Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: 11 podvala u filmu Dnevnik Diane Budisavljević

Objavljeno

na

Dosadan, manipulativan i povijesno netočan film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama. Ovo je 11 podvala i laži u filmu Dnevnik Diane Budisavljević:

1. U filmu nema objašnjenja kako je to Diana Budisavljević spasila deset tisuća djece, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše

2. U filmu se ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Ne spominju se preminule časne sestre i ostali zaraženi od djece dok su im pomagali. Ne spominje se da je aktivirane željeznice i cijeli državni sustav u spašavanje. Nema mjesta ni za Kamila Breslera, jednoga od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece

3. Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu

4. Prikazuje Stepinca kao kukavicu, kolebljivca i „ustaškoga ispovjednika“

5. Julije Budisavljević pokazuje iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija, a to je izmišljotina jer jednostavno u to doba nije bilo praksa

6. Prešućuje se činjenica iz Dijanina dnevnika da je pravoslavac Savo Besarović, poglavnikov prijatelj, bio u Vladi NDH i da su ga kasnije partizani osudili na smrt

7. Prešućuje se da je Diana Budisavljević bila prijavljena da je kamion robe poslala partizanima

8. Izmišlja se nasilje policijskih agenata u stanu Diane Budisavljević, čega u Dnevniku te humanitarke nema

9. Diana objašnjava feldvebelu (naredniku) da vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se redateljici omakla ova pohvala?

10. Jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnoga arsenala, još iz jugoslavenskoga doba

11. Autorski tim filma sugerira da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine, a nije jasna ni njezina veza sa židovstvom koju film insinuira

Dosadan, manipulativan, povijesno netočan, kadšto i komičan film

Film Dnevnik Diane Budisavljević je dosadan, manipulativan i povijesno netočan. Podgrijava loše stereotipe o Hrvatima i ustašama i koristi patnju djece u komercijalne i političke svrhe, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.

Kadšto je i komičan: pravoslavni Julije Budisavljević govori hrvatski kao Slovenac (jer u stvarnom životu glumac i jest iz Slovenije). Ili kad odred njemačkih vojnika pod zapovjedništvom Vilija Matule odklipše na željezničku stanicu: hodaju kao da su pitomci „Ministarstva smiješnog hoda“ Montyja Pythona.

I još onda još pred vlakom koji prevozi radnike u Njemačku, iz posve nepoznata razloga viču „Sieg heil“. Ipak, tu je dobru ulogu odigrao Vili Matula, glumeći njemačkog feldvebela. Matula i inače najbolje glumi u filmu. Vidi se da se baš uživio u ulogu. S druge strane, Alma Prica većinu filma naokolo hoda naškubljenih usta, natmurena, iako se na autentičnim snimkama vidi da se Diana Budisavljević tu i tamo nasmiješila. I govori previše čisto hrvatski za jednu Austrijanku.

Osim u igri s unukom na kraju filma, Almina Diana najopuštenija je kad feldvebelu Matuli objašnjava kako vodi „privatnu akciju“ pomaganja. Privatnu! Zar u totalitarnoj NDH? Kako se scenaristici i redateljici omakla ova pohvala? Ovaj film može biti dojmljiv samo gledateljima s predrasudama popabirčenim iz ranijeg školovanja i internetskih postova. Gledatelju koji nešto malo više zna o tim događajima (a o njima se svatko može informirati iz dostupne literature), ostaje da pogledava na sat pitajući se kad će ovo proći, da vrti glavom i prisiljava se da šuti, kako iz pristojnosti ne bi ometao druge posjetitelje kina. Film Dnevnik Diane Budisavljević počiva na sugestivnosti, iako se reklamira kao da prikazuje stvarne događaje. I da su te događaje istraživali čitavih deset godina.

Na početku filma, koji treba opisati pomaganje Diane Budisavljević pravoslavnim ženama i djeci, prikazani su kadrovi rušenja zagrebačke židovske sinagoge. Diana s krojačicom razgovara o logorima u Njemačkoj. Time se, slično kao u aktualnoj službenoj propagandi u Srbiji, Srbe nastoji povezati i prošvercati uz tragičnu sudbina Židova u Drugom svjetskom ratu. Ne objašnjava se zašto je u Loborgradu 200 pravoslavnih žena s djecom, nego se sugerira da je to nešto što će se dogoditi svim pravoslavnima u Hrvatskoj.

Ipak, zagrebačke pravoslavce koji skupljaju pomoć za Loborgrad ni u filmu isprva nitko ne dira. To se objašnjava drugom sugestijom: muž Julije je liječnik, a njih svaka vlast treba. Hm, izgleda da su te 1942. trebali i pravoslavne arhitekte, učitelje, vojnike… Zatim u stan dolazi Julije i pokazuje neku iskaznicu na kojoj piše „Srbin 498“, koju mu je, kao, izdala neka državna institucija. Godina je 1942., a tada se već osniva Hrvatska pravoslavna crkva (što se na kraju jedne scene spomene u pola rečenice, jedva čujno, ispod glasa). Naziv „Srbin“ se ne koristi u službenim dokumentima od 1941. i tada je uglavnom označavao ljude doslovno iz Srbije.

Predratni pripadnici Srpske pravoslavne crkve nazivani su 1941. „grkoistočnjacima“, a 1942. „pravoslavnima“, „hrvatskim pravoslavcima“, „Hrvatima pravoslavne vjere“, itd. Tako da i ta Julijeva iskaznica djeluje kao nekakvo kreativno i sugestivno tumačenje povijesti. Uređivanje odnosa s manjinskim srpsko-pravoslavnim stanovništvom, bio je proces koji su u kolovozu 1941. započeli u razgovorima poglavnik Ante Pavelić i njegov prijatelj, sarajevski odvjetnik, pravoslavne vjere, Savo Besarović.

Na zasjedanju Hrvatskog državnog sabora, gdje se već mogao nazrijeti novi smjer unutrašnje politike, Savo Besarović dobiva istaknutu funkciju, a kasnije ulazi i u Vladu ND Hrvatske, sve do kraja rata. Dolaskom partizana osuđen je na smrt. Toga u filmu nema, iako DB spominje Besarovića u svom dnevniku. Ali onda bi trebalo malo temeljitije istraživati, a ne deset godina samo grickati tri milijuna kuna koje je autorima filma dodijelio HAVC. Savo Besarović u filmu nije spomenut iako je zajedno sa zapovjednikom UNS-a Eugenom Kvaternikom intervenirao kad je čuo da su dva policijska agenta došla u stan Budisavljevićevih, gdje su se upravo slagali paketi za zatočene s limunom, češnjakom, šećerom i soli. U filmu su preskočili objašnjenje iz dnevnika da ih je netko dan ranije prijavio kako su preko jedne špediterske firme poslali kamion pun robe – partizanima.

Agenti su pretraživali stan i u potrazi za navodnom radio stanicom. Jedan ormar je bio zaključan pa je Dianina kći otišla u svoj stan po njega. U dnevničkom zapisu nema nikakva nasilja, razbijanja i prijetnji. Tek najava agenata da će zatečeni u stanu biti pritvoreni, ali se od toga odustalo na intervenciju Kvaternika i Besarovića. U filmu pak agenti razbacuju pakete i voće po podu i sikću: „Sve Srbi!“, uz, očekivano, dramatičnu glazbu koja treba pojačati dojam državne represije. A Diana Budisavljević, kako sama piše u dnevniku, sutradan odlazi u Ravnateljstvo ustaškog redarstva gdje je od službenika Vilka Kühnela dobila i pisanu dozvolu za svoj rad i vođenje skupine za prikupljanje pomoći. I tako se još više etablirala kao humanitarni radnik u ustaškoj Hrvatskoj.

Na susretu s nadbiskupom Stepincem Alma Prica kao Diana gotovo viče, predbacuje nadbiskupu da je „njihov ispovjednik“ (vjerojatno se misli ustaški, čudno da nije rečeno da je ‘ustaški vikar’), a da se „pravoslavci prekrštavaju“.

Filmski Stepinac zbunjeno se povlači prema prozoru i zamuckujući govori da je bio protiv vjerskih prelazaka s prijetnjom oružjem… U dnevniku taj susret nosi datum 26. svibnja 1942., kad su već odavna prestali vjerski prijelazi i kad je već počeo drukčiji odnos prema pravoslavnima. Sugestivno se koriste i izjave četiri korisnika njezine pomoći. Ljudi koji su tada bili djeca zapravo se i ne sjećaju većine onoga što im se događalo. Stoga bi skrupulozan autor bio vrlo pažljiv pri odabiru njihovih riječi za film. Ovdje jedna baka govori: „Najteže je bilo kad se biralo tko će ići u bolnicu, a tko u – Savu!“ To sa Savom je jedna je od najgorih izmišljotina iz propagandnog arsenala još iz jugoslavenskog doba. Ali, eto dobro se uklapa i u ovaj filmski psihološko-propagandni paket.

Jedna žena je bila u Loborgradu pa se „sjeća“ kako su djeca oko nje umirala, iako je među tih 200 zatočenica s djecom bio vrlo mali broj smrtnih slučajeva, svakako neusporediv s postocima u drugim sabiralištima, gdje su djeca dolazila zaražena raznim bolestima. Tih 200 zatočenica iz Loborgrada u travnju 1942. pušteno je iz internacije. Najveći dio upućen je vlakom u Beograd gdje su dali izjave Nedićevom uredu za izbjeglice. Opisale su, za to ratno vrijeme, relativno podnošljive uvjete života u Loboru. Potvrđuju to drugi dokumenti koje je moguće pronaći u Hrvatskom državnom arhivu. Ali i to je bilo previše za naše sineaste.

Jednostavnije je u jednom kadru staviti nekog čovjeka koji govori: “Neće oni zimu preživjeti ako im se ne pomogne…“ Zima je u filmu važan element ovog sugestivno-emocionalnog rada. Osim što je cijeli film u crno-bijeloj tehnici, cijelo vrijeme je i zima, ili barem kasna jesen, s magluštinom koja se vuče između oronulih zidova nekadašnjih kaznionica. Iako se glavnina događaja o kojima se govori zbivala u proljeće, ljeto i jesen 1942. godine. Stereotipovima i tračevima autori se bave i kad prikazuju Nijemce.

Von Kotzian koji je u stvarnosti bio u vodstvu cijelu akcije odvođenja majki i očeva i njihova odvajanja od te nesretne djece, kao jedan od povjerenika njemačke radne službe u Zagrebu, prikazan je kao žovijalni džetseter iz Esplanade, koji na spominjanje Eugena Kvaternika zacvrkuće: „Ah, pa njegova majka je Židovka“.

I dodaje, „a nedavno se ubila“. Kakve to sad ima veze? Ima, objasnit će redateljica Dana Budisavljević u jednom intervjuu. Ingeniozni autorski tim ovog filma htio je sugerirati da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je bila potresena zbog onoga što njezin sin radi Židovima i Srbima. Već smo o tome pisali, ali vrijedi ponoviti: Kvaternikova majka Olga, umrla je 31. kolovoza 1941. godine pa je nejasno kakve ima veze s dnevnikom Diane Budisavljević koji počinje u listopadu 1942. Nije jasna ni njezina veza sa židovstvom: majka joj je bila Dora pl. Martini, kći austrougarskog pukovnika rodom iz Tirola i Katarine pl. Nemičić iz stare hrvatske i vojničke obitelji. Otac Olge Frank, pravaški političar Josip Frank prešao je na katoličanstvo, davno prije no što je oženio Doru Martini. Ali kao da je to važno – uopće to petljanje s nečijim porijeklom, koje bi trebalo utjecati i na njegove stavove, uvijek je vrlo dvojbeno i gadljivo. Kotzian za njenu smrt veli „nedavno“ – a razgovaraju u lipnju 1942, godine. Ok, tih deset mjeseci može biti „nedavno“ kad se gleda iz 2019. I u tome i jest jedan od problema ovog filma – događaje iz 1942. gleda se s tendencijom da se nešto poruči ovom vremenu. Bilo je to jasno iz svih izjava autora i iz ocjena kritičara koji su ga hvalili. Na to se nadovezala i snobovska publika sličnog svjetonazora. Nažalost, propuštena je prilika da se s razmjerno velikim sredstvima napravi istinitiji film, koji bi vjernije prikazao ono vrijeme. Samo bi tada i poruka za ovo vrijeme bila drukčija, ali autori za nju nisu ni sposobni, ni hrabri.

Ne objašnjava se kako je Diana djecu „spasila iz logora“

Filmski kritičar Pupovčevih Novosti, inače sklon sugestijama koje emitira film Dnevnik Diane Budisavljević, ipak je pošteno primijetio da gledatelj do kraja filma ne dobiva odgovor kako je to DB „spasila tisuće djece iz logora“. I stvarno, toga nema u filmu, osim neke maglovite naznake da su neki dobri nacisti nešto natjerali ustaše. Ali to je, onako, neizrečeno…. Uglavnom, stvar krene, pa se ipak, velikodušno priznaje da se i Crkva uključila… Poslije rata je izjavu o tim danima dala i Tatjana Marinić, koja dolazi iz partizana i otima Dianinu kartoteku u ime nove vlasti: „Dana 10. srpnja 1942. doveli su činovnici tzv. ministarstva udružbe NDH 850 djece koju su sakupili s Kozare i okolnih sela te odveli u Staru Gradišku, a iz Stare Gradiške doveli u Jastrebarsko“.

Tako je govorila načelnica Ministarstva socijalne politike u novoj vlasti, zaslužna za mnoge klevete o radu časnih sestara, Karitasa i drugih sudionika zbrinjavanja djece u NDH (nažalost još njezino ime nose neki vrtići). No čak i ona je spomenula ovaj slučaj, dok se u filmu ne spominju ni liječnici koje je slalo Ministarstvo zdravstva, ni druge aktivnosti Ministarstva udružbe. Primjereno mjesto u filmu nije dobio ni Kamilo Bresler, jedan od državnih službenika s važnom ulogom u smještaju djece.

Ni Dianina kartoteka baš nije posve izgubljena

Dane Budisavljević vodila je kartoteku o udomljenoj djeci i sređivala je dvije-tri godine do kraja rata. Izbjeglički val prošao je 1942., kasnije više nije bilo takvih izbjegličkih skupina pa se rad odvijao na sređivanju dokumentacije, odgovaranju na pitanja roditelja koji su iz Njemačke slali pisma i raspitivali se za svoju djecu, i slično. Dolaskom komunističkih partizana, Diani je ta kartoteka oduzeta. Opisivanje tog događaja najbolji je i povijesno najvjerniji dio filma.

Ali na kraju, na odjavi filma, piše: ta kartoteka nikad više nije pronađena. Ni to baš nije posve točno. U Hrvatskom državnom arhivu postoji Kartoteka djece, koja je pripadala Ministarstvu udružbe i Karitasu. U 56 ladica ima oko 28 000 kartica s imenima djece koja su bila zbrinjavana tijekom Drugog svjetskog rata. Diana Budisavljević, kako piše u svom dnevniku, pri izradi svoje kartoteke pravila je i kopije za Ministarstvo udružbe. Drugi bi put prepisivala njihove kartice za svoju kartoteku, itd.

Stoga se dio njezine kartoteke može rekonstruirati i preko arhivske građe koju i nije potrebno tražiti deset godina. Dio podataka nalazi se i u arhivskoj građi AFŽ-a, također u Hrvatskom državnom arhivu. Tu su građu kod sebe godinama držale komunističke dužnosnice poput Marije Bakarić, supruge Vladimira Bakarića, i tako vjerojatno onemogućile nekim izbjeglicama da na vrijeme saznaju što se dogodilo s njihovim rođacima. Sada je ta građa dostupna, ali naši istraživači nisu imali za nju vremena. A vrlo brzo je, primjerice, u njoj naći podatak o Nadi Vlaisavljević, koju su intervjuirali u filmu. I taj je intervju bio plod desetogodišnjeg istraživanja…

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari