prema svim narodnim pravima i pitanjima. Stoga se u Istri nije uspjela oblikovati bilo kakva značajnija narodna oporba komunizmu i Jugoslaviji. Oni koji se nisu slagali, ili su bježali preko granice ili su prestrašeni šutjeli ili su se prilagodili poretku (tih je bilo najviše). Dapače niti povijesne  1971. nije hrvatski narodni pokret našao u Istri značajnije uporište. Sjećam se kako su provjeravali istarske studente  u Zagrebu i bili zadovoljni da su Istrani ostali na partijskoj liniji .Tek pokoji ,svojeglavi pojedinci u Istri su se pobunili , i to uglavnom povezani s Crkvom ili potekli iz njezina kruga. Istovjetno je ili  slično stanje bilo i uoči i tijekom promjena početkom devedesetih. To su, uostalom, pokazali i izborni rezultati  u Istri. Ona je bila protiv promjene ,za opstanak Jugoslavije (pobjeda SK-SDP.

  • -Nadalje, nastali se gubitak stanovništva u poraću popunjavao velikim dolaskom novog stanovništva u Istru iz prostora cijele ondašnje države. Uz to, došlo je do seobe stanovnika iz hrvatskih sela u gradove. Pula se kao ratna luka ,sa zračnom i morskom lukom,pretvarala u jaki vojni grad,sa svim rodovima vojske i sa visokim vojnim školama ,dolaskom mladih časnika i dočasnika u ,,Jugoslaviju u malom”!  Ti su se mladi časnici i dočasnici ženili sa domaćim djevojkama ,dobivali stanove i osnivali obitelji.Mješani brakovi i djeca ,a danas. i unuci iz tih brakova okosnica su sadašnjeg IDSa. Sam predsjednik IDSa je iz takve strukture stanovnika Pule.
    -Treće, u Istri se posljedično gotovo potpuno izgubila hrvatska narodna svijest među istarskim nositeljima tog komunističkog poretka i vlasti, kako kod onih u Partiji (stranci), Savezu boraca, Sindikatu , Omladini, tako i kod onih u drugim pratećim savezima, ustanovama, radnim sredinama medijima i  učilištima. Nemali sloj vladajućih u Istri, u tom i takvom poretku, nije bio odabran na osnovi sposobnosti i pripadnosti svom narodu već uglavnom po izboru, preporuci i zaštiti od strane saveznih tijela i raznih jugoslavenskih saveznih  i tajnih službi. U tom okviru oni su u svemu bili, i ostali,  poslušnici i gorljivi promicatelji jugoslavenizacije!

Istra je, prema popisima stanovništva iz godina 1981. i 1991., postala hrvatskom pokrajinom s najvećim udjelom Jugoslavena.
Konačno, brojno istarsko iseljeništvo po svijetu nije pomoglo narodnoj preobrazbi u Istri. Štoviše, uz tek manji dio svijesnih istarskih Hrvata, ona joj se suprotstavila. Oni talijanskih korijena (esuli) odvojeno su se ustrojili u raznim svojim udruženjima, pretežito osvetničkog, ponegdje i fašističkog, ali svakako sjedinjeničkog usmjerenja. Dobar se dio iseljenika slavensko-hrvatskog podrijetla uključio  u talijanske zajednice, župe i društva ili, pak po istrijanskoj ili nekoj drugoj liniji, još užom, zavičajnoj sličnosti (Labinjani…). Ti su, uglavnom, bili pod kišobranom jugoslavenskih međudržavničkih predstavništava i u dosluhu s njihovim raznim protuhrvatskim službama.

-Posljednju, najmanju, skupinu činili su Istrani s hrvatskom narodnom sviješću koji su se uključili u svehrvatske udruge i stranke ili su osnivali svoje istarsko-hrvatske stranke.Samo se ova skupina naših Istrana izvan Domovine ponijela prema dolazećim promjenama i u Hrvatskoj pošteno i domoljubno.

Smijem, osnovano, zaključiti: Istra je pred promjene imala nedostatak narodnog i protukomunističkog ljudstva, nedostatak državotvornog ljudstva, jaku komunističku i nenarodnu svijest u stranačko-boračkoj ustrojbi i protuhrvatsko istarsko iseljeništvo (esuli). Sve su ove činjenice suprotne stanju u ostaloj Hrvatskoj, s hrvatskom većinom.

Pojava Dr.Franje tuđmana i njegov predizborni skup u Pazinu 11.travnja 1990.

Franjo Tuđman, znanstvenik, državnik, imao je povijesno pamćenje u svezi s Istrom. On je, uz to, godinama dolazio na ljetovanje i u posjet rodbini i prijateljima u Istru. Promatrao je i uočavao stvarno društveno stanje u Istri.
Već tijekom 1989.godine, Tuđman se javnim nastupima u Zagrebu i po Hrvatskoj iskazuje kao  vođa  oporbe u Hrvatskoj.
Tuđman se ocrtao kao vođa s jasnim viđenjem uvođenja narodne vlasti u Hrvatskoj i Jugoslaviji i s odlučnom nakanom da to provede, ako ustreba, i pod uvjetom osamostaljenja Hrvatske kao narodne države hrvatskog naroda. Zbog stanja i duha Istre, koji sam ranije opisala, to je za vlast i vladajuće u Istri bilo podpuno neprihvatljivo, neprijateljsko rješenje.

Nakon što je zakonom dopušteno višestranačje i osnivanje državničarskih stranaka, i u Istri se, iako skromno i potiho, pokreću razna nastojanja oko osnivanja izvornih stranaka ili uključenja u neku od hrvatskih stranačkih ponuda. U tom je pogledu HDZ bio najdjelatniji i taj pokret nalazi svoje sljedbenike, naklonjenike i vodeće djelovnike u Istri, koji u pojedinim mjestima i gradovima ustrojavaju svoje pokretačke odbore. U sklopu priprema za prve slobodne izbore (22. i 23. travnja) Tuđman i njegova stranka najavili su središnji skup (11. travnja) na otvorenom, iza Spomen-doma u Pazinu.
Na širokom se prostoru okupio lijep broj ljudi. Nakon nekoliko uvodničara i izraza potpore pred mikrofon je stao dr. Tuđman. Uz iskaze zadovoljstva i zahvale na toploj dobrodošlici, razvio je prikaz svojih državničarskih stavova oko narodnih i državničarskih odnosa u tadašnjoj ,,Miloševićevoj Jugoslaviji” i ,,šutljivoj Hrvatskoj” i istaknuo potrebu jedinstva hrvatskog naroda na putu samostalnosti i osvajanja vlasti u Hrvatskoj. Već su se tijekom tih riječi  čuli izrazi negodovanja od nekih pojedinaca i skupina, a osobito od jedne, poveće, ,,ušančene” uz sam veliki stakleni ulaz u zgradu Doma. Tada je, opravdano izazvan tim upadicama i zviždanjem , poručio tim istima : ,,Vi tamo, koji zviždite, znajte da ćete (sutra) uskoro morati poslušati volju hrvatskog naroda. Ako pak to ne ćete ili ne želite, onda vam je bolje da si potražite drugu domovinu…” To je izazvalo glasnu potporu  i pljesak mnogih, ali i daljnje njihovo zviždanje i negodovanje.
Jesu li te riječi bile državnički neuljudne ili uperene protiv Istrana (koji nisu ni spomenuti), ili kojih Istrana prosudite sami!

Ali već navečer u kasnim vijestima, i potom u svim medijima idućih dana, proširena je vijest o HDZ-ovu ,,izgredu” u Pazinu i kako je ,,Tuđman izfućkan”. Pripremljene ,,domaće istarske”, obavještajne, snage išle su još i dalje: ,,Tuđman (HDZ) tjera Istrijane iz Istre!” Posve izmišljena – sadržajna laž i gnusna optužba. Oni ,,pravi”, koji su zviždali i organizirali zviždanje, razumjeli su poruku i kasnije su doista i otišli iz Istre, boriti se u dobrovoljačkim odredima JNA protiv Hrvatske i Istre. A nama su ostavili podvalu, na kojoj smo se podijelili i posvađali.

Nakon  pobjede Tuđmana na izborima 1990. i zatim nakon stvaranja neovisne države nikom nije pala ,,ni vlas s glave” u Istri, pak ni mnogima koji tu Hrvatsku nisu mogli niti smisliti. Takve vrline mogu izkazati samo plemeniti narodi, kakav je hrvatski, i samo mudri vođe, kakav je bio prvi hrvatski predsjednik. A to što se još do danas u Istri nije opralo tu ljagu s njegova imena i što nema nijednog spomen-obilježja (ulice, trga, spomenika, poprsja…) dr. Franje Tuđmana u Istri, to nam ne služi na čast i diku.

Uloga Katoličke crkve u Istri na očuvanju hrvatskog identiteta Istre

Komunisti su htjeli u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri u razdoblju od 1945-1971 godine.

Matične knjige su masovno oduzimane. Zakonska podloga bio je Zakon o matičnim knjigama iz 1946. i Zakon o izmjenama i dopunama o državnim matičnim knjigama 1949.. Ukratko tim zakonima bilo je određeno da župnici, ondje gdje nisu postojale državne matične knjige, trebaju crkvene matične knjige zaključiti s datumom 9. svibnja i predati ih državnim matičnim uredima. Međutim, kako su u Istri od 1924. postojale državne matice, svećenici su i poslije 9. svibnja nastavili upisivati krštene, vjenčane i umrle. To je bio povod odbornicima da krenu u pohode župnim uredima i, zbog navodnog prekršaja, počnu im oduzmati matične knjige. Time su nastale nove poteškoće u radu župnicima, za podatke potrebne u pastoralnom radu morali su odlaziti u matične urede i tražiti od matičara dozvolu za korištenje oduzetih matica. A opće je poznato da su upravo na temelju matičnih knjiga Saveznici odlučili da Istra pripadne Hrvatskoj ,odnosno tadašnjoj SFRJ.

Zabranjeno je  bilo održavanje procesija, korištenje nekih sakralnih objekata kao primjerice pulske katedrale, mornaričke crkve Gospe od mora u Puli, bazilike u Poreču, u vremenu do 1952. ometano je, inače zakonom dozvoljeno, održavanje vjeronauka u školama, da bi 1952. vjeronauk bio izbačen iz škola, zabranjeno je vjenčavanje u crkvi prije nego se sklopi civilni brak, omladincima i omladinkama na gradnji pruge Lupoglav – Štalije zabranjivan je odlazak na nedjeljnu misu. U vrijeme mise organizirane s u razne “slobodne aktivnosti” , u dva navrata zabranjen je izlazak katoličkog lista Gore Srca, u nekoliko navrata stvarane su administrativne poteškoće izlasku pučkog kalendara Istarska Danica, zabranjeno je pravo javnosti sjemenišnoj gimnaziji.

“Ono što proglašenje Alojzija Stepinca, blaženikom, a nadamo se uskoro i svecem, znači za Crkvu u Hrvatskoj, ali i čitavo hrvatsko društvo u smislu njegova ozdravljenja kroz suočavanja s prošlošću i čišćenja povijesne memorije, prema riječima sv. Ivana Pavla II., to proglašenje Miroslava Bulešića znači za Crkvu i društvo u Istri. Ne znam koliko je to iskorišteno u Istri u smislu jedne katarze, jer i dalje su prisutni glasovi da su za “incident u Lanišću” krive provokacije Ceha, Bulešića i Ukmara za vrijeme krizme.” rekao je dr.Stipan Trogrlić rukovoditelj pulskog odsjeka instituta Ivo Pilar.

S druge strane Crkva u Istri širenjem pobožnosti prema bl. Miroslavu, organiziranjem hodočašća u Lanišće i Svetvinčenat, blaženikovu rodnu župu, držanjem predavanja o njegovom životu i mučeničkoj smrti nastoji s jedne strane doprinijeti, čišćenju memorije, bez optužbi, stalno ističe blaženikovo geslo: “Moja osveta je oprost”. S druge strane, ističući primjer Miroslava Bulešića, u situaciji moralnog relativizma i sveopćeg hedonizma, sijanja kulture smrti, poziva na povratak kršćanskim vrednotama i Isusu Kristu! Zbog svog javno očitovanih vjerskog opredjeljenja u ratu i neposredno poslije rata od strane partizana i komunističke vlasti ubijeno je 7 svećenika i bogoslova te 23 narodnjaka. Razne oblike sudskih procesa i zatvora tijekom komunističkog jednoumlja prošlo su 83 istarska svećenika i bogoslova.

23.kolovoza u sklopu obilježavanja 70-te obljetnice mučeničke smrti Bl.Miroslava Bulešića ,potpisan je ugovor o darovnici Vlade RH Porečko -Pulskoj biskupiji ,Vile Idola u Puli. Tom je prigodom Andrej Plenković hrvatski Premijer izjavio da je Crkva zaslužna za očuvanje hrvatskog identiteta Istre,što i je posve točno! Na tu su se njegovu izjavu strašno našli uvrijeđeni predsjednik IDS i njegovi čelnici.,jer istinu reći oni sve ove godine vladavine Istrom čine sve na zatiranju hrvatskog identiteta Istre i formiranju istrijanskog identiteta i nove kvazi narodnosti Istrijan.

Bune se ti Istrijani i za donaciju Vile Idola Katoličkoj Crkvi i,zražavajući neviđenu mržnju prema vjernicima i Crkvi. Uzaludno je objašnjavati da to i nije ustvari poklon ,već naknada za oduzetu crkvenu imovinu kod nacionalizacije nakon 2.sv.rata. Mnogo od te oduzete imovine ne može se više fizički vratiti,jer u njoj ljudi žive ili je smještena neka institucija,pa je na temelju toga i poklonjena Vila Idola. Poklon koji ustvari i nije poklon,već povrat oduzete imovine.

Miletićeva izjava :

‘Ovim putem želim reagirati u ime IDS-a na potpuno neprimjerenu izjavu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, koji je na današnjoj sjednici Vlade poručio da će darovanje pulske Ville Idole Crkvi pridonijeti jačanju hrvatskog identiteta Istre.

Kao prvo, želim podsjetiti premijera da je Istra sastavni dio Hrvatske i da samim time bitno doprinosi cjelokupnom hrvatskom imidžu i identitetu. Spomenut ću ovdje samo ogroman doprinos istarskih branitelja u Domovinskom ratu, doprinos Istre ukupnom hrvatskom gospodarstvu te činjenicu da su građani Istre najuredniji platitelji poreza u državi. Pozitivan doprinos Istre imidžu Hrvatske, bilo da se radi o izvrsnosti u turizmu ili promoviranju naprednih demokratskih vrijednosti, je nemjerljiv! To je za nas patriotizam. Nacionalističke parole nisu.

Apeliram na premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga, zajedno sa svojom Vladom, potrudi da  ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj!”

Iz same izjave vidljivo je da i samo spominjanje hrvatskog identiteta Miletić naziva retorika nacionalizma i da cijeloj Hrvatskoj hoće naturiti istarski identitet.  A Turizam i Gospodarstvo koje spominje nisu obilježja identiteta ,već privredne djelatnosti.  Ovom svojom izjavom Premijer Plenković jasno im je dao do znanja da veoma dobro zna što IDS u Istri radi! Ali isto tako moram primjetiti da vlasti iz Zagreba nisu do sada ništa poduzele da spriječi IDS ovu autonomašku politiku, niti da se istraže brojne sumnje u kriminal i korupciju IDSa.

JOŠ JEDAN PRIMJER IDSove RETORIKE

Oporbeni zarez Hr radio na HRT4
Gost emisije
Predsjednik IDS Boris Miletić
O sadašnjoj političkoj situaciji u Hrvatskoj!
Kaže drug Miletić da se u Hrvatskoj događa desničarsko divljanje i da bi Policija takve skupove trebala zabraniti.!
On bi sve desničare odmah zabranio, jer mu se gade!!!! Gadi  mu se i pozdrav Za dom spremni, toliko da ga nije htio niti izreći !
Zamislite koliko rigidne netrpeljivosti i mržnje izvire iz tih riječi!!!
A na pitanje o komunističkim zločinima rekao je da su bili sporadični i pojedinačni ???
A Tito nije zloćinac i u Istri će i dalje njegovo ime nositi ulice i trgovi!!
Očito drug Miletić ne priznaje postojanje Hude i inih jama. Po njemu su ti zločini bili.pojedinačni i sporadični.
Zamislite pojedinačni i sporadični sa tisućama pobijenih i zazidanih višestrukim zidovima i nivoima u jamama.!!!
Kako neljudski i bezosjećajno prema  tisućama  pobijenih ljudi ???
Iz njegovih riječi vidljivo je da drug Miletić
-prvo ne zna što je demokracija !
-drugo u tom svom nepoznavanju osnova demokracije uveo bi verbalni delikt i policijsku državu.!
Višestranačje i demokracija podrazumjevaju da svatko ima pravo iskazivati i prakticirati svoj politićki svjetonazor, udruživati se i na izborima se dokazivati.
U demokratskim društvima postoje i lijevi i desni i centar i zeleni ,što i jest  značajka višestranačja  i pluralizma.
Boris Miletić smatra da samo oni koji misle kao on imaju pravo na političko djelovanje ,a sve druge stranke suprotne njegovom svjetonazoru treba zabraniti i policijski goniti.
Jeli to demokracija ili što je to -totalitarizam???
A gdje su tu ljudska prava???
Zar manjinska i.ljudska prava samo.odabranima i.njemu i IDSu podobnima???
Eto to je njegovo i IDSovo poimanje pluralizma i demokracije kojima se stalno razbacuju!

I u tom  i takvom poimanju demokracije Boris Miletić ne može zadržati  jedan pristojan i kulturan nivo komunikacije,već mu je kroz riječi “gade mi se “ prokuljala sva mržnja i netrpeljivost koju nosi u sebi,prema političkim neistomišljenicima. I sada zamislite kada njegovi sljednici slušaj takve riječi ,pa naravno da postaju agresivni !

To je IDSovo jednoumlje,nikakve tu demokratičnosti ,ni suživota ,ni tolerancije ne može biti!

IDS se u svojoj deklaraciji poziva na Istarski pokrajinski sabor u Poreču iz doba Austro-Ugarske, gdje se na pritisak Talijana ,nije smjelo govoriti Hrvatski, ako je bilo zakonom dopušteno. Naime K.U.K.monarhija je dopuštala upotrebu jezika svih naroda unutar monarhije. Ali se zato IDS ne poziva na Matka Laginju, koji je prvi progovorio na hrvatskom jeziku, na tom istom Saboru 21.kolovoza 1883. i izazvao pravi šok nazočnih.

Kroz cjelo 26.godišnje postojanje IDSa, provlači se njegov odbojan odnos prema hrvatstvu,što se osjeti i u svakodnevnom životu. IDSovci su tolerantni prema svima, osim prema Hrvatima. Ponašaju se kao orjunaši, prema svima demokrati osim prema Hrvatima i Hrvatskoj(o čemu sam već pisala) Da podkrijepim što sam rekla iznijeti ću par primjera:

Mladež IDSa je 2. travnja 2011.organizirala okrugli stol na temu:”Što znači biti Istrijan”, gdje se mogla čuti retorika koja bi se slobodno mogla svrstati pod “govor mržnje”, gdje su mladi IDSa preporučili stanovnicima Istre da se na popisu stanovništva izjasne kao Istrijani.
U kojoj mjeri im je uspjelo pokazuju i rezultati popisa stanovništva u Istri 2011, godine
Hrvati 68,3%, Istrijani 12,1%, Talijani 6,0%, Srbi 3,5%, Bošnjaci 3,0%, Albanci 1,2 %

Odnos IDSa prema Talijanima i prema Talijanskoj nacionalnoj manjini

Za razliku prema Hrvatima IDS blagonaklono gleda na talijansku iredentu.
1995 organizirali su Kongres Istrijana u Puli,na koji su pozvali talijanske iredentiste,koji ne priznaju Osimske sporazume, a time ni Hrvatsku u svojim granicama.

Također je Furio Radin, etnobiznismen, talijanske manjine pozvao Gianfranca Finija, predsjednika Donjeg doma talijanskog parlamenta u posjet Puli. Ako se zna da je Fini neofašistički lider stranaka MSI-DN i Alleanza nazionale,koje ne priznaju Hrvatsku u svojim granicama, koji i danas tvrdi da je Istra oduvjek talijanska zemlja,da je posjet organiziran 21.rujna 2010 godine, a da je na taj dan samo 1920. godine u Pulu došao Benito Mussolini ,onda je simbolika posve jasna.

Furio Radin je po svojoj političkoj vokaciji ljevičar,antifašista,po struci psiholog i socjolog,a poziva U Pulu talijanske neofašiste i revizioniste povijesti i granica Istre,onda se moramo zapitati sa kojom namjerom i ciljem to radi?

Još je čudnije da je izostala oštra reakcija braniteljskih udruga iz Istre i SABa Istarske županije,jer oni su se direktno borili protiv tih i takvih talijanskih fašista. Po tome se točno raspoznaje da su i istarski SABovci pod znažnim utjecajem IDSa. A da se kojim slučajem radilo o Hrvatima iz Dijaspore, već bi graknuli da su došle Ustaše. I samo da napravim usporedbu odnosa Furia Radina ,ljevičara,antifašiste prema talijanskim neofašistima i iredentistima i njegov odnos prema na pr. bivšem ministru dr.Hasanbegoviću za kojeg je rekao citiram “Talijanska manjina ne ide u Vladu u kojoj je Hasanbegović”

Dakle neofašisti su poželjni u Hrvatskoj po Radinu ,a hrvatski ministar je za njega nepoželjan.
Doista demokratski???

Talijanska strahovlada u Istri od 1920 do 1943 godine

A “zaboravio “je Radin kako su talijanski fašisti vladali u Istri. “Zaboravili” su i Radin i IDS šikaniranja i talijanizaciju nakon što je Rapalskim ugovorom između Kraljevine SHS (kasnije Kraljevine Jugoslavije)i Kraljevine Italije 12.studenog 1920 Italija dobila Istru sa Trstom,Rijeku, Zadar i otoke osim Krka. Odmah po zauzimanju vlasti Talijani su počeli provoditi nasilnu talijanizaciju imena ,prezimena,toponima, čak i mrtvih (natpisi na grobnim spomenicima) Doveli su učitelje iz Italije ,a protjerali hrvatske i slovenske učitelje i zatvorili sve srednje škole na hrvatskom jeziku.Spaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu

Bilo je zabranjeno govoriti i pjevati na hrvatskom jeziku ,odnosno po domaću (istarska čakavica) Pričala mi je mama koja je još živi svjedok toga vremena,da bi ih (maestra) učiteljica tukla šibom po rukama ,ako bi čula da međusobno govore svojim materinjim jezikom. Govorila bi im da su “schiavi”robovi.

To isto govore talijanski iredentisti i dan danas .Slavi schiavi” Slaveni robovi.
Citirati ću jedan komentar iz jedne grupe na FB, od 1. studenog 2016, grupa je o povijesti Istre. Prevedeno sa talijanskog. “Draga stara Italia još uvijek si tu. Naš san svakoga iz Istre i Dalmacije je vidjeti da se talijanska zastava tu vijori.Što se tiče naših očeva, baka i djedova koji su otišli.,za nas će tu uvijek biti i ostati Italia.Kada vidim da u našim domovima žive drugi ljudi ,osjećam se loše, Ali mi imamo dužnost prema našoj djeci ,podsjećati ih da je ovo zemlja talijanska i da nije nikada bila Hrvatska. A oni koji danas misle da su šefovi, nisu ništa drugo, nego samo stanari i da to nikada neće biti njihova zemlja “

Eto te i takve IDS I Furio Radin zovu u Pulu i sa njima surađuju,ne smetaju im,a hrvatski ministar im smeta. Sve jasno!

IDS već 25 godina takvom svojom politikomi odnosom prema Hrvatima ,stvara jednu lošu sliku o Istri!
I ne samo sliku ,nego i atmosferu i netrpeljivost prema Hrvatima.
Svi mogu slobodno izražavati svoju nacionalnu pripadnost, samo Hrvati ne.
IDS ima pod svojom kontrolom većinu medijskog prostora Istre,pa ako se netko i usudi napisati neki kritički komentar odmah ga se blokira i onemogući mu se komentiranje.Hrvatska opcija nema pristupa stranicama i portalima pod IDSovom kontrolom.

ZAKLJUČAK

Iz svega navedenog razvidno je da IDS od samog osnivanja nije pokazao političku volju da podrži stvaranje Hrvatske države!
Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i statusu Istra regija,
stalno je podrivanje državnog ustrojstva I suvereniteta RH!

I koliko god se Boris MILETIĆ branio i tumačio, Programske deklaracije ga demantiraju i razgolićuju u njihovoj očitoj autonomaškoj politici.
Dovoljno je pročitati Programske deklaracije koje su dostupne na IDSovim stranicama na internetu ,da se zaključi da objavljivanje putovnice Republike Istre nije bio samo predizborni spin!

IDS od svog osnivanja svjesno manipulira stanovništvom Istre, predstavljajući se kao jedini zaštitnik interesa Istre i njezina stanovništva u odnosu na centar državne vlasti.

Djelujući sustavno na mentalni sklop stanovnika Istre,umanjujući  hrvatske vrijednosti,neprestano istićući istarske specifičnosti i na taj način raditi  na potiskivanju i negiranju nacionalne svijesti istarskih Hrvata, IDS želi stvoriti preduvjete za jedan eventualni referendum o odcjepljenju od Republike Hrvatske!

Lili Benčik/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

N. NEKIĆ: Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Stipe Renic
Izlaganje na sjednici HNES-a „Temelji opstanka Hrvatske“

Upravo ovih dana objavljena je knjiga Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ koja donosi dokumentaciju o davno smišljenim metodama rušenja hrvatske države i to putem osnovnih stupova njenih duhovnih uporišta: Matice hrvatske, Hrvatske radio-televizije, Društva hrvatskih književnika te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zastrašujući su i neporecivi dokumenti koji o toj namjeri svjedoče. Ali najveća tragika sastoji se u tome da se i nadalje nastavlja kulturocid o kojem smo već govorili pa i etičke osude donijeli protiv onih osoba koje to čine. Govoriti nam je, dakle, o sustavnim i sadašnjim razaranjima naše prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti.

1) Poštovani uzvanici, znate li da se i danas primjenjuje i vrijedi zapovijed od 6. srpnja 1945. (Zagreb) koju je izdao Vicko Krstulović? U njoj su upute o uništenju grobnih i drugih mjesta i oznaka za poginule i ubijene branitelje, ustaše i sve ine takozvane neprijatelje naroda. Citirat ću samo mali dio tih naloga: „… potrebno je da se sravne s azemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja… odstraniti ograde… vanjska obilježja-krstove, ploče, konfesije i sve druge znakove treba ukloniti… da sve bude poravnano… prostor treba pretvoriti u rasadnik… kamen i sav drugi materijal ako je nešto bilo uklesano, izbrisati … da zauvijek nestane…“.

Jesu li se iste metode primijenile u Domovinskom oslobodilačkom ratu? Mi ni danas ne znamo za više od 2000 grobnih mjesta žrtava, ubijenih od četničko-partizanskih potomaka istih krstulovića i sljedbenika. Svaki pokušaj da saznamo tumači se u petokolonaškoj grupi kao nepotrebni povratak u prošlost. Zar se može živjeti bez svijesti o prošlosti? Zašto se nama Hrvatima zamjera prošlost koju su puno strašniju izazvali i sudjelovali u zločinima danas čisti i ponosni Nijemci, Francuzi sa svojim Petenom, Talijani, Španjolci, Portugalci, Norvežani, Rusi, Srbi, Mađari i ostali?

U što ne dirati…?

2) Bestidnost i razbojnički, barbarski čin razorenja hrvatskih grobova je izvršen, a nastavlja se i danas – ne samo dizanjem ploče u Jasenovcu, nego nizom sinkroniziranih i opakih akcija koje nisu nimalo slučajne. (Projekti Memoranduma III.) Od samoga početka života ove tužne zemlje, koju samo Nebo drži u rukama, sikronizirane su akcije tzv. liberalnih i antifa snaga: ne dirati u njihove tajne račune, njihove stanove čiji pravi vlasnici polako umiru; ne dirati u njihove prihode za nerad u tzv. nevladinim udrugama u kojima se svakodnevno sastavljaju optužnice protiv Hrvatske i šalju na razne adrese diljem Europe i svijeta; ne dirati u njihove obrede kojima slave klanje nevinoga stanovništva (Boričevac, Srb, Zrin itd.); ne dirati u njihove laži iz povijesti, osobito o njihovim logorima kojih je bilo na desetke, od Bleiburga, Gologa otoka do Gevgelije, s posebnim lažima o Jasenovcu; kako izbrisati sliku Hude jame kao najstrašnijega egzemplara njihove ideologije i pojma slobode; kako likvidirati čak i pjevače poput Tompsona, po uzoru na Vicu Vukova; kako sakriti istinu o smrti značajnih ljudi iz hrvatske povijesti i povjesničara samih: dovoljno je sjetiti se Budaka, Šuflaya, Julija Makanca, Dominika Mandića i niza drugih. Jedni su ubijeni, drugi protjerani ili izbjegli iz domovine, treći onemogućeni da rade. Neki su, kao Miroslav Brandt, napisali istinu tek u našoj novoj RH.

Likvidacija DHK

3) Položaj ustanova koje nabrojasmo na početku, uz nespomenutu HAZiU, jesu duhovna identitetska utvrda hrvatskoga naroda. Kako se može dogoditi da Ministarstvo kulture preporuča na rafinirani način likvidaciju DHK utemeljenoga 1900. godine, ali ne i onoga koje se odvojilo prema nacionalnom i ideološkom ključu i pretvorilo u povlašteno Društvo pisaca? Ponižavajući odnos prema DHK, koje je smješteno poslije Drugoga svjetskoga rata u otetom stanu židovske obitelji, a na koje je sada netko bacio oko, sustavno ponižavanje i uskrata dotacija članovima Društva hrvatskih književnika 1900. jer da je „ustaško i fašističko“, koje je nosilo kroz bure i oluje tri rata u XX. stoljeću hrvatsku RIJEČ kao temeljni znamen našega identiteta, Društva koje je na proslavi svoga 100. rođendana bilo prisiljeno slušati blasfemije polupismenoga predsjednika RH Mesića kako nije važno čuvati hrvatski jezik i pisati na hrvatskom jeziku, jer ionako ćemo morati svi naučiti engleski…

Čak i oni koji ne prate i ne znaju vrijednost ovoga Društva osjetit će, ako se dogodi njegovo ugasnuće čime nam prijete, da smo jedina država u okvirima EU koja nema vrijednom tradicijom sačuvanu baštinsku ustanovu kao svi kulturni narodi. Bit će to poniženje i sramota ravna novom smrtonosnom kulturocidu. Molimo i činimo sve da se Vlada RH, gradonačelnik i njegove službe grada Zagreba, ministarstvo za državnu imovinu, Ministarstvo kulture i ostali relevantni faktori upoznaju s prijetećim stanjem u kojem se DHK nalazi. Za sada bez odjeka. Svaka je diktatura nastojala najprije uništiti i zabraniti jezik, jer on je temelj naroda, a mi dopuštamo da se brekće na srbijanskom jeziku usred Sabora, jer peta kolona zna da ne će dobiti ni opomenu! (Koji je službeni jezik u RH?) (Znakovito je da je i svima poznati dr. Šreter najprije suđen još osamdesetih godina poradi jezika: nije upisao penzionisani oficir, nego umirovljeni časnik! Slijedi zatvor, a kasnije i smrt kad se rat razbukta. Ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostatci, zna jedan slavni manjinac, ali šuti.).

Ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba

4) Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske, osobito njenih tradicijskih vrijednosti. Razni jokići, divjaci, josipovići, i uglavnom oni koji neprestano opstruiraju znanstvene krugove da se uključe u reformu obrazovanja, smatraju da moraju obrazovati našu djecu po kalupu LGBT skupina, jer sva je istina posve golo sukobljavanje ne oko kompjutera i novosti za nastavu obrazovanja, ne, nego uvlačenje maloljetnih osoba od osam ili devet godina u seksualni košmar i strahotu razaranja obitelji. Njima smeta obitelj, zato im smeta i vjeronauk, Crkva, svijetli lik Alojzija Stepinca, Bog kao krajnja instanca.

Nema više oca i majke, djedova i baka, muških i ženskih osoba, ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba, na čelu znanstvene reforme su opet oni koji su za Istanbulsku konvenciju. Ona ima dobrih namjera (zaštita žena u društvu) protiv kojih nitko nema ništa protiv, ali i zlokobnih gadljivih metoda kao što je tzv. RODNA TEORIJA, o kojoj su mnogi znanstvenici rekli svoju riječ: ona je obična laž i falsifikat nasuprot znanstveno utemeljenih činjenica. I nije istina da su je prihvatile sve zemlje EU! Ne dajmo svoju djecu u šape LGBT skupinama, raspomamljenim i uhranjenim skupinama koje žive na računu ove države! Nemojmo se ispričavati pedofilima!

„Lijepa naša lijepo gori“

5) Kako se divno uklapa naslov u srpskim „Novostima“ „Lijepa naša lijepo gori“ točno uoči prve paleži ovoga ljeta?
Je li to znak spavačima da se bace u akciju? Ima ih uhićenih i puštenih skoro stotinjak! Zašto im ne znamo imena? Kako to da u vrijeme rata nismo imali požara, osim naravno onih ratom zahvaćenih prostora? Gorio je i izgorio Vukovar, Škabrnja, Kijevo i stotine drugih mjesta, ali danas gorinaš plemeniti jug, gore naši maslinici, vinogradi, mirisni parkovi, planine uz more, mjesta poput Splita kojega treba ubiti. Zašto baš Split? Split se uvijek napajao krvlju Zagore, od nje dobivao transfuziju i moć, održavao dotok hrvatstva i pretvarao ga u snagu koja je znala klicati punom rivom Franji Tuđmanu: Vukovar! Kada je, po HNESU optuženi, Milanović obećao u zadriglom stanju bijesa na odlasku: Imat ćete pakao! malo je ljudi vjerovalo u tu prognozu pa ni oni koji danas vode Hrvatsku. Tko u stvari vodi Hrvatsku? Je li Hrvatska svima njima DOM? Jesu li spremni razni štromari, bauci, pupovci, marasi i bernardićii mnogi što su promijenili imena da se prikriju, poginuti za taj dom? Što znači biti spreman poginuti za taj dom? (Kako se moglo slaviti oslobođenje Dubrovnika a ne pozvati HOSOVCE na proslavu? Kako se mogao snimati film o Jeanu Michelu a ne spomenuti da je bio HOSOVAC? Da se nekoga ne razljuti?) Zašto ne ode drug manjinac u Izrael i tamo klikne: Lijepi Izrael lijepo gori! Ili u Francusku?! Njemačku?!

6)Tko je dobronamjeran ili čak naivno vjeruje u slučajni ishod pomirenja s mrziteljima hrvatske države? U Hrvatskom državnom saboru kao čopor vukova navaljuju na bilo koju hrvatsku vlast, oni čiji pozdrav počinje riječju SMRT! Smrt hrvatskom narodu kao najnovija inačica koja se, o užasa!, vije pred Filozofskim fakultetom, unatoč odluci EU da su zabranjeni svi simboli fašizma, komunizma i nacizma! I crveni barjak i crvena zvijezda i krvoločna likvidacija preko 20 milijuna žrtava u toj istoj domovini Oktobarske tzv. revolucije, a u stvarnosti velike prijevare, čiji sljedbenici tuku protivnike na tom istom F. fakultetu, bacaju s katedre najvrjednije profesore kao što je akademik Mislav Ježić jer nije „njihov“.

Ima li uopće nade da oni iz vučjega čopora koji čeznu za Titom i Staljinom mogu prihvatiti ovu hrvatsku državu? Nema. Jer slučaja nema. Nema ga ni u znanosti, a kamoli u društvenim odnosima. Kakve su to veličine koje prije svoje ministarske fotelje nemajuni jedno djelo kojim bi zadužili hrvatsku Državu? Ni jedno vrijedno djelo za dobrobit hrvatskoga naroda? Ni jedna ISTINA o kojoj su napisali vrijedni redak? Tko su ti što nastoje opet baciti Hrvatsku na koljena, a svaki pokušaj spašavanja domovine od strane čestitih pojedinaca, proglašavaju fašizmom? Laž je osnova svih poniženja na kojima počivaju optužbe i podvale kojima se služe iz duboke tame sluge onoga koji je zazvao pakao i upriličio ga ovoga ljeta – Hrvatska je postala spaljena zemlja!

Haaška presuda

7) Duša naša strepi od njihovoga praznika (jer je prazan od svih vrijednosti!) 29. novembra, njihovoga dana republike. Nekada se događalo na taj praznik i ponešto dobra: puštalo se po milosti krvnika tita na slobodu nekoliko političkih zatvorenika! A mi danas čekamo presudu našim braniteljima u Haagu: njih šestorica čame u logoru, na čelu s dostojanstvenim i velikim defenzorom Hrvata Slobodanom Praljkom. Vukovi trljaju ruke i pišu unaprijed osmrtnice ne samo njima,nego cijelom hrvatskom narodu. To su radili i uoči presude Gotovini i Markaču.

Današnja ministarka naplatila je 2013. istome Praljku 435 000 kuna za njegove stručne knjige proglasivši ih šundom, a one su po vrijednosti dokumentacije uvrštene u dokazni materijal Haaškoga suda. Tada je i Hrvatska sveučilišna knjižnica ocijenila knjige kao neoporezive jer nisu šund, nego vjerodostojni dokumenti, karte i opisi istinitih događaja u ratu unutar Hrvatske i BiH. U isto vrijeme niz pamfleta i pornografskih tekstova dobili su dotaciju – da nabrojimo samo neke: Puhovski: „Operacija Oluja i poslije“; film „15 minuta“, Kordićkin rukopis o nepostojanju hrvatskoga jezika itd.

8) Konačno, zašto ne reći, nastavljeni su progoni ne samo nas iz ovoga HNES-a, nego i šire. O tome smo pisali i govorili: pokušaj provale u stan akademika Slobodana Novaka, napadi na ulici na Zdravka Tomca, saslušavanje u policiji dr. Zvonimira Šeparovića, moje preslušavanje u stanu u kojem su dva hrvatska policajca jer sam bila urednica knjige u kojoj se spominje krvnički zločin u Tovarniku i Vukovaru druga Stanimirovića, napad na Pavu Barišića, pretres stana i zaplašivanje Marije Peakić Mikuljan itd.

Sada se čak i neka saborska tijela bave zaplašivanjem nas, pa i mene, za nešto što nije uopće moguće – tekst o ministrici kulture napisao je portal BAROMETAR.HR, ali oni mene progone kao auktora misleći me zaplašiti, a ostale prisiliti na šutnju. I vas koji ovdje sjedite zaplašuju- lažnim anketama kako smo najgora zemlja EU, kako je naša Predsjednica na ne znam kojem mjestu za likvidaciju kao nepopularna, ankete kažu samo sve najgore – propadamo, nestajemo, ne smijemo nikome uskratiti ono što sebi odavno uskraćujemo: pravo na slobodu riječi, pravo na obranu, pravo na ravnopravnost u vlastitoj domovini…

Na Starčevićevom grobu ispod njegova kamenoga lika stoji žena-majka-djevojka-ratnica-braniteljica držeći štit u ruci. Ta je simbolika snažna jer ona daruje djecu koja su naša jedina budućnost. Jer, ne postoje države bez stanovnika. Što vrijedi grb, zastava, kuna, pa i jezik kao temelj našega identiteta, ako nemamo djece koja će ovdje ostati i usaditi novo sjeme u pustu slavonsku zemlju.

Tko to vodi Hrvatsku? Tko nije za dom spreman? Svi naši mrtvi od davnih stoljeća do danas bili su za DOM SPREMNI!

Nevenka Nekić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari