Pratite nas

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: Djeca umrla u Zagrebu, a upisana u jasenovački popis – kao da su ih ustaše ubili u logoru

Objavljeno

na

foto Pero Šola

Nikola Alavuk navršio je tek jednu godinu kad su ga ratne okolnosti dovele iz rodnoga Voćina kod Podravske Slatine u Zagreb. U glavnome hrvatskom gradu umro je 1942. od bolesti te je upisan u maticu umrlih zagrebačke pravoslavne općine.

Slično je bilo i s trinaestgodišnjom Vidosavom Misimovićem iz Sovjaka kod Bosanske Gradiške, zatim dvogodišnjom Bosiljkom Marković iz Stare Krivaje kod Đulovca ili sa Stankom Strikom, dvogodišnjakom iz okolice Bosanske Dubice, smještenima u Zavodu za odgoj gluhonijeme djece u Ilici 83., piše Igor Vukić u Hrvatskom tjedniku.

Zajedničko ovoj djeci, osim što su umrla u Zagrebu, jest da se njihova imena nalaze i na popisu žrtava jasenovačkoga logora koji vodi Spomen-područje Jasenovac. Uz naznake da su ubijena u logoru i da su ih ubili – ustaše!

Nije bilo dovoljno što je njihove živote odnio vihor Drugoga svjetskog rata, nego su te dječje sudbine trebale poslužiti u političkome projektu gradnje i održavanja jasenovačkoga mita. Na žalost, tome služe i danas, u samostalnoj i demokratskoj hrvatskoj državi.

U Hrvatskome državnom arhivu, u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora (ZKRZ), u kutiji 136, s rednim brojem dokumenta 12/1947, nalazi se popis upisanih u maticu umrlih u pravoslavnoj općini u Zagrebu od 1941. do 1945. godine. Maticu je od 1942. godine vodila zagrebačka parohija Hrvatske pravoslavne crkve, a zatim ju je 1945. preuzela Srpska pravoslavna crkva. SPC je ZKRZ-u dostavio popis umrlih, a na njemu je i nekoliko pravoslavnih građana Zagreba koji su bili osuđeni na smrt u odmazdama za atentate, miniranje pruga i druge akcije komunističkih protudržavnih pobunjenika.

Više od 800 djece

Na popisu je 499 imena, a napominje se da je u maticu upisano još 350 umrle djece nepoznata imena. Sve u svemu, najveći dio popisa predstavljaju imena djece koja su umrla u Zagrebu nakon što bi bila dovedena iz različitih zbjegova s područja Kozare, iz Slavonije, Korduna i drugih hrvatskih krajeva. Najveći je broj upisa iz kolovoza i rujna 1942. godine, kad je mnogo takve djece dolazilo u Zagreb. Na dokumentu jasno stoji da su djeca umrla u Zagrebu.

Većina upisanih s imenom i prezimenom, nalazi se i na jasenovačkome popisu. Tako je s Bojom Maletić iz Dereze kod Španovice, Mirom Đisić iz Paučja kod Đakova, Nikolom Žarkovićem iz Katinaca kod Daruvara, Nadom Crnobrnja iz Stare Krivaje…

Kod najvećega broja upisanih uz ime i prezime stoji kao jedini podatak onaj o starosti. Primjerice, Vidosava Žigić 1 i pol mjesec, Milan Džakula 2 godine, Vid Milekić 1 godina, i sl. Na jasenovačkome popisu nalaze se njihova imena, s godinama rođenja koja odgovaraju onima sa zagrebačkoga popisa.

Poneka su imena upisana pogrešno, vjerojatno slučajno, pri prepisivanju iz izvornika. Primjerice, upisano je Despotić umjesto Despotović ili je ponegdje Milan postao Miloš, a Stjepan Stevo. Milutin Lončar upisan je u JUSP Jasenovcu kao Miloš Lončar, no ostali se podatci podudaraju sa zagrebačkima.

Za većina djece koja su umrla u Zagrebu, na jasenovačkome popisu stoji oznaka da su upisana prema podatcima Saveznoga zavoda za statistiku Jugoslavije. Riječ je o popisu ratnih žrtava koji je Jugoslavija napravila kao podlogu za pregovore s Njemačkom o ishođenju ratne odštete. Na temelju toga suspektnog popisa (koji je trebao biti što veći radi veće odštete), temelji se i najveći dio popisa JUSP Jasenovac, s oko 83.000 imena navodnih žrtava…

Djeca koja su dovođena u Zagreb te 1942. godine, bila su smještana u Zavod za odgoj gluhonijeme djece u Ilici 83, zatim u dvoranama društva sv. Jeronima, u nadbiskupskome stakleniku ispod katedrale, u dječjem domu Josipovac (Mošinskoga 49, danas Nazorova ulica), i na drugim mjestima.

I Diana Budisavljević svjedok da su ustaše spašavale djecu koja su partizanima služila kao živi štit

Bolesnija i ozlijeđena djeca zbrinjavana su i po bolnicama na Rebru i Svetome Duhu. Hrvatski su vojnici u više slučajeva na Kozari poslije bitke pronalazili skupine napuštene djece, izgladnjele i bolesne, koja su partizanima prije toga služila kao živi štit. Domobrani i ustaše onda bi ih prevozili do Zagreba na liječenje i oporavak.

Iz Zagreba su istodobno upućivani liječnici na mjesta okupljanja izbjeglica. Zapovijed za slanje liječnika i pomaganje izbjeglicama stigla je s vrha vlasti, od poglavnika Ante Pavelića, a provodila su ju pojedina ministarstva u Vladi Nezavisne Države Hrvatske. O preuzimanju djece iz privremenih sabirnih središta svjedoči dopis Ministarstva udružbe upućen Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942.: ‘U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu ministarstva udružbe, kao i djeca iz sabirnoga logora u St. Gradiški koja su već preuzeta.’

U sabirališta Jablanac i Mlaku, u blizini jasenovačkog logora, Ministarstvo zdravstva poslalo je skupinu liječnika u kojoj je bio i dr. Nikola Vadkov. U ministarstvu im je rečeno da je riječ o važnome zadatku i da svi moraju sudjelovati bez izgovora. Liječnici su upućeni u Mlaku pored Jasenovca da cijepe izbjeglice protiv tifusa, ispričao je Vadkov poslije rata. Na livadama kod Mlake bilo je mnogo ljudi, pretežno starijih te žena i djece. Dio muškaraca, rekao je Vadkov, već je ranije odvojen u Staroj Gradiški i upućen na rad u Njemačku.

Po djecu su potom stigli građanski volonteri predvođeni Dianom Budisavljević. Prema njezinu dnevniku iz toga vremena, u stavljanju djece na kola kojima će se odvesti do željezničke postaje u Jasenovcu pomagali su joj mladi ustaški vojnici iz Jasenovca, koji su s velikom pažnjom nastojali da ni jedno dijete ne bude zaboravljeno.

Vadkov je rekao kako je iz Zagreba stiglo i nekoliko sestara Hrvatskoga Crvenog križa. Diana Budisavljević i sestre govorile su majkama da daju djecu u Zagreb, da će ondje djeci biti lijepo jer će biti smještena u dječjim domovima, bolje no u vlastitoj kući. Uskoro su majke počele prilaziti stolovima na kojima se obavljalo popisivanje. O tome postoji i filmski zapis. ‘Sestre su donijele i poslastice za djecu, kuhale čaj, tješile ih’, ispričao je Vadkov.
Iskaz liječnika Nikole Vadkova pokazuje da izbjeglice iz Potkozarja i Kozare te njihova djeca zapravo i nisu bili u logoru u Jasenovcu. Iz prihvatnih prostora u selima Mlaki i Jablancu bili su preseljavani u slavonska sela (stariji, majke i djeca) ili u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu, Jastrebarskome, Gornjoj Rijeci i drugdje.

Liječenje i udomljavanje

Tu situaciju na isti način opisuje i dr. Nikica Barić u svojemu radu ‘Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece’, objavljenome 2017. godine u časopisu Ivo Pilar. Barić svoj rad temelji na dokumentima Ministarstva zdravstva (Glavno ravnateljstvo za zdravstvo i drugim), Ministarstva vanjskih poslova NDH, Glavnoga stožera domobranstva, na partizanskim dokumentima, itd. Djeca koja su dolazila u prihvatilišta, nakon liječenja i oporavka raspoređivana su i udomljavana u dogovoru s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i Karitasom u obiteljima u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.

Djecu su na skrb preuzimali i brojni građani Zagreba, zatim poduzeća (Standard Vacuum Oil i druga), ustaški i domobranski časnici, dočasnici i drugi. Skupina Diane Budisavljević vodila je o njima kartoteku. Događalo se da bi poneko dijete umrlo i nakon što su ga skrbnici preuzeli – i ta su djeca upisivana u matice pravoslavne crkve. A kao što vidimo, istodobno i u popise koji još i danas trebaju održati živim jasenovački mit.

Izvor: Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Napad na New York isplaniran je kod Maglaja?!

Objavljeno

na

Objavio

Zloglasni šef Al-Qa’ide imao je bosansku putovnicu, mediji u Republici Srpskoj tvrde da mu je papire riješio član Predsjedništva BiH

U medijima u Republici Srpskoj pojavili se dokumenti koji terete aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića koji je tijekom prve polovine devedesetih godina i ratnog vremena kao načelnik Centra službe sigurnosti u Zenici potpisao državljanstva nekim od istaknutih pripadnika zloglasne postrojbe El Mudžahid. Ta skupina navodno je povezana sa zločinima protiv Hrvata i Srba u BiH, na teritoriju koje je pod kontrolom držala bošnjačka Armija BiH, a kasnije i s globalnim terorizmom te napadima na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine, piše Slobodna Dalmacija.

Potpis trenutnog bošnjačkog člana predsjedništva Džaferovića navodno stoji na zahtjevu od 28. travnja 1995. godine za prijem u državljanstvo BiH Tunižanina Mhamdija Sedika ben Mokhtara, pripadnik odreda El Mudžahid Trećeg korpusa Armije Republike BiH od rujna 1992. godine.

Isti dan stigao je zahtjev i za državljanstvo Alžirca Boukmourija Taieba, također pripadnika odreda El Mudžahid pri Trećem korpusu Armije BiH, a kao osnova da mu se izda putovnica navodi se da je oženjen državljankom BiH Melihom Alić iz Travnika.

Dževad Galijašević, stručnjak za borbu protiv terorizma, javno je govorio o slučajevima Khalida Muhammada Al-Zarqawija, Mohameda Ate i šefa Al-Qa’ide Osame bin Ladena, koji su organizirali napad na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine. Navedeni su također dobili državljanstvo i dokumente BiH, tvrde mediji.

Navodno prema prijedlogu Šefika Džaferovića, Bin Laden je bio zaveden kao stanovnik sarajevske općine Centar 1996. godine, a Al Zarqawi je bio prijavljen na adresi sarajevske općine Stari grad, ulica Abdesthana 4, a kasnije u Zenici, Ulica Armije BiH 13. U njegovu slučaju, odlukom CSS-a Sarajevo od 26. prosinca 1995. godine, upisan je općinski registar rođenih, što je bio temelj za dobivanje državljanstva BiH.

Mohamed Ata, prvi operativac grupe od 19 ljudi koja je napala New York, isplanirao je, tvrdi isti izvor, cijelu akciju u vehabijskoj zajednici u selu Bakotiću, udaljenoj osam kilometara od Maglaja, navodi spomenuti izvor.

Državljanstvo BiH imala su i dvojica pilota Al-Qa’ide, Navas al Hazmi Khalid i Almi Har Tikh, kao i bivši pripadnik El Mudžahida Halid Masud, koji je prije dvije godine gazio ljude ispred Westminsterske palače u Londonu, piše Slobodna Dalmacija.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Vukovarka se suočila s čovjekom koji joj je ’91. oteo oca – ‘Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli’

Objavljeno

na

Objavio

Prema podacima međunarodnog Crvenog križa, u Hrvatskoj se od 1991. godine 2000 osoba vodi kao nestalo. Jedna od njih, Vukovarka Iva Radić Kostić, cijeli život traži traži svoga oca. Pred njezinim ga je očima odveo njihov dojučerašnji susjed Jovan Radan. Iva se 28 godina poslije pred kamerama suočila s čovjekom kojeg se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja u Vukovaru, čovjekom kojeg je vidjela kako sjeda u automobil i u nepoznato odvodi njezinog tatu.

Svog oca Miju Radića posljednji put je vidjela 1991. godine. U nepoznato ga je, sjeća se, odveo susjed Jovan Radan, koji je tada pripadnik srpske paravojne formacije. I 28 godina poslije muči je pitanje gdje je njezin tata, zbog čega se odlučila suočiti s čovjekom kojeg je vidjela kako ga odvozi.

“Zaustavljeni smo nedaleko od naše kuće. Rekli su da moramo ući u dvorište Veleprometa i pokazali gdje da se zaustavimo. Mene je već počela hvatati panika. Onda su nam rekli da on mora ići u Negoslavce na ispitivanje. Moj suprug. Ja sam pitala zašto mora ići, zašto ga se tu ne ispita. Rekli su nam da će ga vozač odvesti u Negoslavce i da će on tamo bit ispitan”, ispričala je Jelena Radić, supruga nestalog Mije Radića.

Ivine dječje oči tada u Jovanu Radanu nisu vidjele opasnog vojnika, već prijatelja njezinog tate. Nema šanse da bi mu naudili, mislila je. Ipak, pogled tada nije mogla odvojiti od automobila.

“Pogledom nas je pratio. Auto je izašao van, skrenuo desno i tada sam zadnji put vidjela svog oca živog. Pamtit ću to dok sam živa. Tu scenu neću nikada zaboraviti”, rekla je Iva.

Njezinog tatu odvezli su u nepoznato, a ona je s mamom i sestrom ostala u Veleprometu. Nisu tada znale što će biti s njima. Ostao je samo strah, muk, i zvuk radija.

“Svirala je pjesma: ‘Odlazim ti ja zauvijek/Oka tvoja dva, suzama ne daju da teku/Noć je prokleta/Medena, odlazim ti ja zauvijek’”, prisjetila se Iva.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao”

Da Iva dolazi na svijet znao je cijeli Vukovar jer je mjesec dana ranije rođenoj bebi nedostajalo krvi. Radio Vukovar te je 1983. godine traži dobrovoljne darivatelje i javio se Petar Kačić, njihov mještanin.

“Moji rođendani su uvijek slavljeni veselo, uvijek se mnogo ljudi okupljalo. Pored majčine rodbine iz Karavukova, rodbine iz Splita, mnogo prijatelja, mnogo djece”, rekla je.

Zajedno su Iva i tata išli u grad, a mama se, kaže, ljutila kad god bi se vratili iz trgovine. Naime, uvijek bi njegova miljenica nešto dobila: bombon, igračku ili mnoštvo sočnih poljubaca.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao. Tu u blizini naše kuće postojao je stolar i radio je kolijevke od drveta. I dan danas imam kolijevku za bebe koju mi je kupio”, ispričala je. “Imao je, čini mi se, puno više vremena da bude sa mnom nego majka, koja je bila tu s troje male djece, s mužem invalidom i velikom kućom.”

Jelena je iza sebe imala propali brak, dvoje djece, i nije planirala novu ljubav. Ali ljubav se ne može planirati. Ona se jednostavno u predratnom Vukovaru dogodila Miji i Jeleni, Hrvatu i Srpkinji.

“On je sa mnom osjećao sreću, zadovoljstvo otkad smo se mi sastali. Ja sam to osjetila i vidjela i to mi je davalo snage. Meni ništa nije bilo teško raditi. Nije mi mogao fizički pomoć, ali puno sam ja od njega naučila”, rekla je Jelena.

U igri i radosti s roditeljima i sestrama, u kući uvijek punoj gostiju, provela je Iva punih osam godina svoga života. No, njezino je sretno djetinjstvo prekinuo rat.

Danima je mogao samo gledati kako mu ruše voljeni grad

Unatoč sirenama, pucnjima, bombama, nitko od njih isprva nije ni zamišljao što će se dogoditi – da će grad pasti. Obitelj Radić tada se skrivala u obiteljskom podrumu: “Tatu smo spuštali samo u tim najgorim situacijama u podrum pošto je bio nepokretan”, ispričala je Iva.

Kako je vrijeme odmicalo, život za civile u Vukovaru postajao je sve opasniji. Mijo i Jelena stoga su donijeli tešku odluku da s djecom napuste svoj dom. Računali su tada na Mijinu obitelj, koja se preselila u Dalmaciju.

“On je uspio stupiti u kontakt sa svojom porodicom iz Splita. Oni su mu poručili da smo dobrodošli samo on i ja, a da majka i njene kćeri iz prvog braka ni slučajno tamo nisu dobrodošle i on, naravno, na to nije pristao”, rekla je Iva.

Skupili su potom samo osnovne potrepštine iz kuće, potrpali ih u torbe, i odvezli se iz Vukovara.

“Početkom rujna krenuli smo kukuruznim putem. Tamo su nas presretale paravojne ili vojne formacije i kasnije smo saznali da se nekoliko sati nakon našeg prolaza zatvorio i taj kukuruzni put i da više nije bilo nijednog izlaza iz grada”, ispričala je Iva.

Smjestili su se prvo u Karavukovu kod mamine obitelji, a onda u jednom stanu u malom mjestu u Odžacima, u blizini granice s Hrvatskom.

“On je u dvorištu sjedio u kolicima. Ja sam ga pogledala i rekla: ‘Tata, lijepo je ovdje.’ On je jako plakao. Bilo mu je strašno teško što je morao napustiti svoju kuću”, prisjetila se Iva. “Bombe su se tada čule i bombardiranja. I kažu da je tada jako plakao.”

Danima je, preko granice, bespomoćno iz kolica, gledao kako mu ruše voljeni grad Vukovar.

“Svakodnevno je slušao Radio Vukovar, svakodnevno su javljali o novi poginulim iz Vukovara. Mislim da je svaki dan čuo za neko poznato ime koga više nema. Jako ga je pogodilo kad je čuo da je poginuo njegov bratić”, rekla je Iva.

Jednoga su dana na radiju javili da se pucnji više ne čuju te da je grad mirniji. Uvjereni da je tako, Mijo i Jelena s Ivom i njezinom sestrom krenuli su za Vukovar. Na putu su ih zaustavili vojnici i odvezli ih na ispitivanje u Velepromet.

“Sjeli ste u naš auto, on je unutra i rekli ste da ga vodite na ispitivanje”, rekla je Iva Jovanu Radanu 28 godina nakon što je njezinog oca zauvijek odveo. “Vas je smatrao svojim prijateljem”, dodala je.

“Pa ja sam mu i bio prijatelj”, odgovorio je Radan.

“Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli. Pa pred mojim očima ste ga odveli i od tada mu se gubi svaki trag”, rekla mu je Iva. “Moga oca nema i on je imao samo mene. I bio je jako sretan kad je osnovao svoju obitelj. Ja sam sigurna da bi on mene tražio. Ja vas za ništa ne krivim, ja vas samo molim da mi kažete gdje ste ga odveli, kome ste ga ostavili, gdje da kopam”, nastavila je Iva.

“Pa nisam, ženska glavo, nisam vozio njegov auto, nikad ništa nisam radio”, branio se Radan.

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”

Prvu noć nakon razdvajanja u Veleprometu, Ivu s mamom i sestrom smještaju u ovaj podrum: “To je sve bilo puno ljudi. Ležali su dolje, na paletama na podovima”, ispričala je Iva.

Odvojili su ih od ostalih civila iz podruma i hangara i odveli u malu prostoriju. Jelena je svaki dan ispitivala vojnike za svojeg supruga, a oni su nju ispitivali zašto je kuhala ručak za ustaše. Nakon nekoliko dana, po njih su došli vojnici i samo ih odveli natrag u Odžake.

“Samo mi je muka. Ne znam kako su s njim postupali jer to je čovjek koji nije sam mogao ni na WC. Nije sam mogao jesti, ni čašu vode podignuti”, rekla je Iva.

Što se točno dogodilo, što mu je rečeno, pokušavala je uporno doznati od Jovana Radana.

“Moram pokopati svoga oca jer znate da nije nosio oružje, znate da nikome ništa nije mogao. Bio je Hrvat po nacionalnosti i oženjen za Srpkinju, a 1991. je otišao u Srbiju. Nije ga interesirao rat ni ratna događanja”, Iva rekla je Radanu. “Sjećam se da ste sišli u podrum gdje su nas stavili”, dodala je.

“Ne mogu da kažem ništa”, odgovorio je.

“Ja mogu. Pa, zar vi ne biste to pamtili dok ste živi? To što ja pamtim i što pamti moja majka.”

“Pamtim, ali za tako široke mase… Autobusi su se punili”, rekao je Radovan. “Ja bih pomogao, ja sam to tvojoj mami već sto puta rekao.”

“Vi sad meni govorite kao da ja to nisam gledala kao što sad gledam u vas?”, upitala ga je Iva. “Vozili ste naš auto, a dat će Bog otići će se na poligraf.”

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”, rekla je Iva Radanu na kraju njihovog suočavanja.

Radana se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja tijekom rata

Iva danas živi u Beogradu, gdje je dobila posao. I njezine sestre su u Srbiji. U Vukovar dođe posjetiti majku koja sama živi u obiteljskoj kući. Dođe Iva i do spomen-ploče čovjeka koji joj je dao krv za život. Naime, dobrovoljni darivatelj krvi Petar Kačić, pukovnik HV-a, dao je svoj život za obranu Sajmišta. A svom ocu Iva nema gdje otići.

“Odveli su ga. Sad će moj tata doći. Pa nije došao danas. Doći će sutra. Pa nije došao sutra. Pa sad će ga dovesti. Dobro, nema ga. Vratit ću se ja u Vukovar pa ću naći svoga oca. Pa ga nema ni u Vukovaru. Pa ja odrastam. Pa shvaćam da ga neću tako lako naći, ali možda je moj tata negdje”, rekla je Iva.

Ona, njezina majka i dvije sestre su sve što znaju o zbivanjima u Veleprometu rekle tužiteljstvima i Hrvatske i Srbije. To nije dovoljno za podizanje optužnice, kaže, jer one nisu svjedoci njegova ubojstva već odvođenja.

Protiv Jovana Radana DORH je 2007. podignuo optužnicu za ubojstvo civila u Veleprometu. Sumnjiči ga se i za silovanja tijekom rata, ali on slobodno živi u Novom Sadu.

A gdje je Mijo Radić, civil i invalid? Odgovor na to pitanje ne zna se ni 28 godina poslije rata. Oni koji znaju šute i žive – mirne savjesti.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari