Pratite nas

Igor Raič, bivši djelatnik sarajevskog Centra SDB-a, kandidat velikobošnjačkih unitarista za prvog hrvatskog obavještajca u BiH

Objavljeno

na

Međusobni sukobi federalističke i unitarne probošnjačke opcije među hrvatskim političkim elitama  u BiH se nesmiljeno nastavljaju. U trenucima dok taj sukob neupitno vodi HDZ 1990. prema definitivnom raspadu, daleko od očiju javnosti odvija se teška rovovska bitka za ključne dužnosti u obavještajnoj zajednici.

Nakon što unitarna probošnjačka opcija nije uspjela izlobirati za dolazak Zorana-Zoke Kapetanovića, nekadašnjeg osobnog pratitelja generala Tihomira Blaškića i osobe od posebnog povjerenja Ivana Bandića,  na dužnost najbolje pozicioniranog hrvatskog kadra u Obavještajnoj agenciji (OSA-i) pokrenuta je mnogo šira akcija lobiranja koja ima za cilj pozicionirati na to mjesto Igora Raiča, nekadašnjeg djelatnika SDB-a i AID-a, a trenutačno uposlenika američkog Veleposlanstva u Sarajevu.

Preko poznanstva i osobnog prijateljstva s Ivicom Juričićem, predstavnikom NS Radom za boljitak u Odboru za obranu i sigurnost federalnog Parlamenta, Raič se sve otvorenije nameće kao „američki čovjek“ od posebnog povjerenja. Da li je to točno, i tko je uopće Igor Raič, istražila je naša ekipa koja je dva dana boravila u Sarajevu.

UDBA-a i AID polazne točke

Igor Raič je rođeni Sarajlija, čiji je otac rođen na Domanovićima kod Mostara, a majka na otoku Braču. Nakon završenog školovanja, kao osoba pripremana za zaštitu „bratstva i jedinstva te tekovina socijalističke revolucije“  postao je djelatnik SDB-a – Centar Sarajevo, da bi nakon raspada Jugoslavije nastavio raditi u bošnjačku inačicu te službe – Agenciju za istraživanje i dokumentaciju (AID), u kojoj su uz Bošnjake posao dobivali i podobniji Hrvati i Srbi, poglavito kadrovi koji su bili dokazani u radu prijeratne Službe državne sigurnosti kao i sigurnosnih struktura MUP-a RBiH i Armije BIH.

faksimil udbaPo okončanju rata i dolaska u Sarajevo cijelog niza međunarodnih organizacija i veleposlanstava, nositelji ključnih uloga u tadašnjem AID-u ciljano su u te novopridošle institucije međunarodne zajednice ugradili cijeli niz povjerljivih osoba koje su godinama držali na vezi. U tom kontigentu, Igor Raič je ušao u Veleposlanstvo SAD-a te postaje vozač-prevoditelj u Uredu atašea FBI-a za BiH.

Sudeći prema dostupnim pokazateljima, uz već spomenutog Raiča, većina pomoćnog osoblja koje je uposleno u veleposlanstvima ključnih zemalja EU-a, američkom veleposlanstvu, institucijama NATO-saveza i EU-a na te je dužnosti ugradila nekadašnja Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID). Istodobno, ostali dio njihovih kolega ostao je raditi u sustavu ili za potrebe paraobavještajne bošnjačke službe (MOS), koja je nastavila nesmetano koordinirati cijelim sustavom i pokrivati sigurnosno zanimljive objekte ili pojedince u Sarajevu i širom BiH.  Naši sarajevski izvori, uz Igora Raiča, posebno ističu imena Edina Mehmedovića, trenutno uposlenog u sjedištu EU u Sarajevu, i Muhidina Tutića koji je kao vozač prevoditelj angažiran pri predstavništvu NATO saveza u Sarajevu. Kroz nekoliko detalja iz profesionalne karijere Edina Mehmedovića iznimno se dobro vidi kako to izgleda u praksi.

Primjer djelovanja – Mehmedovićev pokušaj kompromitiranja generala Jeleča

Dugogodišnji prijatelj i kolega Igora Raiča, bivši podoficir JNA i oficir Armije BiH Edin  Mehmedović, na isti je način kao i Raič, prije 17 godina, počeo raditi kao vozač-prevoditelj u  Veleposlanstvu SAD-a.

Zanimljivo je da je, uz niz ranije izvedenih operacija, prije određenog vremena upravo Mehmedović pokušao kompromitirati generala Antu Jeleča, najbolje pozicioniranog Hrvata u OS BiH i zapovjednika Združenog zapovjedništva Vojske BiH, i to na način što je iz ureda unutar američkog Veleposlanstva, bez znanja svojih nadređenih, slao određene dopise medijskim redakcijama i institucijama u BiH.

general Anto Jeleč – meta paraobavještajnih struktura

Sudeći prema neprovjerenim informacijama, čitava ova aktivnost napravljena je u dosluhu sa aktualnim ministrom obrane BiH Zekerijahom Osmićem (SDP). Nakon provedene istrage unutar oružanih snaga BiH, utvrđena je umiješanost djelatnika američkog veleposlanstva Edina Mehmedovića, nakon čega je general Anto Jeleč službeno zatražio njegovu suspenziju. Međutim, Mehmedović je samo prividno sankcioniran. Posao vozača-prevoditelja u američkom Veleposlanstvu zamijenio je istim poslom u sarajevskom sjedištu Europske komisije, što ukazuje na zaključak kako paraobavještajna bošnjačka tajna služba (MOS)  i dalje revno skrbi o svojim kadrovima unutar međunarodnih diplomatskih predstavništava u BiH.

Bolji poznavatelji sarajevskih prilika s pravom se pitaju tko će biti nova meta bošnjačke paraobavještajne službe i Edina  Mehmedovića, nakon njegovog odlaska na novu dužnost?

Kontroverzni Raičev susret s Draganom Čovićem

I unatoč činjenici što kao izraziti zagovornik velikobošnjačke unitarističke struje nema neko izrazito mišljenje o predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, kao niti njegovim političkim stavovima, Igor Raič se u više navrata nastojao susresti s predsjednikom najjače hrvatske stranke u BiH. Sudeći prema tvrdnjama nekoliko međusobno neovisnih izvora to mu je i pošlo za rukom. Prema tvrdnjama nekoliko izvora, s kojima smo razgovarali, do susreta je došlo, u prijepodnevnim satima, na dan održavanja ovogodišnjeg 13. Večernjakovog pečata.

Na tome sastanku Raič je, kako doznajemo, od Čovića zatražio potporu njegovoj kandidaturi za jedno od čelnih mjesta u Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH (OSA), čijim čelnim ljudima, uključujući i ravnatelja Almira Džuvu, ovih dana istječe mandat.

Međutim, nejasno je na čiji je prijedlog Igor Raič uopće došao u kontakt s Draganom Čovićem. Prema jednom izvoru, organizator tog sastanka je osobno aktualni ravnatelj OSA-e Almir Džuvo. Zanimljivo je da se samo dan ranije, sudeći prema tvrdnjama naših izvora, s Igorom Rajičem sastao upravo Almir Džuvo, koji pod svaku cijenu želi izkadrovirati svoje nasljednike u službi. Tako, sudeći prema dostupnim saznanjima, na mjestu budućeg ravnatelja OSA-e Džuvo želi vidjeti Adija Sijerčića, osobu od posebnog povjerenja Hasana Čengića i tvrde struje SDA, dok na mjestu prvog „hrvatskog“ obavještajca želi nametnuti nekadašnjeg djelatnika SDB-a i AID-a Igora Raiča.

Drugi izvori ne isključuju mogućnost da je taj sastanak između Čovića i Raiča, izravno ili neizravno, odradila „sarajevska“ veza u koju ubrajaju predsjednika Napretka Franju Topića i predsjednika HDZ-a 1990 Martina Raguža. Međutim, teško je vjerovati da bi Topić i Raguž na ovakav način testirali svoj ne baš idiličan odnos s predsjednikom HDZ-a. Ne isključujući mogućnost da su Raguž i Topić u punom suglasju s Raičem, bolji poznavatelji prilika vjeruju kako ne treba isključiti niti mogućnost da je sastanak dogovoren preko Željka Kozine, prijeratnog  Raičevog radnog kolege u sarajevskom Centru SDB-a ili pak glavnog menadžera Styrie za jugoistočnu Europu patera Ivana Tolja, koji istovremeno održavaju kontakte sa sarajevskim i mostarskim krugom, ali i krugovima iznimno bliskim aktualnom predsjedniku RH Ivi Josipoviću.

Izvorima s kojima smo razgovarali nisu poznati detalji sa sastanka između Čovića i Raiča, kao niti Čovićev stav o mogućoj Raičevoj kandidaturi na jedno od čelnih mjesta u obavještajnoj zajednici. Međutim, bilo kako da je taj razgovor tekao i bilo kakav dogovor bio – teško će do izbora doći do njegove provedbe.

U prvom redu imenovanje čelnih ljudi u obavještajnoj zajednici u ovom se trenutku čini nemogućom misijom zbog činjenice što trenutačno u Vijeću ministara BiH nitko nema potrebnu parlamentarnu većinu. Drugo je svakako odnos HDZ-a BiH, kao i Čovićev osobni stav prema unitarnoj probošnjačkoj opciji, koja ih nakon dva mandata Željka Komšića i nelegalne platformaške vlasti pokušava staviti pred odabir između Živka Budimira i Martina Raguža.

Treće i možda najviše bitno je mišljenje bivših pripadnika HVO-a, koji s velikom pozornošću prate poteze vlasti i koji od čelništva HDZ-a BiH očekuju kako će vodstvo HDZ-a BiH u dogovoru s njima riješiti kadroviranja u obavještajnom, obrambenom i sigurnosnom sustavu.

Raičeve veze u nadbiskupskom okružju

Nema nikakve sumnje da je upravo Igor Raič, uz već kazano, i te kako umješan i u određena događanja oko Vrhbosanske nadbiskupije, uključujući i nedavno izrečene stavove o HNS-u, koji je „trn u oku“ velikobošnjačke unitarne politike.

Prema informacijama kojima raspolažu naši sarajevski izvori upravo je Igor Raič dugogodišnji prijatelj s izvjesnim Talajićem, poznatijim kao Talaja, dugogodišnjim vozačem-pratiteljem uzoritog kardinala Vinka Puljića.  Imajući u vidu činjenicu da je upravo Talajić  bivši djelatnik tajne pratnje MUP-a BiH i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) opravdano se nameće  pitanje – na koji je način takva osoba uopće došla u najbliže okružje prvog čovjeka katoličke Crkve u BiH?

Dvojbeno je i vrlo indikativno, ukoliko se sve ovo sagleda u kontekstu primjene ofenzivnih operativnih mjera koje su sarajevski Centar SDS-a (UDBA-e), a odmah zatim i AID, vršili prema sarajevskom Kaptolu, da upravo iz tog okružja bude kadrovirana i osoba koja i danas svakodnevno boravi u kardinalovom najužem okružju.

Posebno se čitava ova situacija čini dvojbenom ukoliko se sagleda u kontekstu otvorenih Talajićevih pokušaja kompromitiranja uzoritog kardinala Puljića, na što ukazuje nekoliko različitih izvora, ali i činjenice da je upravo Talajić pronašao eksplozivnu napravu u vrijeme boravka njegove svetosti Ivana Pavla II. u Sarajevu.

Milan Bandić i Franjo Topić

Poznavatelji sarajevskih prilika ističu kako je Talajićev cjelodnevni boravak u blizini uzoritog kardinala Vinka Puljića osobno osigurao nekadašnji načelnik Centra SDB-a Sarajevo Jozo Jozić, koji je svojevremeno bio izravni nadređeni Igoru Rajiću i Željku Kozini. Jozić je danas vlasnik privatne građevinske tvrtke, za koju naši izvori navode da obavlja sve građevinske poslove za Vrhbosanski nadbiskupiju. Prema tim navodima Jozićev poslovni uspjeh u izravnoj je vezi sa njegovim nekadašnjim zanimanjem, ali i vrlo tajnovitom propasti nekolicine tvrtki u vlasništvu sarajevskog Napretka, utemeljenih od strane Franje Topića.

Komentirajući taj zagonetni odnos između nekadašnjeg prvog sarajevskog udbaša Joze Jozića i predsjednika HKD Napredak Franje Topića, za koga se osnovano pretpostavlja da je Joziću i njegovim nekadašnjim djelatnicima otvorio pristup u okružje uzoritog kardinala, naši sugovornici ističu kako nisu uopće sigurni da li je Franjo Topić uopće svjestan dubine problema u koji se svojom kombinatorikom i željom za moću uopće upustio.

Međutim, suglasni su u jednome: Neznanje ili bilo koji drugi motiv, nikako ga ne amnestira od odgovornosti! Moralne u prvom redu!

 

 

 

Vladimir Ljubanić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Pogledajte ove divne trenutke s prvog Hoda za život u povijesti grada Rijeke.

Objavljeno

na

Objavio

U središtu Rijeke jučer su se održala dva ‘hoda’. Prvi put u Rijeci održao se ‘Hod za život’, a kao odgovor na ovu inicijativu organiziran je “Hod za slobodu”. Prema policijskim izvještajima, na prvom skupu se okupilo oko 1500 ljudi, a na drugom oko 500.

Pogledajte snimke s oba skupa, a zaključke donesite sami:

U nastavku pogledajte protu prosvjed LJEVIČARA u gradu Rijeci, Krenuli su u isto vrijeme kada je krenuo i prvi Hod za život…..
Ako pogledate pažljivo video primjetiti će te jednu vrlo neugodnu stvar za njih … GDJE SU IM DJECA…?????? komentirala je jedna sudionica Hoda za Život.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati