Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: 11 podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević

Objavljeno

na

Dosadan, manipulativan i povijesno netočan film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama. Ovo je 11 podvala i laži u filmu Dnevnik Diane Budisavljević:

1. U filmu nema objašnjenja kako je to Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše

2. U filmu se ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali zaraženi od djece dok su im pomagali. Ne spominje se da je aktivirane željeznice i cijeli državni sustav u spašavanje. Nema mjesta ni za Kamila Breslera, jednoga od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece

3. Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu

4. Prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškoga ispovjednika“

5. Julije Budisavljević pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija, a to je izmišljotina jer jednostavno u to doba nije bilo praksa

6. Prešućuje se činjenica iz Dijanina dnevnika da je pravoslavac Savo Besarović, poglavnikov prijatelj, bio u Vladi NDH i da su ga kasnije partizani osudili na smrt

7. Prešućuje se da je Diana Budisavljević bila prijavljena da je kamion robe poslala partizanima

8. Izmišlja se nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, čega u Dnevniku te humanitarke nema

9. Diana objašnjava feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se redateljici omakla ova pohvala?

10. Jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnoga arsenala, još iz jugoslavenskoga doba

11. Autorski tim filma sugerira da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine, a nije jasna ni njezina veza sa židovstvom koju film insinuira

Dosadan, manipulativan, povijesno netočan, kadšto i komičan film

Film Dnevnik Diane Budisavljević je dosadan, manipulativan i povijesno netočan. Podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi patnju djece u komercijalne i političke svrhe, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Kadšto je i komičan: pravoslavni Julije Budisavljević govori hrvatski kao Slovenac (jer u stvarnom životu glumac i jest iz Slovenije). Ili kad odred njemačkih vojnika pod zapovjedništvom Vilija Matule odklipše na željezničku stanicu: hodaju kao da su pitomci „Ministarstva smiješnog hoda“ Montyja Pythona.

I još onda još pred vlakom koji prevozi radnike u Njemačku, iz posve nepoznata razloga viču „Sieg heil“. Ipak, tu je dobru ulogu odigrao Vili Matula, glumeći njemačkog feldvebela. Matula i inače najbolje glumi u filmu. Vidi se da se baš uživio u ulogu. S druge strane, Alma Prica većinu filma naokolo hoda naškubljenih usta, natmurena, iako se na autentičnim snimkama vidi da se Diana Budisavljević tu i tamo nasmiješila. I govori previše čisto hrvatski za jednu Austrijanku.

Osim u igri s unukom na kraju filma, Almina Diana najopuštenija je kad feldvebelu Matuli objašnjava kako vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se scenaristici i redateljici omakla ova pohvala? Ovaj film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama popabirčenim iz ranijeg školovanja i internetskih postova. Gledatelju koji nešto malo više zna o tim događajima (a o njima se svatko može informirati iz dostupne literature), ostaje da pogledava na sat pitajući se kad će ovo proći, da vrti glavom i prisiljava se da šuti, kako iz pristojnosti ne bi ometao druge posjetitelje kina. Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti, iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina.

Na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Time se, slično kao u aktualnoj službenoj propagandi u Srbiji, Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu. Ne objašnjava se zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj.

Ipak, zagrebačke pravoslavce koji skupljaju pomoć za Loborgrad ni u filmu isprva nitko ne dira. To se objašnjava drugom sugestijom: muž Julije je liječnik, a njih svaka vlast treba. Hm, izgleda da su te 1942. trebali i pravoslavne arhitekte, učitelje, vojnike… Zatim u stan dolazi Julije i pokazuje neku iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija. Godina je 1942., a tada se već osniva Hrvatska pravoslavna crkva (što se na kraju jedne scene spomene u pola rečenice, jedva čujno, ispod glasa). Naziv „Srbin“ se ne koristi u službenim dokumentima od 1941. i tada je uglavnom označavao ljude doslovno iz Srbije.

Predratni pripadnici Srpske pravoslavne crkve nazivani su 1941. „grkoistočnjacima“, a 1942. „pravoslavnima“, „hrvatskim pravoslavcima“, „Hrvatima pravoslavne vjere“, itd. Tako da i ta Julijeva iskaznica djeluje kao nekakvo kreativno i sugestivno tumačenje povijesti. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom, bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik, pravoslavne vjere, Savo Besarović.

Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović dobiva istaknutu funkciju, a kasnije ulazi i u Vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. Dolaskom partizana osuđen je na smrt. Toga u filmu nema, iako DB spominje Besarovića u svom dnevniku. Ali onda bi trebalo malo temeljitije istraživati, a ne deset godina samo grickati tri milijuna kuna koje je autorima filma dodijelio HAVC. Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvaternikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli. U filmu su preskočili objašnjenje iz dnevnika da ih je netko dan ranije prijavio kako su preko jedne špediterske firme poslali kamion pun robe – partizanima.

Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je Dianina kći otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikakva nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći. I tako se još više etablirala kao humanitarni radnik u ustaškoj Hrvatskoj.

Na susretu s nadbiskupom Stepincem Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“ (vjerojatno se misli ustaški, čudno da nije rečeno da je ‘ustaški vikar’), a da se „pravoslavci prekrštavaju“.

Filmski Stepinac zbunjeno se povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka s prijetnjom oružjem… U dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., kad su već odavna prestali vjerski prijelazi i kad je već počeo drukčiji odnos prema pravoslavnima. Sugestivno se koriste i izjave četiri korisnika njezine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Stoga bi skrupulozan autor bio vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film. Ovdje jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom je jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnog arsenala još iz jugoslavenskog doba. Ali, eto dobro se uklapa i u ovaj filmski psihološko-propagandni paket.

Jedna žena je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako je među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima, gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 zatočenica iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dali izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale su, za to ratno vrijeme, relativno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to drugi dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu. Ali i to je bilo previše za naše sineaste.

Jednostavnije je u jednom kadru staviti nekog čovjeka koji govori: “Neće oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“ Zima je u filmu važan element ovog sugestivno-emocionalnog rada. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. Iako se glavnina događaja o kojima se govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. godine. Stereotipovima i tračevima autori se bave i kad prikazuju Nijemce.

Von Kotzian koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijelu akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te nesretne djece, kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Esplanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“.

I dodaje, „a nedavno se ubila“. Kakve to sad ima veze? Ima, objasnit će redateljica Dana Budisavljević u jednom intervjuu. Ingeniozni autorski tim ovog filma htio je sugerirati da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Već smo o tome pisali, ali vrijedi ponoviti: Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze s dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. Nije jasna ni njezina veza sa židovstvom: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske i vojničke obitelji. Otac Olge Frank, pravaški političar Josip Frank prešao je na katoličanstvo, davno prije no što je oženio Doru Martini. Ali kao da je to važno – uopće to petljanje s nečijim porijeklom, koje bi trebalo utjecati i na njegove stavove, uvijek je vrlo dvojbeno i gadljivo. Kotzian za njenu smrt veli „nedavno“ – a razgovaraju u lipnju 1942, godine. Ok, tih deset mjeseci može biti „nedavno“ kad se gleda iz 2019. I u tome i jest jedan od problema ovog filma – događaje iz 1942. gleda se s tendencijom da se nešto poruči ovom vremenu. Bilo je to jasno iz svih izjava autora i iz ocjena kritičara koji su ga hvalili. Na to se nadovezala i snobovska publika sličnog svjetonazora. Nažalost, propuštena je prilika da se s razmjerno velikim sredstvima napravi istinitiji film, koji bi vjernije prikazao ono vrijeme. Samo bi tada i poruka za ovo vrijeme bila drukčija, ali autori za nju nisu ni sposobni, ni hrabri.

Ne objašnjava se kako je Diana djecu „spasila iz logora“

Filmski kritičar Pupovčevih Novosti, inače sklon sugestijama koje emitira film Dnevnik Diane Budisavljević, ipak je pošteno primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to DB „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše. Ali to je, onako, neizrečeno…. Uglavnom, stvar krene, pa se ipak, velikodušno priznaje da se i Crkva uključila… Poslije rata je izjavu o tim danima dala i Tatjana Marinić, koja dolazi iz partizana i otima Dianinu kartoteku u ime nove vlasti: „Dana 10. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko“.

Tako je govorila načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, zaslužna za mnoge klevete o radu časnih sestara, Karitasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost još njezino ime nose neki vrtići). No čak i ona je spomenula ovaj slučaj, dok se u filmu ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Primjereno mjesto u filmu nije dobio ni Kamilo Bresler, jedan od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece.

Ni Dianina kartoteka baš nije posve izgubljena

Dane Budisavljević vodila je kartoteku o udomljenoj djeci i sređivala je dvije-tri godine do kraja rata. Izbjeglički val prošao je 1942., kasnije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma i raspitivali se za svoju djecu, i slično. Dolaskom komunističkih partizana, Diani je ta kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja najbolji je i povijesno najvjerniji dio filma.

Ali na kraju, na odjavi filma, piše: ta kartoteka nikad više nije pronađena. Ni to baš nije posve točno. U Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Karitasu. U 56 ladica ima oko 28 000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je i kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd.

Stoga se dio njezine kartoteke može rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina. Dio podataka nalazi se i u arhivskoj građi AFŽ-a, također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima. Sada je ta građa dostupna, ali naši istraživači nisu imali za nju vremena. A vrlo brzo je, primjerice, u njoj naći podatak o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. I taj je intervju bio plod desetogodišnjeg istraživanja…

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu

Objavljeno

na

Objavio

Kad je svojedobno aktualna predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović izjavila kako se u Jugoslaviji nije moglo birati između više vrsta jogurta, dežurni apologeti Jugoslavije digli su se na zadnje noge kako bi osporili tu izjavu. A bilo je, zapravo, riječ o figurativnome govoru kojim se htjelo ukazati na ruglo jugoslavenske socijalističke ekonomije. Kad je nedavno Grabar Kitarović u Washingtonu prilikom dodjele nagrade Fulbright za životno djelo rekla kako je rođena s krive strane željezne zavjese isti jugo-apologeti, strateški raspoređeni u svim tzv. mainstream medijima, krenuli su u dvadesetu neprijateljsku kontraofenzivu kako bi tu izjavu ismijali i izrugali joj se. Ne postoji vjerojatno niti jedan slučaj kritike Jugoslavije koji u nazovi-hrvatskome medijsko-političkom prostoru posljednjih dvadesetak godina nije naišao na bjesnilo jugoslavenskih hagiografskih falanga koje redovito kreiraju medijske tjeralice za svakoga tko se usudi iole kritički progovoriti o povijesti bivše Jugoslavije. Države nastale i raspadnute na zločinu koja je u svojoj esenciji značila negaciju hrvatskih interesa. Neki jugo-apologeti idu toliko daleko da razdoblje Jugoslavije nazivaju razdobljem ‘prosvijećenosti i modernizma’ (Vuk Perišić).

U dvama nastavcima u Hrvatskome tjedniku prikazat ćemo što je to bila Jugoslavija na ekonomskom, a što na društveno-političkome planu. Taj će prikaz vrlo jasno pokazati kako i izjava o jogurtu i izjava o željeznoj zavjesi imaju svoje utemeljenje te da iza njihove kritike zapravo stoje apologeti i ljubitelji zločinačke Jugoslavije koji su u bivšem sustavu (ili pak njihovi biološki ili ideološki predci) izgradili svoje karijere i biografije. Uvodno je apostrofirano da je jugoslavenska ekonomija predstavljala ruglo. Da, socijalistička jugoslavenska ekonomija, kao i svaka socijalistička ekonomija, zaista je predstavljala ruglo, a upravo iz toga rugla Hrvatska i danas vuče svoje ekonomske probleme.

U drugoj Jugoslaviji uspostavljen je komunistički poredak, što je uz uspostavu jednostranačke vlasti i likvidacije političkih protivnika, podrazumijevalo i ukidanje slobodnoga tržišta te formiranje tzv. planske privrede pod nadzorom države. Provedena je agrarna reforma kojom su temeljito izmijenjeni vlasnički odnosi, potom kolektivizacija, a umjesto slobodnoga tržišta roba, država uvodi raspodjelu potrepština za život na temelju doznaka. Potrošači dobivaju bonove za kupovinu strogo određenih mjesečnih količina hrane, odjeće i obuće. (Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, 2003., 286.) Ab ovo radilo se o sustavu koji je bio osuđen na neuspjeh. Socijalistička ekonomija raspala se baš svugdje na svijetu, ako tu ne računamo ekonomske gigante Sjevernu Koreju i Kubu, pa čak i u Kini koja je od sedamdesetih godina počela prihvaćati tržišne reforme i na tomu graditi svoj ekonomski rast.

Pomoć Zapada i ekonomska diskriminacija Hrvatske

Iako jugoslavenski apologeti vole govoriti o Jugoslaviji kao o socijalno-ekonomski uspješnoj državi, jedino razdoblje kad zaista možemo govoriti o gospodarskome iskoraku jugoslavenske ekonomije ono je od 1955. do 1961. Govorilo se tada o jugoslavenskome ekonomskom čudu i o tomu kako će Jugoslavija u sljedećih desetak godina dostići visokorazvijene zemlje. Ekonomski uspon bio je, međutim, poglavito posljedica dvaju čimbenika. Komunalni sustav uveden 1955., unatoč svim slabostima, davao je određen prilog gospodarskom usponu. Ipak, ključna je bila ekonomska pomoć SAD-a i država zapadne Europe. Statistike pokazuju da je od 1952. do 1960. pomoć pokrivala i do polovice svih jugoslavenskih ulaganja. Unatoč pogoršanju odnosa s Istokom, razmjena roba nije posve prekinuta pa se dio jugoslavenskih proizvoda plasirao na istočno tržište. Počinju pristizati hladnjaci, radio-aparati, električni štednjaci itd., što pozitivno utječe na pozitivna gospodarska kretanja i podizanje standarda. (Matković, 2003., 331.-333.)

Akademik Vladimir Stipetić naglašava da je Jugoslavija dobivala znatnu pomoć od SAD-a. Vojna pomoć najčešće je dolazila kao kredit, ali i s cijenama koje su bile simbolične: lovački mlazni zrakoplovi, primjerice, ‘kupovali’ su se po cijeni od samo 10.000 američkih dolara. Pomoć se sastojala i u isporukama hrane Jugoslaviji na osnovi P. L. 480 kojim se hrana kupovala na 40-godišnji kredit uz kamatu od 2 posto i otplatu u dinarima. A ta su se dinarska sredstva, counter-part fondovi, koristila za određene projekte, npr. u Hrvatskoj za izgradnju jadranske magistrale od Rijeke do Splita. Na ta su se sredstava pomoći šezdesetih godina nadovezali brojni povoljni inozemni krediti, koji su povećavali domaće investicijske potencijale. U istom su smjeru djelovale i sve veće doznake tzv. privremenih radnika u inozemstvu. (Vladimir Stipetić, Dva stoljeća ekonomskog razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820. – 2005.), 2012., str. 326.) No okolnosti i čimbenici koji su pridonijeli gospodarskom razvoju nisu imali trajan učinak. Uslijedilo je krizno razdoblje koje je temeljito protreslo jugoslavensko društvo i državu. Stanje krize bilo je permanentno stanje jugoslavenske ekonomije.

K tome, Hrvatska je bila ekonomski diskriminirana. Potkraj pedesetih čak je i hrvatsko komunističko vodstvo spoznalo da u raspodjeli saveznoga kapitala Hrvatska prolazi lošije od ostalih, a relativno zaostajanje Hrvatske potvrđivali su i statistički podatci. Od 1953. do 1959. porast jugoslavenske privrede iznosio je 202 %, a Hrvatske samo 19 %. (Matković, 2003., 338.) Ostavljeno bez zapadne pomoći, jugoslavensko je gospodarstvo početkom šezdesetih počelo gubiti dah: zastala je industrijalizacija, a poljoprivreda je nazadovala. Umjesto visoke produktivnosti i integriranja u međunarodno tržište, Jugoslavija je zaostajala u zatvorenoj gospodarskoj politici, što su i promatrači u partijskom vrhu sve više uočavali. (Matković, 2003, 345.) Nakon temeljitoga razmatranja općega gospodarskog stanja u državi, partijski vrh odlučio se za promjene u gospodarskom sustavu. Promjene su započele 1964., a nastavljene 1965. te su poznate pod nazivom privredna reforma. Doneseno je 30-ak zakona i odluka o gospodarstvu. Osnovni cilj reforme bio je intenzivnije privređivanje, poštivanje ekonomskih kategorija, brže povećanje produktivnosti primjenom racionalnijih ekonomskih mjerila i šire uključivanje u međunarodnu podjelu rada te dalje razvijanje društveno-političkih odnosa na načelima samoupravljanja. Isticalo se da gospodarski život zemlje ima regulirati tržište, a ne država. Državno određivanje cijena trebalo je prepustiti tržištu. Ukinuti su državni investicijski fondovi, kapital je prenesen na banke i poduzeća, a uveden je i konvertibilni dinar. Na samom početku reforma se sukobila s pitanjem nerentabilnih poduzeća koja nisu mogla izdržati gospodarsku utakmicu, a na drugoj strani s teškoćama u izvozu. (Matković, 2003., 347.)

Iseljavanje Hrvata, duboka kriza i bezuspješne reforme

Reforma je dovela do zastoja u većem broju industrijskih grana, što je rezultiralo odljevom radne snage u inozemstvo. Velik broj Hrvata iz Hrvatske i BiH odlazi na tzv. privremeni rad u inozemstvo, a najviše u SR Njemačku. Hrvati 1971. čine 22,1 posto stanovništva Jugoslavije, a u ukupnom broju migranata – 763.000 – zastupljeni su s 39 posto. Tzv. gastarbajteri često su privremeni boravak pretvarali u stalni, ali su održavali veze s domovinom i donosili Hrvatskoj znatan novac, jer su prema novim pozitivnom jugoslavenskim propisima mogli inozemne zarade legalno doznačavati u domaće banke. Gastarbajteri su gradili kuće, donosili materijalna dobra (automobili, kućanski aparati) tako da je mnoge nerazvijene krajeve Jugoslavije između polovice šezdesetih i polovice osamdesetih preobrazio rad njihovih stanovnika u inozemstvu. (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, 2003., 331.)

Činjenica da je najveći broj iseljenika bio iz Hrvatske, može se eksplicirati činjenicom da je u Hrvatskoj privredna reforma donijela razočaranje. Očekivanja Hrvata nisu se ispunila, a u pojedinim je aspektima njihov gospodarski položaj pogoršan. Reformu su izborile snage koje su se zauzimale za prijenos ovlasti, no činilo se da je samo dalje učvršćena centralizacija sredstava. Čak i četiri godine nakon reforme, beogradske su banke čvrsto držale uzde jugoslavenske privrede tako što su kontrolirale više od polovice ukupnih kredita i oko 81, 5 posto stranih kredita. (Sabrina P. Ramet, Tri Jugoslavije. Izgradnja države i izazov legitimacije 1918. – 2005., 292.)

Godine 1979. dolazi do zastoja rasta proizvodnje, a nastali su i golemi poremećaji u radu gospodarstva. S tržišta nestaje mnogo uvozne robe. Država nije mogla plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, a nastali su i prekidi u procesu proizvodnje. Nastupila je stagnacija proizvodnje, kao posljedice sniženja produktivnosti rada. Počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima. Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijarda dolara. Bruto akumulacija i realni osobni dohodak neprekidno su padali. Politika razvoja i sve nesređenije stanje u privredi razarali su gospodarske kriterije i rasplamsavali visoku inflaciju. Pad standarda, velika nezaposlenost i visoka inflacija ukazivali su na duboku krizu koja je značila gospodarski slom. Unatoč tomu, država je i dalje nastavljala s politikom spašavanja nerentabilnih poduzeća i sprječavanja uključivanja u svjetsko tržište. (Matković, 2003., 379.)

Partijski je vrh tek 1983. priznao stvarno stanje ekonomske krize i tada su donesene Polazne osnove dugogodišnjega ekonomskog programa stabilizacije, kao programa za svladavanje ekonomske krize. Cijeli se, međutim, program ekonomske stabilizacije svodio na preporuku da se što više ‘primjenjuju ekonomske zakonitosti i da se po njima posluje’. No u novome programu nije se uspjelo formulirati i praktički oblikovati novi tip robne proizvodnje, pa ni ovaj pokušaj gospodarske reforme nije uspio. Njegovu je potiskivanju pridonijelo opće političko ozračje posije Titove smrti, koja je dovela i do duboke političke krize. (Matković, 2003., str. 388.-389.)

Nakon Titove smrti gospodarska bilanca Jugoslavije bila je porazna: savezna se vlada suočila s činjenicom da je nemoguće otplaćivati vanjski dug od gotovo 20 milijarda dolara. Vodili su se teški pregovori s međunarodnim bankarskim institucijama jer je Zapad želio očuvati Jugoslaviju. Zbog interesa očuvanja Jugoslavije, dobivene su djelomične odgode plaćanja, no jugoslavensko je gospodarstvo bilo pod teškim teretom tzv. dužničke krize. Zbog nedostatka deviza, nije bio moguć uvoz nafte u dovoljnim količinama. Mjere štednje ne samo da nisu mogle biti trajno rješenje nego su donosile velike štete (primjerice, par-nepar vožnja). U trgovinama je uzmanjkalo namirnica koje su se u potpunosti ili djelomično uvozile (kava, čokolada, deterdženti). Takve nestašice poticale su kupovinu u inozemstvu, ponajprije Austriji i Italiji, što je rezultiralo odljevom konvertibilnih valuta. (Goldstein, 2003., 351.-352.)

Financiranje tzv. nerazvijenih republika i pokrajina

Posebno osjetljivo bilo je pitanje ekonomskih odnosa između republika, koje je pospješilo kasniju dezintegraciju komunističke Jugoslavije. Sve su češće bivale javne polemike o načinu potpomaganja nerazvijenih republika (Makedonija, BiH, Crna Gora) i Autonomne pokrajine Kosova. Hrvatska i Slovenija davale su 60 posto novca za te namjene, a problem se nije rješavao. Štoviše, jaz između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika bio je sve veći. Primjerice, 1981. društveni proizvod po stanovniku Slovenije bio je 78 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a kosovski tek 32 posto jugoslavenskoga prosjeka; dakle slovenski je bio 5,5 puta veći od kosovskoga. Hrvatski je društveni proizvod bio 28 posto veći od jugoslavenskoga prosjeka, a najrazvijeniji dijelovi Hrvatske (Zagreb s okolicom te obala) malo su zaostajali za Slovenijom ili ju čak nadmašivali, (Goldstein, 2003., 353.) (Zagreb je imao 111 posto veći društveni proizvod od jugoslavenskoga.)

Jedan od najvažnijih ekonomskih problema komunističke Jugoslavije odnosio se, dakle, na ‘korigiranje enormnih razlika u temeljnima makroekonomskim pokazateljima (BDP-u i razini zaposlenosti) među federalnim jedinicama. Savezne regulativne institucije koje su trebale korigirati te razlike, proračun federacije i Fond za financiranje razvoja nedovoljno razvijenih republika i pokrajine Kosovo, pokazale su se tijekom 80-ih godina 20. st. nedostatnima za ublažavanje golemih razlika u ekonomskoj razvijenosti. Uz to, usporedno s približavanjem bankrota socijalizma, zapadne republike (Slovenija i Hrvatska) počele su u sve većoj mjeri osporavati regulativnu ulogu saveznih fiskalnih institucija.’ (Zdravko Petak, ‘Ekonomska pozadina raspada socijalističke Jugoslavije’, u: Dijalog povjesničara-istoričara, str. 62.-63.)

Hrvatskoj i Sloveniji posebno je smetalo razvijanje paralelnih industrijskih pogona koji su već postojali i dobro poslovali u svojim republikama. Te su nove industrije često poslovale s velikim gubitcima, što je i očekivano jer u temelju tih investicija nisu bili gospodarski, nego politički interesi. Primjerice, nakon premještanja središta industrije čelika iz Slovenije u BiH, postalo je jeftinije uvoziti čelik nego ga proizvoditi u Jugoslaviji. Tržišna reforma iz 1965. otkrila je da 600.000 industrijskih radnika, gotovo polovica industrijske radne snage, radi u poduzećima koja posluju s gubitkom. (Ramet, 2012. 332.) Unatoč tomu što je polovica industrijske snage radila u nerentabilnim poduzećima, nastavilo se s financiranjem tih poduzeća. Svaka sličnost s kasnijim financiranjima gubitaša kao što je, primjerice, Uljanik, naravno da nije slučajna. Hrvatska je zapravo zadržala isti socijalistički model i sve do danas ga se nije riješila.

Upad Miloševića u federalni monetarni sustav

Krajem 1989. Ante Marković kao predsjednik tadašnje vlade iznio je program gospodarske reforme s osnovnim ciljem obaranja inflacije i uvođenja tržišnih elemenata. Odnos dinara i njemačke marke bio je zaleđen, predviđene su konvertibilnost dinara, stabilizacija državnoga proračuna i potrošnja te restriktivna monetarna politika. Zapadne banke obećale su financijsku pomoć, ali se koncept pokazao nerealnim. ‘Marković je želio obećanjima o gospodarskom preporodu zadobiti povjerenje svih ili barem većine građana Jugoslavije, ali oni više nisu vjerovali ni u kakvu Jugoslaviju. Markovićev program, međutim, doživio je slom – njegovi potencijalni koalicijski partneri u Hrvatskoj (bivši komunisti) poraženi su na izborima, a Savez reformskih snaga, koji je osnovao u srpnju 1990., bio je poražen na izborima u BiH, Makedoniji te Srbiji i Crnoj Gori. Markovićev program nije bio realan i zbog toga što savezna vlada nije kontrolirala ni gospodarske funkcije: Milošević je početkom 1991. za Srbiju povukao oko dvije milijarde dolara iz primarne emisije Narodne banke Jugoslavije, a istodobno je u Srbiji rekvirirana imovina većine hrvatskih i slovenskih poduzeća.’ (Goldstein, 2003., 375.)

Oduzimanje imovine hrvatskih i slovenskih poduzeća i upad Srbije u federalni monetarni sustav kao i uskraćivanje poreznih uplata u savezni proračun iz zapadnih republika de facto su doveli do kraja jedinstvenoga jugoslavenskog tržišta i time pridonijeli raspadu Jugoslavije koji će uslijediti. Suprotstavljeni interesi jugoslavenskih republika, neodrživost planske privrede kao i uskraćivanje daljnje izdašne pomoći Zapada Jugoslaviji (čimbenik koji je uz doznake iseljenika održavao jugoslavensku ekonomiju) zbog gubitka važnosti geopolitičkoga položaja (pad Berlinskoga zida) jugoslavensku su ekonomiju dovele do kraha, a uslijedit će i krvavi raspad jugoslavenske države. Ekonomskim i socijalnim problemima današnje hrvatske države jugofili se često koriste kao argumentom za olakšavanje po Hrvatskoj. Međutim, pri tom prešućuju kako su ti problemi većim dijelom naslijeđeni iz bivšega sustava. A među njima i korupcija koja je, protivno uvriježenim medijskim lažima, bila široko rasprostranjena i u vremenu Jugoslavije. Sam je Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. zapazio: ‘Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekoga drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije, mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira s onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali, tamo se korupcija često svršava s gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo do sada. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal, treba odmah poduzeti mjere protiv toga’ (Zvonimir Despot, Tito – Tajne vladara – Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza, Večernji list, 2009., 99.).

Tito je bio autor znamenite izreke da se ne treba držati zakona kao pijan plota pa je i više nego komičan i licemjeran njegov antikorupcionaški govor (kao što je licemjerno i spominjanje prava radnika od strane osobe koja je bila veći hedonist od najpokvarenijih zapadnih buržuja), no on s druge strane predstavlja nesporan dokaz kako je Jugoslavija bila duboko prožeta kriminalom i korupcijom (Tito: ‘masovna pojava’). Milovan Đilas, istaknuti Titov suradnik i komunist, u svojoj disidentskoj fazi zapisao je kako je ‘marksistička ekonomska teorija, ma koliko istorijski i ideološki značajna, ne samo (…) neupotrebljiva u stvarnom, živom ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive poteškoće’ (Milovan Đilas, Vlast i pobuna, 2009., 70.). Ono što je Đilas zapazio, sada već davnih godina (a što su pokazali raspadi socijalističkih sustava diljem Europe) jugoslavenski apologeti ni danas ne žele priznati, pa otud i bjesomučni napadi na kritičare ekonomskoga modela Jugoslavije koji je Hrvatska, na žalost dobrim dijelom preuzela (zaduživanje, klijentelizam, doznake iseljenika, siva ekonomija). Ne zato što to i sami ne vide, nego zato što je Jugoslavija njima zaista bila ekonomski isplativa.

Ne laje psa zbog sela, nego zbog sebe.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/hkv/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Na laži o ‘masovnim srpskim žrtvama’ nasjeo je i Nikola Tesla

Objavljeno

na

Objavio

Morbidna igra brojki  i manipulacija srpskim žrtvama na području tek uspostavljene NDH, započela je već početkom ljeta 1941. godine, kao zajednički projekt Srpske pravoslavne crkve, četničkog pokreta i kvislinškog srbijanskog režima Milana Nedića, uz pomoć dijela izbjegličke „vlade“ u Londonu, te srpskih agenata i propagandnih centara u zapadnoj Europi i SAD-u.

Nedićeva vlada formirala je ubrzo nakon početka rata u Beogradu „Komesarijat za izbeglice i preseljenike“ s težišnom zadaćom da se protiv NDH povede široka propagandna kampanja u svrhu „dokazivanja“ (izmišljenih) „masovnih pogroma nad srpskim narodom.“ Za potrebe prikupljanja podataka i izrade propagandnog materijala ustrojena je posebna „Komisija“ u kojoj su veliku ulogu igrali klero-fašisti iz redova SPC (okupljeni u „Komisiju Sv. Sinoda za prikupljanje podataka o stradanju Srpskog naroda“). Njezina djelatnost sastojala se u prikupljanju, sistematiziranju, obradi i raspačavanju svega onoga što bi moglo poslužiti  kao „dokaz“ o „masovnoj represiji nad Srbima u NDH“, ne bi li se time izazvala reakcija Nijemaca protiv ustaša i tako oslabio Pavelićev režim.

Već u ljeto 1941. godine, Nedićeva vlada uputila je njemačkom zapovjedništvu i svojim propagandnim centrima u svijetu, te izbjegličkoj „vladi“ u Londonu dva „Memoranduma“ s  lažiranim i drastično uvećanim brojkama „srpskih žrtava“ u NDH, po kotarima (o čemu detaljno piše dr Ljubo Boban u svojoj trilogiji Kontroverze iz povijesti Jugoslavije i pobija megalomanske brojke). Ovi pamfleti, u kojima su se spominjale stotine tisuća ubijenih srpskih civila, bili su dostavljeni kao službeni dokumenti srpske Vlade njemačkom zapovjedništvu u Srbiji, a posredstvom specijalnih srbijanskih agenata  i izbjegličkoj „vladi“ u Londonu, svim stranim veleposlanstvima i konzularno-diplomatskim predstavništvima s kojima se moglo stupiti u kontakt, i medijima diljem Zapadnog svijeta.

Prvi „Memorandum“ upućen je već 09. srpnja 1941. godine njemačkom generalu Ludwigu v. Schröderu, dok je drugi (prošireni), u kolovozu iste godine proslijeđen generalu H. Danckelmannu. Pisao ih je profesor Pero Slijepčević, a u London prenio Miloš Sekulić, istaknuti član Srpske zemljoradničke zadruge blizak generalu Milanu Nediću i četničkom vođi Draži Mihailoviću. U rujnu 1941. godine, najnovija verzija „Memoranduma“  bila je već u Londonu.

U tom pamfletu, tvrdi se kako je u prva 4 mjeseca postojanja NDH, na tom području pobijeno čak više od 180.000 Srba!? 

Preko dobro organizirane mreže srpskih agenata, ove se laži medijski šire od Londona do SAD-a, a broj se uskoro udvostručuje, pa je neupućena međunarodna javnost obaviještena kako broj „srpskih žrtava“ na području NDH iznosi preko 360.000, a do proljeća 1942. godine i nevjerojatnih 800.000 (!), što je bilo odbačeno kao laž čak i od SSSR-a.

Lažni podaci o srpskim žrtvama u NDH izazvali su pravu pomutnju i oštre sukobe i unutar same izbjegličke „vlade“.

Jedan od onih koji su se od početka odlučno suprotstavljali takvoj vrsti propagande bio je njezin član, hrvatski političar iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj, Sava N. Kosanović (političar, publicist, bivši generalni tajnik Samostalne demokratske stranke i istaknuti član SDK – Seljačko-demokratske koalicije) koji je emigrirao u SAD. Kao veliki protivnik svakog ekstremnog nacionalizma i šovinizma, Kosanović je u svojstvu člana izbjegličke „vlade“ bez ikakvoga okolišanja svoje stavove izražavao otvoreno i javno, prije svega prema onima koji su trovali hrvatsko-srpske odnose, pa i američkom Srbobranu (list oko kojega su se okupili najradikalniji nacional-šovinisti uz redova srpske emigracije predvođeni pjesnikom, velikosrpskim fašistom i rasistom Jovanom Dučićem), nazivajući njegove urednike i novinare „nesavjesnim“, „neinteligentnim“ i „poluinteligentnim ljudima“ koji „nasjedaju podvali“ i „nesvjesno služe Hitleru“.

U tom smislu, znakovito je pismo što ga je Kosanović uputio svome ujaku Nikoli Tesli, a iz kojega je vidljivo kako mu nastoji pojasniti o čemu je riječ (vezano za pokrenutu kampanju preuveličavanja srpskih žrtava na području NDH i posljedice koje to može imati), ali ono isto tako potvrđuje da je čak i Tesla kao apolitična osoba i sam postao žrtvom Nedićeve i Dučićeve propagande i povjerovao u lažne podatke koji su proturani iz Srbije.

Nakon što je američkom listu Pittsburg dao intervju u kojemu je osporio i najoštrije osudio ovu sramnu manipulaciju žrtvama i iskonstruirane brojke, Kosanović je bio izvrgnut bespoštednoj medijskoj kampanji i teškim napadima iz krugova dobro organizirane i u SAD-u prilično utjecajne srpske ekstremne emigracije. U te laži očito je povjerovao i N. Tesla, što je vidljivo iz teksta koji slijedi.

Kosanović, dakle, 20. studenoga 1941. godine, svom slavnom ujaku piše:

Poštovani i dragi Ujače. Pišem Vam jako uzbuđen. Rekoste mi na telefon da ste čitali što sam ja kazao. Ako je to ono što iznosi ‘Srbobran’ – onda ste, naravno, sasvim krivu sliku morali dobiti. Ono što ‘Srbobran’ iznosi najprostija je kleveta neinteligentnih i nesavjesnih ljudi. A Vi ste u životu imali da iskusite mnogi put – uvrjedu i objedu. Molim Vas zato najljepše, pročitajte ovaj moj intervju, što sam ga dao Pitsburgu. Ovo kako sad piše ‘Srbobran’, protivno je ne samo Kralju Petru i vladi Stojadinovićevoj čiji sam član, nego apsolutnim interesima Jugoslavije, Ruzveltovoj politici u Rusiji. Tobožnji dokumenat koji je objavljen užasno je tendenciozan i namjera mu je bila da opravda Nedića u Beogradu, koji tobož brani Srbe iz Hrvatske – dok u isto vrijeme, po nalogu Hitlera, strijelja Srbijance. U današnjem ‘Timesu’ ima stvarni demanti onih strahovitih cifara, nabacanih bez osjećaja i srca za one, koji pate. Nije istina i ne može biti istina da su Pavelić i Hrvati isto. Kad bi tako bilo ne bi se Jugoslavija nikad stvorila. Izdajica ima svuda, ima ih i među Srbima, ali se nesmije generalizirati. Zašto je Pavelić strijeljao imnoge najbolje među Hrvatima? Mačekov život je u stalnoj opasnosti, ali ga ne ubijaju samo zato jer se boje još veće reakcije. Ali bez obzira na sve, Srpstvo mora da bude nosilac ujedinjenja cijelog Balkana. Ona šaka poluinteligentnih ljudi oko ‘Srbobrana’ nasjela je jednoj podvali sa strane. Grehota je da nesvjesno služe Hitleru. Ali kad su mogli lomiti koplja za Stojadinovića u času kad je ubijao Čehoslovačku, išao Hitleru i Musoliniju, inicirao još pre pet godina katastrofu – e, onda, bogami, dužnost bi im bila da pomažu vladu u naporu za spasavanje, vladu iza koje stoji zbilja sav narod i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, a to je ova naša vlada. Vaše ime najpoštovanije je ime što ga imamo – vole Vas jednako i Srbi, i Hrvati, i Slovenci, i ovđe u emigraciji, i u zemlji. Vaše ime nesmije se zloupotrebiti. To sam želio. Poštuje Vas Vaš nećak Sava N. Kosanović.“ (William H. Terbo, Nikola Tesla’s Grand-Nephew; At the Tesla Memorial Conference in New York City January 5-7, 2013.; Nikola TeslaPrepiska sa rodbinom, Novi Sad: Akademska knjiga, 2013.; str.. 334. i 335. s ćirilice preveo i istaknuo: Z.P.)

Na negativne reakcije koje su uslijedile od službenih izvora iz Londona, Washingtona, pa čak  i iz Moskve – gdje su takvi podaci o „srpskim žrtvama“ ocijenjeni kao nevjerodostojni, velikosrpska propaganda odgovorila je još jačom kampanjom u prilog iznesenim lažnim tvrdnjama i taj je smjer zadržala kako tijekom rata, tako i u razdoblju poraća.

Olako izricane tvrdnje o 800 tisuća, milijun, pa čak i više „srpskih žrtava“ koje su stradale od „ustaškog noža“ bile su planski usmjerene na poticanje anti-ustaškog ali i anti-hrvatskog raspoloženja među Srbima u okupiranoj Jugoslaviji, uz potpuno zanemarivanje svega što se događalo, kako u razdoblju Kraljevine Jugoslavije (vezano za velikosrpski teror i diktaturu), tako i prije proglašenja NDH, poglavito kad su u pitanju srpski masakri i progoni hrvatskog i muslimanskog stanovništva diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske već od ožujka 1941. godine, kad na ova područja pristižu četničke postrojbe iz Srbije koje se priključuju kraljevskoj vojsci. Isključivi cilj vojske u raspadanju i četnika bilo je sprječavanje nastanka bilo kakve hrvatske države i oni su od početka u savezu, a na područjima južne Like i zapadne Bosne ubrzo im se pridružuju i komunisti.

Isti izvor koji je skrojio spomenute „memorandume“, objavio je i „Popis svih oficira jugoslovenske vojske koji su ušli u sastav ustaške vojske“ (O čemu izvješćuje agent UNS-e iz Beograda pod br. 20/1943.; izvor: HDA MUP RH, I – 39, 567.),  kako bi se omogućilo njihovo etiketiranje i kasniji progon. Nedićeva „Komisija“ izravno je izrađivala i poticala nastanak brojnih krivotvorina koje su kasnije poslužile kao temelj za pisanje pamfleta – poput Novakovog Magnum crimena i sličnih spisa.

Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući ne samo Židove i Rome nego i srpske civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetke tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata).

U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške „vlade“ detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i na drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. „Memoranduma“ donosi dr. Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda).

Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula).

U već spomenutom dokumentu kojega u spomenutoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji ulaze u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti 771.168 katolika, do se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se tiče „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca), on se pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu se potpuno zanemaruje činjenica da niti svi pravoslavci nisu Srbi).

Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se samo donekle ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata.

Suradnje između Srbije i NDH bilo je, međutim, i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina.

U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do jeseni 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavničtvo Nezavisne Države Hrvatske“).

U prilog ovoj tvrdnji evo jednog citata iz srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa  HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.)

Aleksandar Vojinović je na temelju arhivskog gradiva napisao i knjigu (NDH u Beogradu, Zagreb, 1995.) u kojoj znanstvenom metodologijom izbosi istinu o ovoj temi.

Dakle, dok se na više razina surađivalo s Pavelićem i NDH, u isto se vrijeme iz Beograda na jedan zaplotnjački način širila otrovna propaganda uz tvrdnje kako su Srbi na tom području „izloženi pogromu i genocidu“.

Može li tko zamisliti da se u vrijeme „masovnih pokolja Srba“ (koji su u NDH tobože „pred istrebljenjem), Beogradom šeću ustaški časnici (u službenim odorama s insignijama NDH), voze svojim službenim automobilima na kojima vijore zastavice NDH i neometano rade u zadnju na čijem su pročelju istaknuti grb i zastava NDH? I da pri svemu tomu kroz cijelio vrijeme djelovanja tog Konzulata (od proljeća 1941. do jeseni 1944. godine) nije zabilježen ni jedan jedini ozbiljniji incident u njegovoj blizini (osim povremenih podrugljivih pjesama u kojima se u tadašnjoj „antifašističkoj“ Srbiji jednako ismijavalo i Tita i Antu Pavelića)?

Ništa novo, rekli bismo mi koji smo preživjeli 90-e godine XX stoljeća.

Uostalom, ne nastavlja li se to i danas, 28 godina nakon krvave i brutalne agresije što su je velikosrpski fašisti s osloncem na „JNA“, u suradnji s Crnom Gorom i koristeći svoju petu kolonu u Hrvatskoj i BiH izvršili s ciljem zatiranja svega što nije srpsko?

Lažni i zloćudni mitovi o „ustaškom Jasenovcu“, o „dječjim logorima“ i uspostava novih (primjerice, o Dijani Budisavljević koja je „protiv volje režima NDH i tajno“ – što je jedna od najopskurnijih izmišljotina koja može poteći samo iz bolesnih mozgova – „spasila 10.000 srpske djece ispod ustaškog noža“) i dalje su dijelom naše stvarnosti.

Umjesto da se ujedinimo i radimo na otkrivanju istine i skidanju nametnute hipoteke „genocidnosti“ s našeg hrvatskoga naroda, mi se međusobno sukobljavamo i bavimo tričarijama.

Bog nam je, čini se, dao sve osim pameti.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari