Pratite nas

Igor Raič, bivši djelatnik sarajevskog Centra SDB-a, kandidat velikobošnjačkih unitarista za prvog hrvatskog obavještajca u BiH

Objavljeno

na

Međusobni sukobi federalističke i unitarne probošnjačke opcije među hrvatskim političkim elitama  u BiH se nesmiljeno nastavljaju. U trenucima dok taj sukob neupitno vodi HDZ 1990. prema definitivnom raspadu, daleko od očiju javnosti odvija se teška rovovska bitka za ključne dužnosti u obavještajnoj zajednici.

Nakon što unitarna probošnjačka opcija nije uspjela izlobirati za dolazak Zorana-Zoke Kapetanovića, nekadašnjeg osobnog pratitelja generala Tihomira Blaškića i osobe od posebnog povjerenja Ivana Bandića,  na dužnost najbolje pozicioniranog hrvatskog kadra u Obavještajnoj agenciji (OSA-i) pokrenuta je mnogo šira akcija lobiranja koja ima za cilj pozicionirati na to mjesto Igora Raiča, nekadašnjeg djelatnika SDB-a i AID-a, a trenutačno uposlenika američkog Veleposlanstva u Sarajevu.

Preko poznanstva i osobnog prijateljstva s Ivicom Juričićem, predstavnikom NS Radom za boljitak u Odboru za obranu i sigurnost federalnog Parlamenta, Raič se sve otvorenije nameće kao „američki čovjek“ od posebnog povjerenja. Da li je to točno, i tko je uopće Igor Raič, istražila je naša ekipa koja je dva dana boravila u Sarajevu.

UDBA-a i AID polazne točke

Igor Raič je rođeni Sarajlija, čiji je otac rođen na Domanovićima kod Mostara, a majka na otoku Braču. Nakon završenog školovanja, kao osoba pripremana za zaštitu „bratstva i jedinstva te tekovina socijalističke revolucije“  postao je djelatnik SDB-a – Centar Sarajevo, da bi nakon raspada Jugoslavije nastavio raditi u bošnjačku inačicu te službe – Agenciju za istraživanje i dokumentaciju (AID), u kojoj su uz Bošnjake posao dobivali i podobniji Hrvati i Srbi, poglavito kadrovi koji su bili dokazani u radu prijeratne Službe državne sigurnosti kao i sigurnosnih struktura MUP-a RBiH i Armije BIH.

faksimil udbaPo okončanju rata i dolaska u Sarajevo cijelog niza međunarodnih organizacija i veleposlanstava, nositelji ključnih uloga u tadašnjem AID-u ciljano su u te novopridošle institucije međunarodne zajednice ugradili cijeli niz povjerljivih osoba koje su godinama držali na vezi. U tom kontigentu, Igor Raič je ušao u Veleposlanstvo SAD-a te postaje vozač-prevoditelj u Uredu atašea FBI-a za BiH.

Sudeći prema dostupnim pokazateljima, uz već spomenutog Raiča, većina pomoćnog osoblja koje je uposleno u veleposlanstvima ključnih zemalja EU-a, američkom veleposlanstvu, institucijama NATO-saveza i EU-a na te je dužnosti ugradila nekadašnja Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID). Istodobno, ostali dio njihovih kolega ostao je raditi u sustavu ili za potrebe paraobavještajne bošnjačke službe (MOS), koja je nastavila nesmetano koordinirati cijelim sustavom i pokrivati sigurnosno zanimljive objekte ili pojedince u Sarajevu i širom BiH.  Naši sarajevski izvori, uz Igora Raiča, posebno ističu imena Edina Mehmedovića, trenutno uposlenog u sjedištu EU u Sarajevu, i Muhidina Tutića koji je kao vozač prevoditelj angažiran pri predstavništvu NATO saveza u Sarajevu. Kroz nekoliko detalja iz profesionalne karijere Edina Mehmedovića iznimno se dobro vidi kako to izgleda u praksi.

Primjer djelovanja – Mehmedovićev pokušaj kompromitiranja generala Jeleča

Dugogodišnji prijatelj i kolega Igora Raiča, bivši podoficir JNA i oficir Armije BiH Edin  Mehmedović, na isti je način kao i Raič, prije 17 godina, počeo raditi kao vozač-prevoditelj u  Veleposlanstvu SAD-a.

Zanimljivo je da je, uz niz ranije izvedenih operacija, prije određenog vremena upravo Mehmedović pokušao kompromitirati generala Antu Jeleča, najbolje pozicioniranog Hrvata u OS BiH i zapovjednika Združenog zapovjedništva Vojske BiH, i to na način što je iz ureda unutar američkog Veleposlanstva, bez znanja svojih nadređenih, slao određene dopise medijskim redakcijama i institucijama u BiH.

general Anto Jeleč – meta paraobavještajnih struktura

Sudeći prema neprovjerenim informacijama, čitava ova aktivnost napravljena je u dosluhu sa aktualnim ministrom obrane BiH Zekerijahom Osmićem (SDP). Nakon provedene istrage unutar oružanih snaga BiH, utvrđena je umiješanost djelatnika američkog veleposlanstva Edina Mehmedovića, nakon čega je general Anto Jeleč službeno zatražio njegovu suspenziju. Međutim, Mehmedović je samo prividno sankcioniran. Posao vozača-prevoditelja u američkom Veleposlanstvu zamijenio je istim poslom u sarajevskom sjedištu Europske komisije, što ukazuje na zaključak kako paraobavještajna bošnjačka tajna služba (MOS)  i dalje revno skrbi o svojim kadrovima unutar međunarodnih diplomatskih predstavništava u BiH.

Bolji poznavatelji sarajevskih prilika s pravom se pitaju tko će biti nova meta bošnjačke paraobavještajne službe i Edina  Mehmedovića, nakon njegovog odlaska na novu dužnost?

Kontroverzni Raičev susret s Draganom Čovićem

I unatoč činjenici što kao izraziti zagovornik velikobošnjačke unitarističke struje nema neko izrazito mišljenje o predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, kao niti njegovim političkim stavovima, Igor Raič se u više navrata nastojao susresti s predsjednikom najjače hrvatske stranke u BiH. Sudeći prema tvrdnjama nekoliko međusobno neovisnih izvora to mu je i pošlo za rukom. Prema tvrdnjama nekoliko izvora, s kojima smo razgovarali, do susreta je došlo, u prijepodnevnim satima, na dan održavanja ovogodišnjeg 13. Večernjakovog pečata.

Na tome sastanku Raič je, kako doznajemo, od Čovića zatražio potporu njegovoj kandidaturi za jedno od čelnih mjesta u Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH (OSA), čijim čelnim ljudima, uključujući i ravnatelja Almira Džuvu, ovih dana istječe mandat.

Međutim, nejasno je na čiji je prijedlog Igor Raič uopće došao u kontakt s Draganom Čovićem. Prema jednom izvoru, organizator tog sastanka je osobno aktualni ravnatelj OSA-e Almir Džuvo. Zanimljivo je da se samo dan ranije, sudeći prema tvrdnjama naših izvora, s Igorom Rajičem sastao upravo Almir Džuvo, koji pod svaku cijenu želi izkadrovirati svoje nasljednike u službi. Tako, sudeći prema dostupnim saznanjima, na mjestu budućeg ravnatelja OSA-e Džuvo želi vidjeti Adija Sijerčića, osobu od posebnog povjerenja Hasana Čengića i tvrde struje SDA, dok na mjestu prvog „hrvatskog“ obavještajca želi nametnuti nekadašnjeg djelatnika SDB-a i AID-a Igora Raiča.

Drugi izvori ne isključuju mogućnost da je taj sastanak između Čovića i Raiča, izravno ili neizravno, odradila „sarajevska“ veza u koju ubrajaju predsjednika Napretka Franju Topića i predsjednika HDZ-a 1990 Martina Raguža. Međutim, teško je vjerovati da bi Topić i Raguž na ovakav način testirali svoj ne baš idiličan odnos s predsjednikom HDZ-a. Ne isključujući mogućnost da su Raguž i Topić u punom suglasju s Raičem, bolji poznavatelji prilika vjeruju kako ne treba isključiti niti mogućnost da je sastanak dogovoren preko Željka Kozine, prijeratnog  Raičevog radnog kolege u sarajevskom Centru SDB-a ili pak glavnog menadžera Styrie za jugoistočnu Europu patera Ivana Tolja, koji istovremeno održavaju kontakte sa sarajevskim i mostarskim krugom, ali i krugovima iznimno bliskim aktualnom predsjedniku RH Ivi Josipoviću.

Izvorima s kojima smo razgovarali nisu poznati detalji sa sastanka između Čovića i Raiča, kao niti Čovićev stav o mogućoj Raičevoj kandidaturi na jedno od čelnih mjesta u obavještajnoj zajednici. Međutim, bilo kako da je taj razgovor tekao i bilo kakav dogovor bio – teško će do izbora doći do njegove provedbe.

U prvom redu imenovanje čelnih ljudi u obavještajnoj zajednici u ovom se trenutku čini nemogućom misijom zbog činjenice što trenutačno u Vijeću ministara BiH nitko nema potrebnu parlamentarnu većinu. Drugo je svakako odnos HDZ-a BiH, kao i Čovićev osobni stav prema unitarnoj probošnjačkoj opciji, koja ih nakon dva mandata Željka Komšića i nelegalne platformaške vlasti pokušava staviti pred odabir između Živka Budimira i Martina Raguža.

Treće i možda najviše bitno je mišljenje bivših pripadnika HVO-a, koji s velikom pozornošću prate poteze vlasti i koji od čelništva HDZ-a BiH očekuju kako će vodstvo HDZ-a BiH u dogovoru s njima riješiti kadroviranja u obavještajnom, obrambenom i sigurnosnom sustavu.

Raičeve veze u nadbiskupskom okružju

Nema nikakve sumnje da je upravo Igor Raič, uz već kazano, i te kako umješan i u određena događanja oko Vrhbosanske nadbiskupije, uključujući i nedavno izrečene stavove o HNS-u, koji je „trn u oku“ velikobošnjačke unitarne politike.

Prema informacijama kojima raspolažu naši sarajevski izvori upravo je Igor Raič dugogodišnji prijatelj s izvjesnim Talajićem, poznatijim kao Talaja, dugogodišnjim vozačem-pratiteljem uzoritog kardinala Vinka Puljića.  Imajući u vidu činjenicu da je upravo Talajić  bivši djelatnik tajne pratnje MUP-a BiH i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) opravdano se nameće  pitanje – na koji je način takva osoba uopće došla u najbliže okružje prvog čovjeka katoličke Crkve u BiH?

Dvojbeno je i vrlo indikativno, ukoliko se sve ovo sagleda u kontekstu primjene ofenzivnih operativnih mjera koje su sarajevski Centar SDS-a (UDBA-e), a odmah zatim i AID, vršili prema sarajevskom Kaptolu, da upravo iz tog okružja bude kadrovirana i osoba koja i danas svakodnevno boravi u kardinalovom najužem okružju.

Posebno se čitava ova situacija čini dvojbenom ukoliko se sagleda u kontekstu otvorenih Talajićevih pokušaja kompromitiranja uzoritog kardinala Puljića, na što ukazuje nekoliko različitih izvora, ali i činjenice da je upravo Talajić pronašao eksplozivnu napravu u vrijeme boravka njegove svetosti Ivana Pavla II. u Sarajevu.

Milan Bandić i Franjo Topić

Poznavatelji sarajevskih prilika ističu kako je Talajićev cjelodnevni boravak u blizini uzoritog kardinala Vinka Puljića osobno osigurao nekadašnji načelnik Centra SDB-a Sarajevo Jozo Jozić, koji je svojevremeno bio izravni nadređeni Igoru Rajiću i Željku Kozini. Jozić je danas vlasnik privatne građevinske tvrtke, za koju naši izvori navode da obavlja sve građevinske poslove za Vrhbosanski nadbiskupiju. Prema tim navodima Jozićev poslovni uspjeh u izravnoj je vezi sa njegovim nekadašnjim zanimanjem, ali i vrlo tajnovitom propasti nekolicine tvrtki u vlasništvu sarajevskog Napretka, utemeljenih od strane Franje Topića.

Komentirajući taj zagonetni odnos između nekadašnjeg prvog sarajevskog udbaša Joze Jozića i predsjednika HKD Napredak Franje Topića, za koga se osnovano pretpostavlja da je Joziću i njegovim nekadašnjim djelatnicima otvorio pristup u okružje uzoritog kardinala, naši sugovornici ističu kako nisu uopće sigurni da li je Franjo Topić uopće svjestan dubine problema u koji se svojom kombinatorikom i željom za moću uopće upustio.

Međutim, suglasni su u jednome: Neznanje ili bilo koji drugi motiv, nikako ga ne amnestira od odgovornosti! Moralne u prvom redu!

 

 

 

Vladimir Ljubanić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Lajčak: Izborom Komšića Hrvati će se osjećati još više marginaliziranima

Objavljeno

na

Objavio

Za razliku od svog starijeg kolege Wolfganga Petritscha koji je izrazio zadovoljstvo što je Željko Komšić izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvo BiH, njegov mlađi kolega i bivši visoki predstavnik za BiH Miroslav Lajčak zbog ishoda izbora u BiH izrazio je zabrinutost. Bivši visoki predstavnik u BiH, donedavni predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda, i ministar vanjskih poslova Slovačke Miroslav Lajčak listu Emerging Europe izjavio je kako “Hrvati u BiH smatraju da nisu zastupljeni”, piše Večernji list BiH.

Dalekosežne posljedice

“Hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića izabrali su Bošnjaci, a Hrvati koji su se uvijek osjećali marginaliziranima sada će se još više osjećati tako. Za njih su u Predsjedništvu dva člana bošnjačka i jedan Srbin, ali nijedan Hrvat”, kazao je Lajčak. On traži od Europe i njezine diplomacije da se više fokusira na zapadni Balkan i da za to područje ne izgubi zanimanje, pogotovo nakon izbora u BiH i referenduma oko novog imena Makedonije. “Jako me zabrinjava posljedica ovih izbora.

Milorad Dodik, za kojeg nije tajna da ne vjeruje u budućnost BiH, sada je član Predsjedništva i sumnjam da će upotrijebiti svoju ulogu u jačanju BiH“, kazao je Lajčak. I on je izrazio bojazan kako će se posljedice izbora u BiH loše odraziti na cijelu regiju i traži, kako ističe, od EU-a jasno definiranu politiku za prostor Balkana. Svi analitičari i strani mediji ističu kako je pred BiH duga ustavna kriza oko formiranja vlasti na svim razinama te blokada započetih reformskih procesa i pogoršanje ionako loše ekonomske situacije.

“Ono što će posebno obilježiti ove izbore jest prijeteća institucionalno-ustavna kriza zbog neriješenog pitanja Izbornog zakona BiH. Čini se kako je neizbježno da idemo u dugu krizu formiranja vlada, to jest kriza formiranja vlasti FBiH, kao i u državi, nema brzog rješenja na vidiku”, tvrdi Bodo Weber, suradnik u organizaciji Associate of the Democratization Policy Council, dodajući kako će sve to definitivno zaustaviti euroatlantske integracije BiH na neko dulje vrijeme.

Zabrinutost i analize

Analitičari britanskog dnevnika The Guardian još dan prije izbora istaknuli su kako je situacija u FBiH, gdje politički sudjeluju Bošnjaci i Hrvati, najkompliciranija. “Mnogi Hrvati u BiH osjećaju da ih politički sustav diskriminira. Dok etnički Srbi imaju svoj vlastiti entitet, Republika Srpska, Hrvati i Bošnjaci moraju dijeliti drugi entitet Federaciju BiH, gdje se taktičkim glasovanjem može dopustiti da hrvatski član Predsjedništva BiH bude izabran bošnjačkim glasovima”, objavio je The Guardian. A time kakve će posljedice na bh. ekonomiju i društvo zbog lošeg Izbornog zakona imati predstojeća ustavna kriza, još su se ranije bavili ekonomski analitičari međunarodne agencije za ocjenu državnog (suverenog) kreditnog rejtinga Moody’s Investors Service.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari