Pratite nas

Analiza

Igor Rudan: Što se to ovdje zapravo zbiva?

Objavljeno

na

Kako stvoriti uvjete za izlazak iz karantene, kako bi mogao izgledati suživot s koronavirusom i kako se može “napasti virus”?

Hrvatska je privremeno postala velika karantena. Time građani onemogućuju novom koronavirusu širenje prevelikom brzinom. Zahvaljujući tome, broj teških slučajeva COVID-19 u našoj zemlji ne bi smio prebrzo narasti. To će omogućiti našem zdravstvenom sustavu da pomogne svima koji razviju teži oblik bolesti.

Naši će zdravstveni djelatnici idućih tjedana spasiti mnoge živote. Budemo li se svi pridržavali odredbi karantene, naš će zdravstveni sustav moći nastaviti pomagati i oboljelima od svih drugih bolesti u potrebi za intenzivnom skrbi. Boravkom u svojim domovima svi sada čuvamo naše zdravstvo od preopterećenja, koje bi se inače moglo dogoditi pod pritiskom prevelikog broja pacijenata s koronavirusom, piše Igor Rudan/VečernjiList

Nakon što smo se svi zatekli u ovako neobičnoj situaciji, mnogi su mi se ovih dana obratili s pitanjima. Najčešća od njih su: “Što će sada biti dalje?”; “Koliko će ovo trajati?”; “Zašto nismo testirali puno više pa izbjegli karantenu, kao neke zemlje Azije?”. Mnogi se ovih dana pitaju i jesmo li doista morali ovako ugroziti ekonomiju da bismo, kako kažu, “produljili za nekoliko godina živote onih među nama koji su već ionako najstariji i najbolesniji?”

Mnogima nije jasno ni zašto se u društvima stvorila klima koja ljudima brani “pravo na umiranje od COVID-19”? Usporedbe radi, godišnje oko 8 milijuna ljudi u svijetu umire izravno zbog pušenja. Gotovo milijun tih smrti čine nepušači, koji udišu dim cigarete svog člana kućanstva. Zašto se na ovaj isti način ne prate smrti svih tih nesretnih “pasivnih pušača”?

Nadalje, više od milijun ljudi godišnje umire u prometnim nesrećama. Svi se vozači izlažu vožnji, ali ne prežive je svi, niti su uvijek sami krivi za to. Zašto je izlaganje koronavirusu drugačije od izlaganja vožnji? Konačno, oko milijun ljudi godišnje umire i od AIDS-a. Svejedno, nitko zbog tih ukupno deset milijuna smrti godišnje ne brani ni pušenje, ni vožnju auta, a niti spolne odnose svom stanovništvu. A sada smo zbog COVID-19 svi odjednom u kućama. Pritom smo ugroženi i od virusa i od ekonomske katastrofe, a očito i od potresa.

Što se to onda, ovdje, zapravo zbiva? Zašto je pola milijuna mrtvih od gripe svake godine potpuno nezanimljivo široj javnosti, ali svaka smrt od COVID-19 zanimljiva je do te mjere da država za državom razvijenog zapada upravo čini ekonomski suicid? Ili, zašto javnosti nije zanimljivo šest milijuna smrti siromašne djece u svijetu? Čini se da bi žrtve svih spomenutih bolesti bilo čak i razumnije spašavati od pretežno umirovljenih, starih i bolesnih osoba diljem svijeta kojima sada prijeti zaraza s COVID-19.

To uopće nisu jednostavna pitanja i nisam siguran da na njih imam jasne odgovore. Veseli me ipak što se napokon pojavljuju i prvi jasni planovi, znanstveno utemeljeni, kako iz ove situacije ipak izaći relativno brzo, uz minimalne ljudske žrtve i izbjegavajući potpun slom ekonomije.

Prvi korak svih tih planova uvijek je brzo i odlučno zatvaranje puteva daljnjeg širenja virusu. Time se izbjegava prebrzo stvaranje ogromnog broja zaraženih. Zdravstveni sustav se štiti od potpunog kolapsa, a mnogi ljudski životi bit će spašeni. Nakon toga, postoji vrlo širok spektar daljnjih opcija. Autor Tomas Pueyo nedavno je izložio trenutno najrazumniju strategiju borbe s koronavirusom i nazvao je “Čekić i ples”. Očekujem da će se tijekom idućih nekoliko tjedana brojne vlade razvijenih zemalja prikloniti nekoj varijanti ovog rješenja, jer je razumno. Ono štiti živote ljudi i zdravstveni sustav, ali i ekonomiju. “Čekić” je intenzivna i ne preduga karantena kojom se preokreće tijek epidemije i smanjuje broj zaraženih. “Ples” je zatim naš suživot s virusom, nalik na eskiviranje udaraca u stilu Muhammada Alija, gdje mu ne smijemo više nikada dopustiti da se brzo proširi na velik broj ljudi.

Stoga, kada ova neobična situacija jednom završi, ocjena uspješnosti svake države u nošenju s korona-krizom temeljit će se na sljedećih pet pitanja:

1. Koliko je dugo i efikasno “prva linija obrane” uspijevala spriječiti slobodno širenje koronavirusa među stanovništvom? U slučaju Hrvatske, tu smo bili praktično najbolji u Europi.

2. Kad je virus probio “prvu liniju obrane” i započeo eksponencijalno širenje među stanovništvom, koliko je brzo i odlučno aktivirana mjera stroge karantene? U slučaju Hrvatske, mjere aktivacije započele su u pravo vrijeme, s planom da broj zaraženih ne prijeđe nekoliko tisuća, a broj teških slučajeva samo nekoliko stotina. Da nije bilo potresa i bijega mnogih na jug, vjerojatno bi se postigle točno te brojke, no vidjet ćemo za nekoliko dana gdje će biti vrhunac broja zaraženih.

3. Koliko se stanovništvo striktno pridržavalo karantene? Tu sada ovisimo o disciplini sviju nas, da nam se ne dogode problemi koje zbog svoje nediscipline sada imaju Talijani i Španjolci. Ostanite, zato, ako ikako možete, u kućama.

4. Koliko je brza i aktivna država bila u mobilizaciji svojih kapaciteta i ljudskih resursa, te kreativnih i inovativnih rješenja, kako bi razvila konkretan plan za što brži izlazak iz karantene i suživot s koronavirusom? Ovo je za Hrvatsku sljedeći hitan zadatak. Ovdje će spadati osnaživanje tehnoloških kapaciteta i ljudskih resursa za testiranje na virus, inovativne ideje o mjerama socijalnog udaljavanja, mjere efikasnog nadzora nad virusom, korištenje tehnologija za razumijevanje kontakata među ljudima i širenja virusa, te drugi.

5. Koliko je efikasno, nakon završetka karantene, država omogućila svojim stanovnicima prijelaz u relativno normalan život i očuvala urušavanje svoje ekonomije, uz trajnu kontrolu širenja virusa? Ovo je naš peti zadatak, ali ni on nije nerješiv.

Kako ćemo to postići tijekom idućih mjesec dana, te kako bismo mogli nastaviti nakon toga? Pokušat ću to objasniti pomoću ove jednostavne priče, koja će vam objasniti našu trenutnu situaciju i opcije koje nam stoje na raspolaganju.

Zamislimo najprije čitavu Hrvatsku kao grupu od stotinu ljudi. Radeći za svojim računalima, ta grupa odrađuje noćnu smjenu u nekoj uredskoj prizemnici blizu maksimirske šume. U tu se prizemnicu ulazi kroz prilično dug hodnik. U maksimirskoj šumi je, kako znamo, smješten i zoološki vrt. Priča se također da šumom noću luta i nekakav vampir. Zbog blizine divljih životinja i tih glasina o vampiru, nas stotinu uposlenih u uredu napravilo je okruglu mrežu od vrlo čvrstog konopca. Po okruglom rubu te mreže zavezali smo stotinu cigli.

Jedne noći, iz zoološkog vrta pobjegao je tigar. Čuli smo to na radiju i nadali smo se da neće ući baš kod nas, no izvukli smo ipak onu mrežu iz ormara. Trenutak poslije, tigar je ušetao baš u naš ured. Bacili smo na njega mrežu, a zatim se svatko od nas čvrsto primio one cigle na njezinom rubu i pritisnuo je uz pod. Koliko god snažan bio, tigar je sada bio pritisnut mrežom zahvaljujući zajedničkoj akciji svih nas stotinu. Ne može nam, zapravo, učiniti ništa nažao dok god svatko od nas čvrsto pritišće svoju ciglu uz pod. To je naša trenutna situacija s koronavirusom, tome služi karantena.

Međutim, sve što bi tigar želio jest odvući samo jednog od nas, te ga pojesti negdje u šumi. Sve ostale bi pustio na miru i vratio se opet tek za godinu dana. Uz vrata od hodnika sjede baš oni najstariji i najbolesniji, pa bi vjerojatno odvukao jednog od njih. Da bismo zaštitili jednog od nas, svih stotinu sada moramo držati tu ciglu pritisnutu uz pod. To je ne samo naporno, već i dosadno. Nitko ne želi tako živjeti. Ali, što drugo bismo mogli? Neki počnu polako pogledavati starce među nama, pitajući se vrijede li nam toliko. Ima li smisla žrtvovati kvalitetu života nas devedeset i devet, kako bismo spasili jednog svog starca? Nevjerojatno je da nas je ovaj virus u 21. stoljeću postavio pred ovakvu dvojbu. U našem će se odgovoru na krizu, zapravo, ogledati sustav vrijednosti našeg društva.

Ipak, svi su se pitali dokle sada držati tog tigra pritisnutog o pod mrežom i kako dalje iz te situacije. Netko se tada sjetio onog vampira. Ako je tigra slučajno putem do prizemnice ugrizao vampir, tada bi izlaskom sunca tigar mogao jednostavno nestati kada ga osvjetli sunce. To je analogija nestanku koronavirusa toplijim vremenom. Tako, činilo se razumnim izdržati barem još neko vrijeme. Zatim je jedan od nas zamolio osobu do sebe da slobodnom rukom pritisne i njegovu ciglu, kako bi za to vrijeme pokušao sklepati pušku, iz koje bi mogao jednostavno ubiti tigra. To bi bila analogija otkrića cjepiva za virus. Drugi se, pak, također oslobodio, pa prionuo na razvoj tekućine koja bi tigru ubila svaki apetit. Tada bi nas tigar sve ostavio na miru i išetao van. To bi bila analogija lijeku protiv COVID-19, kojim bi se smanjila potreba za respiratorima kod teško bolesnih i pritisak na zdravstveni sustav.

Odjednom, činilo se da imamo čak tri opcije – nestanak tigra izlaskom sunca, sklepavanje puške ili razvoj tekućine koja bi tigru ubila apetit. Problem je što niti za jednu od njih nije uopće sigurno hoće li djelovati. Za to vrijeme, ljudima se sve manje drži ta mreža. Popuste li samo dvojica ili trojica na istom mjestu, tigar će tamo ispuzati van, pa će ga opet trebati hvatati u mrežu. Ipak, sve više ljudi, željno normalnog života, počinje razmišljati je li bolje kockati se s 99%-tnim izgledom da tigar neće dograbiti baš njih, negoli ovako živjeti, čučeći na podu i pritišćući mrežu o pod zajedno sa svima drugima. O tome pogotovo razmišljaju mlađi, brži i spretniji.

No, odjednom se neki inžinjer dosjeti još nečeg. Udruži se s rudarom do njega. Zamole susjede da pridrže njihove cigle, a oni odu u hodnik. Inžinjer naloži rudaru da iskopa tunel ispod hodnika, koji će voditi nazad u šumu. Za to vrijeme, postavi deset ploča umjesto poda hodnika, svaku sa senzorom. Na plafon instalira lasersku zraku koja naizmjence osvjetljava po jednu od tih ploča. Ako se zraka usmjeri na senzor ploče, a senzor ne registrira zraku, znači da se na toj ploči vjerojatno nalazi tigar koji se šunja.

Tada će ploča propasti, a tigar pasti u tunel, te se morati vratiti nazad u šumu i morat će nam se prišunjati ispočetka. Ako ikada i uspije provući se kroz takav sustav zaštite, još uvijek prije kraja hodnika imamo razapet konopac sa zvoncem. Ono će nas upozoriti da je probio tu obranu i tada ćemo ga opet hvatati u mrežu. Ali u međuvremenu ćemo barem moći normalnije živjeti i nastaviti raditi, bez obzira što je izvan naše zgrade tigar. Kada je sustav instaliran i isproban, izgurat ćemo tigra zajednički vani svojom mrežom, a zatim ga prepustiti stalnom propadanju kroz ploče na podu, upadanju iznova u tunel i vraćanja u šumu. Tako nekako, otprilike, funkcionira testiranje na koronavirus.

U bilo kojoj epidemiji dovoljno je upamtiti samo jedno: trebamo učiniti sve kako bismo doznali tko je zaražen a tko nije, te zatim fizički razdvojiti zaražene od zdravih. To treba činiti među stanovništvom, ali posebno i u bolnicama, gdje je virus najopasniji ako uspije ući u njih. Budući da nam je u već nekoliko bolnica ušao koronavirus, svatko tko razmišlja o potpunom izmještavanju svih zaraženih s COVID-19 iz svih bolnica u prihvatne centre, poput novih bolnica u Wuhanu, ima moju punu podršku. Svakom akcijom razdvajanja zaraženih od ostatka stanovništva onemogućujemo virusu daljnje širenje. Najvažnije je, pritom, spriječiti njegovo širenje na nezaražene bolničke pacijente, koji su najugroženiji.

Ako uspijemo biti toliko aktivni u traženju zaraženih i izolaciji njih i njihovih kontakata, značajno ćemo usporiti širenje virusa. Ovaj virus trenutno se strašno brzo širi jer svaki zaraženi uspijeva ga prenijeti dalje na dvije, tri ili čak četiri zdrave osobe u svom idućem koraku. Ali, ako aktivnim pristupom traženja zaraženih širitelja COVID-19 koji još nemaju simptome, te stalnim izdvajanjem njih i svih njihovih kontakata u samoizolaciju, uspijemo postići da jedan zaraženi zarazi u prosjeku manje od jednog zdravog, tada smo svi zajedno prilično sigurni. Epidemija će se polako gasiti sama od sebe, a ogromna većina nas moći će relativno normalno živjeti. Manjina će, pak, stalno rotirati u izolaciji i polako se procjepljivati preboljevanjem bolesti.

Proaktivnim testiranjem, primjerice malim epidemiološkim timovima koji će ići u kućanstva svih koji prijave simptome bolesti i testirati ih, a zatim izolirati njih i njihove kontakte ako su pozitivni na virus, omogućit ćemo velikoj većini stanovništva siguran suživot s virusom. Svakako bih preporučio i dnevno testiranje svih djelatnika bolnica, ambulanti, domova zdravlja, kao i osoba uposlenih u domovima umirovljenika, jer tamo će također biti velikih šteta ako se razvije epidemija COVID-19.

Uz aktivno traženje, testiranje i izoliranje zaraženih i njihovih kontakata, postoje još dva elegantna načina kojima bismo se mogli dodatno zaštititi. Prvi je da izgradimo neku vrstu “zaštitne mreže”. Mogli bismo definirati vrlo reprezentativni uzorak stanovništva Hrvatske od oko 10,000 osoba, pa ih sve testirati jednom tjedno. Na taj način, bili bismo sigurni da nam se virus nigdje ne “šulja” iza leđa i bježi u eksponencijalni rast u nekom dijelu Hrvatske. Matematičar Toni Milun to objašnjava u svom novom videu.

Naime, kada izađemo iz karantene, bit će moguća izbijanja mini-epidemija bilo gdje u Hrvatskoj. One, kako smo već vidjeli u Italiji i nekim europskim zemljama, mogu vrlo brzo narasti na silno velike brojeve zaraženih. Ovom “mrežom” koju bismo redovitno kontrolirali znali bismo da nam se virus nigdje u Hrvatskoj ne širi, kao i koliko je, otprilike, Hrvata zaraženo. Drugi pristup jest da počnemo tražiti osobe s protutijelima, koje su očito prebolile zarazu koronavirusom iako toga nisu bile svjesne, pa im zatim izdati propusnice i uključiti ih u normalan život u važnim ulogama. Za to ćemo, međutim, ipak trebati pričekati čvrst znanstveni dokaz da je imunitet protiv novog koronavirusa trajan.

Testiranje na virus je donekle usporedivo s kontrašpijunažom u ratu. Suočeni smo s neprijateljem koji je nevidljiv, a uz to, o učincima njegova djelovanja postajemo svjesni tek tjedan dana kasnije. U međuvremenu ne znamo gdje je virus i što nam radi iza leđa. SARS i MERS bili su znatno lakši za suzbijanje, jer zaraženi nisu prenosili virus prije početka kašlja i drugih simptoma. Kod koronavirusa, zaraza se širi već tijekom inkubacije, dok zaraženi još nemaju simptome, i to nam je velik problem. Ali, možemo ga barem donekle riješiti aktivnijim testiranjem.

Dopustimo li mu, virus će s prvog zaraženog skočiti na još dvoje ili troje, pa sa svakog od njih opet na dvoje ili troje, pa opet. Na taj način, ako je prvi zaraženi nacrtan na dnu stranice papira, nad njim se, korak po korak, stalno rastvara sve šira i gušća “krošnja” zaraženih. Aktivnim testiranjem nalazimo zaražene među nama. Tako toj “krošnji” stalno “pilimo grane”, kako bi ona bila što rjeđa. Ako se krošnja prestane širiti iz koraka u korak, jer joj stalno krešemo grane gdjegod stignemo, tada smo u suživotu s virusom. Polako se svi procjepljujemo, teško oboljele liječimo, a virusu polako preostaje sve manje ljudi koji nemaju imunost, a na koje i dalje može skočiti.

Na ovaj se način može živjeti s virusom prisutnim u okolini i tako kontrolirati epidemija. Ono što nam poručuje direktor Svjetske zdravstvene organizacije, dr. Tedros Adhanom, jest da ne smijemo stalno biti u obrani, u karantenama, i čekati da nam se prijavljuju ljudi sa simptomima kako bismo ih testirali. To bi značilo da smo stalno korak iza virusa. Neprijatelj će nas tada stalno iznova iznenađivati i udarati odnekud. Zato je važno što više testirati, ali pametno i razumno, s jasnim ciljevima.

Karantena, jednostavno, ne može biti dugoročnije rješenje u borbi s virusom u Hrvatskoj. Prve procjene govore da oko polovice firmi u privatnom sektoru Hrvatske ne mogu izdržati dulje od mjesec dana ovakve situacije, a njih još 43% dulje od 3 mjeseca, što je zastrašujuć podatak. Njihovim iscrpljivanjem prestat će i punjenje proračuna kroz poreze na dobit, pa više neće biti sredstava niti za plaće u javnom sektoru. To će značiti da većina ljudi koja sada sjedi u kućama neće više čime moći kupovati hranu, a uskoro neće biti ni hrane.

Uz testiranje, postoji još niz inovativnih pristupa kojima ćemo možda morati pribjeći kako bismo bili što sigurniji od virusa i talijanskog scenarija bijega u eksponencijalni rast. Primjerice, mogli bismo u početku prijeći na radni tjedan gdje bi ljudi koji žive na kućnim brojevima koji završavaju na 1 ili 2 radili ponedjeljkom, 3 ili 4 utorkom, 5 ili 6 srijedom, 7 ili 8 četvrtkom, a 9 ili 10 petkom. Time bismo pretvorili hrvatsku populaciju u tzv. “metapopulaciju”, tj. podijelili je na pet manjih populacija koje međusobno ne dolaze u dodir. To je slično kao kod broda ili podmornice koji su iznutra podijeljeni na pregrade, tako da ga zaštite od potonuća ako se negdje probije trup. Tako bismo se i mi zaštitili ako nam virus nekako izazove epidemiju unutar jedne od tih populacija, ne bi se mogao proširiti na ostale četiri petine.

Možda bi još i bolje funkcionirao dvodnevni radni tjedan ponedjeljak-petak za sve, jer virusu ne bi omogućavao da se širi iz dana u dan, a omogućio bi nam da ipak vratimo 9 radnih dana u mjesecu, uz dodatan rad od kuće gdje je to moguće. Možda bi i varijanta “tjedan dana rada, tri tjedna karantene” bila efikasna i sigurna.

Kombinacijom svih ovih mjera: (i) stalnom, aktivnom detekcijom zaraženih i njihovog odvajanja; (ii) “zaštitnom mrežom” od 10,000 ljudi za neprekidno testiranje stanja u cijeloj državi; (iii) rascjepkavanjem cijelog stanovništva na petine, ili pak rad dva puta tjedno, ponedjeljkom i petkom; (iv) različite mjere izbjegavanja socijalnog kontakta, poput zabrana velikih javnih skupova, preporuka nošenja maski i rukavica, te ograničenja putovanja i karantena za dolaske iz inozemstva; te (v) razne inovativne tehnološke solucije, poput aplikacija koje obavješćuju sve stanovnike porukama o statusu zaraženosti ljudi koje imaju u popisu kontakata, sve to se već sada čini mogućim provesti. To bi nas, vjerojatno, dovoljno štitilo od virusa, a velikoj većini ljudi omogućilo nastavak koliko-toliko normalnih života. Jer, treba izaći iz ove situacije karantene što prije i planirati već sada.

Možda će ova neobična situacija i za države, kao i za pojedince, biti povijesni podsjetnik kolika je važna samoodrživost i neovisnost o drugima. Možda će mnoge ljude u svijetu koje ekonomski aspekt ove krize ostavi bez posla potaknuti da razmisle o preseljenju na vikednice ili u sela. Sada, kad se bežični internet može dobiti svuda, svejedno je gdje čovjek na Zemlji zapravo živi. Ali ako ima svoj vrt i svoj bunar, barem neće doći u ovako nezgodnu situaciju u kakvoj su se mnogi zatekli ovih dana. Možda će jedna od posljedica ove krize biti neka nova ideja o organizaciji života pojedinaca i država, temeljena na samoodrživosti. To bi i Hrvatsku, općenito, činilo robusnijom državom u susretu s brojnim mogućim novim izazovima 21. stoljeća.

Koronavirus će u 2020. nanijeti gubitke čovječanstvu s jedne strane, no s druge će strane umanjiti te iste gubitke. Primjerice, smanjit će broj prometnih nesreća, broj žrtava nasilja, te smrtnost zbog zagađenog zraka. Uz to, do jučer su se lomila koplja oko svakog postotka smanjenja korištenja fosilnih goriva, a sada je odjednom to smanjenje prisilno i ogromno. Time pandemija na prilično nevjerojatan način barem pomaže borbi čovječanstva s problemom klimatskih promjena.

U Zagrebu je, pak, samoizolacija zbog pandemije COVID-19 spasila možda i desetke života ljudi koji bi nastradali u potresu. Da sam platio kartu kako bih gledao film s takvim scenarijem, tj. potresa koji pogađa ljude koji su u karanteni zbog pandemije, pa više ne smiju biti ni vani, ali ni unutra, osjećao bih se prevarenim. Ali, kao što kaže kineska poslovica: “Postoji bezbroj stvari koje se ne mogu ni zamisliti, ali ne postoji nijedna koja se ne bi mogla i dogoditi.”

Igor Rudan/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Jan Ivanjek: Vojna analiza – Vojska Makedonije, NATO članstvo

Objavljeno

na

Objavio

Nova epizoda Cro Opsa bavi se najnovijom, 30. članicom Sjevernoatlantskog saveza, Republikom Sjevernom Makedonijom.

Makedonija je i ranije značajno doprinosila mirovnim operacijama u svijetu, u skladu s vlastitim mogućnostima, i dugogodišnje pripreme za članstvo iskoristila za restrukturiranje snaga, no većina je tehnike i dalje iz različitih izvora i pretežno istočnog porijekla, no priprema se nabava zapadnog oklopa.

Pogledajte kakvo je stvarno stanje, kuda se kreće modernizacija, te s kakvim rizicima i izazovima se makedonska vojska može suočiti u budućnosti.

Sjeverna Makedonija službeno postala 30. članica NATO-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Igor Rudan: Analiza stvarnih uzroka tragedije COVID-19 u Italiji i drugim zemljama EU

Objavljeno

na

Objavio

U ovom ću tekstu pokušati prodrijeti u samu srž “infodemije” koja je bila prisutna u medijima mnogih zemalja Europe, ali i na društvenim mrežama, tijekom protekla tri tjedna.

Percepcija opasnosti od epidemije COVID-19 u Hrvatskoj temeljila se tijekom protekla tri tjedna na dva glavna izvora informiranja. S jedne strane, naš Stožer, kao i svi stručnjaci i znanstvenici kojima je prepušten medijski prostor, pozivali su na oprez, ali bez panike.

Naglašavali da se ne radi o nikakvoj kataklizmi, već o epidemiji ozbiljne respiratorne zarazne bolesti. Uzrok te bolesti je novi koronavirus, za kojeg nemamo cjepivo. Stoga se može očekivati da će bolest biti vrlo opasna za stare i već bolesne osobe.

Dakle, radilo se o nepoznatoj opasnosti vrijednoj opreza, ali naši su epidemiolozi bili mirni. Znali su da će razvoj epidemije moći procjenjivati pomoću brojki, a situaciju zatim kontrolirati protuepidemijskim mjerama, putem nekoliko linija obrane.

S druge strane, pratili smo i zbivanja u Italiji. Otamo su iz dana u dan stizale apokaliptične vijesti s nevjerojatno velikim brojevima zaraženih i umrlih. Dnevni izvještaji iz Italije činili su se potpuno nespojivima s onime što su stručnjaci i znanstvenici u Hrvatskoj govorili. Neki su iz toga zaključivali da se i Hrvatskoj neminovno sprema sličan scenarij kao u Italiji, ako ne i gori.

Stanovništvo se našlo u silno zbunjujućoj situaciji. U ovom ću tekstu pokušati prodrijeti u samu srž “infodemije” koja je bila prisutna u medijima mnogih zemalja Europe, ali i na društvenim mrežama, tijekom protekla tri tjedna. Objasnit ću kako je došlo do zbujnujuće situacije, te ponuditi njezino znanstveno objašnjenje. To mi se čini važnim u ovom trenutku, jer talijanska je tragedija s epidemijom COVID-19, na žalost, umnogome otežala vjerodostojnu i znanstveno utemeljenu komunikaciju epidemiološke struke prema stanovništvu Hrvatske.

U svome članku “20 ključnih pitanja i odgovora o koronavirusu” od 9.3.2020. u Index.hr, u odgovoru na pitanje broj 18., “Uz efikasnost karantene u Kini, možemo li izvući još neke pouke iz ove pandemije?”, naveo sam: “Nastavi li se virus širiti tijekom cijele 2020., na vrlo će okrutan način pokazati koliko dobro funkcioniraju javno-zdravstveni sustavi pojedinih država… To će biti vrlo važne lekcije u pripremi za neku buduću pandemiju, koja bi mogla biti još i opasnija.”

Sada polako ulazimo u fazu u kojoj su već mnoge zemlje dovoljno dugo izložene pandemiji. Zahvaljujući tome, možemo učiniti prve procjene njihovih rezultata. Od ovih dana, pa sve do kraja pandemije, vidjet ćemo da će COVID-19 podijeliti svijet na zemlje koje su se oslonile na epidemiologiju, te pratile matematiku i logiku epidemije, kao i na one gdje to nije slučaj i velik će broj ljudi, na žalost, najvjerojatnije sasvim nepotrebno stradati.

Epidemija je ozbiljna opasnost za cijele nacije, tijekom koje interes stanovnika za druge teme može vrlo naglo pasti u drugi plan. Mogli smo to jasno vidjeti prošlih tjedana. Zadaća epidemiologa je stalno imati pred sobom tablice s većim brojem parametara epidemije, pouzdane brojke s terena i formule kojima prati razvoj epidemije, te poznavati zakonitosti epidemija, kako bi pravovremeno organizirao primjenu protuepidemijskih mjera i tako zaštitio stanovništvo.

Pogledajmo sada postoje li države koje već možemo istaknuti kao one koje uspješno odgovaraju novom izazovu? Prije svih, tu je Kina. Ona je golemu epidemiju u Wuhanu, koja se proširila u svih tridesetak njezinih pokrajina, do danas sasvim suzbila. U tome se oslanjala na savjete svoje epidemiološke legende, 83-godišnjeg Zhonga Nanshana.

Nanshan je prije dvadesetak godina stekao autoritet suzbijanjem SARS-a. Iako ih je neočekivana epidemija sasvim iznenadila, stručnim i odlučno provedenim mjerama uspjeli su suzbiti COVID-19 u čitavoj Kini. Učinili su to tijekom samo sedam tjedana, s brojkom umrlih koja bi na kraju mogla biti manja od 5,000. Usporedbe radi, to je kao da se u Hrvatskoj broj umrlih kao posljedica ove epidemije zadrži na oko 14 ukupno.

Nadalje, ako vas u nekom trenutku uhvati nesigurnost oko opasnosti od COVID-19, najlakše ćete doznati istinu pogledate li stanje stvari u Singapuru. Usprkos intenzivnim razmjenama ljudi i roba s Kinom od samog početka epidemije, Singapur danas ima ukupno 732 zaraženih, uz dvije umrle osobe i još 17 na intenzivnoj skrbi. Ovaj grad-država ima ambiciju biti najbolji na svijetu u svim mjerljivim parametrima.

Iz toga treba zaključiti da su zbivanja u Singapuru vjerojatan odraz stvarne opasnosti od COVID-19. To, doduše, vrijedi za zemlje koje temelje svoje uređenje na znanju, tehnologijama, dobroj organizaciji i općoj odgovornosti. Stanje u Singapuru, dakle, pokazatelj je učinaka virusa na stanovništvo, u onoj mjeri u kojoj se doista ne mogu izbjeći. Svaki otklon prema lošijem od singapurskih rezultata bit će sve manje posljedica opasnosti od samog virusa, a sve više pripisiv ljudskim propustima.

Pritom, ljudske pogreške koje mogu dovesti do nepotrebnog širenja zaraze su: (1) nesnalaženje epidemiologa u parametrima epidemije; (2) neodlučnost vlastodržaca u donošenju odluka temeljem preporuka epidemiologa; i (3) neodgovorno ponašanje stanovništva u pridržavanju uputa vlasti.

Kako bismo potvrdili sve navedeno o Singapuru, pogledajmo trenutno stanje i u ostalim zemljama koje se oslanjaju na znanje i struku, te imaju dobru organizaciju. One su ujedno bile i najčešće destinacije širenja epidemije iz Kine u prvom valu: Hong Kong, Japan, Južna Koreja, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar.

U Hong Kongu je danas samo 519 zaraženih, uz 4 umrle osobe i još 5 u teškom stanju; u Japanu 1,499 zaraženih, 49 umrlih i 56 u teškom stanju; u Južnoj Koreji, koja je imala tešku epidemiju iza svoje prve linije obrane, 9,478 zaraženih, 144 umrla i 59 teško bolesnih; u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 405 zaraženih, 2 umrla i 2 teško bolesna; a u Kataru 562 zaražena, 6 teško oboljelih, a još uvijek nitko nije umro od COVID-19.

Srećom, sasvim uz bok svim tim zemljama za sada je i naša Hrvatska, sa 657 zaraženih, 5 umrlih osoba i još 14 teže bolesnih. Kako možete prilično jasno vidjeti iz svih ovih brojki, u zemljama koje se oslanjaju na znanje, struku i ispravno primijenjene protuepidemijske mjere, COVID-19 je bolest koja ne bi trebala životno ugrožavati više od 1% svih zaraženih.

Na taj zaključak može se doći uzme li se u obzir da se podaci na stranici “https://www.worldometers.info/coronavirus” temelje na pozitivno testiranima, a ne svima zaraženima. Što se, onda, događa u Italiji, kao i u Španjolskoj, ali u dobroj mjeri i u Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji, Austriji, Danskoj i Portugalu?

Među ovu skupinu zemalja ne bih, barem za sada, ubrajao i Njemačku, Švedsku, Nizozemsku, Veliku Britaniju i SAD. To je stoga što su se one barem u nekom vremenu trajanja epidemije priklanjale ideji o namjernom puštanju epidemije da se razvije i “procijepi” barem dio stanovništva, pa ću se na njihove strategije i rezultate osvrnuti u jednom od idućih tekstova.

Uzevši u obzir sve prethodne primjere uspješne epidemiološke reakcije, te praktično već i suživota ljudi s novim koronavirusom u najrazvijenijim zemljama Azije, kako je moguće da Italija danas ima gotovo 85,000 zaraženih i više od 9,000 umrlih? Ili da Španjolska ima 72,000 zaraženih i više od 5,600 umrlih, a Francuska gotovo 33,000 zaraženih i 2,000 umrlih? Ili da se čak i Švicarskoj, koju bi svatko očekivao vidjeti među najuspješnijim zemljama bilo koje svjetske ljestvice, moglo dogoditi da se zarazi već 13,250 osoba, a umre ih 240, uz još 203 kritično bolesne osobe?

Uzroci toga postaju, ipak, sve jasniji znanosti. Najprije, u Europi je vjerojatno došlo do preranog opuštanja vezanog uz COVID-19. Dotadašnji je razvoj epidemije krajem veljače već bio potpuno nalik onom prethodno viđenom za SARS i MERS. I tada je bivalo suzbijano primarno žarište, a u više od 25 zemalja virus je zatim bio zaustavljen na prvoj liniji obrane. Krajem veljače 2020. i za COVID-19 je već bilo jasno da će biti uspješno suzbijen u primarnom žarištu, Wuhanu.

Također je već bio zaustavljen na prvim linijama obrane u još tridesetak kineskih provincija i okolnim državama u Aziji. Zatim su, 28. veljače, objavljene i prve procjene stopa umiranja koje su govorile da se radi o bolesti sa stopom umiranja znatno nižom od one za SARS i MERS. Tada je bilo razumno očekivati da bi se epidemija uskoro mogla zaustaviti. Svjetska zdravstvena organizacija odgađala je zbog toga proglašenje pandemije do 11. ožujka, a i svjetske burze narasle su od 27. veljače do 3. ožujka za oko 10%. Ali kod svakog nepoznatog virusa prerano opuštanje je vrlo opasno, kao što će se kod COVID-19 kasnije i pokazati.

Drugo, na naplatu je došao ležeran odnos talijanskih vlasti i Europske Unije na fenomen masovnog useljavanja kineskih radnika u sjevernu Italiju. Oni su tamo danonoćno radili u tekstilnoj industriji, proizvodeći modne artikle, kožne torbe i cipele s brendom “Made in Italy”. Neke procjene govore da je Italija dozvolila možda i do 100,000 kineskih radnika iz Wenzhoua i Wuhana, koji se nalaze južno i zapadno od Šangaja, da rade u tim tvornicama. Moguće je da su neki od njih tamo bili i ilegalno. Kao rezultat ovakvog razvoja zbivanja, uvedeni su i jeftini izravni letovi između Wuhana i Milana. O ovom je fenomenu za poznati časopis The New Yorker pisao novinar D. T. Max još u travnju 2018. Nakon povratka s kineske Nove godine sredinom veljače, talijanske su vlasti u svojoj “prvoj liniji obrane” na aerodromima strogo provjeravale ove radnike. Ali među njima se to pročulo, pa su neki počeli ulaziti u Italiju zaobilazno, preko drugih aerodroma u EU gdje kontrole nisu bile tako stroge. Tako su iza leđa talijanskoj “prvoj liniji obrane” vjerojatno pokrenuli epidemiju COVID-19 koja je u prvim tjednima ostala neprepoznata.

Treće, mnogi zaraženi iz sjeverne Italije provodili su vikende na europskim skijalištima. Iako ne znamo hoće li toplije vrijeme zaustaviti transmisiju koronavirusa, ono što možemo pretpostaviti je da mu je hladnoća pomogla u širenju. Zato su europska skijališta krajem veljače i početkom ožujka postala pravi rasadnici koronavirusa. Na taj se način pojavio veći broj zaraženih iza prvih linija obrane u Francuskoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Belgiji, Austriji, Danskoj i Portugalu. Njihove su prve linije epidemiološke obrane bile usmjerene na avionski prijevoz iz Azije, a ne na vlastite povratnike sa skijanja, gdje doista nitko ne bi očekivao velik broj Kineza iz Wuhana.

Četvrto, za rani razvoj epidemiološke situacije u svakoj državi jako je važno u kojoj se podskupini stanovništva virus počeo širiti. Sjeverna Italija ima vrlo velik broj jako starih ljudi. U ranoj fazi epidemije, virus se počeo širiti u bolnicama i domovima umirovljenika. Oni nisu imali niti približno dovoljne kapacitete za pomoć teškim slučajevima. Među već bolesnim, starim i imunološki oslabljenim ljudima virus se širio lakše i brže, te imao znatno veću stopu umiranja. U nekim drugim državama većina je oboljelih u ranoj fazi, pak, bila u dobi između 20 i 50 godina, te su bili povratnici sa skijanja ili poslovni ljudi. Stoga takve zemlje imaju znatno manju stopu umiranja među prvim zaraženima.

Peto, i najvažnije za razumijevanje današnje situacije u Italiji, moralo je biti nesnalaženje talijanskih epidemiologa u praćenju matematičkih parametara epidemije, ili možda njihova nedovoljno jasna komunikacija opasnosti prema vlastodršcima u sjevernoj Italiji, ili pak neodlučnost vlastodržaca u donošenju mjera izolacije za stanovništvo.

Teško je u ovom trenutku znati koji je od ta tri uzroka najvažniji, a moguća je i kombinacija svih. Međutim, objasnit ću narav propusta, jer on u najvećoj mjeri objašnjava strašne brojke o kojima iz dana u dan slušamo iz Italije. Da bismo razumjeli priču o tragediji u Italiji, trebamo se najprije vratiti u Wuhan. Kad je tamo izbila epidemija, Kinezi su najprije morali izolirati virus. Zatim su trebali očitati njegovu nasljednu uputu, pa razviti dijagnostički test. Za sve je to trebalo vremena, dok im se epidemija brzo širila gradom. Kada su počeli testirati na koronavirus, od 18. do 20. siječnja imali su dvoznamenkaste brojeve zaraženih koji su naizgled stagnirali. Nisu znali što bi to moglo značiti. No, 21. siječnja je broj novozaraženih skočio na više od 100, a 22. siječnja na više od 200. To je bio jasan signal kineskim epidemiolozima da se zbiva eksponencijalni rast broja zaraženih. Tada više nisu imali što razmišljati ni čekati. Ako virus probije prvu liniju obrane – a Kinezi nju nisu ni imali, s obzirom da ih je epidemija zatekla – onda se aktivira mjera karantene. Time se sprečava daljnje širenje virusa i stvaranje velikog broja oboljelih eksponencijalnim rastom.

Nakon takvog naglog proglašenja karantene u Wuhanu, golem se epidemijski val Kinezima zapravo tek počeo pokazivati. Svi koji su već bili zaraženi, počeli su idućih dana oboljevati. Maksimalan dnevni broj novih zaraženih slučajeva dosegnut je 5. veljače. Samo u tom danu registrirano je čak 3,750 novih oboljelih u Wuhanu. Upamtite, to znači da skok s oko 125 na oko 250 registriranih novozaraženih signalizira epidemiolozima da bi za 14 dana trebali očekivati vrhunac epidemijskog vala, s čak 3,750 novozaraženih u jednom danu. Imajući to u vidu, pogledajmo sada reakciju Talijana na njihovu situaciju.

U ranoj fazi ulaska zaraze u zemlju, povremeno se obično otkrije po jedna ili dvije zaražene osobe dnevno. Međutim, već sam pisao da bih osobno već i na svaki “trzaj” od 10 prema 20 zaraženih započeo s mjerama socijalnog udaljavanja. U svom statusu “Kontrast je majka jasnoće” 12.3. predložio sam da Hrvatska razmotri karantenu jer smo dan ranije “trznuli” s 14 na 19 zaraženih. I već idućega dana donesena je odluka o zatvaranju škola.

Hrvatska, znači, ne samo da je prvi zadatak – držanje svoje prve linije obrane – odradila najbolje od tridesetak zemalja Europe, već je i mjere socijalne izolacije počela uvoditi u pravom trenutku. A Italija? Na 21. veljače skočili su sa samo 3 na 20 slučajeva. Dobro, oni su mnogoljudnija zemlja, pa bi tada možda još uvijek bilo prenagljeno slati cijelu Lombardiju u karantenu. No, 22. veljače skok je bio s 20 na 62 slučaja, i tu su već morali vrlo ozbiljno razmišljati o tome.

Situaciju praktično identičnu onoj u Wuhanu imali su već 24. veljače, jer tada su skočili sa 155 na 229 potvrđenih zaraženih, a nisu pritom puno ni testirali. To im je već, u kombinaciji s iskustvom iz Wuhana, trebalo govoriti da će imati barem 50,000 zaraženih. A tolika brojka zaraženih znači očekivano opterećenje oko 2,500 jedinica za intenzivnu skrb. U to vrijeme, Lombardija je imala tek oko 500 takvih jedinica u državnim i još 150 u privatnim zdravstvenim ustanovama. Već 24. veljače je, dakle, bilo jasno da će tjednima kasnije u Lombardiji biti mnogo umrlih. U epidemijama se sve odvija s odmakom, jer zaraženi obole tek tjedan dana kasnije, a neki među oboljelima zatim umiru deset do dvadeset dana kasnije.

Međutim, ni tada talijani nisu proglasili karantenu. Nisu to učinili niti 29. veljače, kada se ukupan broj zaraženih popeo s 888 na 1128, iako je to značilo da ih čekaju dani s oko 15,000 novozaraženih dnevno. Štoviše, nisu ni 4. ožujka, kada je broj zaraženih prešao 3,000, i kada su svjetske burze opet počele drastično padati. Svim epidemiolozima koji su savjetovali svjetske investitore postalo je jasno da se u Italiji sprema neočekivana i velika tragedija. Imali su već tada barem 30,000 zaraženih širitelja zaraze.

Italija je karantenu u Lombardiji proglasila tek 8. ožujka, a dan ranije broj slučajeva već se bio popeo, eksponencijalno, na čak 5,883. Ponašali su se kao da su 29. veljače od nekoga posudili 1,000 Eura, ali uz kamatu od 25% svaki dan, pa kamatu od 25% na sve to idući dan. I kao da sve to već nije bilo dovoljno strašno, nije bilo ni dovoljno jasne i odlučne komunikacije prema narodu.

Vijest o karanteni za Lombardiju iscurila je u medije prije no što je objavljena, što je dovelo do bijega studenata na jug zemlje, noseći zarazu i tamo, pa je dan kasnije cijela Italija stavljena u karantenu. Ali u već ionako teškoj situaciji, gdje je svaki novi dan zakašnjenja značio novih tisuću mrtvih, kao što to ovih dana i vidimo, nedisciplina samog stanovništva i mlak odgovor na mjere karantene doprinijela je da virus sigurno učini i još poneki korak. Još 25% na sve prije toga, pa opet 25% na sve prije toga.

Brojnim Talijanima, a zatim i Španjolcima, kao i stanovnicima nekoliko drugih bogatih zemalja Europe, živote je skratilo neprepoznavanje opasnosti od eksponencijalne funkcije tijekom širenja epidemije. Odgodom proglašenja karantene za tjedan dana učinili su epidemiju deset puta gorom no što je trebala biti.

Odgodom za dva tjedna, učinili su je stotinu puta gorom. A nakon što su je s dva tjedna zakašnjenja napokon proglasili, mnogi je nisu dovoljno ozbiljno shvatili, pa su je time učinili i nekoliko stotina puta gorom. Mi u Italiji, a dijelom i u Španjolskoj, gledamo epidemiju COVID-19 koja je više od stotinu puta gora, no što je trebala biti u bilo kojoj organiziranoj i discipliniranoj zemlji, poput Singapura, Hong Konga ili Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Stoga, ako želite razumjeti što se to događa u Italiji, razmislite samo o ovoj rečenici: u Italiji bi svakoga dana umrlo barem stotinu PUTA manje ljudi, da je karantena proglašena 2 tjedna ranije, kad je i trebala biti, te da se stanovništvo držalo preporuka i ozbiljno shvatilo te upute. No, oni su tijekom tih četrnaest dana nepotrebno puštali virus da se slobodno širi i zarazi ogroman broj ljudi, možda čak i milijun. To bi značilo desetke tisuća oboljelih s potrebom za intenzivnom skrbi, uz oko deset puta manje raspoloživih jedinica u cijeloj zemlji. Oko polovice teško oboljelih bez potpore neće preživjeti.

U ovom trenutku, kada čujemo da je u Italiji umrlo 1,000 ljudi u jednom danu, treba znati da bi žrtava bilo samo 10 da je karantena temeljem brojki proglašena samo dva tjedna ranije. Zapravo, možda bi umirala samo jedna osoba dnevno, da se stanovništvo uz to odgovorno pridržavalo uputa o izolaciji.

Znam da izgleda nevjerojatno da kašnjenje s nekom političkom odlukom poput uvođenja karantene za samo dva tjedna može u 21. stoljeću značiti razilku između 100 umrlih i 10,000 umrlih, ali bojim se da je, na žalost, tako. Što to, zapravo, znači za sve ljude koji su zbunjeno i u strahu promatrali zbivanja u Italiji iz Hrvatske? Oni nisu promatrali kako bi, zapravo, trebala izgledati epidemija COVID-a u nekoj zemlji gdje epidemiološka služba i njezina komunikacija s vlastodršcima funkcionira, poput Singapura ili Južne Koreje, ali i Hrvatske.

Oni su u Italiji gledali nevjerojatan propust epidemiologa i vlastodržaca u zaštiti naroda od epidemije, koja ne samo da nije bila predvidiva, nego mi doista, niti s naknadnim odmakom, nije lako razumljiva. Najveće iznenađenje ove pandemije do danas bez sumnje je taj izostanak reakcije talijanskih vlasti na očigledno širenje pandemije eksponencijalnom brzinom. Ali, iako je naočigled premašivalo kapacitete njihova zdravstvenog sustava u pružanju zaštite, slično se sada ponavlja i u drugim državama iz ove skupine koju sam na početku izdvojio.

Kako se i zašto ovako nešto moglo dogoditi u Italiji, a zatim i drugim zemljama Europske Unije? Pokušat ću ponuditi barem neke hipoteze. Prvo, zemlje Europske Unije žive u blagostanju već desetljećima, usmjereni pretežno na svoje ekonomije. Osim ekonomskih pitanja, nisu imali neke doista ozbiljne izazove na koje su morali odgovarati. U 1960.-im godinama uvedena su cjepiva protiv većine značajnih zaraznih bolesti, posebno dječjih.

Malarije u Europi više nema, tuberkuloza se liječi na sličan način već desetljećima, a HIV/AIDS, koji je bio izazov u 1980-ima, sada se sasvim uspješno kontrolira antiretrovirusnim lijekovima. Upale jetre liječe uglavnom kliničari, protiv gripe se organizira cijepljenje, a rijetke zoonoze rješavaju se imunoprofilaksom. Čak ni spolno prenosive zarazne bolesti više nisu toliko značajne, otkad je licencirano cjepivo na Humani Papiloma Virus (HPV). Zadnja prava epidemija koja je zabrinula Europu bila je Hongkonška gripa još 1968.-69.

U svemu što medicina danas nudi onima koji je studiraju, epidemiologija zaraznih bolesti u Europi vjerojatno se počela smatrati arhaičnom medicinskom profesijom. Činilo se da pripada prošlosti. Postala je jednom od najmanje atraktivnih stvari kojima se u medicini 21. stoljeća može baviti. Čak su se i epidemiolozi specijalisti za zarazne bolesti, zbog starenja stanovništva Europe, počeli prekvalificirati za kronične nezarazne bolesti i nesreće.

Zemlje EU postale su, zapravo, žrtvama svog vlastitog, višedesetljetnog uspjeha u borbi protiv zaraznih bolesti, te ostale s premalo stručnjaka s dovoljno iskustva u tom području. Zemlje Azije, ali i Kanada, imale su ipak dovoljno nedavno iskustva sa SARS-om i MERS-om, ali Europa je, čini se, sasvim zaboravila na to kako izgleda borba sa zaraznim bolestima. Da nije nasljeđa Andrije Štampara i relativno nedavnog rata, pitanje je i za Hrvatsku da li bi njezin odgovor bio ovako spreman.

Druga stvar koja talijanima nije išla na ruku jest što nitko prije Italije, zapravo, nije vidio koliko se COVID-19 doista brzo slobodno širi među stanovništvom. Apsolutno najveća opasnost od COVID-19 je brzina širenja među stanovništvom kada probije prvu liniju obrane, ali nju do Italije nitko nije imao prilike dovoljno temeljito izučavati.

Prije toga su slobodno širenje iskusili samo Kinezi u Wuhanu i Iranci. Kinezi su virus već nakon pet dana morali uhvatiti u karantenu, ne znajući koliko je izvan bolnica zaraženih ljudi. Za Iran, pak, nitko nije znao što se točno tamo događa, zbog značajne međunarodne izolacije te države. Koreanci su, pak, imali ograničenu lokalnu epidemiju, ali ne i nekontrolirano slobodno širenje, pa su ga uhvatili u prvu liniju obrane. Tako su Talijani prvi u visokorazvijenom svijetu mogli “gledati” kako im se epidemija nekontrolirano širi među stanovništvom.

Jedina procjena brzine širenja virusa do toga je trenutka bila iznesena u znanstvenom radu Qun Lija i suradnika od 29. siječnja u časopisu NEJM, ali bilo ju je teško naknadno odrediti na prvih 425 pacijenata u Wuhanu. Njihova je procjena tog famoznog parametra R0 za COVID-19 bila 2.2, ali s vrlo širokim intervalom pouzdanosti – od 1.4 do 3.9. Šteta što su izračunali donju granicu intervala pouzdanosti baš kao 1.4, jer ta je brojka svim epidemiolozima dobro poznata – to je brzina širenja gripe u zajednici.

Ne bi me čudilo da su mnogi sasvim nesvjesno pomislili kako će s više podataka i R0 za COVID-19 početi naginjati brojci od 1.4, ali svi noviji podaci počinju ukazivati da je R0 otklonjen prema 3.9 i širi se doista strašno brzo. Tako je najveća opasnost od COVID-19 ostala u Italiji neprepoznata sve do 8. ožujka, jer u Italiji bi ovih dana umiralo barem 100 puta manje ljudi, da su samo proglasili karantenu u Lombardiji dva tjedna ranije.

Prije samo nekoliko dana objavljen je u časopisu JAMA još jedan iznimno koristan znanstveni rad, autora Odnera i suradnika, koji je napokon dao odgovore na tri velike nepoznanice o COVID-19. Mnogo je mitova o situaciji u Italiji prisutno od početka tamošnje epidemije, ali zahvaljujući samo jednoj jednostavnoj tablici, danas ih konačno možemo sve otkloniti.

Prvo je pitanje koje nas sve dugo muči – koliko je COVID-19 doista opasan za mlađe dobne skupine? Jasno je da će mediji uvijek izdvajati pojedinačne slučajeve smrti u mlađih ljudi, jer oni javnost najviše zanimaju. Međutim, zanimljivo je da donedavno nismo imali o tome dobre podatke. Prvi razlog bio je što kineski Centar za kontrolu bolesti za svoje izvještaje po dobi ima jednu veliku dobnu skupinu “30 do 79 godina”.

Nevjerojatno, ali je tako. Ima odvojene djecu, zatim adolescente, pa dvadesetogodišnjake, pa ovu golemu skupinu, te onda one s 80 i više godina. Zato je hvalevrijedan rad Odnera i suradnika, jer su uložili trud da podijele tu veliku skupinu u 10-godišnje dobne skupine, a zatim usporede prva 1,023 umrla u Wuhanu (do 11.2.) s prvih 1,625 umrlih u Italiji (do 17.3.). Usporedba je prikazana u donjoj tablici. Ona nam ukazuje na nekoliko iznimno važnih stvari. Prvo, u Italiji je više od pola umrlih bilo starije, ili čak znatno starije od 80 godina, a ukupno 88% umrlih bilo je starije od 70 godina.

Dakle, suprotno dojmu koji se mogao steći iz mnogih napisa, COVID-19 je doista opasan uglavnom za najstarije ljude. A studija A. i G. Remuzzija u časopisu Lancet u ožujku 2020. pokazala je među 827 umrlih u Italiji da su u velikoj većini već bili teško oboljeli od podliježećih bolesti, poput kardiovaskularnih, šećerne bolesti i zloćudnih tumora. To su epidemiolozi i očekivali, jer sličan bi učinak imala i teža gripa da protiv nje ne cijepimo, ali sumnjam da je šira javnost imala o ovom pitanju ispravnu sliku.

Drugo, govorilo se kako je virus u Italiji možda mutirao i postao puno opasniji. Međutim, ova tablica pokazuje kako su stope umiranja do 70. godine praktično jednake u Kini i Italiji. No, iako se čini da su nakon 70. godine za oko 50% veće u Italiji, te je virus možda ipak mutirao, to zapravo nije tako. Najprije, znamo da su u Wuhanu svi oboljeli imali dvije novoizgrađene bolnice i pomoć u respiratorima koje je vojska dopremila iz drugih dijelova Kine, te u medicinskim timovima iz drugih provincija.

U Italiji, pak, za ovu dobnu skupinu niti je bilo dovoljno respiratora, a ni liječnika, mnogi od kojih su se sami zarazili. Stoga, ja bih zbog tih razloga očekivao i puno veću razliku od ove koju vidimo, i ne bih je pripisivao utjecaju samog virusa. I konačno, u najstarijoj dobnoj skupini razlika također nije pripisiva virusu, već činjenici da Talijani žive prosječno znatno dulje od Kineza i ima ih znatno više u najstarijoj dobnoj skupini, pa te dvije najstarije skupine zapravo nisu usporedive – prosjek dobi talijana u toj skupini znatno je viši od prosjeka dobi Kineza. Zato, tablica pokazuje praktično jednake stope umiranja u svim dobnim skupinama, na dovoljno velikim uzorcima, što znači da virus nije mutirao u Italiji u odnosu na Wuhan, barem ne do 17.3.

TABLICA IZ: Graziano Onder i sur. COVID-19 Case-Fatality Rate and Characteristics of Patients Dying in Italy. JAMA, ožujak 2020

 

Treće, možda i najvažnije – ova je tablica sada prilično jasno pokazala da COVID-19, zapravo, ne ubija ljude mlađe od 50 godina ako nemaju neku podliježeću bolest, ili pak neku nepoznatu “ahilovu petu” u svom imunosustavu koja ih čini posebno osjetljivima na virus.

Takvih slučajeva ima kod svake zarazne bolesti, ima ih i kod gripe, ali oni su iznimno rijetki. To nam iznenada daje još jednu moguću strategiju izlaska iz karantene, gdje bi najprije mogli izaći djeca i mlađi od 50 godina ako nemaju podliježeće bolesti, te se polako izložiti zarazi i procijepiti.

Evo, nakon ove se tablice već čini kao da imamo sve više opcija za izlazak. Ipak, potrebno je pričekati još barem nekoliko istraživanja koja bi potvrdila da bi ta dobna skupina mogla biti u znatnoj mjeri zaštićena. Postoji još jedna neobičnost vezana uz situaciju u Italiji koja široj javnosti neće biti intuitivna.

Stvaran broj umrlih u Italiji pripisivih bolesti COVID-19 neće biti moguće procijeniti još nekoliko mjeseci nakon što epidemija tamo napokon završi. Naime, trenutno se zbog usmjerenosti na epidemiju svi slučajevi smrti vrlo starih ljudi kod kojih je u brisu grla dokazano postojanje virusa pripisuju COVID-19. Međutim, nakon što epidemija završi, trebat će usporediti broj umrlih u pojedinim oblastima Italije s prosjekom za iste mjesece u prethodnih nekoliko godina.

Moglo bi se pokazati da bi određen dio već oboljelih ionako preminuo u istom mjesecu ili godini, a COVID-19 je samo ubrzao tu neminovnost za nekoliko tjedana ili mjeseci. U tom slučaju, izvršit če se tzv. “reklasifikacija” uzroka smrti, te će se one pripisati podliježećim bolestima u skladu s očekivanim razinama, a COVID-u samo one iznad očekivanih razina. To bi moglo na kraju značajno umanjiti broj Talijana koji su doista umrli od koronavirusa, a inače ne bi preminuli u toj godini.

Eto, ovdje je iznešeno objašnjenje epidemiološke struke za sve što se do sada događalo u Italiji, a zatim uslijedilo i u Španjolskoj i drugim zemljama u koje se COVID-19 proširio putem europskih skijališta. Jednostavno, kombinacija opuštenosti, neiskustva u zbrinjavanju zaraznih bolesti, sistemskog nedostatka stručnosti u ovom području, izbjegavanja regulative oko imigracija, te niz daljnjih nesreća i ljudskih propusta, doveli su zajednički do prekasnog povlačenja Lombardije u karantenu.

Time se dopustio ogroman broj zaraženih, a teški oblici bolesti doveli su do smrti zbog nedostatka respiratora. U 88% slučajeva, umrli su ljudi stariji od 70 godina, koji su u velikoj većini slučajeva već imali podliježeće bolesti. No, ovo je analiza temeljena na prvih 1.625 umrlih u Italiji, a u vrijeme pisanja ovoga teksta sada je već više od 10,000 mrtvih. S obzirom na veličinu stanovništva, to bi odgovaralo 670 preminulih u Hrvatskoj, što znači da je u Italiji više od 100 puta gore no u nas. Rezultat je to samo dva tjedna odgode karantene.

Talijani ovih dana trpe goleme gubitke zbog problema što ljudski mozak, jednostavno, ne može intuitivno shvatiti snagu eksponencijalnog rasta, niti da je dva tjedna odgode moglo učiniti razliku između 100 i 10,000 umrlih. A zaljubljenici u fiziku znat će da je veliki Albert Einstein upravo na to upozoravao – rekao je da je kamata na kamatu, koja vodi u eksponencijalni rast, “uvjerljivo najmoćnija sila u svemiru”, kojoj nikakva crna rupa nije ravna.

Igor Rudan / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari