Ovih dana, evo, Crkva bez klera – ostali su samo laici – bori se na život i smrt, obespravljeni i ponižavani, ne bi li nekako izišli iz ropstva, i vratili malo vlasti u ruke narodu napisao je pater Ike Mandurić na svojem facebook profilu.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

“POPOVI SU KRIVI ZA SVE!”

Jedan moj subrat isusovac, već postariji, često zna reći: popovi su krivi za sve.

I ja se slažem: Popovi, fratri, isusovci, biskupi i svi drugi redom; mi smo krivi za sve. A ako je to igdje očito i ako igdje vrijedi, onda vrijedi u odnosu Crkve s HDZ-om, u kojemu smo toliko zaglibili.

Zastrašujuće je, bolno, uvredljivo i tako neugodno bilo gledati kako je nekidan premijer javno zašamarao sve biskupe i sav kler i na najbahatiji način, skoro preko noći, uvede on protukršćansku Istanbulsku konvenciju javno se rugajući svom biskupskom zboru (koji se izričito zalagao protiv nje) – procjenjujući kako zbog toga neće imati nikakvih posljedica.

I bi tako. Ovih dana, evo, Crkva bez klera – ostali su samo laici – bori se na život i smrt, obespravljeni i ponižavani, ne bi li nekako izišli iz ropstva, i vratili malo vlasti u ruke narodu – stranku koju su nekad sami stvarali – taj isti nesretni HDZ kojemu Plenković bahato jaši na čelu; i osporili Istanbulsku konvenciju protiv koje su i sami biskupi (bili?). Bori se i krvari narod po štandovima… Prežalosno je gledati kako ostade sam, ko ovce bez pastira za kojima Isus tako žali – pored svih tih profesionalnih pastira. Najamnici? Pa nisu valjda?

Najgore je kad te Evanđelje zbuni. Kad kreneš za tim da budeš dobar i svet, te uljuđen i fin, a propustiš bit – ono jedno jedino što je važno: položiti život svoj za ovce svoje! – umjesto paziti na to što će ljudi reći i misliti; hoće li puknuti veza s nekim političarem, pa tako i obećana sredstva za obnovu fasade; ili bojati se dvojicu članova pastoralnog vijeća koji su u HDZ-u – i eto te, nisi više slobodan, ni pastir… O Bože što su mi nekad lijepe derutne fasade neucjenjenih Crkava s kojih ponekad i žbuka pada na sve strane, i šrkipeće klupe, ali gdje svećenik smije i zna reći što god smatra istinom i dobrom..

Isus se išao svima zamjeriti i svaditi sa svima koji god su govorili laž i licemjerno djelovali i živjeli, i narod gulili do kože, makar bili i apostoli koje je izabrao. Nije ga brigao društveni status ni ugled, jer jedino se tako i može biti na strani čovjeka, malenog, dobrice Hrvata. Inače ne, nego ćeš ga ostaviti da ga zvijeri deru, pazeći na svoje oprane ruke.

Ako misliš na to kako ćeš biti svet – a mitra ti na glavi, ili reverenda na tebi, habit, kolar, što bilo, i ako voliš pozdrave na javnim mjestima, naravno da se više ne možeš svađati i prignuti se nad ugroženim, prekršiti protokol i napraviti skandal.

Pop koji nije spreman napraviti skandal radi istine i pravde, ne može biti pop. Isus je redao skandal za skandalom, i svi sveci tako – i radovao se tome da može skandalizirati svijet koji nije ljudski i nije njegov, i nije Božji.

I tako, eto, učas ostade narod sam. Kao onda opkoljeni Vukovar, ostade sada opkoljen sav narod, a tenkovi administracije i medijska avijacija tuku li nas tuku, a u neke gradove ne može ni ući sa svojim inicijativama.

Mene SDP podsjeća na pobunjenike i bandu koja je postavljala balvane, a HDZ na JNA koja glumi da je objektivna, a cilj joj je posve pokoriti narod. A kler u najboljem slučaju, podsjeća na plave kacige, koje su samo tupo gledale i pazile na pravila ratovanja – kojih nije bilo ni u primisli.

A narod – on je uvijek isti, i onda i sada, nepatvoren, vjeran, bori se, što će. O Bože, kako bih volio da pobjedi u ovim referendumima, svemu unatoč, pa da povičemo, „oba su pala!“ No, može li narod pobijediti kao i prije 25 godina, prepušten sam sebi; jesu li dva čuda zaredom moguća?

Boj se bije. I lako bi se, uz ušutkani i zbunjeni kler zabavljen pranjem ruku, moglo dogoditi da narod – Crkva, izgubi u neravnopravnoj borbi, u kojoj mu se ne da ni da štandove postavi, ili ga se masno dere rentama, kao Bandić, koji se pravi prijatelj Crkve i demokacije, ali kad mu to ne ide u prilog, postane pravi izdajniuk naroda – i slični mu – rente kakvih nikada nije bilo – osobito tamo gdje HDZ vlada, onaj s kojim smo na banketima sjedili i mastili brke, i slikali se pred narodom – osobito tamo; jer narod postade kao prognanici i beskućnici, kao da to čine negdje u inozemstvu, kao da smo podstanari i stranci ovdje… (da nismo svi mi dijaspora?), u idiotski nehumanom referendumu.

I što će onda ostati? Hoće li ovaj film završiti s istim kadrovima koji su bili na početku: pop u reverendi na nekoj gozbi, slika se s nekim političarem koji je dao za fasadu, dodatno sretan što je jedan njegov mladi župljanin upao u strukture stranke, što bi moglo „valjati“, ne misleći o tome koliko će one od njega napraviti nečovjeka, a pogotovo ne o tome koliko je pet puta sposobnijih momaka i djevojaka ispalo iz igre jer nisu mogli ići toliko ispod dostojanstva.

A sve to dok se na nekoj garaži crkvenog dvorišta trsi izblijedjeli plakat na kojem još uvijek stoji „Narod odlučuje“, i malo dalje „…Istanbulska…“ – te nekim volonterom iskrvarenim, koji će poražen biti negdje pozadi i u drugom planu, dok će mu misli opet poletjeti na protekli referendum i na to, kako li bi Hrvatska bila lijepa da samo uspjeli… I otvorili vrata svim mladima i sposobnima; s nekim drugačijim HDZ-om… Mislit će taj dobri Hrvat o tome, koliko će trajati krug do nove šanse, ako je ikada bude… I o tome, hoće li na sina i unuka prenijeti žar da se od Domovine nikad ne odustaje, od pravde, istine, Evanđelja, koje njegov pop nije znao prepoznati. Hoće li se dati prenijeti ideali, i kako?

Danas je subota! Hod za život uskoro kreće, za koji sat… Rijeka, Split, Zagreb… Život! To je abeceda kršćanstva, pa i svake religije. Tamo gdje se danas izgubio osjećaj vrijednost života, razum je još jučer napustio glave, a vjera duše još prekjučer.

Hod za život! Čiji? O, Bože, kako nam to samo treba – hod u kojem se borimo, ne samo za nerođene. Nego i za rođene. Puno je mrtvih koji hodaju… Jer, da su živi doista i živi, ne bi činili abortuse.

Treba nam hod i za život rođenih, da budu živi, koji nemaju svoje ja. Svoj stav, misao, riječ. Ustrašenih, ucijenjenih…

Radnika, glasača, svećenika, biskupa, svih tih polumrtvih…

Što vi mislite o ovoj temi?

Ništa nije tako varljivo i nepouzdano kao glas o moći koja se ne oslanja na vlastitu snagu
Publius Cornelius Tacit

Ne postoji ništa opasnije za političkog lidera od odabira najbližih suradnika. Davno je u politici uvedeno nepisano pravilo da se okružuješ podobnima jer ti sposobni mogu biti neposredna opasnost.

Malo je ljudi u politici koji su se okružili sposobnima jer obično nisu dugo vladali ali oni koji su preživjeli postali su uspješni. U osnovi pravi lider ne treba ni podobne ni sposobne jer on je taj koji vuče poteze, ponekad loše, a u većini slučajeva dobre.

Ne postoji veće opasnosti od imenovanja prijatelja ili pouzdanika na mjesta u kojima ne barataš materijom. To je Damoklov mač koji ti stalno visi nad glavom, pogotovo kad na tu funkciju imenuješ osobu kojoj nije cilj javno dobro već osobni odnosno interesni interes.

Planirati svoju političku budućnost, a ne kontrolirati političke, gospodarske i društvene procese u društvu jednako je optimistično kao i planiranje da će Hrvatska dobiti svjetskog prvaka u Kriketu.

Ne može ili bolje rečeno – nedopustivo je da netko osporava zapovjednu odgovornost onda kada mu to odgovara a ignorira onda kada mu ne odgovara. U slučaju „email” isključivi krivac je premijer jer on je odgovorna osoba, on je taj koji mora kontrolirati procese, a Martina Dalić je ta koja je trebala provoditi njegove naredbe. Nikada ađutant (pobočnik) ne izdaje naredbe i ne odgovara za njih, uvijek je to general, a on je kao i ministar potrošna roba.

Način na koji se sanira šteta u najmanju ruku je diletantski. Pokušava se obraniti neobranjivo, a izgleda kao kad u zadnjoj sekundi utakmice koja odlučuje o vašoj sudbini, sudac protiv vas svira kazneni udarac a na golu nemate golmana jer je isključen pa molite Boga da protivnički igrač promaši gol i spasi vašu sudbinu.

Plasiranje putem tzv „velikih” medija neuspješne, loše napisane, prozirne PR tekstove najjednostavnije je nazvati potezom očajnika. Najveći problem kod tih naivnih tekstova je što su ti mediji izgubili svaku relevantnost i svoju čitanost baziraju isključivo na trashu jer im je udio relevantnosti upravo onoliko koliko je i količina takvih tekstova.

Vladin glavni komunikolog ponaša se kao trener prosječne lokalne košarkaške ekipe koji je preuzeo trofejni nogometni klub. Od svih problema najviše ga mučee pravila nogometne igre, ali savladat će on to.

Osim toga, glavni komunikacijski strateg nikako da shvati da gladan sitom ne vjeruje i da siti stanuju upravo u medijima koje koristi, a da gladni tim medijima – ne vjeruju.

Narod koji je nesretan, bez svjetla na kraju tunela, gladan kruha, željan radosti i nade ne vjeruje više nikome. Političke elite moraju shvatiti i objasniti tom narodu svoje postupke jer nekome tko vrti zadnjih 20 kuna u ruci a treba nahraniti gladna usta, priča o pola milijarde kuna izaziva bijes i gnjev.

Oni koji to ne razumiju i ne čine ništa da to spriječe i krivce kazne, kad tad osjetit će taj bijes i gnjev na svojoj koži. Stoga, došlo je vrijeme za – Završni rez.

Piše: Anthony R. Boras, Pasadena, Cal./Hrvatska Danas

* Autor je američki sveučilišni profesor komunikologije i psihologije

Što vi mislite o ovoj temi?